Sve kategorije po listama
21
utorak
svibanj
2013
Teorija i praksa
aniram
Nešto nas je prošle godine, upravo na proljeće, upravo tamo negdje oko prvog maja, ulovilo da pričamo o braku. Kao, čemu to služi i da li bi se mi time znali poslužiti.
Osobno, nikad se nisam vidjela u braku.
U sretnoj vezi, to da, ali u braku, to ne.
Mužjak se isto prije nije vidio, ali se poslije ipak nagledao, pa poslije kad se izvukao, opet je oslijepio.
Njegova bivša se zato oduvijek viđala u raskošnoj vjenčanici, crkvi, s mnoštvom šarenih uzvanika.
Onako, prave kraljice dostojno.
Pa su se našli na pola puta.
Ona na kilavom, gradskom vjenčanju s dvoje svjedoka, ko` na upisu u neku ilegalnu stranku, a on u braku.
Poslije, kad su se rastali, ona si je u ckrvi priuštila vjenčanje o kakvom je oduvijek sanjala, a i on si je priuštio ilegalni suživot o kakvom je oduvijek sanjao.
Osobno, oduvijek mi je bila mrska ideja o paradiranju u svečanim opravicama.
I kad kažu kako curice/ženskinje cijeli život sanjaju i spremaju se za taj jedan dan... ma o kome oni to?
Čak, i kad razmišljam o tome kako bi možda bilo mudro upisat tečaj trčanja, jer bi me to sigurno natjeralo na neku disciplinu, pa se dvoumim kod onog, opet, mrskog mi, običaja trčanja u stadu s brojem nalijepljenim negdje.
Ali, uvuć sebe u neku tamo svečanu haljinicu i onda radit tamo neke zacrtane stvari... uz najbolju, naj, naj najbolju volju, ma nikad se ne bih mogla oteti osjećaju da samo radim budalu od sebe.
Tako da... vjenčanje, svečano DA, suzice niz guzice, ulazak u salu, šampanjci, prvi ples, drugi ples, stopedeseti ples, torte, buketići, pretvaranje da volim, cijenim i poznajem svu tu rodbinu... pa zabogamiloga.
Svečano, eto, NE.
Pa smo se našli tako, eto, zadrti protivnici sveopćeg veselja, propitivati smislenost braka.
I eto, pa nije baš skroz besmislen.
Mužjak ima dobru plaju, državna služba, uredno prijavljen na maksimalac, kad malo bolje promućkam, ne bi mi škodila takva jedna penzija, zlunetrebalo, nesretnoj udovici.
S druge strane, sasvim sam pristojna prijestolonasljednica, i ako sve bude u redu pa umrem tek nakon vlastitih roditelja, e onda bi mladunče moglo postat sasvim pristojan prijestolonasljednik.
Pa smo se dogovorili jednog dana... da, da, svakako se uzet, mudro je to.
Od uzeti se do oduzeti se stoje samo dva slova.
A tako puno znače.
Jednog dana... tako s tri točkice zvuči kao nikada.
Možda taj jedan potpis s dva svjedoka, pa poslije na večericu, to bi bilo to.
Ako baš neka sila natjera.
Teška neka sila, jer ovako lijenima, s informacijom da divlji suživot vrijedi jednako, ma ko će se s time...
Uglavnom, malo smo popričali o tome, zaključili da se slažemo, nemamo ništa protiv i nastavili suživot u miru.
Ne bih se ni sada sjetila toga da nije toliko aktualno.
Jesmo li mi, ovakvi kakvi jesmo, obitelj?
Pa valjda jesmo, jer kad jedno od nas fali, onda više nismo obitelj.
A možda smo samo cimeri s aktivnim seksualnim suživotom, koji se pritom brinu jedno o drugom i trećem.
Meni je bitno samo da smo sretni. I da nas ide. I to.
I što bi sad zakon imao reći o tome...
Prevagnut će valjda aktivnosti većine. Mislim si da udruge konzervi ne bi bile toliko agresivne i nametljive, da se ne osjećaju toliko ugroženima. I da će u budućnosti biti sve više i više praktičnog naroda, koji se neće opterećivati neprilagodljivom tradicijom.
A mislela sam tako i pred dvadesetak godina kako će zdrav razum pobijediti bolesne emocije.
Pa eto...
21
utorak
svibanj
2013
proljeće
tina-nakit
Bok ljudi!
Sva sam nom stop u nekom poslu, ne stignem svakodnevno objavljivat nove radove pa moram ovako, više odjedamput, ali nema veze :)
Bitno da je nama konačo ljepo i toplo vrijeme :))
21
utorak
svibanj
2013
Kao da si kraj mene nedavno zaspala
mrvicak
Kao da si kraj mene nedavno zaspala
Ponovno osjecam tvoje toplo tijelo
Moji te snovi izvlace iz svojih umora
I u moje zagrljaje , uzbudjeni dovode
Zavodljivom ljepotom zenske snage dodjes
I kroz snene poglede samnom zavladas
Dolazis mi dodirima i milujes uzdasima
Pokrivas strascu moja muska mastanja
Uvijas se i mojom kozom prstima pleses
A prije svakog uzdaha usne mi nudis
Preko njeznih obrisa uzdrhtalih koljena
Donosis meku put svog ravnog stomaka
Pod sobom osjecam rastopljene slasti
I tiho smirujem uzavrelost noci po sebi
Grlim bedra , razgrcem mirise po njima
I uranjam medju travnate proplanke
Rastrcan tako , sa zorom milujem grudi
I bjelinom njihovom, oblazem dlanove
Cini ti se , moje su usne malo zaspale
Pa ih medom moras neprestano dojiti
Pristajem , a za uzvrat po tebi plovim
I svakim valom u tebe ljubav unosim
Kad se mjesec sa horizontom sastane
U sebe te sklonim i za vecer sacuvam
Autor: Zal Kopp
21
utorak
svibanj
2013
Trišnje srcarice
umornooko
Danas, kad san nakon privezenih par stotina km do Ljubuškoga i nazad doša doma, skoro da san vrata poljubija. Dobro, jeman svoj ključ, jema san sa čin otvorit, ma mi je svejedno ogromni upitnik sta navr glave ... di su se sve tri izgubile ?!
Misterija nije drugo trajala ... iza kuće, na još jedinoj priživiloj trišnji, naša san Zakonitu i Prinčipesu, a Punica odozdala, za zemje, dirigira di se vidi još koja
Trišnja, srcarica, ofkors. To su one najkasnije, malo svitlije puti, ali su ti zato puna justa kad i ugrizeš, a ne one božemiprosti male, nikakve, crne, vodenaste prve trišnje ... Davno je još Punica rekla da su u nji uvik zelene trišnje, jerbo ne bi kad jemale sazorit kad bi is Zakonita satrala još na stablu, na prve znakove rumenila
Sad mi ej bar jasno čije je gene Vinkica pokupila ...
Drage su i meni, pogotovo ove kasne, ali nije to ništa koliko is ona obožava ... još od mali nog!
Ovo je bilo kad smo je prvi put uspili nagovorit da je slikamo dokle muma trišnje ...
2006
Iduće godine je već bilo malčice laše, mislin za nagovorit. Čak je i pozirala, namištala se, kako bi ča bolje ostala na slici, pa je došla provjeravat kako je ostala ...
2007
A posli toga, ča našon, a još više njezinon krivicon, nima trišnjaste slike. Malo mi, da ne rečen ja, nismo vodili konta o tome, a onda je Vinku štufallo pusto slikavanje .... ove godine smo je jedva, uz pomoć mita & korupcije, nagovorili za jedno malo poziranje.
2013
Ka ono bi-ne bi, pa onda kad san jon zapritija da ću ja izist sve trišnje ča su ubrali zagrlila je terinu sa trišnjan i jedva je pustila za potribe poziranja ...
Nadan se da sad neće opet proć šest godin i da će se iduće slike pridružit kolekciji već dogodine, u srid petoga miseca, kad prispijedu trišnje srcarice na rod.
Danas smo se Vinkica, Zakonita i ja čvrsto dogovorili da isprid naše kuće mora bit bar tri voćke posađene. Jedna će bit ova i kasna i krasna trišnja , a za one dvi se još nismo uspili dogovorit
Nadan se samo da ću, ča skorije, doživit okusit plodove sa sva ta tri stabla!
A dotle, zdravi i veseli bili!
21
utorak
svibanj
2013
Biciklom na krov Rijeke
teutinaljubav
Svatko tko je bar jedan puta sjedio na terasi Zvjezdarnice Rijeka sigurno je imao taj osječaj da mu je grad pod nogama. Slobodno može reči da je bio na krovu Rijeke. Vjerujem da su najčešći gosti došli do zvjezdarnice autom, mnogi busom, a tek rijeđi pješice zbog dugog pješačenja cestom ili beskrajnim stepenicama uz brdo.Moj je cilj bio popeti se biciklom. Iskreno rečeno, negdije oko polovice uspona počeo sam razmišljati o odustajanju, a onda sam sam sebi rekao da odustajanja nema. Nagli uspon zadnjih desetak metara bio je šečer na kraju, no uspjeo sam.Na najljepši sam način iskoristio idealan dan za bicikliranje, a osječaj uspjeha, piva i pogled sa terase bili su vrijedni svakog truda.
Slike su složene u pogledu jug-zapad-sjever.
21
utorak
svibanj
2013
...neotkriveno susjedstvo....
elyca
...kad ideš negdje na odmor...najčešće imaš cilj puta ...voziš se tamo beskonačno dugo ....i onda umoran sjedneš u kafić.... raspakiraš se... pa se preoblačiš...presvlačiš.... odlaziš na večere... tek za dan dva si nađeš vremena i volje da razgledaš gdje si došao....
