Priče - Kreativni odjel - 24 sata

cool

nedjelja

svibanj

2013

Dolazi vrijeme oluja. Osjećam u kostima. Mrači se nebo, povija more. Ziba se zrak s lijeva na desno dok stojim na obali i puštam da mi plavo i zeleno, da mi tirkiz tog poludjelog mora preplavi oči. Dolazi vrijeme oluja, govorim ti, osjećam ga u rukama, u stopalima, diže se neki daleki vjetar i mirišu mi začini - oni neki topli, oni neki koji mirišu na pustinje i na odlaske. Diže se neki daleki vjetar i čujem u njemu glasove, čujem pozive, čujem u njemu ruke koje vuku. Čujem u njemu neispričane priče i daleke ceste koje nemaju svoga kraja.
Vuče me vjetar.
Dolazi vrijeme oluja, govorim ti, blješte gromovi u daljini i mrači se nebo.

Vrijeme je da krenem.
Vrijeme je.
Jer znaš, neki su brodovi opasni za luke. Jesi li to znao? Kad se digne oluja oni, ti neki brodovi, slome svoje obale. Unište ih. Razore ih, vjeruj, pričali su mi i ja pričam tebi, pričali su mi ribari nemirnih prstiju i s morem u očima, pričali su mi da neki brodovi unište svoju obalu pa moraju otići, ti brodovi, kad se oluja počne približavati, moraju otići. Jer neki su brodovi opasni za luke. Digne se nevera, zacrne se nebo i more, i dođu onda s tih obala i kažu brodovima: plovi. Plovi jer si prevelik, prejak, preopasan.
I znaš što još? Govorili su mi dok su galebovi kružili iznad moje glave, govorili su mi i vjerovala sam im, znaš li da moraju krenuti ravno u oluju.
Ravno u neveru.
Kako znaju da će preživjeti te nevere, te pijavice, taj mrak, pitala sam.
Ne znaju, ali opasnije je da ostanu, opasnije je da unište luku. Opasnije za njih i opasnije za obalu.
Pa onda krenu, ti brodovi, odjedre ravno u neveru.

Dolazi vrijeme oluja. Crno je sve, vjetar mi trese kosti.
Vrijeme je da krenem.
U neveru.
Ravno u srce te tame.
Opasnije je, znaš, opasnije...

nedjelja

svibanj

2013

Malo drugačija ja...

violette2

Rozy je ostala doma. Nije joj bilo drago, gurkala se u vrata. Ni nagradni pseći slatkiš nije poslužio utješno. Stajao je sam u dnevnom boravku.
Mnogi ne vole biti sami.
Ja malo volim, malo ne volim.
Pa odem na druženje.
I čujem:
- Čuje se kod nas da ste preskupa radna snaga, interesantni ste EU samo gladni. Prisiljeni biti jeftina radna snaga. Robovi kapitalu u đepu pojedinaca.
- Uh, ja sam loš rob. Radim samo ono u čemu vidim smisao i zadovoljstvo. Tada dajem sve od sebe. I mentalno i fizički. Kvalitetne plodove rada njegujem, traljave odbacim. Vezujem se za snove i u njima vrebam neke ideje nove. Svijet prilagođavam sebi, sebe svijetu tek toliko koliko mi paše. Valja mi pobrinuti se za samu sebe, jer ako oni brinu o meni, neće biti dobro. Ni za njih a ni za mene.
- Zašto vjerujem što čovjek kaže?
Bila sam i kod nje, moje prijateljice.
Plaća mužu kasni tri mjeseca. Njoj nešto manje.
Brat na čekanju, žena mu sjedi u trgovini i čeka. Ponekad nikoga.... Tekstil slabo ide.
Susjeda srećom ima zasad plaću, kolega iz dijela firme koja je privatizirana nema.
U galeriju mladiću, ponekad petnaest dana ne uđe nitko, kamo li da nešto kupi.
Mogla bi vam tako nabrajati do besvijesti.
Još nismo baš gladni, pretpostavljam da smo iscrpljeni i uvučeni u sistemske igre bez granice.
A ne, vrag me odnio ako ću raditi nešto za koru kruha, tek tako. Od moje muke i ideja od vajkada je netko imao neke koristi. Ali će to biti oni ljudi koji će me poštivati i cijeniti moje ideje, znanje i odricanje.
Ovi drugi, tko god bili morati će me platiti ako bi me trebali. Ili trebali od mene nešto čime se volim baviti.

nedjelja

svibanj

2013

Eskimi se ljube nosevima.

mental

Nemam ni trena spekulacije o tome što me pretvorilo u kretenski nadobudnog romantika sa, romatici usrpkos, nesuvislo visokim kriterijima. It was the movies. I trejleri za filmove gdje svi znaju točno što treba reći kako bi bilo rečeno sve što nakon izrečenoga slijedi biti rečeno. Podsjete me na vipove reklame, koje zasita previše mrzim za nekoga tko pokušava ne mrziti, de fakto, previše. Svi su lijepi, svi su mladi, svi su bogati, i planeta nije ovo čudno ponekad mračno mjesto koje jest, i samim time nekako uvijek dilajozi izlaze savršeno, nekako uvijek pravi trenutak dođe kada znaš, for a fact, da slijedi poljubac baš onda kada mora slijediti, u savršeno iskadriranoj slow motion sekvenci kada nam se usne spoje i kada horde bakterija otkriju sasvim novi svijet. Totalno su krivi za to što želim; upoznati nekoga u koga se kretenski zaljubljujem na prvi pogled nakon čega provedem nadolazeće mi dane u unaprijed definiranim spontanim susretima gdje smo oboje preslatko zbunjeni u rečenicama koje imamo za reći, koje su, naravno, "sviđaš mi se i daj me ljubi jebem li te zbunjenog/zbunnjenu" ili ekvivalent iste, nakon čega muzika krene. Ne znamo od kud, ne znamo kako, samo krene. Nema zvučnika nigdje. Ne obziremo se na to. Muzika je. Koga briga od kuda dolazi.

Imam poznanicu, jedna od onih o kojoj sam nedavno pisao, koja ima, ili je imala, teoriju da prave veze, veze vrijedne spomena, uvijek imaju neku priču, bilo to simpa upoznavanje ili trenutak prvog poljubca, te sve što krene dogovorenim susretom i predvidljivom šetnjom do kućnog li joj praga uz obligatorni pokušaj poljubca, ne može biti veze vrijedno. Barem ne veze vrijedno spomena. Ne, ona očekuje spektakularnu kolekciju događaja koja završava pričom kakvu niti na papiru nitko ne bi povjerovao u, što je, siguran sam, rezultat njene očite ljepote koja je očita njoj samoj stoga iziskuje od svakog frajera da je glaksija na njegovoj strani kako bi se te fantastične priče zaista i dogodile, jer je njena ljepota vrijedna toga. Siguran sam, također, da su knjige, pjesme i filmski trejleri krivi za njenu percepciju vrijednosti u relacijama. Ništa drugo nije moglo uvjeriti njene demona da je potreban spektakl za prvi poljubac. Ona iziskuje tu spontanu, neobjašnjivu muziku da krene iz nepostojećeg izvora u trenutku poljubca jer samo tako može prepoznati poljubac kao takav.

Imao sam prijatelja, koji sada ima ženu i dijete i psa i žarku potrebu da to svima objelodani, sa kojim sam imao neku neobičnu polemiku o kako je seks trebao biti posebno i važno iskustvo između dvoje ljudi, kako ga ne bismo trebali sterilizirati i trivijalizirati u nešto što gubi na magiji svakom nadolazećom penetracijom u novu djevojku, romantik koji jesam, a bio sam, ne znam više jesam li i dalje i što zapravo to podrazumijeva, na što mi je on rekao kako je tužno da sam si poljubac već uništio. Uništio, pitam? Uništio. Iztrivijalizirao. Marginalizirao. Istina je. Ljubio sam mnogo. Sada, pri prvom trenutku, ne prepuštam se, ne naginjem, ne osjećam, srce nije impresionirano, penis baci pogled ali nije ni u letećem startu do adekvatnih motivacija. Koncentriram se na ruku koja ide do obraza, zaore iza do tjemena, iznad vrata, među kosu prsti odu, mrvicu stisnu vrat, gricnem usnu, poljubim gornju, stisnem tijelo uz svoje, automatizirano kao atrakcija u lunaparku. Dobro se ljubim. Zaista se dobro ljubim. Ne za sebe, doduše. Ne znam za koga. Valjda za osobu preko puta. Ima da ti se sviđa sve to. Inače sam si uništio poljubac ni za što.

Kada sam se prvi put poljubio imao sam mali broj godina, ne mogu se sjetiti broja ali negdje u četvrtom osnovne škole, što je rano, znam, ali eto dogodilo se, sa djevojkom kratke kose koja je mnogo psovala, na moru pored obale usred mediteranskih biljaka na morem i vjetrom tesanim hridinama, kada sam uz pitanje smijem li krenuo, i, pretpostavka je da bi se preslatko nasmijao da mi netko pusti iznova kao na video vrpci što sam točno radio i kakav točno bio je taj poljubac, jer Bog zna da ja nisam imao pojma što poljubac točno je, ali sam krenuo svejedno. Senzacija tog poljupca u rekolekciji je nestala, sjećam se samo gomilu vlažnosti i pucanja u prazno, no jedno je ostalo. Ostalo je u memoriji kako šećem sa tom djevojkom, koja je, kudos za mene, bila osmi razred ili takvo što no svakako starija, i kada sam se, ej, tresao. Tresao pod pete mi do kose. Čitavo je tijelo podrhtavalo u kompletno mi nepoznatoj senzaciji koju nisam imao čast osjetiti nakon, ikada. I bilo mi je hladno. Žarko hladno. I rekao sam joj to, na što je, mnogo kul i spretno, rekla da nju ljubav grije, što je pizdarija na koju bi se danas kretenski nasmijao ali ajde, bili smo deca. To je bio moj prvi poljubac.

I možda je očito da trebamo muziku, i slow motion i priče iza svakog poljupca. Možda više nije dovoljno biti sam sa svemirom i djevojkom ti preko puta pred očima galaksije da doživiš ono za što si stavljen ovdje da doživiš. Možda su nam percepcije toliko prekrcane da u nedostacima galame ne kužimo ništa. Možda je Huxley imao pravo. Možda smo aparati gladni emocija.

Godinama kasnije gledam trejler za romantičnu komediju, i kupi me. Njen sam. Par vješto izrezanih kadrova i uzet sam, u potpunosti. Stoga možda i nismo samo aparati. Možda sam samo zaboravio.

nedjelja

svibanj

2013

SLUČAJ INSPEKTORA ŠUŠNJARE

blogdogg

Inspektor Šušnjara je sisao čokoladno kozje mlijeko u tetrapaku i igrao tetris.
Imao je na stolu friški slučaj-zloporaba bloga. Nije baš bio vičan društvenim
mrežama ,a i jako je malo znao o tome. Navodno jedna kriminalna skupina
komunicira putem bloga. Bave se švercom ljudi i droge. Objavljuju nekakve
postove sa fotografijama i šifriranim tekstom.

-hmmm...da vidimo malo taj blog hr...

Izguglavši, Šušnjara je zablejao u naslovnicu. Nazvao je kolegu:

-Ej Miro imaš minutu? ...istražujem tu aferu blog....da, upalio sam i šta sad?

Pritisnuo je opciju Izradite blog. Naziv bloga?

-hmmm...bijelo janje...

Nakon nekog vremena, Šušnjara je ušao u blogerski đir i bloger Bijelo janje
relativno je bio prihvaćen u blogerskoj zajednici. Objavljivao je postove u
kojima bi blejao.

-Beeeeeeee!!!

Posjećivao je blogove i divio im se. Strogo se držao šablone komentiranja koja
je stigla s vrha: Hvaliti svaki blog. Ne zamjerati se. Promicati toleranciju.
Jednom je iz službenog auta mobitelom slikao zelenu livadu i s tom je
fotkom Bijelo janje postao bloger dana. Šušnjara je imao sve trekere, ali ni
oni nisu često bili pouzdani...dani su prolazili, postovi su se objavljivali i
ništa se nije dešavalo do...

(nastaviće se;)

SVAKA SLIČNOST SA BILO KIME TKO SE PREZIVA ŠUŠNJARA-NENAMJERNA I SLUČAJNA!SORI ŠUŠNJARA!

nedjelja

svibanj

2013

Kamo je odletio maslačak...s proljeća

salicakave

Kad dođu jutra u kojima tabani ne hodaju po hladnom podu
Kad padne topla kiša i slijepi odjeću
Kad se prekinu skoro svi rituali osim onog malog brdašca navika
Kad bude najavljeni dan
Kad bi se neke oči srele – tako je zapisano.
Neću biti na dogovorenom mjestu
Nećemo ispijati dogovorenu kavu
Nećemo ostvarivati želje
Nećemo biti s drugog svijeta
Neće se dogoditi ono nešto čarobno.

