novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

24

ned

05/15

Borba u zatvorenim prostorima...

ap-placenici.blog.hr

...koja je u okupatorskoj terminologiji poznata i kao Closed Quarters Combat (skraćeno CQC) odrađena je danas umjesto šume. Razlog tome bila je višednevna kiša koja je šumske terene očekivano pretvorila u kaljuže, ali i mogućnost današnjih mjestimičnih pljuskova. Kako god okupili smo se napokon u pristojnom broju blizu dvadeset i odradili preko tri sata intenzivnih borbi na ispadanje. Brojno stanje nam se tijekom toga kao i sastav više puta mijenjao, ali treninzi su bili vrlo žestoki tijekom svih deset borbi koliko smo odradili. Miješali smo se najmanje tri puta, pa mogu reći samo osobni rezultat 7:3 tj. koliko je puta strana na kojoj sam bio dobila odnosno izgubila. Bilo je više novih igrača, kojima tek treba sjesti pojam združenog djelovanja, ali vjerujem kako smo im više puta demonstrirali značenje tog pojma. Upravo zbog toga se treba i izmješati nekoliko puta. Kako bi novi ljudi vidjeli i skužili načine združenog odrađivanja posla. Jer u konačnici u airsoftu uvijek pobjeđuje bolje koordinirana ekipa. Ne ona u ljepšim odorama, ne ona s jačim replikama, ne ona sa većim mišićima, nego uvijek ona koja bolje funkcionira kao borbeni kolektiv. A to je nešto što se uigrava s vremenom. Nakon dobra tri i kusur sata znojenja u mračnom podzemlju, odrađujemo brzu pivu na klupicama i razilazimo se kud koji. Do sljedeće prigode...

Placenici

S. Rushidie-osvrt

annaboni.blog.hr


Salman Rushidie

Firentinska čarobnica-odlomak


"Žene su se uvijek žalile na muškarce", rekao je Birbal, "ali ispostavilo se da su svoje najdublje primjedbe čuvale jedna za drugu,
jer, dok od muškarca očekuju da budu nestalni, izdajnici i slabići, svom spolu sude po višim standardima ; očekuju više od svog spola - lojalnost, razumijevanje, povjerljivost, ljubav - i bilo je očigledno, da su sve odjednom shvatile da na ta očekivanja nije odgovoreno."


I ovdje je Rushidie pomako neke standarde kojima vjerujemo, jer ih
je ženski rod stvorio a priori, nastojeći grupiranjem po spolu odvojiti žensku stalnost u razumijevanju od muške nestalnosti, zajedljivosti i ponekad-bahatosti kada je riječ o vjerovanju ženama i prihvaćanju njihove istine kao vjerodostojne.
Držimo li se koliko toliko ispravnim tumačem ljudskih postupaka onda ne bismo smijeli biti strogo selektivni u tumačenju ponašanja muškaraca ( kojima ne vjerujemo uvijek) i žena, za koje smatramo zbog spolne jednakosti, da su vjerodostojnije.
Upravo zato su razočaranja u lojalnost žena bolnija : svaka, pa i najmanja izdaja povjerenja ženi od žene u ženskim očima izgleda nevjerojatno velika iz prespektive - to mi žena nije smjela učiniti !
Nameće se logična spoznaja stanja povjerenja medju spolovima :
nema savršenih "izdanja" ni muškaraca, ni žena.
U našem mikrokozmosu muško-ženskih odnosa bar što se tiče povjerenja, nema razlike medju spolovima.
Razočarati jednako bolno mogu nas i muškarci i žene , pa, šaljivo na kraju dodajem : razočaranje je zapravo aspolna situacija i ne trebaju joj spolne konotacije.

zvuk

kakodatenazovem.blog.hr



37 cm x 21 cm x 18 cm
orah

ovo ide pod kategoriju rukotvorina, majke ti mile

da, zašto sam ovdje izložio radove: možete mi pomoći na ine načine, ako želite naravno; treba mi ponajviše prostor za rad, alat, materijal il čeg god se možete dohvatit.
ne radim ovo radi para, za pare radim druge stvari, regularne poslove, al treba mi place da mogu nastavit radit.
pa ako vam se sviđa, htjeli bi još, kao što bih i ja, te da ne moram radit po cesti i dalje, možda smislite nešto, a meni će to značit čudo.
kad kažem materijal, pa trebaju mi razna debla (voćke u pravilu; sve šta prosječan stolar kaže da ne koristi jer je krivudavo, e baš to mi treba; sve šta ne valja, e to je to), neke željezne šipke (armatura) i željezne ploče (1x1,5m)
a kad kažem alat, tu mi ponajviše treba prostor, a ja ću ostalo rješit (makar koji dan da nešto zavarim).
a opet, ako ovaj post doista i naiđe na nekog tko mi može i želi pomoć onda: motorna pila, aparatura za varenje, cirkular, radni stol, steznik, drveni čekići, noževi razni, turpije i tako, svašta
većina stvari je napravljena sa skalpelom, sjekirom i šmirglpapirom, odnedavno tek imam nešto dlijeta i brus (koji naravno ne mogu koristit, jer ću zapalit stan. i eto nas opet na problemu prostora.)

ima još toga, malo ću poslikat u ljepšim izdanjima od ovih nabacanih pa postat, koji dan mi dajte. eto, sve u službi mašte.

ujedno ova sigurnosna pitanja na blogu postaju sve teža!

