Aktualno

'Ja sam put, istina i život...'

lilianke

Oduvjek se pitam, čudim , zašto mnogi (ako ne svi) kršćani/katolici uistinu i doslovce vjeruju da se jedino bivanjem kršćaninom čovjek može spasiti, duša mu može doseći raj...
Već sam puno puta imala raspravu toga tipa.... problem je to nesretno doslovno tumačenje Isusovih riječi 'Ja sam put, istina i život...nitko ne dolazi k Ocu osim po meni'

Vidim tu tri velika problema:
Prvo, konstatacija da je Isus došao na svijet i želio da se ubuduće slijedi njega,osobu Isusa, njega umijesto njegovog učenja, u maniri današnjih zvijezda ,popularnih osoba ,političara i ostalih ego-tripera..
Kako bi osoba ,koja je znala da je došla dati život za čovječanstvo,koja je propovijedala toleranciju i ljubav prema svakom bližnjem, bila tako egocentrična, samoljubiva.... njegove riječi su totalna kontradikcija takvoj ideji
Drugo;za njegovog života kršćanstvo nije postojalo... kako bi on mogao savjetovati da čovjek mora postati kršćanin za spas duše....
Treće; što je sa svim onim ljudima, rođenim po onim krajevima svijeta gdje kršćanstva nema... koji su drugih vjera k tome ..ili nisu.... jednostavno, rođeni bez mogućnosti da se priključe Jatu?

Zašto je i kako je rođena ta ohola ideja? Otkud ikome, tko se poziva na Isusa, takva neskromnost?
Zar nije time 'Ja sam put istina i život... nitko ne dolazi k Ocu mom osim po meni' Isus u stvari mislio: "moje riječi, ideje, moj primjer djelovanja u svijetu, to je put ,istina i život, kroz ponašanje po mojim zapovjedima ,kroz aktivnu upotrebu mojih zapovjedi doći ćete k Ocu?"

....." Koja je prva od svih zapovijedi?"
Isus odgovori : 'Ljubi Gospodina Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom!' Druga je ova: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe'. Druge zapovijedi veće od ovih nema. "

Ili, po meni još dirljivije riječi,Isus ih govori na rastanku sa svojim učenicima, nakon Posljednje večere, znavši što slijedi......one su kao sukus onoga što ih može naučiti, ono najvažnije što Isus želi da zapamte :
"Ljubite jedan drugoga, kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga. Ako uzmognete imati ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici."

Tu se baš nema što dodavati..
A onima koji se Biblijski pitaju "Tko je moj bližnji" :))) ,ima i o tome priča ...neki drugi put :)))

BORAČICA

geomir

za one koji ne razumidu - FAJTERICA

Prošla, evo, skoro godina i otiđoh u posjet
„mojoj maloj“ maslini



Obradovalo me da i vlasnici polja brinu
i drže flašu vode pored
da joj svaki put kad dođu daju gutljaj, dva!!



Prošle godine lišće joj bilo žuto



a sada, vidim neka travčica
pokušala da joj uzme dio hrane
ali se osušila i uginula.
Nije imala toliko snage kao naša partizanka,



koja se sada zeleni, u gori zelenoj



i ponosno ide prema nebu.



Izbacio sam travku, dodao malo zemlje i vode,



spremio flašu pored



i ostavio je u sjeni starije sestre
sada već dovoljno uvjeren
da će preživjeti i pobijediti kamen u kojem je nikla!!

Kad stanem pred Tebe

gabi2012

Dar vjere nosi sa sobom veliku odgovornost. Isus zna koliko toga mi je ulio u dušu. Znanje je to koje se ne može naučiti, ono dolazi odozgor. I tu je, ne mogu poreći. Znam da mi je dano. Posijano je. Pred tim čovjek zadrhti. Pita se u sebi; Zašto mi je dano, zašto uliveno u tako krhku posudu? Što si to vidio u meni kad si me ispunio darom vjere? Što ti to nalaziš a ja drhtim promatrajući sebe? I dao si mi, i primila sam, i sad mi je živjeti djelima...Pitat ćeš me kad stanem pred tebe gdje je...

Reći ćeš;
Pokaži što si donijela dušo sa sobom. U tvoju nutrinu usadio sam to bogato sjeme vjere. Ispunjao sam ti dušu, milovao ju, darivao te bez prestanka. Toliko puta prepoznala si moju prisutnost u svojim dnevnim situacijama. Toliko puta šaptala si ushićena samo sa bliskom dušom; Ovo je opet bio On....Htio sam da jačaš na svom putu, i da se sjetiš moje milosti u svojim posrtanjima. Dao sam ti toliko dokaza, trudio se posložiti sve okolnosti da otklonim sumnje u tebi i da nikad ne kažeš ; Možda to i nije bio On...Što si mi donijela dušo? Pokaži mi u što je izraslo ono sjeme posijano duboko u tvojoj nutrini. Jesi li iskreno ljubila moje premilosrdno srce? Kako si ga ljubila? Koliko si prelijevala iz svojih posuda drugima? Jesi li slušala i jesi li služila? Koliko si dobra učinila radi mene a koliko radi sebe? Jesi li čupala korov što je neprestalno rastao oko sjemena što sam ti ga darovao? Jesi li pazila na ljudsko ili na božansko? Jesi li služila ljudima da veličaš sebe i pokažeš svoje kršćanstvo, kako bi bila u skladu sa mojom Rječju, težeći nekom svom savršenstvu koje bi bilo vanjsko, ili nekakvo skupljanje bodova, ili si zaista željela u svakom čovjeku nalaziti Mene? Jesi li me ljubila radi Neba ili radi mene? Jesi li se zagledala duboko u moju Riječ, osluškujući što ona tebi govori o tebi, ili si nalazila druge grešnike koje opominjem, zahvaljujući što nisi poput njih? Je li tvoja duša težila tome da ispadne sveta pred ljudima koji vjeruju, da ih zadiviš, ili si govoreći o meni željela u njima raspirivati žar ljubavi prema meni? Reci mi, dušo, je li tvoja pobožnost postala navika ili je bila iz želje da se povežeš sa mnom? Koliko si htjela proniknuti u svoje dubine? Ako si nalazila u sebi griješnost, jesi li se uzdala u moje milosrđe ne trudeći se da otkloniš taj korov? Jesi li pristala da budeš osrednja? Jesi li težila svetosti? Jesi li htjela uspinjati se, rasti, ili si mislila da je svetost u mističnim riječima i doživljajima? Koliko si suzbijala netrpeljivost prema ljudima? Jesi li vapila da ju promijenim u ljubav? Jesi li htjela ljubiti one koje ti je teško ili si ostajala u neljubavi, koja je lakši put, put bez muke? Jesi li me voljela? Pokaži mi ono što sam ti darovao, pokaži je li uzraslo ili usahlo. Je li zakopano ili umnoženo? Znala si da ljubav i vjera nisu u osjećajima, nego u djelima. Znala si da proničem srca. Znala si da preda mnom nema maski. Jesi li bila iskrena sa mnom? Jesi li se bojala susretati sa sobom? Jesi li molila za samospoznaju ili si se bojala da će ona staviti pred tebe nove izazove? Koliko si me ljubila? Jesi li u svojim obavezama mrmljala ili si ih izvršavala meni za ljubav? Jesi li se klanjala idolima ili meni? Jesi li rušila idole samodopadnosti u sebi ili si se uzdizala i rasla u ljudskim pohvalama, iako si znala da ljudi ne proniču tvoje dubine? Pokaži mi, sad nema skrivanja ni uzmaka....Pokaži mi da vidim jesi li me ljubila. Znaš li dobro koje si učinila? Ako ga znaš, čekala si nagradu. Nisi tad činila za mene. Jesi li htjela ublažiti moje rane ili si samo htjela da izliječim tvoje? Jesi li uzimala svoj križ ponizno, slijedeći me? Jesi li ga skidala s leđa tražeći lakši put? Jesi li zahvaljivala za darove kojima sam te obasuo? Jesi li me radi njih ljubila? Bi li me ljubila da te nisam tako obilno darovao? Znala si da sam ti svojom mukom na križu već sve darovao. Jesi li težila da te darujem još i još, mrmljajući ako izostane očekivani dar? Jesi li se odricala svega onog što ti je savjest nalagala da se odrekneš? Jesi li se opravdavala? Jesi li htjela vidjeti ili si skrivala pogled, znajući da te ja i dalje vidim? Koliko si me ljubila? Jesi li patila što me ne ljubiš snažnije? Jesi li molila da tvoju ljubav usavršim? Jesi li se kajala samo iz straha od gubitka neba, iz straha od paklenih muka, ili si se kajala jer si me ranila? Koliko si me ljubila dušo....