Kad školjke neprimjetno otključaju vrata i prošeću sa gostima
I kad se svi budu sporazumijevali rukama jer jezike ne znaju
I kad osmijeh bude i drugima ispravljao dan i popravljao kragnu
Nećemo se naći na onom uglu
Nećemo sjediti za istim stolom
Neće se izgovoriti čuvane riječi
Neće se uovozemaljiti to pružanje ruke
Neće narančasto frcati iskre po ljetnoj noći.

- Dolaziš?
- Dolazim. Dolaziš?
- Dolazim.
- Nikakve odgode?
- Ne. Nikakve odgode?
- Ne.
- Vidimo se?
- Vidimo se. Vidimo se?
- Vidimo se.
- Sretan put.
- Sretan put.

Kad se noge počnu šuljati po toplom podu bose i neispavane
Kad padne kiša koja slijepi odjeću
Smislit ću što se s ograničenom prtljagom nosi na pusti otok
I kako koža bez mlijeka za sunčanje ne izgori jer se to ne nosi na pusti otok
I koja to knjiga prati takvo putovanje
I čime se uspomene kadriraju opale i nose doma
I što se radi, kako se živi, što se jede, kuda se hoda.
Pakirat ću se i put će biti sretan
I zaronit ću u podmorje Antarktike
Gledati kitove
Vrištati s planine promrzla usred ljeta
I otići ću u prošlost pet tisuća i sto godina
I vući ću se po tuđim plažama, po pijesku i po kamenu
Trčati za autobusima, iskakati bez stajanja.
Znaš li da na nekim mjestima svijeta mora imaju prozore?
Znaš li da na nekim mjestima svijeta zemlja gori?
Znaš li da na nekim mjestima ne trebaš prtljagu, samo stopala?
Znaš li da ću ukrasti nečiju najdražu rijeku iz korita, do zadnje kapi?
Da ću zarobiti nečiju uvalu u samo svojim slikama budućih uspomena?

- Vidimo se?
- Vidimo se.

Kažu da je pravi glumac uvijek spreman zamijeniti uloge.
Mogli bismo sad zamijeniti godine i vrata. Svakom ono tuđe.

(p.s. promijenila sam adresu)

Na nekim planinama možeš zalediti što god poželiš
Nakon toga javom uroniti u davnu prošlost
I onda se vratiti na tuđe kopno sa sobom noseći mirnu luku u džepu.
Nijedan od tih jezika ne znam. Nijedan.
A sve ću ih slušati
I mahati rukama da mi dodaju čašu mora jer sam žedna
I onda onda onda
Onda kad se vratim nemam pojma o čemu tišina govori
O kakvoj mojoj adresi
Kakvom broju
Kakvom to imenu?
To nisam ja.
Ne, ni s kim se nisam dogovorila.
Da, bila sam na putu
Malo sam izgorjela po ramenima
Ove crte po leđima zovu se uspomena.
Kad odsanjaš želje ostaje samo jedan san –
Ostati sretan ispočetka.

nedjelja

svibanj

2013

Zvjezdanim stazama

rujabox

Kensonov vrt je bio jedino mjesto na svemirskom brodu Wanderer na kojem se Delmat osjećao donekle ugodno. Tamo se skrivao kad bi ga uhvatila čežnja za domom. Nije to bio baš pravi vrt, više hologramski, ali bilo je u njemu i pravih biljaka koje je profesor Kenson uz mnogo truda uspjevao održavati na komadiću teraformiranog poda. Kenson je bio vrlo sposoban i lako bi na Wandereru napravio čitavu džunglu kad takav poduhvat ne bi trošio previše energije, potrebne brodu za nužno funkcioniranje, a da ne spominjemo warp pogon bez kojeg nema ozbiljnog putovanja svemirom.

Delmat nikad nije sanjao o velikim avanturama. Nisu ga privlačila svemirska prostranstva i bilo je nezamislivo da bi jednom mogao napusti treći kamenčić od sunca, koji je za njega bio najbolji i najljepši od svih mogućih svjetova. Želio je samo mirno živjeti pod toplim suncem juga i ponekad nekoga "naguziti" na KvizBOX-u, a baš tamo se sve izjalovilo. Pojavila se ta Sedma Mary od Devet koja ga je; sad u to više ni malo ne sumnja; puštala da je pobjeđuje i pomutila mu pamet.

Saznavši da je Sedma Mary član posade kapetana Špeka, bez razmišljanja je ispunio prijavnicu, sve u nadi da će se približiti njezinoj stražnjici. I eto ga sad tu, a zamamna stražnjica Sedme Mary mu nije ništa bliže nego na KvizBOX-u iako može do mile volje buljiti u nju dok se saginje nad kontrolnim pultom ili premješta s noge na nogu. Kakve noge ima Sedma Mary, a ni ostalo nije za podcijeniti. Njeno tijelo je stvoreno za užitke, usne za poljupce, blago promukli glas za uzdahe, ali na Delmatovu nesreću, ona za te stvari ne mari. Otkako se ukrcao na brod i preuzeo dužnost u kuhinji, ni nasmiješila mu se nije; njene prelijepe oči prelaze preko njega kao da ga nema. S njim komunicira samo na KvizBOX-u, kad igraju dvoboje i kad je on "naguzi", tad se opsceno zafrkava s njim, ali kad se sretnu na brodu, nema ni traga od one vrckave Mary koja ga je navela da napusti ljubljenu majčicu Zemlju.

Sve je zbunjeniji i frustriraniji, počinje sumnjati da ta hladna Sedma Mary nije Mary koju je upoznao na kvizu, ona koja mu tamo u šali kaže, evo, sad ću ti se namjestiti. Strah ga je da je kapetan Špek u pravu. Još prvog dana, primijetivši kako zadivljeno pilji u stražnjicu Sedme Mary, kapetan Špek mu je rekao:

- Okani se ćorava posla, Delmat. Sedma Mary je borg.

Nije mu povjerovao. Ne želi mu vjerovati, ali... Pokušao je započeti s njom neobavezan razgovor, pozvati je da prošeću Kensonovim vrtom, no jedino o čemu se može razgovarati sa Sedmom Mary je sigurnost svemirskog broda, a o tome ona nema što s njim pričati; njegovo je da hrani posadu. Jednom je prijavio kvar na kuhinjskom pretvaračkom sustavu. Brzo je otkrila da laže i prijavila ga kapetanu Špeku što je rezultiralo novčanom kaznom čiji iznos je odbijen od njegove mjesečne plaće.

Jako se razljutio na nju, a i na kapetana Špeka koji se pokazao neumoljiv, i da je mogao napustiti brod, ni trenutka ne bi oklijevao, ali ljutnja nije dugo potrajala i on se nastavio šuljati za Sedmom Mary.

Svaki slobodni trenutak je provodio u njezinoj blizini, naslađivao se i frustrirao promatrajući njezinu skladnu figuru u tijesnom trikou, graciozne kretnje, pravilan profil koji kao da je bio isklesan od mramora, lice koje nije odavalo nikakve emocije. Ničim nije odavala da je njegova prisutnost smeta, ni da primjećuje njegove uzavrele poglede. Zato ih je primjećivao kapetan Špek, mrštio se i odmahivao glavom, ali riječi više nije trošio. Delmat je znao da ga on smatra izgubljenim slučajem, kao i drugi članovi posade koji su na račun njegove neuzvraćene ljubavi zbijali šale, u čemu je prednjačila doktorica Zlogika.

Kad se oglasio alarm; prvi put otkako se Delmat ukrcao na Wanderer; Sedma Mary je ostala mirna. Na lijepom licu nije bilo ni tračka zabrinutosti. Miran je bio i njezin glas: - Kapetane Špek, previše smo se približili pukotini.

- Sve je pod kontrolom, Sedma Mary – odgovorio joj je kapetan Špek.

- Uključilo se zaštitno polje, trošimo previše energije – upozorila ga je.

- Možeš li skenirati pukotinu?

- Imam sken, možemo se udaljiti.

- Nalaziš li izlaz u Zuziworld?

- Kapetane Špek, ako je to zbog one Hemi, moram vas upozoriti...

- Odgovori na pitanje – zatražio je autoritativnim tonom.

- Da vidim ga, ali...

- Drži na oku taj izlaz.

Doktorica Zlogika je uletjela poput vjetra: - Koji kurac se događa? Pola toga mi u laboratoriju ne radi, sustavi javljaju da nema dovolno energije. Jesmo li napadnuti?

- Sve je u redu, Zlogika – umirivao ju je kapetan Špek. – Samo trenutno trošimo nešto više energije.

- Zbog čega? – htjela je znati Zlogika, sumnjičavo promatrajući kapetana Špeka koji se lagano zacrvenio, a zatim se okrenula Sedmoj Mary. – Sedma Mary, o čemu se radi?

- Previše smo se približili pukotini – požurio se informirati je Delmat, koji je sad već bio više nego zabrinut za svoju kožu.

- Sustav je uključio zaštitno polje – hladnim tonom se nadovezala Sedma Mary.

- Je li to istina? – zabrinuto je zapitao Kenson koji je ušao u prostoriju na vrijeme da čuje što se događa.

Odmah za njim ušle su By i praktikantica Viki. Obje podjednako uznemirene.

- Špek, da nisi ni pomislio utjerati brod u pukotinu jer ćeš imati sa mnom posla – zaprijetila mu se Zlogika, potpuno zaboravljajući na hijerarhiju što je rado i često činila. – Odmah nas miči.

Ni Kenson u tom trenutku nije našao za shodno poštivati hijerarhiju: - Špek, nemoj izvoditi gluposti.

- Mi smo istraživački brod – podsjetio ih je kapetan Špek. – Ovo je jedinstvena prilika da istražimo pukotinu i zavirimo u neki od paralelnih svemira.

- U Zuziworld – tiho je isustio Delmat, ali dovoljno glasno da ga svi čuju.

- Zbog čega nam je Zuziworld zanimljiv? – zanimala se By.

- A što misliš zbog čega? – ljutito je frknula Zlogika. – Hemi je u Zuziworldu.

- Ona koja se uskoro udaje? – radoznalo će By.

- Baš zbog te koja se udaje, naš kapetan se igra našim glavama – zlovoljno će Zlogika. – Ali prije toga ću se ja poigrati njegovom glavom.

- Zlogika, prisiljavaš me da te kaznim – oštro će kapetan Špek.

- Ajde da vidim kako ćeš me kazniti? – dlanova oslonjenih o bokove, Zlogika je ratoborno koraknula prema kapetanu Špeku.

- Stvarno, Špek, što si to naumio? – brinuo se Kenson. – Cura se udaje i ostavi je na miru. I kakva korist od toga da se troši silna energija na istraživanje nekakve pukotine koja će se ionako zatvoriti kao da je nikada nije ni bilo, a mi je nećemo imati dovoljno energije za uključivanje warp pogona i propustit ćemo bal kod gospodarice Magde.

- Ovo nema veze s Hemi i važnije je od bala – Špek je nastojao zvučati autoritativno. – Uostalom, nitko nije prelud za porilukom.

- A veprići – istovremeno se oglasilo više glasova.

- Delmat vam može pripremiti veprovinu kakvu god poželite, ukusniju od one koja će biti poslužena kod gospodarice Magde – uvjeravao ih je Špek. – Pitanje je zna li ona uopće pripremiti veprovinu, poznato je da je vegetarijanka.

- Nemoj ti nama, Delmat će – Zlogikine oči su opasno bljesnulo. – Znamo mi od čega i kako Delmat priprema svoje specijalitete.

- Pravo meso je pravo meso. Još veprovina – uzdahnuo je Kenson.

- Delmat priprema odličnu hranu, ali to ipak nije ono pravo – požalila se By. – Bez uvrede, Delmat, može sto put biti kao pravo, izgledati isto, čak biti i ukusnije, ali...

- Znam, By – potišteno se složio Delmat. – I ja sam se uželio pravog maslinovog ulja, smokvi, pršuta...

- Čuo si, Špek – nabusito će Zlogika. – Uključuj warp pogon i pravac Zemlja.

- Nećeš mi ti zapovijedati – oštro će Špek. – Nismo na KvizBOX-u i izvoli mi se obraćati kako spada. Za tebe i sve ostale, ja sam kapetan Špek.

Zlogika se nije predavala: - Kapetan bi trebao biti odgovoran, a ti se trenutno ponašaš neuračunjivo.

- Sedma Mary, pripremi teleportacijsku kapsulu. Idem u pukotinu, a ti ćeš u mojoj odsutnosti preuzeti zapovjedništvo nad brodom.

