novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

22

sri

10/14

ROVINJSKI ŠPAČI

hedonistrijan.blog.hr

Za razliku od svih turističkih informacija o Rovinju, treba znati da isti ima vrlo izraženu kozmičku dimenziju.
Zumbeispiel, naime (se) tvrdi, da je Rovinj jedan u nizu gradova kroz koje prolazi fiktivni meridijan ludila. Navodno u najdebljem medicinskom leksikonu postoji ulomak o sindromu poznatome kao «Rovinjsko ludilo». Radi se o koktelu euforije i manične depresije. Mnogi su u prošlosti, obuzeti tim ludilom skončali u bezdan sa stijene na Katarini...često i držeći se za ruke...
Kao takav, Rovinj je idealan habitat raznih mistika, umjetnika, mudraca, dekadentnih intelektualaca, grofova i ostale kozmičke bratije. Najveća kolonija krije se pod bajkovitim krovovima gusarske jezgre. Tu su negdje sakriveni i starogradski «špači», centri konspiracije. Spaccio di vino autentični je dio istarske povijesti. Danas postoje još samo u Rovinju i u Puli registrirani kao čajne kuhinje, prodaju srdele, rakiju i vino.
Krenuo sam Carerom pa desno: Hop stoj! Špačo kod šinjore.
Šinjora je poučna. Više oprezna nego mrzovoljna. Nosi mi do vrha pun «afrikano», čudnu kombinaciju bijelog vina i lero soka od naranče. Sjeća me se dobro iz doba kada sam kupovao rakiju za Talijane. Ljuta je nešto na Ljubu-čovjeka s ulice...
Nidžo dobaci:
-Šinjora muoja, on van je iz Bala...Vallesauruss.
-Bato!-Reče Perzija.
-Strišo!-Podvuče Pakče.
-Kapoto!
Uvidjevši da očito gubi i ovu partiju trešete, Ljubo vadi nekakvu pretpotopnu nokiu i javlja se na imaginarni poziv..."ne čuje dobro" pa izlazi van. Carrera ga odnosi u nepoznatom pravcu. Bura odzvanja o lampione.
Čini se doista kao da smo jedino mi živi u cijelom Rovinju. Sveta je Fuma obrnula se na bok. Ide zima.

I životinje su živa bića

ivonninmalikutak.blog.hr

Danas,najavljena oluja bila je tu.Nosi sve pred sobom,ruši,puše,grmi,pljušti na sve strane.
Probudi me jako lupanje vjetra o prozor u cca 5:15 jutros.Sa gorčinom,ustanem sva bezvoljna,opsujem par puta te shvatim da sam ustala na lijevu nogu pomislim:''neDobro mi jutro!''.Tako oluja t'era svoje,ja svoje dok bauljam po kući jer nema struje i tražim bateriju,pogledam kroz prozor,još je mrkli mrak,vidim bananu ispred kuće,sva jadna ''raskupusita''.Mama se probudila,zatvara ''šalufe'',vraća se u krevet mada zna da za 45min mora ustat.Brat spava lijepo kao kakav princ,nema vrtića danas,dadiljanje danas,hm zvuči odlično.
I tako majka moja ustane,ja odem kod brata i vidim probudio se,i tako brzo prođe vrijeme do 8:00h.Još uvijek,nema jebene struje,''razdanilo'' se(Ajd dobro) i eto još jednog zla,krov.Kako je puhalo i kišilo malkice je nastradao krov,no ništa strašno.Šteta sanirana,idem u pekaru,vratim se i zastanem na pomalo sablastan prizor:Benova kućica zjapi prazna,mokra,lim 3metara dalje od boxa gdje je Ben,a ben na kućici leži,gleda me onim plahim pogledom.Priđem mu,pružim ruku,a on jadan nemože se pomaknut koliko drhti od zime i vode.Pomislim:''E pa ako mi je nešto teško vidjet u svijetu onda je to zapuštanje životinja.'' i bacim se na posao,odnesem kruh mami koja se vratila ranije s posla zbog krova,otključam garažu,uzmem 3 ručnika stara i poderana,2 velike deke koje su služile kao mačji ležaj prije godinu dana i uzmem građevinska kolica,kod nas poznato kao ''tačke''.Jednu deku stavim na beton garaže,drugu u ''tačke'',pustim Bena i on ravno u garažu.Kako on obožava ležati u ''tačkama'' kad je vidio,popeo se i mirno legao,ali vidjela sam to njegovo drhtanje,patnju u očima.Doslovno,bilo mi ga je žao,ali jako.Uzela sam ručnik,kleknula i krenula brisati Benovo krzno.Donekle mu je bilo bolje,ali i dalje zima.Nakon 10min dala mu hrane,vode,a on najeo se momački pa nazad u vodoravni položaj.Opet sam krenula sa brisanjem i tako moj prijatelj Ben zaspe.Osjetila sam zahvalnost.Svoju ogromnu šapu stavio je na moju ruku.Bio je presretan i veoma zahvalan.Pričala sam mu,a on me pažljivo slušao i promatrao.Ljudi moji,ja vam životinje obožavam,i obožavat ću,a pouka priče je:Daj psu barem malo pažnje i ljubavi,a on će ti zahvaliti tako da bude uz tebe vječno.Sva živa bića,životinje koje dobiju barem malo pažnje su vrlo zahvalne,a mi,ljudi koji hodamo,trčimo kao i sve životinje,ali i govorimo da nas i životinje čak razumiju smo totalno bahati i nezahvalni kad nam se pruži mali prst mi bi uzeli cijelu šaku.Ne smijemo dopustit da netko mlati i zlostavlja,jednostavno rečeno,iživljava se na životinjama,jer životinje to smatraju kao najveće poniženje.Dajte im ljubavi i pažnje,brinite o njima,a oni će vam bit vječni prijatelji.Jedino oni imaju strpljenja slušati vas,sjediti kraj vas te bit će uvijek uz vas čak i kad vas odbace svi,zato ja sam to sve shvatila u ovih 5 godina koliko je Ben samnom.Nikada me nije ugrizao,nikada režao na mene,zašto?Zato što sam mu odani gospodar i omiljena u obitelji.
Volite vaše kućne ljubimce i oni će voljet vas.
S ljubavlju vam piše,IvonnaLucisBellum.See ya! :)

Ćudoredni gospodin Ripley

huc.blog.hr

snosha iz solosha photo graveyard_stroy_zps63744370.jpg

Nikako mi nije polazilo za rukom pronaći posao, ujutro bi se probudio, ispio kavu i napisao 20 000 molbi (štono kažu ameri, practice makes perfect), zatim bih besciljno lutao gradom.
Jednog poslijepodneva susreo sam tako Jurija, mog cimera iz studenskih dana, nisam ga vidio čitavo stoljeće, bili smo si dobri u to vrijeme, skoro pa prijatelji, usudio bih se reći. - Čime se baviš - upitao je.
- Trenutno tragam za poslom - otpovrnuo sam.
- Ukoliko si zainteresiran mogu ti srediti posao na groblju - rekao je dobrohotno.
- Taman prema mojim kvalifikacijama - promrmljao sam isfrustrirano i dodao – ma, daj što daš!
Zapisao je telefonski broj i obećao da će se ubrzo javiti. Bio sam skeptičan, nikada mi nitko od poznanika i rodbine nije pružio niti mali prst, a kamo li ruku. Sutradan je zazvrndao telefon. Bio je to Juri. – Sređeno – rekao je – javi se tu i tu, tom i tom.
- Hvala stari, pravi si drug – istisnuo sam ganut.
- To je najmanje što mogu učiniti za tebe. Na kraju krajeva ti si me spojio sa Patricijom. U braku smo već deset godina, imamo troje prekrasne dječice. Nisam ti to rekao?


