novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

11

pet

04/14

hvala joj

andrea-bosak.blog.hr

Imam potrebu razgovarati s osobama koje me neće neprestano napadati i spominjati da tražim tuđu pomoć te mi govoriti za mog sina kako ga mazim i pazim jer to pričaju osobe koje me uistinu nikada srele nisu ali isto tako znam da svatko ima pravo na svoje mišljenje ma kakvo mišljenje bilo, te da mi nije potrebno razmišljati o tim riječima.
Moram priznati sama sebi da se apsolutno ničemu ne nadam jer ja nisam rođena pod sretnom zvijezdom i znam da svatko svoju sreću mora graditi sam, barem me tako učila moja pokojna majka i hvala joj na tome što me naučila, što mi je pokazala kako se voli i poštuje, kako se ne plete u tuđe živote ako ne želiš ili ne možeš pomoći, hvala joj što mi je podarila život koji je nekada bio divan, a sada ga volim još više jer se kroz život sa stranputicama borim sama i izborit ću se jer vrata sreće nisu daleko samo ih moram pronaći, a ja za to traženje sreće još uvijek imam volje i snage.

Već dugo...

fortunaerota.blog.hr

_________________________________
Već dugo šutim
šutnjom što se čudo zove
i izaziva osjećaj samoće
izgubljenosti,sna
ko više zna.. ?

I ta šutnja
duboka k'o nemir
čeka me iznova,
kao pitanje,i znam
moram odgovor da dam.

U mraku mi se čini teže
na svjetlu bolnije
a ipka se mora krenuti dalje
rekli su mi
da ne mogu da stanem...

I bježim od misli
ali na kraju dana
one legnu sa mnom,
i sanjamo zajedno
neko novo mjesto ,vrijeme...

Realnost
ponedjeljkom se budi
budi se jutro i ljudi.
I meni je vrijeme znam
da zaboravim na san.

Pronalazim neki mir danju,
i gubim ga noću.
Bože pomozi jer
ni sama više ja
ne znam šta hoću.
_______________________________________

- Nisam dugo pisala,šta da vam kažem- školujem se.
I dok šutim,samo gledam.Posmatram ljude oko sebe,jeste li probali ?
Čega se sve tu može vidjeti... zla,tuge,zavisti,ali najviše gluposti!
Čudne osjećaje to sve proizvede u meni,a ipak razmišljam pomalo o svemu.Prisutna tijelom,odsutna duhom...
Kao da je bitno,ko dobro glumi lako će zavarati sve i misliće da je isto...a ja znam da nije.Svaki dan se mijenjam i to je dobro.

Evo sad lika koji je objasnio dosta toga :




Badriyah :*

Kap veselja

magledolaze.blog.hr

- Zašto nikad', baš nikad', ne dobijem odgovor na svoje pitanje?

- Zato što postavljaš krivo pitanje.

- A koje je onda pravo?

- To ćeš znati kada dobiješ odgovor.

*****
Neću dar, neću nakit…
nemoj hteti sjajnim zlatom,
pustim novcem da me kupiš…

*****
Onda sam to slutio tek - izgovorio sam i požalio, onako, i ne znajući zašto - da sam pogriješio.

A u međuvremenu sam saznao;

Nema krivih pitanja.

Postoje samo krivi odgovori.

http://www.youtube.com/watch?v=Srp-AnaIXIU

Prije 75?

sanjarenja51.blog.hr

Branka je uspješan ginekolog. Uvijek ima razumijevanja za pacijente i često se pita zar ga ne bi mogla imati i za samu sebe. Previše radi, poslije se kod kuće troši i liježe premorena, iscrpljena. Kad je muž zaželi, najčešće nije raspoložena. U posljednje vrijeme osjeća da on zahlađuje, da je gleda kao neznanku. Pokušava se sjetiti kad su se mazili baš „onako“. Davno...
Iz razmišljanja je trgnu sestra koja najavi pacijenticu. Gospođa od 75 godina, dotjerana i elegantna. Kad se popela na ginekološki stol, rekla je Branki: „Molim Vas, vidite možete li mi pomoći. Suha sam.“
„Pa to je normalno u Vašim godinama“ odgovorila je ležerno.
„Ja živim u domu i upoznala sam pravog gospodina od 70 godina. Zavoljeli smo se kao da imamo 20. Ali, znate, ja sam suha i boli me kad...“
Branka ju je pogledala kao da je s neke druge planete. Zaustila da nešto kaže, pa se osmjehnula. Kao da joj je lampica u glavi upalila. Dala joj je kreme, objasnila upotrebu i gospođa je otišla zadovoljna. A Branka je jedva čekala da joj se smjena završi, da kupi jedan zanimljiv garderobni detalj, pripremi romantičnu večeru i dočeka supruga. Dok je to radila, pomisli:„ Pa može i prije 75!“


(snimila Valcerica)

10

čet

04/14

'Kony 2012' fenomen

petraskrlec.blog.hr

Prije nešto više od dvije godine Facebook, Twitter i Tumblr profili bili su u znaku jedne osobe. Točnije jedne kampanje koja je odlučila kao izvor zarade iskoristiti zaokupljenost ljudi društvenim mrežama. Riječ je o medijskom eksperimentu zvanom Kony 2012.



