Sve kategorije po listama

Zen shit :)

nissnisa

Novi je dan
Mogu sad novi post? :))

Jednostavna matematička jednadžba
koju znam rješiti čak i ja i to ponosno,
bez kalkulatora
Netko voli mene,nekoga ja
Ravnoteža svemira je zadovoljena
Znam ja živjet s tim
(I ne,ovo nije pjesnička forma)

Apatija
Besmisao,nemogučnost pronalaska tog istog smisla
svakodnevnog ustajanja i večernjeg spavanja
Vjerujem da psihijatri diljem planete to znaju nazivati
Episodium depressivum, non specificatum
pod šifrom MKB-10: F32.9
ali nisam provjeravala,pa samo mislim

Ništa što šaka šarenih tabletica ne bi u čas rješila :)
Netko pametan mi je rekao ne mješaj alkohol i tablete ludo luda,
pa sam ga poslušala :-P

Uglavnom to nije to o čemu pišem
Htjela sam reći da sam po onom zen-bud truč bljuč shitu
išla pronaći svoj zen u malim stvarima,
zahvaliti se suncu na novome danu,udahnuti ljepotu svom životu
pogledom na mirisnu livadu punu procvalih tratinčica (ma tko kaže da ja živim u crnjacima)
I našla sam je...bubamaru,žutu doduše,ali bubamaru
Svi znamo kako bubamare nose sreću

Moja je bila pomalo ratoborna



ali nije me to puno smelo
Hoću svoju sreću Žuta Ludo Luda



I sve je bilo super dok mi glupača nije okrenula dupe



Eto i sad ti nađi zen u ovom okrutnom svijetu
gdje ti i bubamare okreću leđa:)))




Posadila sam mini cherry rajčice
Čine se svakakve osim mini

82. ČUJEM DA JE DANAS SVJETSKI DAN BORBE PROTIV TERORIZMA PA, NE PRIHVAĆAJUĆI NJIHOVO SIJANJE STRAHA, NESIGURNOSTI I PANIKE, ODBIJAM GLEDATI INFORMATIVNE EMISIJE NA TELEVIZIJAMA…

b-612

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da ga liječe u Draškovićevoj.
Kad sam došao do njega prematali su mu razbijenu glavu.
– Kaj je bilo, dobri čovječe? Izgledaš kao da si se zamjerio borcima za toleranciju i ljudska prava.
– Odveo sam auto kod Pijanog Romana.
– I on te pretukao?
– Naravno da nije. On je taman bio na odlasku u komunu. Odlučio je liječiti se od alkoholizma. Pokušao sam ga odgovoriti da ode dan kasnije, kad mi popravi auto, ali se nije dao.
– Đubre jedno pijano.
– Nazvao je jednog svog prijatelja mehaničara i dogovorio da odvedem auto kod njega na popravak. Pa sam mu ga odveo.
– I on te je pretukao?
– Naravno da nije. On je preuzeo auto i rekao da dođem popodne u pet sati po auto. Uputio me je potom do tramvaja i ja sam krenuo doma. Uhvatio sam tramvaj zadnji čas. Vozač mi nije htio otvoriti vrata, ali sam stao na prugu i nisam se makao dok me nije vozač pustio unutra.
– I on te je pretukao?
– Naravno da nije. Normalno sam se vozio tramvajem, kad mi je zazvonio mobitel. Zvala me je moja dobra i mudra Ravnateljica.
– I ona te je pretukla preko mobitela?
– Naravno da nije. Nisam je čuo u tramvaju pa sam izašao na sljedećem stajalištu. Kad sam završio razgovor shvatio sam da nemam pojma gdje sam pa sam pitao staricu, koja je naišla, da mi kaže gdje sam.
– I ona te je pretukla?
– Naravno da nije. Zamolila me je da joj pomognem prebaciti neke vrećice do zgrade. Pa sam prešao preko ceste i ušao s njom pred lift. Taman sam je htio pozdraviti i vratiti se do tramvaja kad se iz mraka pojavio neki starac.
– Kako iz mraka kad je bio dan?
– Očekivao sam da ćeš pitati je li me on pretukao.
– Pa neće te pretući valjda starac koji u pola bijelog dana izlazi iz mraka.
– Počeo je vikati na tu ženu da ju je napokon uhvatio s ljubavnikom. Rasplakao se grcajući da ga je razočarala jer joj više nije dobar.
– A što si ti?
– Ja sam šutio dok nije rekao nešto što nisam mogao odšutjeti.
– Što je rekao?
– Rekao je da bi joj oprostio sve, ali da ne može to što je našla ružnijega od njega. Prigovorio sam mu, a on je odnekud izvadio letvu i opalio me po glavi.
– I pao si od jednog starčevog udarca?
– Kad je drugi put zamahnuo, uzmaknuo sam. Ali sam udario glavom u ormarić s vatrogasnim aparatom. Pao sam na pod, a aparat je ispao iz ormarića i pogodio me direktno u glavu.
– Znaš li da je vatrogasni aparat izmišljen u Zagrebu?
– Iz nesvijesti sam se probudio ovdje. I sad me zamataju. A meni teško.
– Proći će rane. Ni prvi ni zadnji put da su te pretukli.
– Ne boli me to.
– Nego?
– Doživio sam djelomičnu amneziju. Ne znam gdje sam ostavio auto.
– Pa pitaj Pijanog Romana.
– On je otišao u komunu. A tamo im je zabranjeno i s kim komunicirati prvih šest mjeseci.

