Aktualno
cool
Uključi prikazivanje slika16
srijeda
svibanj
2012
Umjetnost i ljubav
kapisrece
Kako se bliži veliki tjedan doživljavam i boli i patnje
težine križa o čemu nebi sada ulazijo u detalje
A kada dođe uskrs,i ja to proživljavam jer vjerujem
u uskrsnuče Isusovo i srce mi je radosno
što je naš Bog Uskrsnijo
Vel Zlatko Sudac
RADOST USKRSA
Oprani su grijesi svijeta
S Kristom svima Uskrs svane
smrtnicima nada
sviče
Od veselja nebo kliče
U sve dane sretni pojmo
milosno je vrijeme raja
kliči zemlja svemir cjeli
životu više nema kraja
15
utorak
svibanj
2012
Grijeh šutnje
modestiblejz
Bolje mučat i sebe poštedit problema, bolje mučat i sačuvat glavu – izgovorila je to sijeda žena kao sam po sebi razumljivi i jedini mogući zaključak teških tema koje su iskrsle u tom bremenitom popodnevnom razgovoru. Izgovorila je to dvaput, gotovo kao poštapalicu, kao neupitan plod one izreke usađene u svakog od nas još od ranih nogu da je šutnja zlato. Njena se sugovornica još jednom uhvatila razmišljati koliko se neizmjerno zlo može sakrivati pod nepropitanim narodnim mudrostima, kakve već takve “zdravo za gotovo” uzete mudrosti znaju biti.
“Nisam dovoljno naivan da pomišljam kako će ova knjiga promijeniti tijek povijesti i prodrmati savjest čovječanstva. Knjiga nema više moć kakvu je nekada imala.”
Desilo se da je prije toga, u vrlo kratkom periodu, jedan za drugim, uronila u svjetove dvojice autora, koje je obojicu, ma koliko njihovo pismo govorilo o različitim kulturama, mučilo jedno te isto veliko pitanje, barem za one koji u Njega vjeruju. Pitanje je to, njima neshvatljive, Božje šutnje. Šutnje na zlo i ljudsku patnju prouzročenu tim zlom.
Jedan je tome svjedočio… – Onoga strašnog dana, među strašnim danima, kad je dijete pribivalo vješanju (da!) drugog djeteta koje je imalo lice nesretnog anđela, čulo je nekoga iza sebe kako jeca: “Gdje je Bog? Gdje je? Ta gdje je Bog? A jedan mu je glas u meni odgovorio: Gdje je? Evo ga – obješen je ovdje, na ovim vješalima!”
A drugi je, poslije svih ljudskom razumu neobjašnjivih patnji… – A usprkos tim strašnim i nemilosrdnim patnjama prinošenim kao žrtva njemu, Bog je i dalje šutio… ali znam što ćete reći: Njihova smrt nije bila besmislena. Ona je ugaoni kamen… sada uživaju vječnu sreću; …Pa ipak, pitam se zašto je moje srce i dalje ispunjeno tugom? ...Što zapravo želim reći? Ni sam potpuno ne razumijem. Samo to da danas… ne mogu podnijeti taj jednolični zvuk mračnog mora koje izjeda obalu. Iza mračne tišine mora, šutnja Božja… taj osjećaj da Bog, dok ljudi uzdižu svoj glas u patnji, ostaje prekriženih ruku, šutljiv –
ipak na koncu u sebi rezonirao – Ali …nije šutio. Čak i da jest, moj život govorio bi o njemu sve do dana današnjega.
I u tome je sadržan ključ spoznaje. Vjerovali u njegovo postojanje ili ne, sve se svodi na to da On šuti kada šuti čovjek. Kad govori čovjek tada govori i On. Ako je čovjek zakazao govoriti onda kada je trebalo, tražiti razlog za Negovu šutnju u prisustvu zla možemo samo u svojoj šutnji u prisustvu zla. A to na ljudska pleća, ukoliko želi biti i živjeti kao čovjek, stavlja veliki teret civilizacijske odgovornosti, čak i više od odgovornosti - humanističke, sveljudske i nadljudske obveze da se na zlo ne šuti. Jer šutnjom, onda kada se šutjeti ne smije, na cjedilu ostavljamo i čovjeka i Boga (ako u njega vjerujemo/te).
Oni koji su šutjeli jučer šutjet će i sutra
Uvijek postoje oni koji – “…govore svijetu da je cijela ta pripovijest …pobijenih samo legenda, a svijet će, u svojoj bezazlenosti, povjerovati – ako ne danas, onda sutra ili prekosutra… Oni koji su šutjeli jučer šutjet će i sutra.”
No zašto su šutjeli i zašto šute? Jer je po njima bolje mučat i sebe poštedit problema, jer je po njima šutnja zlato. Ne shvaćajući i ne prepoznajući, začahureni tako u svome strahu, da svojom šutnjom u prisustvu svakodnevnog zla, tom zlu daju prešutno odobrenje, poticaj za njegovo daljnje kancerogeno bujanje. Da će tom šutnjom i okretanjem glave možda kratkoročno i sebično poštediti sebe sada, ali na štetu – drugog i nevinog, a sutra jednako tako i na štetu sebe. I osobno to ne bih nazvala bezazlenošću, nazvala bih to zloćudnim autizmom.
Ukazivati na tu ljudsku šutnju i autizam, znači nositi glavu u torbi. Jer se ljudska vrsta ne voli suočavati sa svojim propustima. Ljudi se ne žele vidjeti u svoj svojoj ogavnosti i okrvavljenosti ispod kože. Oni ne vole da im netko prstom ukazuje na ono najgore u njima što su potisnuli i skrili sami od sebe. Reagirajući u obrani, oni to prepoznavanje i definiranje, u svome potpunom nerazumijevanju, iskrivljeno doživljavaju prijetnjom, moraliziranjem, prijeteće uzdignutim prstom...
Bilo je ljeto, nesnosno vruće, znoj se svima cijedio niz leđa i obraze, pred šalterom se nezadovoljno komešao dugačak red umornih, nervoznih i razdražljivih ljudi. Sve je to za sve prisutne išlo presporo, presporo, taman onoliko presporo da svima kida živce, da ih sve učini bešćutnima i krvoločnima. Smežurana staričica, starinska vešta žene sa sela, marama na glavi, ne baš previše čista, neugodan zadah znoja, drhtave ruke, a u njima račun i zgužvane novčanice: “Sinko, iman nešto ođe, donila san platit, ma ne znan slova, ti mi upiši sinko.” S gađenjem odmičući nos od stakla koje ih je dijelilo, službenica kojoj se obratila, pronašavši u starici razlog sveopćeg nezadovoljstva, spremno i kao iz topa iskoristi svoju priliku za odušak: “Šta je vama, kao da ja nemam pametnijeg posla?! Di bi ja bila kad bih svima upisivala?! Šta ste uopće došli, šta ste vi mislili?! Šta niste nekome dali da vam ispunjava papire nego ste mene našli gnjavit i zadržavat red?!” Ruke na to molećivo zadrhtaju još i više: “Sinko bi ja, ali neman koga. Aj mi ti upiši.” Zvuk gnušanja odsječe joj kao da tjera dosadnu muhu: “Ajde bogati stara di si mene našla, ajde doma, smetaš! Sljedeći!” Red umornih, nervoznih i razdražljivih ljudi u potpunoj tišini gleda u lijevo, u desno, u pod, plafon, pogledi upereni negdje drugdje, svugdje samo ne u poniženu i nijemu staričicu, mlađa žena baš sada nešto traži u torbi, muškarac baš sada šalje poruku na mobitel, nekima je možda i neugodno ali šute, starija žena baš sada proučava umjetnu paprat u kutu, to se njih ne tiče, ionako čekaju predugo, nesnosno je vruće, baba smrdi, zadržava red, pa šta ako se na nju otresa, neka joj je i rekla, ta gdje bi svi bili kad bi tako svi dolazili, njima se žuri, njih nije briga, neka ide doma već jednom, biti će svima bolje ako baba konačno ode doma, ona je kriva ona je za sve kriva.
Nadrkana kravo, tako doma i s materom pričaš, jeli!? – ustajali zrak najednom propara zvonak glas – A i vi svi ostali, vas nije rodila majka?! – gledajući ih sve u oči, iz reda istupi mladić sa irokezicom na glavi, srebrna karičica u nosu, crne marte, iskrzana maja, natpis Ramones, očito punker - Dođi bako, ja ću ti upisat - i uzevši staričicu za ruku išeta s njom na čisti zrak.