...rascjepkati odmor na puno malih obilazaka čini se bezvezno i skupo gubljenje vremena koje se uvijek može napravit kad imaš sat vremena.... al nije isto! Odmor je odmor...i ma koliko god kratak bio može se fino podijelit na etape...vodeći pri tome računa da ideš tamo gdje nisi nikad bio....a tako ti je blizu...al' eto ... nije bilo prigode...
...tako sam i ja jedan dan našeg odmora zamislila kao 20 min vožnje...sat slikavanja.... 20 min vožnje.... kavica, sat slikavanja.... i tako sve do ručka (bez deserta) ...a desert je bio uključen u popodnevni obilazak...al on je ipak priča za sebe....
...tako smo s trajektom u veselom rspoloženju krenuli put Brača .... svak u svom filmu....i sa svojim aparatom...
...u Supetru se nismo zadržali ni sekundu....
....to se pokazalo kao greška....jer u Škipu nije radio ni jedan kafić.... (mislim da ga ni nema)... a i di ćeš stavit kafić u nekoliko tisuća godina star grad....koji živi od ilira, pa preko grka, rimljana ...pa sve eto i do mene :-)
....razmišljala sam tako dok sam u japankama šetala po starim kamenim pločama
....na zvuk auta koji se parkira s nepoznatim ljudima ... na vratima okolnih kuća pojavile su se žene i pozivale nas da uđemo pogledat unutrašnjost.....a onda su i pitale trebamo li maslinovo ulje....lavandu...rakije....
....kad su shvatile da Splićanima baš i ne mogu prodat ulje....nastavile su ljubazno pričat koji dio se sad pokušava sačuvat.... što rade restauratori i kuda trebamo ići...
...do muzeja u srcu mjesta....
....u kojem se čuva čak i moje ime :-P
...doduše piše "Elicone..." ...ali to je dovoljno da svi znaju da sam bila tu...i ostavila svoj trag ...
....dok sam gledala zvonik obižnje crkve kroz prozor muzeja
...nisam odvajala pogleda od prekrasnih drvenih škrinja... predmeta od opće upotrebe.... ma idite sami, prošetajte i vidite...isplati se ...
...nije mi bila namjera da govorim o povijesti najstarijeg naseljenog mjesta na Braču...već da prošetate malo sa mnom kroz tu kamenu ljepotu...
.... a o slučajnim susretima drugom prilikom...
... niti 20 min vožnje od Supetra ... ostali smo više od sat vremena ... uživajući u prizorima ...miru i tišini ....
21
utorak
svibanj
2013
Ona je njegova/ Ona je imala najveće srce
livialess
Ma znaš, ja ti tako, tu i tamo poludim. Postane mi tijesno. Onda se pokušavam usidriti na tvojim krilima, nečijim, njenim, njenim 2. Ja ti tako tu i tamo nemam prostora, pa se rasprostrem gdje mi nije mjesto.
Ona prva ima mala stopala. I u njih sam pokušala ući s brojem 41. Nije išlo. Nije moglo. Sad je često poljubim u rame. Kaže mi: To što nevjera nije tvoja, nije manja. Sada ću joj sve reći: Uzela bih ti sve, a to što nisam mogla, nego je ona ne znači da je manje dobra, loša, velika ili mala. I još ću joj nešto reći:
ONA JE IMALA NAJVEĆE SRCE. To ne znači da je moje ili tvoje manje ili veće. ONA JE NJEGOVA.
I sad moramo šutjeti, pa plakati, pa šutjeti, pa plakati. Ona je jednostavno njegova ta. Ni ti koja si ga dirala i tješila, ni ja koja sam ga izmaštala. Ona je njegova.
Ja tu i tamo poludim, mene tu i tamo zarobi svaka ljubav koja na ljubav miriše. Svejedno.
Ona će biti njegov dom, nevrijeme i zadnja jutarnja zvijezda. Još ću ti reći nešto: I mi smo mu posebne, i kuca na svaki sekund života za tebe, ponekad i mene.
Pustiti ćemo ga. Ona je njegova. Ona je imala najveće srce. I rupicu na bradi.
Vrijeme je da se poljube i vrijeme za molitvu. Za one koji su voljeli i one koji vole,
one koji će voljeti, i sve njih zajedno jer će biti. Uvijek će biti. Sretna nam noćas noć!
21
utorak
svibanj
2013
* But, bob i blitva ... 500 kcal
minus40kg
RUČAK:15 dag svinjskog buta (140 kcal / 10 dag) 20 dag mladog boba (80 kcal / 10 dag)20 dag blitve (20 kcal / 10 dag)0,1 dl maslinovog ulja (900 kcal / 10 dag)sol, češnjak, peršin, papar... 500 kcaOCJENA:okus: 8nutritivno: 8jednostavno: 9... ukupna ocjena: 8,3 (/10)* U ovoj drugoj varijanti je slanutak umjesto boba, a blitve je bilo manje pa joj je dodan mladi luk, i meso je u komadu. Prijedlog pripreme:Na tavicu ide ulje, pa blitva i meso. Posoli se i poklopi. Čim se sve zapari doda se bob. Pirja se poklopljeno oko 40 minuta. Povremeno se promiješa, a po potrebi i podlije vodom. Pod kraj se začini.Bobu nisu guljene kožice, pa je malo čvršći, što mi ne smeta ;)
21
utorak
svibanj
2013
Dayana Evans - ALEX
dayanaevans-dajanaajducic
6. POGLAVLJE
Alexandra Heart
Frustrirano sam uzdahnula. Tony se sinoć nije pojavio u baru i to baš
kad mi je bio najpotrebniji, kad sam imala zanimljivu informaciju za njega. Potiho sam opsovala.
Sjedila sam za stolom obučena kao Alex Mendez i nestrpljivo čekala
kad će ući u policijsku postaju. Kasnio je već dvije minute. Dvije duge minute.
Napokon je ugmizao kroz vrata.
Bez oklijevanja sam mu se uputila u susret.
- Zašto sinoć nisi bio u baru? – upitala sam previše oštro zbog čega
me upitno pogledao.
- Kako znaš da nisam bio?
Pregrizla sam jezik zbog brzopletosti, međutim zahvaljujući toj istoj
mani uspjela sam brzo smisliti prigodan odgovor koji mi je pomogao ubiti dvije muhe jednim udarcem.
- Bio sam sinoć i nisam te vidio – zastala sam kako bih se nasmiješila
– Uostalom, bio si poprilično tražen.
- Što ti to znači? – nezainteresirano je upitao i počeo pogledavati
negdje iza mene dajući mi do znanja da mu dosađujem. Ali ne zadugo – pomislila sam.
- Plesačica Jane. Mislim da se tako zove – zamišljeno sam zastala,
dovoljno dugo da primijetim kako sam zadobila njegovu pozornost – Tražila te.
Bio je pomalo zbunjen tom informacijom. Naravno da mu nije bilo
jasno zašto bi ga Jane tražila nakon onog zadnjeg udarca kojeg mu je zadala. Odnosno, kojeg sam mu zadala – slatko sam se ispravila.
- Zašto bi me ona tražila?
- Ne znam. Rekla je da ti dam ovu adresu kako bi se našao s njom
večeras u sedam sati. Rekla je da joj duguješ večeru i da ćeš znati o čemu je riječ.
- Ništa ja njoj ne dugujem – zarežao je.
- Zar nisi rekao kako bi bilo dobro izvući nekoliko informacija od te
žene? – namjerno sam napomenula – Upravo ti se pružila savršena prilika – istaknula sam – Obična večera, malo razgovora između dvoje ljudi i, nadajmo se, mnoštvo informacija.
Tony se zamislio nad tim riječima, istrgnuo papir iz moje ruke i otišao,
a da mi nije rekao hoće li se pojaviti na sastanku ili ne.
Kasnije ga nisam vidjela, kao da je propao u zemlju. Opet mi je
umakao i to baš kad sam pomislila da je prestao s tim.
Čekala sam ispred ulaza u restoran. S obzirom da sam uranila,
strpljivo sam promatrala prolaznike kako bih skratila vrijeme.
Nadala sam se da je Melissa još uvijek živa.
Planirala sam otići do nje nakon večere kako bih je izvukla. Danas sam
se vrzmala oko bara pokušavajući shvatiti gdje se sve nalaze izlazi i ulazi. Međutim, i dalje sam znala samo za stražnje dvorište.
Uglavnom, plan je bio sljedeći: dok izvlačim Melissu, na drugoj strani
grada Tony je trebao izvući njenu sestru, a večera je trebala poslužiti kako bih ga indirektno nagovorila na taj pothvat.
Morala sam se odjenuti zavodljivo jer sam pred Tonyem željela održati
određenu sliku žene koja zarađuje za život plesanjem i pokazivanjem svog tijela, žene koja voli to što radi. Razmišljajući o tome upravo sam shvatila da sam do sada više radila ovo drugo nego prvo. Morat ću to ispraviti dok Sammy nije došla do istog zaključka.
Ugurala sam ruke dublje u oskudnu crnu jaknu koju sam odjenula
preko uske bijele majice dubokog dekoltea. Noć je bila prohladna i po cijelom tijelu sam osjećala hladnoću. Minica je bila previše kratka za moj ukus, a cipele previše visokih peta.
Stisnula sam zube. Što se mora, mora se.
Netko me nježno potapšao po ramenu.