Meša Selimović: 'Tvrđava'

indijanka-vegetarijanka

Roman na preko 440 stranica, pun mudrih misli, siromaštva, represije države nad malim čovjekom, nade u bolje sutra, pokušaja i padova. Tvrđava je zapravo obitelj, onaj mali svijet kojeg čovjek treba stvoriti i čuvati ga od napadaja izvana jer dok čuva svoju tvrđavu i njegov život ima nekakvog smisla.

Priznajem, knjiga me nije toliko oduševila kao 'Ostrvo' istog autora, na mjestima sam je žvakala kao tvrdi bombon, ali sve u svemu je OK.

CITATI:

'…tajna se duže pamti nego jasna istina.'

'Učinilo mi se da zna slušati, razumjeti svakako neće, a slušanje je važnije od razumijevanja.'

'Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome.'

'Znaš li šta je je najljepše u životu? Želja, prijatelju.'

'Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljsvo, nezadovoljstvo pobunu.'

'-Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želiš dobro?
-Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini.'

'Što ima više svetih skloništa iza kojih se ljudi kriju, sve je više prostora za ljudsko zlo. Čovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. To je podsticaj za zajedničku neodgovornost. Teško čovječanstvu dok je tako.'

'Ljudi se ustvari boje, zato su surovi. Napad je odbrana koju naređuje opreznost i tako nema lijeka surovosti jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.'

'Riječ je odliv suvišne krvi, rasterećenja od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstiče, a ne da je guši, da priređuje svačanosti govorenja, ili još bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao čišćenje.'

'…lakše je nagovoritii ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast…'

Sushi torta

okusi-tastes

Moj sin obožava sushi. Tako da je za rođendan dobio sushi tortu od fondana. Ispod je obična torta od čokolade a prekrivena je šećernom masom (fondanom).
I pojedini sushi komadi te maki-sushi su također od biskvita prekrivenim fondanom:

Nema naslova

soundofsilhouettes

Ti voliš hodati bosa. Voliš se bosa šetati po travi i po plaži i po cestama. Ti još niti jedno ljeto koje sam proveo s tobom nisi usred noći išla ulicom, a da se nisi izula. Još nijednu zimu nisi išla doma, a da nisi pričala o tome.
Ja te još nijedno ljeto nisam pozdravio na pola puta. Još nijednu zimu s tobom nisam proveo bez da slušam o snijegu.
Još nijedno ljeto nije prošlo da nas nije uhvatila kiša negdje i da ne stojimo na toj kiši uhvaćeni u čudnim scenama koje nitko ne snima, a koje nikad neću zaboraviti. Još nijednu zimu nisam prešao bez da sam te tražio.