Jednom kad stanem pred tebe pitat ćeš me...Možda će sva ta pitanja stati u samo jedan tvoj pogled. Pitat ćeš me pitanja koja su mi već sad postavljena dok hodam prema tom susretu...A ja ne želim bježati od odgovora i zato te molim za sve ono što nedostaje, kako bih mogla šapnuti;
Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim...

Sanja Milanović na Zagreb prideu

bartimejcroata

Ne treba se puno gubiti u objašnjavanju je li može proći istospolni brak. Naravno da ne može, jer je pogrešno ispred imenice BRAK stavljati pridjev, bilo istospolni bilo raznospolni. Jer je brak institucija. Pa je jedino ispravno reći Brak kao zajednica žene i muškarca, kako je to i eu sud ustvrdio.
Usporedbe radi mogli bi reći da mi manjina želimo biti saborski zastupnici. A Sabor je institucija. Ja npr imam ljudsko pravo biti saborski zastupnik, iako nisam biran, jer je to moje ljudsko pravo da budem saborski zastupnik. I hajdemo u prosvjede jer imamo ljudsko pravo biti saborski zastupnici.

Jadni ljudi koji imaju sklonosti prema istome spolu. Još ako su prešli rub provalije i deklarirali se kao homoseksualci. Tek će tada kad budu ‘priznati’ u ‘društvu’ imati problem. Homoseksualac se psihološki vraća u djetinjstvo tražeći ljubav u naručju muškarca, ne bi li nadoknadio manjak ljubavi koju mu nije pružio otac i članovi obitelji koji su istoga spola. A ČUDNE LI ŽIVOTNE NEDAĆE da oba partnera koji imaju isti problem, oba ne mogu ispuniti zadaću koju im potsvijest nalaže. Jer su oba ženskasta. Znači, ne samo da upadaju u psihološku dinamiku loših odnosa vlastitih roditelja (otac tlačitelj, a majka često prikrivena osoba sa sklonošću istom spolu) , nego su i robovi težnje koja se ne može ispuniti. A težnja za nadoknadom zdravog druženja u djetinjstvu sa osobom istoga spola ne može se ispuniti sa partnerom koji nije zdrav u smislu karakternih osobina heteroseksualno usmjerenog muškarca. Pa se oba partnera vrte u krug nezadovoljna i neispunjena. Iz čega nastaje potreba za nalaženjem nove ljubavi. Otud toliki promiskuitet kod homoseksualaca. Tako se on može objasniti.
Ovo na sličan način važi i za žene.
I to je ono što Sanja Milanović ne zna, pa ohrabruje ljude koji imaju sklonost istome spolu da ustraju u toj sklonosti i time ih gura u psihološku dramu koja nema kraja, gura ih u često mijenjanje partnera što onda prerasta u promiskuitet i obolijevanje od AIDSA.
Žalosno, što time pokazuje razinu inteligencije svoga muža, premijera.
Postoje mnoge terapijske zajednice i udruge u inozemstvu gdje se homoseksualci mogu liječiti. Uostalom svi pošteni psihijatri znaju za te terapije, pa homoseksualce treba poticati da se okrenu osobama suprotnog spola, jer ih jedino to može ispuniti kao ljude, i izliječiti im teške emocionalne i duhovne rane. Težak je to put, ali nema drugog puta, jer ovaj liberalni put vodi u pakao, u povećanje ionako teških patnji tih dragih ljudi.