Do 5. ožujka 2012. godine tek je nekolicina ljudi u Africi znala tko je Joseph Kony. No takvo stanje stvari promijenio je filmić (produkcija neprofitne organizacije Invisible Children) u trajanju od 30 minuta objavljen na Youtubu i putem Vimea. Autori filma isticali su kako sve čine upravo iz razloga da zločinac Kony postane svjetski poznat i samim time prije i lakše doveden pred lice pravde. Ali postupci ljudi iz navedene organizacije nisu se slagali s njihovim tvrdnjama. Kasnije je utvrđeno kako je od ogromne, višemilijunske svote novca koju je organizacija zaradila, tek trećina uložena u obnovu mjesta diljem Ugande za čije su pustošenje Amerikanci okrivili isključivo Josepha Konyja i njegovu vojsku LRA. Dakle, krivac je jedan čovjek i jedna organizacija (iako takvih organizacija ima na stotine u cijeloj Africi), a ne godine eksploatacije Zapada koje su, zbog vlastitih interesa, napravile u Africi kaos.

Ukratko, film započinje simpatičnim predstavljanjem njegova autora, Jasona Russella koji je, čini se, ostvario svoj američki san. Ima prekrasnu ženu i sina, radi ono što voli, a glavna mu je preokupacija pomoći onima koji ne mogu uživati u svakom danu poput njega. Tu priča prelazi na Ugandu, odnosno opet se izdvaja pojedinac iz društva. Samo što to ovog puta nije bogati amerikanac već jadni dječak Jacob, žrtva vojske Josepha Konyja koja otima djecu i pretvara ih u ubojice. Glavni krivac u cijeloj priči, Kony, u filmu se ne spominje do gotovo 9 minute. Dakle cijela trećina filma bavi se sasvim drugim stvarima i prikazuje medijsko okruženje u kojem živimo, prijateljstva, rođenje djeteta, putovanja autora filma.



Dovoljno vremena da se napunite emocijama i počnete razmišljati u sasvim suprotnom smjeru od zdravog razuma. Josepha Konyja vidite kao „babarogu“ koja uništava svaku mogućnost slobode i života u Ugandi, bez obzira što Kony već godinama nije u toj afričkoj državi i ljudi su ondje, bar s te strane priče, potpuno sigurni. Ne spominje se siromaštvo koje je posljedica jedne druge babaroge, puno veće i opasnije. Iste one koja u želji za dominacijom i određenim prirodnim bogatstvima već godinama hara Bliskim istokom, a već desetljećima afričkim zemljama.



Dakle, ne daje prava slika Afrike čiji su problemi puno kompleksniji i nisu takve prirode da se mogu riješiti lijepljenjem postera, snimanjem filmića, nošenjem narukvice i mijenjanjem Facebook slike što je bila glavna misija organizacije Invisible Children. Stoga cijela ova priča dovodi do spoznaje da video kampanja senzacionalizira 'Kony priču' i fokus stavlja na američko spašavanje Afrike.

Bitno je napomenuti kako je američka vojska u međuvremenu ušla u Ugandu, Obama je poslao nekoliko stotina vojnika, a želi još trupa u toj zemlji, tisuće novih vojnika. Za to mu treba konsenzus stanovništva - i tu nastupaju mediji i društvene mreže, svi redom proizvodi američkih korporacija. Poziv za napad na druge zemlje više ne izdaje vojni vrh, predsjednik, kongres - danas na invaziju pozivaju Justin Bieber, Angelina Jolie, Lady Gaga, Rihanna i drugi proizvodi američke pop-kulture. Tinejdžeri i tinejdžerice mole mamu i tatu da doniraju novac u borbi protiv ovog "tiranina", jer očito je tiranin ako tako tvrdi Lady Gaga.

Kada bi, primjerice, mainstream mediji (poznate televizijske kuće) pokušale ovakvo što, ljudi bi se osjećali žrtvama propagande. Stoga su stručnjaci promijenili strategiju te promijenili kanale utjecaja. Na društvenim mrežama- Facebooku, Twitteru- stvari su drugačije, jer to su ipak "pravi" ljudi, s imenom i prezimenom, i njima možemo vjerovati.



