novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

19

ned

10/14

baby blues

durica.blog.hr

od kada moja mama radi ništa više nije kao prije.
sad se mama ustaje rano, dok je vani još mrak. a prije smo se zajedno izležavali u krevetu. zato se ja sad moram buditi po noći da je uhvatim dok je još kraj mene. ako je mama već otišla, nisam sretan, pa se jako plačem. onda mi tata da flašicu, pjeva mi i ljulja me, pa ja još malo zaspim. kad se probudim, mame još uvijek nema, a rekli su mi da će brzo doć.
tata me ujutro ne gnjavi kao mama s presvlačenjem, pa smo brzo gotovi i idemo van. ja sjedim u kolicima i jedem kekse, dok tata pije kavu, a onda se idemo igrati u park. moj tata zna svirati gitaru i zna sve o nogometašima, ali često zove mamu da je pita nešto za mene. ja bih isto htio pričati s mamom i reći joj da brzo dođe doma, ali se njoj uvijek žuri. rekli su mi da roditelji moraju raditi da zarade nofčiće kojima kupujemo hranu i pelene. ja sam mislio da to sve dobimo u onom velikom dućanu gdje ja vozim auto ako damo plastičnu karticu. kad mama napokon dođe doma, ja se na nju malo ljutim, jer joj je dugo trebalo, pa je ne želim gledati. onda me mama umiva i pere mi ruke, a nekad čak i kosu. smije se i veli da imam cjeli meni na glavi. ja sam sretan kad se mama smije i htio bi se igrat s njom, ali ona mora ić u kupaonu i u kuhinju, a mene špota, jer sam se opet igrao s wc papirom i razbacao odjeću koju je ostavila u sobi i cipele u hodniku. tata se izmotava, pa joj veli da smo to sve htjeli pospremiti, ali nismo stigli. dok je mama u kuhinji, ja joj pomažem, pa joj vadim lonce i šeflje i nosim tati. tata je isto sretan, jer je mama napokon došla, pa nam malo svira. veli da mora vježbati. a ja sam mislio da on zna svirati sam. onda mu ja pokazujem i vrtim one gumbiće. mama se ljuti kad ulazim u onu mašinu za suđe, a ja joj samo želim pomoć. kad pojedemo ručak, mama me presvlači, pa idemo svi zajedno van. tada sam jako sretan i pokazujem mami sve što samo tata i ja radili. meni je lijepo s tatom kad smo sami, ali mi je najljepše kad smo svi zajedno. mislim da je i tati ljepše kad je mama s nama. ne razumijem zašto moja mama mora čuvati druge male bebe, umjesto da bude uvijek s nama. bilo bi puno bolje da su sve bebe uvijek sa svojim mama i tatama. jer onda smo najsretniji.

18

sub

10/14

Leksikon jedne generacije...čitaj fejs

carlabeta.blog.hr

Kad sam bila malena,u leksikone sam uvijek pisala,kad porastem želim da budem Ivo Andrić. Zašto,onda,pitam se sada,jer sam taj dio zaboravila.

Imam želju imati fejs,to me sada podsjetilo na leksikon našeg djetinjstva,otvorila sam ga danas,želi li se tko sa mnom družiti i tamo.

Javi se....Carla Beta



Budimpešta, noć

magledolaze.blog.hr

- Jesam. Pa što? – kaže glasno i to me probudi pa otvorim oko puno žeravice...

Sjedeći za pisaćim stolom ispružila je pred sebe lijevu nadlanicu, kritički u slabom svjetlu stolne lampe sa zelenim sjenilom promatrajući na nokte netom nanešni lak i priznala mrtva - hladna, kao da priznaje u pranju posuđa nakon nedjeljnog ručka razbijenu čašu.

- Jesam, pa što? – ponovi.

Oslonim se na lakat na tvrdom madracu brodska kreveta, uvjeren da sanjam.

- Kako si ušla? - pitam ju nekim glasom koji nije moj, zvuči više kao cviljenje kočnica starog tramvaja - jučer je palo oko četrdeset, pedeset cigareta i barem pola litre žestice, vino tko broji i sada ruka pipa oko uzglavlja, ma tu je, mora biti...

Svrne s noktiju pogled, premjesti lijevu nogu na desnu, nakrivi malo glavu u stranu – odvoji se pramen plave, duge kose i padne joj prvo na lice, otpuhne ga prema gore, a on se preseli na rame... sviće mi polako iako znam da nije zora, da preda mnom sjedi vjerojatno najljepša žena koju sam ikada u životu vidio.

- Gle, ti ne znaš... vidimo se prvi puta - iako, sreli smo se već – pa ne znaš. Ajde, u redu... mogu razumjeti grešku. No kako ćemo se odsada viđati često – razvuče usta malo u stranu, u nekakav poluosmijeh koji mi se nije svidio – i češće nego bi ti to želio, bolje ti je da naučiš odmah. Dakle - pitanja su dopuštena, ali koštaju. Nekada više, nekada manje, ali uvijek. Možeš to razumjeti? Koštaju. I naplaćuju se bez garancije da ću odgovoriti.

- Ali, rekla si nekome „jesam pa što“ – podsjetim ju. Zvučalo je kao odgovor na pitanje. Naplatila si?

- Aha... da, jesam. Tvom prijatelju, mislim da se zove Stjepan, zvali ste ga – mislim da malkice pretenciozno, Stiv – nasmiješi se vrteći glavom i stresajući rukom nevidljivu mrvicu sa koljena. Pitao me jesam ga ja...

- Pa jesi li? – usudim se. Reci to policiji, oni misle da sam ga možda ja ili tko od posade...

- Glup si ili što? – okomita bora između obrva i malo stisnute vjeđe jasno su pokazivale da gubi strpljenje - rekla sam da se pitanja plaćaju.

- Novcem?

- Jadni glupane... kome treba novac? Vremenom. Vremenom se plaćaju.

- Ali, Stiv pita, a vrijeme mu je...

- Ništa ti nije jasno. On može, ti ne – odbrusi mi. Ima vremena koliko hoće. On je bogat.... Pravila su pravila.

Pronađem ga napokon ispod jastuka i ugledam samo jednu kazaljku.

- Tri i petnaest, mogla sam ti i ja reći.

- Hoćeš uru?- ponudim. Vrijeme... može sada pitanje?

Ustane i priđe krevetu i pogleda me vrlo ozbiljno u oči.

- Klaune - kaže mi. Neće proći niti tri godine tvog bijednoga života za kojeg misliš da ga imaš u izobilju, a shvatiti ćeš da vrijeme nije novac, nego život.

- Vrijeme je život, zapamti. Ne novac. Život.

- Dati ću – kažem, sada već potpuno budan i pri punoj svijesti. Dati ću. Reci mi gdje je i dati ću.

- Za koga pitaš? Za nju?

- Da.

- Stavi mi ruku u lijepoj smeđoj rukavici na obraz, palcem mi pomiluje dio između nosa i jagodice, pogleda me u oči i uputi se prema vratima.. Na odlasku, ne okrećući se, preko volje izusti:

- Ne mogu ti reći gdje je. Ne možeš to platiti... jednostavno nemaš toliko vremena...