Tišina, muk, nakon prvog šoka evo i prvog glasa negdje iz kuta: “Drogaš!” Pridružuje mu se i drugi: “Drogaš nego šta! Ma jesi vidio ti tog majmuna! Nekulturni balavac!” Zatim i treći: “Kako ga nije sram! Narkomanska nekulturna stoka! Đankara prokleta! Sramota! On će nama mater spominjat!? On će nama! Pičkamumaterina! Divljak nadrogirani!” Uskoro svi bruje: “Sramota! Sramota! Zar je to način?! To nije način! Smeće narkomansko! Jesi mu vidija kosurinu?! Jesi mu vidija rećinu u nosu?! Jesi mu vidija rasparanu robetinu?! S kojeg je to brda sišlo?! Na kojim je to drogama?! Kakva je to mladost! Kakva su to dica?! Sve droga, alkohol, tablete! Nema odgoja! Nema kulture! Nema poštovanja prema starijima! To je kriminal! To je smeće! Na šta je ovo došlo?! Smak svita! Sve to treba zatuć! Sve to treba kolcem! Sve to treba na Goli otok!” Sve glasovi koji vrište, koji povlađuju sebi, koji si glade perje, koji službenici daju za pravo, koji jezicima međusobno peru svoj zajednički grijeh. Već su pod bujicom kletvi pokopali i zaboravili i staricu i njeno poniženje, a usput i svoju šutnju, sljepoću, gluhoću i bešćutnost, jer su sad našli novu metu za svoje bijesove, u tom mladiću koji im je rekao što ih ide. Jedino ona starija žena još uvijek proučava onu paprat u kutu, nekako skutrena u sebe, kao da je dobila udarac u trbuh, kao da bi ako je moguće i sama željela postati ta paprat, kao da bi ako je ikako moguće nestala, propala u zemlju, kao da bi ako je ikako moguće sada bila bilo gdje drugdje na svijetu samo ne tu, gdje nažalost jest, među pravednicima.
Da, još jednom velim, tako se dogodio holokaust. Zlo se naime događa kada dobri ljudi okrenu ili pognu glavu. Zlo je stupalo, a dobri ljudi nisu činili ništa, dobri su ljudi iz straha, interesa ili neznanja gledali u pod, baš tražili nešto u torbi, baš slali sms, proučavali paprat, šutjeli. Dobri su ljudi zakazali.
Slavko Goldstein nazvao je tu ljudsku neosviještenost koja je dovela do prešutnog istrebljivanja cijelih naroda “bolešću koja zamračuje spoznaju i blokira svijest”. Zbog te iste bolesti, ljudi u velikoj i zabrinjavajućoj većini pored zdravih očiju ne prepoznaju ili žmire na zloćudnost sitnih svakodnevnih postupaka koji kroz predrasude zazivaju veliko zlo. Oni naprosto nisu sposobni prokazati zlo. Ili sebično kratkovidno vide samo ono nebitno, ono što im trenutno remeti njihov komfor i sliku samih sebe, ali ne vide ono bitno što ugrožava druge. Iz interesa, straha ili neznanja (nezainteresiranosti) odabiru ne vidjeti kada netko sa minijaturnom pozicijom moći ponižava slabijega od sebe, kada se netko bahato gura preko reda, kada netko nekome psuje cigansku ili srpsku mater, kada netko slobodne žene naziva kurvama, njihovu djecu kopiladi, homoseksualce pederčinama etc., ne vide jer se to njih ne tiče.
Dobri ljudi zbog očuvanja svog komfora odabiru ne vidjeti zlo i time ga potvrđuju. Dobri ljudi time postaju njegovi (ne)svjesni dionici.
Novi problem nastaje kad ih se sa tim suoči. Kad ih se suoči s njihovim udjelom, ma koliko malen i naizgled beznačajan bio, u nekontroliranom bujanju zla.
Verbalni delikt
Brutalna je istina – da ljudi ne vole čuti brutalnu istinu. Istina je po njih neugodna. Sramna. Ona zadire i ruši njihove male začahurene svjetove u kojima se sve to njih ne tiče i u kojima oni sa tim nemaju nikakve veze. Ona ruši njihove svjetove u kojima nema njihova djelića odgovornosti. Nitko ne voli slušati o svojim obezama i propustima. Tada riječi bole.
Words like violence
Break the silence
Come crashing in
Into my little world
Painful to me
Pierce right through me
Can't you understand
Oh my little girl
Words are very unnecessary
They can only do harm.
Ako se već mora izreći, a po njima najbolje da se o njoj šuti, ljudi žele da im se gruba istina upakira u celofan, izrekne lijepim riječima, po mogućnosti servirana uz poljupce i ispriku, jer ih se eto nepotrebno uznemiruje grubim vijestima. Ali opet ni slučajno da zbori o onim njihovim djelićima odgovornosti.
Što se događa onima koji zlo vide i o njemu ne šute? Takvi su optuženi za verbalni delikt, takvi su zbog imenovanja zla sami optuženi za zlo, jer su zlo imenovali. Za prozvane je mladić s irokezicom nekulturni divljak i narkoman, jer ih je uhvatio u ne djelu, jer ih je uhvatio u trenutku kada su moralno i ljudski podbacili u svakom pogledu, jer ih je uhvatio u trenutku kada su imali priliku pokazati ljubav prema najmanjem od svih, prema bližnjemu svom - a nisu, on je za njih divljak jer ih je svojim postupkom istupanja iz reda posramio. A zato jer ih je svojim postupkom istupanja iz reda posramio, na njega su izrazito kivni. Za njih je isključivo on oličenje podmuklog zla, koje se onoga vrućeg dana uz njihovo prešutno odobrenje doista dogodilo. A njegov drugačiji izgled savršeno im je poslužio kao samorazumljiva potvrda njegove krivice, njegova otpadništva (kao što bi im za progon poslužilo i bilo što drugo).
Zašto to dobri ljudi čine? Zašto dislociraju zlo sa sebe na njega? Jer jedino na taj način pred sobom mogu opravdati svoju šutnju (kad se šutjeti nije smjelo), kroz mladićevu navodno neprimjerenu reakciju, dakle prebacivanjem krivnje sa sebe na njega. Alibiranjem svoga zla njegovim izgledom, rječnikom, manirima. To čini njihova podsvijest koja je, suočena sa svojim propustom, spremna učiniti sve, apsolutno sve, samo da se njihova zamračena i uspavana svijest ne suoči sa vlastitom krivicom - pa su spremni zavarati i sama sebe, odnosno vlastiti um. A kako? Pa okrivljavanjem onoga tko ih jasno vidi. Obezvređivanjem glasa koji nije šutio kao što su šutjeli oni. Opravdavanjem da šute svi, a da onaj tko ne šuti očito može imati i sigurno ima samo loše namjere (da "očito" s njim, a ne s njima, nešto nije u redu).
Nema sreće ni ljubavi
Jer svi se boje istine
I riječi nisu iskrene
Jer svi se boje istine
I smeće je pod tepihom
Jer svi se boje istine
A gladni smo i jadni smo
Jer svi se boje istine
Priznaj samom sebi
U trenutku istine
Da bole riječi iskrene
U trenutku istine
Postoji vrijeme za šutnju i vrijeme kada se šutjeti ne smije. Osobno ni jednu grubu riječ ne smatram ni izbliza toliko vulgarnom, kao što zloćudnom i vulgarnom i tragičnom smatram ljudsku neosviještenost i šutnju na zlo koje nam se događa pod nosom.
J'accuse! - vikao je Zola prije 114 godina. Optužujem za rasizam i antisemitizam, imenujem i optužujem za zlo sve one koji optužuju nevinog Dreyfusa, sve one koji su mu prišili zločine koje nije počinio, samo na osnovu njegova podrijetla! Upleteni naravno, a upleten je bio cijeli državni aparat, nisu htjeli čuti po njih vrlo neugodnu istinu, niti su htjeli da se za nju čuje, a Zolu koji ju je izgovorio trebalo je ušutkati. Po onoj - Drži jezik za zubima! No Zola je ipak izrekao istinu, koliko god da je brutalna bila, i bijegom u Englesku od tamnice spasio vlastitu glavu.
I zbog toga je doista opasno ne držati se većinske zavjere šutnje. Opasno je suočavati “dobre ljude” sa njihovim propustima i krivim postupcima. Jer je ljudska sljepoća i odbijanje samospoznaje izuzetno tvrdokorno, agresivno. Progledati bi značilo spoznati vlastitu odgovornost, a ona je većini neprobavljiva, jer bi značila priznanje vlastita grijeha šutnje. Još ako to činite nemilosrdno, ako o istini progovarate brutalno otvoreno, onda ste pogotovo nastradali. Istinom se zamjeriti “dobrim ljudima” znači staviti glavu na panj, dati im sjekiru ili omču u ruke.
Ljudi u svome izbjegavanju bilo kakve neugode izazvane neželjenom introspekcijom, zamjeraju onome tko im u lice baca brutalnu istinu. Pored zla koje im se događa pred očima i pred kojim zatvaraju oči, oni zahtijevaju rukavice, ljubaznost, lijepo postupanje, kulturu. Oni u svome samozavaravajućem snu nipošto ne žele da ih netko zgrabi za ramena, protrese i grubo probudi, već da ih ljubazno tješi, s njima suosjeća, priča bajke o njihovoj dobroti i pjeva im lijepe uspavanke, a po mogućnosti na zvučnike pušta i smirujuću klasiku. Sve drugo (drugačije) smatraju vulgarnim nedostatkom kulture. Sve drugo smatraju prijetnjom.