Ovakav viralni marketing postao je svojevrsni fenomen 21. stoljeća. Često nismo ni svjesni kako dijeljenjem nekog šaljivog, zanimljivog ili emotivnog videa sa svojim prijateljima na društvenim mrežama podržavamo i besplatno oglašavamo kojekakve projekte različitih kompanija u svijetu. Svima su nam poznati primjeri niskobudžetnih filmova Paranormal Activity i Blair Witch Project koji su u kratkom vremenu, baš poput Konyja, zaludjeli svijet i pritom odlično zaradili. Sve što im je bilo potrebno jest mašta kako bi se osmislila dobra priča koja će se „prodati“ ljudima, a ostalo su učinili mediji i – mi sami!

Dvije godine nakon Kony propagande, svijet nije ni bolje ni gore mjesto. Stanje u Africi je jednako. Postupci Amerike idu u istom smjeru. A internet čeka na novu senzaciju koja će jednima zaokupiti pažnju, a drugima donijeti zaradu.

Petra Škrlec


Poruka

indijanka-vegetarijanka.blog.hr

Evo poruke koju sam dobila iz Rusije:

I used to be a vegan for 2 months, ans vegetarian for 7 months. But something went wrong, and i play bodybuilding and eat bunch of meat now.It's amusing how we can change over the years. I hope vegetarianism works for you.But be careful it can be dangerous. I saw some negative reviews of people whi wrote books about how it's nice to be vegetarian, but through years they eat flesh again, because it was dangerous for their lives.

Otac nam govori - 9

idragi28.blog.hr

NASTAVAK - IX

Sve što od vas želim glede Moga štovanja
je veliko povjerenje.
Nemojte misliti da od vas očekujem pretjeranu
ozbiljnost, mučenje, bosonoga hodočašća ili
uranjanje lica u prašinu, posipanje pepelom i slično.
Ne, ne! Želim da se prema Meni ponašate
jednostavno kao djeca puna povjerenja u Mene!
S vama ću postati sve svima poput najnježnijeg oca
koji vas najviše ljubi Bit ću vam blizak, darovat ću
sebe svima, učinit ću sebe malenim kako biste vi
postali veliki za vječnost.

Većina nevjernika, bezbožnika i raznih zajednica
ustraju u svojoj izopačenosti i nevjeri jer misle da ja
od njih tražim nemoguće, da se moraju podvrgavati
Mojim zakonima poput robova okrutnome gospodaru,
koji je u svojoj oholosti i moći udaljen od svojih
podanika te ih prisiljava na poštivanje i obožavanje.
Ne, djeco Moja, ne! Znam biti tisuću puta manji
od onoga što vi možete zamisliti.

Od vas, međutim, tražim da, zbog vaše sklonosi
neredu i svemu lošem, poštujete Zapovjedi koje sam
uputio svojoj Crkvi kako biste bili razumna bića,
a ne popuit životinja, te kako biste konačno sačuvali
to svoje blago, svoju dušu, koju sam vam darovao
obavijenu božanskom ljepotom.

Stoga činite onako kako Ja želim, štujte me posebnom
proslavom kako sam vam već odredio.
Tako će te spoznati Moju želju da vas darujem mnogim
blagodatima i učinim dionicima u Mojoj moći i slavi,
samo da bi ste vi bili sretni i spašeni te da vam pokažem
svoju jedinu želju da vas ljubim i da vi Mene ljubite.

Moje hrabro srce

metamorfoza.blog.hr

Sjetim se ponekad vremena, kada sam tek stvorila ovaj svoj mali virtualni kutak. Uskoro će četiri godine.
Sjećam se kako su me u tim teškim, lomnim, tužnim i često puta, mučnim vremenima, najviše liječile , moje ispisane riječi.
Osjećaj, kada sam ih ispisivala i izbacivala iz sebe, mogla sam mjeriti, sa osjećaj potpune opuštenosti nakon progutane tablete.
Sada, nakon toliko ispisanog, mogu samo reći, da su me riječi tako divno liječile. Bolje od bilo kojeg psihoterapeuta.

Već je skoro godina i pol, kako pišem kolumne. Ta moja dugovječna želja, ostvarila se tada, spletom okolnosti, slučajem..
Valjda su se zvijezde dobro poklopile.
No, te riječi me nikada nisu toliko liječile, tješile, grlile i podizale s koljena, kao ove ovdje.
Ovdje sam uvijek bila ja. Potpuno skinuta, gola, sa svim svojim čežnjama, nadama, strahovima, željama, snovima.
Potpuna...