Iza već za njom zatvorenih vrata, učini mi se da je rekla još nešto,
stopilo se sa udarcem vrata u dovratak i metalnim klikanjem brave pa nisam mogao sa sigurnošću razabrati,

no meni je, čini mi se to i dan danas,

zvučalo kao nešto kao

"smrtniče"...

I bio sam siguran da je u pravu.

Svaki naš ponovni susret događati će se puno ranije nego što bih ja to želio.

Gdje novac ne vrijedi pišljiva boba !

belator.blog.hr

Da, postoji svijet gdje novac nije najvažniji.
To je svijet koji živim i pokušavam živjeti.
Materijalno nema onu težinu koju današnje vrijeme želi uporno nametnuti.
Materijalne stvari i novac kao novac nikada nisam smatrao prevažnim.
U redu je "biti dobar" s novcem, i neophodan je, ali on mi služi samo kao sredstvo plaćanja.
Kao što mi automobil služi da najlakše dođem od točke A do točke B, a ne smatram ga nečim velikim, uzvišenim ili jako važnim.
Isto tako sve materijalno doživljavam kao nešto nevažno, ali ipak korisno.
Dakle svjestan sam da imam upravo onoliko koliko mi treba i mislim da je točno ono : svaki čovjek ima onoliko koliko mu zaista treba !
Jer ima nas svakakvih, ima skromnih, ima materijalista i ima onih kojima nije nikada dosta i onih koji nastoje kupiti sve, pa tako i sreću i zadovoljstvo.
Naravo, postoje i oni koji nemaju za najosnovnije stvari, ali takvi imaju ono duhovno, ono bogatstvo koje se ne može kupiti.

Prikaz onoga gdje novac ne vrijedi pišljiva boba.......

-----NEKE STVARI NE KUPUJU SE NOVCEM--------


Lakše je to sve prikazati kroz djecu, jer djeca upravo žive taj i takav svijet o kojem pišem.
Mi odrasli nekako potonemo u taj neki drugačiji svijet, ali nismo mi toliko jaki kao što smo bili kao djeca.
Ali opet, sto ljudi-sto čudi, netko ipak ostane u onom svijetu bogatstva, gdje je najveće sredstvo plaćanja osmjeh, topla riječ, sklad s prirodom, uživanje u sitnicama koje život znače......

----BUNDEK--(besplatno)


----JARUN--(besplatno)


--MAKSIMIR--(besplatno)


--CVJETNO NASELJE--(besplatno)


Ali, osim djece, i odrasli imaju taj svijet ako žele takav svijet.
Većina nas danas možda grca u nekim dugovima, ali moramo znati da je to taj materijalni dio, da ipak imamo i mi neka svoja bogatstva.
Osim najbitnijeg zdravlja, imaju i odrasli svoje neke besplatne svari.....

---BELATORI U AKCIJI--


--OTOK S BLAGOM-- ( tu je Ficho sa svojim sestričnama, a društvo mu pravi njegov tetak, da ipak nije sam među tolikim ženama :)).....


Te vrijednosti, tog svijeta trebalo bi čuvati i nositi kao kap vode na dlanu !

--ČUVANJE BLAGA --

17

pet

10/14

Ulica

postojimo.blog.hr

Bila sam u Ulici mrtvih Pahulja. Tužno je i hladno. Zaleđen dah nepostojećih ljudi. Meni je ostao na smrznutom dlanu, otisak prve i poslijednje mrtve Zvijezde. Spustila sam se tom nestvarnom ulicom. Stalno mislim od nekud čut ću tvoj glas, prisilićeš me da se okrenem i moraću da gledam u tvoje oči.

Na klupi sjedi neko sličan tebi. Možda si i ti. Možda je samo smrznuta, zaleđena Zvijezda. Ona najsjajnija, što blješti poput novogodišnje, na vrhu tamnog Neba. Silueta na klupi, ima usne boje mesa, oči boje najtamnijih Oblaka. Cijela jedna geografija bez prave karte, sve neki reljefi i brazde, hridi i mora. Nepoznanice. I sve se svodi pod Ulicu Mrtve Pahulje.

Odlazim u tu našu Ulicu i pijem prvu jutarnju kavu sa potpunim neznancima.

... Čekam da se otope pahulje i da od njih ostane mrtvo more. Ja ću od kapi, napraviti novu Ulicu, sa novim raskršćem. Sa bijelim linijama na sivom betonu. Kao susret. Tvoja lijeva, prihvata moju desnu. Staneš u onu jednu kap na obrazu. Stanem u svaku slijedeću kap na mokrim dlanovima, što me stiskaju uz sebe i tvoja polovina mene i moja polovina tebe, više nisu nepoznata Ulica.

Ipak, još uvijek, svjesna sam da će susret, ostati mističan. I onda me sve to užasno slomi. I radim neke nerazumljive stvari. Kao sinoć. Odem sa nekim ko nije ti. On se smije i govori da se događa nešto sa mnom. Kao da ja ne znam za to.

Kažeš da sam čudna. Mrštim se. Prepravljaš to na brzinu i vadiš se na nespretnost svoje izjave. Ali nisi pogriješio, jer ja sam te prva upozorila na to.

Opet sam sinoć mislila na klupu. Kako sjediš s njom i gledaš Mjesec.

YELLOW

domenico.blog.hr



....YELLOW SUBMARINE....


Bitna je obitelj, sklad i televizija

barbarellanazemlji.blog.hr


Kada je mater kupila bilu televiziju to joj je bija najsritniji dan u životu.
Od 10 televizija u kući ova je bila jedina bile boje, pa je materi momentalno postala mezimica.
Cilo lito njih dvi su tako provele u skladu i ljubavi gradeći svoj odnos koji se nije moga miriti sa ni jednin drugin.
Doša je kraj lita i mater je već polako pripremala svoju mezimicu na razdvojenost preko zime.
Bila televizija je bila jako tužna. 
Čak se jednom i sama ugasila od tuge.
Jednog dana, doša je materi sin i reka:
"Majko, ja neman televizije...bili ja moga posuditi ovu tvoju..ono na par miseci".
Majka ga je zgranuto pogledala i odgovorila:
"Sine, razmetni..pa nije to neka igračka koju možeš da nosaš i gonjaš vamo tamo, to ti je bila televizija.
Znaš da je bila televizija dio obitelji od pamtivika. Eee...ona nan je temelj sklada ove familije".
Sin razmetni shvativši svoju pogršku pognia je glavu i skrušeno zamolia za oprost.
Kako je samo nepromišljeno pomislija tako unijet nemir u familiju.