Dobio sam posao noćnog čuvara na glavnom gradskom groblju. Moj zadatak bio je da slušam radio, gledam tv, pijuckam zagorski kiseliš razblažen s mineralnom vodom i pušim jeftine cigarete. Povremeno sam morao baciti pogled na nekoliko sigurnosnih kamera i prošetati grobljem da provjerim ima li možda «paranormalnih» aktivnosti.
- U pravilu ništa se ne događa, no katkad možeš zateći neprijatelje antifašizma kako vandaliziraju spomenike NOB-a --- kradljivce cvjetnih aranžmana, osobito u vrijeme Sisveta --- usmrđene adolescente što se nasmrt opijaju i prizivaju duše pokojnih na grobovima oceubojica --- ima i sotonista, sriču psalme crne mise na latinskom, unatraške, dok stoje unutar stipsom iscrtanog pentagrama --- i gradske vještice na sabatu, bajaju, vračaju, puštaju pijevcima krv, piju mlijeko od tovara pomiješano sa izmetom šišmiša --- te duhovi, dakako - rekao je moj supervizor Miško posprdljivo.
- Duhovi – hinio sam prestravljenost.
- Da, ali oni su posve bezopasni.
- Zar tako?
- Pa, ne znaš li to?


Posao na mjestu noćnog čuvara poticao je već drugi tjedan bez posebnih uzbuđenja. U petak, 15. listopada, u dva sata izišao sam u ophodnju. Večer je bila blaga, zrak je mirisao na mokri duhan i prolaznost. Na nebu se kočoperio pun mjesec. Vidljivost je bila tolika da sam isključio baterijsku lampu.
Počelo me obuzimati neko žalobno raspoloženje dok sam hodao Mrtvačevom stazom.
Sva naša nastojanja, sve naše ideje, svi naši stavovi, sve naše tajne i laži, naša bol i naša ljubav završit će ovdje, dva metra ispod zemlje, u posvemašnjem zaboravu. Već u sljedećem naraštaju nitko neće znati jesmo li kroz život vodili teške borbe ili nam je išlo kao po loju ---jesmo li po nasljednom pravu baštinili obiteljsko blago i društvene veze ili smo se neprekidno davili u živom blatu i govnima --- jesmo li mudro iskoristili talente ili smo ih se odrekli ne bi li nadišli vlastite nedostatke --- jesmo li proživjeli skrovit, kukavan ili odvažan život --- jesmo li bili imperativno moralni ili je naš moral bio rastezljiv kao žvakaća guma --- jesmo li preferirali moć ili ljubav --- No, sve je to ionako nebitno. Koračamo kroz život podarujući mu Smisao. Činimo to kroz narativ, pretvarajući ga u priču, što nas navodi na posve krivi trag, razmišljao sam.


Zatekao sam se u sektoru C, sjever-sjeverozapad, kada mi se učinilo da čujem ljubavne zvuke.
Zastao sam i naćulio uši.
O-da, netko je u neposrednoj blizini prkosio javnom redu i ćudoređu.
Isključio sam voki-toki i počeo se prikradati mjestu zločina. Ubrzo, na nadgrobnoj ploči prekritoj mahovinom, podno starog naherenog spomenika obraslog bršljanom, s natpisom koji je izbrisalo vrijeme, ugledao sam muškarca i ženu u misionarskom položaju. Bili su kao od majke rođeni. Grob je bio okružen sa 12 svijeća, izbrojao sam.
Pritajio sam se u grmu s namjerom da ih zaskočim na samom vrhuncu. Zlurado sam se cerekao u sebi...
Međutim, trajalo je to. Žena je stenjala, ječala, mumljala, prigušivala glasove koji su se nekontrolirano otimali iz grla. Bila je bombočić, prava mala džepna Venera, nešto poput Kylie Minogue u najboljim danima. Tip koji ju je prašio također je bio savršen, baštinik doriforovih gena, nešto pak poput Matthew Mcconaugheya, s tetovažom kineskog zmaja na leđima.
Tada je Matthew promijenio položaj i zajašio Kylie straga. Žustro je nabijao.
To-to-to.... daj mi ga --- daj... --- to to to ... bivala je ona sve glasnija.
A sada iznenađenje večer, rekoh u sebi, spreman da izronim iz mraka kao sablast. I umalo ne nadrapah! U posljednji tren zamijetio sam futrolu sa pištoljem. Mogli bi me okrutno kazniti shvate li da ih uhodim, pomislio sam i ostao pritajen. Vrag da ih nosi, ionako ne čine nikakvu štetu!
Matthew je ponudio Kylie da ga oralno dovrši. Nije imala ništa protiv, sisala je kao profesionalka. Matthew je urliknuo strašnim, primordijalnim urlikom, Kylie je spremno progutala tekuće uzbuđenje, do posljednje kapljice ejakulata.
- Kakvo pražnjene, sestro – rekao je Matthew promuklim glasom. - Kao da mi je tijelom prostrujalo milijun volti!
- Sve za tebe, dragi brate – odvratila je Kylie i počela se odijevati.
U njezinom međunožju spazio sam pimpek. Razrogačenih očiju, u nevjerici promatrao sam kontrast između zanosnog tijela savršene žene i tog visuljka dolje.

Par se odjenuo bez riječi, pa rukom pod rukom, ujednačenim korakom, pošao u noć. Njihove siluete isčezle su alejom brestova kao suludi san.
Još neko vrijeme ostao sam skriven u grmlju, a zatim sam uskom, ciglom popločenom stazom pošao na suprotnu stranu. Potrajalo je dok sam se zaobilaznim putem vratio u zaštitarske prostorije.
- Gdje si do sada - upitao je supervizor Miško - da te nije kakva dušćica uštinula za dupe?
- Sve je pod kontrolom - odgovorio sam pripaljujući cigaretu.


Muzika za ugođaj: Kylie Minogue - Sexercize - Official Video

21

uto

10/14

I što sada,kad imaš ljubavnika

carlabeta.blog.hr

Ljubavnici nemaju reći jedno drugomu ništa što već nisu rekli ili pomislili tisuću puta. Poljupci su izmišljeni da bi to ništa pretvorili u ranu.
Najviše se voli ćutanjem. Ćutim kad volim.
Volim da imam svoje male tajne, što ću...

Prastarim suzama

sarah-b-2.blog.hr


I ništa nije izvan ičega, i u sve se prelijevamo i pretačemo, i zašto pobogu uopće i postoje proredi kao i drvoredi, nego da tamo spremiš sve što si mislio reći, osjetiti, a nisi znao ili se usudio nisi,
i na početku svake veze zapravo odrađujemo i obrađujemo sjećanje na sve ono prošlo,
na sve ono važno iz zagrada, kao i strahove koji su nas zatravili,
koji su nam vezali ruke s leđa, pa si nismo mogli ni obrisati suze kao ljudi.
Nego smo krenuli dalje u svijet, uplakani, obilježeni svime što je bilo.
A sve vezanih ruku.
Ili pak odvezanih silom, žuljevitih na zapešćima.

Ne rješavamo se mi sjećanja, sjećanje se rješava nas.
Bez svjedoka. S gumenim rukavicama.
Ono je autonomno, autohtono više manje, ali autoimuno svakako.
Pa kad mu dosadimo, kad ga temeljito iscrpimo, kad mu dobro prožvačemo srčiku,
nakon što dobro istetovira našu kožu,
samo ode negdje i napiše pjesmu o tome, napravi skulpturu,
kazališnu predstavu nad kojom ćemo ridati i gubiti dah u mraku,
premetne se u tko zna kojem obliku sazviježđa udaljenog,
da bi sišlo u nekoga tko pak pojma nema niti da postojimo,
a svejedno piše baš o nama, o nama.
Ili se vrati nama samima, baš kad ga najmanje želimo, očekujemo, trebamo,
u neku toplu, plavu, predproljetnu noć.
Pogodi nas ko zvijezda repatica i ostavi zvjezdasti trag na vrijeme
kad smo jeli topla peciva s maslacem u tamo nekom krevetu.
Ili kupine u mrežastim čarapama.

Ne, ne postoji uspješan bijeg iz ljubavi, ne postoji bijeg od sjećanja.
Ne postoji ta neka staza kukurijeka, pa polja šafrana u breziku, pa čistine zelene trave.

Što jače žudiš zaborav, prisjećanje je sve snažnijie.

