Recenzije - Kreativni odjel - 24 sata

cool

petak

svibanj

2013

Redateljsko-scenaristički tandem Arsen Ostojić i Feđa Isović, iznjedrio je u 2012. film Halimin put u
kojemu se okreću susjednoj BiH istražujući period poraća u post dejtonskoj Bosni.
. Film istražuje odnose unutar
etničkih zajednica u kojima još uvijek vladaju rigidni, patrijarhalni običaji.

Radnja se odvija u ruralnoj Bosni, na razgraničenju dvaju kantona (muslimanskog i srpskog).
Jedna od najvećih zamjerki filmu ide na konto predvidivosti i ukoliko vam
IQ premašuje kritičnih 100, nakon 15 minuta vam je jasna ta "nedokučiva" misterija koja je potporna greda radnji.

Ipak, u Haliminom putu možete vidjeti upečatljivu izvedbu Mustafe Nadarevića u hiper-realističkoj sceni.
Dopadljiv je i Miraj Grbić Čombe koji vjerodostojno dočarava maskilističku figuru u toj izrazito religioznoj sredini.
Olga pak, Pakalović iz sebe izvlači ogromnu snagu i odlično se uklopila u ruralni ambijent:

Olga trči po blatu u dimijama točno onako kako se tamo trči u dimijama kad vas dragi u mečki čeka na puteljku.

Alma Prica u naslovnoj ulozi doima se kao da previše studiozno pristupa ulozi te se neke njene
scene mogu činiti preglumljavanima.

Halimin put sve u svemu, jest film vrijedan pažnje. Apsolutno ga se može toplo preporučiti.

srijeda

svibanj

2013

Cancun (I)

travels

Pretprošli petak smo se kolege i ja odlučili posjetit Cancun. Ako vam je možda poznati Cancun od nekud ali se ne možete sjetiti da vam malo pomognem

Cancun je poznat po Spring Break-u. Iako nažalost ili sreću nisam imao prilike ići u Cancun tokom Spring Breaka, moj dojam je možda malo drugačiji od nekih ostalih ljudi. Iako čak i uz tu iznimku Cancun je Las Vegas sa plažom.
Naime sam grad Cancun je isti kao i svaki drugi meksički grad, ali zona gdje se nalaze hoteli je nešto što se treba vidjeti. Milijun hotela jedan na drugome. I ovdje ne govorim o socijalističkim hotelima kakve vidimo na našoj obali, već onakve kakve vidite pa eto u Las Vegasu.

Ovaj dojam totalno pojačava činjenica da po meni Cancun nije u Meksiku. Prvo svi pričaju engleski ,a drugo sve je u dolarima, te svi ljudi vade kalkulatore da vam izračunaju cijenu u lokalnoj valuti (pesosi naime).
Međutim nemojte da vas ovo zavarava, Cancun je predivno mjesto. Budući da se nalazi na Karibima, možete očekivati ono što i očekujete od Kariba. Sunce, bijeli pijesak, ocean, palme i mojito i (ovo zadnje je moje)

Budući da nas je bilo više, nismo uzeli hotel već resort, tako da smo svi bili u jednom apartmanu. Iako nije bio all inclusive kad se probudite rano ujutro i siđete dolje i dočeka vas ovo

nekako vam nije bitno.

Ovaj post ću podijeliti na tri dijela. Svaki dan jedan post, jer se iskreno isplati. U Cancunu smo odsjeli četvrtak navečer, petak subota i nedjelja. Ako će netko ići tamo obavezno mu preporučam rentati auto, jer je ultra jednostavno snalaziti se. Imate jednu dvije ceste.

Cancun je maksimalno turističko mjesto kojem je glavno da izvuku čim više para iz vas. Međutim za uzvrat imate nevjerojatnu ponudu raznoraznih aktivnosti i stvari za raditi. Mi smo odlučili igrati se sa delfinima.
Iako sam i prije bio na delfin show-u, ovo je prvi put da sam bio u bazenu sa tim predivnim životinjama.

I mogu vam reći da je nešto posebno. Svi znamo da su delfini inteligentne životinje, te vam je svakodnevnica da vidite psa koji prati naredbe ili se igra sa ljudima, ali ovo je nešto drugačije. Možda jer ipak niste ili nisam naviknut da tako razmišljam o bićima koja žive u vodi, bili oni sisavci ili ne.

Jedino što mogu reći da su delfini vrlo gumeni, hehehe. Tokom programa, dobite neke informacije o delfinima, te nakon što vam trener pokaže trik, natjerate delfina da ponovi stvar. Sve je to trenirano i znate da delfin to radi zbog ribe, ali iskreno osjećao sam se kao onaj dječak u "Fliper-u" (ako je netko dovoljno star da se sjeća)

Plus delfini na neki način uvijek izgledaju da se smiju te da su sretni. Sve u svemu jako lijep doživljaj i preporučio bih ga svima.

Uglavnom tako smo proveli poslijepodne.
Završiti ću ovaj post malo opisujući kako izgleda noćni život u Cancunu. Naime negdje na sredini zona hoteliere imate par klubova koji opslužuju potražnju za zabavom. Iako brijem da je tokom sezone puno više partija na plažama, ovo su tipični komercijalni klubovi.
Način ulaska je Američki. Na ulici kupite ulaznicu koja košta od 60-100 USD. Dobite narukvicu za upad, i tu cijenu je uključeno sve. Znači svakakav alkohol koji poželite. Tako da si mogu misliti kako je tamo tokom sezone.

Tokom dana sam na bazenima upoznao neke dvije Ruskinje koje su studirale u Americi, pa budući da samo lago mogao srati da sam radio u Rusiji, lako smo se sprijatelji, hihihhi.
Uglavnom kako ostale kolege nisu baš bile zainteresirani za izlazak, otišao sam sa njima van.
Izabrali smo Coco Bongo klub. Ako je nekome od nekud to poznato, to je klub u kojem Jim Carry u filmu Maska zavađa Cameron Diaz.
Coco Bongo u biti nije noćni klub. Coco Bongo je toliko toga više. I sumnjam da ima nešto slično bilo gdje drugdje. Coco Bongo je noćni klub, kazalište i cirkus. Mislim da bi ga to opisalo sasvim dobro. Naime glavan atrakcija i počeku je klub poznat su plesne i muzičke točke koje se izvode tokom večeri.
Izvode se muzičke točke gdje se emitiraju svjetske zvijezde, pa sve od ljudi koji lete na žicama preko cijelog diska i rade vratolomije. Atmosfera je nešto što se teško opiše. Obavezno posjetit. Slike nemam jer je bilo pretamno, ali odite ne youtube pa pogledajte malo, neće vam biti žao. Jedini problem je gužva prevelika gužva. Tako da sam se sa Ruskinjama vratio oko ponoći natrag u hotel.

Evo tu ću završiti. Sljedeći post u ponedjeljak, nadam se. Ne, biti će u ponedjeljak.

P.S.
Pozdrav iz Meksika.

nedjelja

svibanj

2013

Fatso: Omega svijet

igniss

Kada je ovaj film izašao 2008 godine, provukao se ispod radara većine kritičara i, unatoč osvojenoj nagradi na jednom norveškom filmskom festivalu, zapao u mrak zanimljivih ali nepoznatih filmova. Većina koja bi ga pogledala tretirala ga je samo kao urnebesnu komediju sa snažnim seksualnim motivom, nešto poput Američke pite. Malo prostačenja, malo šala na račun masturbacije, malo crtića o penisima i to je to! Još jedan neuspjeli teen uradak! Passe!