Domjenci su čudna okupljanja koja, zbog neke čudne pristojnosti koja traži da nazdraviš, završe uvijek s promilima. Božićni domjenci su krivci za to što mislim na tebe. Prijatelji su krivi za to što mislim na tebe. Kad ti kažem, ne bih ja mislio o tebi da nije tih subotnjih domjenaka pred četvrti advent. Ne bih se ja pješke vraćao doma jer sam popio, ne bih išao tvojom ulicom, ne bih vidio da ti je ugašeno svjetlo, ne bih pomislio, da sam trijezan, da si se odselila, ne bih zvonio usred noći da vidim jesi li na istoj adresi. Ne bih čuo kako otvaraš vrata spavaće sobe. Ne bih gledao kako se otvaraju vrata, kako stojiš ispred mene, bosa, u dugim hlačama i majici kratkih rukava, nepočešljane kose, izgubljena, usred noći. Ne bih gledao kako tvoja šutnja pita što se događa, ne bih gledao kako sklanjaš ruku s vrata i kako ih križaš ispod grudi, kako se naslanjaš na zid, kako čekaš da nešto kažem. Da nije snijega i prijatelja i domjenaka i alkohola i pijanog četvrtog adventa, ne bi stajao, budala, kreten, idiot, ispred tebe i gledao te.
- Pijan sam, oprosti.
-
- Kako si?
- Pospano.
- Oprosti. Pijan sam.
- Znamo oboje da nisi. Ne opijaš se. Popio si možda tri pića.
- Popio sam... pet! Pet pića sam popio.
- A kad si počeo?
- U osam.
- Tri je ujutro. Nisi pijan.
Kažem ti, domjenci su krivi što pijan dolazim, što lažem, tražim izgovore. Samo sam radoznao pa ti dođem, provjerim jesi li dobro.
- Nije ti bilo upaljeno svjetlo.
- Tri je ujutro.
Advent je kriv. Božić je kriv. Božić i njegova navika da čovjek bude s bližnjima. Pa se sjetim da nismo bližnji.
- Zašto si došao?
- Ne znam.
-
- Pijan sam.
-
- Fali mi ovo.
Božić me tjera da rukom pokazujem prema tebi pa prema sebi i da tako mašem kao da pratim neku postojeću nit. Nema nikakve niti. Zato i jesam tu. Božić bi da postoji to što mahanjem lažem. Božić bi da kažeš dođi i da me zagrliš i da kažeš prestanimo i da se pravimo da se ništa nije dogodilo.
- Falilo mi je ovo.
Nisam kriv što imaš to lice od porculana. Nisam kriv što si lijepa kad šutiš, što bih te zagrlio. Nisi moj tip. Baš nisi. Nisi moj tip, a znam svoj tip. Znam svoje žene. Znam da nisi moj tip. I ako sam si ikad u glavi zamislio što želim, nacrtao, a crtao sam olovkom stotine lica koja ne postoje, nijedno nije imalo tvoje crte. Nisam te takvu birao, ne, radije sam druge birao, pa i kad si bila dijete, nisi mi bila na prvom mjestu.
- Što ti je falilo?
- Fali li tebi?
- Fali mi puno toga.
- A što ti fali?
-
- Pijan sam pa nećemo pričati?
- Nisi pijan.
- Što ti fali?
- Da mi kažeš.
- Što da ti kažem?
- Reci mi što treba reći.
Ne. Nisam htio oprez, lomljivo. Nisam htio porculansko lice. Nisam htio nježan glas, krhku ženu. Nisam htio da me čitaš. Nisam htio da nazireš i naslućuješ. Nisam te htio.
- Ne znaš što bi rekao? Kasno je...
- Ja...
- Ti?
- Pa...
- Da?
- Voliš li me?
- Šališ se.
- Samo me zanima...
-
- Voliš li me?
- Kasno je.
- Ne fali ti ovo?
I lažljivicu. Običnu porculansku lažljivicu. Nisam htio lažljivicu.
- Ne.
Nisam htio.
- Ne?
-
- Ne?
- Ne.
Ali onda slažeš pa mi ne ostavljaš izbor. Tjeraš me da te natjeram. Tjeraš me da uđem. Tjeraš me da stanem ispred tebe. Da ti stavim ruke na nadlaktice. Da ti klizim po rukama. Da te stisnem i osjetim kako dišeš duboko, vrelo, kako ti srce ubrzava. Natjeraš me da zatvorim vrata, da ugasim svjetlo, da te slušam kako dišeš, da te držim, da ti prijeđem palcem po obrazu. Da ti otkrijem suzu. Da mi se rasplačeš na hodniku. Da te zagrlim. Da te držim. Da te poljubim. I da mi plačeš kroz poljubac. I da to plakanje zaustavim. Da se svim silama potrudim da ga zaustavim. I da te legnem na krevet. I da ti kažem koliko mi je nedostajalo. I da ti pokažem koliko mi je nedostajalo. I da legnem kraj tebe. I da tvoja leđa stisnem uz svoj trbuh. I da ti stavim ruku oko struka. Da te držim za trbuh. Da te pitam kako si. Da šutiš. Da te opet pitam kako si. Da mi kažeš da si dobro. Da te pitam je li sve u redu. Da mi kažeš da jest. Da te držim. Da te držim i držim. I da svoju glavu nasloniš na moje rame. I da zaspeš tako. I da spavaš. I da te držim. I da se obučem. I da odem.