I sve što mi upravo sada izgovaraš, znaj, za me će jednom biti sveto.
I sve što mi sada napišeš, koliko god da je samo stvar trenutka, istina u sada,
za mene će biti materijal koji će dugo i godinama razrađivati moj nepobjediv um,
pod utjecajem rasta puna pjegava mjeseca,
ne mareći za doba, prgavo sjećanje,
zanemarujući i vrijeme i grub udar proljetnog vjetra koji će mi porazbacati misli
na svih osam i pol strana svijeta.
Ma sve dok napokon jednom ne zaboravim i samu sebe.



U svojoj knjizi "Francuzi i ljubav", Nina Epton pripovijeda o 1769. godini i o usamljenoj muškoj pojavi
koja se svake noći odjevena u modri široki ogrtač i šešir širokog oboda pojavljuje na obalama Seine
na Ile Saint- Louisu iza katedrale Notre Dame.
S vremena na vrijeme, on se zaustavi i ogleda oko sebe kako bi provjerio vidi li ga netko,
a potom malim džepnim nožićem urezuje natpise u ogradu.
Zatim nastavlja šetati uskim uličicama Pariza, sve do ranih jutarnjih sati.
Ti natpisi datumi su koji za nikoga nisu značili ništa, osim za tog mrzovoljnog malog čovjeka blistavih očiju.
Bili su to datumi svih njegovih ljubavnih susreta..
Izjavio je kako je htio proslavljati što više godišnjica, kako bi se mogao uvijek nekoga i nečega sjećati.
Bio je to Restif de Bretonne, francuski književnik poznat po svom fetišu cipela
i višegodišnjoj žarkoj i uzajamnoj mržnji s čuvenim Markizom de Sadeom.

Tako i mi rezbarimo i rujemo ponajviše onda kada bismo željeli ponajbolje zaboraviti.
Mi smo Restif de Bretonne i ne možemo pobjeći od sebe, od svih koje smo voljeli i koji su nas voljeli.
I znamo li da ne možemo pobjeći, onda više i ne pokušavamo.
Već malenim džepnim nožićem konstantnog prisjećanja, bilježimo rekonstrukcije.
Unosimo u sve svoje buduće sve ono što je bilo, sve ono što nas je svrbjelo, peklo i boljelo.
Uvijek zapravo u jednom te istom tekstu i kontekstu.
Sastavljeni od mnogobrojnih slojeva i proreda.
Ko napolitanke.Slađi u proredima.
Proučavajući i voleći i pokušavajući shvatiti i pomiriti u sebi tipologiju jednog te istog međuljudskog odnosa.

Proživljavajući cijeli život zapravo samo jednu jedinu ljubav, samo kroz različita ljudska obličja.

Zaboljele su me te suze.

Hodajući preko Markovog trga u noći puna pjegava mjeseca,
shvatila sam odjednom da se prisjećam samo najgoreg,
kako se ne bih slučajno sjetila onog lijepog.
Jer sjetim li se....što li će biti. Kamo će me to odvesti.
Pa poričem lijepo i stalno prebolijevam i pobjeđujem ono najgore,
plačući starim, prastarim suzama.
One nove još nisu došle na red.

Ulazak (kratka elegija u stihu, sa elementima naznake prijetnje nepoznatom počinitelju)

magledolaze.blog.hr

... preko odašiljača VIP-a tek postaješ

stvarnost,

takne te val elektrona rukom stidljivom

... traje previše dugo čudna ta

podudarnost,

nevidljivo tek čini te vidljivom.

*****

Prokleti mobiteli...

Nekad je čovjek sjeo na vlak
(zajahao prugu),

kroz prozor gurnuo glavu na zrak
(pripremao drugu),

k miloj je svojoj mislima stremio
(da dođe što prije),

da dragani draganu ushiti
(dok drugi nije).

*****

A danas?

Tja ... tek preko odašiljača VIP-a,

valom nevidljivim postaješ stvarnost.

(jebem ti ja, o jadni živote, tu podlu bizarnost da

drugi joj postaje pod - udarnost).

Susret

postojimo.blog.hr

Susret

Kada već dođe do te točke uvijek prvi spusti pogled. Ne zato što se ne može držati za te druge oči, već što na tom, već sasvim malom rastojanju, jasno vidi odsutnost prolaznika. Ne želi gledati dalje.

Tvoje oči su kao i moje tražile i prepoznavale tragove koje se samo tamo duboko mogu naći.

Pogledi su nam se držali još kada si zakoračila sa pločnika na prijelaz išaran onom smiješnom životinjom za koju još uvijek nisu utvrdili je li bijela sa crnim ili crna sa bijelim. A i ta promjena bijelog i crnog se vidjela na tvom licu, u držanju, u hodu. Usporio sam kako bih do kraja gledao crno bijele promjene po tebi. Loše postavljene ploče su kliktale pod tvojim stopalima, ja sam se klatio na svojoj i čekao da budeš dovoljno blizu. Izgledalo je kao da te čekam, a nisam. Izgledalo je kao da si tu zbog mene, a nisi. I kada si bila sasvim blizu pružio sam lijevu ruku kao i ti svoju. Sada već čvrsto spojeni, pogledom i dlanovima, nalazeći traženo a nenalaženo razmjenjivali smo ispitivački osmjeh.

Dlan ti je bio mekan a odlučan u stisku, ne predajući se lako, moj je bio pomalo grub ali ne izazivajući nelagodu jakog stiska. Sa strane bi izgledalo kao dogovoreni susret u centru grada.

Djelili smo osmjeh očekivanja na pola. Tvoja polovina je bila lijepša a moja je znala gdje. Prema rijeci automobila smo zakoračili skoro istovremeno, kao da smo plesali tango godinama. Saobraćaj je kao stao, ili ga nije bilo, tko će to sad znati kada ga nismo ni gledali. U pogledu smo držali jedno drugo, hodali uporedo, tvoje potpetice su štektale po kamenoj podlozi. Moja desna je bila savijena, tvoja lijeva u njoj, tvoja mala topla u mojoj povećoj, a onda je štektanje prestalo, i saobraćaj i grad i sve je stalo, ušutilo se gledajući gdje se zaputilo to dvoje tako drukčijih od svega, jednakih po mnogo čemu a različitih samo u načinu uklapanja.

Posmatrali su se tako, osmjesi još uvijek oni isti od susreta, dopadajući se jedno drugom još više a on prvi naruši simetriju sjedajući iza nje i izvlačeći nisko postavljenu šnalu koja je plavoj kosi dozvoljavala ležeran pad. Nemajući više njegove oči pred sobom, srete svoje u ogledalu na zidu. Ubrzo se svališe, umorni, još uvijek sa osmjehom. On leže i povuče je preko sebe kao preko ležaja, odmarala je na njemu, glave na ramenu gledajući mu pomjeranje adamove jabučice i osluškujući mu grudima srce. Prstima je milovao njenu kosu, provlačeći prste i mjereći oblinu glave.

Kasnije, skupljahu odjeću, on njenu ona njegovu. Oblačili su jedno drugo čvrsto se držeći pogledima. Izvukla je četku i dugo i pažljivo gladila dugu plavu kosu brišuči njegovo prisustvo. Spremni, napustiše atelje, nađoše mjesto susreta, ona pruži lijevu, kao i on, stisak je bio malo čvršći, malo duži.

Nastaviše ranije započete puteve, čvrsto se držeći pogledima.

Nepodnošljiva lakoća odlazaka

metamorfoza.blog.hr

Okrećem leđa i odlazim... već dobro znan prizor.
Znam da neće viknuti, zgrabiti me za ruku, znam da mi ne gleda u leđa, znam da ne misli ništa.
Samo odlazi u mraku, koji mi bubnja u ušima.

Više ne puštam ni suzu, stotine sam kilometara od toga, stotine tisuća prohodanih milja sjećanja, koja više ne znači ništa..
I pitam se samo, tko je ukrao moje stihove?

I tražim ih ponekad, tražim ih na najrazličitijim mjestima, u snovima svoje kćeri, u jutarnjoj kavi, u nekim riječima sasvim druge boje i mirisa. Ali okus stiha ne mogu naći.
Pa mi vrišti ponekad u glavi i pulsira srce ubrzano i trčim da nađem bar poneki stih koji će mi vratiti onaj izgubljeni komadić sebe.