Ipak, promatraču koji poznaje seksualno tržište ne može promaknuti iznimna dubina i profinjenost filma. Ispod brda šala o spolnim organima, krije se psihološka drama koje se ne bi posramio niti jedan poznati uradak. Stoga sam, kada mi je ovaj film slučajno dospio u ruke, ostao uistinu zapanjen slojevitom pričom.

Rino je debeli, osamljeni muškarac u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim koji pati od kronične sramežljivosti i društvene anksioznosti. Film počinje u supermarketu, gdje Rino ignorira otvorenu kasu kako bi mogao ići na drugu, gdje radi lijepa blagajnica koja mu se sviđa.

Poslije kratkog i neuspjelog pokušaja očijukanja s blagajnicom (u prijevodu: mrmljanja nečeg nerazumljivog i spuštenog pogleda), dobivamo uvid u Rinove fantazije u obliku crtića:

Rino piše stripove u kojima je glavni lik Fatso - debeli, društveno neprihvaćeni humanoid koji, isto kao i po imenu, sliči antropomorfnom nosorogu (iskreno, po meni više sliči svinji). Većina stripova tiče se njegove čežnje za prolaznicama, lijepim (ljudskim) djevojkama od kojih šeće uokolo s trajnom erekcijom, te bijega od policije sastavljene od antropomorfnih pasa koji ga žele uhvatiti zbog "zločina požude" i kastrirati ga.

------------------------------------- SPOILER -------------------------------------
UKOLIKO ŽELITE SAMI OTKRITI RADNJU, OVDJE PREKINITE ČITANJE
------------------------------------- SPOILER -------------------------------------

Zatim dobivamo pogled na Rinov svakodnevni život. Radi kao prevoditelj (preko interneta), stoji zabijen u prazan stan svojih roditelja i svo slobodno vrijeme provodi u gledanju pornografije i masturbaciji. Rino je ovisan o seksu na najpatetičniji mogući način - ne onaj Charliea Sheena, već tako da čim vidi živu ženu dobiva erekciju i trči doma olakšati se. Kao što smo vidjeli, apsolutno je beznadan sa ženama i u životu općenito. Ukratko, on je čisti Omega, nesretno stvorenje čije je postojanje ženama gotovo nezamislivo.

Jedino društvo koje ima je Filip, gadljivi tip koji ga posjećuje kako bi mu se hvalio svojim osvajanjima. Filip je "papirni Alfa", arogantan, sebičan i lažljiv, čiji je najviši doseg seks s 50-godišnjom ženom i pričanje o zavođenju koje nema veze sa stvarnošću, no Rino je jedina budala na svijetu koja pije njegove priče. Istodobno uživa zezati Rina i suptilno ili manje suptilno ga podsjećati na to da nikada u životu neće vidjeti pravu vaginu.

Rino dobiva posjetu od svog oca, feminiziranog i nezainteresiranog tipa koji se čini više indiferentan nego sažaljiv prema propalom životu svog sina. Obavještava ga da će dio stana u kojemu živi Rino iznajmiti nekoj studentici. Ta studentica je Malin, vrlo lijepa i živahna plavuša iz Švedske.

Rino nema nikakvih iluzija da će ikada moći išta s njom, unatoč povremenim šalama oko toga s Filipom, no čim ona ode na posao radi jedinu stvar koju zna: ode u njenu sobu i kopa po njenom donjem rublju. Njegov izuzetno creepy način "upoznavanja" pridošlice čak i nije toliko seksualan koliko znatiželjan: jednostavno nikada nema pristup ženi od krvi i mesa, i njene hulahopke gleda kao da su s drugog planeta. Toliko je zaokupljen da ga zamalo uhvate Malin i njena kolegica s posla koju je dovela da joj pokaže stan. One ga, prepoznajući njegov potencijal za pružanje bezazlene zabave, navečer zovu da sjedne između njih i priča s njima, što je pozicija u kojoj izdrži tek pola minute prije nego mora pobjeći u svoju sobu. Po noći ga budi zvuk seksa iz druge sobe: Malin je već prvu noć dovela nekog "dečka", nekog nabildanog i agresivnog alfa tipa.

Sljedeće jutro, Filip mu donosi Fleshlight (umjetnu vaginu) koji je ukrao od negdje i nudi mu ga na prodaju. Kada se prilikom pregovora pojave Malin i njen dečko, Filip se pravi faca pred njom i pretvara se da je Rino kupio Fleshlight njemu, te da njemu to apsolutno ne treba, kako bi osramotio Rina i uzdigao sebe. Ozbiljno se posvade, a nakon toga se Rino počinje svađati i s Malin, tvrdeći da mu radi nered i smeta ga. Ipak, navečer zajedno gledaju televiziju, i Malin mu kaže kako "obožava pametne dečke" i kako je "inteligencija jako seksi". Zatim se napola ispruži po Rinu i zaspi tako, koristeći ga kao velikog, slatkog, bezopasnog plišanog medvjedića. Rino, razniježen prvim ženskim dodirom u mnogo godina, odmah počinje maštati u njoj, te zatim odlazi u sobu i prepušta se čarima Fleshlighta.

Sutra Malin i njena kolegica zovu njega i Filipa u park na piknik. Filip isprva odbija, praveći se da je to nedostojno njega, no Rino ga ostavlja i odlazi u park na druženje. Unatoč svojoj anksioznosti zbog koje sjedi pet metara daleko od grupe i ponaša se kao na intervjuu, ostavlja dobar dojam na društvo, pogotovo muško, koje cijeni njegovu dobrodušnost, neobičan smisao za humor i znanje nekoliko jezika.

Društvo se usput dogovori s njim da Malin sutra navečer organizira party u njegovom stanu. Potaknut nadolazećim događajem, Rino kupuje sportsku opremu i proteine, hvaća se vježbi i trčanja (unatoč stalnoj paranoji da je sve beznadno) i sređuje se za navečer tako što oblači odijelo i stavlja kontaktne leće. Iako se nije tjelesno promijenio, razlika je gigantska. Umjesto debele, neprivlačne kreature, doima se kao punašan, živahan intelektualac sa zgodnom frizurom. Dok mu pomaže srediti se, Malin ga iz zezancije ili podrške kratko poljubi u usta, na što on ostane totalno zabezeknut.

Na zabavi se nakratko pojavljuje napušeni i pijani Filip koji pokušava napraviti skandal vrijeđanjem Rina zbog pokušaja sređivanja svog života, ali svi su složni da im smeta i izbace ga. Rino se također malo napije i proba travu, a Malin, pijana, dolazi leći na njega, trljati međunožje o njegove noge, te mu govoriti da se sjajno zabavljaju (unatoč tome što je maloprije bila u zagrljaju sa svojim dečkom). Njihov ples je prekinut kada Rinu pozli od previše pića dok je u WC-u i ispovraća se i onesvijesti. Dok je u nesvijesti spuštenih hlača, cure primjećuju da ima ogroman penis. Dok ga nose u sobu da se otrijezni, on ima fantaziju da obrađuje cijeli harem i zalijeva ih svojom spremom, ali čini se da je to ipak samo fantazija.

Ujutro Rino ide s društvom na plažu, gdje Malin susreće svog dečka u društvu njegove supruge i djeteta. Slomljena prijevarom, odlazi plakati, a Rino ide za njom tješiti je, govoreći joj da je lijepa i zabavna. Nju pomalo vrijeđa što ne zna navesti druge pozitivne osobine kod nje osim tjelesnih, no sama sebi priznaje da je to jedino što ima i da glupo troši svoje vrijeme na kretene. Obećava Rinu da će mu pomoći jer on zaslužuje imati curu, i šalje ga na spoj na slijepo.