Kad sam se okrenula odahnula sam vidjevši Tonya. Napokon ću se
moći skloniti s ulice. Srećom je ovo bio pristojan kvart, inače bi me netko vrlo lako mogao zamijeniti s prijateljicom noći s obzirom na moj izgled.
Na moje iznenađenje Tony je izgledao nekako uglađeno. Nisam zapravo
uspjela naći prikladnu riječ kojom bih opisala ono što sam vidjela, ali nešto je bilo drugačije u vezi njega.
Odjenuo je crnu sportsku jaknu, elegantnog kroja, ispod je imao
svijetlo plavu majicu, a dojam su dopunile tamne hlače elegantnog kroja. Vjerojatno je majica bila u pitanju, jer sam bila uvjerena da je to jedina boja, osim crne, koju sam za sada vidjela na njemu.
Ni zaigrani osmjeh na njegovom licu nisam imala priliku često vidjeti.
Očito je bio rezerviran isključivo za žene s kojima je koketirao. Samo su njegove sive oči i dalje bile oprezne. Bio je na zadatku i bilo je jasno kako nije želio zaboraviti tu činjenicu.
- Čekaš li dugo? – pristojno je upitao.
- Ne. Stigla sam prije nekoliko minuta – odgovorila sam uz ljubazan
osmjeh.
- Uđimo – rekao je i rukom mi dao znak da idem prva.
Tony, kavalir? Na to se nikako nisam mogla naviknuti, pa čak ni kad
mi je za stolom pridržao stolicu. Došlo mi je da se nasmijem i da mu kažem kako može prestati s glumom jer jako dobro znam dokle njegovo kavalirstvo seže. Ali, umjesto toga, stinula sam zube i ljubazno se nasmiješila u znak zahvalnosti.
Nismo započeli razgovor sve dok konobar nije uzeo naše narudžbe i
nestao, ostavljajući nas u neugodnoj tišini.
Gledali smo jedno u drugo smišljajući što reći. Oboje smo večeras
igrali određene uloge. Ja sam trebala biti pomalo lakoumna, jer je to bio jedan od bržih načina da mu izdam sve potrebne informacije, a on se morao pretvarati da mu se sviđam, morao me zavesti i navesti na izdaju. Sudeći po izrazu njegova lica, uloga mu nije osobito prijala. Znala sam što je zapravo mislio o Jane, jer je to jasno izrekao ispred Jima i mene. Smatrao je da Jane ima dobro tijelo, ali u glavi propuh. Činilo se da ga te osobine baš i nisu fascinirale. Nisam bila sigurna što je zaista tražio kod žene, ali definitivno sam dobila dojam da ga Jane nije privukla. Bez obzira na onaj poljubac koji je ionako bila igra između njega i Jima. A poljubac sam po sebi nije sadržavao iskrene osjećaje. Zapravo, nije mi bilo jasno zašto mu Jane nije bila privlačna s obzirom da nije imao problema s glupavim ženama, sudeći prema tome kako se odnosio prema Tess, djelatnici sa šaltera.
- Čuo sam da je hrana ovdje odlična – progovorio je s ukočenim
osmijehom na licu.
- Ne bih znala. Nikad nisam bila na ovom mjestu, a mi plesačice
rijetko razmjenjujemo informacije o restoranima – odgovorila sam uz piskutav osmijeh koji je bio potpuno nepotreban. Tony je zaškiljio kao da su ga uši zaboljele. Glasnije sam se nasmijala.
- O čemu onda razgovarate? – nevino je upitao.
- O muškarcima – koketno sam ga pogledala.
- Zar vam ih nije dosta tijekom posla, pa još morate i razgovarati o
njima? – upitao je nastojeći ukloniti oštrinu iz glasa, ali nije mi promakla. Zar je imao nešto protiv plesačica? To me zaintrigiralo.
- Oh, ali ima nas koje obožavamo raditi to što radimo – zavodljivo
sam stavila vršak kažiprsta na kut usana i nasmiješila se.
On se namrštio.
- Lijepo je kad netko voli svoj posao – rekao je.
- Ah, da! – odjednom sam uskliknula što je njega prenulo –
Zaboravila sam da si ti nezaposlen. Joj, tako mi je žao – namjestila sam suosjećajan izraz lica, a on me zbunjeno promatrao.
- Zbog čega?
- Ja ovdje pričam kako volim svoj posao, a ti jedva preživljavaš –
uskliknula sam – Oh! Još sam te i natjerala da me izvedeš u ovaj skupi restoran.
Tony se zacrvenio, zbog čega sam napokon počela uživati u ovoj igri.
- Rekao sam ti da sam možda bogataš – brzo je reagirao – I sasvim
sigurno mogu priuštiti večeru u ovom restoranu.
Nagnula sam glavu i opet se zavodljivo nasmiješila.
- Moj osobni bogataš? – položila sam ruku na njegovu koja se
nalazila na stolu – Kako predivno! – opet sam uskliknula.
Jasno sam osjetila kako se njegova ruka trznula zbog iznenadnog
dodira. A to što je opet zažmirio dalo mi je do znanja da se nije osjećao ugodno u mom društvu. Iako sam mu trebala pomagati, zapravo sam osjećala veće zadovoljstvo otežavajući mu. Bit će teško zavoditi ženu koja mu se sve manje sviđala.
- Naruči što god poželiš – rekao je, odglumio zavodljiv osmjeh i
izvukao ruku ispod moje kako bi uzeo čašu s vodom i otpio gutljaj. Najstariji trik na svijetu.
Nasmiješila sam se, ali i zaključila kako ne valja pretjerivati. Zapravo
nisam imala puno vremena. Morala sam mu dati potrebne informacije što prije i navesti ga da ode po Rachel.
- Kao što sam rekla – započela sam – ja volim svoj posao, ali ima
djevojaka koje se nikako ne mogu naviknuti na razotkrivanje svog tijela.
- Siguran sam da to nije lako – suosjećajno je rekao, ali nisam se
dala svrnuti s cilja.
- Nekoliko plesačica su toliko mrzile ovaj posao da su bez riječi
jednostavno nestale – raširila sam ruke i slegnula ramenima kako bih naglasila svoje neshvaćanje, a njegove sive oči su zasjale. Napokon je došao na pravi trag.
Opet sam se osmjehnula.
U tom trenutku je došao konobar s našim jelima i vinom kojeg je Tony
naručio. Vjerojatno je mislio kako će mu trebati pomoć alkohola kako bi iz mene izvukao bilo kakvu informaciju.
Kad smo opet ostali sami, Tony je odglumio veoma lošu
nezainteresiranost i upitao:
- Zar stvarno misliš da su nestale zato što nisu voljele posao?
- A koji bi drugi razlog bio? – nevino sam upitala. Nisam mogla
odoljeti zadirkivanju, ali morala sam se podsjetiti da imam važnu misiju, pa sam dodala – Jedna od djevojaka ima nekakvo čudno mišljenje o nestancima kolegica.
- Kakvo mišljenje?
Pogledala sam ga pretvarajući se da ga procjenjujem, a zatim sam
rekla:
- Da se iza svega krije nekakav veliki kriminal – uzela sam zalogaj
hrane i sporo žvakala gledajući ga.
Polako ga je počela iritirati otegnutost kojom sam izlagala informacije.
Frustriranost na njegovom licu bila je malena nagrada u cijelom ovom zadatku.
- Kakav kriminal? – upitao je i također uzeo zalogaj.
- Nemam pojma – otpila sam gutljaj vina – Mislim da je spominjala
nekakvu prostituciju – zatim sam se glasno nasmijala – Kakva glupost! Mi nismo prostitutke.
- Možda su neke djevojke prisiljene na to – oprezno je rekao, zbog
čega sam ga namjerno tupavo pogledala.
- Kako to misliš da su prisiljene? Pa, tko bi ih silio?
Tony je započeo nestrpljivo kolutanje očima, ali zaustavio se sjetivši se
da me morao šarmirati, a ne vrijeđati. To mi je pružilo priliku da uočim njegove predivne tamne trepavice.
Zamišljeno sam zurila u njegovo lice pokušavajući otkrito što mi je još
promaklo. Imao je senzualne, ali muževne usne. Čeljust mu se uvijala u snažnu liniju zbog koje su me iznenada prošli trnci.
Pogled mi je kliznuo na njegovu široku šaku i lijepo oblikovanu
podlakticu koja je odisala muževnošću.
Isuse, Alex! Priberi se – prigovorila sam samoj sebi – Što se događa?
Odjednom mi je sve u vezi njego bilo neizmjerno seksi i muževno.
Tamna put, ugljeno crna kosa, oštrina kojom je zračio, autoritet i snaga…
Oh, ne! Kriza je žestoko udarila!
Predugo sam bila sama i do večeras sam se s tim uspješno nosila.
Nisam imala niti jedan, ni najmanji poriv, nikakvu potrebu. Bila sam sretna. A sad se pretjerano ignoriranje određenih potreba srušilo na mene poput teretnog vlaka.
To je samo Tony! Nije vrijedan toga – pokušavala sam se podsjetiti. Ali
sjećanje na poljubac, koji do večeras nije značio ništa, se toliko vrtoglavo izmijenilo da mi se zavrtjelo u glavi.
Dok sam se mučila vlastitim mislima, Tony je vjerojatno pokušavao
smisliti način kako bi usmjerio temu prema vlastitim željama, jer je oprezno upitao:
- Kako se zove ta djevojka? I kako znaš za nju?
Odmahnula sam glavom kako bih razbistrila um. Napokon je došao
tamo gdje sam željela.
- Rachel Mitchels – odgovorila sam previše brzo i spremno, zbog čega
sam se prekorila – Njena sestra pleše sa mnom i stalno priča o njoj.