Često mi se činilo da se skidam i previše, otkrivam preduboko, ogoljujem bezrazložno. Predajem nepodnošljivo.
Ali ta neka nevjerojatna mekoća postojanja ovdje i lakoća, kojom su slova nizala riječi, poput perlica nanizanih na ogrlici, postale su utjeha, ponekad i spas, ovisnost često puta...
Ali znam da su mi toliko puta bile najbolji prijatelj, zagrljaj, lijek...

Prošle su godine.
Prošla sam svašta.
Kada pogledam svoje početke ovdje, čini mi se kao da je ta osoba zauvijek nestala. A opet..stalno je ovdje, sa svojom silnom vjerom, sa željom da mijenja, sa mnogim žudnjama i snovima.

Ali nisam ostala na snovima. Bar ne onim noćnim.
Znala sam da moram krenuti dalje, da želim više, bolje, jače. Znala sam već dugo da se moram uadaljiti od svojih ljubljenih riječi, da se mogu okrenuti djelima.
Ali isto tako znam da ih nikada neću moći napustiti. Jer..one su moja najveća ljubav.

Nedavno se dogodilo dozrijevanje u meni. Sva moja hrabrost, snaga, odlučnost, ali i nježnost, mekoća, želja da pomognem mnogima i onaj vječni inat da promijenim barem mali kutak ovog ludog svijeta, da ga učinim bar za mrvu boljim, pozitivnijim mjestom, za one koji su prošli ili upravo sada, prolaze isto što i ja, urodila je plodom.
On se zove udruga Hrabra srca. Udruga za sve jednoroditeljske obitelji, za roditelje i djecu, za sve koji proživljavaju teške trenutke i trebaju podršku, pomoć, savjet. Trebaju podržavajuću atmosferu i neku ruku, koja će ih vući..naprijed..


I kada sam pisala statut svoje udruge, ciljeve i djelatnosti, kojima se želim baviti, nisam mogla, a da se ne sjetim , svoje terapije riječima.
Pa sam odlučila kreirati radionicu terapijskog kreativnog pisanja "Riječima kroz bol". Jer su izliječile mene.
Pa će možda biti lijek, za još neke.
I tako me ovo malo mjesto u svemiru, sa svim divnim ljudima koje sam srela ovdje, mada mnogih sada već dugo nema tu, odvelo do mnogih drugih ideja.
I nadam se, dobrih realizacija.

I zato, hvala ti Blože i hvala onima, koji su me inspirirali.
Nadam se da ću ipak, mada sve manje pišem, ostati još dugo u ovom malom, ali velikom, kutku riječi.

A moja Hrabra srca, moja vizija i ideja, plod je koji je nastao i zbog mnogih, ovdje pročitanih priča. Zbog mnogih sudbina.
Nadam se uspjehu, sretna sam što sam se usudila, trudit ću se svim svojim srcem i svim svojim ispisanim riječima...
Znam da će mi one biti zahvalne.
Jer sam i ja njima..




Crtice 22

uagoniji.blog.hr

Nismo li svi mi koji danas prolazimo ovim svijetom nekad bili u tijelu svoje majke!?



Možda sam ja prespavao jedno razdoblje u razvoju civilizacije, no ono što ja znam jest da život nastaje na staromodan način i da majka ŽIVO dijete nosi u svojoj utrobi do poroda. Jeli itko čuo da se može NORMALNO porodit mrtvo dijete? Ono što je zanimljivo jest da oni koji sebe smatraju "naprednima i prosvjećenima" opravdavaju ubojstvo drugog bića nekim "višim" razlozima.
Najčešća mantra koja se spominje jest ona o "pravu žena da odlučuju o svom tijelu".
Zanimljivo da to može proizaći iz uma odraslog čovjeka koji je nekoć bio tijelo u tijelu svoje majke. Dakle, po naprednima najbolje je sve radnje koje mogu potaći čovjeka na kriminalnu radnju legalizirati. Na taj bi način drastično smanjili kriminalitet i ujedno bez sapuna oprali mnoge savjesti.
Ostaje pitanje: tko se onda smije zauzeti za živote nerođene djece koja iz utroba svojih majki nemogu ništa poduzeti? Smiju li nerođena djeca plaćati nepromišljene poteze njihovih roditelja?
Najbolje bi bilo da napredna inteligencija napiše, i u zakone uglavi, razloge zbog kojih majka smije abortirati. Ako nesuđena majka pronađe dva svjedoka koja će potvrditi da njeni razlozi spadaju u zakonski opravdana ubojstva, onda nema nikakvih problema. Smanjili smo kriminal i postotak potencijalnih socijalnih slučajeva, prosjaka, rodijaka, kumova, političara ... Svi sretni i zadovoljni.
Već vidim reklame u poluvremenima utakmica sa svjetskog prvenstva, između reklama za pivo i uloške:
Abortirajte jer na taj način povećavate zaposlenost i smanjujete konkurenciju!
U našoj klinici na dva abortusa jedan besplatno!
Zašto roditi i ne spavati noćima kada možete abortirati!
Zašto školovati djecu, slati ih na fakultete pa na zavode za nezaposlene, abortirajte uštedite za krstarenje oko svijeta po prigodnim cijenama do kraja godine!
Abortirajte i kupite novi automobil sa 12 zračnih jastuka i GPS-om! itd.
Zagovaratelji ubojstva sa predumišljajem na tragu su svih velikih diktatora koji su na sličan način pokušali određivati tko zavrjeđuje živjeti a tko ne! Koliko čovjek mora nisko pasti da bi opravdao ubojstvo nerođene djece? Koje razloge mora pronaći i prati svoju savjest i krivicu svaljivati na sve oko sebe a sebe amnestirati i žaliti? Nije li svaki čovjek "SVOGA TELA GOSPODAR" a na taj način i odgovoran za svoje ponašanje, pred Bogom i čovjekom. Priče "kriv je ovaj .. onaj...društvo ... i štotijaznamtkosvene" prestaju u drugom osnovne. Netko odraste i preuzme odgovornost za svoje postupke a neki uvijek krivca nalaze u drugome (u djetetu starom dva-tri mjeseca, toliko malom da stane na dlan prosječnog odraslog čovjeka!!!).