- Odlično, Špek – Zlogika se zlurado nasmijala. – Tebe ispucamo u pukotinu, a mi odosmo na tulum kod Magde.

Ne obazirući se na Zlogiku, Špek je nastavio: - Nakon teleportacije odmakni brod na sigurnu udaljenost i pričekaj daljnje upute.

- Kapetane Špek, moram vas upozoriti da ne znamo funkcionira li teleportacija u pukotini. Mogli biste poginuti.

- Tu smo da istražimo takve stvari i neću biti ni prvi, ni posljednji koji je poginuo na zadatku – smiono će Špek. – Ti, By, ideš sa mnom.

By je problijedila. – Zašto ja, kapetane Špek?

- Kad stignem, trebat će mi prevoditelj, a ti si naš lingvist.

- Ako stignete – podsmjehnula se Zlogika.

- Vrhunski stručnjak za dešifriranje nepoznatih jezika, tako piše u tvom dosjeu – nastavio je Špek. – Ovo ti je prilika da se konačno dokažeš.

- Ali potpuno sam nepripremljena za ono što nas čeka u tom Zuziworldu.

- Ako je Hemi mogla komunicirati s nama i ti ćeš pronaći način. Možda se njihov jezik ne razlikuje previše od nekog jezika koji poznaješ.

- Ali ja svejedno ne bih kroz pukotinu, preriskantno je – izvlačila se By.

- By, ovo je naređenje. Uzmi što ti je potrebno za prevođenje i idemo.

- Mogu ponijeti samo mini translator, a on mi neće biti od prevelike koristi ako oni govore nekim zaguljenim jezikom. Bila bih korisnija na brodu gdje imam više mogućnosti i svu potrebnu opremu, siguran pristup bazama podataka.

- By, ne vrdaj. Požuri se ili ćeš snositi posljedice svog neposluha.

Deset minuta kasnije, kapetan Špek i By su ušli i teleportacisku kapsulu. Trenutak prije nego se kapsula zatvorila, Zlogika im je dobacila: - Pronađete li na Zuziworldu kakvog puža, obavezno mi ga donesite.

Teleportacija je pokrenuta, kapsula se zarotirala i nestala. Pritisnuti tjeskobom, u tišini su promatrali praznu rampu za teleportaciju. Jedino Sedma Mary nije podlegla tjeskobi. – Vratite se svojim dužnostima – smireno je zatražila.

nedjelja

svibanj

2013

Tebi.

thingsillneversay

"Tada smo bili mladi i naivni. Sve nam se činilo mogućim.
Zaljubili smo se. Nismo ni znali šta je ljubav, ali nije nam bilo važno, jer smo imali jedno drugo i bili smo sretni."
Kevin Alan

Da, tako se uvijek čini i tako uvijek sve izgleda. Uvijek mislimo da smo si dovoljni, da je to ono što će potrajati. Nije potrebno već sada reći zauvijek, ali neko vrijeme. Da će potrajati neko duže vrijeme. To je zasada dovoljno, ali ti meni ni to nisi mogao garantirati. Rekao si to, ali džaba, kada si u roku keks otišao. A htjela sam, željela sam. Tebe, tvoje ruke, tvoj dodir. Taj osjećaj kad te imam, kad si tu, kada staviš moju glavu na svoja prsa i čujem ti srce. Njegovo kucanje mi je reklo koliko me voliš, iako ti nikada nisi imao hrabrosti. Ne znaš ti šta sve tijelo odaje. Odaje sve što se uporno trudimo sakriti. Zvuk tvog disanja, miris tvoje majice, tvoje kože, tvoga tijela. To mi treba, to želim. Zar se ne sjećaš koliko sam dugo upijala tvoj miris, samo da ga što bolje zapamtim. Memoriziram. Toliko ga dobro znam, da bi ga prepoznala bilo gdje. Poput robota, pala bi na koljena ispred svog vladara. Dotrčala kao izgubljeno štene u ruke svoga vlasnika. U poznate, sigurne ruke. Trnci koji nastaju od tvog dodira. Najviše volim zatvoriti oči kada me dotakneš. I u potpuno sam drugoj galaksiji. Galaksiji koju mi donose samo tvoje ruke. Samo kad me pogledaš, tijelo mi se slomi, odustane. Prekine svaku radnju, jedva ga uspijem kontrolirati. Fali mi taj osjećaj potpune obuzetosti. Osjećaj kada netko mnome potpuno vlada u svakom smislu. Osjećaj kada se potpuno predam u tvoje ruke i osuđena sam na tvoju milost i nemilost. Bez straha, bez nelagode. Da dođeš sada, i pogledaš me svojim dubokim tamnim očima, bez i jedne riječi. Imao bi me, ponovo. Eto, toliko ti "puno" treba da me osvojiš. Sramota. Moja, ne tvoja. Sramota što sam tako bespomoćna pred tobom. Pred tvojim očima, licem. Sramota. Čini se da je takva ljubav. Da, ljubav. Čini se. Pošto priče u stvarnom životu rijetko imaju sretan kraj, ostavljam te. Ali kada tebe jednog dana svi ostave. I ona, zbog koje si ti ostavljao sve. Neće ni mene biti, neću pasti na koljena pred tvojim licem. Neću potrčati kao pseto za tvojim mirisom. Neću, jer život ide dalje. I tako ću i ja. Nitko ne kaže da mi nećeš nedostajati. Hoćeš. Ali imat ću dovoljno ponosa i samopoštovanja da kada te vidim, na usta stavim diplomatski smješak, pozdravim te i prođem. Neću te pitati kako si, jer mi više neće biti važno. Kao što ni tebi nije važno kako sam ja sada. Sve se vraća u životu. Osim one koja te htjela najviše, koja te cijenila najviše. Takve se nemaju dva puta u životu. Il ju prvi put uhvatiš il živiš do kraja života bez nje. Ti si svoje izabrao.

http://www.youtube.com/watch?v=wdGZBRAwW74
http://www.youtube.com/watch?v=nJ3ZM8FDBlg
http://www.youtube.com/watch?v=yTCDVfMz15M
http://www.youtube.com/watch?NR=1&v=tg00YEETFzg&feature=endscreen

subota

svibanj

2013

Bobington AD MMXIII

umornooko

Uželija san se boba ... lani i pridlani me nije bilo u Kambelovcu, da sad ne gren u detalje sa razlozima, a ovo današnje događanje, posli one jučerašnje gnjile južine začinjene sa savuron (pijeskon, za sjevernjake) iz Sahare ... dođe mi skoro ka likarija. Znan, i te kako, ne zaboravite, da mi je likar priporučija da izbjegajen „municiju“, znači fažol, bob, slanutak, pa i biži ... ali reka san, danas ću se prigorit ... pogotovo ča smo se spremali poć svo troje, Vinkica, Zakonita i ja ...
Naravno, 'beš plan koji se ne izjalovi, pa tako i ovi naš. Zakonita je morala ostat doma, jer jon se mater ništo kaputaje (ne osjeća se dobro, za sjevernjake) ... fibrica, virozica, ništa zla, ali nije vragu za virovat, nije red da je ostavimo samu u kući.
Zato smo se Vinkica i ja zaputili u patrolu. I to dosta rano, već smo prije četri i po bili tamo, a ka triba počet u pet uri. Čak san i misto za parkiranje naša, poučen iskustvima za sv. Duju u Splitu, i nikidan za dičju čakavsku večer u dvorcu Vitturi. Ipak vridi doć na vrime thumbup
I znate ča mi je palo napamet? U ove dane o' boba, Kambelovac, koji je staro ribarsko misto, a u zanje vrime je posta poznat po klapskoj pismi, u ove dane bi, makar privremeno, triba prominit ime u Bobington party
Dani boba su postali, kako se ono moderno govori, BRAND, koji su postali svojevrsno „otvaranje lita“, prva fešta u ove dane koji nan pridstojidu, kad izajdedu vanka i oni najštufiji, ča in se ne da skinit šlape i obut postole za prošetat priko Brca.
A bilo jer tot svega lipoga za vidit ... ča se dira makar za tradiciju ako nema direktni dodirni točak sa bobon ...

Svita je bilo odsvukud, iz bliže i dalje okolice ...

... ništa bez vatrogasac ...

Nisu izostali ni drugi sezonski plodovi, kojima Kaštila ne osudijevaju ...

Kako smo na vrime došli, mogli smo se po komodu prošetat, i lipo sve slikat, detaljne pripreme ...

Udruga koja okuplja kaštelanske neviste Poljakinje uvik jema svoj maštovito uređen štand di nas nudidu specijalitetima svoga rodnoga kraja, uz, naravno, dodatke boba u svim oblicima ...

Novinarski štand san uvatija još u užurbanoj fazi pripreme. Objasnili su nan da oni ovod nisu samo da oblikuju javno mnijenje, nego da pokažedu kako su sa vrljačon & kacijolon umješni u najmanju ruku ka i sa mikrofonon.

Mora san ovjekovječit i ovi specifičan štand Poljoprivredne škole ....

... odličan spoj mladosti, lipote i iskustva, a mislin da se i jedine moredu pofalit kako su bob, koji su duperale (koristile, za sjevernjake) u prikazanin delicijama same i uzgojile u školskome vrtlu.
Kakova bi to fešta bila brez latene muzike ...

Nakon ča su prigodnu besidu rekli oni ča in je to posal, počelo se ložit sve u šesnajst, svi su bili pri kraju sa svojon spizon ...

Bajkerska kotlovina sa bobon u tragovima ...

Bob & Artičoki ... mmmm ...

Ovo zadnje san, na moju nesriću, kasno vidija, kad san se već bija debelo namirija ...
Tribalo se pomučit, impresionirat žiri, i zaradit koju od ovi medalja ...

... a ostalo mi je i „filma“ u aparatu za slikat ljude koje nisan odavna vidija ...

... i naravno, kakova bi to bila fešta o' boba bez Mateline vinarsko/kulinarske kombinacije iz Mašograda ...

... ovi put pojačanih i mladin snagama. A di su vinari, mora bit i kar i sa konjima

Bidne beštije su stoički podnile pusto slikavanje, blicavanje i pentranje male i velike dice po kočiji i nisu se makli sa mista.

Već san se spremija poć lagano do auto, kad čujen iza leđa ono, po domaću, “a oli nas neš slikat?“ ... kako da ne, drage volje ...

... isto ka ča san i na odlasku slika novinarsku ekipu sa Portala grada Kaštela u punome pogonu ...

Sve u svemu, odlično provedeno pozapodne, kad je malo palo sunce, bilo je čak i ugodno, taman, ne privruće. Porcije su bile pristojne, po deset kun, viino po pet, a za Vinkicu i mene bila je samoposluga sa strane za kupit sokić party
Šteta ča i Zakonita nije mogla sa nama, ali nadan se da će ovo lito bit još prilike da se negdi zaputimo skupa, samo da nas sve zdravlje posluži.
Reka san već na početku, kakvi lipi dan posli one jučerašnje gnjileži, ka zatišje prid sutrašnje izbore, ma koliko mi šutjeli o tome cerek
Zato svima u pamet, izajdite sutra, recite svoje, najgore je ostat sidit doma i ronjat da je svak kriv!
Skoro san zaboravija, pita me jedan stariji barba da u koje će novine izać ovo ča slikajen. Nigdi, barba, u nijedne novine, nego na blogu! Vidin da je iša od mene sa upitnikon navr glave, pa mu nisan još tija spominjat i fejs ... more bit da bi još petava roge za menon misleć da san ga u đir uvatija. Nije meni moja rojena mater zaludu, mrtva ozbiljna, rekla da ja ne moran odit u crikvu kad se ispovidan na internetu. Amen!
Zdravi i veseli bili!!! mah mah mah

subota

svibanj

2013

Alone in the dark

yulunga2

Tako se zvala igrica koju sam prije desetak godina imala na svom računalu.
Jedna od nekoliko jednostavnih koje su mi kratile vrijeme i povremeno isključivale od nekih stvarnih problema...ujedno i prva inačica te kultne videoigre.
Ne znam što me privuklo njoj; glazba, za moje skromne zahtjeve solidna grafika ili samo činjenica da nije jedna od brojnih "pucačina"...kakogod, igrala sam je...danima...

Sukladno žanru kojem pripada ( Survival horror ) igra vas u toj verziji vodi kroz potkrovlje stare kuće gdje pronalazite razne predmete, a cijelo vrijeme vas napadaju skriveni demoni koje morate uništiti...
Neki su ubili mene, mnoge sam ubila ja...no, igricu sam ubrzo "prerasla" ( prerasla sam zapravo sve, iako ih nisam puno ni odigrala)...pa sam je jednostavno izbrisala...