* Pastrva na šparogama, batatu i rajčicama ... kalorije: 645

minus40kg.blog.hr




20 dag pastrve (140 kcal / 10 dag ... 280 kcal)
15 dag batata (90 kcal / 10 dag ... 135 kcal)
15 dag šparoga (20 kcal / 10 dag ... 30 kcal)
10 dag rajčice (20 kcal / 10 dag ... 20 kcal)
0,2 dl maslinovog ulja (900 kcal / 10 dag ... 180 kcal)
sol, papar

- očisti i usitni povrće, složi u pliticu na papir za pečenje*, posoli, lagano naulji
- očisti i posoli pastrvu, stavi je na povrće i lagano naulji, peci 50 min. na 190 st., na pola okreni ribu

* papira za pečenje treba biti toliko da dobro viri iz plitice kako bi se s gornje strane mogao savinuti i prekriti rubne dijelove na kojima nije riba



Hvala LQ, ideja se pokazala vrlo podatnom ;)

Ovaj puta sam imao šparoge koje su uzgojene, ali su veličinom bliže divljima. Ispale su odlično. Paradajz je dao malo kiseline i sočnosti cijelom jelu. Batatu zbilja ne treba puno, tako da je njemu ovo očekivano bilo i previše, ali on je mekan ovako i onako. Riba friška i fina. Sve u svemu odlično jelo.




P.S. Neki od vas su primijetili, nema me baš više kao prije, tj. ne uzvraćam više komentare. Idem tek malo na blogove s gastro tematikom i kod dvoje blogera koji su mi izvan konkurencije, neovisno o čemu pišu, i to je sve. Zbilja ne stignem sve što bi htio, i vjerojatno će me biti i još manje. Nadam se da se nećete previše ljutiti.

KAŽNJEN NA SJEĆANJA

prokleta-od-daljina.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic

Prođe tako neko vrijeme,
da nema spomena na tebe
kada usne moje nijeme
gore od pomisli teške,
da moje djelo čisto ni bijaše
u trudu epoha
u povijesnici krvavoj
od ljudskih muka.

Što je sreća čovječja,
ljubav među nama,
grijeh pod Božjim krovom,
ta nije, valjda, da je sreća
umiranje u trajanju bezvremenom,
pogača bez soli i strasti
zločin sa jednom sudbom,
strah od čovječje propasti.

Prođe tako neko vrijeme,
da nema spomena na tebe
i javi mi se onda sjećanje na grijehe,
na naše suze i na naš smijeh,
sjećanje je onda kao kazna,
lanci kojima je okovana moja mašta
u tišini svetoj, ja posve sam
tvoje čelo poljupcima cjelivam,
luče moje, u noći hladnoj tiho zazivam.

http://www.webstilus.net/content/view/29150/128/

Čežnja

mrvicak.blog.hr

Sanjam da ćeš doći:
Jer mirišu noći, a drveće lista,
I novo se cvijeće svakog jutra rodi;
Jer osmjesi ljupki igraju po vodi,
I proljetnjim nebom što od sreće blista;

Jer pupe topole, i kao da hoće
K nebu, pune tople, nabujale žudi;
Jer u duši bilja ljubav već se budi,
I mirisnim snijegom osulo se voće;

Jer zbog tebe čežnje u vazduhu plove;
Svu prirodu Gospod za tvoj doček kiti.
Cvijeće, vode, magle, jablanovi viti,
Sve okolo mene čeka te i zove.

Dođi! Snovi moji u gustome roju
Tebi lete. Dođi, bez tebe se pati!
Dođi! Sve kraj mene osmijeh će ti dati
I u svemu čežnju opazićeš moju.