Pokušao je izgledati nezainteresirano kad je postavio novo pitanje:
- Znaš li možda gdje ona radi?
- Zašto? Zar ti ja nisam dovoljno dobra? – upitala sam nastojeći
ponovno oživjeti svoj lik što je Tonya opet zbunilo.
- Ne, ti si mi više nego dovoljna. Samo sam... – zastao je u
nemogućnosti da pronađe izgovor – Ovaj...
Zakolutala sam očima. Nema veze, iskoristit ću njegovu nespretnost u
svoju korist. Vrijeme je istjecalo.
- Evo, napisat ću ti adresu – odjednom sam rekla, izvadila već
pripremljenu kemijsku olovku i napisala adresu na salvetu, zatim ga oštro i mrzovoljno pogledala, kako bih odglumila ženu koju je upravo uvrijedio – Ali morat ćeš požuriti ako je želiš uloviti – rekla sam i bacila mu ubrus u lice.
- Ne razumijem…
- Ona tamo pleše još samo večeras.
- Kako znaš?
- Načula sam menadžera kad je rekao da su joj pronašli trajni
smještaj: Pozornicu raja – slegnula sam ramenima i namjerno rekla – Nisam nikad čula za taj bar – nadala sam se da je Tony shvatio moje nagovještaje – Večeras pleše zadnji put.
Tony je očigledno problijedio, zbog čega sam shvatila da mu je počelo
gorjeti pod nogama. I sama sam se tako osjećala zato sam se pripremila na scenu.
- A sad odlazim – teatralno sam rekla i ustala.
- Molim?
- Uvrijeđena sam jer sjediš sa mnom, a raspituješ se za drugu ženu.
Zbogom, Tony – rekla sam, uzela torbicu i udaljila se bez osvrtanja.
Kad sam izašla na ulicu odahnula sam.
A sad po Melissu. Nisam imala puno vremena.
Bila sam uvjerena da će Tony odmah poći po Rachel i bila sam
ponosna na sebe zbog uspješno obavljenog zadatka. Uspjela sam mu dati informaciju, a da nisam ugrozila svoj tajni identitet.
Upravo sam zašla iza ugla kad me netko zgrabio za rame.
Prestrašeno sam se trgnula. Bila sam toliko zaokupljena vlastitim
mislima da nisam shvatila da mi je netko bio za leđima. Pogreška!
Osoba me naglo okrenula i našla sam se oči u oči s Tonyem. Od šoka
sam zaustavila šaku koja je već poletjela prema njemu.
- Što... – pitanje je prekinuo njegov iznenadni poljubac.
Nakon trenutne paralize uslijedila je vrućina koja se razlila mojim
tijelom kao eruptirajući vulkan. Apsolutno nisam imala pojma zašto je to učinio, ali neočekivani poklon sam prihvatila s obje ruke.
Naslonio me o zid i snažno se priljubio uz moje tijelo. Njegova
hladnoća, odbojnost i sve što sam inače osjećala prema njemu sada nisu postojali. U njegovim pokretima i poljupcima osjećala se snažna doza strasti koju sam dobrodošlo pozdravila. Postala sam svjesna kako sam predugo odlagala zadovoljenje ove potrebe, jer se sada više nisam mogla kontrolirati ni zaustaviti.
Stiskala sam mu glavu, plela prste u njegovu kosu, zabijala svoje tijelo
u njegovo.
Praznom i mračnom uličicom su odjeknuli naši uzdisaji.
Njegove usne su bile u isto vrijeme mekane i odlučne, davale su i
zahtijevale. Stiskao je moj struk toliko snažno da se činilo kako će mi rebra slomiti. Ali nije mi smetalo. Željno sam prihvatila njegovu strast i sirovu snagu.
Željna topline njegove kože, užurbano sam istrgla njegovu košulju iz
hlača i ugurala ruke ispod. Kad sam osjetila njegovo nago i vruće tijelo zastenjala sam od požude. Uzvratio mi je dubokih uzdahom.
Odjednom smo počeli trgati odjeću jedno s drugog. Mogla sam čuti
kako kida moje tanke hulahupke i gaćice, sve u jednom trzaju, a već iduće sekunde ulazio je u mene. Bila sam šokirana, ali nisam imala snage zaustaviti se. Moj vrisak je sadržavao zadovoljstvo, nestrpljenje, kajanje i strast koju više nije bilo moguće kontrolirati.
Tony je svojim krupnim šakama obujmio moju stražnjicu i podigao me
od poda kako bi lakše upravljao našim pokretima koji su bili nemilosrdni i razarajući. Grizao mi je ušnu resicu dovodeći me do ludila. Ugrizla sam ga za rame kako bih spriječila urlanje koje je obećavalo rasparati moja prsa.
Vrhunac me iznenadio kao i sve ostalo večeras. Grčevito sam se
uhvatila za njega i zabacila glavu dopuštajući si olakšanje. Odmah za mojim slijedilo je i njegovo, ali izvan mene.
Hvala Bogu, bar mrva razuma večeras. I upravo to me vratilo na
zemlju.
U sekundi me preplavilo sjećaj srama.
Pokupila sam s poda ono što je bilo moje i pobjegla što sam brže
mogla, bez da sam ga pogledala u oči.
Potreba koja je dugo kuhala u meni pretvorila se u osjećaj kajanja. Učinila sam to s Tonyem! S Tonyem?! Bilo tko drugi bio bi sasvim u
redu. Valjda…
Što će sad misliti o meni?
Usporila sam korake.
Od kad je meni bilo važno što će netko misliti? Pogotovo Tony!
Za njega sam ionako bila samo jedna obična plesačica, tupava i očito
laka. Nakon što se dočepa Rachel možda više neće morati dolaziti u bar, možda ni sama više neću morati raditi tamo ako uspijem spasiti Melissu.
Melissa!
Sjetivši se nje, odbacila sam sve glupave misli o Tonyu i onome što se
dogodilo te pojurila do auta.
Tony Lee Brass
Psovao sam sebi u bradu dok sam koračao prema autu.
Nisam mogao vjerovati što se dogodilo. Zakleo sam se kako se nikad
više neću spetljati s plesačicom nakon iskustva s Lindom.
Ali Jane me toliko prokleto podsjeća na Lindu da je to u isto
vrijeme bilo zabavno i užasno. Užasno - jer zapravo nisam volio tupoglave i lake žene kojima je jedina zabava bila zavođenje muškaraca i izlaganje vlastitog tijela svačijim pogledima i dodirima. Zabavno - jer su bile toliko prokleto istog karaktera. I Linda je bila brza na riječima koje bi razbacivala prije nego bi razmislila što je zapravo htjela reći. Razlika između njih dvije bila je samo u njihovom izgledu. Linda je bila brineta, zelenih očiju i raskošnih oblina. Za razliku od Linde, Jane je bila mršavija, čvršća, mišićavija i... strastvenija. Linda se, za čudo, nije činila zainteresiranom za seks iako je na pozornici ostavljala drugačiji dojam. Često sam mislio kako je taj dio naše veze odrađivala samo kao jedan od zadataka koje je morala obaviti. Sjetivši se Janeine žestine niz kralježnicu su mi prošli trnci. Nisam više bio siguran jesam li onoliko navalio na Jane samo zato jer sam osjetio nostalgiju za Lindom ili je negdje u meni nešto puklo pa sam poludio. Zar sam krivnju što nisam bio bolji prema Lindi pokušao utopiti u Janeinim uzvicima i uzdasima? Jesam li mislio da ću u Janeinim dodirima prepoznati i vratiti Lindu? Da ću vratiti prošlost?
Odmahnuo sam glavom kako bih razbistrio misli i izvadio ključeve iz
jakne.
Nisam imao pojma zašto sam izazvao ono što se maloprije dogodilo.
Trenutak ludila? U glavi mi je bio toliki kaos da sam poželio udariti njome o zid. Opsjednutost s Lindom je počela sve više upropaštavati moj život.
Sjeo sam za volan, duboko udahnuo i ponovno pročitao adresu koju
mi je Jane napisala.
Odbacio sam razmišljanja o razlozima za scenu u uličici, imao sam
važnijeg posla.
Petnaest minuta kasnije, parkirao sam ispred bara.
Ušao sam unutra i primijetio da je unutrašnjost poprilično podsjećala
na onaj u kojem je Jane plesala.
Nisam želio gubiti vrijeme, pa sam otišao da šanka i obratio se
barmenu:
- Gdje mogu pronaći Rachel Mitchels?
- A tko pita? – oštro je upitao.
- Otac njenog djeteta.
Barmen je ostao bez teksta zureći u mene. Na kraju je pokazao rukom
prema jednoj skupini muškaraca i rekao:
- Rachel je za tim stolom.
Odmah sam se uputio prema tamo. Bio sam svjestan da me barmen
promatrao jer sam se ponašao kao ljubomorni dečko što mi i jest bila uloga. Razlog tome je bio nedostatak vremena. Nisam imao ni volje ni živaca izvesti ovo na bilo koji drugi način koji bi zahtijevao odugovlačenje. Nakon scene s Jane samo sam se želio dočepati Rachel i provjeriti je li uistinu posjeduje informacije kako sam se nadao. Bio sam umoran od predugog čekanja i nakon toliko dugo vremena napokon sam bio na konkretnom tragu. Znajući vlastitu sreću, ako bih odugovlačio vjerojatno bi Rachel osvanula mrtva. Tko zna hoće li Jane ujutro osvanuti živa s obzirom da mi je večeras bila korisnija nego svi doušnici zajedno. Ako netko sazna za naš sastanak… Želudac mi se stegnuo na pomisao Janeinog mrtvog tijela u nekakvoj uličici. Isuse, mogao sam je upozoriti da se pripazi, da se skrije dok ne dođem po nju! Ali nisam se sjetio! Bio sam previše zaokupljen razlozima zašto sam navalio na nju kao izgladnjeli i pomahnitali luđak. Tko zna gdje je sada?!