Caru carevo, Bogu Božje

anamarija

Građanska inicijativa U ime obitelji protiv Povorke ponosa...ili obrnuto. Već sam se samim početkom teksta namučila jer nisam znala koga bih navela kao prvoga kontra onog drugoga u tom pohodu na "borbu za vlastita prava". A svaka riječ je važna, strane se odmah zauzimaju po sistemu lijevo-desno u čijoj podjeli je gotovo a priori sadržana i ona vjernik-ateist. Obje strane brane svoja temeljna ljudska prava i obje donekle imaju pravo na svoja prava- Donekle, jer su na tom putu ostvarenja ljudskih prava pomiješana ona logička, ili ako hoćete pravo na logiku, a ljudskost je u toj borbi svedena na minimum civilizacijske komunikacije.
Ovdje se želim nadovezati na Isusov odgovor farizejima, koji su ga htjeli staviti na probu i pitali trebaju li caru plaćati porez ili su zakoni Boga iznad onih građanskih. Niije na odmet i podsjetiti kako je ta tema odnosa između civitas Dei i civitas humana (Mt 22,15-22; Mk 12,13-17; Lk 20,20-26)tijekom stoljeća bila različito intrepretirana, ovisno tome na koji način se u određenom razdoblju (ne)razlikovalo i (ne)razdvojalo ta dva područja vlasti. Potpuno odvajanje Crkve od države je zapravo i nepotrebno, ako svatko ostane u svojoj domeni, a tamo gdje se teme preklapaju poštuje pravo svih, pa i takozvanih manjina. Upravo je taj argument o manjini koja bi htjela jednaka prava kao i većina često korišten kod vjernika, zaboravljajući da su i sami kršćani u početku bili manjina, da ne spominjemo mnoge druge manjine koje su danas dovelel do toga da i žene imaju barem formalno jednaka prava u nekim društvima, da se rastavljeni članovi društva barem formalno ne stigmatiziraju, jednako kao i djeca rastavljenih roditelja. To su neke civilizacijske norme koje su dosegnute i neovisno o tome hoće li ih netko okarakterizirati kao dobre ili loše, one su tu i svaki čovjek ima pravo na poštivanje i prihvaćanje, osim ako se radi o području ugrožavanja slobode druge osobe. Ako sam ja dobro shvatila čitavu priču, ovdje se ne radi o ugrožavanju neke osobe (jer heteroseksuanlim osobama se ne oduzima nikakvo pravo) već o ugroženosti braka u slučaju da se homoseksualcima omogući pravo na brak. Ta institucija je već dugi niz godina intenzivno ugrožavana raznim pojavama (treba li ih nabrajati?), ali ova djeluje posebno opasna. Zašto? Ako sam opet dobro shvatila, najviše zato jer iz tog mogućeg prava na brak sklopljenog između homoseksualaca izvire i pravo na usvajanje djece. A dobrobit djece je doista općedruštvena briga . Samo se pitam je i način zaštite prikladan i cjelokupan. Pa se vraćem na logiku i pomiješane lončiće. Ovdje ću se poslužiti jednim povijesnim primjerom koji se najčešće koristi kao primjer miješanja Crkvenih i državnih, točnije kompetencija znanosti. Radi se o sučaju Galilei koji se po potrebi izvlači iz rukava za navodno pokazivanje i dokazivanje, uglavnom krutosti Crkve prema slobodnoj znanstvenoj misli. Ono što u korijenu ovog nesporazuma leži je zapravo čista zamjena teza, to jest prekoračivanje kompetencija i loša komunikacija Tako je Galilei svojom znanstvenom tvrdoglavošću tumačio usko teološka pitanja, a Crkva je jednakom tvrdoglavošću odgovarala znanstvenim jezikom. Naravno, politika je odigrala isto tako ključnu ulogu, pa se jedna znanstveno-teološka rasprava pretvorila i u politički problem. Da je Galiei bio još malo strpljiviji, ako mu je već stalo da Crkva svakako prizna njegovu teoriju, vjerojatno bi ova priča imala drukčiji epilog . Ono što se tražilo od njega od strane Crkve bio je čvrsti znanstveni dokaz!za njegovu hipotezu, kojega on tada nije mogao u potpunosti ponuditi. Pitanje je naravno što bi Crkva, koja ga je u početku podržavala i financirala dalje učinila da je on dok je još bio u dobrim odnosima s njom, u slučaju da je takav dokaz mogao ponuditi? To nećemo nikada doznati, jer se dijalog srozao na optuživanja i zabrane. A to uglavnom ne stvara nove mogućnosti daljnjeg dijaloga. Mene ova rasprava o homoseksusalnom braku jako podsjeća na ovaj slučaj. Evo i zašto. Brak u biblisjko- kršćanskom smislu i tumačenju Crkve doista može biti sklopljen samo između muškarca i žene i premda se svakom biblijskom tekstu može pristupati s različitih stajališta, s onog vjerskog ovaj je vrlo jasan i jednoznačan. I neka crkveni brak ostane takav-do kraja vremena. Amen. Što se pak civilnog braka tiče, evo i konkretnog prijedloga, da ne ispadne kako samo teoretiziram. Civilni brak bih ukinula i uvela različite pravne modele kojima bi se svaki odnos mogao legalizirati, s posebnim zakonom o zaštiti djece u svakom ponuđenom modelu. To bi uključivalo onda i druge kriterije za dobrobit djece, a ne samo pretpsotavku da su im roditelji heteroseksualni par. Tako bi se brak u smislu vjerskog poimanja maknuo iz područja građanskog prava-usput naziv Građanska inicijativa mi je u ovom kontekstu još jedna primjer pomiješanih lončića. Dok bi se s druge strane homoseksualcima na taj način dalo do znanja da imaju pravo na zakonski ozakonjenu vezu, ali ne unutar Crkve i njezinog vjerskog poimanja braka. Zašto je pak homoseksualcima koji su po mnogočemu progresivna strana u priči, stalo baš do tog najkonzervativnijeg oblika zajedničkog života kao što je brak, ostaje mi dijelom nerazumljivo. Razumljivo mi je u smislu da su zakinuti za nešto na što heteroseksualci imaju pravo. Ali sa ukinućem civilnog braka, svi bi građani imali jednaka prava. Naravno, ostaje i dalje pitanje dijaloga Crkve i homoseksualaca i tu još treba jako puno raditi i naći modele za vjernike homoseksualce.
Ali ono što je meni opet poveznica s Galileovom pričom je činjenica da se argumenti iz područja vjere najčešće mogu čuti iz usta homoseksualaca ili onih koji ih podržavaju. Pa tako oni podsjećaju katolike kako je Isus rekao da treba ljubiti bližnjega svoga i kako nikoga ne treba isključivati iz te grupe "bližnjih". Da se zasramimo kako sami to često zaboravimo.
S druge strane katolici (barem oni koji se formalno tako izjašnjavaju) često ne prezaju od izljeva agresije prema homoseksualcima. A da budemo pošteni, agresije ima i s jedne i s druge strane. Kao što ima i miroljubivih i razumnih glasova. Ono što mene smeta je ta agresija i provokacija, bez obzira s koje strane dolazi.TAko mi se ne čini primjerenim, a kamoli produktivnim kada se u Povorci ponosa (ovdje sam to u Beču doživjela) skupe polugoli pripadnici gay populacije i blago je reći "izmjenjuju nježnosti" u javnosti. Jednako tako mi je to degutantno kada to radi neki heteroseksualni par na javnom mjestu. Ovdje stvarno ne mislim ne na poljubac ili držanje za ruku, već na gotovo seksualni čin u javnosti. Jasno mi je da se nekako moraju izboriti za svoja prava, ali taj način mi se čini kontra-produktivan. Da se ponašaju uobičajeno za prosvjede – izvikuju do čega im je stalo i nose svoje transparente, bez opće ne-primjerenih seksualnih aluzija, naišli bi vjerujem na više razumijevanja i podrške. Jednako tako vjerujem da bi iskreniji i otvoreniji odnos prema homoseksualcima od strane vjernika isto tako smanjio sraz netrpeljivosti.
Pita mene tako moj nećak što mislim kako bi se osjećao njegov frend u školi iz hipotetske gay familije. Zbog buke i agresije u vlasitoj familiji po tom pitanju, nisam mu stigla odgovoriti da to uvelike ovisi i o njemu , a onda i o čitavom društvu. Jednako kao što su se nekada djeca rastavljenih roditelja osjećala obilježenima, a danas je to gotovo pa "normalno".
I dok se zbog civilizacijskih promjena koje nam veikim dijelom svima u konačnici nešto donose i odnose, granice "normalnosti" pomiču, žalosti me način kojim se komunicira I imam osjećaj da glave opet padaju uzaludno. Jer Zemlja se ipak okreće, htjeli mi to priznati ili ne. Pitanje je samo kako ćemo se s tom vrtnjom nositi.

Čudni su putevi Gospodnji...

putgradine

"Mali, šta si pognija glavu?!"
"Ma nisan, baba Ive, dobro sam!"
"Dite moje, meni se čini da fratarstvo nije za te. Ko da su ti utrali stra u kosti pa si sada stalno pognute glave. Sad ću ja tebi ispričati svoju priču o svom Božjem pozivu. Bilo je to davno, završili ratovi, a ja ocvitala u svojoj mladosti. Ostala san stara cura sa trideset i kusur pa odlučin poći priko Rilića u Zaostrog u samostan da postanem časna sestra. Pozdravila se ja sa materom mojom dragom, spakirala se i uputila pješke kozjom stazom priko brda u samostan. Cili dan san pješačila po zvizdanu, znoj me obliva, ali nisan se dala i pridvečer san stigla u samostan. Dočekali me tamo lipo i ljubezno, ali glavna časna me odma primila na pik. Oće ona od mene ovo, oće ono, ne valja ovo, ne valja ono, a mene stislo u grlu da joj sve saspen u brk. Pomislin, Bog me pozva, stsni zube i trpi. Trpila ja jedan, dva, čak i tri dana dok nisan pukla. Kad san pukla, sve san joj rekla šta ju iđe, skupila svoje prnje i nazad priko brda kući svojoj. Cili dan san jopet pješačila, a kad san došla nadomak kuće svoje, nitko sritniji od mene. Više mi nisu padali na pamet nikakvi pozivi. Par godina poslin, kada san išla kući iz druge smjene iz Duvanjske, pozva me moj Ante, a što je poslin bilo sve znaš..."
Babina priča izmami osmijeh na licu Maloga pa načas podigne glavu. Možda ga je baba sa svojom pričom "ubola u žicu", ne znam, ali godinu poslije Mali skine mantiju jer oćutija je ljubav. Ipak, zeru veću i pomalo drugačiju od one koju je osjećao prema Bogu. Ovo je bilo poštenije. Šteta, a opet i nije šteta. Ipak je to bila Božja volja, kako bi Mali rekao.