Sin je razmišlja i razmišlja...kako da posudi televiziju, a da pritom ne utiče na sklad i jubav u familiji.
Nakon dva dana dositija se.
"Majkoo, majko...želija bi ti se još jednon ispričat radi bile televizije. Shvaćan da san bija debil šta san pita za nju i šta sam dirnua u taj vaš skladni odnos, ali znaš uzet ću ja ovu neku crnu i one su dobre, a same stoje tu cilu zimu".
Majka u nevjerici i šoku nije mogla virovat da je rodila takvu karotu.
Sin glup ka karota.
"Eee, nesretniče, sve san ti omogućila, a ti tako.
Šta ti misliš ko je zaradija za te televizije? Ko ih je udomija? Sve bi na gotovo.
E pa nema. Kupi si sam televiziju ka šta san si ja sama kupila stan. 
Sve san sa svoje dvi ruke sagradila, i ova četiri zida di moja bila televizija prebiva".
Majka je iznijela sve sa suzom u očima pokušavajući ispravit svog sina razmetnog.

Sin je opet pognija glavu jer je shvatio da je opet ispa debil.
"Eee, mater mi moja sve najbolje hoće i sve omogući, a ja tako...
Eeee...kako san ju samo razočara...".

Misec dana kasnije sin je otiša kući.
Nije ima tv, ali čudnog li čuda nije mu ni falija. Shvatija je da nije materijalno ono šta čini sklad nego ljudi.
Sreća je uvijek u oku promatrča zaključija je sin i nasmijao se.
Nije ima tv, niti novce. Bio je dužan i bez predbračnog ugovora,
ali nije bio razmetni-bio je sretan i ono čega nedostaje na ovome svijetu, a to je dobar čovjek.

Prva nostalgija

mekon.blog.hr


Davno je bilo, s godina trinaest
čašica pića i prvi dim
život je bio posebna priča
ljubav na klupi i poneki film.

Šezdeset i neke u Zagrebu gradu
Tuškanac šumi i Zrinjevcu hladu
košulja bjela, čaga u Dvercu
Doxa na ruci iz Praške po švercu.

Iz Trsta starog papci i Levis
švercane ploče Cliff Richard i Elvis
na ruci prsten od zlata čisto
s Ponte Rosa za lira tristo.

Začešljana kosa Tarzan frizura
u gradu na Špici prava figura
a klinke lete, ako si frajer
pljuga u ruci u srcu fajer.

Na Gornjem Gradu, tam pokraj Dverca
u potpunom mraku dva lupaju herca
a klupa škripi, ljubavna klopka
i sve pokvari - glupa hulahopka.

Al bilo je dobro dolje na Savi
kod Babinjaka i čuvar stari
za jednog petaka iz gustog drača
mogel si zurit u babe bez gaća.

Trešnjevka stara na rubu grada
Zvonko Špišić i puno balada
vrtovi cvjetni i tajni bordel
imali su već onda i tramvajski hotel.

Tamo prek Savske Trnje je staro
vrbici i Sava a nebo plavo
i Drago Diklić tam vreme je gubil
tu se dotepel, tu se zaljubil.

Trnjanska cesta, tajanstveno mjesto
raj za fakine, tu došel sam,često
buhara kino s drvenim stolcem
i biljeter Štefek s vrbovim kolcem

Sjevernom stranom na Bukovcu gore
znal sam otići s klapom iz škole
trešnje smo krali i breskve sočne
bilo je to vrijeme za avanture noćne.

A Črnomerec, sirotinjska fara
prosjek mu drži Kustošija stara
za bijeli grad Zagreb to pravi je raj
od vremena davnih tu čuje se Kaj.

I Kustošijanku ljepu i blagu
izabral sam jednu za svoju dragu
na Milera brijegu iznad ciglane
kušlece smo krali sa ljubavne grane.

Novo je doba, prolazi vrijeme
godine stigle, teško je breme
šezdeset i neka na grbači leži
kosa već sjeda i puno sam teži.

Zagrebom lutam, voljenim gradom
na stara mjesta odlazim kradom
izgubljeno vrijeme naći bi htio
al' puno toga ovdje se zbilo.

Zar nema šume tam ispod Dverca
nema ni klupe što čuva dva herca
nema ni Špice kak bilo je prije
grade moj dragi, pa to istina nije.

Od Trešnjevke stare tek ostalo ime
hrpa betona bez čari, intime
samo još Špišić, već pomalo stari
u svojoj pjesmi Trešnjevku slavi.

Ni Trnjansku cestu vidjeti nije
za gomilom stakla tužno se krije
po koji kućerak oronuli stari
ne može biti Lisinskom al pari.

Zagrebom lutam, uspomene blijede
razočaran od nove graditeljske bijede
stakleni dvorac kraj starih fasada
i nagradu je dobil za ruglo grada.

Na svijetu ovom uvijek nepravde bude
i Zagreb je dobil - neke nove ljude

KAZAH: STAN

pametnizub888.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic

Nekoliko mjeseci nakon popisa stanovništva, netko je pozvonio na vrata našega bogznakolikokvadratnog, više-višesobnog stana. Otvorio sam, ta ista vrata, i poprilično se zaprepastio: ponovna pojava popisivačke osobnosti djelovala je na mene poput kipuće voluharice zavitlane negdje u predio torza. (Popis stanovništva… konačno i neopozivo poniženje čovjeka i čovječanstva kao takvog. Egzemplarni totalitarizam u svom svojem totalitetu. Mene bi popisivali – mene!) Još nisam bio zaboravio na prvobitnu pojavnost te iste osobnosti. Ovodobna pak pojavnost bijaše niža za koji milimetar, a licu je dodala boru-dvije više, dok je one stare produbila, dlijetom i čekićem valjda, jer zub vremena u samo tri mjeseca – malo sutra.
„Dobar dan, susjed“, rekla je. „Evo mene opet.“
“Otkad smo mi susjedi?“, pitao sam.
„Pa i nismo. Ali tako se kaže. Svi smo mi na neki način susjedi. Svi će ljudi biti braća.“
„Samo ću ja biti bratić…“, promrmljah.
„Što?“
„Ništa, ništa. Trebate nešto ili…?“
„Ja sam bila na popisu... Ne sjećate se?“
“Odlično se sjećam. Baš zato mi i nije jasno što radite ovdje. Popis je završen.“
„Pa, radi se o sitnici. Bila sam i jučer, ali samo su klinci bili doma. Nisu vam ništa rekli?“
„Nisu mi ništa rekli. Imaju puno školskih obaveza, a i drugih aktivnosti…“
“Ništa zato. Samo je jedna nejasnoća ovdje... Valjda sam to pitanje preskočila, da vidimo, evo: živite li u kući ili u stanu?“
Ova osoba, ova deputantna karikaturalnost, ova privremena stvorenost, frankeštajnovska improvizacija tko zna koje filijale Statističkog zavoda – ta iznad svega upitna pojava naprosto me zajebava, pomislio sam.
„Vi me zajebavate?“, pitao sam.
„Nemojte tako susjed. Pitanje je vrlo jednostavno.“
„A što vi mislite, je li ovo kuća ili stan?“
“Nije bitno što ja mislim. Ja moram čuti odgovor od vas.“
“Na osmom smo katu stambene zgrade. Stambene! Onda, je li ovo kuća ili stan!“
„Gospodine, nemojte se žestiti.“
“Da, Nemile“, rekla je moja supruga koja se pojavila iz prikrajka.
Sve češće je popodneva provodila u prikrajku. Nagovarao sam je da se premjesti bliže dovratku ili barem u neki od zapećaka, ali na te moje primjedbe nije se obazirala. Bila je svoja, još od prvog dana. Osobnost. Ličnost. Stav, ali ne stav u stavu mirno, nego stav koji se migolji, vijuga, a ponekad i stapa s pozadinom – a u pozadini su bile tapete s neuhvatljivim motivom optičke varke.
„Moraš čuvati živce“, dodala je moja žena. „Večeras je zbor stanara.“
“Pa da, stanara! A jel' čuješ ti što ova osoba pita?“
„Nije bitno. Samo reci 'stan', pa da se vratimo svojoj svakodnevici. To bi nam bilo najpametnije.“
“U redu“, rekao sam. „Stan.“
„Možete ponoviti još jednom?“, pitala je osoba popisivača.„
„Kazah: stan!“ povikao sam i zalupio vratima.
Uputio sam se u dnevnu sobu da se posvetim svakodnevnim aktivnostima, ali one su se, kao i svakoga dana, izvitoperile u nešto nesvakodnevno, stresno i izvanredno zbunjujuće.
Uvečer sam se, k tome, uputio na zbor stanara koji sam po sebi jest izvanredan, izvanredno neobičan događaj. No, ispalo je da je riječ o utemeljiteljskoj probi pjevačkog zbora stanara, zbora iz kojega sam momentalno izbačen zbog hrkljanja prilikom svakog uzdisaja.