Opet lijepo sređen, Rino dolazi pred dogovoreni kafić i vidi kako mu se osmjehuje vrlo zgodna, seksepilna žena koja čeka za šankom. Dolazi do nje i flertuje s njom kao pravi Casanova, iznenada preporođen. Čim zna da je to žena koja je zainteresirana za njega (jer mu je tako rekla Malin) i dobro se spremio, njegova anksioznost nestaje. Nažalost, fantazija dolazi kraju kada ga pozove netko novi - Nina, žena koja mu je Malin namjestila za spoj na slijepo:

Rino je vrlo ljut što mu je Malin namjestila debelu, neuglednu, stariju ženu, te spoj zbog toga ne ide nikamo. Otresa se na nju riječima koje su im oboje na pameti, "Zašto debeli ljudi moraju samo visiti zajedno? Postoji nekakav kod?", iz protesta prolijeva pivo po sebi i odlazi u bijesu. Doma sačeka Malin, kaže joj da ne podnosi to da ga ona tretira kao otpadak kojemu treba uvaliti druge otpatke, te joj otvoreno kaže da je glupa i da sama izaziva svoje probleme, i izbacuje je iz stana. Zatim nacrta odlučan strip u kojemu se Fatso preobražava u neustrašivog i potentnog osvajača, Kapetana Ku*ca, te odlazi vani s Filipom kako bi ga ovaj odveo u javnu kuću. U javnoj kući, Rino se u posljednji tren pokoleba, ne želeći "samo seks", te se vraća kući po pljusku.

Pred ulazom u stan, nalazi pokislu i pijanu Malin - išla je kod svog sada bivšeg dečka i opet se razočarala, te sada moli Rina za pomoć jer je izgubila novčanik i mobitel. On je nosi u njenu spavaću sobu, gdje ga ona potiče prvo da je svojim rukama skine sve do gaćica i grudnjaka, te zatim njega da se svuče i, naposljetku, da ostane spavati s njom. Potpuno zbunjen ali zapaljen željom za Malin i sretan što mu ukazuje pozornost, Rino pristaje. Ona se privije uz njega i mazi s njim, a on joj govori kako je lijepa i kako je voli, no već je zaspala.

Rino sanja da vodi ljubav s Malin ali zapravo je preuzela njegova navika: u snu počinje masturbirati, što probudi Malin. Apsolutno zgađena, ona pobjegne iz kreveta i kaže mu da je odvratni perverznjak, te mu kaže da je kreten ako je ikada mislio da se ona želi seksati s njim:

Očajan i ispunjen bijesom na Malin što ga tako tretira i na sebe što je upropastio priliku, Rino odlazi u svoju sobu, gdje ima prototip nekog uređaja sličnog flekserici, za koji je radio prijevod, te si njome odreže penis. Malin ga niti ne pokušava zaustaviti. Rino zatim ima san gdje na nebesima predaje svoj odrezani penis Kapetanu Ku*cu, te da njegov penis dobiva anđeoska krila i odlazi u raj:

Rino se budi u bolnici, gdje su mu jedva uspjeli spasiti spolni organ. Kada se vrati kući, Malin mu kaže da će se odseliti jer se mora vratiti mirnom životu s roditeljima, a njemu kaže da je vidjela njegove stripove, da su vrlo zanimljivi (jer ima dar "stvarno vidjeti" druge ljude i sebe), te da ih treba poslati nekom izdavaču. Rastaju se kao prijatelji.

U završnoj sceni, Rino se vraća u trgovinu s početka filma i očijuka s istom onom blagajnicom. Na vrlo nespretan i sramežljiv ali ipak pristojan i jasan način, pita je želi li izaći s njim na večeru. Nakon što ga ona odbije jer je zaručena, ona se vraća pitati je bi li išla s njim kada ne bi bila zaručena, samo hipotetski. Ona mu kaže da se on doima kao ok momak i da vjerojatno bi, jer "zašto ne?". Sav sretan što je "rekao nešto", Rino izlazi iz trgovine i film završava.

Rinov problem je klasičan Omega problem: bilo zbog nesreće bilo zbog sabotaže (vjerojatno oboje), apsolutno je beznadan sa ženama, te stoga nikada nije upoznao nikakvu metodu seksualnog izražavanja osim pornografije i masturbacije. Kada bi mu se dalo voljnu ženu golu u njegov krevet, opet ne bi ništa uspio. To ga čini još beznadnijim. Čak ni njegov gigantski penis, nešto što bi ga u teoriji trebalo činiti vrlo poželjnim, ništa ne pomaže. Kako bi imao koristi od ogromne alatke, moraš prvo doći do njene upotrebe.

Njegov otac stalno prigovara, ali na jednako beznadan način - nije ni voljan ni sposoban dati svom sinu nešto što bi mu pomoglo, makar to bila i lijepa riječ osim prokletog "samo budi svoj". Njegov jedini prijatelj, Filip, iskorištava ga kako bi imao nekoga u usporedbi s kim će se činiti Alfa. Malin, lepršava i mlada, rado iskorištava njegovu dobru volju i emocionalnu potporu, a drži ga na udaljenosti jer nema "ono nešto", što je parazitiranje još okrutnije od samog ignoriranja. Mami ga seksom kao konja mrkvom, ali nikada ne zaboravlja da joj je on previše odvratan da bi spavala s njim. Upravo su ta razočaranja, ono što Rina dovodi do ruba i konačnog sloma kada si zamalo oduzima život.

To je svijet Omega muškaraca: uskraćeno im je čak i biti biljojedima. Umjesto da makar napuste seksualno tržište i pronađu životno zadovoljstvo u bilo kojem drugom području, uhvaćeni su u vrtlog zlokobnih (makar nenamjernih) sila koje ih primaju i odbacuju kako im pada na pamet. Malo je onih koji uspješno ispužu iz tako dubokog i strmog ponora. Uzevši u obzir postojanje tog negativnog ciklusa, možda nije čudo da muškarci čine 75% svih samoubojstava.

Važna pouka iz igre pojavljuje se u sceni kada Rino odlazi na spoj na slijepo. Misleći da je vrlo zgodna, seksepilna žena za šankom ona koja ga čeka i interesira se za njega preko Malin, Rino je neustrašiv. Na jedan predivan trenutak, Rino izlazi iz svoje ljušture, možda ne Alfa, ali svejedno nevjerojatno vješt i zavodljiv u odnosu na svoje uobičajeno postojanje. Njegovo samopouzdanje je čisti placebo efekt, ali ipak stvara nevjerojatne rezultate. A onda se pojavljuje Nina, kao uvredljivi podsjetnik na njegovu stvarnu poziciju na seksualnom tržištu, na to da ga njegova prijateljica i simpatija smatra nekim "dovoljno dobrim" za debeljucu i ništa više. Shvativši to, Rino opet pada u ponor beznađa i samo-omaložavanja.

Druga važna pouka je kraj filma. Nakon što Rino biva odbijen od strane blagajnice jer je zaručena, strašno ga zanima bi li ona ipak izašla s njim kada ne bi bila zaručena. To što mu ona kaže da bi (što bi mu drugo rekla?) on uzima kao komično odobravanje trenutne verzije sebe. Neka, on je jadan, upravo se pokušao ubiti, program vježbanja mu je trajao 16 sati, i i dalje ne može ni do spoja, ali "mogao bi kada bi htio" (barem se zavarava).