Mržnja kao osnov političkoga stava

zoranostric

Određen broj ljudi mahnito ponavlja "MRZIM PEDERE, MRZIM PEDERE, MRZIM PEDERE!", sami sebe dovode u trans, George Orwell je taj kolektivni fenomen odlično opisao u 1984. kao "Sat mržnje", a ja sam mu svjedočio 1980-ih na "mitinzima istine" u Srbiji; s druge strane, blejanje ovaca iz "Životinjske farme".

Ta grupacija ljudi, koji naprosto imaju potrebu nekoga mrziti (Šiptare, Srbe, komunjare, buržuaziju, pedere, Dalmoše, Purgere...) , što vidimo ovdje i drugdje po netu, inače, van toga, mogu pokazivati razumnost, ali kad dođe do teme koja ih "pali" koriste svoju psihičku energiju, kako intelektualnu tako i emotivnu, da svoje sposobnosti razmišljanja i empatije isključe, a kolektivni obred naravno tome pomaže. U nekim situacijama, mogu biti vrlo, vrlo opasni.

Organizacije fanatika kao što je Opus Dei grade na 1700 godina iskustva kršćanstva u gajenju mržnje prema Drugome. Da bi sebe uvjerili kako su na strani Dobra i kako će biti uvršteni među Pravednike, mnogi ljudi smatraju nužnim naći nekoga koga će proglasiti Zlim i boriti se protiv njega svim sredstvima.

Nasuprot ateističkoj dilemi, koju je s nenadmašnom snagom izrazio Dostojevski: »Ako nema Boga, sve je dozvoljeno« (zaključak koji međutim velika većina ateista ne prihvaća), oni slijede teističku postavku: »Ako je Bog na našoj strani, sve nam je dozvoljeno«. Naravno, da budemo pošteni, i unutar kršćanstva i same Rimokatoličke crkve uvijek je bilo i drugačijih, koji takvu postavku nisu prihvaćali.

"Rat kultura", kojem sada svjedočimo, vodi se tisućljećima.

Na svom blogu Mudroljublje objavio sam jedan zahtjevniji tekst, koji se bavi analizom argumentacije u članku jednog britanskog protivnika gay braka, koji je preveden na hrvatski i kopipejstaju ga okolo po SvemrežjU: Prividno liberalna argumentacija protiv istospolnog braka

Naknadno dodano:

Ovo sam napisao povodom diskusije o mojem ranijem tekstu "Mare i Kate se žene, da znate!" na kolaborativnom blogu pollitika.com. Bio je odgovor na to, pa prenosim ovdje i svoj dalji komentar. "Drvosjek" je nick čovjeka kojem odgovaram.

Drvosjek piše zajebi ti to Zorane (...), kao odgovor na moj gornji komentar, u kojem se s pravom prepoznao: Određen broj ljudi mahnito ponavlja "MRZIM PEDERE, MRZIM PEDERE, MRZIM PEDERE!", sami sebe dovode u trans.

Prvo sam ovo označio kao spam, ali sam se predomislio. Neka ostane, kao dobra ilustracija. Jedino što Drvosjek ovdje stvarno kaže jest: "MRZIM PEDERE, MRZIM PEDERE, MRZIM PEDERE!", plus direktne prijetnje silom, koje pametniji od njega, organizatori ove kampanje, naravno neće izreći ("Što pametan misli, budala govori").

Ranije sam pisao, upravo povodom njegovog dječjeiskrenog pisanja, o sadističkoj omnipotentnoj fantaziji. Znate da djeca nekad mogu biti šokantno okrutna... Vidite ovdje, kako prostodušno svoje seksualne fantazije podastire svima na Svemrežju, od njih pravi politički stav (što projektira na druge) i najavljuje Armagedon: Što jače budete inzistirali to će otpor biti jači do eliminacije, tragičnog konačnog obračuna, pa smo opet 100-200 godina mirni. Zamisao, da bi on i njemu slični mogli u konačnom obračunu biti eliminirani, naravno, ne pada mu na pamet.

Postoji, na sreću, ipak i druga opcija, koja se realizira danas u nizu naprednijih zemalja: da nikakvog "konačnog obračuna" ni ne bude, nego da oni kojima je nezamislivo da nekog ne mrze budu postepeno potisnuti, postanu manjina koja više ne može nametnuti svoje stavove (što se dogodilo npr. u Francuskoj, koliko god bili glasni i aktivni).

Za to je potrebno manje od 100-200 godina – dovoljno je 10-20. Svijet se mijenja, ljudi se mijenjaju - ponekad čak i nabolje. (Da ste meni rekli 1982. da ću 2002. biti govornik na Gay Prideu, rekao bih vam da ste poludjeli.)


Radi kompletnosti...

...neka sve bude na jednom mjestu, prenosim i svoj raniji komentar naslovljen Projekcija sadističkih fantazija.

Gore nam je drvosjek naveo pet slika, iz kojih možemo očitati psihosocijalni problem potiskivanja agresivnih osjećaja, koji se onda oblikuju u sadistički fanzatijama i projeciraju na Drugog. Sadistička fantazija uključuje omnipotentnost, potpunu nadmoć; zamišljajući njeno ostvarenje, ne uzima se u obzir mogućnost da se bude slabiji. Oni su ,jad i bijeda, suočeni sa nasiljem, oni nemoćno kmeče (i time dodatno "iritiraju", odnosno pojačavaju sadistički užitak).

Slika nije diskurzivna, ne uključuje analizu situacije, ona holistički izražava sadističku fantaziju. Zato nam drvosjek ovdje daje dragocjeno svjedočenje o osobnoj psihi, ali i o sublimiranoj želji za razaranje, koja je u ovom ratu kultura prisutna na strani reakcionara.

On je prvo uživao u slici mase od desetina tisuća ljudi, koji bezbol palicama i drugim prikladnim sredstvima izražavaju svoj politički stav. Fantazija naravno ne uključuje mogućnost, koju bi analitički um predvidio, da se i druga strana na adekvatan način organizira i naoruža.

Zatim je tu serija više intimističkih slika, dragocjenih jer prikazuju fantazije u čistom obliku: puštanje Rotweilera na pedere (ne pomišljajući da bi ti "kržljavci" mogli reagirati braneći se pištoljem, nožem ili nekim priručnim oružjem i ubili psa). On bi "izbio zube", "objesio" i "ustrijelio", ne pomišljajući, da bi možda u takvom obračunu mogao izvući kraći kraj.

To je želja za moći, to je Dark Side of The Force. Suočeni smo u ovoj kampanji s provalom Negativiteta. To je mržnja prema Različitima, mržnja prema ideji da bilo tko na bilo koji račin može biti različiti od Nas. Ono što je ovdje neočekivano, jest koliko je ljudi to prepoznato i reagiralo, izražavajući svoj stav o nečemu na što inače ne bi obraćalo pažnju, izražavajući potporu onima, koji su u ovom trenutku na udaru (a svakto se nekad može naći na udaru zbog neke svoje osobine). Kao što su organizatori kampanje, tjerani moćnim sublimnim silama, uložili ogromnu energiju u formalno trivijalni zatjev, tako su i mnogi obični ljudi, vjernici i ateisti, prepoznali da se stvarno ne radi o marginalnom pitanju hoće li jednoga dana biti svake godine nekoliko desetaka ili možda stotina homoseksualnih vjenčanja u Hrvatskoj.