Autor: Desanka Maksimović


Foto: Mrvičak

Kroz Beludžistan

dokrajasvijetacvrstonazemlji.blog.hr

Bila je kratka noć, prvenstveno zato što sam se negdje oko 3 probudio s tolikom suhoćom u ustima da sam ispio još preostalih par gutljaja tople vode iz Zahedana, a potom opet usnuo do pola 7. Ujutro umivanje mogu zaboraviti, ali uspijevam na zamolbu dobiti malo vode u flašu, od čega odmah pola ispijam. Jedan od levija, i to ne onaj od jučer, mi maše da uđem u džip. Bar ne odugovlačimo previše s polaskom, iako je u postaji dosta užurbano, tu su i svi oni putnici od sinoć. Osim toga levija koji vozi, tu je i još jedan stari s upadljivom crnogorskom fizionomijom (mršavo koščato lice, orlovski nos, brkovi…jedino je rastom prilično nizak), a potom džipom odlazimo prema granici po još jednoga, koji donosi i kalašnjikov. Ipak pratnja treba biti oružana. Taj treći sjeda sa mnom na stražnje sjedalo, odloživši kalašnjikov na pod, tako da mu je cijev uperena u strop vozila. No kako se kod drmusanja na cesti kalaš lagano počeo naginjati, tako je u jednom času cijev bila okrenuta direktno u mene. Nadam se da je zakočen (prazan ne bi smio biti ako želi izvršavati svoju dužnost) i da se neće otkočiti prelaskom preko neke grbe na cesti, pa da završim kao onaj nesretnik u Paklenom šundu.
Ujutro čak i nije prevruće, a jedna stvar koja je dobra jest da puše, i to poprilično. Ipak je ovo brisani prostor na sve strane. Taftan izgleda ubi Bože, pogranična mjesta ni inače nisu divni prizori, ali ovo je stvarno mješavina čerge, bazara i štale. Ne treba dugo prije nego opazim prvi čuveni pakistanski kamion, tzv. jingle truck. Naime, Pakistan (i u manjoj mjeri druge zemlje južne Azije) je poznat po osobitom načinu ukrašavanja kamiona kojima se na karoseriji dodaju drvene ili plastične konstrukcije s raznim slikama, ogledalcima, kaligrafijom, portretima, a s odbojnika obavezno vise kojekakvi zvončići, zbog kojih su kamioni dobili nadimak. To je svojevrsni pimp my truck prije nego što su ovi s MTV-a to prodali kao ideju. Radovi na preuređenju nisu ni jeftini, mogu koštati do 5000 dolara po kamionu.
Nedaleko izlaska iz Taftana stajemo na prvoj kontrolnoj točki. Koja je u mitraljeskom gnijezdu uz cestu. Opet ista birokracija: ime, ime oca, država (za koju ovdje nitko nije čuo, za razliku od Irana – trebali bi naši treneri otići malo i u Pakistan, samo šteta što su ovdje svi ludi samo za kriketom), broj putovnice, odakle, kamo…i pičimo dalje. Nakon kojih 40 km druga kontrolna točka. Ovdje me traže da izvadim i stvari iz džipa, očito znači da ovdje čekam iduće vozilo, normalno da će me prebacivati u etapama, nemaju oni toliko vremena da nekog kretosa iz Hrvatske voze u komadu do Quette. Na drugoj kontrolnoj točki ulazim u obični auto, ali nikako da krenemo, jer se ovima ne žuri. MENI se žuri, već je prošlo sat vremena, a prošao sam 40-ak km. Barem su mi dali čaj, obični, bez mlijeka, sa šećerom, u iranskom stilu.
U tom drugom autu sam opet s trojicom, ali nitko nije naoružan. Očito je ovo sigurna dionica. Oni me prebacuju još nekih 80-ak km do mjesta Nok Kundi, gdje me čeka iduća patrola. Nastavljamo dalje u Toyotinom pickupu, prtljagu sam stavio otraga na otvoreno, premda sam nakon premišljanja mali ruksak, koji je crne boje, odlučio prebaciti sebi u krilo, ipak u njemu nosim elektroničke naprave, a za njih nije dobro da budu na suncu. Ovoga puta su sa mnom u autu četvorica, sjedim na stražnjem sjedalu između dvojice s kalašnjikovima. Gledam te sigurnosne mjere, gledam krajolik oko sebe i mislim si koji bi se luđaci krili ovdje (a ovdje se ne možeš ni kriti) da otmu nekog Hrvata za kojeg nitko ni ne zna da je ovdje. Opet zastajemo na kontrolnim točkama (danas će ih biti sedam), sve dok me nekih 65 km prije Dalbandina ne predaju novoj patroli. Ovaj se puta vozim u spremniku pickupa, jer je riječ o dvosjedu, pa smo moja pratnja i ja smješteni iza kabine, pod nekom tendom, leđima naslonjeni na nju. Prtljaga je na suncu. Svi leviji koje sam danas sreo odjeveni su u šalvarkamiz, a mnogi imaju i palestinke omotane oko glave. Doznat ću i zašto kad naš auto uleti u omanju pješčanu oluju (čija je jedina prednost bila da je malo ublažila žegu). Stižemo u Dalbandin, 1 je sat, nadam se da ćemo stići do Quette prije mraka – ali leviji mi kažu da ne mogu dalje, da stranci ne smiju nakon 2 sata popodne iz Dalbandina. Ali sada je 1! Ne daju se oni krstiti. Pokušavam na sve načine, kažem im da mi se žuri, da će mi isteći viza (neće, naravno, ali oni to ne moraju znati, bitno je da postignem cilj, a cilj je nastavak putovanja do Quette danas). Jedan je na ulaznoj kontrolnoj točki čak i bio otvoren za tu mogućnost, ali ga je drugi (koji će se ionako kasnije vratiti svojim drugim dužnostima i zapravo bi mu trebalo biti svejedno) odgovorio od toga. I još mi za utjehu kažu kako ćemo sutra rano ujutro krenuti dalje. Kao da mi nekoliko sati igra ulogu, ako je u pitanju cijeli dan.
Doduše, ima tu i jedan argument za taj dan više. Sutra je nedjelja. Meni će, ako se ne varam, za nastavak puta iz Quette trebati NOC (non-objection certificate, dozvola policije o slobodnom kretanju, koju moraju imati svi stranci koji napuštaju grad), a to ne mogu izvaditi sutra, dakle sigurno ću morati još u ponedjeljak biti u Quetti. Druga pozitivna okolnost jest da me ovaj puta smještaju u hotel, koji ima normalnu sobu i čak i internet. Dakle, možda nije sve toliko crno, tim više jer Pakistan ne cenzurira internet, pa ne moram prtljati s proxyjima.