Okus

magledolaze.blog.hr

Letio je vrlo nisko nad površinom rijeke,
ne obazirući se na zasljepljujuće bljeskove zrcala.
Punim plućima udisao je vjetar mirisa mulja i vode,

tko je ono rekao da je voda bez mirisa?

Ljeskava traka pod jakim Suncem zlatila se,
srebrila, a kada bi se malo iskrenuo na bok,
mogao je vidjeti i da se zelenoplavi

pa tko je to tvrdio da voda ni boju nema?

Tko je ono rekao da nije moguće nisko letjeti, tko je rekao da se ne smiješ smrtniku pokazati, tko je rekao da se ne smiješ sjetiti prošlih života, tko je rekao da će kazna stići ako to činiš, krila su vječna, krila su dar, krila su tvoja i Njegova i ničija više i amen!

*****
Pljusnuo je kraj mene u vodu i, iako sam stajao metrima udaljen od obale, prilično me zalio, izgleda da je bio dosta težak, jer je pao sa male visine… nekoliko kapljica stiglo mi je i do lica i ja nehotice liznem:

Djetinjstvo, dušo.

Mulj...
drvo…
čamac, zapravo…

Vera.

I tko je ono rekao da voda okusa nema – pomislim – kad' ima stotinu okusa.

Kad' ima stotinu okusa, a svaki ima stotinu slika.

Kad' ima okus stotinu života… i samo jedne smrti.

Opet je jedan pao, a da ga nisam ništa stigao pitati, jer ili samo tako, šutke, bez krila odu ili kao ovaj sada potonu nekamo - rijeka il' more il' ambis neki, svejedno - i ne pokažu se više…

Samo tako – ukažu se na trenutak, pojave se samo – pa nekamo odu.

Još jedan je pao, a da ga nisam stigao pitati gdje je u zorama i maglenim jutrima,
u kapljicama sitne kiše,
i kada je grubo, kada boli,
i kada sam sam, kada me nema… i kad' vjetra nema.

U ustima mi još uvijek rijeka,
kao ono kada sam - ali ne zato jer sam morao - pao ja, sjećaš se?

Nedostaje samo još ona ruka.

09

sri

04/14

Souffle

sarah2bernardht.blog.hr


Naravno.
Bili su to divni dani.
April je bujao, plamtio u tisuću boja, mirisa, oblika, okusa, a Escoffier i ja, voljeli smo se kao dva pijana, luda stvora, zasljepljeni našom dugom žudnjom, našim nikad dovršenim zagrljajima, lebdeći nesvjesno, kao na početku.

Ponekad sam znala pomisliti da smo više nego jedno u drugo, oboje zapravo zaljubljeni u te naše početke, da su nam oni potrebni radi nekog unutarnjeg otvaranja i obnavljanja. Zato smo valjda naizmjenično i neizlječivo izazivali i izmišljali krajeve, svjesni zapravo da one standardne perspektive kod nas i nema, nema obale, samo riječni pravac, bujice, valovi i virovi, i on i ja, neprestano na zlatnim odsjajima, na krijesti vala i albatrosima označenom proputovanju.
Kao prolaznici.