Došavši do stola uočio sam sitnu brinetu kako pleše jednom od
muškaraca u krilu.
- Jesi li ti Rachel? – upitao sam, a djevojka je okrenula glavu na zvuk
svog imena.
- Da, ja sam – prestala je plesati – Tko si ti?
Uhvatio sam ju za ruku i povukao za sobom.
- Moramo razgovarati, nasamo – rekao sam, zatim sam ju primakao
bliže k sebi kako bih joj mogao šapnuti – Radi se o tvojoj sestri.
Zabrinuto me pogledala.
Znao sam da ću je na taj način natjerati da mirno izađe sa mnom vani.
Barmen nas je mrko gledao, ali bio sam uvjeren kako neće ništa poduzeti s obzirom da je bio u uvjerenju kako je u pitanju ljubavna svađa. Možda će mu biti sumnjivo tek kad shvati da nas dugo nema i da se Rachel ne vraća natrag, ali do tada ćemo već biti u postaji i nitko od ovih gorila neće znati tko je zapravo odveo Rachel i gdje.
Kad smo izašli na ulicu, ugurao sam je u auto.
- Tvojoj sestri je potrebna pomoć i odmah te vodim k njoj – lagao sam
kako bih je natjerao da ostane mirna i pokazao joj detektivsku značku dajući joj do znanja da je na sigurnom.
- Što se dogodilo? – zabrinuto je upitala, ali bez riječi sam zatvorio
vrata.
Kad sam sjeo, ona je opet ponovila pitanje.
- Vidjet ćeš kad dođemo tamo, ali ne brini, ona je zapravo dobro –
opet sam lagao.
Alexandra Heart
Preskočila sam ogradu koja je okruživala stražnje dvorište striptiz
kluba. Na moju sreću dvorište je obavijala duboka tama jer je noć bila bez mjesečeve svjetlosti.
Zalijepila sam leđa uz zid i oprezno osluškivala.
Kad sam se uvjerila da u blizini nije bilo nikoga uputila sam se prema
vratima slijedeći liniju zida.
Došavši do vrata naslonila sam uho na njih.
Tišina.
Stinula sam kvaku i povukla nakon čega sam se našla u nekakvom
skladištu. Posvuda oko mene su se nalazile kutije s pićem i ostale potrepštine za vođenje bara.
Osvrnula sam se pitajući se kako će mi ova prostorija pomoći da
neopaženo dođem do kata na kojem se nalazila Melissa. Bar sam se nadala da je još uvijek gore.
Nakon napornog škiljenja u polutami na drugom kraju skladišta
primijetila sam debela drvena vrata, ali kad sam prišla bliže začula sam zvuk muzike koja je dopirala iz kluba.
Nisam ih željela otvoriti jer sam bila poprilično uvjerena kako bih
izronila ravno pred goste. Nitko me nije smio vidjeti, jer kad shvate da je Melissa nestala nisam smjela biti povezana s tim. Večeras je bila moja slobodna večera i bilo bi neizmjerno sumnjivo ako bi me netko primijetio kako se vrzmam u blizini. Ni jedna izlika mi ne bi dala dovoljno dobar razlog zašto sam tu izvan radnog vremena.
Opet sam se počela osvrtati tražeći nekakvo rješenje.
Nakon desetak minuta bila sam uvjerena da sam preokrenula sve što
se moglo pomaknuti u cijelom skladištu koje na moju sreću nije bilo pretjerano veliko ni prostrano.
Upravo kad sam pomišljala na odustajanje krajičkom oka sam
primijetila maleni dio još jednih vrata koja su se skrivala iza velikog brijega kartonskih kutija.
Prišla sam bliže i shvatila da su kutije namjerno stavljene tu kako bi
stvorile paravan za uski prolaz kroz koji sam se provukla i otvorila manja željezna vrata.
Stepenice prema gore! Napokon!
Zadovoljno sam se osmjehnula. Znači ipak je postojao stražnji prolaz
na kat. Morao je postojati jer kako su drukčije planirali izvući Melissu, a da nitko ne primijeti. Instinkt mi je cijelo vrijeme govorio da ću pronaći način kako doći do nje, a kao i uvijek moj instinkt je bio u pravu.
Popela sam se stepenicama i nabasala na zid od opeke.
Zbunjeno sam se namrštila.
Zagledala sam se u zid koji nije bio ravan jer je nekoliko opeka stršalo
vani. Vjerojatno je u pitanju tajni prolaz i vjerovala sam da su se poslužili najstarijim trikom u knjizi. Bila sam sigurna da je jedna od opeka predstavljala mehanizam pomoću kojeg se morao otvoriti nekakva prolaz.
Počela sam stiskati jednu po jednu opeku. Tek je ona na samom dnu
reagirala. Jedva primjetno se pomaknula na moj dodir nakon čega sam začula škripavi zvuk, zatim se dio zida udubio i nastavio se udubljivati sve dok se nije oslobodio prolaz.
Kad sam prošla na drugu stranu našla sam se u sobi u kojoj je Melissa
bila zatočena. Ovo je bilo lakše nego sam očekivala.
Odmah sam pohitala na drugi kraj prostorije, gurajući razbacane
kutije, kako bih što prije stigla do Melisse, ali na mjestu gdje sam ju zadnji put ostavila nije bilo nikoga.
Nisu ostavili ni lisice pomoću kojih su je držali zavezanu što je značilo
da ju nisu oslobodili. Razočarano sam opustila ramena. Nisam mogla procijeniti jesu li je samo negdje drugdje prebacili ili Melissa više nije bila među živima. Nisam vidjela tragove krvi ni bilo kakve druge naznake nasilja, osim onog kojeg sam uočila zadnji put.
Zabrinuto sam prošla rukom kroz kosu.
Zakasnila sam.
Glupavi Tony! Glupa kriza koja me uhvatila... I baš sam morala
večeras dopustiti da mi se pamet pomuti.
Nisam bila sigurna kad je Melissa odvedena, ali osjećala sam ogromnu
krivnju jer sam se pohvatala s Tonyem zbog čega sam izgubila ono malo dragocjenog vremena. Da se to nije dogodilo možda sam mogla spasiti Melissu, možda bih stigla na vrijeme... Nisam sa sigurnošću mogla znati, ali svejedno sam osjećala krivnju: zbog Melisse, zbog onoga što se dogodilo s Tonyem, zbog sebe.
Odmahnula sam glavom i duboko uzdahnula.
Nije imalo smisla održavati samoj sebi predavanje kad je bilo prekasno
promijeniti što se dogodilo.
Sobom se prolomio vrisak koji me paralizirao. Napela sam se od glave
do pete osluškujući.
Glas je pripadao ženi, a vrisak je bio kratak i nije se ponovio. Čuo se
izvana, iz hodnika ili iz jedne od drugih soba.
Prišla sam vratima i nježno ih otvorila. Ako je postojala vrištava žana,
sigurno je uz nju bio i razlog njenog vrištanja, možda i više njih zbog čega sam morala biti veoma oprezna.
Pažljivo sam pogledala u hodnik koji je zjapio prazan.
Idući zvuk, kao da je nešto palo na pod, dopirao je iz sobe na
suprotnoj strani hodnika.
Zagledala sam se u vrata.
To je bila soba s onim krevetom što sam ga vidjela. Vjerojatno je
unutra bio muškarac s jednom od djevojaka. Upravo sam se sjetila kako mi Sammy još ni jednom nije spomenula taj dio posla. Možda su za taj zadatak bile zadužene samo određene djevojke. Ali nažalost, s nijednom od njih nisam uspjela razgovarati. Mogla sam samo nagađati.
Svejedno, iako sam bila žestoko protiv onoga što se događalo u toj
sobi, nisam smjela dopustiti da me vidi djevojka koje se unutra nalazila jer bi me mogla prepoznati.
Upravo kad sam se spremala zatvoriti vrata i napustiti ovu ogavnu
zgradu, začula sam zvuk negodovanja. Činilo se kako djevojka nije uživala, ni najmanje. Pa naravno da nije, tko bi mogao uživati u tako nečemu. Međutim, nisam otišla, nastavila sam osluškivati.
Iduće sekunde mi se učinilo kako čujem djevojčin plač. Zatim udarac i
vrisak.
Eh, sad je dosta!
Nije mi bilo važno hoće li me djevojka prepoznati, pronaći ću nekakvo
opravdanje, reći ću da mi je nešto ostalo i da sam se zato vratila iako mi je ovo slobodna večer. Reći ću da sam mislila kako je silovanje u tijeku, okrivit ću zvukove, ali najprije ću provući tipa kroz šake. Kasnije ću se ispričavati.
Čvrsto sam stisnula kvaku na vratima i snažno povukla pripremajući
se na napad.
Na trenutak sam zastala na ulazu kako bih procijenila situaciju.
Na krevetu se nalazio svinjoliki muškarac okruglog tijela s kratkim
rukama i nogama, imao je sitne oči kojima me na kratko pogledao kad sam uletjela, a ispod njega sam ugledala od udaraca deformirano lice djevojke koju sam prepoznala kao Melissu. Živa je! Ali, nisam dopustila da me sreća zbog otkrića dekoncentrira. sam misiju.