Pritom, međutim, stvarnost je u Culture Wars složenija nego u Star Wars. Sam Ješua ben Josef nam je ostavio upozorenje na ovakve ljude i situacije. »Takvi su ljudi lažni apostoli, himbeni radnici, prerušuju se u apostole Kristove. I nikakvo čudo! Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla. Ništa osobito dakle ako se i službenici njegovi prerušuju u službenike pravednosti. Svršetak će im biti po djelima njihovim.« (2 Korinćanima, 11, 13-15)

Ovakve inicijative su klerikalne, ne vjerske: njih impresionira snaga Crkve kao institucije, ne simbolika krajnje nemoći Raspetoga.

U društvu spektakla,, mogu li ipak fantazije ostati ograničene samo na fantazije, kao što se recimo i sa sado-mazo seksualnim fantazijama obično događa (iživljavaju se kroz promatranje pornografije ili kroz igru s voljnim partnerom)? Da ipak izbjegnemo da zasad simbolički nasilnici krenu s pravim nasiljem, što ga Drvosjek zaziva? Jedno valjano sredstvo jest da im bude jasno kako mogu biti i slabiji. Ovdje je važno: malobrojniji. Klerikalno-etnocentristički vrijednosno-stavovski sustav nije dominantan u Hrvatskoj, a ovdje su postigli, da se ostali, inače razjedinjeni, okupe protiv njih.

Facebook stranice naravno nisu pouzdanoi mjerilo, ali ipak vrijedi navesti (ažurirani brojevi 14. lipnja 2013.:):

Facebook stranica "U ime obitelji": 23.512 lajkova

Facebook stranica "U ime svake obitelji": 33.755 lajkova.

I na forum.hr, na anketi o ovoj inicijativi za referendum, 64% od 1318 glasova je protiv.

Iako je referendum sam po sebi bezvezan, jesam za to da ga se raspiše, ako su naravno stvarno prikupili dovoljno pravovaljanih potpisa, te da se odredi dovoljno dugačak rok od trenutka odluke do održavanja, kako je uobičajeno u zemljama koje inače održavaju referendume, najmanje šest mjeseci. Tako bi se strasti valjda bar donekle ispuhale i otvorio određeni prostor za artikulaciju, ne samo isijavanje neartikuliranih fantazija i automatsko ponavljanje ideoloških formula. Prema mom dubokom uvjerenju, na referendumu ne bi dobili više od 40% glasova i tako bi bar na neko vrijeme morali prestati pretendirati da predstavljaju veliku većinu Hrvata.

Molitve sv. Franje

framasvetiduh

Nastavljamo s aktivnostima vezanima uz proslavu 20. obljetnice nastanka našega bratstva. I ovoga je puta plod u tiskanom obliku, i to vrlo malen u odnosu na opseg pripremnih radova. Naime, u suradnji s Veritasom i dopuštenjem Vijeća franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine izdali smo Molitve sv. Franje te tako ostvarili nekoliko godina staru ideju našega nekadašnjeg duhovnog asistenta (koji je sada u Padovi ). To je prvo izdanje, a knjižica je izašla kao 9. u nizu Pietas. U njoj možete pronaći molitve sv. Franje Asiškoga koje su zapisane u Franjevačkim izvorima. Upravo su nam oni poslužili kao izvor za ovo izdanje. Članovi Povjerenstva za proslavu 20. obljetnice pomno su pretraživali malo više od 2000 stranica te pronašli više od 100 molitava . Međutim, izbor je sužen na 16 molitava koje se, popraćene slikama, nalaze na 24 stranice . Među njima se nalaze one opjevane , poznate , ali i one za koje možda niste znali .
Tako, ako želite moliti sa sv. Franjom, ne morate više u džepu nositi Franjevačke izvore ili molitve učiti napamet . Samo nam se javite i vaše će poteškoće biti riješene.
Gospodin vam dao mir!

Vlasti se tresu gaće zbog straha od Crkve

cerovac

Darko Pavičić
OBJAVA: 13.06.2013 / 12:00


Darko Pavičić
Dopisništvo Kaptol
Vlasti se tresu gaće zbog straha od Crkve
Narod je uvijek pametniji od vlasti koju ima, premda se često posprdno tvrdi da je svaka vlast upravo onakva kakvu narod i zaslužuje
i zaslužuje




Ne samo da se traži da se Crkva oporezuje i tako financijski javno kazni, zahtjev je ovih dana proširen, pa se traži da i kršćani i katolici budu isključivo siromašna rulja, jer se liderima katoličko-građanskih udruga javno pobrajaju kuće i imovina, etiketira ih se kao kulake i bogataše kako bi ih se ocrnilo u javnosti, jer se, eto, ne bore za opće dobro, nego za vlastiti interes. Osim što je to u potpunoj suprotnosti s uvriježenim demokratskim tekovinama i elementarnim načelima kapitalističkog društvenog uređenja (plus i to što ih etiketiraju lažni moralisti koji su već dobro napunili svoje džepove i jedan s drugim guraju se na listama poreznih dužnika), pribijanje Crkve i vjernika na tobožnji društveni stup srama otkriva samo jednu jedinu stvar, a to je strah aktualne vlasti i njezinih korifeja ne samo od uspjeha Crkve (kao široke zajednice), nego i strah od vlastitih građana, koji su većinom članovi te iste Crkve.

Društvo i država koji se boje svojih građana osuđeni su na propast. Najbolje su to osjetili propali totalitarni režimi, koji su na strahu od svojih građana izgradili cijele sustave upravljanja, koji su se usprkos svoj svojoj “savršenosti” urušavali kao kule od karata. Ti su sustavi imali i svoje političke, javne, kulturne i ine elite, tj. manjinu koja je ubirala plodove rada većine i živjela na tuđoj grbači. Imali su i svoju vojsku i policiju, kako javnu tako i tajnu, sve mehanizme i instrumente uspostave i održanja vlasti, ali su ipak bili osuđeni na propast. Zašto? Jednostavno zato što nisu znali prepoznati bilo vlastita naroda, živjeti u skladu s potrebama najveće većine svojih građana, kojima nisu htjeli služiti već vladati, a kad nekim vladaš i znaš da on time nije zadovoljan, onda strah prelazi u paranoidnu fobiju, a ona u nasilje i agresiju.

Nad Crkvom i ostalim vjerskim zajednicama, čak i u najširem smislu religije i religioznosti u Hrvatskoj, od dolaska Kukuriku koalicije na vlast provode se sofisticirane metode političkog nasilja i društvene agresije. No, danas je svima jasno da to vlast ne čini zbog toga što je moćna i jaka, nego zbog toga što je slaba i nikakva, tj. doslovce zapišana od straha u vlastite političke gaće. Najbolji indikator i politički psihotest toga straha vidio se u reakciji na prvotno prikupljenih 380.000 potpisa za brak, kojemu je vlast napravila najbolju moguću reklamu kada je ustvrdila da je to nedovoljna brojka, pa je ona za svaki slučaj – podvostručena. A navodno je ukupno prikupljeno gotovo milijun potpisa!