DVIJE VIZURE

huc.blog.hr

 photo jabuke_padaju_zpscc304c03.jpg

DVIJE VIZURE

Ljetos na Braču, radišan domaći čovik
otac dva odrasla muškaraca,
did jednog diteta, drugo je na putu
odan suprug češke snahe
Tonči
komentirajući moju bradu:
- A lipo mu sidi brada...
- Jesam vam rekla – moja će žena.
- Je je – veli i dometne – PISNIK!
ne znajuć' za moje literarno zastranjenje.

Mjesec dana kasnije, Zagorje,
čovjek koji sa svojom mehanizacijom
srušio stoljetni hrast pred našom vikend kućom,
pošto ga je prije nekoliko godina polomila ljetna oluja,
crven u licu, voli si spiti, ne, kak i svi pravi muži,
s brkima na licu, ah da, naravno,
dakle taj Šef, Ruda, Jura ili Ivek
nakon što se familijazirao kod-od susjedovog gemišta
također ima potrebu prokomentirati moju bradu.

Znaš kao mi to ovdje u Zagorju velimo, kaže pokazujući mjesta mojih obijeljenja.

„HVATA TI SE PLIJESAN!“

Naravno ja se odmah, onako književno-komparativno prisjetim Tončija i njegovog:

- A lipo mu sidi brada – PISNIK!

Dakle, taj Šef, Ruda, Jura ili Ivek zadovoljan je svojom opaskom. Smijulji se fol dobrohotno, kao vrckav je on, a ne zlonamejra i glup.

Na trenutak razmišljam da kažiprstom kucnem po sljepoočici i odvratim:
„Hvata ti se plijesan“, ali odustajem. Nedostojna je to igra.

On nastavlja u revijskom tonu, sada se špinči
s kćeri koja studira pravo u Rijeci.
Jako je bistra, kaže, ona mu je sve.
No veli to više da bi se hvastao poznanstvom sa svim
„velikim pravnim facama“ i „ukoliko trebaš što samo se javi“.
Spomene se i supruge.
„Žena i ja „ kaže odmahujući glavom te pokazuje dva suprotna smjera.
Čitav je život radio u Sloveniji, nekoliko puta istakne značajno,
to mu valjda daje određeni profesionalni kredit, ne znam
neki proces diferencijacije u Plaviću, Miljani, Humu na Sutli...
Još malo pa će u penziju, a onda via more.
- I nitko ne bu trošil moju penziju, a-ne! - odlučan je.

Ustajem od stola,
imam posla, velim,
pa ih ostavim,
suseda Miška i Šefa, Rudu, Jureka ili Iveka
da sami dokrajče tih deset litara zagorskog kiseliša.
Gore, na brdu, sjednem na ležaljku
i prepustim se sunčevim zrakama.
Male brižne ručice kao na egipatskim crtežima
Amon Ra sa svim značajkama Atona
nježno miluju moju Amigdalu dok
stoljetni hrast umire dolje pri cesti, na tlu.

Mehr Licht!

„Više svijetla“, posljednje su Goetheove riječi.
Moj djed tvrdio je da su posljednje Goetheove riječi bile
„Usr'o sam se!“. Izvor mu je navodno bio J.P. Eckermann ili
Enes Čengić, ne sjećam se točno...

U svakom slučaju svijetla je više otkako je hrast oboren
i to mi godi.

Otvorim knjigu pa stanem čitati nešto od
S. Hawkinga.

muzika za ugođaj: Asaf Avidan - One day

Budimpešta, dan

magledolaze.blog.hr

U to vrijeme nije svaki brod imao radar, ali je svejedno stizao na cilj.

Jedinu uvjet za to bio je da na rijeci nema magle.

*****

Probudila me tišina.

Nema buke strojeva, nema vibracija... na brodu je tiho, ne čujem nikakav zvuk. Podignem se na lakat i zaškiljim u mliječno bijelo okno pa shvatim.

Magla je. Nismo ni isplovili.

Poslušam malo bolje ... sada čujem lagano zveckanje posuđa iz salona i, ne gledajući na sat, znam da je podne.

Ručak.

Sjednem na krevet i vidim da sam odjeven još, odijelo na meni prilično zgužvano, kravatu nađem, pogledom, na umivaoniku ... vratim malo traku i sjetim se;

Zora je bila kada smo se vratili, magla je krenula zatvarati već pomalo ... i nije se, očito, razišla. I znam - ako nije do podneva, onda i neće do sutra, to je tako i tu se ne može ništa.

Umijem se na brzinu i presvučem, izađem iz kabine i uskim hodnikom dođem do stepenica. Zakoračim da se uspnem na prvu i začujem hrkanje iz Jurine kabine pa otvorim vrata i zaurlam, na što ovaj otvori jedno oko, nepomičan potpuno, i kaže :

- Ne deri se, jebote, puca mi glava.

- Ručak.

- Aha – kaže ovaj - ti jedi. Ja neću ništa okusiti cijeli tjedan. Ajoooj, majčice moja, kako me boli tikva ...

Uspnem se, za dugim stolom sjedi posada, svi osim tri žestoka bećara - mene, Stiva i bolesnoga Jure.

- Odi si po kompanjone - veli mi stari sa čela stola. Hladi se.

- Jura umire - velim sjedajući na svoje mjesto, a za Stiva nemam pojma gdje je...