U toj misli je sadržan sav jad Rinovog života: ne samo da je potpuno propao, već je i ovisan o svom propalitetu. On je majstor svih obrambenih psiholoških mehanizama. Kao netko tko nakon godina mentalne degradacije pati od zavisnog poremećaja ličnosti i negativne narcisoidnosti, Rino je patološki ovisan o svom stanju. Od možda 5-6 fantazija u filmu, samo jedna jedina tiče se seksa kao čina. Sve ostale se tiču sposobnosti i dozvole za seks, što je sasvim druga stvar. Njegov život ima smisla samo zbog igranja uloga: neuspješnog sina s ocem, očaranog slušatelja s Filipom, emocionalnog tampona s Malin, Kapetana Ku*ca koji spašava žene od kretena ali ipak realizira svoju seksualnost.

Duboko u sebi, Rino ne želi prihvaćanje. Želi samo blagi singal da bi sve "mogao kada bi htio" - površno odobravanje koje mu omogućava ostati zakopanim pod brdom svojih fantazija. Njegov identitet vezan je za istodobno bivanje lošim (debelim čudovištem koje plaši žene svojim penisom) i dobrim (nježnim i dobrim dečkom), a njegovo zadovoljstvo za bizarno pomirenje tih dvaju polova osobnosti. Kada njegov penis ide u raj, Rino je sretan - spasio je svijet od svoje zle perverzije. To je primjer muškog racionalizacijskog hrčka. Naravno, većina dobrih dečkiju su samo obični Bete koji jednostavno nemaju sreće ali su sasvim normalni (iako naivni). Rino je samo ekstreman primjer.

Fatso je jedan od onih filmova koji su na površini ništa posebno, no unutar sebe kriju prave dragulje životnih mudrosti. A ti su dragulji, kao i dno egzistencije koju opisuju, oštri, gorki i okrutni.

subota

svibanj

2013

IMA LI BLOGA A?

blogdogg

Baš promatram taj reverse efekt na blogu...obrnuto proporcionalno s rastom celzijusa,
bložna se živa spušta. Svi su zamrli u neku svoju rutinu. Svi objave pa zbrišu na par sati,
odgovaraju na komentare sa mobitela...ntz,ntz,ntz...tapija živa...ljetni san?

Kako ja ne bih bio dogg kad ne bih nešto rovario, odlučio sam učiniti nešto nekonvencionalno.
Sve za malo života!

Da,da...odlučio sam 1put tjedno recenzirat blogere i blogerice, gospodo i dame blogeri i blogerice!
Strjepite!

vas zanima čut?

ps

pisat ću samo o onim blogerima koji će se očitovati da to žele! blaženi dan šutnje...najmudriji dan ove godine...
enjoy!

ponedjeljak

svibanj

2013

We bought a zoo (Kupili smo zoo)- 2011

movie-review

" Sometimes in life, all you need is 20 seconds of insane courage...and something good will come out of it...". Ovo je rečenica koja će većina vas koji niste još pogledali ovaj film...sigurno zapamtiti.

"We bought a zoo" obiteljska je komedija/drama, istinita priča o samohranom ocu Benjaminu Mee (Matt Damon) koji nakon smrti supruge ostaje sam sa dvoje djece, teenagerom Dylanom i kćerkicom Rosie i pokušava preproditi sve loše što im je život u jako kratko vrijeme priredio.

Film je ekranizacija istoimenih memoara napisanih od samog Benjamina Mee-a i stvaran je pod palicom iskusnog redatelja Camerona Crowa koji je najpoznatiji po uradcima poput "Vanilla Sky", "Jerry Maguire" i "Almost famous" za koje mu je u ruke pao i pokoji zlatni kipić. Uradak je stvaran u prisustvu samog Benjamina tako da ekranizacija više nego manje prati njegove memoare i ponajveća razlika je u tome što se stvara priča odvijala negdje na prostoru Britanije, a ne predgrađu Los Angelesa.

Benjamin Mee je novinar uglednih L.A. novina poznat po spektakularnim i avanturističkim reportažama iz cijelog svijeta. Takav stil života morao je prekinuti nakon smrti supruge i tu započinje "avantura" na koju ga nitko nije mogao pripremiti, samostalni odgoj dvoje djece. Nakon tragedije sa suprugom, Benjamin jednostavno ne može pronaći način kako krenuti dalje, sve što pokušava napraviti nekako dovede do još jedne male katastrofe. Kada mu sina Dylana, sa kojim od smrti supruge nikako ne može pronaći zajednički jezik, izbace iz škole Benjamin odluči da je vrijeme za novi početak počevši sa kupnjom nove kuće. Prilikom obilaska dolaze na imanje u predgrađu kojim se on i kćerkica oduševe, do trenutka kada shvate da je imanje zapravo zoološki vrt u raspadu. Kako je zoo već duže vrijeme zatvoren na njemu je ostala samo šačica zaposlenika (među kojima je i Kelly Foster (Scarlett Johansson)) i kupnja istog donosi malo toga dobrog, Benjamin se ipak odlučuju da tu želi ponovno započeti. Nezadovoljni radnici, hiroviti sin, financijske poteškoće samo su neki od problema koje će Benjamin morati nekako riješiti, jer sada osim brige za dvoje djece mora brinuti o radnicima i 60-ak egzotičnih vrsta o kojima ne zna apsolutno ništa i zoološki vrt pripremiti za ponovno otvorenje prije dolaska strogog i zahtijevnog zoo inspektora Waltera Ferrisa (John Michael Higgins).

"We bought a zoo" nije hollywood-ski blockbuster, ali nije ni isforsirana već viđena američka niskobudžeta priča zbog čega inače nisam ljubitelj takvih filmova. Film za sobom vuče jednu dozu predvidljivosti, ali sasvim prihvatljivu i riječ je od sasvim solidnoj obiteljskoj drami sa istaknutim porukama o obitelji, prijateljstvu i onom posebno izraženom da je u životu kada te loše krene potrebno samo malo hrabrosti.

Ovo nije film koji donosi nešto spektakularno, nešto posebno, ali je sasvim solidna obiteljska drama, nešto čime ćete zaokupiti klince na par sati, ali i filmski uradak koji bi se mogao svidjeti i široj publici, barem onom dijelu koji malo želi odmoriti od superheroja i akcije. Zato prilikom slijedećeg posjeta videoteci preporučam "We bought a zoo", pogotovo ako tražite film a zahtjev klinaca.

ocjena: 8 / 10.
ocjena IMdb: 7,1 / 10

trailer:

We bought a zoo- trailer

subota

svibanj

2013

Top House Music Songs: Chart List - Spring 2013

deejay

This is article in which I will list my favorite Top House Music Songs of Spring 2013.
As you probably know, I did similar House Music posts in the past, too, so the rules are pretty much the same.

The chart / tracklist is consisted of my favorite House Music, Funky House and Dance Music tunes.
Article content: the artist and song title, short comment on the track, and a preview link (audio or video).
This post will be updated till the last day of spring 2013.