_Uglađenost zla vs. Ružnoća istine_
Svjedoci tvrde da je bio izuzetno uglađen, govorio je ljubazno i tiho, nikad nikome nije uputio ružnu riječ, uvijek besprijekorno obučen, pomno začešljan, koristio je pomade, visok, taman, zgodan, miljenik žena, nije skrivao zvoju zaljubljenost u umjetnost, dičio se svojim poznavanjem klasične glazbe, na poslu je često preko razglasa puštao Wagnera, pravi gospodin. Sve je na njemu odisalo, što bi rekli, gospoštinom, jer se pomno trudio da u javnosti njegova pojava prednjači kulturom. Upravo je takav, uglađen, savršen i kulturan stajao i na onom uzvišenom podiju u bijeloj doktorskoj kuti, razvrstavajući tankom dirigentskom palicom žene od muškaraca. Iza njega se u zrak visoko dizao dimnjak spalionice iz kojeg je kuljao gust dim. Njegov je posao bio biti Mengele.
Jednom davno kolegica je promišljala: „Ja sam od onih koje dugo šute dok dobro ne procijene situaciju. Sumnjam da bih i ja podigla glas, jer me moja urođena patološka pristojnost sprječava u tome. A to onda iskorištavaju oni koji su patološki nekulturni.“
Na što sam nadopunila: „Osobno smatram kako smo mi na tu pristojnost programirane od malih nogu, a donosi nam počesto više štete nego koristi u životu. Jer dok smo mi pristojne, dotle beskrupulozni gaze preko leševa i nas. Vjerujem da se takvima sve u životu vrati, ali tko će vratiti one leševe preko kojih su prešli...“
Zloćudnost i nekultura tog beskrupuloznog patološkog zla upravo je u tome da koristi našu usađenu patološku pristojnost i da podlo iskorištava onu usađenu misao kako je šutnja zlato koja mnoge čini invalidima u neophodnoj osudi zla. Zlo je najobjesnije baš onda kad na nju računa i kad dobija našu šutnju, pristojnost i neuzvraćanje. Osobno se stoga ne kolebam, kada to ocijenim nužnim, opaliti mu šakom u nos.
Uglađeni Doktor je slušao klasiku. Bio oličenje kulture. Zapravo je bio oličenje cijele smrtonosne ideologije, koja je silno držala do toga da je se smatra kulturnom, pokroviteljicom umjetnosti, neokaljanom, čistom. Pa je to opet nije priječilo da (ne)kulturno šalje ljude u plinske komore. Dapače. Činili su to uz zvukove valcera. Činio je to Doktor uz kurtoazno ćaskanje sa logorašicama osuđenima na smrt, koje nisu vjerovale da tako pristojan čovjek može činiti neopisive zločine, dok i same nisu postale nesretne žrtve njegovih monstruoznih eksperimenata. Do tada nikad viđeno, monstruozno zlo, cvalo je upravo pod jednako monstruznom krinkom/licem kulture, rada, reda i ljubaznosti. I kamo sreće da ga je netko na vrijeme opalio po nosu.
Ljudi žive u opasnoj zabludi kada djetinje-naivno zamišljaju zlo isključivo kao prljavo, glasno, ljuto, siromašno, nekulturno, vulgarno. Žive u potpunoj zabludi kad misle da nekoga, a i njih same, osobna pristojnost, poznavanje i držanje pravila bontona, pravila lijepog ponašanja, alibira od zla. Najveće zlo mami baš kao što se djecu mami slatkišima, širokim osmijehom, slatkorječivošću, ljepotom, divnim obećanjima. Ono se krije pod savršenom bijelom kutom i uglađenim riječima, minijaturnom pozicijom moći za kakvim šalterom, poslušničkim mentalitetom, pod krinkom građanske uglađenosti i kulture.
Stoga ni jednu grubu a istinitu riječ koja prokazuje zlo, ne smatram ni izbliza nekulturnom, kao što nekulturnom, zloćudnom i tragičnom smatram ljudsku neosviještenost, sljepoću i šutnju na zlo koje nam se događa pod nosom.
Sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj odvode nevine u plinske komore, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj mrcvare nevine u kazamatima, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj linčuju različite, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj na bilo koji način stradavaju nedužni, civilizacijska je dužnost svakog čovjeka da je bez krzmanja, gdje god da je prepozna, u kome god da je prepozna, svim sredstvima, i nogama i rukama, pokazuje i prokazuje kao krimen, nju, zloćudnu i suodgovornu - šutnju.
Činjenica da svi šute nikako ne može zamagliti ono što se jasno vidi, niti može pokolebati odlučnost ispravnog čovjeka. Ako će to probuditi i osvijestiti neosviještene ljude, istinu treba vrištati sa krovova, valja im je gurnuti u lice.
I s tim u sjećanje prizivam svoj omiljeni filmski kadar, koji bez ijedne izgovorene riječi, istodobno govori koliko šutnja može biti plemenita, a opet, da u životu svakog čovjeka (ne jednom) osvane vrijeme i mjesto kada je civilizacijski imperativ - ne šutjeti.
13
nedjelja
svibanj
2012
Žašto ne pričešćivanju na ruke?
defton
Danas sam bio na misi u katedrali u Splitu. Trenutak Pričesti mi je izuzetno važan i nastojim biti što sabraniji tijekom pričešćivanja jer se tu susrećem s Kristu u Tijelu i Krvi. No, danas je ispred mene bila žena koja je primila Gospodina na ruku. Promatrao sam je kako sklapa ruke s Hostijom unutra i kao ide s njom na svoje mjesto. U međuvremenu sam se i sam pričesti na usta, kako to inače činim. Ali sabranost mi je bila na nuli jer sam promatrao tu ženu što će učini s hostijom i nisam mogao skinuti pogled s nje. Ona je sklopila ruke i molila, šaptala je nešto i, sreća Božja, stavila je Hostiju u usta. Srce mi se odmah smirilo, ali nisam još mogao doći k sebi kako treba. Odmah sam dao sitnu zadovoljštinu za to jer vjerojatno su se razne mrvice Hostije našle na podu.
I nedavno sam bio svjedok krađe Hostije. Bogu hvala, pa je svećenik oprezan pa prati kako se ljudi ponašaju kada primaju pričest na ruku. I ovaj put je bila žena no odmah ju je vidio kako je imitirala pričest, a Hostija joj je ostala u ruci. Odmah joj je uzeo Hostiju i pričestio se. Nakon mise davao je zadovoljštinu dosta vremena klećeći ispred Tabernakula.
Zbog silnih zloupotreba koje se događaju radi primanja Hostije na ruku, moj stav je sada definitivno protiv takvog načina pričešćivanja. Iako je Crkva dopustila tri načina pričešćivanja, mislim da ovaj na ruku hitno treba ukinuti ako se želi sačuvati dostojanstvo Gospodina pod prilikama Kruha i Vina.
Papa Benedikt je u par navrata savjetovao da se vratimo pričesti samo na usta i čak i klečeći. Osobno prakticiram pričesti klečeći na usta kada mogu. U crkvi gdje idem na Misu preko tjedna, postoji klecalo ispred oltara i svećenik samo tu pričešćuje. Mislim da je to najdostojanstveniji način pričešćivanja.
Sotonisti su izjavili da im nije problem više ukrast Hostiju, nego naći djevicu za crnu misu. U Rimu je jedna žena skupljala Hostije i lijepila ih na pano.
Jedna moja prijateljica je našla Hostiju nedaleko od katedrale u Splitu zgaženu.
To su za nas katolike strašne stvari i svetogrđa. Tko nema pravi odnos s Kristom u Presvetom Oltarskom Sakramentu ne može ovo razumijeti.
Nažalost, svi ovi propusti se događaju i zbog nemarnosti svećenika koji nedovoljno paze koga i kako pričešćivaju. Ima i onih koji zagovaraju samo pričest na ruku.
Higijena i zaštita od bolesti nisu opravdanje.
Dolje prenosim tekst o teološkoj i praktičnoj neopravdanosti pričesti na ruku s jednog bloga koji je nažalost ugašen:
Pričest na ruku može se uzeti kao ponajbolji pokazatelj naravi revolucionarnog modernističkog procesa u liturgiji koji se, mimo i protiv crkvenih propisa, počeo provoditi nakon Koncila, da bi naposljetku, nažalost, dobio i svoje legitimno mjesto u Crkvi. Pokazatelj praktične nekoherentnosti s naukom i vjerom Crkve i destruktivnih učinaka po čovjekovu vjeru – sam pojam vjere i revnost za spasenje duša.
Poći ću s teoretske razine. Zašto je pričest na ruku nekoherentna s naukom i vjerom Crkve? Zato što ne odražava onaj pojam vjere i onu svijest koju Crkva u svom službenom nauku ima o euharistijskom otajstvu. O čemu se radi:
Kan. 3. Tko niječe da se časnom sakramentu euharistije pod svakom prilikom, i pod pojedinim dijelom svake prilike, ako se on odijeli, nalazi čitav Krist, neka bude kažnjen anatemom .