I kada okrenem leđa, znam da ću ga možda naći u onoj sjeti i komadiću neutješne tuge
u usamljenosti koja me obuzima, pa tražim tu ruku koja me neće pustiti samo tako.
I koju ja neću pustiti onako usput..jer neću znati i neću moći..

Ali postaje tako lako, nepodnošljivo lako..
otići, okrenuti se na vršcima pete i kliznuti u daljinu, postaje tako posebno lako, kako nije nikada bilo
ne izreći niti jednu riječ, postaje previše lako prešutjeti, ostati u tišini koja ne očekuje..




I hodati, samo hodati, trčati od te nepodnošljive lakoće odlazaka koji su sada lebdeći i prpošni, laki poput toplog jesenjeg povjetarca
I miluju me i prolaze mi prstima kroz kosu, umjesto nečijih prstiju...
Otići, sada je tako lako, zavrtjeti se oko sebe i krenuti tražiti svoj stih.
Pa ispisujem mnoge riječi i već me bole vršci prstiju
Jer riječi su prokletstvo kojem se uvijek vraćam pod cijenu potrošenosti i površnosti

Kao i odlasci...



Daj pivo,ajmo dalje!

ivonninmalikutak.blog.hr

Helou lou louuu dragi moji,nakon jučerašnjeg ubitačnog članka koji mi je udvostručio posjetu na blog i gledanost u samo 7 sati mogu samo reći: HVALA! Znači,na divnim komentarima,porukama na fejsu itd. u kojima me podupirete i s tim mi dajete svu snagu da krenem dalje u što jačem tempu.Nisam mislila da će blog krenuti napredovati u samo mjesec dana,jer,šta sam ja?Ja sam samo običan čovjek koji piše članke,ja sam samo tinejdžerica koja želi promjenu u našem društvenom okruženju,ali to se ništa ne uzima u obzir,21. stoljeće je,vrijeme se mjenja jer tko sam ja da sudim drugima,mladima,moda napreduje i s tim svim dobna granica se pomiče.Možda nekim tinejdžerima je to čudno,ali ja sam se s tom činjenicom pomirila,i šta sad?Ma daj pivo i krećemo dalje,a vi mi slobodno i dalje pišite o čemu želite da pišem. :D
No,a sada bi mogla prijeći korak dalje i ''otvoriti'' temu o vezama na daljinu.Da malo krenemo o teen pričama i malo čestim temama. :)
Pa kao i što sama tema kaže:Veze na daljinu,što mislite vi?Uspiju li koje veze do onog velikog koraka naprijed,braka?Pa,ajmo reć da manje od 15% veza na daljinu uspije,a neki se tim podatkom ne slažu jer misle da je postotak i veći,znate kako kažu:''Daljina nije važna ako je ljubav snažna.'' Iskreno da vam kažem dragi moji,veza i daljina je totalno različit pojam,ne slaže se jednostavno.Okej možda nekima od vas i je jer vam taj netko posveti više pažnje od drugih,ali reći ću vam jednu stvar,TO NIJE ISTINA!Ja sam se uvjerila u to i ne,nisam se razočarala,sad mislite.Ne,ne podupirem čak ni one ljetne veze,a zašto?Kad partner ode,šta onda patiš 2tj,mjesec dana ne možeš nadoć da ja ga j**eš.Radije budi prijatelj nego partner jer kad dođe zima nećete se ni pogledat,gledat ćete se kao stranci,a curama će bit preteško,sve sam prošla,i nikad više.Zašto da patite za nekim tko živi u zapiz***i dok ovdje imate nekoga tko čeka na vas,ali nikada se to niste raspitali.Okej,okej,ima ovdje ženskaroša,ali opet kad malo bolje pogledate,nađe se.Paa evo da ja započnem svoju pričicu,krenimo!
Ja sam trenutno single i super mi je,mada sam patila u jednom kratkom periodu baš upravo zbog tog ''ljeta-veze''.Sve super,sve 5,kad izađe izvan granica lijepe naše,booom!Kao da je vrag ušao u njega.No way.Radije ću bit sama,ali opet,ostao je taj maleni žar u meni,iskreno,ne patim,ali patim.Neznam ni ja.Lažne nade i ti vragovi,pa onda isprike tipa:Posao me čeka,škola bla bla....Možda je u pravu,pomislim.Pa ajd čekat ću,strpit ću se da se sve posloži,ali opet kako sam ja ''konjsko-živčane'' naravi pomislim:Pa koji klinac izvodi,il ima drugu il ga ne zanimam,trećeg nema,ma odjebaus''.Tada mi se kroz grlo probije ona veelika ''knedla'',pa poruke,prisjećanje,stvari koje podsjećaju,a onda briznem u plač pa to nemilosrdno lupanje glavom o zid i kajanje zbog svega uz:''Šta je meni ovo trebalo?!Zašto sam toliko naivna?!''Tada mi je najviše potreban mir,tada mi je potreban prijatelj,a ubuduće da prijatelja baš i nemam,jer su većina njih dečki,a znate da je dečkima malo glupo govorit o tome svemu,a curama se naravno neda ić nikud pa odem u šetnju sa svojim Benom jer jedino on može da satima sjedi kraj mene i sluša moje jecaje i plač,jedino on ima snage za sve to,i tako dođemo jednog dana do našeg čuvenog ribnjaka i kao što je već poznato,moje omiljeno mjesto,sjedim,čitam poruke,bacim mobitel na travu i briznem u plač,a moj Ben osjetio kako nešto nije u redu dođe kraj mene,jadan cvili,nezna što se događa pa svojom njuškom odgurne moju ruku i ja ga zagrlim,šutim,smirujem se lagano,pričam ''o njemu'',našim trenutcima,rastancima,sastancima dok Ben neumorno sluša pa mi svoju veliku glavu nasloni na mene i legne,ja i dalje pričam,zaplačem,a on zacvili.Opet dođem sebi jer je prošlo već 2-3h kažem ja Benu:''prijatelju,ajmo mi doma'' onda uzmem mobitel,vidim 6 propuštenih poziva,pomislim:''dobro došla u stvarnost,nedostajala si.Krasno.''I napokon puna energije odlučim:''Nema više naivnosti,neće mene nitko zajebavat više'',i u tom trenutku gromoglasno zalaje Ben,dade mi znak kako sam u pravu,ja se nasmijem,a on protrči.Tako da dragi moji,veza na daljinu vas totalno baci u ''patnju''.Kako sam ja to doživjela,rekla sam sama sebi,''ne!''.Može taj netko iz dijaspore imat brdo love,nabrijani BMW,kuću 3-katnicu,mogu ljudi govorit kako je super,odličan i neznam ja šta,svaka njemu čast ali ne želim patit dok njega na mom vidiku nema.Možda se neke cure lome,mjenjaju ponašanje,samo da imaju dečka bogatuna,ali ja to ne želim.Markirana roba,skupocjen život,ne.Novac ne čini čovjeka.Ne želim nikakve darove ako netko meni sam ne želi posvetit pažnju kako treba.Samo jedna poruka podrške,samo jedno ''fališ'',samo jedno ''volim te'' mi treba.Ja sam tada bogata,jer znam da je nekome stalo do mene.Jer znam da se ne trebam živcirat i mislit:''jel stvarno misli na mene''.
Dragi moji,to je sve za danas.Nadam se da vam je i ovaj članak dobar,no bit će tu još mnogo,samo polako. :D
Sve Vas puno voli vaša IvonnaLucisBellum.

Bome...

yulunga2.blog.hr




ovo su slike od prije desetak dana,a ovako je to izgledalo jučer....i ostrigano.














A kažu da zima ide.






Kako sam nestala, kako sam se vratila i kako je u našu obitelj ušla vreća krumpira

kulerica.blog.hr

Kao što vidite, vraćam se nakon vjerojatno najduže pauze otkad je ovog bloga. On je u međuvremenu, tiho i diskretno, samo kratkom objavom na fejsu obilježio svoj okrugli deseti rođendan. Što se u međuvremenu događalo od mene? Brojna putovanja, obaveze, novi planovi, novi projekti, nove životne okolnosti, a pomalo i zamor materijala. Deset godina nije malo, znate vi to? (Ja sam, s druge strane, naravno cvjetić. fino )

Uglavnom, sad sam ovdje, u glavi je dosta priča, putopisa, dogodovština i recepata koje želim podijeliti s vama, pa bear with me, please.