Brisanje jednim potezom miša je jako jednostavno, ali kada se igra iz virtuale preseli u realnost sve izgleda puno teže...
Suočavanje sa svojim "tavanskim demonima" se tada pretvara u istinski horror...ako im dopustite...iznenadit će vas ako prije toga ne iznenadite vi njih...

Neki su me ubili...davno, mnoge sam ubila ja...ali ni jedni mi više ne mogu nauditi, jer sam im ubila vođu...ubila sam Strah.

Angel in the dark - Nemesea

subota

svibanj

2013

Nema naslova

soundofsilhouettes

Is it wise holding you when even a foll would let go

Više se nisi ni trudila, nisi pokušavala zatvoriti ta vrata, samo bi ih držala i prstima prelazila po njima kao da im crtaš špijunku za idući put. Možda mi idući put uopće ne otvoriš. Staneš u stranu, pustiš me unutra.
- Znam da sam trebao razgovarati s tobom.
Podigneš pogled, pogledaš me, trepneš koji pun i okreneš glavu. Prvi put si sjela u kuhinju i pila vodu. Drugi put si sjela u dnevni boravak. Treći put si otišla u spavaću sobu i zatvorila vrata za sobom.
Prvi put sam sjeo kraj tebe i pričao. Drugi put sam stao ispred tebe i pričao. Treći put sam legao kraj tebe i zagrlio te. Ležali smo čitavu vječnost. Šutio sam čitavu vječnost. Pričao čitavu drugu vječnost. Ni riječi. Ni trzaj. Kad sam ušutio okrenula si se s lijevog boka na desni i krenula nešto reći. I gledam te i držiš usne i dalje razdvojene. I poljubio bih te, ali znam da to s tobom nije najpametnije. Pa se ne mičem s mjesta. Stojim i gledam kad ćeš progovoriti. Ali šutiš. Gledaš mi negdje u bradu, kroz kožu i kost, kroz mene, gledaš u prazno. Ali ne spajaš usne.
- Reci.
I udahneš. Vidim kako se spremaš reći. Vidim da želiš nešto reći, ali umjesto da kažeš, izdahneš. I sve ispočetka.
- Reci.
I na trenutak me pogledaš. Prestaneš gledati u prazno i pogledaš me. I opet udišeš, duboko udišeš.
- Preblizu si mi.
I onda sjedim na krevetu i ti opet šutiš. I cijela poanta se putem izgubila jer nisam došao šutjeti. Došao sam raščistiti, popričati, izgladiti. Došao sam nas popraviti. Ali šutiš. I ustaješ. I oblačiš se. Uzimaš ključeve od stana i ideš i rekao bih nešto, rekao bih ti da ostaneš ili da ću poći s tobom, ali preblizu sam ti pa te puštam da odeš. Čekam da odeš pa odem i ja.
Idući put se vrata ne otvaraju. Idući put se ne otvara ništa. Preblizu sam. Ili sam bio predaleko. Tebi je to isto.
Trebalo je društvo u kojemu me nećeš moći izbjegavati. Trebalo je da te društvo prisili da pričaš sa mnom. Pa si to i dobila. I cijelu priču znam. „Ako dolazi, neću doći.“ Pa nisam došao. Kad sam trebao. Ali došao sam. Jer ne bi nikad počela pričati. Ne bi nikad počela pričati pa sam te natjerao.

Hodaš nespretno u obući koju inače nikad ne nosiš. Ispričavaš se i ustaješ, samo što si usput sve svoje ponijela pa i jaknu. Vidim na vratima kako je uzimaš i samo budala ne bi shvatila da se nisi nakratko ispričala, nego da misliš otići.
Znaš li kako si tada nespretno hodala u toj obući? Nespretnije od mog objašnjavanja. Nesigurnije od mog zvonjenja.
- Treba ti ruka?
- Odi.
- Jesi dobro?
- Mislila sam da ti je dovoljno pola sata razgovora maloprije.
- Prisilnog razgovora?
- Even a fool would let go.
- Ljuta si. I razumijem da si ljuta.
- Devet krugova pakla je sasvim dovoljno.
Hodaš i dalje nespretno i izmičeš mi ruku svaki put kad te dotaknem.
- Devet krugova pakla?
Kratki koraci. A pod je već pun tamnosivih fleka od proloma oblaka koji se sprema i najavljuje ogromnim kapima.
- Devet krugova pakla.
I po mojoj košulji je već previše tih kapi i po tvojoj haljini i po kosi i po mojoj.
- Obuci jaknu, pokisnut ćeš.
- Pokisnut ću i s njom.
- Čemu ovo?
- Kažem ti, makni se. Dovoljno je teško i ovako.
Pada. Pada tim ogromnim kapima i razlijeva se po svemu. Znaš koliko ti je kosa bila slijepljena?
Kad sam te primio za ruku, trznula si kao da sam od otrova. I stala i okrenula se prema meni i gledala me i siguran sam da si opet onako disala – oni udisaji koje čuvaš za velike riječi, za prave riječi pa umjesto njih izbaciš zrak iz pluća i nastaviš disati, gledajući i ne govoreći ništa. I onda opet tvoje „pusti me, dovoljno teško je i ovako“.
- Ne misliš li da pretjeruješ? Do kad misliš izvoditi?
I pljuštalo je tako da je zatomilo pola onoga što sam rekao.
- Nemaš ti pojma.
- Naravno da nemam kad ne razgovaraš sa mnom.
- Nemamo si više što reći.
- Ti i ja? Zato što si ti tako odlučila? Zato što si ljuta? Ili jer šutiš? Ili jer je gotovo?
- Gotovo je odavno.
Opet se okrećeš i ideš. Pljušti, a ti ideš tako odlučna, bez ikakve žurbe. Ideš kao da tako možeš otići od svega ovoga.
- Ne mislim trčati za tobom.
- Ne očekujem da trčiš za mnom. Očekujem suprotno.
I opet sam te dodirnuo. I opet si mi se izmakla. I opet si stala. I opet stojiš i dišeš. I opet me gledaš. I...
- Gotovo je. Ne želim te vidjeti. Ne želim više ništa s tobom.
- Pa dobro, jebemu. Možemo li barem pričati?
- O čemu?
- O tome zašto je gotovo.
- Jer te ne mogu gledati bez da se loše osjećam. Jer te ne mogu... jer te ne želim gledati. Jer te ne želim blizu. Jer... je ne znam što bi bilo...
- Što? Da nisam otišao? Imali bismo svađu manje. Eto. To bi bilo.
I opet se okrećeš. I odlaziš. I ideš. Nema te. Luda si. Nema ni mene.
Nema me. Even a foll would let go. A čak nisam ni to. Pa je eto gotovo. I 'ko te jebe. I radi što hoćeš. I ljuti se zauvijek. I tko bi s tobom takvom mogao biti skupa. 'Ko te jebe. I tko jebe napisano volim te. I kratku poruku. I znak pažnje. I oprost. Tko sam ti ja. Ljuti se zauvijek. Imaš pravo. Nema smisla. Jer tisuće njih su normalnije i razgovaraju i opraštaju. Tko te jebe jer ni ti ne govoriš sve. Eto. Tko te jebe. Tko te jebe bit ću dobro. Bit ću najbolje. Još ćeš se čuditi. A ti se valjaj u depresiji. Tko te jebe.
I onda prođe godina. Puna godina treba da shvatim da i nije tako jednostavno. I da nisam rekao tko te jebe. Pitao sam. Tko te jebe? Kao - vratit ćeš se, kao srest ćemo se, kao bit će sve po starom. Kao – nitko te neće u međuvremenu... Taknuti. Gledati. Nećeš to nikome dati jer... što ja znam. Jer ćeš misliti na mene. Jer će ti nešto značiti. Jer, jer te nitko neće htjeti depresivnu. Kao - tko te jebe, a ti mi reci nitko. Ti ćeš...
Ali šutimo i ne javljamo se jedno drugome i ne viđamo i nitko te ne spominje, a ja nikog ne pitam za tebe i prolazi mjesec i prolaze dva, tri, gura to vrijeme. I idem. I vraćam se. I sve je dobro. Samo ti treba malo duže. Samo nam treba malo duže, da se sretnemo, da... shvatimo da smo bili ludi i blesavi.
Ali onda dođe ova i dođe ona i lijepa je i lijepe su. Sve su one lijepe. I zareda se žena, dvije, tri. I odem vani na balkon. Obučem se i odem na balkon, naslonim se na zid i zapalim i ispuhujem dim, gledam kako ide negdje, i kako idem negdje... idem u pičku materinu. I ona tamo u sobi, i ona ide u pičku materinu, samo ne sa mnom. Svi ćemo mi lijepo u tri pičke materine. I ponos. I inat. Sve će to otići u tri pičke materine, a i mi s njima.
- Oprosti, rano ustajem.
- I ja.
- Zbilja jako rano ustajem.
I ona se kupi, kupi sve svoje stvari i popravlja majicu i obuva obuću i sve je kao usporeni snimak jer joj treba sto godina da ode bez mene u pičku materinu. I onda se vrata zalupe, netko ih zatvori, ne znam tko, jer je samo bitno da više ode, nije bitno kako, i pušim na drugom prozoru jer je ne mislim gledati kako ide tamo gdje sam je poslao. I sebe. Valjda se nećemo sresti. I, ako budemo, bit će mehanički, kao što je cijela ova noć bila mehanička jer joj je trebalo. Nije željela. Trebalo joj je. A i meni je trebalo da izjebem štošta iz sebe. Pa smo riješili što smo trebali, a ja pušim na prozoru. I to će biti zadnja cigara, kažem si sigurno, tako sam odlučio. Neću više. Sutra ću ti doći i razgovarat ćemo kao ljudi i sve će biti kao što je bilo. Ali onda sutra više nisam tako siguran pa taj naum, svoju namjeru i čitav plan istrčim. Istrčim i tebe jer tko te jebe, mogu te istrčati. I popijem i tebe u muškom društvu kad se runde okrenu. I nema te. Istrčim te kad se pojaviš i brojim korake da te odjebem kako spada iz mozga. Jer te treba odjebati. Even a foll would let go.
I onda se pojaviš tamo negdje niotkud. I stojim tu negdje niotkud i jebi se. Nisi se trebala pojaviti jer ne mogu trčati i jer sam te istrčao. Ali pojaviš se i vidim samo mokru kosu od onda. I kako ideš i kako mislim 'ko te jebe. Samo si više ne vjerujem. Ne to što si govorim.
Pa te pozdravljam. Pa te zovem. Pa vodimo čudne razgovore. Pričamo samo da provjerimo je li sve u redu. I jest, sve je u redu. Ali nazovem. I opet nazovem jer te ne moram istrčati otkad sam počeo pričati s tobom. I nazoveš pa pričamo jer te ne moram popiti otkad pričam s tobom. I onda smo jedan dan na nekom nenadanom piću. I s tog nenadanog pića šetamo do tebe jer je ionako nedjelja, jer mi se nigdje ne žuri, jer sam te uvijek pratio doma. I onda stojimo na vratima i gledaš me i dišeš i pojavi se to, to „tko te jebe“ pa te poljubim. Jer nisi ničija. I ne možeš biti ničija. Jer je dobro. Jer te zovem. Jer me zoveš. I jer pričamo i jer ne trčim jednom, dvaput dnevno, ne a da brojim korake. Pa te eto, tko te jebe, poljubim jer si moja jer je tako, jer sam jebeni fool koji ne pušta. A ti izmičeš. I otključavaš vrata i ne zatvaraš ih jer se valjda uvijek nadaš da ću sam otići. I ne odem. Tako je to. Ne odem. Tako je naprosto. Uđem i onda se lijepo svađamo. I sad ćemo se svađati. Trebali smo se ko ljudi posvađati i izgladiti stvari. Trebali smo to davno učiniti, umjesto tko te jebe, umjesto šutnje. Trebala si mi oprostiti i sve bi bilo riješeno. Znam da bi jer me zoveš.
I svađamo se. Zbilja se svađamo. I razoružavam te, razoružavaš i ti mene, i sve je tako blizu, tako blizu popravku, sve je blizu onog ništa se nije dogodilo, uvjeravat ćemo se da nije sve dok si ne povjerujemo. I onda mi kažeš što je bilo. A već je prošla godina. I onda ne znam što reći.
Nisam znao što da ti kažem. Što god da sam ti rekao, ne bi popravilo stvari, znamo oboje. Ne bi popravilo ništa. Jer možda, da sam bio tu, možda ne bi bilo ništa. I možda, da sam bio tu, možda danas ne bih išao u tvoj stan, i ne bih iz tvog stana išao u svoj, možda ne bi bila sama, možda ni ja ne bi bio sam i možda bi bilo najbolje.