Kuharev pomoćnik je ovo sigurno čuo, jer je provirio kroz otvor za posluživanje koji je kuhinju spajao sa salonom:

- U kabini nije – obavijesti nas. Gledao sam. Išao sam ga pozvati na ručak, al' nema ga.

I tako je počelo ...

*****

Kasnije je straža tvrdila da je možda i čula nekakav pljusak, ali nisu bili sigurni baš ... policija je dovela ronioce, članove kajakaškog i ribolovnog kluba, uzmuvala se ambasada, ronilo se i veslalo po Dunavu, ispitivala se posada .
Ostali smo tri dana. Bio sam na razgovoru tri puta, tri puta Jura, tri puta stari ... po jednom svaki član posade.

Tražili su se tragovi krvi, znakovi nasilja ... nisu pronašli ništa.

Ni tragove, ni Stiva.

Ništa.

Onih nekoliko vlasi duge plave kose zalijepljenih maglom na ogradu pripisali su jučerašnjem vjetru.

Nitko ga više nikada nije vidio, niti za njega čuo.

Neće proći dugo,

a neće ga se više nitko

niti sjećati ...

*****

Znam da postoje, sigurno da.

No, zaista nisam siguran

da su baš vile.

Tata je umro...

zivotarije.blog.hr

Zima je zakoračila...Hladna i surova...kao i moj život....Tatu sam predzadnji put vidjela u kolima sanitetskog prijevoza. Ispijen, umoran, mršav i slab.... Zadnji put mi je uputio riječi kojih se i danas sjećam...Čujem boju i ton Njegova glasa... Tada nisam bila svjesna da od tog trenutka moj život nikada više neće biti isti. Otišao je moj Tata. Otišao na put s kojeg se nikada više neće vratiti. Nakon par dana sam ga posjetila. Dijete sam bila. Što je život, a što smrt nisam znala... Zadnji put sam pogledala Njegove oči, osjetila Njegovu blizinu i toplinu. Zadnji put sam vidjela Njegov osmjeh... Umro mi je u zagrljaju. Tada je umro i dio mene... da sam tad samo znala što me čeka s njegovom ženom, što me čeka s vragom u ljudskom obliku...umrla bih s Njim... Plačem i sad kad se svega toga sjetim...
( Moja Duša je na poslu.... Ali osjećam da me grli i kaže da je sve to prošlost... Ona ne zna da pišem ovaj blog. Jednom ću joj reći...Jednom će ga pročitati... )

Kada je Tata umro, ostala sam sama na cijelom svijetu... Nisam imala nikoga tko bi me odgajao i volio... Odgajala me televizija, odgajali su me ljudi kojima sam bila samo smetnja u životu i planovima za budućnost. Njegova žena se samo iskaljivala na meni. Kao da sam ja kriva što je Tata umro.

I sad se ponekad pitam - Jesam li ja kriva za njegovu smrt? Svoj život prepun mana, trnja, suza i krvi...

Strpljen spašen

propriamanu.blog.hr

Kada sam tek počela pisati ovaj blog, prije gotovo četiri godine, dala sam mu ime "Blog o keramici".
Želja mi je bila da na njemu pišem o onome što najviše volim raditi i da prikazujem ono što iz te ljubavi nastaje.

U početku nisam imala uvijeta za ovakvu vrstu izražavanja, a nisam imala niti peć.
Radila sam kućice od raznih sintetičkih materijala na koje sam lijepila stakalca koja su prikazivala prozore. Jedino zajedničko tim kućicama i drugoj imenici u nazivu bloga bila je što su one bile napravljene na keramičkim pločicama.
Polagano sam nabavljala materijal i pronašla 'Onu koja ima peć', te morala putovati oko 160km da bi dobila finalni proizvod. Jasno je da taj hobi nije bio nimalo financijski isplativ. Uostalom, koji hobi je financijski isplativ?
No nastavila sam se baviti time jer me, osim ljubavi koju osjećam prema ovakvoj vrsti umjetnosti, rad s glinom opuštao od svakodnevnog stresa i pomogao da se razvijam u osobu kakva želim biti (što još uvijek nisam) i da upoznam ljude s kojima želim biti (što uglavnom jesam).

Kada sam tek počela pisati ovaj blog, nisam znala da ću se zaljubiti u sport. Vjerovala sam da trčanje nije stvoreno za mene, niti da sam ja stvorena za trčanje.
Biciklizam je druga stvar, on mi je genetski urođen.

Već neko vrijeme moji postovi nemaju nikakve veze s keramikom, pa sam počela razmišljati da promijenim ime bloga, ali kako je popis mojih interesa prilično dugačak, ne mogu smisliti nikakav adekvatan naziv. Stoga sam prestala razmišljati o tome.
Na koncu, zar ne bismo sam život mogli usporediti s umjetnošću? S glinenim predmetom čiji se oblik i boja mijenjaju godinama - iskustvom, učenjem, odnosima s drugim ljudima, doživljajima...

Nakon što sam prevalila stotine kilometara, i vjerojatno ostavila duboke kolotrake na relaciji Maksimir-Zaprešić, pronašla sam i 'Onu koja ima peć broj 2', samo par stotina metara od moje kuće. Iz jedne krajnosti u drugu, sve za ljubav i malo zadovoljstva.

Gotovo dvije godine bila sam bez posla, pa sam počela raditi i prodavati svoje predmete kako bi bar malo olakšala egzistenciju.
U toj svojoj silnoj "nezaposlenosti", zaposlila sam misli i počela više pisati, a manje stvarati rukama. Što opet nema veze s imenom bloga (propria manu (lat.) - vlastitom rukom).
Više nego ikada razmišljala bi o sebi, svojim ciljevima i dosadašnjim (ne)uspjesima, a istovremeno sam trenirala i više bila posvećena djeci. Što, u jednu ruku, i nije bilo tako loše. Bilo je samo teško.
Čak se i Junior zainteresirao za isti sport, pa smo skupa krenuli na treninge. A to je zbilja neopisiva sreća.
A onda, baš kada mi je sinula sjajna ideja, zaposlila sam se.

Neočekivano zaposlenje mi je malčice poremetilo planove.
Svoju sam ideju pospremila u ladicu pod nazivom "Kada za to dođe vrijeme".
Po prirodi sam nestrpljiva i kada nešto želim, želim to 'sada' i 'odmah'. Rođena sam takva. Ne znam da li to ima veze s horoskopskim znakom, planetama, privlačnom silom Mjeseca ili nečim četvrtim, samo znam da je jedna od bitnijih lekcija koju moram svladati - strpljenje.
To je još jedan ukras koji moram dodati na svoju glinenu posudu.

Radila bi i maštala. Sve manje sam zalazila u svoj podrum, pogotovo zimi, i sve me više napuštala kreativnost.
Sve do jednog dana, negdje pred ovo ljeto, kada je suprug 'One koja ima peć br.2' pitao:"Kad ćemo tečajeve raditi?"
Na spomen toga svi kotačići u meni su se počeli vrtiti, sve lampice blinkati i svi remenčići škripati.
Odmah smo krenuli u potragu za prostorom, počeli smo pripremati skripte, skupljati materijal, štampati letke...Prostor smo pronašli u rekordnom roku, a prije mjesec dana počeli smo s radom - otvorili smo Malu školu keramike

Kada sam počela pisati ovaj blog jedina želja mi je bila da radim i pišem o onom što najviše volim.