A krumpiri? Što je s njima?

Svatko tko ima djecu ili se sjeća vlastitog djetinjstva zna da djeca povremeno uspiju izvaliti nešto što u njihovih roditelja izaziva reakcije od okretanja očima preko užasnute potrage za najbližim zaklonom do facepalma veličine nebodera.

Tako je starija nasljednica jednog dana oduševljeno došla iz vrtića s informacijom da je probala nešto pre-fi-no i da to odsad želi jesti i doma! A to pre-fi-no se zove, pazite sad, kivi. Činjenica da je kod kuće redovito nutkamo kivijem - kojeg je i tada bilo u zdjeli s voćem - nije ni najmanje omela njezin entuzijazam novootkrivenom voćnom divotom. Odmah sam joj donijela dva oguljena, na kriške narezana kivija, koja je poslušno pojela, idućeg dana s nešto manje oduševljenja, prekidućeg s još manje, da bi ih na kraju posve odbila jesti.

Mlađa nasljednica odgovorna je za sličnu zgodu u čijoj je glavnoj ulozi bio ananas. U vrtiću savršen, kod kuće užasan. A glavna poanta obje priče je što su djeca u vrtiću odlučno rekla da to još nikad nigdje nisu ni vidjela, a još manje probala, što je rezultiralo sažalnim kimanjem glave njihovih odgojiteljica u mom smjeru tijekom idućih nekoliko susreta, a i ponekim govorkanjem ispod glasa.

A sad krumpiri. Mlađa nasljednica iz predmeta koji je ovdašnji pandan prirodi i društvu ima različite projekte - od uzgoja leptira u razredu do sadnje vlastitog razrednog vrta s graškom i mrkvicama. Posljednji projekt zvao se, jednostavno i nedvosmisleno, krumpir, a završetak projekta bio je svečano obilježen cjelodnevnim odlaskom na obližnju farmu krumpira, gdje su dječica marljivo i s puno žara brala a što drugo nego krumpire.

I tako, dođem ja toga dana u školu po dijete, a ono mi presretnog izraza lica pruža ooooogromnu vreću krumpira (zaista ne znam kako ju je uspjela dovući s farme u autobus i iz autobusa u školu) i uzbuđeno kaže: "Mama!!! Krumpiri!!! Hrana!!! Besplatna hrana! Uzela sam nam krumpire za doma! Besplatne! Hranu!!!" I evo opet zemljo-otvori-se trenutka za yours truly.

Na sreću, ispostavilo se da su sva djeca dobila vreće jednake veličine i dozvolu da ih napune do vrha, a plijen ponesu kući. Prema riječima mlađe nasljednice, neka su djeca najprije napunila svoje vreće, a zatim trpala krumpire po džepovima jakni, hlača, pa čak i u hlače. Ergo, ipak nisam vlasnica najvećeg facepalma u razredu. Ovaj put.

I tak. Sad jedemo krumpire češće nego inače, jer nije da ih nemamo dovoljno, na opće oduševljenje mlađe nasljednice, koja je jako ponosna svaki put kad ih pripremim.

Budući da ne volim hranu prženu u dubokom ulju, pokazat ću vam kako da ispečete nešto zdraviju varijantu čipsa: krumpir ogulite, operite i narežite na što tanje ploškice (ja sam rezala rezalicom za šunku i sir). Protvanj premažite maslinovim uljem, ploškice krumpira poslažite po ulju tako da se što manje dodiruju te ih s gornje strane još malo pošpricajte maslinovim uljem i pecite u pećnici zagrijanoj na 220°C dok ne dobiju lijepu zlatnu boju. Kad ga izvadite, možete ga posoliti.

I to je to! Čips je gotov!



Eh, da. Ako ploške krumpira poslažete tako da se preklapaju, one će se tijekom pečenja zalijepiti jedna za drugu. Nije strašno; okus je i dalje odličan, samo je vizualni dojam nešto lošiji. Isprobano na prvoj turi. Kasnije smo bili pametniji. yes Očekujte još recepata. S krumpirom se daju napraviti stvarno super jela.


I za kraj - klik... Lajk!

BEZ NEKOG POSEBNOG NASLOVA

narodnapolitika.blog.hr

Dobra večer.
Odmah na samom početku moram Vam reći da nemam pojma o čemu ću pisati, ali svi znamo da magnetska sila kojom zrači ovaj blog jednostavno privlači svoje čitatelje.
Sad kad smo se nakon ove uvodne rečenice riješili svih onih dosadnih ljudi kojima je zamorno čitati sve osim natpisa na deterdžentima i šamponima dok sjede na zahodu možemo nastaviti.

Prvi put u povijesti 'SPIG' - a jednu sam svoju priču poslao na natječaj. To mi je predložila moja fb prija Marchelina i ja je poslušao. Nažalost, nije prošla. Priča, ne Marchelina.
Da li im je priča bila prekratka, preglupa ili oboje vrlo mi je teško odrediti. Ja i dalje mislim da je dobra.

Zanimljivo je kako ponekad dobiješ inspiraciju na najblesavijim mjestima. Žena i ja u šibenskoj robnoj kući. Ona kupuje ja lajem na mjesec. Sjedim na zidu ispred kafića i promatram ljude. Svi izgledaju nekako bezbrižno i besposleno.
Prvo šta mi pada na pamet je rečenica koju mi je stari rekao još dok sam bio mulac. Kad je on šezdeset i neke takoreći gol i bos došao u Rijeku prvo što ga je fasciniralo bilo je riječko Korzo.
Ujutro, popodne, navečer, nedjeljom, blagdanom ...
Sve puno šetača, kupaca, sve razgaljeno i nasmijano. Moj mu je pokojnii rođak objasnio za sva vremena:
- Nemoj misliti da svi ovi ljudi koji šeću Korzom nemaju problema.

Tako to ponekad stvarno izgleda.
I tako sam ja sjedio na zidu i gledao žensku koja je upravo sjela. Fino skockana, zgodna. Jedna od onih koja kad prođe kraj tebe ostavi miris parfema u zraku koji još dugo draška nosnice.
Mislim se.
U nju je tijekom života mnogo njih moralo biti nesretno zaljubljeno. Dali bi joj sve i čuvali je kao malo vode na dlanu, ali nju takvi ne zanimaju. Meni je tako, nekoć davno, jedna cura rekla da sam manijak. Zaljubio se kao tele, raspitivao se o njoj i kad joj je to došlo do ušiju - šok. Debeli i asimetrični oćalinko se drznuo uopće pomisliti na tako nešto.

Btw, nedavno sam se čuo da se razvela i sad je samohrana majka. Nisu svi takvim kakvim se predstavljaju. Pozdravi tog svog bivšeg. Reci mu da ga je pozdravio jedan od kojeg je on bolji. Majmun.

Izgleda da od ove današnje epizode ipak neće biti ništa. Znam ja, nije ovo loše. Dosta dobro me ide. Tečan stil. lepršava duhovitost, fine konstrukcije rečenice, ali kasno je. Idem leći.