Muškarac je pokušao ustati s kreveta, odjeven samo u široke
bokserice.
Gledajući ga kao se koprca po krevetu, osmjehnula sam se. Ovo će biti
lagan zalogaj. Bilo mu se lako iživljavati na djevojci koju su već izmrcvarili, da vidimo kako će podnijeti jednu živahnu i željnu krvi. Osmjeh mi se šire razlio licem kad sam nasrnula na njega.
Uhvatila sam ga s leđa za vrat.
- Dopustite da vam pomognem ustati – rekla sam zarivši nokte
duboko u meso njegova vrata zbog čega je zgrčio ramena. Povukla sam ga na noge.
Držeći ga desnom rukom i stojeći iza njegovih leđa, skupila sam lijevu
šaku i snažno ga udarila ispod rebara: jednom, dva puta, sve dok nije ostao bez daha. Ljevica mi je oduvijek bila snažnija od desnice, a sad je i on dobio uvid u tu informaciju. Zatim sam zamijenila ruke, lijevom sam ga držala za vrat, a desnom tukla u dno leđa. Nisam ga planirala okrenuti prema sebi jer nisam željela da zapamti kako izgledam. Onaj kratki pogled koji mi je uputio nije bio dovoljan da kasnije pruži detaljan opis kad ga budu ispitivali tko ga je napao. I bila sam uvjerena da će me prikazati daleko krupnijom nego što jesam, jer to je bio čisti muški ponos: neće se željeti izložiti sramoti i ispričati kako ga je pretukla žena krhkog izgleda.
Odgurnula sam ga od sebe i dodijelila mu odmjereni high kick koji ga
je lijepo složio na pod. Potonuo je u nesvijest dajući mi vremena za bijeg.
Pohitala sam do kreveta i svim snagama kojima sam još raspolagala
pomogla sam Melissi da ustane.
- Jane? – upitala je slabašnim glasom dok sam ju vukla s kreveta.
- Da, ja sam – odgovorila sam.
- Oh, hvala Bogu.
Melissine oči su bile skoro sasvim zatvorene od natečenosti, a na
nogama se jedva držala. Vukla sam ju prema skrivenom prolazu nadajući se da nas nitko neće presresti.
Imale smo sreće.
Dočepale smo se dvorišta i sad je jedini problem bio kako prebaciti
ozlijeđenu djevojku preko visoke ograde.
- Melissa, dušo, hoćeš li imati dovoljno snage prijeći preko? Pomoći
ću ti – upitala sam.
Ona je zatreptala jer vjerojatno ništa nije vidjela što od oteklina što
zbog tame.
- Nastojat ću – prošaptala je.
- Vodim te k sestri – dodala sam kako bih ju ohrabrila – Spašena je.
Način na koji se ispravila nakon te vijesti dalo mi je naslutiti da će
ova informacija zaista učiniti čudo.
I bila sam u pravu.
Nakon mučnih petnaestak minuta i mnogo guranja, te pridržavanja,
uspjele smo se prebaciti s druge strane ograde.
- Kad ću vidjeti Rachel? – upitala je.
- Uskoro. Dođi, vodim te na jedno mjesto. Moj auto je ovdje.
Odvezla sam Melissu na pola puta do policijske postaje i ostavila je na
jednom osamljenom parkingu, ali samo na kratko. Putem sam joj objasnila gdje joj se sestra nalazi i kako ja sama ne smijem ući u postaju zbog nekakvih prekršaja. Rekla sam joj da je dogovoreno da će jedan policajac doći po nju. Ali zapravo sam se odvezla do parkinga dvije ulice niže, ušla u drugo vozilo koje sam koristila kao detektiv Alex, presvukla se u uniformu i stavila masku, te nakon toga otišla po Melissu koja sigurno nije bila u stanju uočiti nikakve sličnosti jer zbog ozljeda ionako nije mogla jasno vidjeti.
Kad sam ušla u postaju držeći Melissu, našla sam Jima i Tonya kako
sjede za stolom i zabrinuto o nečemu razgovaraju. Kad su nas ugledali, iznenađeno su ustali i pohitali prema nama.
- Ovo je sigurno sestra? – upitao je Tony dok je pokušavao pomoći
Melissi da sjedne.
- Nemam pojma o čemu govoriš. Ovo je Melissa – odgovorila sam
sjetivši se da ne smijem odati kako znam za sestre. Trebala sam se pretvarati da znam samo za Melissu – Trebali bi pozvati hitnu jer je zaista u lošem stanju. Ispitivanje možemo ostaviti za kasnije.
- Jim, zovi hitnu – naredio je Tony, a Jim je odmah odjurio do
telefona – A ja ću otići po Rachel. Mislim da bi bilo u redu da budu jedna uz drugu u ovakvoj situaciji.
- Rachel? – prošaptala je Melissa – Moja Rachel...
Deset minuta kasnije Melissa je stavljena u kola hitne pomoći skupa s
Rachel koja se nije željela udaljiti od sestre šokirana njenim ozljedama. S njima smo poslali dva detektiva kako bi ih čuvali.
- Gdje si našao Melissu? – upitao me Tony.
- Dobio sam anoniman poziv. Rečeno mi je da se na određenoj adresi
nalazi žena u teškom stanju i kako bi ta žena trebala imati potrebne informacije o nekakvom kriminalu. Nisam baš sve razumio, ali sam otišao izvidjeti situaciju.
- Gdje si dobio poziv? – sumnjičavo je upitao zbog čega sam se
prekorila jer sam često zaboravljala kako je on zapravo inteligentniji nego što to pokazuje. Od brzine nisam dovoljno dobro razradila vlastitu priču stoga sam odlučila improvizirati.
- Na mobitel – odgovorila sam.
- Privatni?
- Da. Nešto nije u redu?
- To mi je malo čudno – zaškiljio je – Zašto bi ti netko ostavljao
anoniman poziv na privatni mobitel? Pogotovo u vezi ovog slučaja?
- Ne znam. Morati ćemo to istražiti, ali kasnije – oprezno sam rekla,
te pokušala promijeniti temu – Objasni mi o čemu je riječ u vezi ovih sestara i kako si mogao znati da je žena koju sam doveo jedna od njih?
- Hm. U redu, kasnije ćemo istražiti poziv koji ti je upućen. Mislim da
je to veoma važno – govorio je više sebi, a onda je nastavio normalnim tonom – Rachel je opisala svoju sestru poprilično precizno. Kad si ušao s ženom koja je izgledala točno onako kako je Rachel rekla, mogao sam samo pretpostaviti da je Melissa u pitanju.
- Veoma pronicljivo od tebe – ustvrdila sam, ne znajući što više reći.
Na nekoliko trenutaka smo zašutjeli očito ne znajući koju temu
započeti, a onda je Tony prvi progovorio.
- Spavao sam sa Jane – rekao je.
- Ma daj?! – uzviknuo je Jim koji je do tada šutio – Kad prije? Kako?
Zacrvenila sam se od korijena kose do pete. Nisam očekivala da će
Tony tek tako izlanuti o onome što se dogodilo. Bar ne sada, ne ispred mene. Zgroženo sam zurila u njega.
- Kako se to dogodilo? – opet je upitao Jim, a Tony je na lice složio
glupavi cerek.
- Ni sam ne znam kako se to dogodilo, pa ti to ne mogu objasniti, ali
mogu reći kad: prije nego sam izvukao Rachel iz kluba.
- Večeras? – u nevjerici je upitao Jim klizeći pogledom s Tonya na
mene koja sam mrzovoljno zurila u njegove smeđe oči, a Tony se samo ponosno nasmijao.
Osjećala sam se kao žena upitnog morala, kao lak plijen. Činilo se kao
da sam se spetljala s potpunim strancem, ali zapravo sam Tonya jako dobro poznavala. Međutim, oni to nisu znali. Za njih je Jane bila stranac, tek jedna od plesačica koju su nekoliko puta vidjeli u baru i to je to. Ni sama nisam znala zašto se dogodilo ono u ulici i voljela bih da nije došlo do toga, ali sad je bilo kasno kajati se. Pitala sam se kad će ova duga noć više završiti.
- I kako je bilo? – upitao je Jim cereći se.
- Pa ne baš pohvalno.
- Molim? – ispalila sam pitanje prije nego sam razmislila o tome.
Ali Tony je to shvatio samo kao obično pitanje, znatiželja kolege.
- Pa bilo je prekratko, nespretno – razmišljao je na glas – Moram priznati da
se osjećam pomalo glupavo jer sam pristao na to.
- Pristao na to? – u nevjerici sam ponovila – Zar te molila?
- Pa ne baš, ali je poprilično navalila na mene.
Iskolačila sam oči u nevjerici, a živac mi je opasno zatitrao.
- Hoćeš li je nazvati? – ubacio se Jim.
- Nema šanse – glasio je Tonyev odgovor.
- Zašto? – oštro sam upitala.
Još sam osjećala njegove dodire na sebi i nisam mogla vjerovati da je
govorio ovako loše o meni samo par sati nakon što smo se spetljali. Povrijedio mi je ego i bila sam više nego spremna na osvetu. Željela sam ga natjerati da poludi za mnom Jane i kad bude na koljenima, kad me bude molio za dodir, za poljubac nasmijati mu se u lice i reći: Nikada! Nisam bila sigurna kako ću ga točno navesti na tako nešto, ali definitivno ću pokušati. Zaslužio je da ga zavedem, natjeram da se zaljubi, a zatim mu iščupam srce i nagazim na njega.
- Ne sviđa mi se – slegnuo je ramenima – Nije moj tip žene. Previše je
agresivna za moj ukus.