Ovo je razlog zašto u tradicionalnoj Misi svećenik drži spojen palac i kažiprst nakon posvete pa sve do oblucije i purifikacije i zašto se kod pričešćivanja vjernika drži plitica (koja također iščezava, no o tom potom). U skladu s Gospodinovim riječima kod umnažanja kruhova i riba (događaju koji se može uzeti kao prednavještaj Euharistije) - ,,Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne’’ (Iv 6,12). U svakoj, i najmanjoj čestici, prisutan je čitav i potpun Krist kao i u većoj hostiji i stoga je razumljiva dvotisućljetna briga Crkve da se maksimalno obzirno i vjerno obdržava ovo pravilo. Djela ovdje uistinu govore više od riječi.
Nasuprot tome, danas se može čuti od nemalog broja teologa i liturgičara kako pod česticama i kapljicama prestaje stvarna prisutnost jer navodno prestaju prilike, odnosno vidljiv oblik. Ma je li? Zanimljiva je najprije ta odvažnost kojom se netko usuđuje konfrontirati univerzalnom i trajnom vjerovanju Crkve, a zatim valja reći i da je zaključak izvučen iz malog prsta jer prilike uopće ne prestaju nego se i pod sitnim česticama zadržava kemijska supstanca kruha odnosno vina, stoga je ovakav stav baš naprotiv, protuznanstven. Rekao bih da u pozadini stoji moderno-filozofski svjetonazor prema kojem se supstancija ne određuje prema naravi stvari nego prema njezinoj funkciji, pa tako budući da sitne čestice više ne vrše funkciju prilika, tada bi same prilike prestale. Naravno to je opet samo pogrešiv nauk ljudski, preuzet zajedno s ostalim novotarijama iz sekularističkog dvorišta, uistinu pogrešan promatran kroz nespojivost s katoličkom vjerom i destruktivnost s obzirom na vjerski život (ne samo u ovom, nego i u drugim, još važnijim pitanjima), te uopće filozofski nekoherentan kao i cijela moderna, subjektivistička filozofija. Sve u svemu, ovakvo mnijenje zasigurno je ozbiljna zabluda, možda i jako teška i na granici sa herezom.
No samo malo, među prvim kršćanima se prakticirala pričest na ruku, pa zašto bi danas netko smio osporavati da je to ne samo poželjno, nego i jednako vrijedno kao pričest na jezik? Ovdje smo opet, kao i kod pitanja celibata, zašli u problem (ne)valjanog arheologiziranja. Crkva u svojim vjerovanjima i oblicima koji ih izražavaju kroz povijest prolazi razvoj analogan onome ljudskog bića – jedan kontinuirani, organski razvoj, ili možda bolje, kao što to govori i Drugi vatikanski u LG – poput Marije 'prebire događaje u srcu' (Lk 2,19) i poput djeteta Isusa 'napreduje u mudrosti, dobi i milosti' (Lk 2,52), naravno ne dodajući nikakvu novu objavu koja je završena nakon smrti posljednjeg apostola, već eksplicirajući dublje i jasnije onaj isti nauk koji je prvotno primila u implicitnoj i drukčije izraženoj formi. To se dogodilo i s euharistijskim kultom. Točno je doduše da se u prvim stoljećima prakticirala pričest na ruku, ali u sasvim drukčijem ambijentu, shvaćanju i vjerskoj svijesti nego što je to ova današnja (naročito ona iz koje takvi prijedlozi dolaze). Pričest na ruku se davala, ali ne na način da to (uglavnom i većinom) služi konfrontaciji s tradicijom, naročito ne zanemarivanju Kristove prisutnosti pod sitnim česticama, kao što je to danas slučaj. Naprotiv, mnoga svjedočanstva crkvenih otaca i pisaca svjedoče o vrlo živoj svijesti o Kristovoj prisutnosti pod svakom, i onom najsitnijom česticom, i o nužnosti da se nijedna od njih ne izgubi. Iscrpnu dokumentaciju o tome možete pronaći u must-read uratku A. Schneidera: 'Dominus est', a ovdje bih istaknuo dvije najvažnije činjenice koje su odraz takve svijesti. Gdje se pričest dijelila na ruku, to se činilo na način:
da se euharistijske prilike nisu smjele doticati prstima, već su se izravno unosile u usta
se za to upotrebljavao posebna liturgijska tkanina koja se stavljala na ruku tako da bi se izbjegao doticaj s dlanom
Ova praksa, prisutna u nekim dijelovima Crkva, obdržavala se uspješno prvih stoljeća. Međutim, s vremenom se uvidjelo kako to postaje sve zahtjevnijim i da se umanjuje razina poštovanja prema euharistiji, te se postupno išlo prema napuštanju te prakse i podjeljivanju pričesti na jezik. Tome je zasigurno pridonijelo i dodatno produbljivanje svijesti u uzvišenosti euharistijskog sakramenta, naročito u drugom tisućljeću nakon kontroverzija s Berengarom iz Toursa koji je osporavao stvarnu prisutnost, i kasnije protestantizmom, gdje je stavljeno izvan svakog pitanja način na koji se treba podjeljivati pričest. Također, usporedno s time dogodila se i promjena u stavu – dok je liturgiju prvih stoljeća obilježavao stojeći stav (koji i dalje ima veliku ulogu u istočnim liturgijama), kasnije se isprofilirao klečeći, te je tako u rimskom obredu došlo do oblikovanja tradicionalnog stava primanja pričesti – klečeći i na jezik, s pliticom koja je služila da se spriječi opadanje čestica, te također ponekad i bijelim platnom.
Da bismo razumijeli pravo značenje pričesti na ruku u današnjem kontekstu, moramo sve navedeno uzeti u obzir, kao i nakane i profile onih struja koje su se zalagale za takvu praksu. Rijetko se postavlja, ali neizbježno je i veoma ilustrativno pitanje – iz kojih je, doista, incijativa došla današnja praksa pričesti na ruku? Je li to jedan od pozitivnih doprinosa koncilske reforme, kako se to uglavnom i gotovo beziznimno misli među današnjim vjernicima koji visoko drže do poslušnosti papi i Crkvi, jedna od karizmi kakve je Crkva kroz povijest prihvaćala kao svoje jer su služile obogaćivanju njezinog duhovnog života? Pod utjecajem određenih faktora u čije izlaganje ovdje trenutno neću ulaziti, uvriježila se kolektivna amnezija i ignorancija na pravi izvor ove prakse, a to su, ni manje ni više nego progresivistički odnosno modernistički krugovi koju su nakon Koncila krenuli u provođenje dezintegracije i uništavanja nadnaravnog života Crkve, koji su zastupali hermeneutiku diskontinuiteta i uvodili brojne heterodoksne i heretične koncepte u teologiju, te neprikladne i razvodnjujuće prakse u konkretni život. Ne, pričest na ruku nije nastala poput pobožnosti, blagdana i crkvenih pokreta koje je Crkva kroz povijest odobravala i preporučivala, pričest na ruku nastala je iz modernističke postkoncilske revolucije, u istim onim ambijentima gdje su razbijani oltari i gdje su provođeni disenti protiv crkvenih odluka, šizmatični skupovi i sinode – u jednoj Nizozemskoj, Njemačkoj, Francuskoj, SAD-u, iz krivog ekumenskog, protestantsko- i sekularnofilnog duha čiji je cilj bio upravo to – razvodniti katoličku liturgiju od njezinih specifičnih obilježja kako su oblikovana kroz povijest da izražavaju vjeru i služe pobožnosti, i približiti je protestantskom i svjetovnom duhu, duhovima koji katoličku vjeru u Euharistiju odbacuju i ridikuliziraju. I to ne približiti iz pedagoških motiva – da bi se nekom lakše pristupilo, nego smatrajući to vrijednošću u sebi. Prilično je sigurno reći da se nijedan protestant ili sekularna osoba nije obratila zbog pričesti na ruku, ali su mnogi katolici zbog ove prakse razvodnili svoju vjeru. Zašto? Zato što se ovdje s Euharistijom postupa ne jedan profani, svakidašnji način, kao da u ruku uzimamo običan komad kruha ili prehrambeni proizvod, a ne da ga primamo od posvećenog službenika kao božanski dar, kao samoga živoga Boga. Nije mi jasno na koji bi način ova praksa mogla služiti poticanju pobožnosti, niti konkretan primjer gdje je to ostvareno.
U argumentacijskoj pozadini ovdje se dakle nalazi načelo nezdravog, umjetnog, selektivnog i dvoličnog arheologizma koji prebire po praksama koje odgovaraju današnjem modernističkom duhu, dok one neodgovarajuće odbacuju. Tako ako bi naši 'napredni' teolozi i liturgičari htjeli biti dosljedni načelu da je sve antikvarijatsko danas potrebno uvesti, trebali bi se zalagati i da se uklone klupe i da se liturgiju prati stojeći, da se obdržava post od početka dana pa do pričesti, da se Mise mogu služiti samo ujutro i da se vrši stroga i javna pokora za grijehe. Naravno, nikome to neće pasti na pamet, ali će zato prebirati po praksama koje se su prvotno shvaćale i doživljavale na značajno drukčiji način i u drugim okolnostima, te ih iz epruvete konzervirati i zloupotrebljavati pridijevajući im vlastiti sekularno i protestantski zadahnuti smisao. Toliko o tome.