Ključno je pitanje – čijih? Pa valjda hrvatskih građana! Istih onih od kojih su mnogi dali glas za ovu vlast, koja sada negira njihov identitet, postojanje i pravo na najdemokratskiju reakciju na društvene potrebe, kao što je referendum.

Paranoidni strah kojim vlast reagira tako još bolje ocrtava tezu da je narod uvijek pametniji od vlasti koju ima, premda se često posprdno tvrdi da je svaka vlast upravo onakva kakvu narod i zaslužuje. Crkva je u ovom trenutku ona društvena snaga koja govori da narod ipak treba bolju vlast i bolje političare, koji svoj relativni uspjeh na izborima koriste za apsolutnu i apsolutističku vladavinu. Odnosno, totalitarističku. Koja je na visokoj ljestvici u svome sustavu imala upravo progon “bogatih” kulaka. Zato je Crkvi poslije onoga rata sve i oduzela. Osim pameti, koju suvereno i danas, za razliku od političkih elita, zajedno baštini sa svojim narodom.


Prenosimo: Večernji list: 13. lipnja 2003.

Ma je li najlakše?

kinkykolumnistica

SV. ANTUN PADOVANSKI U NERETVI

matijevici

U nekoliko neretvanskih mjesta danas se slavi blagdan Sv. Antuna Padovanskog. Sv. Ante se u Neretvi ukorijenio kao i u ostalim dijelovima Hrvatske kao svetac kojem se moli za izgubljene stvari, za blagoslov djece, za dar govora.

Međutim, malo tko se sjeti svetog Antu moliti za izgubljenu dobrotu, poštenje, dobru volju, već ga se redovito sjetimo kad izgubimo novčanik, ključeve, i slične stvari, što ukazuje da smo ipak i dalje materijalisti bez obzira na to što mislimo o sebi. Sv.Antun poznat je i kao sveti "ugovarač braka", u Španjolskoj to zovu "Santo Casamentero" ili svetac zaštitnik onih koji traže bračnog druga. Nadamo se da će mnogi mnogi momci i cure danas diljem Neretve zaiskati od Sv. Ante upravo ovaj zagovor

Sv. Ante je nositelj imena kominske župe, a u Kominu je 1925. godine izgrađena "kominska golubica" - crkva Sv. Antuna Padovanskog koja dominira selom i daje mu istinsku ljepotu bez koje Komin ne bi bio to što jest. Blagdan Sv. Ante se na poseban način slavi i u Novim Selima, Dubravici kraj Metkovića te Stablini.

Misna slavlja su počela već u ranim jutarnjim satima na Dubravici, Novim Selima i Kominu, a tijekom dana će biti u 10 sati u Kominu i Novim Selima, te 19 sati u crkvi Sv. Nikole u Metkoviću i u Stablini.

Posebno veselo za Sv. Antu zna biti u Kominu gdje su se pripremale velike fešte koje su veseli Kominjani uvijek dobro znali organizirati.

TJERAJ!

blogdogg

DUBOKE SU BRAZDE SLIKOPISA

JEDNOGA NAMETNIKA

NA SISI PLANETE...


TJERAJ JER


ISTI JE SPALJEN OD PUTEVA


SEBE ODMETNIKA


U DIMU BEZ TRAGOVA

U KUĆI BEZ NACRTA

U DRUŠTVU BEZ BOGOVA


SILUETA JE OČAJNIKA


ŠTO UMIRE U SLAST.

...koji jesi na nebesima?

edhunter

U početku bješe misao. Dobro, prilično hrabra i diskutabilna izjava. Ukoliko je čovjek misaono biće, onda je u ranim počecima morao postaviti neke temelje na kojima bi mogao graditi svoju budućnost. Daleko od činjenica postojala je potreba, iz te potrebe se rodila ideja.. Osobno, krivim famozni 'božji modul'. Ta ideja je ostala poput parazita, nekima je postala oslonac, drugima pak kamen spoticanja, mnogi su našli mirodiju života bez koje ljudska egzistencija gotovo da i nema smisla –korist.
Naši umovi su stvorili našeg Stvoritelja, vjerojatno zato što mi više trebamo njega no što on treba nas. Apsolutno sve mora imati smisao, jer nedostatak smisla vodi do kratkog spoja u računalu koje još nije naučilo prebrojati sve zvijezde na nebu. Svemir je indiferentan prema nama, pogrešno dodana lopta i nuklearni holokaust svemiru znače jednako, odnosno ne znače apsolutno ništa.
Svaki pojedinac od nas 7 milijardi može imati svoju viziju boga, i apsolutno svaki će biti u krivu. Čak i oni koji tvrde da Stvoritelj ne postoji nemaju 100% pravo tvrditi to.
Zašto trošiti vrijeme na stvari koje nemaju nikakvu konekciju s onim što je bitno, no što ako ništa zapravo i nije bitno? Pojma nemam o životu, čak i za ljudske standarde. Međutim, sa sprdnjom gledam na jadnike koji tvrde da znaju nešto, da pritom ne govorim o onima koji misle da znaju sve.

Utvaram si da smo inteligentna bića, a inteligentna bića imaju namjeru opisati svaku pojavu, svaku silu prirode. Pitam se postoji li sila koju tumačimo pogrešno, odnosno, u okviru našeg poimanja? Jesmo li mi poput mrava koje nosi bujica, samo u nešto većem mjerilu? Ono što mi zovemo stvarnost ovisi o našoj percepciji, a ona je tako subjektivna. Pitam se, postoji li uopće stvarnost, da li je naš svijet uopće linearan? Naše znanje možda počiva na trulim fundamentima, da li je to blagoslovljeno neznanje o kojem govorimo? Stanje kristalne jasnoće možda nije ništa drugo nego zurenje kroz mulj uvjerenja.
Zašto pola svojih rečenica započinjem sa 'možda', a drugu polovicu završavam upitnikom? Možda iz razloga što se teško mirim sa drevnim lažima koje danas tretiramo kao da su istina. Možda na ovo pitanje i ne postoji pravi odgovor, ali za većinu pitanja odgovor postoji, samo ga mi ne znamo. Ovo nije bio pokušaj gravitiranja između teizma i ateizma, ne...
Jednostavno je previše praznina za koje će nam trebati čitava vječnost da ih popunimo. Zapravo, ne vidiš stvarne limite ljudske vrste dok ne shvatiš da za neke stvari niti vječnost nije dovoljna.

Čemu onda sve ovo pripisati, sudbini ili nasumičnoj slučajnosti? Postoje stvari koje činimo zastrašujućim, gotovo tehnogenim automatizmom. Naša tijela nisu ništa drugo no biološki strojevi sa nezavisnim centrima upravljanja. Možda je Stvoritelj najtalentiraniji bio-inžinjer kojeg je svijet ikad vidio. Zar je puka šansa konfigurirala tvoj DNK na način da te prepoznam u trenutku kad sam te prvi put vidio? Neki su dobili žuljeve od krunica moleći se za stvari koje nikad neće dobiti. Možda im nije suđeno. Kakvi se procesi odvijaju iza kulise, a tako drastično utječu na stanje kozmičke vage? Toliko toga je besmisleno, ali svrha nije rijetka pojava, samo teško pronicljiva.

Jesmo li mi 'dizajnirani' sa svrhom na umu?