Tek koja glasna ptica u niskome letu, zvuk parobroda, rijetki šetači, livada kao ogrtač za molitvu...i već je zahladilo u predvečerje, mili, potrebno je nataknuti onaj topli kardigan boje malina, uvući se duboko u rukave, spremiti se mudro za sutra, za uvijek nova proljeća, za neka svježa rasprostiranja i za uvijek nove pozdrave.

Bili su to praznički trenuci produljeni u nepoznato, al ja sam duboko u sebi znala da mi on priča sve manje,
da me ne želi uznemiravati, i da zapravo samo želi produžiti taj naš souffle od malina, izrazito osjetljivu i pjenastu masu u kojoj smo tonuli, pridržavajući se malinastih sutona naših neminovnih rastanaka, smjesu u koju ćeš sasvim nježno umiješati bjelanjak i šećer onaj sitan, u prahu, a potom ga peći sasvim kratko i lagano, tek toliko da potpuno nesvjesno porumeni od miline i pripadanja. Sve je u redu i sve je na svom mjestu.
Nisam patila od nikakvih formalnosti, niti od govorkanja, niti mi je vrijeme koje sam imala samo za sebe predstavljalo neki teret i čekanje da se javi. Nisam pitala ništa, nisam tražila ništa. Okrenula sam svoju glavu suncokreta prema najsjajnijim osobinama njega kao čovjeka i takav mi je bio potreban i drag.

Traži li ljubav zapravo ikada više od toga?
Da li je ljubav zahtjevna ?

Vidjela sam i po njemu da mu teško pada odvojenost. Živio je za naše trenutke, to sada znam.
A tada...teško je bilo kada bi rekao da to želi sa mnom raditi stalno.
Teško je bilo.
Okretala sam tada glavu na drugu stranu, kao da to ne čujem, kada bismo lutali malim pitoresknim francuskim selima u potrazi za domaćim sirevima i voćem, držeći se za ruke, šaleći se sa lokalnim seljanima na njihovom narječju, glumeći bračni par.
Red uljane repice iz koje samo što nisu provirili prvi makovi, pa red mladih vinograda, pa red tek nikle pšenice i plavo siva brda u daljini.
Pa kroz polja različka, konjogriza i kiselice.
Van Goghovi pejsaži . Svaka osamljena kuća ima samo svoje stablo.
Rascvjetani grmovi naviruju se u rijeku.

Toplo mi je koljenima od tih dana. Rukama još grlim đurđice koje mi je jednog jutra stavio na jastuk, izvezen malim sitnim đurđicama, smijući se grleno mom bunovnom pogledu, jer ga nisam čula kada se iskrao u zoru nabrati mi đurđevak...
Još osjećam na nepcima ružičasti umak Vol-au-vent sa školjkama kojim me hranio, darujući mi zvijezde i mjesec, i pašnjake i oblake paperjaste, darujući mi uvijek onaj ponajbolji dio sebe.
Znali smo se braniti ironijom, nekad i sarkazmom, izmišljajući zajedno najgore scenarije našeg mogućeg suživota, u kojem bi se neminovno promijenili, izvitoperili, u kojem bi postojala neka očekivanja koja bi nas oboje ugušila. I tako je bilo lakše.
Zaključili bismo, pomalo neuvjerljivo, da je ovako sigurno daleko bolje.

Traži li ljubav ikada zapravo više od pjenaste čipke trenutka ?
Da li je ljubav zahtjevnija od toga ?


Fatalne privlačnosti ....

suncokreti11.blog.hr

Svakakvih ljubavi ima... Ljubavi? Ma ne odnosi se to samo na ljubav nego na sve oblike odnosa općenito.

Od svih oblika i vrsta najdraži su mi nekako oni fatalni odnosi jer ne znam jel takav odnos zdrav ili bolestan, nekako mi se sve više čini da su takvi odnosi ne samo bol i patnja već muka od samog početka pa do kraja, ako uopće imamo i snage za prekinuti jedan takav odnos, valjda zato i jest fatalani...

Fatalne privlačnosti su one neke čudne privlačnosti, bolesne privlačnosti...

Upoznaš nekog i fizički ne izgleda baš nešto, fizički nije tvoj tip muškarca/žene i sve naravno počinje onako sasvim bezbolno, samo još jedan prijateljski odnos, sve neki prijateljski susreti i priče, kavice, SMS poruke, dakle ništa spektakularno i ništa drugačije od svih ostalih odnosa. Vremenom se odnos produbljuje, intezivira se, upoznajete se bolje i dolazite do jedne točke u kojoj se nešto treba u tom odnosu prelomiti jer vrijeme je da se nešto prelomi.
Dovoljno ste se upoznali da krenete jedan korak dalje od jednog sasvim običnog prijateljskog odnosa ali ne, nema fizičke privlačnosti, ali ima one neke druge privlačnosti. Kobne privlačnosti koja košta živaca i živaca.