Soba košta 600 rupija, te još ručak za mene i pratnju ukupno 400 rupija. Dakle, nije ni toliko puno, 10 dolara za sve to. Pakistan je jeftin. Prvo se idem otuširati, vidim da su mi se šampon i gel za tuširanje na onoj vrućini pretvorili iz gela u tekućinu. Potom se pokušavam spojiti na internet, uz malo problema s ruterom polazi mi za rukom. Javljam svima da sam živ, a potom se spremam na ručak. Ručak je dal, varivo od grahorica (može biti raznih vrsta, ja ovu nisam uspio identificirati, jer mi je više ličilo na zrnje riže), dosta pikantno. Jedem ga – kruhom, jer u ovoj zemlji očito ne koriste jedaći pribor. Srećom, kruh je i dalje plosnat, tako da se otrgne komadić i njime uhvati dio dala. Dobio sam i neku salatu od neke trave, ne znam što je posrijedi, kao i ono najnužnije, bocu vode.
Nakon ručka se povlačim u svoju sobu, budući da sam opet u kućnom pritvoru. Čak mi dođe da poželim da se nešto ozbiljno dogodi, kako bi to osiguranje imalo raison d'ętre. Načinjem noghl, slasticu koju sam kupio još u Urmiji i vukao ju kroz cijeli Iran, jer mi ju je tamošnji prodavač vrlo lijepo zapakirao, pa mi je bilo žao otvarati tu kutiju. Noghl se sastoji od ušećerenog voća ili orašastih plodova, čiji se postupak šećerenja odvija u nečemu nalik miješalici za beton, a rezultat izgleda kao velike kokice. I dok ja tako nešto piskaram, nestaje struje u hotelu. Nadam se da nije sabotaža, da imaju generator i da će ubrzo doći struja, jer vrućina momentalno postaje neizdrživa.
Naravno da nema generatora, treba im sat vremena da poprave struju i onda još dva sata da konačno profunkcionira internetska veza. Taman u času kad profunkcionira i kada krenem dalje raditi ono što sam namjeravao, opet nestaje struje. Pa ja ću stvarno doživjeti živčani slom. Dva dana me drže u kućnom pritvoru, u vrućini, u mraku, bez interneta, ne mogu ni čitati ništa, mogu jedino buljiti u zid ili u strop. Ili zaspati, u 7 navečer.
Na kraju sam to i napravio, dok su ovi nešto mrdali po hodniku, da bih se probudio malo kasnije, shvativši da su ovi odustali od popravljanja, da se vani posve smrknulo i da mi soba smrdi po indijskom štapiću kojega je netko zapalio u blizini. Taman kad sam se htio obući da odem nekomu zavrnuti vratom, stigla je struja i momentalno s njom i internet.
Bio bi onda red da kažem koju i o Beludžistanu. Najveća je to i najzapadnija od 4 pakistanske provincije (Pakistan se sastoji iz 4 provincije – Beludžistan, Sindh, Hajber Pahtunhva i Pandžab – i 4 federalna teritorija – Teritorij glavnog grada, Plemenska područja, Azad (Slobodni) Kašmir i Sjeverni teritorij, poznatiji i kao Gilgit-Baltistan). Površinom je velik otprilike kao Njemačka (zauzima 44% površine Pakistana), ali je i najmanje naseljen od svih provincija, ima svega 8 milijuna stanovnika, s tim da polovica njih živi u krugu od 85 km od glavnoga grada Quette. Ostatak površine uglavnom čini stjenovita pustinja i brda. Pustinjsko se područje proteže skroz do obale Arapskog mora, gdje se naziva Makran, a tamošnja je pustinja bila previše čak i za vojsku Aleksandra Velikog koja se prilikom povratka iz Indije na tom području izgubila. Granica s Afganistanom je brdovita, a upravo je ovdje, u gorju Chagai, 1998. testirana prva pakistanska atomska bomba. Beludži su kao narod jednako opori kao i njihov zavičaj. Riječ je o vrlo dobrim borcima i teško pokorivim ljudima, tako da čak ni za vrijeme britanske uprave Beludžistan nije bio posve uključen u sastav Indije, već je više bio nekakvo vazalno područje gdje su i dalje svu vlast imali lokalni vođe. Britanci su se zadovoljavali rješavanjem sudskih sporova koji se nisu mogli drugačije riješiti. Realno, Beludžistan nije bio dovoljno bogat da bi opravdao kolonizaciju, a bio je previše zeznut da bi se njime vladalo. Britancima je trebao samo iz strateških razloga, pogotovo nakon poraza u ratu u Afganistanu. Kada je dogovorena podjela Indije na dvije države, Beludžistan nije želio ući u sastav Pakistana, no na kraju su ga uključili uz indiferentan stav lokalnog stanovništva. Međutim kako je središnja vlast uglavnom zanemarivala Beludžistan, regija je bila prepuštena sama sebi kao i dotada. A onda su 1952. na istoku Beludžistana otkrivena nalazišta prirodnog plina, što je središnja vlast odmah iskoristila, istovremeno ne koristeći puno od tog novca za ulaganje u Beludžistan. I tu se počeo rađati belučki separatizam, koji je početkom 21. st. buknuo sa željom stvaranja neovisne države koja bi uključivala dijelove Pakistana i Irana, a možda i afganistansku provinciju Helmand. I iranske i pakistanske vlasti odgovorile su gušenjem otpora, uz egzekuciju vodećih figura pokreta, no istovremeno se nisu potrudile dati nikakve ustupke Beludžistanu. Štoviše, u doba vlasti Perveza Mušarrafa ukinuti su čak i Beludžistanski leviji, koji kao lokalna vojska funkcioniraju još od kolonijalnog doba. Mušarrafovim padom leviji su obnovljeni. Ovo je područje granica u pravom smislu riječi, gdje vlada zakon jačega, kuda se motaju šverceri, kriminalci, separatisti, talibani koji prelaze iz Afganistana... Iako na svom putu nisam primijetio ništa neuobičajeno ili opasno, zabilježene su otmice ljudi, napadi na šijitske hodočasnike, ubojstva stranog medicinskog osoblja (u Beludžistanu traje kampanja cijepljenja protiv dječje paralize)…i zato cijela ta sigurnosna strka. Osim Beludža, na području Beludžistana obitavaju i Paštuni (u sjevernom dijelu, uz granicu s Afganistanom), kao i narod Brahui, koje se smatra precima dravidskih naroda s juga Indije.
Večer konačno provodim uz Internet, s tim da sam se u jednom trenutku spustio do recepcije pitati šefa ima li štogod za piti a da nije voda, npr. sok ili takvo što. On mi kaže da ima pivu. „Bezalkoholnu?“ „Ne, alkoholnu.“ Zatim me pita želim li možda viski. Alkohol je inače u Pakistanu nabavljiviji nego u Iranu, ali je jako skup. A sigurno mi ne bi pasao na ovu žegu. Onda mi kaže da se ovdje pored hotela nalazi dućan i da mogu otići pogledati. Znači smijem van bez nadzora? Da, jer dućan je doslovce vrata pored. Uzimam neki gazirani napitak od nara, koji će mi samo bezveze potaknuti žgaravicu, i potom se vraćam u sobu. Večeras ću opet ranije na spavanje, ionako nemam puno toga za raditi. Sutra ću se valjda dočepati Quette…