Evo, činim nešto novo ...

panonija

Ne vjerujem u progres. Progres je bio nova vjera Europe, nešto što su skuhali prosvjetitelji u svojim masonskim ložama, pa su mislili da mogu ljude zaluditi progresom, umjesto kršćanskom nadom vječnoga života. Kada otrgnuto dijete prosvjetiteljstva, Marx, zove religiju opijumom za mase, nije toliko daleko. Ono što se mora znati, da u ono doba opijum je bio najskuplja i najfinija droga. Uostalom, Marx je pokrao Aristotela i kršćanstvo. Zapravo, to ne treba čuditi. Rastao je na sjeveru Njemačke gdje su Kanta ustoličili kao božanstvo, rastao je na luteranskim područjima gdje je solidarnost utkana u vjeru (od svake fele protestantizma, jedino sljedbenici Luthera poznaju solidarnost, svi ostali su totalna suprotnost), Marx je naivno povjerovao prosvjetiteljstvu i mislio da se raj zemaljski može vratiti. Nakon što smo 20. stoljeće vidjeli kamo prosvjetiteljstvo vodi (postoje samo dva puta, prvi je komunizam, drugi je nacifašizam), shvatiše ljudi da nema progresa. Da je to iluzija. Činjenica je da kršćanstvo je u krizi već 5 stoljeća, ali prvi put u 21. stoljeću, možemo reći da Europa je poganska. Kada je Njemačka bila ujedinjena, luteranski biskupi sa Zapada su se zgrozili. DDR, uz Češku, ima čisto ateizirano stanovništvo. Već 20 godina njemački luterani nemaju pojma kako opet pokrstiti Istok Njemačke. Berlin je oduvijek je bio čista dekadencija, a ako vam je to finih perverzija, Berlin je vaš grad. Nemojte misliti da osuđujem Berlin. Kao što se ne zna što s bivšim DDR-om u duhovnom smislu, tako nitko živ ne zna što s Europom po tom istom pitanju.

Kršćanska nada je zapravo umrla u Prvom svjetskom ratu. Europa se nikad nije oporavila od njega. Drugi svjetski rat je nešto kao produžeci Prvoga. Samo su ovaj put najviše nastradali Židovi. Koji su doduše, ako se mene pita prvaci ateizma. Neka se ne ljute, čak ih shvaćam, ali kršćanstvo gaji tu neku idealiziranu sliku židovstva. To židovstvo je odavno umrlo. Slično kako Vatikan misli da je pravoslavlje duboko produhovljeno. Tri monaha možda jesu, a i to je upitno. Inače, ja koji se kunem na Zapad, ja koji sebe vidim kao Zapadnjaka, ja kojem su Amerika i Engleska srcu prirasle, ja koji se divim Francuskoj i njezinoj kulturi, ja ovakav, vrlo jako volim Bizant. Pa kad krele Zoka Preponaš spominje Bizant kao nešto negativno, a još tome je pravnik, a rimsko pravo je de facto bizantsko pravo, onda se čovjek pita, pa dobro na čemu je ta beskorisna budaletina. Kada je pao Carigrad 1453., de facto je umrlo jedno plućno krilo Europe. Pravoslavci nam to ne mogu oprostiti nikako i ja to shvaćam i prihvaćam. Kada je Aja Sofija pretvorena u džamiju, kao da je netko zabacio kolac u srce Europe. Hoćeš-nećeš Europa može biti samo kršćanska. Kada Europa zanemari svoje kršćanstvo, bilo ono katoličko, bilo ono pravoslavno, bilo ono protestantsko, onda jednostavno sve odilazi kvragu.

S druge strane, potomci osvajača Carigrada se bune što se tursko društvo islamizira. Europi treba kristijanizacija, ali ne u obliku kakav je islamizacija. Kršćanstvo ima taj neki unutarnji poriv da se buni protiv vlastitog svećenstva. Što je sasvim dobro. Već pavlovski krug, dakle od samih začetaka, postavlja pred crkvene službenike visoke standarde. Uostalom, narod Božji je taj koji treba kontrolirati svećenstvo. Dakle, nisam ja za klerikalizaciju, nego sam za vraćanje nade. Ako uzmemo da su temeljne kršćanske vrednote redom vjera, ufanje/nada, ljubav i sloboda, koji to model može nadvladati ovaj kršćanski?

Jer Europa ne vjeruje u više ništa. Europska unija je de facto privatna prćija eurobirokrata iz svih zemalja, većinom ljevičarski usmjerenih, koji valjda ne vole ni svoje roditelje, ni svoje partnere, čak ni svoje ljubimce. U što to Europa vjeruje? Progres je mrtav. Socijalna država izumire. Europljani se mrze, kao što su oduvijek mrzili, ni kršćanstvo nije tu puno pomoglo, ali barem ih tjeralo da se međusobno podnose. Tko ima nade u ovakvoj Europi? Uništavaju se obrti, uništava se mali čovjek, tako da bi nekolicina tajkunske gamadi u svojim ogavnim trgovačkim centrima prodavala jeftinu kinesku roba koja traje kao slava Rafaela Dropulića. Ljubav? Kakva ljubav? Glavno je uništiti obitelj kao temelj nekakve stabilnosti. Ne mogu dvije lezbijke koje se varaju danonoćno biti zamjena čak i za najgoru disfunkcionalnu hetero-obitelj ili bilo kakvog najsiromašnijeg samohranog roditelja sa svojim djetetom ili djecom. Svatko sa svakim, otvoreni brakovi, lojalnost nepoznata. Prijateljstvo umrlo. Gdje je tu ljubav? Sloboda? Koja sloboda? Isus Krist je prvi slobodni čovjek na svijetu. Bogočovjek koji visi na križu. Sloboda je da čovjek stvara. Tko može stvarati?

Stvarati? Recite mi troje mladih poznatih slikara rođenih u osamdesetima i devedesetima. Recite mi troje poznatih mladih kipara. Recite mi mlade pjesnike rođene u osamdesetima i devedesetima koje cijela Hrvatska čita? Recite mi tri mlada novinarska imena za čiji perom luduje ova jadna zemlja? Istina, ADU se dobro drži. Mladih glumaca i režisera ima. Doduše, možda režiseri nisu toliko poznati, ali rade. Ali ALU, FFZG, FPZG, Studiji, ma čak i neakademski sektor, nije diploma nikakva garancija inspiracije, ničega nema. Recite mi gdje su te mlade žene i mladih muškarci? Ima nekih imena za uski krug kulturnjaka, ali nema nikoga za kojeg cijela zemlja zna. Ovo je duhovna pustoš. Ovako nije ni bilo između 1453. i 1593. Ovako nije bilo nikada. Hrvatska je još gora od Europe. Dobili smo državu, a onda je psihopati kao Zoka, kao Linić, kao Jovanović, vode u sigurnu propast.

Gdje je vjera?
Gdje je nada?
Gdje je ljubav?
Gdje je sloboda?

Zajebali smo mi kršćani poprilično. Ako ima pakla, nije da je toliko pun ateista, koliko je pun loših i kvazikršćana. Dopustili smo da tijekom povijesti različiti smradovi stave kapital ispred solidarnosti, da stave pohlepu ispred vjere, da stave progres ispred nade, da stave perverzni ratio ispred ljubavi, da stave bolest ispred slobode.