Top House Music Songs: Chart List - Spring 2013

Raw Silk - Do It To The Music (Federico Scavo Remix)
No music is like House Music. This one proves that. - http://bit.ly/ZORTmc #HouseMusic

Barbara Tucker & The Cube Guys - I Wanna Dance With Somebody (The Cube Guys Mix)
Good RMX of Whitney Houston's song. - http://bit.ly/11PDhpA #HouseMusic

Daft Punk feat. Pharrell Williams - Get Lucky
Daft Punk are back!!! Lovely summer chillout tune. - http://bit.ly/15e1mwp #Disco #Funk

DJ Nic-E - How Many Out There Know (Original Mix)
BIG! Funky House - one of my FAV sub-genres in House Music. - http://bit.ly/10ekPZf

Have some favorite Spring 2013 House Music tracks?
Add your playlist in the comments...

petak

svibanj

2013

PONOĆ ČEKANJA

mirjanapejakxpeki

Moja pjesma proglašena kao najoriginalnija ljubavna pjesma na 12. pozivno-javnom konkursu povodom dana zaljubljenih na temu " Ljubavi, ovo je naša pjesma" za 2013. godinu

GOVORNI AUTOMAT: „Korisnik je trenutno nedostupan, nazovite kasnije“
-nedostaju mi razgovori
u noćima kada liju kiše,
a svaka kap kraj otvorenog prozora
dotakne mi lice
i oči što suzama ne dozvole da teku

GOVORNI AUTOMAT:“ Korisnik je trenutno nedostupan, nazovite kasnije ili ostavite poruku“
-pišem milijun puta koliko te volim,
tvoj glas, oči i tople usne

GOVORNI AUTOMAT: „Javit ću se kasnije“
-Svi vlakovi su davno otišli u smjerovima gdje ljubav poznaje Sunce,
a nestaje tuga

GOVORNI AUTOMAT: „Nazvat ću te kasnije“
-Još sam budna
s osmjehom zavaravam srce,
a drhtavi prsti dotiču tipke

GOVORNI AUTOMAT: „Na sastanku sam“
-Znam da traju dugo, i neka, samo da si sretan
ugrijat ću večeru
znaš, ono što voliš
šarenilo boja na pladnju ljubavi

GOVORNI AUTOMAT:“ Korisnik je nedostupan ili je isključio mobilni aparat“
-Znaš, jutro je već
postelja je topla i miriše na tebe i tvoj dah
na jastuku sakrivam suze od same sebe
a srce me pita
zašto ne spavam...

GOVORNI AUTOMAT: „Korisnik je isključio mobilni aparat“

petak

svibanj

2013

Cloud Atlas (Oblak Atlas)- 2012

movie-review

"Naši životi ne pripadaju nama...Vezani smo s drugima, prošlošću i budućnošću...i svakim počinjenim zlom ili dobrom rađamo svoju budućnost."...jedna je od osnovnih poruka ovog krajnje, neobičnog filma.

Oblak Atlas ekranizacija je istoimenog romana Davida Mitchella, i kada bi film trebalo opisati u jednoj riječi bila bi to...poseban. Kada na odjavnoj špici vidite tko su bili ljudi iza stvaranja ove ekranizacije, shvatite da je nešto neobično njihov način stvaralaštva. Riječ je od poljskoj "obitelji" Wachovski, da podsjetim braća Wachovski bili su autori scenarija, producenti i režiseri filmova poput "V for Vendetta", serijala "Matrix", "Speed racera", sve na neki način "drukčijih" filmova sa posebnim viđenjima stvarnosti. U stvaranje ovog filma uključila se i sestra Lana Wachovski, jednako ekscentrična, možda i više od braće.

Glumačka postava impresivna. Tu su Tom Hanks, Hallie Berry, Susan Sarandon, Hugh Grant, Jim Sturgess itd. Ono što je zapravo impresivno kod gore navedenih je to što ih je većina odradila 5 ili 6 različitih uloga. Naime, ono što je neobično kod ovog filma je to što prati 6 različitih priča u vremenu od 19.-og do 23.stoljeća. Šest priča, smještenih na jedrenjak u devetnaestom stoljeću, Cambrige i Edinburgh u tridesetim godinama prošlog stoljeća, San Franciso u sedamdesetim, Ujedinjeno Kraljevstvo u 2012. godini, "Novi" Seul u Koreji u 2144. godini i "Veliki otok" u postapokaliptičnom 23.-em stoljeću. U gotovo svakoj od tih različitih priča pojavljuju se gotovo isti glumci koji u nekima imaju glavnu riječ, u nekima sporednu, a u nekima jedva primjetnu. Svaka od tih priča naizgled nema veze jedna s drugom, niti radnjom, likovima, niti porukama koje šalje. Kroz film bezbroj puta bez ikakve najave radnja skače s jedne priče na drugu, svaki put drugim redosljedom i sve će vam izgledat nepovezano, možda malo i glupo, čak na trenutke i dosadno, ali... U nešto više od dva i pol sata koliko film traje sigurno će biti trenutaka kada vam ništa što ste do tada vidjeli nema veze, ali tim skakanjem kroz stoljeća se održava neka doza napetosti. Obrađene su mnoge teme od robovlasništva, homoseksualizna, umjetnosti, zločina, tehnologije koja zavlada nad čovjekom, praznovjerja pa čak i izvanzemaljaca kako bi se to na kraju svelo na jednu veliku priču o povezanosti univerzuma, prošlim i budućim životima i odlukama koje i njima napravimo. Ako tražite nešto za čistu zabavu, onda oblak atlas nije film za vas. Za gledanje će vam trebati dosta koncentracije, pa čak i malo živaca, tematika i poruka koju film šalje nije jednostavna i nije za svačiji ukus, ali film ima ono nešto, svakako je poseban i nešto što ne bi trebali propustiti, ako želite pogledat nešto novo i drugačije.

ocjena: 7 / 10.
ocjena IMdb: 7,7 / 10

trailer:

Oblak Atlas-trailer

četvrtak

svibanj

2013

Jack Reacher - (2013)

movie-review

Jack Reacher...za one koji nisu znali, kao ni ja, je zapravo glavni protagonist serije krimi romana Lee Childa. Jack pomalo vuče na nekakvog američkog Jamesa Bonda samo nema cool spravice i nije tako profinjen, ali ima nešto bolji smisao za humor. Istoimeni film ekranizacija je romana "One shot" i ovaj uradak je...solidan. Djelo Cristophera McQuarria, proguglah ga i kaže da je sa Cruiseom surađivao na posljednjoj misiji nemoguće i Valkyri, koji su bili sasvim dobri uradci, te sa su se njih dva već bacili na posao sa petim nastavkom misije nemoguće koja će svijetlo dana vidjeti negdje 2015-og ljeta gospodnjeg...

Iskreno bio sam sasvim skeptičan prema ovom filmu, možda ponajviše zbog samog Toma Cruisea, odnosno njegovih uloga u posljednjim filmovima koje nisu bile odrađene na nekoj zavidnoj razini, niti su to, ne računajući posljednji nastavak Misije nemoguće, bili filmovi koji...su odjeknuli...možda ima nešto u tome što je Tomek zašao u pedesetu i trebao bi pažljivije birati uloge, a i malo je zabrijao na scijentologiju...skepticizam se pokazao opravdanim, ali samo donekle.