Recimo još naposljetku kako je točno ovo pitanje regulirano crkvenim propisima. Ovdje će se moći ponajbolje ilustrirati razvoj revolucionarnog neomodernističkog duha; stoga počnimo od rubrike o primanju pričesti koju donosi Opća uredba novog Rimskog Misala. U br. 160 stoji sljedeća uputa:
Fideles communicant genuflexi vel stantes, prout Conferentia Episcoporum statuerit. Cum autem stantes communicant, commendatur ut debitam reverentiam, ab iisdem normis statuendam, ante susceptionem Sacramenti faciant.
Što će reći:
Vjernici pristupaju pričesti klečeći ili stojeći, prema odredbi biskupske konferencije. Kada pristupaju stojeći, preporuča se da prije primanja sakramentu iskažu potrebni čin štovanja, kao što je određeno prema istom propisu.
Ako pažljivo iščitamo formulaciju, ovdje se kao redovni način pričešćivanja podrazumijeva onaj tradicionalni, tj. klečeći. O pričesti na ruku ni govora. To će biti ozakonjeno tek kasnije u uputi Memoriale Domini, gdje su se biskupi golemom većinom izjasnili protiv pričesti na ruku, ali je ipak donesena odredba da se praksa može uvesti prema zahtjevu biskupskih konferencija i uz potvrdu Svete Stolice. Tu se je nažalost, stvorila rupa koja će polako ali efektivno poslati u zaborav mišljenje biskupa i omogućiti da se pričest na ruku nametne kao slobodna praksa širom čitave Crkve. Princip kolegijalnosti pokazao se još jednom kao 'dobra' brana protiv svakog pojedinačnog neslaganja, u kojemu su ustrajali samo oni najodlučniji i najhrabriji biskupi. Da vidimo kako je uopće došlo do te realizacije, koristit će nam osobna svjedočanstva 'iz žiže zbivanja'. Nadbiskup Lefebvre (kojeg navodim samo kao vjerodostojni izvor) svjedoči da je cijela procedura išla mimo kardinala Guta kao prefekta Kongregacije za bogoštovlje, koji kaže da bi, da je mogao, kleknuo pred papu da spriječi uvođenje pričesti na ruku, i da je svime, kao papin povjerljivi izvor, manipulirao kontroverzni mons. Bugnini. To potvrđuje i savjetnik Komisije za reformu liturgije, o. Louis Bouyer.
Ipak, bilo je i onih biskupa koji su se od samog početka držali vjernima tradiciji Crkve. Jedan od njih je argentinski biskup J. R. Laise, te aktualno i još eminentnije, kardinal Malcolm Ranjith, koji je u svojoj biskupiji, 'u paketu' s drugim 'reformama reforme', povukao indult za pričest na ruku. Nadamo se, i vjerujemo, da će se taj proces proširiti na čitavu Crkvu te da će liturgijskim slavljima i euharistijskom sakramentu biti vraćeno ono dostojanstvo kakvo su oduvijek uživali.
Sa bloga: http://super-hanc-petram.blogspot.com/2011/07/teoloska-i-prakticna-neopravdanost.html
Defton
13
nedjelja
svibanj
2012
Žedan sam..
kristovsluga
.. pravde, istine, mira, svijet je mjesto koje gledam i ne mogu se načuditi. Kako na površinu isplivaju najgori, a oni pravdeni i dobri grcaju u blatu. To je isto dokaz da je ovo vrijeme u kojem živimo na izmaku.. Nedelja je i ne da mi se ni pisati..Nerazumijevanje sve oko mene..Što da se radi..
12
subota
svibanj
2012
Uz dan Majki...
analiza
Čovjek treba promatrati sve žene kao majke... On ne zna što propušta ako
svoju ženu vidi samo kao objekat za zadovoljavanje svojih strasti , on tada
u njoj vidi samo ono loše što se u njemu krije...
Žena je obdarena majčinskim instiktom da spasi čovjeka od zla i to je
njen glavni razlog postojanja a ne da bude predmetom požude...
Majčinski izraz ženstvenosti je čistoća...
Nema ništa svetije nego kad žena ima bezuvjetni suosjećaj spram čovjeka...
I najveći ljudi ovoga svijeta su u očima žena samo djeca u kući....
Svaka žena koja odluči otkriti ljubav Božanske majke treba osjetiti ljubav
spram cijelog svijeta. Najveći blagoslov koji se može dobiti sastoji se
u tome da se čitavo čovječanstvo kroz majčinsku ljubav uzdigne ....
Paramahansa Yogananda (1893-1952)
12
subota
svibanj
2012
"Djelovanje po intuniciji?"
hajjnezir
Bismillahi Rrahmani Rrahim, esSelamu 'alejkum!
U ime Boga Sveopćeg, Dobročinitelja, Milostivog. Mir i spas Božiji Ti želim!
„1000 pitanja – 1000 odgovora“
(za života u neznanju!)
O V O N I J E V J E R O - N A U K ! ,
(ovo je osobna potraga za Pravim Putem, putem koji "Kući" vodi!)
Ti koji/a si kod "kuće", zadovoljan/a budi što Ti se brat/sestra kući vraća.
Veseli se!
807. Djelovati po intuiciji?
Kada osjetite intuitivan poticaj iz vlastite nutrine tada djelujte.
To je vaš posao.
I to je sve što trebate napraviti.
„Zatražite! Vjerujte! Primite! “
Svaku sreću, mir i dobro Ti!, hajjnezir dijeli ( svim ljudima dobre volje, a i onima manje dobre volje, da se odobrovolje) i uživajte život odgovorno!
El-hamdu lillahi Rabbil 'alemin,
12
subota
svibanj
2012
Razum - stvar vjere
defton
Razum je sam po sebi stvar vjere. Čin je vjere pomisliti kako naše misli uopće imaju ikakve veze sa stvarnošću. Ako ste skeptik, prije ili poslije se morate upitati, "Zašto bi IŠTA bilo točno; čak i promatranje i zaključivanje? Zašto dobra logika ne bi bila dovela do zablude kao i loša? Oboje su kretanje u mozgu zbunjenog majmuna?" Mladi skeptik kaže "Imam pravo misliti za sebe", ali stari skeptik kaže "Nemam pravo misliti za sebe. Nemam uopće pravo misliti.".
G.K.Chesteron
12
subota
svibanj
2012
Bog, Magdalena i ja
eminosrce
Pisana riječ zna biti pravo bogatstvo. Ovih dana čitam riječi koje smo razmjenjivale prije 5 godina Magdalena i ja. Toliko toga se mijenjalo. Situacije i naši pogledi. Kad to čitam vratim se u sve te situacije, kao da ih promatram na nekom platnu...no gledam film koji nije završio, koji će se pretočiti u vječnost. Jedna stvar se nije promijenila: naša srca od početka do sad čuvala su našu ljubav. Bilo je tu mnogo riječi ljubavi, bilo je mnogo razmjenjenih osjećaja...Bilo je mnogo razgovora o Bogu. Sve smo dijelile, nikad se ne pretvarajući da smo nešto drugo od onog što jesmo. Naglas smo govorile i pokazivale na svaku tamu unutar vlastitog srca, a isto tako i na zamijećenu tamu u onoj drugoj. Nismo nikad prikrivale pronađeno. Uzele bi to i promatrale zajedno. Nailazile smo i na otpore unutar sebe ali ih nismo zaobilazile.Tu smo zastajale i promatrale otkud otpor i što on poručuje. I one misli kojih se stidimo iznosile smo jedna pred drugu, tako učeći i pred Bogom biti što iskrenije. Nekako ta iskrenost je uvijek bila ključ odnosa s Bogom i jedne s drugom. Događalo se i da se zakočimo, da ušutimo, da tražimo vrijeme za promisliti o nečemu. Jedna bi drugoj rekle; Pusti me sad, ne mogu govoriti....I puštale smo da se grč otpusti i da se priberemo. Da budemo u stanju govoriti. Ona je uvijek bila moje ogledalo, a ja njezino. Zaista, u svojoj ljubavi ona je uvijek isticala svjetle boje moje duše, jer ljepota je u srcu koje gleda...no, nikad se nije pravila da ne vidi tamne predjele i htjela je da ih gledam, da ih vidim, da ih spoznam, kako bi ih se riješila. U našem odnosu uvijek je bio Bog. I kad smo se njime zanosile kao djeca, i kad smo s drhtajem pitale jedna drugu gdje se skrio, i kad smo se bojale gubimo li ga svojom slabošću, i kad smo zajedno molile, i kad smo padale po pitanju molitve ili odnosa s Bogom, uvijek je On bio središte našeg odnosa. I uvijek smo mu se čitavom dušom klanjale i zahvaljivale za darovano prijateljstvo. Znam, on je uzeo moju ruku i stavio ju u njezinu, i darovao nas jednim dubokim, divnim, čistim, iznimnim darom; prijateljstvom koje se stiče jednom u životu...ili se ne stekne nikad.