Stisnula sam šake.
- Što ako ona očekuje da ćeš ju nazvati? – upitao je Jim – Moramo ići
u onaj bar, tamo provodimo istragu. Neće biti dobro ako budemo imali neprijatelja koji će raditi scene svaki put kad dođemo.
Tony se zamislio na nekoliko trenutaka, zatim rekao:
- Pretvarat ću se da sam stidljiv.
- Što? – zaprepašteno sam upitala neshvaćajući što je želio time reći.
Tony se nasmijao.
- Znaš da žene imaju naviku opravdavati muškarca ako ih ne nazove
nakon što se dogodi ono – osmjeh mu je postao širi – Najprije smatraju da ih nije nazvao zato što je možda stidljiv. Dug je proces opravdavanja prije nego zaključe da je jednostavno kopile. Žene vole misliti da su muškarci nemoćna, stidljiva stvorenja kojima ponekad treba poticaj i ohrabrenje – ovaj put se glasno nasmijao – Tako je i kod zavođenja. Agresivnije žene su posebno sklone ovakvim razmišljanjima.
Osjetila sam bol u ruci od pretjeranog stiskanja.
- Zar je sve to igra? – istisnula sam riječi.
- Da – Tony se zgrozio nad mojim pitanjem – Što je tebi? Postavljaš
pitanja kao curica.
- Možda jednostavno nisam kao ti – progunđala sam.
- Slušaj, trebao bi do sada već znati da ako je muškarac
zainteresiran on će učiniti sve kako bi dobio djevojku, sklon je čak i pretjerati, ali ako nije zainteresiran to će njegova djela i pokazati. Nema stidljivih muškaraca, samo nezainteresiranih i netko kao ti – nasmijao se zbog čega sam problijedila – Ja ću se pretvarati da sam stidljiv jer to je ono što će ona željeti i pažljivo ću izbjegavati ili ignorirati njene poticaje i ohrabrenja, a ona će samo zaključiti da sam stidljiviji nego što je mislila. Stara škola – nemarno je odmahnuo rukom i progunđao – Kako si ti čudan lik…
Zaškripala sam zubima.
Oh, dat ću ja tebi staru školu i pobrinut ću se da ne zaboraviš lekcije
koje ćeš naučiti.
Copyright © 2013DajanaAjdučić
21
utorak
svibanj
2013
Bager pored mora
broduboci
Načelnik jednoga maloga mista u Dalmaciji, puno je napredan čovik. Njegove misli i ideje toliko su isprid našeg vrimena da ga svi mi ostali koji smo zaostali jedva jedvice moremo pratit. Dok mi lipšemo pod teretom svakodnevice, on neumorno trenira, rekreira se, trče okolo, sve za dobrobit mista, a kroz to vrime mu kroz možjane vrije stotinu novih ideja. Ponekad ga je teško razumit jer posjeduje osebujan vokabular, prepun maštovitih asonanci, aliteracija i prenesenih značenja, pogotovo kad usko surađuje sa tijelima državne uprave i lokalne samouprave. Sposoban je u istoj rečenici spojiti tjelesne izlučevine, reproduktivne organe, kućne ljubimce i porodična stabla. Čudo jedno!
Osim toga, on je čovik otvoren za suradnju i komunikaciju i rado će prihvatit svaki prijedlog koji bi moga unapredit život u malome mistu. Eto, prije par godina, neki turisti koji su došli na litovanje, pomalo su mu bojažljivo prišli i prišapnili kako im je lipo, ali da bi moglo bit još puno puno lišpje kad bi se u mistu izgradila još koja plaža.
Visprenome načelniku nije tribalo dugo za shvatit kako furešti aludiraju na obalni pojas oko punte između dvi vale, Raduče vele i Raduče male, na kojoj je izgrađeno nekoliko prilično luksuznih hotela koji su istina, za vrime rata bili devastirani, ali sva srića da su se našli neki plemeniti Mađari koji su ponudili pomoć, izvadili lovu iz svojih takujina i obnovili hotele. Hm, hm, čekajte da se malo nakašljem... Osta je još samo jedan problem, a to je plaža isprid hotela načičkana opasnim škrapama i oštrim stinama tako da je za malo jačih maeštrala znalo bit veliki problema kako uopće uć i izać iz mora.
Ne čekajući ni pet ni šest, načelnik je pokrenija svu građevinsku operativu, bagere, pikamere, dampere i miksere, samlija sve škrape u papar i uskoro je cilu puntu zaokružila prekrasna pješčana plaža! Benti miša, opet mi se nešto kašlje, ovo mi je stoposto uletilo ništo u grkljan...
Prvih dana nakon kolosalnog posla javilo se nekoliko, nazovi ekološko svjesnih papana koji su grintali kako je počinjen ekocid, ali s druge strane, ekonomski kriteriji su im izbili sve adute iz ruku. Za pravo reć, i nisu imali neke posebno jake karte, konja baštoni, fanta špadi i duju kupa...
Umisto sto-dvista ljudi koliko se prije moglo zbit između onih škrapa, napravljena je plaža koja može primit i priko pet iljada kupača. Zamislite koliko tu ima mogućnosti zarade, počevši od iznajmljivanja ležaljki i suncobrana, priko ugostiteljskih sadržaja, koliko će se popit pive, koliko će se kečapa razlit po picetama, koliko će se kuglica sladoleda potaracat, kapat će lova na sve strane, ma ke kapat, teć će potocima! Altroke Rimini! A bome i Bimini!
Dobro, shvatili ste već - ovo je zajebancija! Ma zapravo, bilo bi dobro da je zajebancija, ali na žalost i nije, jer se ovo sve zaista i dogodilo. Štoviše, dugo sam želio vjerovati kako se radi samo o nekoj vrsti performansa osebujnog načelnika. Upravo pod njegovom dirigentskom palicom, prije nešto više od dvije godine, napravljena je suluda intervencija i užasna devastacija čitavog obalnog pojasa oko poluotoka.
O tome se nešto malo pisalo u medijima, ljudi su se zgražali, mali Beskrupuloni iz Primoštena mahao je nekakvim papirima i dozvolama, ali kako je vrijeme odmicalo, a nove i nove afere punile novinske stupce, na ovaj slučaj se polako i zaboravilo. Kako bi se reklo narodski - izija vuk tovara! Imamo plažu, a to je najvažnije!
I sad, zaista ne znam kakvim epitetima počastiti ljude kojima je sve to palo na pamet, a pogotovo one koji su navodno izdali dozvole za takav barbarski čin, ali čisto sumnjam da su imali na umu kako će priroda, prije ili kasnije uzvratiti udarac.
Stijene koje su se na tom mjestu nalazile stotinama tisuća godina i između kojih su se na prirodan način oblikovale plažice jdnostavno su samljevene i doslovce pretvorene u prah.
I što se sad događa? More snagom svojih valova povlači to umjetno stvoreno žalo natrag u dubine, a lumeni iz Primoštena svakog dana kamionima donose nove i nove kubike materijala.
Postoji li išta ljepše nego vidjeti bagere na plažama? Kao u dječjim igrama, samo što su, čudna mi čuda, ovi bageri ponešto snažniji od onih dječjih, plastičnih. Živimo u iščašenim vremenima, Nekada je Arsen pjevao o kući pored mora, a sad imamo materijala za nove, čak i neslućene kombinacije. Bager pored mora - to bi mogao biti hit za Eurosong! Možda ćemo imati više uspjeha od "klape s mora".
Naravno, more će vrlo brzo "pojesti" sav ovaj materijal koji se sada nasipa, ostavljajuću u čudu one pametnjakoviće koji misle da se priroda može silovati i prekrojiti po svojoj mjeri.
Da ne spominjem kako je ovom divljačkom akcijom uništen sav biljni i životinjski svijet koji je obitavao na tom prostoru, ali pretpostavljam da račiči i jadranski bračići i tako nisu u vrhu prioriteta, pogotovo spram moguće zarade koja će se možebitno ostvariti na primoštenskoj Copacabani.
Netko je za ovo sve trebao zaglaviti u zatvoru ili makar platiti debelu novčanu kaznu, ali eto koliko vidim, Stipe Petrina je i na ovim izborima ostvario uvjerljivu pobjedu. Ljudi mu vjeruju.
Uostalom, tko sam ja da ih budim? Oni ionako znaju najbolje...
21
utorak
svibanj
2013
NADČOVJEČANSKI NAPORI
pametnizub888
„Što reći?“, reče Laudio Konop. „Teški su.“
„U kom smislu teški?“, upita Nona Stoplodnik.
„Teški su, jer je s njima teško raditi. Ti imaš itekakvu sreću što te to mimoišlo.“
„Pa kako?“
„Lijepo. Ti znaš da su mene za ovu godinu zadužili da im dijelim pogačice s čvarcima. Nisam ni sišao do pekare, a pred pekarom već red, nekim danima sve do crkve. Gledaju me kao da sam im nešto skrivio, a znaju da nisam. Otključam pekaru da uđem, a istog momenta nagrnu i oni, ljudi. Čekaj malo, kažem, moram pogačice ugrijati, pregaču svezati, nije to samo tako. I poslušaju me. I svežem pregaču i ugrijem pogače i pustim ljude, mislim – gladni su. Valjda i jesu gladni, ali nije samo to. Svaki od njih me gleda i gleda, svaki treći-četvrti upita pitanje. Obično nešto nevažno, tipa kako ste, kako podnosite ovo vrijeme, jeste li i vi gore imali crve u grahu – mislim, gluposti totalne, ali nađe se onda barem jedan, barem jedna od njih da me pita ono što sve njih žarko zanima: po čemu sam ja to nadčovjek, a ne čovjek. Jer da izgledam isto kao oni i da se nikakve razlike ne vide. E, kad se to dogodi, odglumim da sam bijesan pa ušutim ili počnem kao urlati i režati, često puta ranije zatvorim pekaru. Onda par dana budu mirniji, ali na kraju se opet nađe netko da me pita to isto. Radoznala sorta, nema što.“
„Da, ne smiješ im reći, još bi mogao imati problema“, reče Nona Stoplodnik. „Ali meni valjda možeš. Zapravo se čudim da te to ranije nisam pitala. Znamo se već dugo.“
“Pa mogu, zašto ne bih mogao: imam spojene obrve. To je moje nadljudska osobina.“
“Ali Laudio“, reče Nona, „ti nemaš spojene obrve!“
„Imam, ali ne preko čela nego preko sljepoočnica i potiljka“, reče pa odmakne uvojak: doista, obrva mu se protezala od arkade do zaliska te se, poput dlakave gusjenice, gubila u gustišu vlasišta.