Nisam pročitao niti jednu knjigu iz serijala pa tako niti "One shot" i ne mogu reći koliko je ekranizacija dosljedna, je li bolja ili lošija (što u pravilu je), ali je riječ o solidnom akcijskom trileru. Radnja započinje brutalnim zločinom, "random" snajperskom egzekucijom petoro civila i neopisivo podsjeća na Breivikov ubilački pohod u Norveškoj od prije par godina. Policija na mjestu zločina pronalazi sasvim dovoljno dokaza da osudi bivšeg snajperistu američke vojske koji je nakon psihičkog sloma počinio sličan zločin u Iraku, te jako brzo završava iza rešetaka i jedino što traži od istražitelja je da mu dovedu Jacka Reachera (Tomaž Cruise), čovjeka koji ga je uhvatio nakon zločina u Iraku, ali je on nekako izbjegao osudu, čovjeka kojeg nitko nije nekoliko godina. Ubrzo nakon toga počinitelj i monstrum u očima javnosti pada u komu nakon što ga premlate drugi zatvorenici. I tada se pojavljuje Jack Reacher koji se došao uvjeriti da monstrum opet ne izbjegne kaznu...ali ubrzo započinje svoju istragu sa odvjetnicom Helen (Rosamund Pike) i otkriva da iz stvari nisu takve kakvima se čine...normalno...

E sad...film je sasvim solidan...omjer odličnog...kao što je napetost odmah na početku dok ubojica kroz nišan prati potencijalne žrtve...sa dozom očitog...malo je više akcijski nego triler...ali kada se sve zbroji i oduzme "Jack Reacher" je film vrijedan gledanja. Neće vas oduševiti, ali neće ni razočarati. Priča je jako dobra, dobar krimić (morat ću doć do knjige), napetost je tu i tamo narušena ponekim preočitim, već viđenim scenama, lik Jacka ima i poneku duhovitu, originalnu doskočicu...i možda je zapravo i najveći minus filma sam gospodin scijentolog Cruise. Cijenim Cruisea, obožavam neke njegove filmove, ali ne mogu se oteti dojmu da je Jack Reacher jednostavno trebao biti netko drugi (recimo Tom Hardy ili Christian Bale)...netko malo mlađi...nije toliko loš, ipak je riječ o velikom profesionalcu, ali nemogu se oteti dojmu da je ovu ulogu...isforsirao...njegove akcijske scene ne izgledaju toliko uvjerljivo kao što su nekad...ali možda bi Cruise (kao i Willis u posljednjim filmovima) trebao pustiti da akcijske elemente predvode mlađi...nakon što sam ga pogledao ne mogu reć da nisam zadovoljan, ali jednostavno je falilo ono nešto da ovo bude odličan triler...ovako je...solidan...ali pogledat ga ili ne...definitivno da.

ocjena: 7/10
ocjena IMdb: 7/10

trailer:

Jack Reacher - trailer

četvrtak

svibanj

2013

Anna Karenina - 2012

movie-review

Novu ekranizaciju Tolstojevog romana se može nazvati...neobičnom i čudnom. Ovaj film ćete ili voljeti ili požaliti što ste se natjerali ovo uzeti sa police videoteke, a niste recimo pogledali sjednicu Hrvatskog sabora i Milanovića kako igra Angry Birds na novom smartphonu...Redatelj John Wright je nakon "Pride i prejudice", "The Atonement" ponovno ušao u suradnju sa Keirom Knightley ili ti ga Annom Kareninom, što je po meni jedna o malobrojnih pozitivnih stvari ovog filma, njoj nekako leže ove damske uloge.

Radnju Ane Karenjine većina nas zna još iz srednjoškolskih dana kao dio obvezne lektire. Tolstojev roman je u tadašnjem konzervativnom svijetu izazvao priličan "bum" prikazom ruske aristokratkinje Ane Karenjine, njenog života sa suprugom joj Kareninom (Jude Law), čina preljuba istog sa puno mlađim Vronskim (Aaron Taylor-Johnson), unutarnjom borbom, što ju je dovelo do konačnog čina samoubojstva. Priču više manje svi znamo, ali ovaj film neće izazvati "bum" kakav je izazvao Tolstojev roman sa tabu temama za onovremene čitatelje kao što su preljub i samoubojstvo. Za vas mlađe koji bi pokušali izbjeći čitanje opsežnog romana i pogledati ovaj film umjesto da pročitate knijgu, nemojte. U trajanju od nešto više od 2 sata, ovaj film nije koncentriran radnju romana. Ovaj film je koncentriran na...kostime. Za kostimografiju je dobio zlatni kipić na posljednjoj dodjeli Oscara i uz odrađene uloge Keire i Jude Law-a to je zapravo jedina pozitivna stvar. Vjerovatno ni sam Tolstoj ne bi prepoznao ekranizaciju romana da se likovi ne zovu tako kako se zovu. Radnja je smještena uglavnom u interijer, puno je, blago rečeno, scena koje su čudne, nemaju veze sa radnjom romana, iznenadnog plesa, besmislenih izjava, ali mora se priznati da je redateljski proizvod Johna Wrighta...jedinstven. Sve više nalikuje jednoj raskošnoj kazališnoj predstavi, i vjerovatno bi na mene ostavio bolji dojam da sam ovo pogledao u kazališu.

Ako imate 2 sata slobodnog vremena, želite pogledati dobar film, onda ovu ekranizaciju Ane Karenjine svakako preskočite. Ljubiteljima kazališta će se vjerovatno malo više svidjeti, ali samo malo. Glumačka postava ima nekoliko "velikih" imena, koji su odradili sjajan posao, ali ovo viđenje Tolstojevog romana nije za svakoga. Ako su filmu najpozitivnije kritike, osim onih glumcima, upućene na račun šminke, frizura i kostima tu se nema što puno za reći. Anna Karenina, palac doljeac dolje.

ocjena: 4/10
ocjena IMdb: 6,7
trailer:

Anna Karenina (2012)-trailer

utorak

svibanj

2013

Muško ženski odnosi

narubupameti

Danas su mi misli ćoškaste. Kockasto se naguravaju po sivim stanicama i ljute me.

Nisu jasne, nema one neonske, reklamne zacrtanosti. Ma, bila bih zadovoljna i s vulgaris crno na bijelo, ali nema ni toga.

Niti jedna nije ona prava!

Nedavno sam čitala jedan dobar post - Što se događa u spavaćoj sobi, ostaje u spavaćoj sobi (igniss). Skupila se tu i hrpa komentara.

Shvatila sam da nakon godina provedenih na izgradnji i unaprjeđivanju svoje veze, mukotrpnog rada 24/7 koji zapravo u konačnici nikad ne prestaje (ali stvaranjem dobrih navika postaje lakši), sam potpuno zanemarila činjenicu da to ne rade svi.

Prije nekih pol godine sam održala predavanje o komunikaciji u muško ženskim odnosima.

I eto, konačno jedna prava misao!! :)) Nabrzaka sam izčeprkala svoje bilješke...

.....................................

Muško - ženski odnosi

Cilj izlaganja nije iznijeti sve živo i ne živo o toj temi, jer je ona sama po sebi pre opširna da bi uopće stala u godinu dana predavanja, a kamoli u prostor jednog posta.

Cilj je poticaj. Poticaj na trud, zanimanje i istraživanje.

Ljudi su odviše spremni dopustiti da im se veza/brak događa. Ljubav bi trebala biti lagana... Krivo, ljubav je mnogo toga, ali nije lagana.

Polazna točka svake promjene sam "ja". Da citiram Chestertona kad je na nekakvom natječaju za esej na temu - "What is wrong with the world?" odgovorio esejom koji se sastojao od jedne rečenice - " I am."

Kad se mlade parove pita zašto ulaze u brak, najčešći odgovor glasi - jer se volimo. Riječi voljeti i ljubav su već toliko istrošene reklamnom industrijom (kao i golo žensko tijelo, do te mjere da praktički više nema efekta), da ih u ovom izlaganju želim zamijeniti s nečim drugim.

"Jer se volimo" želim zamijeniti sa "jer želimo dobro jedno drugome".