Možda ni danas ne bi bila sama. I to dijete danas više ne bi bilo dijete. Bilo bi veliko, jako veliko dijete, sa svojim glazbenim ukusom i tvojim tim i tim i mojim tim i tim. I ne bi prošao toliki život pokraj nas bez nas. I možda se ne bih pitao svaki put kad nešto sjebem kako je moglo izgledati ono što se nikad nije dogodilo, kako smo mi mogli izgledati.

subota

svibanj

2013

Pogled u Sunce

maithreya

Gledam na drugu stranu stola, a tamo nikog zapravo i nema.
Znao sam da je ovo bila loša ideja. Pročitao sam bio upravo neke članke na internetu i jednu ljubavnu pjesmu.
Rastužilo me to što se nisam mogao sjetiti za koga sam je uopće napisao. Odmaknuo sam glavu, a što ću drugo?

Dim je polako punio prostoriju i uskoro nije bilo zraka koji sam mogao udahnuti bez da se nakašljem.
Uvijek sam teško podnosio dim. Dim drugih ljudi.
Danas dok tako sjedim i primoran sam činiti stvari koje inače ne bih radio, čini mi se da ne znam što sam radio zadnjih tjedan dana, zadnjih mjesec dana, a možda i duže. Dok hodam niz ulice usamljenog grada, razmišljam o tome kako ne mogu shvatiti ni misli ni stavove sebe u ranijim danima, kad sam kao još bio mladić. Zapitam se onda kako bih uopće mogao misliti da mogu shvatiti drugu osobu koja ima svoju vlastitu prošlost ideja, stavova i principa. U to se upliće onda promjenjivost svega.
U jednom trenutku može biti na jedan način, u drugom trenutku već ide nekim drugim tokom.
Čovjek, spor poput mene, se teško nosi s tim, ali na kraju krajeva se i takav pomiri s činjenicama.

Sunce danas grije nekako neuobičajeno snažno. Ne smijem zaboraviti staviti naočale kad krećem izvan kuće, ma s kojim god to razlogom bilo. Pokušavam već danima napisati nešto pozitivno, ali osjećam kao da živim u nekom snu. Odnosno, samo u snu tu i tamo napišem nešto pozitivno. Vidim neke druge osobe, vidim nekog drugog sebe. Dok oblačim iznošenu košulju, sjećam se riječi svojeg prijatelja koji je nekad davno pričao o nadolazećim tramvajima. Bile su to sve priče za djecu. Ništa se takvo nije dogodilo, a i čisto sumnjam da se hoće. Nekad su mi govorili da sam čovjek enormnih kapaciteta, ali sad tih ljudi koji su to pričali više nema. Ovi oko mene se ponašaju kao da me ne poznaju. Ponekad me neki od njih lupne po leđima i kaže nešto tipa:
"Veliki svijet samo čeka na nas."
Pitam se kakav je to veliki svijet i gdje se on nalazi. Čini se da nemam za kartu do tamo ili ni jedan vlak na koji ja mogu sjesti uopće ni ne vozi do tamo.

Polako se opet prepuštam tišini jer je ona uvijek tu dok ju trebaš. Kad smo sretni, tišina nam šapće tako tiho da ju ni ne čujemo. U većini slučajeva ju onda ni ne trebamo. Promišljene riječi su u sreći odsutne.
U onom što je suprotno sreći, tišina nam šapće svakakve stvari koje nas mogu samo rastužiti. Ima tu i tamo koja lijepa, neko lijepo sjećanje možda. Ipak, sve prestaje kad se sjetimo da je to u prošlom vremenu. Kad razmišljam o prošlosti, zamišljam to kao neki lijepi prizor do kojega vodi puteljak koji je izbrazdan travkama i onim što bi se nazvalo "dračem". Beton je već popucao. Na dijelovima na kojima je bio šljunak sada se nalaze male grabice. Stopalo vam tone kad hodate takvim putem.
Sunce dolazi s druge strane, a putokazi su izmiješani i nema racionalnog načina da učinite pravu stvar.

Čujem još onaj fascinantni riff na gitari kojeg mi je pokazao jedan dobar prijatelj, iako on možda sam ne shvaća da mi je dobar prijatelj. Ponekad su nam ljudi bliski, a druga strana nije toga svijesna. Čovjek se može vezati za bilo što pa onda i za komadiće nečije osobnosti. Nikad nam se ne sviđa baš sve pa onda moramo komadati ljude. Metafizički, ali ponekad i fizički.
Osjećam se kao vlasnik mesnice kad pozdravljam svoje prijatelje. Malo ih je, ali svi se dobrovoljno podvrgavaju mojem seciranju njihovih osobnosti. Zanemarujemo one dijelove koji ništa ne valjaju. Ponekad se zapitam tko drži nož u ruci: oni ili ja?
Svi drže svoj nož i svi režu. Kad i govorimo da režemo za nečije tuđe dobro, mi zapravo režemo za svoje dobro jer nikad ne možemo otići dalje od krvi na vlastitom nožu. Krv na našem nožu nam znači više nego krv na nečijem tuđem. Tek kad jednom dobrano sami zabrazdimo u krvi, tada smo spremni pomoći drugima da također zaplivaju u tom lijepom, tihom i crvenom oceanu sreće.

Kako je dobro pomisliti na činjenicu da danas ne moram na posao. Moguće je da sam prespavao jednu četvrtinu dana, ali to je čista biološka nužnost. Ne bih bio spreman na ono što se mora danas dogoditi da nisam odspavao barem malo. Ponekad snovi znaju i biti dobri; ne budim se svakog jutra mrzovoljan. A o čemu sanjam? Borim se sa svojim mislima već duže vrijeme da ovo sve skupa ne postane neka patetika. Čisto spontano sam se pitao za što služe patetične pjesme? One privlače pozornost onih koji bi mogli osjećati iste stvari, ali nikad ne osjećamo iste stvari. Čar poezije. Spaja ljude koji umisle da osjećaju iste stvari, a svaki od njih je svemir za sebe. Svemir toliko udaljen od ostalih da nemamo tehnologiju s kojom bi došli jedni do drugih. Tu i tamo preleti neki komet pa onda po njemu pošaljemo nešto što smo nekome htjeli poručiti. Koliko očaja mora postojati u čovjeku koji svakog dana očekuje komet s pošiljkom, a on ne dolazi! Jedna riječ je dovoljna da stvori novi svijet i samo jedna riječ je dovoljna da uništi svijet koji postoji već toliko dugo. Toliko dugo da je zaboravio tko i što je on sam.

Ugriz realnosti. Pas dolazi do mene sav sretan i ja ga gladim, ali znam što se skriva iza tog sretnog dolaska. Idem dolje u smočnicu po hranu. Grabim određenu, poveću, količinu i stavljam to psu u njegovu zdjelu. Maše repom ili barem onim što od repa ima.
Čujem zvuk halapljivog proždiranja hrane. Jede kao da će hrana nekud otići. Ja u tom trenutku žurim van iz kuće kao da će život nekud otići. Naravno, ostavio sam sunčane naočale u kući. Nemam dovoljno strpljenja da se vratim po njih. Plaćam cijenu udaranja sunca u oči. Spomenuo sam već da je danas svjetlost neobično jaka. Jaka je poput zabrinutosti o onom što trebam učiniti slijedeće.
Razarajuća je poput misli o tebi.

A jebi ga. Vraćam se po naočale.

subota

svibanj

2013

Kismet.

beforegoodbye

Ima onih dana koji se dogode i nakon njih ništa više nije isto.
Dana od kojih pletemo osobne mitove. I pričamo, jer pričamo važnu priču u kojoj smo mi glavni junaci, mi siječemo glave zmajevima i spašavamo princeze ili smo princeze koje nakon godina čamljenja u nekoj zabitoj kuli konačno dočekujemo princa, osloboditelja, spasitelja. Uljepšavamo te dane, urezujemo ih u svoje osobne kalendare, mjerimo vrijeme od njih. Postoji doba prije i doba poslije tog dana. Ako smo sretni, pričamo priču o svakoj minuti tog dana, o svakoj riječi, pogledu, uzdahu, dodiru, psovki. Pričamo priču o milijardu boja za koje ni ne postoje nazivi, možda to i nisu posebne boje, možda je plava uvijek plava, svijetla ili tamna, i nema tisuću i sedam podvrsta, nego samo jednu, zaboga, plava je plava kako god okreneš, ali to je plava u tom danu, u tom jednom jedinom danu i ona nešto znači, baš kao što i tramvaj koji prolazi onuda odjednom nije samo tramvaj koji uvijek prolazi istim putem, nego je to sada kulisa, to je sada stvar koja ima značenje i pričat ćemo, govorit ćemo priču o danu u kojem je nebo bilo baš te neke plave boje i vjetar je mirisao na prve pipke zime i tramvaj je cvilio skrećući u Draškovićevu ili u bilo koju ulicu bilo kojeg grada, i slušat će nas jer se takve priče slušaju, svi ih slušamo u nadi da će jednom, kada i mi doživimo jedan takav dan, netko slušati nas.

Uvijek me fascinirao taj dan prije. Ne bilo koji dan prije, nego DanPrije, onaj dan kada je plava bila plava, i tramvaj je bio tramvaj, i Draškovićeva je bila samo jedna u nizu prljavih gradskih ulica po kojima vjetar nabacuje lišće kao da s njime igra neki čudnovati ulični fliper, i ona žena koja prodaje cvijeće je samo žena koja stoji na tom mjestu dan za danom i prodaje cvijeće na tom mjestu dan za danom i čije lice ne pamtimo kad prođemo kraj nje, jer je to DanPrije, dan u kojem se ništa važno ni sudbinski nije dogodilo, jednostavno dan, dan koji dođe i prođe, i kojeg bismo se teško uopće prisjetili da nije bilo DanaPoslije, a kad se pojavi dan poslije, cijeli se kalendar, svi se naši zemaljski dani nekako preslože prema njemu, on ispadne iz kalendara kao što ispadaju kovanice iz poderana džepa i povuče za sobom sve ostale dane, složi nekakvu nisku i odjednom sve što slijedi kasnije dobiva drugačiji miris, gotovo da možeš opipati vrijeme koje te grli i privija uza sebe, tvoj osobni mit, priča u kojoj si ti junak, vitez, mač koji siječe zmajevu glavu i princeza koja je dočekala spasenje, sve u jednom.

Zamisli, ustaješ ujutro i pereš zube i spremaš doručak i pokušavaš pronaći čarape i kupuješ novine i juriš na autobus da ne zakasniš i čitaš novine ili čitaš novine nekome preko ramena, a taj netko te strijelja pogledom ili se mrgodi i namješta, a ti si misliš kako je sebičan, zašto bi uopće itko sakrivao novine, i je li uopće pristojno zuriti nekome preko ramena, i stižeš na posao taman da sukneš prvu kavu, i smješkaš se konobaru i odrađuješ svojih osam sati, zamarajući se tablicama i porukama i pozivima i ponavljaš isti ritual povratka kući, čitajući večernje izdanje nekome preko ramena, sve do povratka kući, večere i muvanja po stanu, što radiš svaki dan i više uopće nisi ni svjestan milijuna navika koje čine jedan dan, svaki dan, zašto bi ih uopće i pamtio kad tvoje tijelo radi na automatskom pilotu i prolazi sve tvoje dnevne rituale bez zastajkivanja, kao dobra služavka koja čini sve da ti ugodi. I govorimo sebi kako volimo tu svoju rutinu, kako je ona dobra, čini dobro našem zdravlju, nema stresa, mir i nirvana, i sve je gotovo savršeno, mirno i polako teče u nekom usporenom filmu u kojima nema kadrova koji strše i nema akcijskih scena, a onda se dogodi nešto, bilo što, nešto, neki običan događaj koji ti potjera krv po žilama i odjednom sve dobiva smisao, i ustajanje i konobar i kava i posao i virenje preko ramena.

Radiš nešto tisuću puta, ponavljaš kao da iščitavaš neku dobro poznatu priču, a onda se dogodi nešto što to zauvijek promijeni i ti nekako u one sinapse, neurone, štoli, upišeš dan kad si to nešto radio posljednji puta i upamtiš svaki detalj i odjednom je stara navika postala važna, toliko važna da ti tjera suze na oči, ta glupa navika, kao da ti sada netko otme prvu jutarnju kavu, nema je, ukinuto, oduzeto, ne postoji, što bi onda, što bi radio tih 15 minuta ujutro i bi li jutro bilo drugačije nego ranije?

Zamisli da te netko, nešto natjera da daš neki naziv svojim nedjeljnim poslijepodnevima, da im daš smisao, misao, bilo što, bi li onda nedjeljna poslijepodneva bila drugačija ili bi bila ista, bi li zauvijek jednako gledao izležavanje ispred televizora ili bi te nešto natjeralo da promijeniš rakurs?