Domjenci su krivi što sam ponekad pijan. Sjećanja su kriva što crtam jedno lice, što ga sjenčam prstima, što ga se sjećam kako se sjajilo, što mi ponestaje papira, što mi ponestaje olovaka, što mi ponestaje opravdanja, što mi ponestaje razloga, što mi ponestaje.

Igra...

turimtikitu

......

Igre...
Jutros sam se probudila zaigrana. Igram se. Radujem se životu. Pjevam kao maturantica iz 68.-e „Gaudeamus igitur“...
Kerum & njegovi tekliči; Mucalo, Šundov te Mladen Grdović bi to otpjevali s rukom na desnom uhu i dlanom na takuinu u džepu.
Građani Splita su se uspravili. Stali su na obje noge. Izabrali su od goreg, manje loše. Evolucija teče. Grad je dobio šefa „Pazara“ i danonoćne policijske čuvare kipa prvog hrvatskog predsjednika.
Oboreni pogled ka tlu brončanog kipa dr. Tuđmana kao da izbjegava sučeljavanje sa hrvatskom zbiljom. Idućeg petka bit će javno na Marjanu stavljen križ na vladavinu „prvog pršuta“ Splita, Željka Keruma.
Dobijena je bitka sa primitivizmom, primitivcima, ali ne i rat.
Split ipak nije izgubljeni grad. Nisu svi mladi i obrazovani otišli u Zagreb, na Zapad, na kruzere ili u misionare po Africi, među karmeličanke u Španjolsku...
Ima pameti ovaj Grad. Malo više nego do sada. „Pametan grad“.
Marijana Puljak i troje u pratnji vratili su nadu Splitu da civilizacijski iskorak dolaskom Dioklecijana iz Salone nije zadnje što se lijepo dogodilo gradu.
Ja vjerujem u ljude. Vjerujem u znanje. Vjerujem u poštenje sve dok se ne dokaže suprotno. Vjerujem da će mediji konačno shvatiti kako na ovim prostorima žive razumni ljudi. Da je „šega“, zabava, rezervirana za neke druge prostore i uvjete, teatar, kino, a ne ulicu...Vjerujem da će i Crkva shvatiti kako „stoka sitnog zuba“ ne stanuje u gradskim prostorima. Čobanima nije mjesto na Rivi. Ni Ustašluku...
Veslaj grade. Pametno poput Igora Boraske. „ Za se*“...
I ako što ostane za nas. Građane Splita...


Vrijeme, vreme, vrime je za reći: No pasaran!

Izlet

jeziskolarac

16.5.2013 četvrtak
Išli smo na izlet u Pleternicu. Posjetili smo etno imanje Bello. Vozili smo se vlakom. Na imanju smo se vozili u kolima. Gledali smo životinje. Vidjeli smo tele,svinje,konje i psa. Igrali smo se i sjedili na deki. Željezničari su štrajkali pa smo morali čekati. Išli smo na sladoled i u park. Kad je vlak došao išli smo kući. Bilo nam je lijepo.

NIKA TILINGER MARTINA BRUS

WHEN THE MUSIC'S OVER

morisantonovich

Astereotipnost...

srale

.
Dolazak pred odlazak vol.3

Slikano sa Samsung Galaxy Note2
zato su slike malo usrane :)

koalicija

blogotype

Vrijeme prije osam rezervirano je za one koji rade negdje u blizini i to je jasno iz svega što se vidi.
Tip u dobro pripijenom antracit odijelu i bijeloj košulji mirno hoda s vrećicama u ruci, u desnoj neka brendirana tamna i u lijevoj mala vrećica HaundEma i prozirna sa stiroporskom kutijom u kojoj je vjerojatno doručak ili ručak kupljen u K&K (Konzumu na Kvatriću). Tamne očale daju mu tu potrebnu odsutnost, no prekratke hlače cinkaju onu „modnu pripijenost“ modela i guraju ga samo u „premalo“. Biciklisti piče na sve strane, opažam prenisko podešena sjedala kod žena u tridesetima, ili im to nema tko podesiti ili ne znaju il' neće i nije im važno ili jednostavno nemaju dobre odnose s partnerima, ili jebatga; partnere boli ona stvar. Hoće to godište žena bit' prgavo, na podlozi od samosvijesti i u vlastitom umaku od rutina i važnosti postavljenih ciljeva.