„A ti Nona, koja je tvoja karakteristika?.“
„E, ja neću reći!“
„Nije pošteno! Zašto?“
„Žena bez tajne je kao cvijet bez mirisa.“
„Kako hoćeš. Ali ja zapravo znam!“
„Ne znaš!“
„Znam! Rekla mi je kći rentijera!“
„Glupača!“, poviče Nona Stoplodnik i zaplače.
Laudio Konop se sažali.
„Ma dobro, smiri se. Neću nikom reći. Ja sam zapravo dobar i...“
„I ja sam dobra!“
„Znam. Znam da si dobra.“
U situaciji općeg ganuća, Nona padne Laudiju u zagrljaj i prišapne mu svoju karakteristiku.
„Ali to nije ono što mi je rekla kći rentijera!“, reče Laudio naglo prekinuvši grljenje.
„Kako nije? Meni su rekli da je to. Doduše...“
„Što?“
„I meni su rekli... Onaj Milenio što mu ga se svakog drugog poponedjeljka sedla u dvorištu iza Zbrdimove gostionice – rekao je da je kod tebe na stvari jako, jako nježna koža na tabanima. Nikakve obrve.“
“Nježna koža? Je li on normalan!“
„Imaš li potvrdu?“
“Imam, naravno da imam!... Zapravo nemam. Ne sjećam se da sam je ikada i dobio.“
“Pa ni ja! Svi pričaju da imaju potvrde pa sam i ja.... O Bože, zlo mi je.“
Laudio i Nona, nemajući kamo, ponovno su uletjeli jedno drugome u zagrljaj.
21
utorak
svibanj
2013
Zahuktalo se
kuca-r
Skela na južnom pročelju je postavljena u samo par sati. Ponešto je ostalo za sutra. Vežite se, polijećemo!
Na slikama se vidi da su špalete prozora već obrađene u sam-svoj-majstor aranžmanu, da protekla zima bude ugodnija.
21
utorak
svibanj
2013
Katastrofalna država Hrvatska
panonija
Za razliku od malicioznog destruktivnog kretena koji se nalazi na čelu izvršne vlasti (ne mislim na Predsjednika Republike), Hrvatsku ne smatram slučajnom državom. Doduše smatram je katastrofalnom. Jer ovi izbori su pokazali jednu stvar, a to da Hrvati odbijaju koristiti krvlju izborena prava. Pravo na glas je izboreno krvlju. Svi oni naši jadnici, od male djece, preko staraca, civila, pa do žena i muškaraca u hrvatskim uniformama koji su poginuli u ratu izborili su vama pravo da idete glasati. Jer da je Hrvatsku 1991. pregazila JNA i da je bila uspostavljana srpska vojna uprava, još i danas bi neki pukovnik odabirao izvršnu vlast. Vrlo vjerojatno bi slični likovi bili u njoj kao što su danas, ali to nije važno.
Zagreb. Izbor između Milana Bandića, SDP-ovog i HDZ-ovog zajedničkog kandidata, te dr. Metle u Guzici, kandidata malicioznog destruktivnog kretena, mogao je biti lako presječen da se glasalo za Ferdeljija. Kao što sam ja glasao. Uspješan čovjek. Samo kako kaže ona stara poslovica, Hrvati opraštaju sve, samo uspjeh ne. Mogli smo se riješiti kumokracije, mogli smo se riješiti SDP-ovskog destruktivizma, ali vi lijeni kreteni, 55% vas ostalo je doma. Sram vas bilo. Ovako u drugi krug ide majstor obmane nasuprot čovjeku koji se ne zna nasmijati. Po svem sudeći, vrlo vjerojatno ću glasati za Bandića, jer dopustiti SDP-u da se dočepa gradonačelnikova mjesta značilo bi pristati na samoubojstvo grada. SDP je stranka destruktivnih namjera. Sve što taknu unište. Udruga nesposobnih, ali bolesno ambicioznih osoba. Grobari svega dobroga i lijepoga. Ubojice nerođene djece. Istina, poznajem i dobrih SDP-ovaca, ali kada se statistički pogleda, sve to urone u bazen zla, zlobe, zlonamjernosti, nesposobnosti i bolesne destruktivne ambicije.
S druge strane imamo HDZ. Imamo Karamarka. Stvarno opasnog čovjeka. Špijune i ljude iz sigurnosnih struktura se ne bi trebalo pustiti u politiku. Da se razumijemo, autor ovih redaka cijeni tajne službe. Tajna služba je jedna od najjačih oružja koje svaka država posjeduje u svojoj obrani. Tajna služba treba biti kvalitetna, natrpana s najobrazovanijem kadrom, treba znati kako trava diše, treba imati najpametnije glave u državi. Tada je jača od svakog topa, zrakoplova i tenka. Ali ujedno treba biti pod jakom civilnom kontrolom i uvijek u službi države i državljana, nikad protiv države i državljana. Karamarko funkcionira u špijunskoj paradigmi i ja se ga jednostavno bojim. Znam da nisam jedini. Mislim, od Zoke Preponaša gori ne može biti, ali može vrlo lagano doći do pristanka masa na deficit demokracije u odnosu na sigurnost. HDZ je postigao uspjeh, kako sam to pisao za europske izbore, unatoč Karamarku. Neka zamisle koliko bi glasova dobili da njega nema.
Posebno tužna priča je skupljanje potpisa za referendum. Koji je pokazao da je lezbogay populacija jednaka gamad kao i ostatak Hrvatske. Paljenje štandova, napadi na štandove, fizički napadi na volontore, svjedoči samo jedno, lezbogay populacija je agresivna kao i ostatak zemlje. Gori su po meni u onom aspektu u kojem su uvjereni da su kao elita. Jer, drugačiji oblik seksualnog ponašanja, navodno, čini te posebnim. Ono što mene smeta su laži koje plasiraju da je riječ o ljudskim pravima. Niti brak ide u kategoriju ljudskih prava, a jednako tako nitijedan dokument o temeljnim ljudskim pravima ne spominje istospolne zajednice. To što sam ja osobno za registrirano istopolno partnerstvo, to je moja dobra volja jer, eto, mislim da ljubav ne poznaje granice. Ali kako živim u Zagrebu, pa znam puno više gaylezbo populacije od neke nadrkane katoličke bakice iz Sikirevaca, jednako znam da stabilne i dugotrajne veze među gaylezbo populacije su više iznimka nego pravilo. Da ponovim, to nije brak, niti se može zvati brakom u pravnom smislu. Ako gaylezbo jurišnici nastave s ovakvim ponašanjem, okrenut će i one koje ih toleriraju protiv sebe. Tolerancija je liberalni princip. Prihvaćanje je emotivni. LGBT jurišnici brkaju te pojmove.
Umjesto da je glavna tema ekonomija, u državi u kojoj su svi na državnom proračunu, uključujući i najvećeg privatnog zemljeposjednika koji pobire strašne poticaje, pa do najvećeg zemljoposjednika pravne osobe u obliku Kaptola koji je isto lijepo ugužen na državni proračun, mi se lijepo bavimo pizdarijama. Svi prijatelji i znanci koji mi rade, rade za državu ili im firme imaju najveći promet od države. Sve ima svoj kraj, pa i budžet. Dok Linić dokrajči ekonomiju s previše poreza, onda ćemo svi lijepo propasti.
Zato je ovo katastrofalna država.
Zahvaljući primarno malicioznom destruktivnom kretenu.
Samo vi glasajte i dalje za HDZ i SDP.
Mulci.
Pero Panonski
21
utorak
svibanj
2013
izvol'te
evezmajevska
nas dvije,
ova čovjeka dva u nama,
budala je tristo.
ni jedno nema svoje-ja,
bez svake smo sebe sjeli na stolicu.
tu,
gdje nema više mjesta za drugo,
ni barem jedno Tuđe biće
od bilo koje nas.
pa vas molim.
sjednite.
21
utorak
svibanj
2013
slike sa promocije knjiga poezije 3 pjesnikinje pod naslovom: "Sjena duše i čuvari sna slomljenog krila"
shadowofsoul
20.5.2013. je održana promocija knjiga navedena u naslovu bloga....
ovo je samo mali djelić atmosfere sa jučerašnjeg događaja, meni i gđi. Senki prvi put u životu, a gđi. Emiliji je ovo već četvrta promocija
pa... idemo redom:
- Statistika Blog.hr
Zadnja 24 sata
33 kreiranih blogova
539 postova
695 komentara
542 logiranih korisnika
Trenutno
12 blogera piše komentar
67 blogera piše post
- O Blog.hr-u