Zanima me, taj DanPrije, dan prije nego se sve promijeni, a bilo bi dobro, stvarno bi bilo dobro, da bar taj DanPrije donese neku najavu, da vjetar puhne drugačije, da se oblaci razmjeste na nov način, da se dogodi nešto, bilo što, neki znak, mi ljudi stvarno patimo na znakove, neko upozorenje da ti kaže, da ti najavi, da te podsjeti da sutra zapamtiš svaku stvar, svaki pokret, svaki dodir, svaki osmijeh, svako rame preko kojeg se naviruješ, baš sve što možeš upamtiti, jer sutra je dan koji ti preokreće svijet tako da, kada jednom budeš pričao tu priču, ispričaš svaki detalj i kažeš da si, čim si se probudio, znao da je to dan kada ćeš, barem na kratko, vjerovati da je sve moguće, da postoji smjer i putokaz i sudbina.

Ali postoji i dan poslije. Priča se odvrtila, imali smo svoj uvod koji ostavlja bez daha, razradu u kojoj se događaju čudesni događaji koje pokušavamo staviti u okvire, objasniti, upoznati druge junake, kako već priča ide, u nju ulazi jedan po jedan junak, događaju se događaji, junaci se mijenjaju i prije nego se okreneš stiže zaplet, Veliki Događaj, važan događaj, nešto što mijenja ton priče, njenu boju, riječi se mijenjaju, ponekad viču, ponekad šapuću, a često šute, a kad se riječi počnu šutjeti, mnogo njih, kad počnu živjeti u svijetu u kojem se ne govore, u kojem su poznate samo njemu, sveznajućem pripovjedaču, znaš da dan poslije dolazi, samo što nije, okrenut ćeš još stranicu, dvije, tri možda ako si sretan ili ako je pisac odlučio još trenutak produljiti iščekivanje, napisati nešto više, raspisati se, dati ti poneki opis nekog lijepog mjesta, nekog lijepog sunca ili zalaska ili neba, ubaciti nešto nevažno jer i on zna – taj pisac – da Dan Poslije neumitno dolazi, nema zatvaranja očiju pred njime, nema bježanja, nema novih događaja koji će promijeniti tok priče. Postoji i Dan Poslije, kad je trenutak da se pozdravimo, ako možemo, zahvalimo jedni drugima što smo evo, prošetali stranicama te neke priče, što smo se susreli, što smo dopustili njemu, Sveznajućem pripovjedaču, da nas iskoristi za priču, da nas ispriča. Postoji i Dan Poslije, dan kad se pozdravljamo i nastavljamo dalje sami, dan kad stavljamo posljednju točku, kraj, zahvala, epilog, informacije o piscu, i ako smo sretni, priča prije tog dana bila je dovoljno lijepa, dovoljno čarobna, dovoljno veličanstvena, dovoljno šarena, da nam ostavi dovoljno uspomena koje će poništiti gorčinu i strah, jer uvijek postoji gorčina da je barem, da sam barem, zašto nije, zašto nisam, i postoji strah, uvijek postoji strah da više nikad neće postojati takva priča, takvi likovi, tako nadahnut Sveznajući pripovjedač, tako očaravajuća neba.

I možda, samo možda, ako smo sretni, iza sljedećeg ugla, iza sljedećeg skretanja u neku od poznatih ulica, na neki od poznatih, sivih pločnika, u neki od predvidljivih dana u kojem se ništa važno ne treba dogoditi jer smo isplanirali sve događaje i znamo što možemo očekivati i čemu se – kome se – možemo nadati, u naš život ušeta početak nove priče, i mi budemo bolji, ljudskiji, topliji, nasmješeniji, jer smo imali sve te Dane Prije i Dane Poslije, sve te priče koje su počinjale i završavale, i možda, samo možda, jednom, shvatimo da su sve te priče samo poglavlja i zapravo ne završavaju nego se šire, šire se poput kolutova dima koji se na posljetku rasplinju u zrak, poput mjehura od sapunice koji se nadimaju i rastu i u jednom trenutku – kratkom – na sebi nose sve boje i sve slike svijeta, a onda nestaju, jer moraju nestati, jer nikada nije postojao balon koji bi trajao ili kolut koji se ne bi slomio, pa onda i boli nestane i straha nestane i zatvori se krug natrag na početku, na mjestu iz kojeg sve priče kreću u svijet. Možda. A ako je tako, bilo bi lijepo, čini mi se ponekad, znati koja će priča dopasti tebe, kako će izgledati, koje će boje imati, lijepo bi bilo znati što te sljedeće u životu čeka – i bi li to znanje priču učinilo manje lijepom, manje sjajnom, manje čudesnom? – i lijepo bi bilo znati kada će se događaji jednostavno usporiti i kad ćemo se naći na posljednjoj stranici kako jedni drugima pružamo ruku i kažemo Do viđenja.

subota

svibanj

2013

Tvoja soba.

hesperos

Slika: stojim na prozoru tvoje sobe i promatram grad koji se igra pod nama. Igra se, kad ti kažem: žuri i šumi pod našim nogama. Prolaze ljudi: prolazi ona žena umornog koraka koja izbjegava uhvatiti si odraz u izlozima. Prolaze djevojke koje svoje odraze baš uporno traže, iako to skrivaju. Prolaze ozbiljni muškarci, prolaze djeca. Prolazi i onaj prosjak na štakama kojem smo koji sat prije ostavili nešto u šeširu. Prolaze automobili, prolaze tramvaji. Miješaju se boje, miješaju se pokreti, miješa se svijet u rasplesanom nemiru. Blješti sunce na staklima susjedne zgrade, blješti i udara mi u lice pa nakrivljavam glavu i otresam pepeo usput kao, preko ruke.
Slika: stojim na prozoru tvoje sobe gola i tvoji me prsti traže, tvoji se dlanovi lijepe o moju kožu. Ne vidim ti lice, ali znam da se smiješiš i volim taj osmijeh uperen u moja leđa, volim kako me promatraš, volim što te rasplešem eto tako, jer mogu. Pa se smijem glasno i glasnije i moj smijeh ječi i miješa se s glasovima koji dolaze s ulice, miješa se s povicima, zvižducima, škripom tramvaja, topotom koraka, zatvaranjem vrata, otvaranjem prozora, tom beskrajnom pjesmom grada koji živi, diše, skače, pleše. Ne gledam, ali znam: prazna je soba, samo prazan parket i običan madrac, pepeljara pored njega i dvije čaše s tragovima usana, s tragovima poljubaca. I mali radio koji palimo i podešavamo, radio s kojim se igramo, radio kojem se smijemo, a smijemo se kad prilagođavam svoj ritam pjesmi koju tog trena čujem, smijemo se kad zastanem zatvorenih očiju i prošapćem stih jer tako ja, vidiš, volim.
Slika: vodimo ljubav na tom prozoru tvoje sobe, uz sunce koje mi igra na licu, uz glasove, uz svijet koji žuri svojim poslom, uz tvoje ruke na mojem vratu, uz tvoje poljupce koji me žigošu i obilježavaju i govore mi da ću zapamtiti i tu sliku i tu sobu i te tvoje grube dlanove. I mali radio svira negdje u dnu sobe, tamo gdje smo u žurbi odbacili odjeću, cipele, sram i sva pitanja - a mnogo ih je - i sva sutra. Vodimo ljubav u tom mom vijugavom ritmu, na tren nježno, na tren grubo, na kraju odlučno, namjerno i pitaš me kasnije dok nam sumrak sprema zasjedu, pitaš me što dalje, što sutra, što kad izađem iz tvoje sobe, što onda? Nemam odgovore pa pripaljujem cigaretu i vrtim taj tvoj mali radio, vrtim uporno dok me neka pjesma ne zaskoči, ne iznenadi, ne udari u trbuh na kojem je tvoj dlan sada, i uporno, najupornije što znam - šutim.

Ja ti nisam od sutra napravljena.
Ni od odgovora na pitanja. Ni od objašnjenja.
Ali volim tvoju sobu. Volim njeno škripanje parketa, volim naš smijeh koji u njoj odzvanja, volim što svaka pjesma nekako drugačije u njoj zvuči. Volim ih slušati kroz tvoje uši. Volim se gledati kroz tvoj pogled.

Pa te pitam sada, pitam te glasno: pjesmu mi daj.
Pjesmu kojom ću pratiti tvoj ritam ponovno, pjesmu čije ću stihove šaputati dok se povijam pod tobom, pjesmu kojom ću te opet voljeti.
U tvojoj sobi. Iznad grada koji se igra, ispod sunca koje nam pleše, među glasovima koji nas ne čuju.

petak

svibanj

2013

PULA NA POLA

blogdogg

Istra-raskopana zemljo!
Pa kuda god kreneš van sezone ,dočeka te nekakav bager i improvizirana tabla sa mapom obilaska.
Živjeti u turističkom kraju pomalo je nalik životu u garderobi nekakvoga kazališta:

Godina uglavnom prođe u pripremanju scene za predstavu Sezona u 3 čina.
Kad uz prve bljedolike turiste krene turistička sezona, predstava kreće-
jučerašnji bijes i depresiju mijenjamo za osmijeh vrijedan eura.
...i odjednom je sve super i na svakom je semaforu zeleno...

zeleno? hmm...

evo se konačno upalilo zeleno svjetlo na pomoćnom semaforu koje kaže da ja i ostali
vozači iz moga smjera imamo 2 minute da zaobiđemo radove kod Vižinade.

Evala sezame!

A kružni tokovi (tijekovi;) tek?

Kružni tok nije samo prometni pojam. Kružni tok je danas status simbol.
Uhhh kako ti zajebano izgleda selo kad ima kružni tok na ulazu?
a tek na izlazu?
Neki dan sam se izgubio u Taru. Pa neču vas sad lagat ,al ima jedno 8 kružnih tokova
u Taru. Ne bi me Inge izvukla iz Tara koliko sam se pogubio.

Di sam ono stao?
U Vodnjanu. Čvaknuo sam 3 fete špalete kod tete Odete.
Iz vodnjanske šumice u daljini ceste vide se dizalice Uljanika i neboderi Vidikovca.
Pula razbacana po špici Istre sa Brionima sa zapada. Pula s Kamenjakom na rubu.
Vjerujte mi da je Arena zadnja stvar koju bih spomenuo kada bih pričao o Puli.
Koji god čovjek je služio vojsku na Muzilu, taj zna kako izgleda antički teatar po
kojemu su vojnici šarali cifre do kraja i nadimke. Pula je rasla paralelno sa Trstom
i Rijekom ,ali uvijek svoja, tvrdoglava, cool Pula. Etnički mozaik Pule je priča za sebe
i suživot je tu, ovako ili onako, uvijek nalazio pute. Privredna koncepcija Pule, do sad
se naslanjala na Uljanik po starom principu-1 grad 1 tvornica...
Dođete li u Pulu prvo sjednite na forum. Momentalno ćete shvatiti šta je taj ludi Irac
vidio u toj Puli. Što bi reko Franci:

-Daj Joyce nemoj zajebavat nemoj! Plati to pivo!