16

čet

10/14

Adagio

plavizen.blog.hr




Rođendan u vrtu, ispred vile na Tuškancu, bio je sve samo ne ono što je očekivala. Nekako se činilo da nitko od prisutnih ne pripada tu uz ovu prekrasnu zelenu travu i stolice od ratana u bež boji. Oko velikog stola s tortom od ananasa vrzmalo se desatak ljudi, pokušavajući prigrabiti što veći komad. Cure su nespretno gazile, dok su im se potpetice zabijale u zemlju. Nije bilo glazbe, to joj je odmah zaparalo uši-ta tišina.
Sjedila je na najudaljenijoj stolici, koja je nožicom dodirivala prekrasni ružičnjak. Pitala se, imaju li i vrtlara ili se sami brinu o prekrasnom vrtu? S vremenom, kako to obično biva, na travnjaku su se stvorile grupice. Medicinari su se žalili kako nikako ne mogu dočekati specijalizaciju i kako moraju često ići u neku zabit stažirati. Elektrotehničari su se hvalili stipendijama i novim projektima. Kemičari su gunđali zbog cjelodnevnih vježbi i seminara. Ne znam kako je to slavljenik zamislio, no rođendan je prije ličio na skup znanstvenika, nego na garden party kako je pisalo na pozivnicama. Svim tim grupicama jedno je ipak bilo zajedničko, bili su iz istog grada.
Bilo je i nekoliko iznimki, brzo je primjetila, činilo se da se njih četvoro, ne uklapaju u tu shemu.Jedna je bila visoka crnka punih usana, Katarina, sjećala je se još iz vrtića. Bila je sigurna kako se i ona sjeća nje, no nije to ničim pokazivala. Odsutno je povlačila dim po dim iz tanke cigarete.Bilo je očito da se dosađuje. Drugi je bio dugokosi Filozof,jedini u jeansu, činilo se da nije pročitao ništa o dress codeu na pozivnici. Živopisno je nešto objašnjavao prijatelju u najšarenijoj košulji živih boja koju je ikad vidjela. Iz razmišljanja ju je trgnuo Filozof, nagnuo se nad Katarinu i šapnuo: "Koliko misliš da moramo tu ostati, a da ne ispadnemo nepristojni?" Katarina nije baš bila oduševljena uletom i pogledala ga je onim svojim tipičnim pogledom ledene nedodirljive kraljice. Napravila je veliku stanku, a potom promrmljala: "A ti si kao neki pristojni lik?" No Filozof se nije dao smesti, privukao je stolicu do nje i nastavio pričati. Nije više mogla čuti tijek daljnjeg razgovora, jer njegov prijatelj je po istom principu dovukao stolicu k njoj i šapnuo: "Ja sam Adam, ti si sigurno Eva?" Prasnula je u smijeh, bila je sigurna da se tako upucava svim ženama. No Adam se nije dao obeshrabriti, pričao je o Parmi iz koje se upravo vratio, o bendu, gažama, Alpama...Najprije je bila ljuta što je tako kao padobranac bez padobrana upao na njen kvadratić travnjaka, a poslije joj je čak bilo i drago, jer što bi za Boga miloga inače radila puna dva sata na ovom uštogljenom mjestu?
Poslije su otišli na kavu, svi četvero, starom rasklimanom škodom. Katarini je pao mrak na oči kad je shvatila kakvo auto Filozof vozi i ona je odmah znala da jadničak nema baš nikakve šanse kod nje. U bircu je naručivala kavu cijelu vječnost; morala je biti duga, ali ne preduga, sa malo mlijeka, al obavezno hladnog i mrvicu pjene, te malo čokolade posute po njoj...Treptala je okicama, prenemagala se govoreći kroz nos, kikotala...U neko doba dečki su predložili da večer nastave u Saloonu, pjevao je Oliver. Katarina je zadovoljno cvrkutala, pa ona je baš htjela na koncert, al karte su odavno bile rasprodane...
Ona nije bila raspoložena, htjela je kući, bio je to njen prvi izlazak od kad je single i zapravo nije joj se baš ni dalo ići, no nije htjela uvrijediti kolegu i ne doći na rođendan.Odvezli su je kući, Adam ju je otpratio do vrata jednokatnice, nespretno je upitavši telefonski broj. Slagala je kako ga nema, gazda je isključio liniju,jer kuća je predviđena za rušenje...Snašao se istog trena, izvukao nekakav papirić iz džepa i naškrabao svoj broj. Morala je obećati da će nazvati ,no znala je da neće. Čim je ušla u stan, bacila je papirić u smeće.
Jutro je osvanulo hladno i kišno,pospano se vrtila pod dekom odbijajući ustati, sve dok kapi nisu prestale tapkati po prozoru.Vlaga se lijeno uvlačila u pore. Kuhala je kavu i prevrtala hrpu CD-ova. Bio je to jedan od onih dana kad joj nijedna glazba ne odgovara. Bespomoćno je gledala u hrpu, nevjerujući da baš nije pronašla niti jednu za ovaj sumorni kišni dan. Nije mogla zamisliti život bez glazbe za dobro jutro, za dobar san, za kužinavanje, za šetnju...
Potom ju je začula, temu iz poznatog filma, dopirala je izvana. Otvorila je prozor i u sobu je ušao svjež, oštar zrak. Jedna grana marelice zanjihala se pod kapima, njoj točno pred nosom, nagnula se i ugledala ga. Stajao je oslonjen na zidić, ispod marelice i svirao, zatvorenih očiju. Adam.
Sišla je niz stepenice i otvorila velika željezna vrata. "Uđi prije nego susjedi polude!"- rekla mu je. Nasmijao se i pošao za njom.

Uskoro je donio u njen ormar još jednu šarenu košulju za gažu, pa bijelu za orkestar i malo pomalo uselio se , bez pitanja. Sa njim je stigla neka nova glazba, pa su napravili kompromis, jedna ploča njegova, a potom jedna njena. Sa putovanja slao joj je razglednice sa tekstom u nastavcima, a onda bi ih namjerno poslao krivim redosljedom.Tek kad bi sve pristigle, mogla je sastaviti rečenice. Telefonski računi, za dugih izbivanja, rasli su do neba. Činilo se da ne mogu disati jedan bez drugog.
U nekim rijetkim kišnim danima,kad bi je uhvatila ona njena kišna melankolija, sjeo bi na rub kreveta, stavio prigušivač i svirao. Znao je da će joj tako izvući osmijeh.
Nevjerojatno, ali susjedi se nikad nisu bunili. Kad je otišao,tri godine kasnije, tvrdili su da im zapravo nedostaje.