Za sve one koji su slučajno propustili Katju evo je opet i to u remasteriranom obliku za potrebe natječaja. Ispod Katje nalazi se jedno čudo koje je vjerujem većina mojih fejzbuk drugara preskočila. Zato je ipak 'SPIG' Ali Babina pećina

KATJA

Katju volim ... volim ... ma, otkad znam za sebe.
Toliko sam joj puta to htio reći, toliko je puta želio izvesti na piće, toliko joj puta dati do znanja što sve nosim na srcu. Jebi ga, nisam ja taj. Što bi jedna poznata odvjetnica radila sa običnim strojobravarom? I to još nezaposlenim. Znam ja da se kaže da u ljubavi to nije bitno, ali stvarnost je drukčija. Gdje bih je odveo? U svoju garsonijeru koju dijelim sa starom materom i ocem? Mogu joj zamisliti facu kad bih je posjeo u svoju Škodu 'trula višnja - truli pragovi'.
Ipak, neki mi vrag ne da mira. Sjedim na zidiću kraj robne kuće, pušim i promatram ljude. Vruć je ljetni dan. Terasa obližnjeg kafića puna kao čep. Cure u kratkim rukavima i minicama zrače vedrinom, a meni je baš nekako fino. Kad malo bolje razmislim ne pamtim kad sam se zadnji put ovako lijepo osjećao. Mlado, veselo, ispunjeno nekim entuzijazmom ... čekaj, ne mogu vjerovati ... Katja!
Sjela je za stol, odložila torbu i zapalila cigaretu. Matere ti Isusove, kako je zgodna. Kraljica! Hvatam se za džep, vadim novčanik i od muke se samom sebi nasmijem u brk. Nula, empti, ništa! Doduše da kojim slučajem naručimo kavu ili nešto slično mislim da bi se u kovanicama i skupilo nešto, ali brate mili, zamisli kad bi naručila nešto skuplje. Ma o čemu ja pričam? Ionako joj ne bih prišao ... ups, jebate ... što je ovo? Listić! Koliko je ovo staro? Mjesec dana. Znači igra! Koji luzer. Ali zašto ne? Pa i ona što je napisala Harry Pottera jedva je krpala kraj s krajem, a koliko li sam puta znao čuti priče o ljudima koji su se htjeli ubiti pa bi osvojili basnoslovni jackpot.
Idem, ništa me ne košta. Dan je ionako prekrasan i ništa mi ga ne može pokvariti.

STO PEDESET KORAKA KASNIJE ...

U poslovnici lutrije klasična slika. Par bijednika kao ja zaudaraju po cigaretama i križaju listiće kao da im život ovisi o tome. Prilazim pultu, cura mi se ljubazno nasmijala.
- Zdravo, izvolite!
- Zdravo, imam tu neki listić pa ako možete provjeriti ima li išta.
Uzima ga i provlači kroz skener. Ne nadam se ničemu jer znam da će se ekran zacrvenjeti kao i svih ovih godina uz onu usranu poruku - listić nije dobitan. Prošlo je dvije sekunde i na monitoru je zabljesnuo neki plavo - bijeli pravokutnik.
- Opa - nasmije se cura - bravo!
- Molim?
- 4000!
- Koliko?
- 4000!
To je skoro 250 eura. Ne mogu vjerovat'! Čovjek koji je stajao sa strane samo me ljubomorno pogledao, a ja sam osjetio kako pucam od sreće. Pružio sam ruku, a ženskoj se izraz lica promijenio.
- Nažalost, gospodin Boris, taj Vam novac neću dati.
- Zašto?
Otkud mi ova glupača zna ime? Što se ovo događa? Umjesto odgovora počela se smijati, ali tako grleno i zlobno da sam osjetio kako mi klecaju koljena. Gledam oko sebe. Smiju se svi oko mene. Uvijek taj neki prokleti podsmijeh. Osjećam da mi počinje lupati srce. Nebo je prekrio neki crni oblak. Kao da je nestalo svjetla. Ulaze neki ljudi u tamnim odorama, grabe me i izvlače van. Urlam.
Vani je sve razrušeno. Umjesto kafića u kojem je sjedila Katja nalazi se neka šuma, raspadnute kolibe i blatno groblje. Neke babetine zamotane u crno mole i nariču iz sveg glasa i u tom trenu začuje se prodorni zvuk sirene. Ravno, zavijajuće ... što je ovo?
Otvaram oči. Ležim u krevetu lica oblivenog hladnim znojem. Zvuk sirene ne prestaje. San. Usrani san. Oko mene frka i panika. Na krevetu do mog sjedi stari profesor Ivan, grli plišanog medu i plače. Ovaj jedan pacijent kojem nikako da zapamtim ime grabi rešetke na prozoru, reži poput zvijeri i imam osjećaj da bi ih želi iščupati. Zvuk sirene ne jenjava. Mali Anatolij vezan kaiševima za krevet beživotno bulji u strop, a dečki u bijelim odijelima nas dižu iz kreveta i smirenim glasom govore da je uzbuna. Stajemo u red i izlazimo na hodnik. Čujem kako sestra Tatiana spominje Obamu, Putina, Porošenka, neke akcije, neke poginule ... a sirena ispresijecana plotunima ne jenjava.

NEKOLIKO MINUTA POSLIJE ...

Stisnuti smo u hladnom i vlažnom skloništu. Bolničari dijele deke, čuje se plač i zapomaganje. Sjedim na hladnoj drvenoj klupi glave naslonjene na zid. Srce mi lupa i lupa i lupa ... Sumnjam da ću uspjeti zaspati. Šteta, možda bi mi ona glupača isplatila novce i napokon bi mi se ostvarila životna želja.

Dobra je Katja, siguran sam da me ne bi odbila.




BONUS TRACK

Kao što sam rekao. Donji isječak je 90% ljudi na fejzbuku jednostavno preskočilo. Jebi ga, previše je svega. Srećom, ja nemam tih problema. Ovo što ćete upravo vidjeti nije sa ovog svijeta. Ovo pripada svijetu u kojem je Boris podigao novac, prišao Katjinom stolu i pitao da li smije sjesti.
Ona se samo nasmijala i rekla da može. Bio je pristojan i jako, jako zabavan. Desetak minuta kasnije Katji je bilo smiješno jer je Boris na gornjoj usni imao brkove od kapućina. Nije mu imala srca reći. Ona i on su dva potpuno različita svijeta, ali joj je isto nekako simpatičan. Seljačić, ali zabavan. Njemu je srce lupalo kao nikad dotad. Gleda je, upija njene pokrete i miris i ne može vjerovati da se ovako nešto napokon dogodilo. Ali dogodilo se. Koliko je noći sanjao njen lik. Koliko puta bi pokunjio glavu kad bi prošla s nekim boljim od njega u kakvom finom autu.
Koliko puta li je sam sebi govorio da mu ta patnja nema smisla. Koliko puta je izlazio s curama sličnim sebi i svaku od tih 'veza' zgazio u startu.
Teško je u svakoj curi vidjeti Katju. Njen lik, njen osmijeh, njene oči.
A sad je tu pred njim. Živa, stvarna i lijepa kao nikad dotad.

Pili su kavu, smijali se. Cijelo vrijeme je vrtio u glavi kako je pitati broj telefona. Na kraju se okuražio i za divno čudo - dala mu je. Broj, normalno. Putem do kuće ponavljao ga je pjevušeći uz neku samo njenu znanu melodiju.

Baš šteta što će ga bolničari iduće jutro naći prerezanih vena. Zbog udaljene tutnjave granate nitko od prisutnih ni dan danas nije razumio što je doktor govorio vrišteći na sestre i osoblje koji su dozvolile da se tako nešto desi..
Jedino što će se pamtiti je da je umro sa zadovoljnim osmijehom na usnama.