Nakon kave na forumu, prebacite šugaman/peškir/ručnik preko ramena,
kuglicu maracuje u kornet i pravac korzo!
U hladovini korza uhvatite bus za Verudelu pa na zadnjoj stanici van. Ja čak ne bih išao
na Zlatne stijene nego pravac kanjon. Kanjon je mjesto u kojemu Pula puca na pola.
Na kanjonu si odaberite platformu i...

petak

svibanj

2013

Dayana Evans - ALEX

dayanaevans-dajanaajducic

4. POGLAVLJE

Tony Lee Brass

U sigurnosti svog stana dopustio sam bijesu da se rasplamsa kao
vatra, da me cijelog obuzme i proždre kao gladna životinja.
Bilo mi je žao Mikea, koji nije zaslužio ovakav kraj, ali on nije bio jedini
razlog zašto sam se toliko uzrujao. Bez Mikea opet sam bio na nuli, a Salvador se izvlačio kao spretni mađioničar. Tako mi svega, mrzio sam to!
Uzimajući pivo iz frižidera kako bih ohladio goruću agresiju, sjetio sam
se Linde Stilles, moje bivše djevojke. Zapravo nisam znao mogu li je nazivati bivšom s obzirom da nikada nismo prekinuli, jer je prije dvije i pol godine nestala bez traga. Još uvijek sam se osjećao odgovornim za njezin nestanak.
Stavio sam hladnu limenku na čelo i zatvorio oči.
Nikad neću zaboraviti večer kad sam je zadnji put vidio.
Pitala me kad ću ju zaprositi, a ja sam kao kakva budala obraćao više
pozornosti na utakmicu koja je bila na televiziji nego na nju i ono što je govorila, zbog čega se, naravno, naljutila i počela bjesnjeti po stanu u koji samo tek uselili. Započeli smo zajednički život kao test, iako nisam bio pretjerano oduševljen tom idejom. Bio sam sasvim zadovoljan svojim polusamačkim životom: imao sam slobodu i život po vlastitim pravilima, a s druge strane imao sam i Lindu kao djevojku, što je značilo da sam zadovoljavao i te potrebe. Nisam vidio razloga zašto smo morali uvesti promjene, ali ona je bila zahtjevna i tražila je da se obvežemo na nešto ozbiljnije.
Nismo ni započeli sa zajedničkim životom kako treba, a ona je već
počela s pitanjima: kad ćeš mi kupiti zaručnički prsten i kad ćemo se vjenčati? Iskreno: nisam to želio, nisam želio ništa od toga. I budala kakav sam bio, to sam joj i rekao. Optužio sam je da me natjerala na zajednički život što ju je duboko povrijedilo zbog čega je usred noći izletjela iz stana i nikad se više nije vratila. Tada sam pomislio da je otišla do bara u kojem je radila kao plesačica i tu se skrivala cijelu noć. Bio sam uvjeren kako će se ujutro vratiti i da ćemo nekako riješiti nastalu svađu. Međutim, ispostavilo se da Lindu nitko nije vidio.
Osjećajući ogromnu krivnju, započeo sam vlastitu istragu i tragovi su
me voditi do tadašnjeg vlasnika bara u kojem je Linda radila: Salvadora. Ali nikad nisam pronašao čvrste dokaze za njegovu upletenost u njen nestanak.
Salvador je postao moja opsjednutost i prije dvije godine slijedio sam
ga u ovaj grad kad je preselio svoj posao ovdje.
I evo, dvije godine kasnije, još uvijek sam bio bez čvrstih dokaza,
frustriran i bijesan. Što je najžalosnije od svega, nikad nisam pronašao nikakav dokaz da je Linda zaista mrtva. Što ako je još uvijek živa? A ja sam nesposoban da ju pronađem i oslobodim.
Sjeo sam za kuhinjski šank i spustio glavu.
Krivnja me izjedala kao crv.

Alexandra Heart

- Bila si veoma loša sinoć, Jane – to su bile riječi s kojima me Sammy
dočekala u garderobi – Ako večeras ne popraviš svoju izvedbu, žao mi je, ali morat ću ti dati otkaz.
Nije mi se svidjelo to što sam čula s obzirom da nisam bila spremna na
odlazak. Za sada nisam uspjela razgovarati s nijednom od djevojaka jer su me zaobilazile u širokom krugu. Kad bih ušla u garderobu sve bi odmah izašle i ostavljale me samu. Sumnjala sam kako su vjerojatno dobile takva naređenja. I to njihovo ponašanje me nagnalo da pomislim kako skrivaju upravo ono zbog čega sam došla u ovaj grad. Nisam mogla otići a da ne otkrijem razlog njihovog čudnog ponašanja.
Prekorila sam se jer ovih nekoliko dana nisam bila u svom najboljem
izdanju: disciplina i samokontrola.
- Popravit ću se – rekla sam – Obećajem.
- Vidjet ćemo – sumnjičavo me pogledala – Odjeni se i započni s
poslom – rekavši to Sammy se okrenula i izašla iz garderobe gdje sam opet ostala sama.
Duboko sam uzdahnula i uputila se do ormara kad sam začula zvuk iz
kupaonice. Zastala sam na pola puta i osluškivala. Nakon par trenutaka opet se čuo prigušeni zvuk.
Oprezno sam prišla vratima koja nisu bila sasvim zatvorena i pažljivo
ih gurnula.
Otvarajući se, vrata su zaškripala otkrivajući djevojku koja je
iznenađeno pogledala prema meni.
- Oh, ti si – rekla je namještajući ručnik oko tijela – Nisam čula kad
si ušla. Tuširala sam se.
Bilo mi je drago što sam napokon uhvatila jednu od kolegica nasamo,
pa sam nastojala iskoristiti situaciju što sam više mogla.
- Ispričavam se ako sam te prestrašila – rekla sam što sam mogla
ljubaznije i opuštenije – Čula sam nekakve zvukove pa sam samo došla provjeriti što je u pitanju.
Kratko se nasmiješila, uzela drugi ručnik i protrljala svoju plavu
kosu kako bi je posušila. To je bila ista ona djevojka koja mi je sinoć prenijela poruku da me Sammy traži.
- Ja sam Jane – rekla sam, a djevojka me pogledala u zrcalu.
- Znam – rekla je zatim se okrenula prema meni i pogledala me.
Nisam mogla ništa pročitati s njenog lica – Stvarno želiš raditi ovdje? – iznenada je upitala.
- Da. Zašto ne? Treba mi lova – odgovorila sam i uzela šminku s
obližnjeg toaletnog ormarića kako ne bih izgledala previše ukočeno, te je počela nanositi na usne.
- Hm – promrmljala je i usredotočila se na svoj odraz u zrcalu –
Svi tako započnemo.
- Nisi mi rekla svoje ime – podsjetila sam ju.
- Daniele – mirno je odgovorila i počela nanositi nekakvu kremu na
kosu.
- Koliko dugo radiš u ovom baru?
- Predugo.
Bezbrižno sam se nasmiješila.
- Hoćeš reći da ti je dosadio ovaj posao?
Na te riječi se i ona nasmiješila, ali tuga se jasno ocrtavala na njenom
lijepom licu.
- Moglo bi se tako reći – zatim se opet okrenula prema meni – Vidjela
sam te sinoć s gostima – nasmijala se – Bila si jako pijana.
Odglumila sam postiđenost.
- Nažalost, ne podnosim alkohol i nemam pojma kako ću izdržati ovaj
tempo.
- Zar ne znaš za najstariji trik kojim se služe plesačice?
Zainteresirano sam je pogledala.
- Ne. Kakav trik?
- Moraš cijelu večer sa sobom nositi bocu piva.
- Pivo? Ali zar me to neće još više opiti.
- Poslušaj me do kraja – nasmijala se mom nestrpljenju i prvi
put je izgledala opušteno – Boca će biti prazna. Svaku put kad otpiješ gutljaj nekog alkoholnog pića pretvaraj se da ga zalijevaš pivom. Gostima će se to veoma svidjeti, a ti ćeš zapravo ispljunuti sadržaj iz usta u praznu bocu. Kad se boca napuni, samo otiđi u toalet i isprazni je u školjku gdje te nitko neće vidjeti da to radiš.
- Oh, to je super trik. Hvala na savjetu – bila sam joj iskreno
zahvalna – Zaista, spasila si me.
- Drago mi je što sam mogla pomoći – imala je nježan osmjeh na licu
koji je u idućem trenu ispario, te se namrgodila – Iako, ima trenutaka kad ćeš požaliti što si trijezna.
- Što?
- Dobro, Jane, koliko dugo ti treba da se spremiš? – u kupaonicu je
uletjela Sammy i prijekorno pogledala Daniele koja se prestrašeno stisnula uz lavandin.
- Evo, još samo minutu – odgovorila sam i projurila pored Sammy do
ormara, uzela kostim i započela s preodijevanjem.
Sammy je ostala s nama sve dok se nisam odjenula, a Daniele se
posvetila sušenju kose ne pogledavši me ni jednom. Bilo je očito da je
Sammy htjela spriječiti daljnju komunikaciju između nas dvije. Samo sam se nadala da nisam uvalila Daniele u nikakvu nevolju. Bit ću joj dugo zahvalna zbog savjeta koji mi je dala.

Tony Lee Brass

- Dokaži svoju tvrdnju – rekao je Jim dok smo opet sjedili u
pretrpanom striptiz baru.
Bili smo na dobrom putu da postanemo stalne mušterije. Ako smo
mislili ne biti primijećeni, e pa nismo bili baš praktični, jer će nas uskoro sve plesačice poznavati s obzirom koliko često dolazimo. To je s jedne strane moglo biti dobro jer bi mogli izvući nekakvu informaciju, a s druge strane mogli smo privući pozornost pogrešnih ljudi, onih koji žele mnogo toga sakriti.
- Ma, nema potrebe za dokazima – nasmijao sam se. Bio sam
svjestan da nema smisla razbijati glavu o razotkrivanju. Za sada smo još uvijek bili sigurni, anonimni, pa sam se nastojao opustiti i širom otvoriti oči.
- Oh, ali ima potrebe. Ne možeš tek tako reći da si bolji zavodnik od
mene i ne pružiti mi nikakav dokaz za to.
Glasnije sam se nasmijao zbog prijateljeve reakcije. Jim je sebe
oduvijek doživljavao kao Don Juana i znao sam da sam upravo ugurao ruku u osinjak i nije bilo povratka. Jim je također bio tvrdoglav što je značilo da neće odustati od ove teme sve dok ne bude po njegovom.
- U redu – pristao sam – Što želiš?
Jim je nekoliko trenutaka razmišljao, te naposljetku rekao:
- Izazivam te da poljubiš onu plesačicu koja se sinoć vrzmala oko nas
– zlobno se nasmijao.
- Onu pijanu crnku? – razočarano sam upitao – Ali to nije fer, ona
nije sposobna obraniti se, jer će vjerojatno opet biti previše pijana.
- Sumnjam – rekao je Jim i pokazao iza mojih leđa.
Okrenuo sam se i ugledao Jane odjevenu u crveni seksi bodi koji je
naglašavao njenu zavodljivu figuru. Nešto je večeras bilo drugačije u vezi nje. Nisam znao što bi to moglo biti, ali činila se nekako odlučnom, kao da je imala cilj i jasno ga se držala. Kad smo kod držanja, tada sam primijetio bocu piva u njenoj ruci. Nasmiješio sam se. Krivo sam procijenio da je nešto bilo drukčije. Opet će se naroljati. To me podsjetilo na brojne noći kad bih se Linda previše opila dok bi radila. Jedan od razloga zašto se nisam želio vezati uz nju je bio izbor posla kojim se bavila, a opet upravo zbog tog posla mi je i postala privlačna. Nikad neću razumjeti samog sebe.
- Nije fer – rekao sam kad sam se okrenuo prema Jimu – Znaš
da mi neće biti problem obaviti izazov. Zar mi ne želiš dati nešto teže. Kao na primjer – kratko sam razmišljao – Da poljubim Hope. Kod nje nitko nema šanse.
- Ne diraj se u Hope – oštro je rekao. Možda i previše oštro što je
pobudilo moju sumnju.
- Opa, ti i Hope? – rekao sam želeći još više isprovocirati prijatelja
koji me mrko gledao.
- U pravu si, dao sam ti previše lagan zadatak – odjednom je zlobno
rekao i nagnuo se preko stola – Dopusti mi da se ispravim. Izazov je: poljubi Jane, ali ne bezveze, ona mora uživati u tom poljupcu, a onda te mora pljusnuti. I – dramatično je zastao kako bi naglasio svoje riječi – opet te mora poljubiti.
Počeo sam se smijati.
- Ti nisi normalan. To je nemoguća misija. Kako ću sve to izvesti.
- Ne zaboravi redoslijed, jer on je najvažniji – podsjetio me zlobno –
Poljubac, pljuska, poljubac.
Zapravo sam mu bio zahvalan što me zabavljao s ovim suludim
izazovom jer mi je na taj način odvraćao misli od Linde, Salvadora i bijesa kojeg sam osjećao što su se slike iz prošlosti više nagomilavale u mojim mislima. Iako nisam imao pojma kako izvesti to što Jim traži od mene, bacio sam se na smišljanje plana. Međutim, počeo sam se smijati kad sam shvatio da nisam imao apsolutno nikakvih ideja.
Na kraju sam odlučio improvizirati. Prići ću Jane, a dalje što bude.