I tako nastavljate se družiti jer ste si fora, jer ste nekako karakterno kompatibilni, jer se kužite i možda čak i vibrirate na istoj frekvenciji, ali to sve dovoljno je samo za jedan prijateljski odnos, nedostaje još onaj jedan klik da bi taj odnos prešao na jedan viši novo, na jedan ajmo reći, kao ozbiljniji nivo. Međutim, vrijeme prolazi a taj klik se i dalje ne događa, ne događa se onaj klik da bi se cijelina zatvorila....

Odnos vremenom postaje sve teži i sve naporniji jer su se dogodile neke emocije, odnos je sve zahtjevniji i svatko je svjesan da upravo taj odnos koji se događa između tih dvoje ljudi poguban za njih, jer ima sve osim onog još jednog klika koji je tako mali a opet tako važan.

Svjesni su da takav jedan odnos nije zdrav, niti za nju, niti za njega, naporan je i iscrpljujući.
Višestani razgovori, ispadi ljubomore, ispitivanja, propitkivanja, kontrole, tesitranja i sve ono teško što ide uz neki odnos.
Crpe jedan drugog kao vampiri i jedan drugog bodu po emocijama, kao dva škorpiona, i svaki je ubod toliko bolan i težak, i u svakom ubodu uživaju, svatko na svoj način jer neke ljude bol i patnja jednostavno hrane i što ih više boli to su oni jači i nalaze sebe...
Svjesni su da ne mogu skupa, jer očito iz nekih svojih razloga ne mogu a opet su i svjesni da ne mogu jedan bez drugog ma koliko to bilo bolno i koliko to bilo teško, jer nekad u takvim odnosima jednostavno ne znaš što više boli - biti s njim/njom ili biti bez njega/nje....

To je valjda taj fatalan odnos koji se teško prekida, odnos kad znaš da ne možeš s tobom osobom, a isto tako znaš i da ne možeš bez nje i što je najgore - obostrano je...
To je valjda taj odnos koji prekidaš u životu po sto puta i po sto i prvi put se opet vraćaš.
To je valjda taj odnos za kojeg si svjesan da nije dobar za tebe i da trebaš puno više od partnera/prijatelja a opet mu se vraćaš kao začaran. Vraćaš se u čarobni krug boli i patnje i u tragovima sreće i smijeha....
To su valjda ti fatalni odnosi koji su jednostavno neraskidivi jer njima čak ni vrijeme koje kako kažu liječi sve, ne može ništa....

I iako se svaki put pitaš što to meni treba, ne znaš odgovor, ali znaš da ćeš se opet po to nešto vratiti jer jednostavno nemaš snage za to nešto tako bolesno presjeći....Borba između razuma, srca i još nečeg trećeg - možda sudbine, ne znam....

Jer takav odnos je stvarno ili blagoslov ili prokletstvo i zaista neke veze su nevidljive ali neraskidive.....


Pričam ti priču

kamena-kucica-na-skoju.blog.hr


Majstor Brane

Lift se zaustavio na osmom katu zgrade. Brane je leđima otvorio vrata, jer su mu obje ruke bile zauzete, pa se u hodniku osvrnuo desno lijevo, pogledom tražeći stan Burić. Skale i profile je prislonio uza zid, kako bi napokon oslobodio bar jednu ruku, i pozvonio. Nije dugo čekao da mu otvore vrata.
"Dobar dan, ja sam Brane..." pa vidjevši upitno lice gospođe u godinama, uz smiješak kratko dometne... "za knauf... znate... nekidan smo se dogovorili preko telefona..."

Svojom pojavom je, gotovo u pravilu, izazivao upitnike iznad glava mušterija, pa je već po navici, sam dodavao koju riječ više, kako bi preskočio pitanja i ublažio početno nepovjerenje.

Profinjen i uredan tridesetogodišnjak, u hlačama boje meda, s tregerima preko čisto bijele pamučne majice, i s koferom alata u ruci, očito nije odavao sliku majstora, kakvog očekujete vidjeti na kućnom pragu.
"Ajme, skužajte... malo ste me zbunili... izvol'te naprid..." brzo se snašla gazdarica.

Nakon što je u stan unio sav materijal, naš Brane se je odmah dao na posao. Da bi napravio već dogovoreni zid od knaufa, morao je najprije mlatom odvaliti stare drvene štokove i osloboditi prostor. Pokazavši zavidnu snagu i umješnost u baratanju alatom, ali ništa manje i samouvjerenost, kako točno zna što i kako mu je činiti, i ukućanima je donio olakšanje. Trebalo je, naime, neko vrijeme da se iza njegovane ruke, šminkerskih naočala za vid i osmijeha što otkriva pravilne i zdrave zube, ukaže i meštar od zanata.