Fiumare 2015.

mcind.blog.hr

Fiumare 2015., kvarnerski festival mora i pomorske tradicije održava se u Rijeci od 20. do 27. svibnja, a ove godine„Fiumare“ se održava u sklopu Međunarodnog projekta „Mala barka“ (link).

Barke su prvo bile izložene na Korzu i kod kazališta.




Na lukobranu je "Kraljica Mora".


Za petak je bila predviđena regata i Ribarska večer na Molo longu, ali zbog jakog vjetra i kiše je ozkazano, barke su ostale privezane na sigurnom.


U subotu se mogla održati regata.


Barke dolaze na cilj kod Terminala, ovaj je prerano skinuo jedra.


Na dijelu Kvarnera je još bilo kiše.


Mislim da je ova batana iz Rovinja proglašena za najtradicionalniju barku.


Mali i veliki.


Lovranski guc je prvi došao na cilj i prvi se izvlači.


Plakat Fiumare ispred Kraljice Mora.


Vjetar je skoro stao i sve se sporije dolazi.


Podižu se barke i stavljaju na prikolice.


Za povećati:


U "Lubinu" se mogla pogledati izložba maketa, ovu je napravio Luciano Keber u mjerilu 1:10 sa svim detaljima.

Plavo nebo, plavo more...

modaija.blog.hr

Bilo je to jednog " plavog " dana...



... u Pločama....




... tražila sam @Obadzo blogera...





... a onda dobijem poruku da je on u Baškoj vodi....dok ja gledam njegove slike u izlogu.--





Ja, htjela biti plava kao more, pa odjenula plavu bluzu, koju sam kupila u " Lidl".....




A ponijela sam i žutu vestu - žutu kao sunce što je sijalo s neba, ako puhne vjetrić...



Ploče su vam prelijepo mjesto i vidjela sam već kolonu njemačkih turista od deset auta, koji su čekali trajekt za Korčulu...



Nije bilo žuto samo sunce i moja vesta, nego i moja torba i sandale....



Na Rivi ima mnogo lijepih mjesta za napraviti photo session ... hihi



Eto, ako sam tražila prijatelja blogera Obadžo, pa ga nisam našla, onda sam obišla okolne znamenitosti i zabilježila fashion fotkama.




Mah - mah iz Ploča...grli vas vaša Fashionistica

Nema naslova

zinhof.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
THE DOORS - Bright Midnight - Live In America (2001)

Decades after Jim Morrison's death effectively ended the Doors' career as an active band, the surviving members' legal efforts to wrest control of their legacy from others yielded some pleasant surprises. Found during the effort were a dozen or so professionally recorded concerts from late in the band's career--recordings they began to self-distribute online through their own Bright Midnight label. This 13-track from-the-vaults anthology effectively culls together a new Doors live album that chronicles some edgy moments from 1969 and '70. With singer-provocateur Jim Morrison ever the focus, the band has bravely eschewed sonic revisionism in favor of a largely unvarnished historical snapshot. Kicking off with an 11-minute-plus take of their signature "Light My Fire," the band quickly shows that its jam-ethos was more about emotionally charged musical consciousness expansion than about showcasing their licks to a perfect groove. Morrison leads the charge throughout, whether playfully crooning during a 1969 Hollywood Aquarius Theater take of "Touch Me," carousing through "Been Down So Long" and "Roadhouse Blues" in bluesy/boozy 1969 shows in Detroit and Boston, respectively, or playing the role of mad shaman poet to the max in a rare, 16-plus-minute live invocation of "The End."