Promatram ovih dana naše prijateljstvo...naše uspone i padove. Neke stvari su se činile kao pad a nisu to bile, neke su izgledale kao rast, a nisu to bile. Mnogo toga ne znamo, tek tapkamo, osluškujemo, učimo, pa zaboravljamo, pa iznova učimo. Ne znam koliko smo naučile, ne znam jesmo li...no znam da mi je ova žena dana za srce ali i za dušu, da s njome koračam na putu u vječnost. Ima takvih prijateljstava...ona su od Boga. Misleći o takvom prijateljstvu, mi prebiremo po srcu, prebiremo, prebiremo, i stalno zahvaljujemo. I vidimo i shvaćamo kakvo je blaženstvo onih u nebu koji se na vječnoj vatri Božje ljubavi griju, kad se dva stvora, ruku ispruženih na predokusu neba griju i zahvaljuju bez prestanka Bogu na tome daru ovdje na zemlji...
Kako tek duša u nebu može na nešto drugo misliti osim na Boga, i kako bi mogla poželjeti prestati za zahvaljivanjem i slavljenjem Boga, kad je neprestano natopljena savršenim gledanjem Onoga koji jest...
Vjerujem da ćemo jednog dana zajedno gledati Boga i klanjati Mu se, zahvalne mu što On jest...
Božje ime...eto sad mi misli idu k Njemu...Božje ime je ono koje me stalno zanosi. I kad o tom Imenu mislim, ja uranjam, uranjam u beskraj značenja tog Imena. Uranjam i ne dohvaćam, udaram u zidove svoje ograničenosti, ali uranjam i zanosim se Imenom nad svakim imenom...Imenom oduvijek i zauvijek. Imenom pred kojim se želim klanjati svu vječnost, počevši od riječi što odjekuje hodnicima moje duše,...imenom JA JESAM!
U tom imenu je sve, ali to sve meni je tako nespoznatljivo...a ipak, poznajem ga...poznajem ga iako ga ne spoznajem. Nemoćna sam. Duša je potpuno nijema dok sluša unutar sebe...JA JESAM...
Što reći može obična žena o Imenu Gospodnjem...Samo suze kupe se u mojim očima od ganuća zbog tog imena...
Kako bih voljela stalno te slaviti i nikad ništa ne poželjeti osim Tebe Gospodine moj...Toliko puta bojim se da moja duša ne zaluta u nekoj zamišljenoj mistici, u nekom proizvodu moga duha, moje jadne tašte i uznosite duše...a opet, pokatkad mi neki glasić u meni kaže; ne trni Duha....
Ne znam...Znam da sam ti voljela šaptati, govoriti, pjevati...a onda me strah sputao...strah da ne zalutam, da se ne uzdignem i da ne tresnem. Ponekad, dok klečim u crkvi a misli odlutaju kažem sebi; Ah ta vanjska pobožnost, pazi da ti ne ostane samo to! Poza, poza! Ne znam Gospodine moj, ovi hodnici kojima koračam vrlo često su tako uski, i vidljivost slaba...Čini mi se, što god sam spoznala nisam spoznala. Čini mi se mnogo toga ali što da razbijam stalno glavu promatrajuć sebe...Dižem ruke i glavu i srce gore...SRCA GORE, IMAMO KOD GOSPODINA....
Granje naših života ovdje, ali korjen u nebu. Stremljenje gore, gore....k Tebi. Što god u ovoj dolini bilo, ne vezati se, podizati sidro, jer duše su za putovanje stvorene...
Ne znam koliko nam je dano vremena ali znam, do smrti mi ćemo jedna drugu nositi...znam to. Kad jedna prijeđe iz smrtnosti u vječnost, druga neće očajavati. Pratit će tu dušu molitvama i moliti Gospodina da joj oprosti sve i da ju primi k sebi.. A onda jednom, biti će to zajedničko klanjanje Bogu jer On jest i jer nas je pozvao u divno svjetlo svoje.
11
petak
svibanj
2012
Novac...
kristovsluga
Kaže se da novac kvari ljude. Vjerujem da mene ne bi nikad pokvario. Supruga nezaposlena, ja nezaposlen, što da se kaže.. na pisanje ovog posta ponukalo me to što sam vidio
Brada Pitta kako će dobiti nekoliko milijuna funti za rečenicu : ja u krevetu koristim samo () parfem.. Žalosno. Svako jutro se ustajem , vidim što nam sve treba, a ne mogu ništa.. Jer novaca se nema. Računalo na kojem pišem je poklon, internet također svojevrstan poklon...Posao tražimo na sve moguće načine, ali jezivo je kako svi imaju neke veze, svi imaju jake veze, i svi dobivaju posao. Mi ne. RAzgovori za posao se množe, molbe se množe, a posla od nikud , novaca od nikud... Gledam kako mi se vrt pretvara u neprohodnu šikaru, jer nemam novaca da kupim trimer. Vidio sam jedan predivan trimer, na akciji je, u Husquarni, za 2,599.00 kn. Ali gdje, gdje da smognem taj novac?!
Gledam kako ljudi kupuju gluposti svojoj djeci - skupe kučice od 900 kuna koje traju jedan tjedan,aute. motore, a ja ne mogu ništa. Majka mi je teško bolesna u bolnici,nikad neće ozdraviti..Što da se radi...Pokucao sam na sva vrata, pitao sve i svakoga, razgovori, telefonski, lice u lice.. Ništa. posla nema.Novaca nema... Mnogo je ljudi u hrvatskoj koji su sad, danas , iznad zakona, koji imaju dvorce, koje su izgradili na tome što su u vrijeme privatizacije "kupili" odnosno dobili velike tvrtke - besplatno. I ja bi izgradio karijeru na nečemu što su ljudi gradili desetljećima. Samo što bi ja drugima više nego sebi. Zato i nemam novaca. Jednom sam imao priliku zaraditi velike novce, samo za jednu riječ i jedan potpis, ja to nisam htio.Zato nemam ništa. Gledam što sve na kući treba( koja nije ni moja), što sve bi trebalo da čovjek barem ima za svoju obitelj, za hranu, ali samo mogu - gledati. Možda će netko reći - bit će bolje. Što se novaca tiče, tu zaista ne znam. Predugo čekam da bude. Bolje. Mogu se samo moliti dragome Bogu da imamo za jesti.
Tko je uopće smislio novac? Neki kažu da nečastivi. Zaista ne znam. No znam da ga neki imaju previše i troše bezveze, a neki nemaju za osnovno. Brad Pitt, ako ovo čitaš (:), kupi mi Husquarnin trimer, to je tebi kap u moru, meni početak nečeg dobrog..
11
petak
svibanj
2012
Pardon my French
kinkykolumnistica
On ne vit qu'une fois. Mais c'est bien suffisant si on vit bien la premiere fois.
11
petak
svibanj
2012
ponovo GOLE ŽENE PROLAZE KROZ GRAD
babl
NIJE ZA MLAĐE OD 16.
UKOLIKO STE MLAĐI,
NAPUSTITE OVAJ BLOG.
STARIJI SLOBODNO NASTAVITE DALJE.
Hot babe monalee has fun on public streets powered by YouPorn.
Iako filmu koji ste vidjeli nije potrebno nikakvo objašnjenje, ne mogu odoljeti da mu ponešto ne nadodam. Snimljen je u nedalekoj Češkoj – jeste li zamijetili zastavu pri prvom gledanju? Nisu uzalud Čehinje na dobru glasu! Djevojka je lijepa, tome nisu potrebne nikakve riječi. Dovoljan je duboki uzdah. No ono što mi je najzanimljivije u ovom dokumentarističkom prikazu je publika, prolaznici.
Što upada u oči kod svih likova u okolini i drugom planu? Djevojka se neometano kreće, nitko se ne zgraža ni skandalizira, nitko je ne pokušava spriječiti, nitko ne pada u nesvijest niti joj dobacuje išta uvredljivo, a kamoli da bi je gađali rajčicama ili trulim jajima. Velik dio prolaznika uopće se ne obazire, idu svojim putem, što ne znači da je ne vide. Oni koji joj se javljaju srdačno joj domahuju, pozdravljaju, ali ni od tih nitko ne nasrće na nju. Raspoloženi turisti je fotografiraju, neki se u slikaju s njom, ali je nitko ne hvata za stražnjicu. Mislite možda da je sve režirano, da su sve to glumci pod budnom paskom režisera? Ne zavaravajte se. Mogao sam isto tako postaviti i stotinjak drugih isto takvih filmova, pa bi vidjeli da je nemoguće nabaviti toliko statista u tako jeftinoj produkciji. Za prolaznike se očito može reći da se ne uzbuđuju, da su civilizirani, tolerantni. Da je djevojka pala i slomila nogu, sigurno bi ih desetak odmah priskočilo i pozvali bi hitnu pomoć, ali nije, pa nije bilo razloga da se na bilo koji način umiješaju u njenu šetnju.
Način na koji prolaznici idu svojim putem pokazuje da rade ono što je jedino ispravno – brinu svoja posla. Po načinu na koji prolaze možete zaključiti da jednako ne bi reagirali da pored njih prođu dva muškarca koji se grle, dvije djevojke koje se ljube, (ima i takvih dokumentarističkih filmova, vidio sam,) tri Crnca, četiri Kineza, pet Roma ili sedam navijača bilo kojeg nogometnog kluba. Biskupima te pastve sigurno ne bi palo ni na pamet da proklinju ono na što njihovi sljedbenici ostaju mrtvi-hladni ili što eventualno pozdravljaju.