20

pon

10/14

Život,usponi i padovi

ivonninmalikutak.blog.hr

Nešto si danas ''kontam'' kad ljudi kažu:Eh,ova vremena nisu onakva kakva su bila.Hm...možda imaju pravo,aa možda su i malkice zaostali?Ja bi ipak rekla da su u pravu,a evo i zašto.
Mislim da u prošlo vrijeme država nije bila u ovakvoj situaciji,okej okej,imam 18,premlada sam,ali sad imam pravo otvoreno govorit o politici,no vratimo se priči.Nije bilo krize,nije bilo pljačke,političari su bili sasvim okej,režim je bio ajmo reć dobar,mnogi su ''krali'' da bi narodu bilo bolje,i je.Život u Hrvatskoj je bio solidan(ne dobar,ne fenomenalan,nego solidan).Ljudi su bili gostoljubivi,posla je bilo uvijek za sve,svi su radili,pomagali jedni drugima,nije bilo govora mržnje(izbacimo doba domovinskog rata).Onda,obrtima se upravljalo iskreno,s ljubavlju prema tim.Znači,nije ni onda život bio savršen,ali živjelo se kako treba,a kakvi su bili međuljudski odnosi?Među ljudima je vladao mir,nikakvi govori mržnje,kao i što sam već navela,jedni drugima su uvijek uskočili u pomoć ako treba,prijatelja je bilo puno,svi su se družili lijepo i časkali na kavama u slobodno vrijeme.Ali,ima tu i loših strana prošlog vremena,1990 godine,domovinski rat.Patnja,bol,naša Hrvatska zavijena u crno,grme topovi,sijevaju granate.Ozljeđenih velik broj,ubijenih još veći,a oni koji su preživjeli pobjegli su iz Hrvatske.Kako godine prolaze,94' pa 95' i sve dooo,ajmo reć do 98' godine,stanje se smiruje,ali više ništa nije kao prije,nema više tolikog naroda,patnja i bol u našim ljudima je još veća,majke su izgubile sinove koji su se borili za domovinu,nestali se traže,a izbjeglice se više nisu vratile.Ovdje ću se zaustavit i ubrzati vrijeme svee od 2010 pa do danas.Sad ljudi moji,sad je doba tehnologije na vrhuncu,tableti,računala,mobiteli na dodir,auti na daljinsko zaključavanje,grade se ogromne vile,političari više nisu ono što su bili,sad ''kradu'' da svoju glavu namire,voze Audi,BMW...Malo malo neke afere i neznam ja šta.Do posla da bi došao moraš ''ribat i grebat'' ili imat neku debelu vezu,trećeg nema.Danas djecu u školi ne zanima naša prošlost u što sam se i uvjerila i sama dok sam išla niže(5-8) razrede,dok su mnogi na satu časkali,bacali papiriće,ja sam neumorno pisala i slušala o prošlosti lijepe naše(nisam bila prefektan učenik ali zanimalo me,što sam i dokazala u srednjoj iz povijesti kad sam položila ispit povijesti sa 5 jer je skripta sadržavala sve o Hrvatskoj prošlosti od stoljeća sedmog).No,ugavnom.Završena mi škola,neprekidno tražim posao,ali bezuspješno.Vidim mnoge ljude koji imaju jako dobru priliku za posao ali ga ne žele,no i u to sam se uvjerila svojim očima,pa ljudi moji netko traži bilo kakav posao samo da svoju obitelj prehrani dok se netko razbacuje novcem ili jednostavno ne želi raditi ili neznam.Moram spomenuti ljude koji su u doba domovinskog rata otišli u tzv. Dijasporu(Njemačka,Švicarska,Austrija pa i šire).Svaka im čast,narade se dobro koliko sam s mnogima pričala,uhvati ih ponekad nostalgija ali kad znaju zašto su došli i da im je dobro bude sve 5,stvarno kapa dolje.Vratimo se mi na ovu temu,međuljudski odnosi,jedna riječ:UŽAS.Ljudi su postali tako sebični,tako puni sebe,hladni,bez srca.Nikome se ništa neda,nema više one dobrote,pomoći,sada il ćeš radit preko volje da zaradiš ''koju kunu'' ili ćeš sjedit na kavama ili doma gledat tv i reć:jooj trebam ovo,trebam ono.Daj čovječe mrdni se više.Isto tako moram spomenuti riječ ''prijatelj''.To,ja mislim da je to izumrlo,da toga više nema.Nema više:''on/ona mi je bila sve,ljubav mog života,bla bla...Sad imaš one veze bez emocija,obaveza iliti ''prijatelji s povlasticama''.Majko mila.Kako su nam vremena ''dolazila'',a s tim i kriza,pad nezaposlenosti,no nešto sam malo izostavila,bolesti.Vrlo često možemo u današnjici čut:''Umro on/ona od raka''.Da,sad jako često čujemo kako netko ima rak,srećom netko se i pazi pa ga na vrijeme otkrije i otarasi se te bolesti,onda debljina,često čujemo riječi tipa:''jooj debel,debela sam'' Pa onda ima svakakvih reklama za mršavljenje ali ne pomaže pa je tu teretana.Ljudi sve više i više pogoduju plastičnim operacijama,tabletama za mršavljenje ali nisu ni svjesni toga koliko im to sve može oštetiti zdravlje još više,ali ne oni su ljeni,oni će radije smršavit na sjedilački način a ne bavljenjem sportskih aktivnosti.Premlada sam da ovo govorim,ali predugo sam držala u sebi ovo i možda jesam čudna što se drugačije ponašam,ako odem u laganu vožnju biciklom 10-15km ostali će pitat:''šta je s tobom,jesi ti luda?'' Pa onda kažem:''e učim njemački pa da za par godina idem radit van'' zatim čujem od drugih:''nebi ja išla/išao van,tu mi je društvo,s kim ću pit kad odem tam u pripiz****'' Poruka svega ovoga je:Budite ono što jeste,borite se vlastitom krvlju i sve će vam bit nagrađeno,jer Bog sve vidi,Bog sve čuje.Ora et Labora!
Promislite malo o svemu ovome i shvatit ćete da sam u pravu,mada sam premlada da pričam o ovome,mada sam luda ili neznam šta ću još čuti nakon ovoga,ali mislim i znam da sam u pravu,ljudi moji istina boli.
Eto,toliko od mene za danas,voli vas vaša IvonnaLucisBellum. ;)

Kontemplacije od trske,ratana i kišnih kapi

plavizen.blog.hr

Ispod suncobrana od trske, pod teškim kišnim kapima, namočena, udobna sjedalica od ratana, drhturi. Osluškuje ritam kapljica dok se zrakom širi miris vlage, nošen sjevercom. U daljini, sa stare kamene crkvice odzvanja dvanaest udaraca.

Na stolici dva velika crvena jastuka zaboravljena. Na njima se još od jutra gnijezdila Tanja, vlasnica butika. Već u sedam sati, na stolu se pušila vrela kava, donešena točno na vrijeme i bez narudžbe. Konobar je već unaprijed znao tko će doći srknuti kavu, tko uzeti samo tacnu za ured, a tko ima vremena za pravi jutarnji užitak. Tanja je dolazila rano, s guštom bi se razbuđivala uronjena u velike crvene jastuke, pila kavu polako, gutljaj po gutljaj i pravila inventuru u glavi. Svakog jutra planirala je što treba učiniti, što je jučer ostvarila, a što ne. Imala je svoj crni blokčić i u njega upisivala svoje plusiće, ma koliko maleni bili, ali i minuse, a onda bi taj prvi jutarnji sat smišljala kako da minuse preobrati. U osam je već bila spremna za nove radne pobjede, popravila bi ruž na usnama i zaputila se točno prekoputa u svoj butik. Odavno je otpustila djelatnicu, pa i ptice na grani znaju da je kriza i nema se više za razbacivanje. Radila je sama i bila je u plusu, malom, ali ipak plusu.

Oko devet kad bankari preuzmu šaltere i prebroje novac, jednu tacnu punu vrućeg napitka konobar odnese na prvi kat. Bankari tada, ako nije gužva, jedan po jedan, u smješnoj, metar sa metar prostorijici, povuku dva dima cigarete i srknu kavu, naiskap, kao da je žestica.Voditelj poslovnice oko deset se spusti u birc, utone u jastuke i čeka svoj topli sendvič i nescafe . Ne stigne baš uživati, glava mu je puna brojeva i tabela; tek osjeti olakšanje što može osloniti kralježnicu i opustiti se na trenutak.
Poslije jedanaest u bircu je uvijek gužva, svrate studenti između predavanja, nastavnici da si popune rupu između dva sata, iznervirani klijenti koji su dva sata čekali red u banci... Potom se oko dva sata sve smiri. Gotovo da možeš čuti vjetar kako leprša među listovima.

Noću je ovo mjesto, za toplog vremena tiho, gotovo romantično, prisjećao se Suncobran. Starom cestom što vijuga pred terasom gotovo više nitko ne vozi. Na mjesečini mogao je promatrati pletene niti stolice pod njim. Zakleo bi se tad da nije pletena od ratana, nego od srebrnih niti. Sjećao se i kad su je promrzlu donijeli u zoru. Po travnjaku se prosula rosa, a prve zrake sunca blještale su na svakoj kapi. Stolica se preplašeno osvrtala, osluškujući svaki šum. Trebalo je dugo vremena dok zadobije njeno povjerenje.