Meškoljim sitniš desnom rukom u džepu hlača dok u lijevoj svako malo vibracijom označi spam moj „životni suputnik“ ipak provjerim isti. Jako je glupo imat' mobitel na hrvatskom, promijenit ću na engleski čim se koliko toliko sprijateljim s „pokretima i gestama“ te „zračnim pregledavanjem“.
Tih 12 kuna je spremno za prosjake s moje uobičajene rute, no istih nema, kao da im je neugodno prositi od ovih koji rade. Hmm, ne mo'š prosit' od istih kao ti.

Lukićeva slikovnica „Kapetanica nebodera“ zadjenuta za oluk bez prave funkcije nje same kao i oluka za ovakva sunčana jutra tjera me da pomislim prije na gubitak smisla njih oboje no na nečiju namjeru da slikovnicu podari nekome tko je želi. Takva, ostavljena u klinču s olukom ne šalje poruku „uzmi me“ prije govori „tu sam, jer sam nekome bila višak“.
Važnost prisutnosti dnevnog svjetla pri šminkanju je krucijalna, baš kao i veličina ogledala, Steve Madden štikle štikle vrište koliko i bijelo lice, a oboje izviru iz crnog „kompletića“ četrdesetgodišnjakinje s menađer gardom i nejednako nanesenom i do gležnjeva ne razvučenom kremom za samotamnjenje. Bez obzira na zgodne plavušine noge prestraši me taj „mastbi“ koncept.
Naočale me ne sakriju od njenog „vot d faking ju luking et“ pogleda i kao spas pažnju mi odvuče jureća anoreksična mama režeći na dva pretila dječaka u dobi 5 i recimo 8 koji su obučeni poput blizanaca. Koji horor za mlađeg, ako ispustimo bazni deficit „majčinske topline“ njega za tri godine opet čeka odjevna kombinacija koju sada nosi, naravno pod uvjetom da majka ne ustraje na „duplić“ kombinaciji. Iako bi joj bilo bolje ustrajati na strpljenju i afirmiranju svega toplog majčinskog, u koliko im dakako nije bebisiterica – e' u tom slučaju su stvarno nadrljali.

Nema prosjaka, al' ima šrinkova, stoje i piju kavu s barskog stola na ulici. Jedan je moj frend. Mahne. Kao da čekiram svoje mentalne sustave, ok rade, uz to osvijestim melodiju koju Mihaly Simka Varnagy kucka na električnom čelu, po čijem ritmu vjerojatno još od doma hodam.
Od 8-9 pijem kavu, a od 9-11 spašavam živote - kaže. Žestoka ti ta privatna praksa kad se može od dva sata živjeti, rekoh. A ne, on radi na Rebru – dodaje, zar misliš da bih radio samo dva sata da radim za sebe. Na kratko dignem desnu, a spustim lijevu obrvu. Što ću popiti, pita me, konobarica ne on. Zahvaljujem se. Neke kave se piju, a neke odbiju.
Prije no što se pozdravimo pita me ono već u zadnje vrijeme dosadno opetovanje zašto sam tako smršavio i jesam li dobro. Ovo „dobro“ se odnosi na to jesam li zdrav. Dobro sam i ne da mi se objašnjavati da sam slučajno smršavio te mu kažem da sam zaljubljen. I od toga se mršavi, zar ne? Poneki puta zajebeš zajebanta :-) . Pozdravljamo se, odlazim i zapravo ga ostavljam u nedoumici tko je koga tu.
Hodam dalje, ovako u svjetlo sivom kao da sam u „maskirnom odijelu za grad“, te se ne razaznajem na ulici kroz atektonsku sjenu.

Na trgu je kalkofonija veća, svi u stvari „delaju“, i bez obzira što relacija Maksimirska – Vlaška ponekad podsjeti na bilo koji grad na svijetu, trg je Zagreb. Da, logično je da Bandić dobije izbore, gurnem i drugu ruku u džep i potražim ključeve ureda.
Teta što mi „čuva“ bicikl dok prodaje jagode kako bi upotpunila svoje nedovoljne prihode od penzije, mi kratko i srdačno mahne, vratim joj širokim osmjehom.