A zamislite da je ista djevojka ista takva prošetala kroz Škabrnju! To ne želim ni zamisliti jer kanim govoriti o nečemu drugome.
Ovo što ste odgledali na neki je način i slika naše moguće budućnosti, gotovo bukvalna. Zamislite da djevojka šeće po Jelačićevom trgu, u pozadini se vide tornjevi Katedrale... Nezamislivo? Mogu to sasvim lako zamisliti, dapače, to je izglednije nego bi se pomislilo u prvi mah. Čak i da ne uđe u Europu, hrvatski je živalj iz godine u godinu civiliziraniji i tolerantniji, pa ako ne bude nekih ozbiljnih retrogradnih socijalnih poremećaja, sami od sebe ćemo kad-tad postati kao prolaznici na filmu. Ulazak u Europu i eventualno smirivanje socijalnih tenzija samo će to ubrzati. Za godinu i pol, petnaest godina ili sto i pedeset godina bilo koja gola djevojka moći se neometano prošetati Ilicom, a Stradunom – obzirom na ljetne vrućine i Češke, Mađarske, Poljske i druge turiste – već i ranije. Kad nam je nešto u najgorem slučaju neizbježno za sto i pedeset godina, zašto se to ne bi pojavilo i skorije?
Onog trena kad pozadina postane tolerantnija, ne trebamo se pitati hoće li se pojaviti dovoljno onih spremnih da iskoče u prvi plan. U svakoj generaciji ima dovoljno skladno izraslih koji bi se rado pokazali, koji bi htjeli makar i egzibicionistički iskazati svoje buntovništvo ili iz bilo kojeg drugog razloga bi se na to mogli odvažiti.
Sjećam se jedne zažarene prepirke u redakciji magazina „Erotika“ krajem osamdesetih godina. Iz inozemstva su nam stigle fotografije koje su prikazivale ljude koji su se ukrašavali tako da su bušili vlastitu kožu i kroz nju vješali metalne karike. Bio sam sam naspram svih koji su tvrdili da je to divljaštvo, ludost, marginalna pojava koja se neće nikada raširiti u Zapadnoj civilizaciji jer je odavno otpisana, a oni koje smo vidjeli na fotografijama su beznačajni psihijatrijski slučajevi. Na isti način se osjećam gledajući ovaj film i vrlo sličnim argumentima bih mogao potkrijepiti svoje proročanstvo kao što sam potkrjepljivao tezu da će „pearcing“ postati trajna i raširena pojava prije nego smo još znali ime za to. Dapače, jednoga dana kada će prvi prolaznici neometano hodati goli javnim prostorima, ništa ih neće moći zaustaviti da se pri tome drže za ruke, da se hodajući zagrle, da se kadikad poljube, a nakon toga je od prakse javnog općenja po krčmama, uglovima ulica i predvorjima hramova samo pola koraka, kao što je to uostalom već bilo u razdoblju Rimskog carstva.
Zato se ne moramo čuditi kad neki potpiruju najbrutalnije napade na parade neistomišljenika, a drugi to spremno prihvaćaju, samo što prvi znaju što rade, a drugi – oni bedasti – toga nisu svjesni. Kad homofobi bacaju kamenje na one koji zahtijevaju javnu toleranciju i uvažavanje, protiv čega se zapravo bore, što zaista sprečavaju? Oni zapravo sprečavaju upravo to što vidimo u filmu kojeg sam stavio na početak ovog posta. Jednoga dana kad se prolaznici neće obazirati na dva muškarca ili dvije ženske koji se drže za ruke, neće se obazirati ni na djevojku bilo koje seksualne orijentacije koja je prolaziti gola.
Oni koji raspiruju homofobno raspoloženje su itekako u pravu kad upozoravaju na razoran utjecaj slobodoumnih pogleda na njihov svjetonazor. Zaista, kad bi ulicama hodale razgoličene lijepe djevojke i bez prevelikog zazora se upuštale u bliske kontakte, tko bi išao na mise osim starih, bolesnih i jadnih, kao što bi bilo razumljivo? Utoliko alternativa današnjoj uštogljenoj civilizaciji nije dekadentno priznavanje seksualnih nastranosti, skretanja, manjinskih orijentacija (kako god to nazvali) nego oslobođeno društvo seksualno zadovoljenih ljudi. Onaj tko baci kamen ili flašu na „gay paradu“ dvostruko je glup: prvo, jer radi nešto glupo, drugo, jer se u krajnjoj liniji nabacuje na sebe samoga. Da samo na trenutak razmisli prije nego se ičim nabacuje bi li radije živio u gradu kojim prolaze procesije ili onom po kojem šeću gole lijepe žene, te da shvati da upravo njegovo divljaštvo ili civiliziranost vode prema jednome ili drugome (pri čemu valja naglasiti da se procesije i lijepe golišavke ne isključuju), vjerojatno bi prije - ili još bolje umjesto - da išta baci tim istim sam sebe tresnuo po glavi.
Utoliko sve socijalne, ekonomske i političke nevolje, idu na ruku onima koji podržavaju status quo, a uklanjanje tih nevolja im zapravo nije u dugoročnom interesu. Kome bi profesionalni tješitelji pružali lažnu utjehu i lažne nade kada bi svi bili zadovoljni i sretni? Što bi sređivali profesionalni spasitelji kada nitko ne bi imao problema?
Iz pozicije seksualno nezadovoljnih i socijalnih jadnika djevojku na slici može se vidjeti kao drsku provokaciju. Sa gledišta seksualno nekonfliktnih osoba i socijalno sređenih, ona je samo dobrodošla najava novog doba.
11
petak
svibanj
2012
U svjetlosti hodimo
framasvetiduh
Aha, još je jedan susret hrvatske katoličke mladeži, iliti ga SHKM, ovoga puta u Sisku, gradu koji je odigrao značajnu ulogu u povijesti Europe pobjedom nad Turcima, iza nas.
5. svibnja, subota, rano ujutro , krenuli smo sa Svetog Duha put Siska. Stigosmo vrlo vjerojatno među prvima, sudeći po skoro praznome gradu. Dočekao nas je Ivan, član Frame Sisak, te nas poveo kroz grad… Pošli smo uz Kupu, nasipom do Starog grada, pa pored Save (vrlo je lako zaključiti koja je koja rijeka; po bistrini ). U Starom nas je gradu kustos upoznao s poviješću, bitkom s Turcima… Bili smo stvarno taktičari i pol, s 5000 ljudi pobijedili 12000 Turaka! Malo nas je, al' nas ima.
Sljedeće je prema planu i programu bilo okupljanje pred katedralom Uzvišenja Svetog Križa te procesija ulicama grada. Ono što nije bilo prema planu , je raniji početak procesije koja nas je dovela na mjesto središnjeg misnog slavlja; pred crkvu sv. Kvirina. Misa je trebala započeti tek u 18 pa su se neki odlučili kroz 3 - 4 sata slobodnog vremena pržiti na suncu, odnosno, pratiti poslijepodnevni program, ispovijediti se, neki prošetati gradom, a neki i sve skupa.
Osim što nam je Gospodin podario predivan, sunčan dan, poslao nam je i malo vjetrića koji je pirkao cijelo vrijeme pa nas ništa nije ometalo u praćenju svete mise, na kraju koje smo doznali mjesto sljedećeg SHKM-a. Za dvije godine u goste nas poziva Dubrovačka biskupija.
Nakon što smo propješačili dobar dio puta do autobusa odvezeni smo do ulice u kojoj smo bili raspoređeni po obiteljima. Domaćini su se stvarno iskazali, svi do jednoga, nije bilo traga zamjerki.
Sljedećeg jutra, nakon što su nas još jednom obilno nahranili, krenuli smo prema crkvi sv. Josipa Radnika, pješice, jer se bez tehničkih problema valjda ne može. Aha, autobus se nije dao upaliti pa smo posvjedočili guranju autobusa. Hehe, super smo se nasmijali. Tamo smo sudjelovali na misi i predstavljanju mladih iz Vinkovaca, Splita, Pule, Novog Marofa, Mađareva, Molvi, Benkovca ... i kao šećer na kraju iz Zagreba, sa Svetog Duha. Zajednički ručak, grah s kobasicama (mmm) i naposljetku povratak u Zagreb u poslijepodnevnim satima.
Ne, nije nam bilo dosta druženja ta dva dana pa smo ga nastavili do večernjih sati, uz još hrane, razmjenu fotki i turnir u vola oko stola.
I što sad kad je gotovo? Ma, nije gotovo , sada u svjetlosti hodimo!
slideshow | Viewer
10
četvrtak
svibanj
2012
* * *
pismaisusu
Isuse, molim te za njegovu dušu! Žarko te to molim. Iako su napadi na nju ponekad žestoki i siloviti, ne dam je onima koji je žele oteti i uništiti. Ne pristajem na to. Čuješ li, Gospodine? Ne dam im njegovu dušu.
Jer ta je duša tvoja. Ti si je zagrijao svojim Dahom. Iako je trenutno zaboravila da si je ti podigao i pozvao u život, znam da je u njoj posijana čežnja za ponovnim susretom s Tobom. Treba u njoj samo probuditi to sjećanje, zato Te molim: budi strpljiv s njom. I nemoj odustati.