Volim te - je bajka, romantika, idiličnost. I to je ok, treba i biti!

Ali, -želim dobro drugome - označava mukotrpan rad.

Zašto?

Zato jer "dobro" može značiti jako puno toga.

- da s nekim prekineš vezu (jer voliš tu osobu više nego ona tebe, a oboje zaslužujete najbolje)
- da se s nekim posvađaš (smeće pod tepihom je i dalje smeće u kući)
- da muža lupiš tavom po glavi (ako ste gledali film Čokolada s Johnny Deppom, onda znate na što mislim;)

Održati neku vezu/brak je mukotrpan rad 24/7 i nikad ne prestaje. To je odnos u koji ulazimo svojevoljno, svjesno, slobodno i iz emotivnih razloga, zašto mu onda posvećujemo tako malo pažnje (mislim na konstruktivnu, djelotvornu pažnju, a ne razglabanja s frendovima/frendicama na kavama).

" Mnogi od nas dobili bi otkaz na poslu da ulažemo u posao onoliko koliko ulažemo u brak" - nisam više sigurna od kuda sam ispuknula taj citat, ali uglavnom, nisam ga ja izmislila.

Knjiga s najodvratnijim koricama koje sam ikad vidjela na nekom književnom izdanju, ali unatoč tome i najkorisnija koju sam pročitala glede komunikacije između muškarca i žene je - "Muškarci su s Marsa, a žene su s Venere" - John Gray.

Pa kaže - " Pogrešno pretpostavljamo da će naš partner, ako nas voli, reagirati i ponašati se na način na koji mi reagiramo i ponašamo se kad nekoga volimo. "

I zato je vrlo važno naučiti jezik svojeg partnera, kako bismo razumjeli što nam govori, a ne samo čuli što nam je rekao.

Npr. - Žena i muškarac sjede pred televizorom. Žena u jednom trenutku počne nešto pričati. On i dalje gleda program.
- Ne slušaš me. - kaže ona.
- Slušam te - kaže on.
- Ne možeš istodobno gledati televiziju i slušati me.
- Mogu, hoćeš da ti ponovim što si rekla..

I već imamo idealne sastojke za dramu. Jer on zaista može ponoviti sve što je ona rekla. A ona njemu svojim - ne slušaš me, želi zapravo reći - ne poklanjaš mi svu svoju pozornost, koja joj je u datom trenutku potrebna.

Ovo je samo jedan banalan primjer, i za sada neću dublje zalaziti u područje učenja tuđeg jezika, bar ne danas, ali za početak preporučam ove knjige :

John Gray - Muškarci su s Marsa, a žene su sa Venere
Daniel Golemann - Socijalna inteligencija
Allan Pease - Govor tijela
John Gray - Mars i Venera zauvijek zajedno
Shere Hite - Seksualni život žene
Louann Brizendire - Muški mozak
Isabell Nazare-Aga - Manipulatori i ljubav
Jean Shinoda Bolen - Boginje u svakoj ženi
Gari Kasparov - Kako život imitira šah

Osnova kvalitetnog odnosa je KOMUNIKACIJA i spremnost na KOMPROMISE

Da bi se moglo zaći u kompromis, osoba najprije mora jako dobro poznavati samu sebe (koje su moje potrebe, koje su moje želje, prioriteti, preko čega mogu prijeći, preko čega ne, što ću prihvatiti...)

Svađa, ljutnja, bijes, imaju negativni predznak, ali se mogu u konkretnim situacijama preokrenuti u nešto pozitivno.

"Nakupljena ljutnja ne "zastarijeva": nema veze koliko je godina prošlo od kada vas je netko naljutio ili povrijedio, ljutnja je još uvijek tu, unutar vas u nekoj skrivenoj ladici, osobito ako tada niste imali prilike odljutiti se" (također ne znam od kuda mi ovaj citat)

Emocije su tu, takve kakve jesu, ne možeš reći da nisi ljut kad si ljut, ALI, možemo utjecati na na naš način reagiranja na nešto, svoje ponašanje možemo mijenjati.

Npr. U pravilu sam vrlo staložena osoba i rijetko kad se ljutim. Međutim, jednom sam bila bijesna, unatoč tome što sam mužu, koristeći komunikacijske vještine, pokušala objasniti problem, nije mi pošlo za rukom. kako u tom bijesu ne bih rekla nešto što ću požaliti (jer jednom izgovorena riječ nikad se više ne može povući) ili ne naudim samoj sebi,maknula sam se od njega, otišla u šupu i cijepala drva.

Svađanje je jako dobra stvar - ako znamo kako.
Važno je izbaciti - generaliziranje (ti uvijek..., ti nikad... -te stvari zaista nikad nisu sasvim točne, a povrijeđuju užasno)
- izvlačenje iz prošlosti (drži se teme!)
Važno je znati zašto se svađamo i što time želimo postići. Sve ostalo je uzaludno trošenje energije.

Ono divno u cijeloj priči su plodovi tog truda. :) Da na svakih 20 lijepih trenutaka u vezi imate 1 ružni, i da kad dođu vanjski problemi (egzistencijalni, svekrve...) vi ste jaki i možete ih nadići.

Već sam previše oduljila. Ali ovo je definitivno tema na koju ću se vratiti. :))

utorak

svibanj

2013

PORTRET MONSTRUMA U USPONU

blogdogg

Film Ljudožder vegetarijanac pogledao sam neku večer i blog i blogme sam ostao skoro pa paf.
Ono što je uvijek šokantno u književnim predlošcima Alena Bovića, jest uvjerljivost materije:
situacije u filmu su tretirane vrlo pedantno. Posebno je dojmljiv Rakan Rushaidat u ulozi libijskoga
liječnika na radu u Hrvatskoj. Film progovara i o ksenofobiji pored ostaloga, ali bavi se isključivo
pedantnim portretiranjem jednog suvremenog ,elitističkog monstruma u njegovu profesionalnom usponu.
Rene Bitorajac koji je već u Metastazama pokazao raskoš svoje karizme, u Ljudožderu ide i puno dalje.
Kao rijetko koji naš glumac, Bitorajac je sposoban prenijeti konkretan dah stvarnoga svijeta. U najkraćim
scenama je totalno koncentriran. Svi ostali glumci su apsolutno na visini zadatka i možda bih posebno
izdvojio kratku rolu Dražena Šivaka te dinajinog Zdenka koji je još jednom potvrdio moju tezu da mu role kvarnih,
vlaških tipova posebno pristaju.
Dramaturški, film nabija vrlo jak ritam i tjera vas da se neprestano preispitujete:

-može li gore od ovoga?

O može! Monstrumi su među nama. Imaju svezan pulover oko košuljice. Tuširaju se u teretanama i piju
preparate boje spermatozoida. Zdravstveni sustav konačno je ugledao svoj ,očito ,zorni prikaz iznutra.
Doktor monstrum je moderan i savršeno bezosjećajan. Izrazito je dijaboličan, iako je u biti vrlo smiren tip.
On diže utege i uči svirati bubnjeve. Lajtmotiv sa solom na bubnjevima savršeno zaokružuje svaki od
njegovih frankensteinskih ciklusa. Moderni anti-junak, postaje gospodar života i smrti. Vrhunac oslikavanja tog
mračnog psiho-profila postignut je u sceni kada se doktor iz osvete kolegi ,usprotivi
odobrenju abortusa za mentalno retardiranu osobu riječima:

-ja nisam ubojica...