I. Pucaj u ljubav

kosabojemeda.blog.hr

˝Ovo moram izbaciti iz sebe˝ - Rekao sam sebi samome. Ležim u krevetu svoje sobe koju iz milja volim nazivati ´Gajba˝. Zapravo, ovo je više od sobe, u sentimentalnom smislu, kao i po samoj veličini prostorije. Živim u kući od 200 kvadratnih metara, za 700 ˙kvadrata˙ dvorišta, u samom centru malenog gradića Zaprešića. Moja Gajba ima poseban ulaz koji gleda na ulicu, a ispred imam čak i svoju terasu. Lijevo od ulaznih vrata nalazi se drveni dugački stolić, dvije fotelje i trosjed koji djeli prostoriju na pola. Uz suprotni zid smješten je hladnjak, veliko ogledalo i radni stol na kojem stoji moj laptop i noćna lampica. Pored radnog stola nalazi se drugi na kojem stoji televizor koji sam doduše upalio možda 5 puta u životu. Iza trosjeda, u drugom dijelu postorije nalazi se drveni ormarić i veliki bračni krevet, a pored kreveta su vrata wc-a. Kao što rekoh, prostorija je doista prevelika da bi se nazivala samo sobom. Ona je moje utočište. Ovdje sam sa prijateljima znao provoditi dane i noći, gledali smo filmove, priređivali tulume, ispijali kave...
Sa svog velikog bračnog kreveta gledam u zid ispred sebe na kojem stoji veliki žuti papir sa zelenim natpisom >Pucaj u ljubav< i crvenom temperom nacrtanim kapljicama krvi. Stih je to iz jedne pjesme koji mi je u jednom životnom razdoblju jako puno predstavljao, pa sam odlučio izraditi taj natpis. Pokraj natpisa na zidu visi hvatač snova, koji unatoč predrasudama koje sam imao zaista djeluje. Snovi su mi lijepi i sretni otkad ga imam. Točno iznad mene visi mala disco kugla koju sam dobio na poklon za pretprošli rođendan od svoje najbolje prijateljice Sandre. Tisuću malih ogledala na kugli raspršilo je svjetlost noćne lampice pored mog kreveta po zidovima sobe stvoreći velike okrugle obrise svjetlosti na njima. Ugođaj je predivan i smirujuć, ali ja se ne osjećam tako.
Sam sa sobom pokušavam dokučiti što nije u redu i zašto se loše osjećam. Pa trenutno mi je u životu sve savršeno- pomislio sam. Godinama se već bavim pjevanjem, a prije nekoliko dana javio mi se jedan poznati producent i ponudio mi suradnju na ogromnom projektu. Čvrsto je odlučio od mene napraviti zvijezdu, i ja mu vjerujem. To je bila jedna od najljepših vijesti u mom životu, napokon je netko prepoznao u meni ono na čemu radim naporno već godinama i za što živim – pokušavam sam sebe urazumiti, ali uzalud. I dalje se osjećam loše, beživotno i prazno.
Zagledao sam se u zid ispred sebe i dalje pokušavajući shvatiti što mi to fali u životu. Odgovora nije bilo. Pogledao sam na sat koji je pokazivao 3:17, te odlučio napokon sklopiti oči i zaspati, u nadi da je moje raspoloženje samo posljedica napornog dana i da ću sutra biti bolje.
Stojim na igralištu osnovne škole koju sam kao dijete pohađao, nedaleko od moje kuće. Noć je vedra i suviše svijetla, kao da mjesec sjaji jače nego što je uobičajno. Na stazici koja vodi od ulice do školskog ulaza vidim samo jednu osobu,no predaleko mi je da bih je raspoznao. Polako se približavam toj osobi kroz pusto igralište, no svakim korakom koji napravim, ona napravi dva i sve se više udaljava. Isfrustriran time počinjem trčati. Osječam topli vjetar koji mi puše u lice, što je zaista čudno s obzirom da je već duboka jesen. Napokon sustižem misterioznu osobu. Sada kada sam dovoljno blizu rasaznajem prema građi tijela i odječi da je riječ o ženskoj osobi. Na sebi je imala bijelu majicu kratkih rukava i uske izlizane traperice. Bila je niža od mene, svijetlo smeđe valovite kose do ramena koja se pod svijetlima uličnih lampi pretapala u zlatnu, i lijepih linija tijela. Uspijevam ispružiti ruku dovoljno da je uhvatim za rame i....˝Kristian! Otvori!˝- čujem kako me netko zove uz glasne udarce. Isprva mi ništa nije bilo jasno, a zatim se taj ženski glas ponovo oglasio.
- ˝Kiki probudi se, podne je i ručak je gotov!˝.
- ˝Znači sanjao sam?˝- upitao sam sam sebe tihim glasom. ˝Evo me baka, idi za stol, ja ću odmah doći.˝ - doviknuo sam joj iz kreveta.
Moja baka bila je poznata po svojem osebujnom načinu buđenja. Mislim da ona nikad nije bila svjesna da sam izgubio 5 godina života svaki put kad bi me u krevetu protresla, derala se na uho ili bar nabijala po vratima, ali tko bi joj zamjerio. Da me nije ona budila za školu, kuhala mi ručak, prala rublje i brinula o meni, ne znam tko bi. Moja majka je umrla od rijetke bakterije pseudomonas aureus prije 6 godina, a otac je radio u Njemačkoj do pretprošle godine. Baka Marija doista je postala moja druga mama, a moram priznati da je s buđenjem bila točna kao švicarski sat, pouzdanija od bilo koje budilice. To što me znala povremeno buditi par sati prerano pripisat ću tome da joj je vjerojatno bilo dosadno samoj dok sam ja spavao. Odlučio sam još sam nekoliko minuta ležati zatvorenih očiju razmišljajući o snu. U tijelu osjećam trnce i hladan znoj kako me obljeva. Nije mi jasno, san je stvarno bio lijep, noć je bila srebrna, a osjećaj je tako loš. Sve me to previše zbunjuje. Protrljao sam oči i ustao. Nije mi bolje nego jučer, doduše podnošljivije je jer je svanuo dan pa ću ostalim aktivnostima zaokupiti misli. Okrećem ključ i otvaram ulazna vrata moje Gajbe. Odjednom bljesak! Moje ionako još umorne oči pretrpile su upravo još jedan šok. Nisam se uspio pripremiti na ovoliko jake sunčeve zrake koje su me u trenutku zaslijepile. Ljeti mi zaštitu od sunca pruža drveće s druge strane ceste, ali sada je lišće palo pa se na svom pragu osječam kao pod reflektorima. Ovako poluslijep obilazim kuću pridržavajući se za zidove. S druge strane kuće nalaze se stare drvene stepenice sa metalnim rukohvatom koje vode na gornji kad. Uspinjem se polako, ali sigurno i sjedam za stol.