Ali, ako je koja religija, religija novih početaka,
ako je koja religija, religija apsolutnog loma sa starim,
onda je to zasigurno kršćanstvo.
Evo, činim nešto novo;
već nastaje. Zar ne opažate? (Iz 43,19)

Pero Panonski

Ubij pedera? To ne viču kršćani!

gabi2012

Progovorit ću o jednoj temi koja mi je vrlo bolna, jer me rastužuje sve ovo što se događa u našem društvu. Podjele postaju sve očitije, a i predrasude. U mom gradu uskoro počinje Gay parada. Po treći put. Prije neki dan sanjala sam tu paradu, i mnoge sudionike okrvavljenih glava, kako jedni druge nose...
To je ono što ne želim vidjeti ni u snu.
Ako ijedan kamen bude bačen, ili poleti prema njima ijedna ružna riječ, mogu samo jedno reći; Ni jedna ružna gesta nije došla od strane kršćanina ni katolika, sve da taj svaki dan kleči u crkvi i moli. Ako se i jedan poklik; Ubij pedera! začuje, on ne dolazi od kršćanina!
Kršćanin nema u sebi nikakvog poriva da stoji u masi i gađa izložene, koliko god se ne slagao s njima i njihovim ponašanjem. Danas postoje podjele i predrasude nametnute od strane vlasti i medija kako katolici mrze manjine. To nije istina. Pravi katolik ljubi i nastoji ljubiti sve ljude a mrzi jedino grijeh. Mrzeći grijeh, duša mu tuguje i plače nad zarobljenim čovjekom.

Prije mog obraćenja, da su se događale ovakve parade, ja bih bila za njih, za slobodu izbora, za jednaka prava svim ljudima da čine što hoće i žive kako hoće. Isus je promijenio moja razmišljanja. Bilo je to kao Savlu kad ga je Isus bacio s konja i preokrenuo ga čitavog, protumbao ga, razdrmao ga, i promijenio mu pravac kretanja.
U vrijeme prije obraćenja riječ SAKRAMENT nije mi značila nešto posebno. Po sakramente sam išla u Crkvu i to je to. Nisam shvaćala da su oni pečat, znak i blagoslov živoga Boga. Danas ne bih dopustila da moja djeca žive nevjenčana pod mojim krovom. Posebno ako nemaju zapreke kako bi primili sakrament, nego žive na probu, pa ako bude fino možda i ozakone pred Bogom. To je njihov izbor i tu ne mogu utjecati, ali im neću dati svoj blagoslov za grijeh.
Neću im pomagati da sami sebi štete. Ovo su stvarnosti koje su mi, do obraćenja, bile potpuno skrivene. No, tim obraćenjem došlo je novo svjetlo, nov pogled, i ja sam napustila liberalne, lažne slobode, shvaćajući da nam Gospodin daje zapovijedi radi nas samih.

Homoseksualne osobe...Da li su same odabrale to biti, jesu li rođene s tim, da li su se okrenule istom spolu radi razočarenja u suprotni, da li su to posljedice rana zadobivenih u obiteljima, ne znam...niti sudim. Znam samo da Bog početak svog stvaranja čini stvarajući zemlju i napučivši je životom biljnim, životinskim, a konac stvaranja je čovjek...Piše; Muško i žensko stvori ih. U Starom i u Novom zavjetu govori se o protunaravnom općenju koje je Bogu mrsko. Kako da plješćem i podržavam ono u čemu duše propadaju? Zar je to želja da im bude dobro? Moja želja je da se spase. I zato me boli gledajući propadanje...U zadnje vrijeme naša vlada uporno želi nasilno promijeniti sliku braka. Uvode nasilno spolni odgoj u škole i ne dopuštaju da to bude izborni predmet, kao što je npr Vjeronauk. Kad se ukine taj spolni odgoj, oni to ne žele poštovati. Zašto su pristrani toliko? Je li to zbog Europe kojoj se moramo pokloniti? Ne vjerujem da im je stalo do prava homoseksualaca. Ljudi danas ili previše čitaju medije pa ponavljaju iste rečenice o mržnji Crkve i vjernika, o netoleranciji, o miješanju Crkve gdje ne treba, o pedofilima unutar Crkve itd...ili s druge strane, bacaju kamenje i takvima odgovaraju prljavim riječima, a ovi onda misle da su to kršćani s druge strane. A nisu.Postoji i treća strana, a to su kršćani i katolici, među koje, nadam se, i ja spadam. Kršćanin pazi na misao svoga srca, na ljubav koja mrzi jedino grijeh, pazi na riječ koju izgovara i na djelo koje čini drugome. Smiješno je kako se s druge strane ovi dobacuju izrazima iz Biblije i pozivaju se na Isusa, u kojeg ne vjeruju. Smiješno i žalosno. Ili kad opravdavaju zahtjeve homoseksualnih udruga da njihove veze postanu brakom, činjenicom da postoji mnogo loših brakova u kojima djeca trpe. Kad bi ljudi obratili svoja srca Bogu, mnogi brakovi bi dobili itekako na kvaliteti, jer bi dopustili da sakrament ženidbe u njima zaživi. Shvatili bi da ljubav nadilazi osjećaje, i da je žrtva dio ljubavi, te bi svoju sebičnost gurnuli sa strane.Sjetili bi se svoje djece i potrudili bi se. Ljubav se tada obnavlja. To znam, i to je istina koju sam i sama iskusila.
Postoje brakovi kojima nema spasa, no zato postoji i Crkveno poništenje...To su brakovi s posebnim okolnostima.

Među prijateljicama imam i liberalnih...imam i lezbijku...Volim ih. Ne volim njihove zablude. Ali njih volim. Ne pokušavam ih obratiti, ne činim ništa prema njima što bi ih otjeralo još dalje, ali me boli, i boli i boli...jer i sama sam mislila kao one...i sama nisam bila sretna, a nisam znala zašto nisam sretna.
Kršćani su radikalni. Moraju biti. Prema grijehu nema tolerancije. Kad bih ja npr zavoljela dva muškarca čitavim srcem, bi li se tada trebala zalagati za to da se ozakoni brak kao zajednica tri osobe? Ne. Jer, pred Bogom ja znam istinu...Bog je htio i želi da obitelj bude zajednica muškarca i žene, posvećena pred Njim sakramentom koji im je udijelio na vjenčanju. Na vjenčanjima čita se iz Pavlove Poslanice...Tada će muškarc prionuti uza svoju ženu...i njih dvoje bit će jedno tijelo...Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu....
Bog je jasan i beskompromisan. I nikako ne bih htjela stvarati zakone koji su protivne Njegovu zakonu...Moje srce ne može naći opravdanje željama koje odvode od Boga u nekakvo zadovoljenje svojih zamisli...jer te zamisli, kao i sve druge protivne volji Božjoj odvode u propast.
Svijet je danas zaboravio na Boga. Pojam GRIJEH ne postoji i zato je sve dopušteno, sve je pod imenom LJUBAV I SLOBODA. A ja zbog ljubavi i slobode ne mogu ljudima željeti ništa drugo osim upoznavanja Boga.
Jer svaka duša koja ga upozna biva osvjetljenja i vidi stvari sasvim drugačije nego do tada..
Znam, jer bijah i ovamo i onamo. I zato moja duša trpi gledajući druge na mom prijašnjem putu zabluda..,I zato moli; Molim te, vapim, daj im što si meni dao. Učini što god treba s njima samo da ti se vrate...Jer kazne tvoje nisu kazne, nego blagoslovi koji nas oživljuju...Zato i za sebe molim....daj mi sve samo ne da zalutam opet. Ako bih te iznova napustila....uzmi moju dušu prije toga...makar to bilo sutra. Ne želim ni sebi ni drugome zlo...želim samo spasenje duša za Vječnost....


Duša moja tuguje i danas nad mojim gradom i uzda se u milosrđe Božje....
Zato...ne; UBIJ PEDERA, nego LJUBI, LJUBI ČOVJEKA VAPEĆI DA BOG UNIŠTI GRIJEH, A ČOVJEKA OSLOBODI.