Film jasno diskusiju pozicionira s onu stranu etike. Nema etike. Kasno je za etiku. Ovdje se diskutira o
puno strašnijim pojavama:

Nikakva grižnja savjesti ne spopada ga ni na tren-on je racionalan. Premrežen je i sa korumpiranim izdancima
MUP-a uz pomoć kojih osujećuje sve pokušaje zakona da mu stane na rep. Doktor monstrum nije posljedica ekonomske krize, ali jest produkt potrošačkoga društva. Njegova žeđ za luxuzom je neutaživa.
Priličan je hedonist-voli skupa pića, povremeno šmrče kokain i konzumira sex mehanički. Emocije ne posjeduje.

pitanje:

Ima li Hrvatska svoga Teda Bundyja?

subota

svibanj

2013

NIŠTA ZA PISATI NA POLEĐINI KNJIGE O

kraljevskipuding

Jep. Svi hitovi su (konačno) ovdje. Idite i potrošite 88 online kuna za druga Tita ovdje.

"Zbirka priča Envera Krivca Ništa za pisati kući o kaže u najavi: Svi hitovi su ovdje. To je drsko ambiciozna izjava samo do trenutka dok se knjiga ne počne čitati, jer od tog trena pa do kraja zbirke, koji kada se prema njemu hita s oduševljenjem dolazi uvijek prerano, slijedi niska kratkih priča, crtica i eksperimenata najviše kvalitete, hit do hita, pogodak do zgoditka.

No, ta najava ležerno i precizno otkriva još nešto, a to je zračenje pop kulture u njezinom najboljem izdanju, inteligentnom, inovativnom, dobro spakiranom. Nekad bi se reklo da Krivčeva proza živi u trapericama, danas bi se valjalo tek prisjetiti kultne prve dvije zbirke Davora Slamniga, jer toliko duha i uha nije se našlo između korica valjda otada.

Enver Krivac, rođen u Ravnoj Gori, počinje zbirku ciklusom nostalgijskih priča portret otoka pitcairn tehnikom snijega na travi (autor inzistira na malim slovima), u kojima pripovjedač kao posvetu Kate Bush i zavičaju daje 50 naziva za snijeg, pa dalje govori o odrastanju u Gorskom Kotaru, o snijegu, u poljima krumpira zauvijek, nabacuje sličice iz porodičnog albuma, često iz perspektive infantilnog, a uvijek lucidnog i zaigranog pripovjedača. Zaigranost će uz duhovitost ostati njegova zastava razvijena kroz cijelu knjigu: i kada priče boji tamnijim i nježnim tonovima, kada slaže ingeniozne krozprozirne i muzikalne kovanice kojima knjiga odzvanja, kada se oslanja na grafičko-letrističke eksperimente, kada priče naslovljuje slikama ili kada zapisuje crtice čije se značenje mjeri kilometrima premda priča zna biti kraća od njezinog naslova ili pak kada se zajebava s Jahveom osobno pa mijenja Njegove označitelje. Ludizam, naime, ne isključuje ozbiljnost, dapače, Krivac nije nimalo naivan autor, njegove su priče istkane na barem dvovisinskom razboju, onom dobre, potresne i duhovite priče i onom teorije.

Samo iznimni autori mogu napisati: “Kad bi bilo koga u kući pitali što to znači, dobili bi odgovor: Upitnik.” Enver Krivac je jedan od tih iznimnih autora koji iz tipkovnice izvlači čuda i iznenađenja, lako kao čarobnjak snjegovića iz šešira, možda ga je baš zato Vladimir Arsenić prozvao čarobnjakom iz Rijeke. Neka se Ravna Gora zbog toga ne uskomeša."

Kruno Lokotar, urednik

petak

svibanj

2013

HOT NEW ALBUM: The Strokes - Comedown Machine

returnofalterego

label: RCA, objavljeno: ožujak 2013, žanr: indie rock, garage rock, post-punk revival

Novi album jednog od utjecajnijih bandova milenijske dekade, The Strokesa, pod nazivom „Comedown Machine“ počinje s frapantno sličnim tonovima Michel Jacksonovog klasika „Wanna Be Startin' Somethin“ što je, barem za mene, totalni spoiler, pogotovo kad album počinje s nečim takvim pa sve i da se album na kraju pokaže super. Nisam baš shvatila čemu izvođači “posuđuju” tih nekoliko kritičnih svepoznatih tonova svjetskih standarda i serviraju ti ih odmah na početku tako da te lupe posred čela. „Tap Out“, prva pjesma s albuma, se na kraju ipak izrodi u nešto sasvim drugo, ne nužno bolje rješenje. Možda bi bilo bolje da su ustrajali u Jacksonovoj pjesmi i jednostavno napravili svoj cover iste. Ma šalim se. A možda i ne.

Povratnički album The Strokesa „Angles“ iz 2010. bio je sve nego jadan pokušaj da se vrati stara slava iako je navodno proces snimanja bio izuzetno težak, jer se frontman Julian Casablancas totalno distancirao od ostatka banda u toj mjeri da je zasebno snimao svoje dionice ne samo na drugoj lokaciji već i u drugom vremenskom periodu. Kako god vam to čudnovato zvučalo, rezultat je bio iznenađujći. „Angles“ se pokazao kao odličan album, ne samo etiketiran s “povratnički” koji može stajati uz bok starima (OK, možda ne baš sa slavnim debijem „ Is This It“) , no „Comedown Machine“ je potpuno drugačija priča. Namjerno nisam baš nešto previše istraživala kako je nastao ovaj album niti sam čitala neke vijesti o bandu s namjerom da si osiguram “čisti” stav u recenziranju. Što se pokazalo glupim - naime, očekivala sam daleko previše od novog The Strokes uratka. Sve te moje akrobacije nisu imale baš nikakvog smisla.

Album nastavlja uhodanim putem koji The Strokesi koračaju, ne donoseći ništa novoga, što samo po sebi i nije neki zločin, jasno. Ali isto tako ne donosi i ništa bitnije drugog - album je ukratko rečeno slabija verzija déjŕ vu glazbe The Strokesa minus njihove iskričavosti u glazbenom izražavanju i konzistencije. S druge strane album je zabavan i ugodan uradak, ali nemojte previše očekivati - najmanje da ćete većinu pjesama uopće zapamtiti nakon što album izbacite iz playera. Na albumu ima nekoliko jačih pjesama koje bi neke od vas mogle uvjeriti da album vrijedi više ocjene (“All The Time”, “One Way Trigger” , “Welcome to Japan”, “50:50” ..), ali opći je dojam kojeg se ne mogu otarasiti da ovdje nedostaje motivacije, ideja...
Ako je band i dalje “podvojen” kao što je bio na “Angles”, onda se to sada jasno vidi. Ako nije, onda mora da nešto gadno ne štima s kemijom među članovima banda.
Ipak, ne mogu poreći da je “Comedown Machine“ album kojim The Strokesi prirodno sazrijevaju kao glazbenici. Također, postoji šansa da ćete se navući na album ukoliko mu date ozbiljniju šansu i duži period u playeru.

Popis pjesama:

01 Tap Out
02 All The Time
03 One Way Trigger
04 Welcome to Japan
05 80's Comedown Machine
06 50 50
07 Slow Animals
08 Partners In Crime
09 Chances
10 Happy Ending
11 Call It Fate Call It Karma

Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Statistika Blog.hr

Zadnja 24 sata

23 kreiranih blogova

457 postova

719 komentara

475 logiranih korisnika

Trenutno

11 blogera piše komentar

55 blogera piše post

O Blog.hr-u

Facebook stranica

Impressum