Zajebani su ovi moji putovi do ureda - mislim si, autom ne vidiš ljude, a biciklom ili romobilom samo projuriš kraj njih i ne stigneš se uplesti u mreže njihovih života i misli ili pak mojih percepcija o istima. Iako na prvi pogled svi izgledaju kao da su u dobroj koaliciji sami sa sobom.
Hmm, baš kao što i ja izgledam tako.

NEŠTO KAO JA

blogdogg

-Pa čovječe božiji, gdje si ti do sad?
-Ma nije mi se dalo vraćat se u Gajnice pa sam spavao u gradu.
-Pa ne bi se baš reklo da si spavao...
-Krisi čini mi se da ti je vrijeme da postaneš majka: imaš sve atribute.
-Opet se divljački zaljubljuješ, ubit će te to jednoga dana.
-Koga? Mene?
-Kome šalješ te poruke non stop?
-Ljudima dobre volje.


Da Krisi, šta hoćeš ti sad? Poštedi se poetike sada kad poput prašnjavog trofeja stojim izložen u tvome stanu. To nisam ja. To je ruzina što je stigla još onda kada sam te upozoravao na nju. Radije odi pospremiti špajzu i pričekaj...možda će ova noć biti ta u kojoj će mu konačno dopizditi warcraft i vulgarni mailovi. I dalje mislim da si posebna, čarobna, lijepa...samo takvim se ženama u životu dogodi nešto kao ja.

...A sad reci da nije tako.

Nema naslova

frulamira

.............

otišla sam i nije me bilo
a dok sam se vratila, baš na mojoj mojoj električnoj žici
dočekali su me najljepši golubovi na svijetu
najprije golubica
prekrasnog sivo-srebrnog perja s tamnom ogrlicom i nečim poput krune na glavi
prekrasnog dugog nečeg kao repa...
a iz jednog od mojih visokih borova zaštitnika povremeno izleti
i jedan veći primjerak, njezin golub
i sjedi ona na žici, guguće, priča nešto,
ja stojim na prozoru i gledamo se
pričam joj nešto
a ovaj njezin kad vam izleti iz bora ona odmah odmah odleti za njim
važno je to što kod moje kuće golubova nikad nikad otkad živimo tu (skoro 15 godina) nije bilo
a sada su savili gnijezdo u našem boru
i volim ih
i smiješan mi je sljedeći prizor: ona stoji/sjedi na žici, vjetar joj propuhuje kroz pahuljasto perje
i onako gleda okolo, lijevo desno, gore dolje, onako kako to golubice rade
uzdignute glave, sjajnih malih tamnih očiju
a kraj nje slete najprije jedan pa drugi pa treći primjerak neke divne male ptičice
i stoje svi zajedno i gledaju se
nevjerojatan prizor, na 2 metra od mog prozora
i moja prisutnost im nimalo ne smeta, svi se tako gledamo
smiješno
i pomalo nestvarno (iako tako možda ne zvuči)

a jutros dok sam brala šumske jagode za doručak
palo mi je na pamet ovo:

1. nekad tražiš jedno, a dobiješ drugo
a nekad ne tražiš ništa a dobiješ sve

2. da bi nešto vrlo vrijedno zadržao
moraš to i dijeliti

3. svi mi prije ili kasnije dobijemo sve ono što (mislimo da) zaslužujemo

jednom gospodinu

andrea-bosak

dragi gospodine žao mi je što mi se ne javljate misleći da ću od vas nešto tražiti, ne morate znati da neću, da od nikoga više ništa ne tražim niti ću tražiti, a tamo gdje provodim nekoliko dana u tjednu samo sjedim i šutim zadubljena u svoje misli znajući da će mi neka dobra duša pomoći. Voljela bih da mi se javite samo jednim slovom da znam da ste dobro jer nedostaju mi vaše tople riječi.
Mislim na vas dragi gospodine kao što mislim i na sve drage dobre ljude koje znam.

vaša ja.

OBJAVA ZA STUDENTE

malazemlja

Studenti, prijavite se!

Am I still your charm, or am I just bad luck?

littlesevenfold

maaa neeee, nema pitanja, samo polako sve =)


selim =)




Let's unwrite these pages and replace them with our own words =)