Alexandra Heart

Uočila sam Tonya i Jima za njihovim uobičajenim stolom, ali večeras
sam ih odlučila izbjegavati. Kružila sam među gostima držeći se Danieleinog savjeta koji je, hvala Bogu, uspješno djelovao. Bila sam blaženo trijezna zbog čega sam mogla kontrolirati svoje reakcije i dijela. Nastojala sam se što više smješkati i plesati, bez obzira koliko mi je gost bio ogavan. Znala sam da me Sammy promatra i bilo mi je važno dobiti njeno odobrenje. Došla sam previše blizu da bi sada uprskala.
Upravo sam slušala loš i previše prost vic kad me netko potapšao po
ramenu.
Okrenula sam se i ugledala Tonya. Srce mi je zastalo.
Željela sam ga izbjegavati kako ne bi slučajno uočio sitne sličnosti
između plesačice Jane i kolege Alexa Mendeza. Bila sam svjesna da je prenaglašena šminka predstavljala dobru masku, ali svejedno nisam željela riskirati. A sad je on dolazio k meni?
Bila sam iznenađena jer apsolutno nisam znala koji bi razlog mogao
biti za njegovo prilaženje. Stoga sam zurila u njega i čekala da prvi progovori.
- Hej, sjećaš se mene? Od sinoć? – upitao je i šarmantno se
osmjehnuo.
Ovo je bio prvi put da sam vidjela takav osmjeh na njegovom licu dok
je gledao prema meni. Nešto nije u redu. Zar me pokušavao šarmirati? Zašto?
- Da, sjećam se – oprezno sam odgovorila.
- Ja sam Tony. Nisam siguran jesi li zapamtila moje ime.
- Jesam. Nema potrebe da se upoznajemo dva puta – rekla sam i
pomislila kako su moje riječi zapravo ironične s obzirom na moje različite identitete i na to koliko puta sam zapravo Tonya upoznala, a da on toga nije bio svjestan.
- Želiš li plesati? – upitao je i pružio ruku prema meni u kavalirskog
gesti koja me iznenadila. Nekako ga nisam doživljavala kao kavalira, nego više kao pračovjeka koji svoje žene udari toljagom po glavi i dovuče do prve pećine. Na trenutak sam razmišljala o ponudi.
- Zar već nismo plesali? Nije bilo baš uspješno – rekla sam sjetivši se
sinoćnje scene. Nisam željela da se opet zbog njega ocrnim ispred Sammy, pa sam već spremala izgovor kako bih ga odbila kad je rekao:
- Volio bih se iskupiti. Sinoć se nisam baš iskazao – opet se
šarmantno osmjehnuo.
Bilo je veoma čudno gledati dječački šarm na njegovom inače mrkom i
hladnom licu. Navikla sam u njegovim sivim očima vidjeti procjenjivanje, cinizam, porugu, ali sada se u njima zrcalila samo igra, zabava, zanimanje. Sammy je nekako iščezla iz mojih misli i prevladala je znatiželja. Tonyevo ponašanje je bilo krajnje neočekivano i neobično i željela sam znati što je zapravo želio, stoga sam prihvatila poziv.
- Naravno. Volim plesati – odgovorila sam s osmjehom.
- Divno – uhvatio me za ruku i povukao u zagrljaj.
Nisam se osjećala ugodno i prekorila sam se zbog glupave znatiželje.
Nikakvo saznanje i otkriće nisu bili vrijedni ovoga.
Prvo, Tony me grlio!! To je samo po sebi bilo previše čudno jer sam ga
doživljavala samo kroz oči Alexa Mendeza. A drugo, kad bih se našla u nekakvom intimnom položaju s muškarcem, u glavi bi mi svaki put odzvanjalo da s njima oduvijek imam samo probleme i razočaranja. A s godinama više nisam imala ni volje ni snage biti iznova razočarana samo na novije načine.
- Lutalica – Tony je iznenada šapnuo na moje uho.
- Molim? – trznula sam se i pomaknula glavu unatrag kako bih ga
bolje pogledala.
On se nasmiješio.
- Sinoć si rekla da si lutalica, živiš od danas do sutra, od grada do
grada.
- Ah, to. Da, tako je.
Iznenada sam postala svjesna njegove vrele ruke na dnu mojih leđa. Prednjim dijelom tijela sam se naslanjala na njegova snažna i čvrsta
prsa osjećajući najmanji mišić koji se aktivirao zbog određenog pokreta. Igra se na trenutak činila hipnotizirajućom. Morala sam se koncentrirati kako ne bih mislila na to što se događalo s našim tijelima. Zar sam već došla u fazu kad mi je nedostajao blizak dodir, kad je usamljenost od mene činila ženu s potrebama, ovisnu o suprotnom spolu? Bila sam uvjerena kako imam još vremena i s tom mišlju sam nastojala ignorirati reakciju vlastitog tijela na njegovo.
Ipak je prošlo više od godinu dana kad sam zadnji put bila s nekim –
opravdavala sam se u mislima.
- Lijepo se krećeš – odjednom je rekao u nekakvom polušaptu.
- Nisam razumjela – namjerno sam rekla, te dodala – Glasnije govori,
ništa ne čujem od ove muzike – znala sam da će svaki njegov pokušaj zavođenja biti manje uspješan ako ga natjeram da glasno govori. Nasmiješila sam se, a zatim sam se upitala zašto me uopće pokušavao zavesti?
Preplavila me sumnjičavost.
- S čim se baviš u životu? – namjerno sam upitala.
Tony je na trenutak izgubio ritam, ali se brzo sabrao.
- Zapravo sam nezaposlen – bio je njegov odgovor, kojeg nisam
očekivala. Zar me time pokušao impresionirati? Nezaposlenošću?
- I ipak ovdje trošiš to malo novca kojeg imaš? – upitala sam.
- Možda sam bogataš – nasmiješio se.
Uzvratila sam mu osmjehom jer mi je njegova izjava bila smiješna.
- Jesi li… bogataš? – upitala sam s osmjehom.
- Možda – primaknuo se bliže i duboko se zagledao u moje oči.
Zbunjeno sam zurila u njega.
U jednom djeliću sekunde stvarnost se izmijenila. Najprije je njegovo
lice bilo veoma blizu mom, a onda su odjednom njegove usne zahtjevno osvajale moje. Od šoka sam rastvorila usne što je on iskoristio kako bi produbio poljubac.
Bila mi je potrebna ogromna snaga kojom sam zaustavila koljeno koje
je instinktivno bilo na pola puta do najosjetljivije točke na njegovom tijelu. Bio je spašen zahvaljujući slici Sammyinog lica koja nas je vjerojatno od nekuda promatrala. To je ujedno bio i jedini razlog zašto sam dopustila da poljubac postane intimniji.
Podigla sam ruke prema njegovom vratu, provukla prste kroz njegovu
gustu kosu i priljubila tijelo uz njegovo koje je na to reagiralo. Međutim, to mi nije laskalo. Samo sam dobila potvrdu o onome što sam već o njemu mislila: neandertalac, ženskaroš, igrač. Ponesena osjećajem ljutnje žestoko sam ga ugrizla za donju usnu zbog čega je jauknuo i snažnije me stisnuo produbivši poljubac. Znači sviđa mu se malo žestoke igre? Divno – ogorčeno sam pomislila, ali svejedno sam nastojala da mi licem lebdi osjećaj zadovoljstva, zbog Sammy.
Nakon još nekoliko sekundi, napokon sam ga nježno odgurnula od
sebe i nasmiješila se.
- Dok sam te ljubio uspio sam zaboraviti da si prostitutka – rekao je
na moje veliko zaprepaštenje.
- Što?! – prosiktala sam i prije nego mi je mozak reagirao moja šaka
je letjela prema njegovoj glavi. Oštra bol koja je prostrujala kroz moju ruku bio je jasan znak da je moj desni kroše bio snažan. A znajući sebe i precizan.
Tony je glasno jauknuo, oteturao nekoliko koraka unatrag i uhvatio se
za vilicu. Dobacio mi je iznenađen pogled, ali nisam se obazirala na njega, nego sam frustrirano pretraživala gomilu u potrazi za Sammy. Prekoravala sam se zbog toga što sam učinila i kad sam vidjela da je Sammy bila okrenuta leđima i razgovarala s nekim, odahnula sam.
Sad kad sam znala da nisam viđena od strane Sammy, mogla sam biti
zadovoljna spretnim udarcem. Bila sam ponosna.
Sammy se zatim okrenula prema meni i mrko me pogledala.
U strahu da bi Tony mogao napraviti problem oko svega što se
dogodilo, naglo sam mu prišla, uhvatila njegovu glavu s obje ruke i sočno ga poljubila.
Kad sam se odmaknula iznenadila sam se izrazu na njegovom licu.
Počeo je grcati od smijeha.
- Što je toliko smiješno? – zbunjeno sam upitala.
- Da mi je netko pričao – procijedio je kroz smijeh – ne bih vjerovao.
- Što?
- Upravo si mi pomogla da postignem nemoguće.
Dok sam pokušavala odgonetnuti njegove riječi prišao nam je Jim i
potapšao Tonya po ramenu odmahujući glavom.
- Svaka čast, prijatelju. Nisam ovo očekivao – rekao je Jim uz široki
osmjeh.
- Što se, do vraga, događa? – prosiktala sam.
- Zaslužuješ titulu najvećeg zavodnika jer si tako glatko ostvario
izazov – Jim je i dalje tapšao Tonya po ramenu.
- Kakav izazov? – opet sam zahtijevala.
Jim se napokon okrenuo prema meni i objasnio:
- Izazvao sam ga da te poljubi, da te navede da ga ošamariš i da ga
nakon toga opet poljubiš – rekao je kroz smijeh, a Tony je i dalje grcao iako mu je vilica već počela naticati od udarca.
Izazov? Vraćajući sjećanje unatrag postala sam svjesna da sam Tonyu
zaista servirala ostvarenje nemogućeg. Stisnula sam oči. Iznimno me uvrijedilo što su se oba muškarca ponijeli podlije nego što sam mogla zamisliti. Zar nisu imali ni malo poštivanja prema ženama? Prema meni?
Ovaj put sam odbacila strah od Sammy, opet sam stisnula šaku i
ponovno udarila Tonya. Namjerno sam ciljala isto mjesto koje je već naticalo, samo kako bih mu povećala bol. Kad sam mu skinula osmijeh s lica zadovoljno sam otišla.

Tony Lee Brass

- Nisam siguran je li ovaj zadnji udarac poništava cijeli izazov? –
zabrinuto je upitao Jim.
- Idi do đavola, naravno da ne poništava – rekao sam trljajući vilicu.
- Ali nije bio dio dogovora – okrenuo se prema meni.
Znao sam da me namjerno provocira uživajući u svemu što se odigralo.
- To je poklon za tebe, prijatelju – rekao sam dok sam gledao kako
Jane nestaje u gužvi.

Alexandra Heart

- Jane – začula sam Sammyin glas iza sebe u trenutku kad sam
stavila ruku na kvaku želeći se kratko skriti u garderobi. Nevoljko sam se okrenula.
- Zadovoljna sam – rekla je Sammy iznenada – večeras si pokazala da
možeš biti dio naše male zajednice.
- Hvala vam – odgovorila sam zahvalna što Sammy očito nije vidjela
ni drugi udarac kojeg sam zadala Tonyu. Možda je ovo ipak moja sretna večer. Imala sam zadovoljstvo Tonya naučiti pameti i to nije upropastilo moju misliju.
- Samo tako nastavi – rekla je Sammy uz kratak osmjeh i vratila se
natrag u bar.
- Nastojat ću – zadovoljno sam rekla iako me nitko nije slušao.
U dobrom raspoloženju sam ušla u garderobu i ugledala Daniele kako
stoji okrenuta leđima.
- Bok, Daniele – veselo sam je pozdravila, ali kad nisam dobila
odgovor prestala sam se smijati.
Tek tada sam shvatila da je nešto bilo čudno u Danieleinom držanju.
Bila je previše zgrčena i pomalo nagnuta prema naprijed, kao da je pokušala zaustaviti presavijanje od boli.
- Daniele? – oprezno sam je zazvala.
- Odlazi – začula sam jedva razgovijetan šapat.
Pohitala sam do nje i obgrlila Danieleina ramena.
- Što se dogodilo? – upitala sam dok sam je okretala prema sebi.
U nevjerici sam se odmaknula gledajući u njeno deformirano lice.
- Tko ti je ovo napravio? – žestoko sam upitala.
- Nije važno – procijedila je između natečenih usana.
- Naravno da je važno. Prijavit ćemo ga policiji…
- Moram ići – odjednom je rekla i što je brže mogla napustila je
garderobu.
U čudu sam zurila za njom.
Zar je Daniele netko pretukao zato što ju je Sammy pronašla samu s
sa mnom u garderobi? Jesu li se prepali da je previše rekla? Jesu li Sammy i drugi zaista zadovoljni mojim nastupom ili su zaključili da mi nema izlaza misleći da znam više nego bih trebala? Pitanja su se množila, ali odgovori su bili samo nagađanja. Dokaze još uvijek nisam imala i zbog toga nisam imala mogućnost povlačenja. Ostat ću bez obzira na sve. Morala sam spasiti ove nesretne djevojke.

Copyright © 2013DajanaAjdučić

Nazad 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 Naprijed Zadnja

Statistika Blog.hr

Zadnja 24 sata

35 kreiranih blogova

549 postova

908 komentara

573 logiranih korisnika

Trenutno

1 blogera piše komentar

16 blogera piše post

O Blog.hr-u

Facebook stranica

Impressum