Bright Midnight: Live in America is a live album by The Doors released in 2001. It is a compilation of performances in different U.S. cities in 1969 and 1970. It was released by Elektra on CD as a limited edition.

TRACKS: 01. Light My Fire 02. Been Down So Long 03. Back Door Man 04. Love Hides 05. Five To One 06. Touch Me 07. The Crystal Ship 08. Break On Through (To The Other Side) 09. Bellowing 10. Roadhouse Blues 11. Alabama Song (Whisky Bar) 12. Love Me Two Times, Baby Please Don't Go, St.James Infirmary 13. The End
Download: http://www13.zippyshare.com/v/oZJQ0lyf/file.html

PASSWORD: zinhof

HVALA GOSPOĐI RADMILI KOLAK

gordanasi.blog.hr

23.08.2011.


Na jučerašnjem ročištu svjedok je bila prof.dr Radmila Kolak, specijalista anesteziologije sa reanimatologijom, profesor Medicinskog fakulteta i upravnica Klinike za anesteziju i intezivnu terapiju Novi Sad. Ovim putem želim od srca da se zahvalim gospođi Radmili na iskrenosti i poštenju. Ona je jedina doktorica koja je ISKRENO svjedočila i koja nije ostala suzdržana da bi zaštitila "kolegicu". Biti doktor, prije svega,  znači biti čovjek. Gospođa Radmila je oboje dok Amila nije niti jedno, niti drugo...
Doktorica Radmila je nekoliko puta ponovila da joj nije jasno zašto moja sestra nije zadržana u bolnici nakon probijanja dure. Porodila se u 20:20 a puštena je kući sutradan oko 13:00, manje od 24 sata i nije ona tražila da izađe na svoju odgovornost jer bi morala potpisati određene papire. Rekla je da je običaj da pacijentica potpiše papir prilikom davanja epiduralne anestezije ali naravno tog papira nema jer joj niko nije dao ništa da potpiše. Doktorka smrt je bila obavezna da obavijesti svoje šefove i kolegij ljekara o stanju moje sestre... Ako terapija infuzijom ne djeluje trebala se raditi krvna zakrpa u roku od 48 sati a ne nakon skoro mjesec dana...Anesteziolog nikada ne radi sam...Moja sestra je trebala biti pod nadzorom ljekara u BOLNICI... HVALA GOSPOĐI RADMILI KOLAK...
"Istina je jedini način borbe protiv zločina. Osim dokaza da se zločin desio, istina je najmoćnije oružje za borbu da se on nikada ne ponovi" (Jiftah Meiri)
 Istina boli, kažu. Juče je istina zabolila doktorku smrt. Bar na trenutak, bar malo...
Nastavak suđenja je 20.09.2011 u 10:00 kada će Tužilaštvo iznijeti materijalne dokaze i poslije toga slijedi odbrana.
Konacno da neko kaze i istinu, vrlo vaznu "sitnicu" u visegodisnjim lazima "doktorke smrt"! Konacno!
Da, ogromna je razlika izmedju doktora - COVEKA (Radmila Kolak) i takozvanog doktora (brrrr)- Amile Cvijetic-Koldzo!
"Ljudi koji su u osnovi posteni vise vole reci istinu i cesto se razljute ako nemaju druge mogucnosti nego lagati. Upravo je suprotno kod onih koji u osnovi nisu posteni." (Nevada Barr)
Istina je samo jedna, nema alternative, NEEEMA!
Nadam se da ce "doktorka smrt" dobiti zasluzenu kaznu.
Istina, Cecu nista vise i niko vise ne moze vratiti...ali neko ce drugi biti spasen. nevenkagaragic

Kad god otvorim ovaj blog i vidim "kockicu" desno, sjetim se Cecinih riječi
"to mi je najdraža slika"...
Da citiram gospođu Nevenku: " Cecu nista vise i niko vise ne moze vratiti...ali neko ce drugi biti spasen."
Goco, ne daj se! Jadranka Š.

Dragi Bože, koliko ovo boli! nemam riječi i divim Vam se! Ivana, RH

Ipak ima još poštenih ljudi-doktora,svaka ti čast Goco,jer si ti svojom borbom zaslužila ISTINU.
Sandra


I ovo će vam Prijatelji prešutjeti

plasticno-je-fantasticno.blog.hr

Koliko vode troši vrećica?
Cipele, mobiteli i majice su samo neki od svakodnevnih predmeta koji imaju daleko veći utjecaj na okoliš nego što mi to mislimo. Pregled utjecaja svakodnevnih predmeta na svjetske resurse bio je predmet studije mreže udruga Friends* of the Earth koja je prisutna u 74 zemlje svijeta.

Na temelju podataka koje je prikupio Trucost, studija 'Mind your step' poziva globalnu industriju da obrati pozornost ne samo na ugljični otisak svojih proizvoda, već i na druge ključne pokazatelje kao što su potrošnja vodnih resursa i tla.