Kad branim njegovu dušu, to je kao da branim Tvoju svojinu. Zato sam odvažna, zato se ne bojim niti smrti. Premda oni imaju moć i zastrašujuću silu, i ja imam tajno oružje protiv njih. Moje je oružje Ljubav koja nikada neće ustuknuti niti pobjeći.
Ti si me naučio: Ljubav je jača od smrti. Kad im se napadi zaredaju, stanem pred njih, s hrabrošću kakvu u sebi inače ne prepoznajem. Zaogrnuta Tvojim mirom, sa stijegom pobjedonosnim u ruci, stojim pred njima i dajem im štogod ištu. Hodam s njima, nudim im svoj desni obraz, dijelim obje haljine.
Jedino im dušu njegovu ne dam- jer ona im ne pripada. Ona pripada Tebi. Nju prinosim Tebi.
Jutros sam, Isuse, razgovarala s njegovom dušom. Dok smo šuteći koracali, ja sam joj pričala na svoj način. Znam da se dvije duše mogu čuti i razumjeti, onako kako to godinama činimo Ti i ja.
Tepala sam joj, milovala, bodrila… Pričala sam joj kako je život čudesan i lak- kad je duša Božja. Iskreno se nadam da me je njegova duša čula, da moje riječi prebire i o njima razmišlja!
Isuse, ponavljam ti vapijućim glasom: nemoj odustati od njegove duše. Pričaj mu i ti stalno! Onako nježno i razoružavajuće kako samo Ti to znaš. Znam da ju moja i Tvoja ljubav mogu spasiti. Sigurna sam da će jednom doći trenutak kad će nas čuti. Kad će se prelomiti sva koplja i pasti sve tvrđave.
Znam da će tada u njoj oživjeti sjećanje na medeno mlijeko Tvoje ljubavi i toplu kolijevku u kojoj si je othranio. Živim za taj trenutak, Isuse. Ne zapusti ono što si stvorio i podigao! Zar se možeš na to oglušiti?! Znam da ne možeš...
09
srijeda
svibanj
2012
Vesak u Zagrebu 2012.
vajrapani
Samo par slikica s mobitela, koje sam snimio u nedjelju u i ispred Meštrovićevog paviljona.
U nedjelju je bio završni dan tjedna Himalajske kulture u Zagrebu. Oko podneva dovršena je reljefna mandala Buddhe Vajrabhairave/Yamantake. Dok sam ja stigao tamo u poslijepodnevnim satima mandala je bila kompletirana i redovnici iz samostan Spituk provodili su završnu liturgijsku ceremoniju. Nakon toga poslije 17 sati pristupilo se razlaganju mandale, dio pijeska podijeljen je posjetiocima, redovnici su svakome dali za uspomenu dvije žlice obojanog pijeska koji je bio dijelom svetog kruga mandaličkog kozmograma. Ostatak pijeska otpremljen je sljedećeg dana na rijeku Mrežnicu gdje se već tradicionalno predaju prirodi elementi tibetanske mandale izrađene u Hrvatskoj (ovo je bila sveukupno treća po redu!)
Za neke neupućene u simboliku i značenje mandale bilo je čudno i zbunjujuće da se objekt u koji je uložen nadljudski napor petero ljudi koji su radili skoro punih sedam dana od jutra do mraka razloži svega par sati nakon što bude dovršen.
Mandala od šarenog pijeska jest pometena, ali tako i svi konceptualni objekti bivaju prije ili kasnije pometeni zakonom netrajnosti. Zbog prividnog uništenja mandale ne treba nikada osjećati sjetu, ona je bila samo konceptualni prikaz onog nekonceptualnog, nekonceptualne istine- prirode uma, a time i svih konceptualnih stvari, samo mali podsjetnik za svako osjetilno biće koje dođe s njom u kontakt na potencijal da se mandalično polje prosvijetljenog uma može i treba razviti u svijesti svakoga pojedinca.
U trenutku kada ova svima nama vidljiva fizička mandala biva kompletirana, u prostoru se poput kišobrana rastvara prava mandala, ona nekonceptualna i izvanvremenska. Sve dok postoji prostor u kojem je razvijena postoji i mandala bez obzira što je šareni pijesak na kraju pometen. Tu mandalu ipak neće svi osjetiti iako postoje i danas ljudi koji instinktivno osjećaju prostor u kojemu su bile rađene mandale. Tako imamo izvještaj iz galerije Bačva nakon što je rađena tamo mandala Medicinskog Buddhe, ujesen 2006.g. jedna gošća umjetnica iz Francuske koja je kasnije bila tamo s nekom izložbom (a nije pojma imala da je u tom prostoru bila pravljena mandala) pitala je što je to u tom prostoru, što se to tamo iznimno dogodilo jer osjećala je iznimno povoljnu energiju cijele galerije.
U tibetanskim i budističkim vjerovanjima postoji predskazanje da će nakon 2100. godine (znači u 22. st.) čovječanstvo zaista napokon zakoračiti na višu stepenicu svoje mentalne percepcije i ljudi koji će onda živjeti moći će lako percipirati ovo što je rađeno danas pa će im tako i sve zagrebačke mandale biti na raspolaganju i na korist u duhovnom razvoju i na njihovu dobrobit kao i na dobrobit čitavog čovječanstva.
Kako kome se činilo takvo proročanstvo smislenim ili ne to naravno nije od ključne važnosti, ono što je važno jest bodhisattvinska ideja činjenja za druge, činjenja svoje dužnosti ovdje i sada ali i dalje kroz vrijeme za budućnost za one koji dolaze, ne obazirući se na trenutne provizorne situacije, poretke i svjetovne afere koje nas okružuju. Mandala neće čudesno riješiti probleme politike i gospodarstva ali itekako može u ljudima već ovdje i sad potpaliti iskru pravoga i jedinoga trajnoga rješenja svih problema. Može i već sad i ovdje uputiti na sve što je potrebno da bi se ukrotila nerazmjerna i agresivna opredjeljenja iz kojih rastu sve beskrajne neutažive žudnje. Mislim da je tu sve najbolje rekao Šantideva , indijski majstor učenjak i bodhisattva iz 8. st. zato ovu priču završavam s njegovim objašnjavajućim riječima:
Kakva god je radost na svijetu
Proizlazi iz želje da drugi budu sretni,
A kakva god je patnja na ovom svijetu
Proizlazi iz želja da ja budem sretan.
Postoji li potreba da se kaže nešto više?
Djetinjasti rade u svoju korist,
Buddhe rade za dobrobit drugih.
Pogledaj samo razliku među njima!
Mandala Buddhe Yamantake/Vajrabhairave (tibetanski Dorje Jigje- Dordže Đigđe) razvijena je, poziv umu osjetilnih bića je upućen, poziv da se vrate svojoj pravoj prirodi, savršenom buddhinskom Sebstvu namjesto iluzornog ego-identiteta.
Redovnici provode završni obred
Redovnici počinju razlaganje mandale i podjelu posvećenog pijeska svima prisutnima.
I nema je više ostala je samo podloga sa skicom koju redovnici u toku svoje naobrazbe napamet memoriziraju i „iz glave“ prenose na podlogu gdje će raditi mandalu.
Puštanje lampiona ispred Meštrovićevog paviljona.
Tako je u odičnoj atmosferi i ugodnom druženju protekao centralni međunarodni buddhistički blagdan Buddha Purnima tj. Vesak.
Odamah da spomenem, ono što se međunarodno obilježava na Vesak (rođenje, prosvjetljenje i parinirvana povijesnog Šakyamunija Buddhe) to isto Tibetanci obilježavaju u sklopu cijelog mjeseca koji se naziva Saga Dawa, sam dan središnje proslave Saga Dawe ove godine pada 4. lipnja pa ćemo onda reči i par riječi o tome blagdanu tibetanskoj tradiciji.
Moja mala sitnica za blagoslov i uspomenu. Konceptualni i materijalni podsjetnik na ono pravo nekonceptualno na čemu od srca zahvaljujem redovnicima iz Spituka koji su prešli ogroman put da bi nam omogućili izravni kontakt sa nepatvorenim naslijeđem himalajske kulture Prosvjetljenja kao i članovima društva Padmasana na ogromnom odrađenom poslu u organizaciji!
09
srijeda
svibanj
2012
Nema naslova
tonim
Svijet se prostire kao prostranstvo
pupajuće na dlanu.
Boje ga blagonaklono kupaju kišom,
otvorene knjige značenjem,
učenici solju.
Vode opisuju oblikovanje vremena,
kao najdivniji potok,
kao vječna rijeka,
kao lirska kaskada.
I svi brzaci pjevaju, muzika se taloži
na drevnim kapcima,
na opjevanim obrazima,
na samoobnavljajućim usnama.
Pa u buđenjima mokrim od zbilje,
zastajkujem, tražim, pitam se –
gdje su uistinu te rešetke koje gledam?
- Statistika Blog.hr
Zadnja 24 sata
51 kreiranih blogova
2.279 postova
781 komentara
1.161 logiranih korisnika
Trenutno
14 blogera piše komentar
70 blogera piše post