"Viiilooo mojaaa, ti si moj san, ti si moj san..." i pjevao je on već po navici, pa je tako i sada, dok je obrađivao zidove, kako bi postavio profile za knauf ploče, šoto voće pjevušio pjesmu što se čula s radija.

I opet je, kao da mu nije bila dovoljna sama pojava, privukao na sebe poglede i pažnju ukućana. Svojim glasom, pred kojim bi se mogli sakriti i neki poznatiji pjevači, ispunio je prostoriju takvom ugodom, da ga je jednostavno bio užitak i gledati i slušati.

I opet je, već po navici, krenuo reći koju više, kako bi prečicom izbjegao dodatna pitanja, kad li se odjednom i mobitel priključio svirci i glasno zapjevao...
"Reci, Miki... di gori!"
"Pa di si ti?... kad misliš doć'?..."
"Eto me za uru vrimena... otprilike..."
"Daj, čoviče, ostavi se više toga mlata i knaufa... pun kufer..."
"Alooo... kalmaj malo... koja je priša"
"Ti nisi normalan, majke mi... zakasni'ćemo na gažu..."
"Nećemo okasnit', kad ti kažen... viruuuj ti meniii..."

Kratku spiku s Mikijem, zamijenio je novi smiješak nad novim upitnicima, i potekla je opet ona rič više, koju je maločas zaustavio raspjevani mobitel...
"Više sam ja majstor od muzike i gitare, znate... u krvi mi je to od malih nogu, a otkad smo osnovali ovaj trio, nešto se malo i pomaklo... to vam je onako nešto kao Trio Rio... ili Trio Tividi, četvrti se ne vidi... haha, tako vam se mi zezamo na svoj račun... a čujete li vi ovu Vilu i našega Cocu... ma, 'ko to može više tako otpivat'..." toliko ga je ponila glazba, da je skroz smetnija i knauf i vrime koje mu nepovratno curi.


Trio TiViDi - Mama Huanita

"Istina... nisu ga zaludu zvali trogirski slavuj... nego... kud si ti onda, sinko, u građevinu zaluta'..."
"A eto, nužda zakon minja... nije lako od muzike priživit' ni kad si sam, a pogotovo kad imaš ženu i dvoje dice..."
"A lipi moj, k'o bi ti da više od dvadeset..."

Voli me

ivanamusicfashion.blog.hr





diraj me

obrazima
škaklji
moje

jezikom
grčevite
krikove

prstima
zagrižena
mjesta

u zubima
nosi
me

razapni
o sebe

smijmo se
glasno

voli me
voli me

volim te

SRCE ILI RAZUM

helly.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic

Srce je njeno živjelo za ljepotu ljubavi. Uvijek otvoreno da primi svakoga, bez računa, u okrilju dobrote.

Uz jutarnji smiješak i ljepotu, izvlačeći iz lošeg ono najbolje, ukazujući da je život lijep.

Srce joj je bilo poput djetetova, onako čisto, nepokvareno, napunjeno Odom radosti…
Uvijek prednost davajući srcu…

Ljubav je stavljala na pijedestal, uživajući u simfoniji razdraganih nota, grleći ljepotu svijeta, pjev ptica, miris cvijeća, žubor potoka, šum mora, toplinu sunca.

Njene suze poput niske bisera, stvarale izvore radosti. Pisala bi pjesme ljubavne, u kojoj je ljubav bila lijek za sve boli i patnje.

Srce bi se smijalo, a razum bi zaplakao, želeći održati ravnotežu između dva suprotstavljena jaza…SRCA I RAZUMA.

Kao da je živjela između dvije obale.

Nasukana na obali iz mašte u kojoj je carevalo djetinjstvo,tako čisto i neokaljano (djetinjstvo iz mašte).

Sa druge strane obale nalazio se RAZUM, pozivajući je da dopliva poput morske sirene, da očuva životnu ravnotežu…

Odrasti, zatomiti strah, pokušati nadrasti sve grubosti življenja, pružiti ruku razumu i uživati sretno, balansirajući između dvije obale, SRCA I RAZUMA.

Obukla je haljinu, uzmaka, utomila srce, predajući razumu i trezvenosti…

Srce se razboli, počevši venuti, pitajući se ponovo: 'Koji je pravi i odlučujući potez?'

Helena Horvat iz zbirke KORAK U ŽIVOT

Image and video hosting by TinyPic

Statistika

Zadnja 24h

21 kreiranih blogova

484 postova

731 komentara

398 logiranih korisnika

Trenutno

2 blogera piše komentar

7 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se