Izvještaj pokazuje da se za proizvodnju jednog para kožnih čizama potroši čak 14,5 tona vode i 50 četvornih metara zemljišta. Za proizvodnju mobitela potrebno je gotovo 13 tona vode i 18 četvornih metara zemljišta. Obična pamučna majica (a to je ekvivalent jednoj pamučnoj vrećici) troši čak 4 tone vode i nešto više od 4 četvorna metra zemljišta. Za ploču čokolade potroši se gotovo tona i pol vode i više od 2,5 četvornih metara zemljišta.

Što se plastičnih vrećica tiče, poznato je da se u proizvodnji 1000 plastičnih vrećica troši manje od 1 decilitra vode, a nije poznato koliko je za to potrebno zemljišta - vjerojatno ništa ili beznačajno malo, ako vrećice proizvodimo od sirovina na fosilnoj osnovi (tehnološki viškovi koji nastaju pri preradi nafte i prirodnog plina).

Naravno da se ti podaci značajno mijenjaju (na lošije) ako govorimo o bioizvornoj plastici jer velike količine vode i zemljišta upotrebljavaju se za uzgoj biljaka iz kojih se kasnije dobiva sirovina za plastične vrećice.

U studiji se napominje kako razlika u potrošnji resursa uglavnom ovisi o pakiranju i izboru sirovina. Tako čak 20 % potrošnje vode i tla u tekstilnom sektoru ovisi o materijalima koji se koriste za ambalažu, dok u sektoru proizvodnje igračaka taj postotak raste na čak 84 %.

Ti lošiji podaci za određene proizvode, koji ovise o ambalaži, prvenstveno se odnose na papirnu ambalažu, za koju je poznato da se troši jako puno vodenih resursa - bilo za uzgoj sirovine tako i u tehnološkom procesu proizvodnje papira, a iza čega ostaju velike količine zagađene vode.

348

majra.blog.hr

Zarobljena na poslu sa friškim sjećanjima kao lancima oko zglobova.

Pacijenti su okej, pratnja, užasna kao i uvijek.
Zamjerke, zamjerke, zamjerke.
Često se pitam da li misle da imamo čarobni štapić? Vilinsku prašinu? Viška soba, po mogućnosti deluxe, gdje bi njihovi najdraži ostali dok oni ne završe neki svoj posao, ne dođu im djeca iz vrtića, muž ne završi smjenu,dok ne svane, ili dok pacijent jednostavno ne umre?

Naravno nisu svi takvi, ali se zna to zaređati, baš bude naporno. A moraš uvijek biti bar pristojan, ako ne nasmiješen i full, extra, naj, raspoložen.
Jer čim prekršiš neki njihov zacrtani kodeks u glavi, ti si najgora i ništa ne radiš i primaš plaću bezveze i prijete ti pravima pacijenata i izmišljenim pravima pratnje,
i tužbama i direktorom i tko zna čime sve ne.

Imam ja i svoje favorite. Ljubazne i strpljive ljude. One koji kažu molim i hvala. Koji se tebi nasmiješe. Koji se ne prijete poznanstvom sa direktorom, položajem u firmi ili snagom svojim mišica.

Za njih odradim extra stvari a da oni to ni ne znaju.
Mene se oduvijek moglo kupiti pravim osmjehom. Jedan mi dosta.

Zarobim se mojim friškim sjećanjima i čekam 20.00.

L 'souvenirs

sarahb-2.blog.hr

Zamutile se rijeke. Kiša.
Golublje sivo nebo već danima,uz jedva kudkoji smiješak iznenadnog sunca, proletera.
Ne želim pisati koliko mi nedostaješ.



Onda bi nedostajanje ostalo zabilježeno, naslikano u onoj blatnoj lokvi poput komadića vedrine.
Ne želim pisati po blatnim lokvama.
Želim pisati kako su mi dani drukčiji bez tebe.
Do ruba ispunjeni stvarnim i izmišljenim obavezama, sastancima.
Kao neki paralelan život.
I kako se kovrčaju sjećanja, poput mirisnog potpurija izvinutih latica ruža.
( sjećam se onog poljupca punog okusa i mirisa karamele, usred šetnice, a nakon kandelabra
i one mekoće tvojih usana, i tvog širokog, toplog dlana na mojim leđima )

Mačak mi se i dalje kradomice ušulja u ormar i glumi haljinu. Izdaje ga predenje, čim ga pogledam.
( sjećam se kako smo hodali uz rijeku, sjećam se kako smo bili zaljubljeni u tom gradu )
Onda glumim ljutnju, uzimam ga u ruke i iznosim van, uz obaveznu špotanciju.
On me onako malen, zbunjeno gleda. Pa mjesto mu je u mom ormaru. Mora da sam se zabunila.
Tresne šapom u znak protesta po jednoj nagnutoj ruži, a ona ga istušira hladnom vodom.



Isto radim i sa sjećanjima.
A ona naviru, iznenada, poput smješka iznenadnog sunca, proletera,
poput karamelastog poljupca,
poput širokog toplog dlana na mojim leđima,
pa se preliju moćno preko mojih onemoćalih brana i ušuškaju na dnu ormara,
glumeći moje haljine,
predući čim ih pogledam.