- ˝Gdje si bio sinoć?˝ - upitala me baka znatiželjno. Uvijek je morala znati gdje idem, s kime, kada, kako, kad se vraćam i što ću raditi. Navikao sam već da mi doručak ili u ovom slučaju ručak više liči na policijsko ispitivanje.
- ˝Nigdje˝ - odgovorio sam nezainteresirano i zakašljao se kako bi vratio glas u prirodno stanje.
- ˝Pa što si onda radio cijelu noć da se ovako kasno budiš?˝ - zvučala je zbunjeno.
- ˝Ma ništa baka, pisao sam neku pjesmu pa sam izgubio pojam o vremenu˝ - u pogledu vidim da mi nije povjerovala, ali mi je ovaj put dozvolila da zadržim istinu u privatnosti.
- ˝A gdje je tata?˝- upitao sam zbunjeno kada sam shvatio da ga nema.
- ˝Zaboravio si da je dobio posao? Još spava.˝- rekla mi je pomalo podrugljivim tonom.
- ˝Aha, da...zaboravio sam.˝
Moj otac je jučer dobio posao na jednom kiosku izvan Zaprešića, ali radi samo nočne smjene, što objašnjava zašto on još uvijek spava. Trebat će mi vremena da se priviknem na njegovu čestu odsutnost, bilo da spava ili je na poslu. Otkako je iz zdravstvenih razloga prestao raditi u Njemačkoj prije dvije godine, potonuo je. Nije uspio naći posao sve do sada, zapeo je u ovoj kući, znali smo ga zezati da je postao dio kućnog inventara. Šalu na stranu, drago mi je da je počeo raditi, prvenstveno jer se nadam da će sada malo živnuti, da se neće osjećati beskorisno, ali i radi same financijske situacije koja nije naročito dobra.
Šutnja je potrajala još nekoliko minuta, a zatim mi je baka servirala tanjur do vrha pun tjestenine i umaka od rajčice.
- ˝Izvoli.˝ - rekla je sa smješkom na licu.
- ˝Hvala.˝
Uzeo sam prvi zalogaj, a baka me pogledala raširenih očiju i znatiželjnim pogledom. Nije mi jasno zašto me tako gleda.
- ˝Što?˝ - pitao sam je brzo progutajući zalogaj.
- ˝I? Jel' ti fino?˝ - nastavila je znatiželjno.
- ˝Jest, naravno˝ - odgovorio sam k'o iz topa.
- ˝Dobro onda, bojala sam se da sam previse posolila˝ - rekla je, a lice joj se naglo uozbiljilo. Nije mi povjerovala, s razlogom. Nije da mi jelo nije bilo fino, već se jednostavno nisam uopće fokusirao na okus. Kroz glavu mi se cijelo vrijeme vrtio san. Prožimala me tuga na samu pomisao onog školskog puteljka i djevojke okrenutih leđa. Činilo se tako stvarno, osjetio sam toplinu vjetra koji je puhao, osjetio sam svoju ruku na njenom ramenu. Izgleda da sam se prevario u vezi hvatača snova, više nije bio tako pouzdan, iznevjerio me i kao da mi je u jednoj noći vratio za sve one godine koje me čuvao od ružnih snova. Toliko boli ta tuga, to ne može biti normalno. Ustao sam i ostavio tanjur napola pun, jelo mi je prisjelo.
- ˝Kamo ideš? Nisi još pojeo?˝ - u šoku me pitala baka, iznenađena mojom naglom promjenom raspoloženja.
- ˝Nemam apetita, idem na kavu˝ - odgovorio sam pomalo bijesno, ne na nju već na sebe, i izjurio iz kuće preskakavši svaku treću stepenicu. Odlučio sam otići u lokalni kafić na tržnici u kojem obično provodim vrijeme s prijateljima, i pozvati Sandru nadajući se da ću bar na kratko otjerati ove tužne misli iz glave dok sam u dobrom društvu. Sandra je moja najbolja prijateljica, znamo se još iz vrtića, ali zapravo smo se zbližili tek u srednjoj školi. U šali je volim nazivati svojim metrom i pol' praksitena, iz dva razloga. Prvo, zato što je uvijek tu kada me treba smiriti, kada pucam po šavovima, ona zna što napraviti. A drugo, pa...zato što je ˝visoka˝ tek nešto više od 150 cm. Ima dugačku smeđe-crvenkastu kosu zavijenu u bezbroj malih loknica, velike zelene oči, a ispod njih su se na obrazima bijelim poput porculana nazirale pjegice. Moja majka ju je nazivala lutkom, s potpunim opravdanjem.
Krenuo sam prema kafiću kroz park koji se nalazio samo pedesetak metara sjeverno od moje kuće. Sunce je i dalje grijalo jače nego što je to normalno za ovo doba godine, a zrakom je strujio jednako topli vjetar poput onog u snu. Prošao sam park i našao se točno ispred školskog igrališta, kobnog igrališta. Isprva nisam htio prolaziti tim putem, već ga zaobići, ali bacivši pogled na suncem obasjan travnjak i zasljepljujuć beton rukometnog, košarkaškog i odbojkaškog igrališta, shvatio sam da danju ne izgleda tako strašno.
- ˝Pa to je bio samo san, umišljam gluposti˝ - rekao sam sebi u bradu pokušavši se urazumiti. Znatiželja je ubila mačku, ali nadam se da neće i mene. Krenuo sam prema crvenim metalnim vratima ograde. Drvored visokih jablana uz ogradu radio je hlad pa mi se vid malo razbistrio. I dalje ništa sumnjivo ne vidim na igralištu, osjetio sam lagano olakšanje. Uz škripanje hrđavog metala otvorio sam vrata ograde, ušao i zatvorio za sobom. Razum mi je govorio da je sve u redu, ali srce mi je sve jače lupalo dok sam laganim i sigurnim korakom hodao stazicom prema izlazu na drugoj strani. Što sam se više približavao izlazu, tuga i neugoda bile su sve jače. U trenutku kada sam zakoračio na mjesto na kojem sam u snu dostigao djevojku osjetio sam trnce u cijelom tijelu. Slijedi bol, stvarna fizička bol, nagla poput metka koji je u trenu probio moja leđa, bol koja se širi cijelom kralježnicom. Svaki udah postaje sve teži i bolniji, kao da je zrak oko mene otrovan. Padam na koljena i pritišćem si šakom prsa kako bi ublažio bol. Ovo nije smrt, ne može biti – pomislio sam iako se činilo kao da jest. U trenutku mi je kroz glavu prošlo sve što u ovom životu volim, i što ću sve izgubiti svakog časa, kada me srce potpuno izda.Tata, baka, sestre Emma i Anna, najbolji prijatelji Sandra i Mark, naš pas Amigo, njihovi likovi su se neopisivo brzo izmjenjivali u mojoj glavi. Zatim sam vidio sebe kako sjedim u fotelji svoje gajbe, s olovkom i bilježnicom u ruci pišem pjesmu, osvrčem se po prostoriji, a pogled mi zastaje na plakatu s natpisom >Pucaj u ljubav

Statistika

Zadnja 24h

212 kreiranih blogova

9.948 postova

785 komentara

606 logiranih korisnika

Trenutno

10 blogera piše komentar

41 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se