Nemam dojam da sam završio ovaj post kako spada.

mental.blog.hr


Zapravo, piše mi se o seksu. Pokušavam, nekako, ne razmišljati o njemu pretjerano, mada je blago kontraproduktivo, utoliko da nije pretjerano moguće, uvijek nađe neki suptilan način da se pronađe zazvanim, kao tema. Jučer mi je prijatelj, ili kolega, ne znam, uputio tu neku zamisao da je teško ne biti privlačan. Ovo je digresija samo naizgled, ide ka nečemu, čekaj. Kaže, okej je za nas, mislim, mi izgledmo donekle normalno. Ne citiram ga, parafraziram, ne izražava se u mom nekom preferiranom stilu; sa previše riječi za ičije dobro. Možda zato nismo prijatelji. No, čekaj, dakle, kaže, mi izgledamo donekle normalno, nas dvojica, zamisli kako je onima manje donekle normalnim ljudima, kako njima, zapravo, mora da je teško. Uputio sam ga plakatima polu-golih prekrasnih nekih divno definiranih djevojaka ispod velikog fonta napisanih kalcedonia ili intimisimi natpisa, posvuda. Pokušao sam, nekako, uputiti da frajeri ne natjeravaju taj neki standard ljepote, te da čak i debeli frajeri ponekad ubodu super neke komade. Zapravo, sada kada razmislim, sjeda mi da je zaista utješno kako, tradicionalno, najgrozniji idioti nekako odšeću doma sa divnim nekim ženama, iz razloga koji je valjda samo naturalnoj selekciji i neobjašnjivim valovima optimizma, jasan. Žene imaju tendenciju, ili barem naviku, vidjeti ono najbolje u ljudima, i često, zaljubiti se u to, što god to zapravo je. One također, na nejasne mi načine, ponekad vide dobre stvari u onim lošim stvarima, i još češće, zaljube se, opet, pa i u to. I tako, dok vise u sve-tanjujućim bikinijima na sverastućim plakatima sveprisutnosti, one zapravo nude svu ljepotu i veselje i ljubav poznat ljudskome rodu, jer takvu su ju nafotkali i takva ona je, zapravo, prelijepa, i samim time puca nevjerojatno neuhvatljiv standard za juriti prema, za sve ostale djevojke planete, koje ne samo da moraju izgledati tako već i uz to, praštati nama što od njih to tražimo. Stoga da, zamisli kako je frajerima koji ne izgledaju donekle normalno. Zamisli, kolego sa kojim zapravo vodim ovaj razgovor retroaktivno, kako je djevojkama koje ne izgledaju donekle normalno. E to, to je frka. To je sranje. Te su one djevojke o kojima mi govori druga prijateljica, o kojoj ću kad prelomim paragraf. Čekaj.

Evo. Dakle, prijateljica mi govori o groznim navikama njenih poznanica, ma, zapravo, jedne poznanice ali sam siguran da je navika prisutnija no samo u jednoj, mada ne znam kako sam zapravo siguran u to, možda griješim u potpunosti, no držmo se te dakle jedne njene poznanice, koja osjeća da mora oralno zadovoljiti frajera prvom mogućnom prilikom jer osjeća, negdje duboko zakopano u egu joj, da neće biti dovoljno zanimljiva u nedostatku te eksplicitne motivacije. Da će frajer naprosto izgubiti interes. Kaže, i nemojte joj reći da sam pisao o tome jer me zamolila na diskreciju, da to nije odluka koju ona donese svjesno na temelju te blage nedefinirane panike da osoba koja ona je nije dovoljno zanimljiva sama po sebi, nego joj je "jednostavnije" to napraviti u kontrastu sa to ne napraviti i kasnije se pitati, svjesna kakva je, da nije djevojka sa plakata intimisimi reklama.

Mislim, to donekle radim i ja, na neki svoj manje oralno-seksualan način. Ja, također, predstavljam neku kompletno nedefiniranu sliku sebe gotovo svim djevojkama koje sretnem. Nikad ja zapravo nisam ja. I'm a hundred different people from one day to the next. Imam šaroliku lepezu masaka za predstaviti se sa, moje je lice panična hobotnica u bijegu, zabije se uz površinu i utopi se u boju. To radim polu svjesno, ne u potpunosti bez kontrole, i mada je razlog napola taj da mi je glumiti nekog drugog na tren ili dva zapravo zabavno, druga polovica razloga je ista kao razlog gore spomenute djevojke. Ja, zapravo, nisam dovoljno zanimljiv, ili se barem bojim da nisam. I imam nekako dojam da je priznanje takvog straha rušenje četvrtog zida, da bi se sistem na kojeg smo pristali, kod na kojeg smo navikli, urušio na sebe kada bi ju pogledao u oči i rekao joj da "ovo zapravo nisam ja, radim sve ovo za tebe".

I tu je taj neki trenutak koji mi sine, i kojega se držim dok o njemu pišem do li rijetko kada u njemu živim. Sine mi da u silnom natjeravanju tuđih standarada, svoje vlastite ruke kopaš i mažeš u tuđe rudo, ili riječima drugim; U natjeravanju tuđih vrijednosti zaboravljaš na svoju.

Ne možemo svi biti isti. Kako bi smo?

Nisam zapravo htio pisati o ovome. Htio sam pisati o seksu. Izašlo je ovo. Nema previše toga što mogu napraviti oko toga. Već sam stisnuo "objavi".





Statistika

Zadnja 24h

19 kreiranih blogova

359 postova

765 komentara

369 logiranih korisnika

Trenutno

1 blogera piše komentar

7 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se