Oko četiri na terasu je stigla visoka plavuša u modrom kostimu i svilenoj košulji. Osvrtala se neko vrijeme, a potom je uočila staru stolicu od ratana s crvenim jastucima, izgledala je udobno. Odlučila je tu sjesti, mjesto je bilo nadstrešnicom zaklonjeno od pogleda iz poslovne zgrade, a s druge strane pružao se pogled na livadu punu tratinčica. Na terasi su bila samo dva stola popunjena. Za jednim, pod palmom sjedile su dvije prijateljice i nešto tiho šaputale. Kad bi se konobar približio, naglo bi ušutjele, a potom bi nastavile. Povremeno su se tako glasno smijale, da bi se i konobar i ono malo gostiju okrenuli prema njima. I dok su jedni komentirali kako su nepristojne, drugi su ih sa smješkom promatrali, prisjećajući se nekih svojih veselih trenutaka.
U uglu, za barskom stolicom sjedio je starac, drhtavih ruku. Pio je pelinkovac i pušio. Žuti, žuljeviti, drhtavi prsti teško su se spuštali i malo pepela palo bi svaki put pored pepeljare. No konobar se nije obazirao, strpljivo bi pobrisao šank i donio novi pelinkovac. Starac je bio šutljiv i činilo se da vodi neki unutarnji monolog sa sobom. Dolazio je tu već cijelo desetljeće utapajući tugu u sjećanja ili sjećanje u tugu, tko bi više znao. Promijenilo se u međuvremenu i nekoliko vlasnika kafića, no starac je bio konstanta na ovom mjestu. Ispočetka je barmenu uvijek iznova pričao o Ladi, prekrasno kćerki, njenim planovima za studij i veselju koje je uvijek širila oko sebe. Bila je dugo očekivano dijete, stiglo kao malo čudo, nakon pet umjetnih oplodnji i petnaest godina čekanja. Malo čudo nažalost se ugasilo, sklopilo vjeđe, uz škripu kočnica nesavjesnog vozača. Nakon nekoliko godina, starac je samo zanijemio, nikome više nije pričao, samo je sjedio satima za šankom uz pelinkovac. Konobari su uvijek poštovali njegovu tišinu.

Crvena, tako su je zvali, bila je kod gostiju omiljena na terasi. Najudobnija, s glatkim vezom ratana, najvećim jastucima i s najboljim pogledom. Sjećala se, kad je tek stigla bila je zapravo smeđe boje, no kćerka tadašnjeg vlasnika tvrdila je da je ona prava kraljevska stolica i obojala je u zagasito crvenu. Kao pravoj kraljici, pripadalo joj je i najbolje mjesto na terasi.
Tad su je još mazili i pazili, bojali je prije sezone, lakirali, brinuli da nožicom ne zagazi na travnjak. Danju nad njom se kočoperio Suncobran, štiteći je od prejakog sunca, noću su je najprije unosili u podrum, a kasnije umatali vani u plastiku.
Njene zlatne godine odavno su prošle, ratansko pletivo popucalo je na nekoliko mjesta, boja je izbljedjela, a rubovi su već posvuda bili iskrzani. Osjećalo se staro i trošno.


U četiri i petnaest na terasu je stigao visoki crni muškarac. Preletio je pogledom po stolovima, a potom se uputio k plavuši. Kasnio je dobrih dvadeset minuta. Nije se ljutila, a i čemu, zar bi to nešto promijenilo? Ionako nije bio njen, pripadao je pomalo svima, a najmanje njoj, pomislila je baš u tom trenutku. Čim je sjeo, zazvonio je mobitel, službeni, naravno da se morao javiti. Samo što je naručio čaj, uslijedio je novi poziv. Ispričavao se, nervozno vrtio na stolici, pogledavao na sat. Ona je odsutno promatrala dvoje tinejdžera koji su s knjigama u ruci došli prije par minuta. Očito su zbrisali sa sata kako bi ispijali jednu coca-colu s dvije slamke i ljubili se pred svima, besramno. Plavuša ih je promatrala sa zavišću, kako su samo bili opušteni, iskreni i neopterećeni. Njen partner, koji je bio sve, samo ne njen, obavljao je već treći poziv. S usana joj se, protivno želji, oteo glasan uzdah. Ona je svoj cappuccino od vanilije već odavno popila. Izgledali su kao dva otoka izbačena u ocean, svaki okružen svojim virom, a most među njima polako je popuštao, kariku po kariku. Shvativši koliko je odsutna, dodirnuo joj je vršcima prstiju koljeno i pokušao još jednom šarmom prekriti ono što je odlazilo u nepovrat. No kad je mobitel četvrti put zazvonio, uzela je torbu, stavila naočale i rekla mu da zaista mora ići. On ju je zatečeno promatrao i bio bi je spriječio da razgovor nije bio važan i hitan. Ono dvoje srednjoškolaca nije primjetilo nijedan čin ove drame, strastveno su se grlili dok ih je barmen sa smješkom promatrao.


Nadvijen nad Crvenom Suncobran je teško izdržavao sve jače nalete vjetra i pljusak što se naglo sručio na njih. Bio je već sasvim pogrbljen pod lokvom vode i ničim više nije mogao zadržati bujicu koja se slijevala na nju. Ona je drhtala od hladnoće dok ju je kiša nemilosrdno natapala. Zaboravljeni jastuci bili su teški i pritiskali su je sve jače. Pokušao joj je pričati o noćnim zgodama kojima su svjedočili, kako se ne bi bojala, ali ga je zaglušujući pljusak ometao, pa je Crvena čula tek isprekidane rečenice.
Zapravo htio bi joj priznati kako joj se sve ove godine divio i disao samo za nju. Ponekad kad bi se klinci kasno noću zabavljali po terasi, znali su je osloniti tik uz njega, a on bi upijao njen miris i dugo ga čuvao. U tim trenutcima činilo mu se kako će mu srce iskočiti van. Siguran je da je i ona to osjetila, ali se kao prava dama pravila nevještom.
Sjećao se i kad bi je spremačica predvečer došla oprati, nit po nit, a on bi diskretno gledao u zvijezde, kako joj ne bi bilo neugodno, tako ogoljeloj pred njim. Htio joj je on još puno toga ispričati, ali ne, ne večeras, nije trenutak. Ostavit će to za neku lijepu večer punog mjeseca. I dok se stari srebrni zavodnik bude igrao zrakama , on će joj konačno priznati koliko dugo je voli.


Jutro je donijelo tmurne oblake i tek po neku zraku sunca koja se jedva probijala. Konobari su užurbano čistili terasu, bilo je tu blata, lokvi vode i raznih odpadaka koje je nanio vjetar. Na dnu terase ležala je Crvena, izvrnuta i gotovo na pola prepolovljena. Ionako je već bila stara i za otpad, zaključili su konobari i bacili je u kontejner na rubu ulice. Suncobran je, iščupan iz ležišta, ležao u travi i blatu. Ostavili su ga tako, dok gazda dođe i vidi isplati li se tu starudiju čistiti. U daljini sv.Antun otkucavao je sedam sati. Vrijeme je za novi radni dan.














Gost autor

gjuroo.blog.hr


Predgovor i uvod:
Moj dragi prijatelj Kifla s vremena na vrijeme podijeli sa mnom neku osobnu zabilješku u pisanom obliku. To traje negdje od srednje škole ili početka faksa. Još uvijek čuvam neke papire po kojima je pisao prostoručno ili na pisačoj mašini. Uvijek su me oduševljavale priče i slike koje su izlazile iz tih tekstova i već nekoliko puta sam mu zaprijetio da ću to objaviti na blogu jer mislim da je vrijedno dijeljenja. Eto, da ne ispadne da samo prijetim, ovom prilikom objavljujem zadnji tekst kojeg mi je poslao i zahvaljujem autoru na dopuštenju.
Dame i gospodo... Read and weep!


Zarobljen u trenu

Kao da stvarno trebam zaustaviti promatrača,
koji gasi sve lampe, na nepregledno velikoj promenadi,
koje kao magneti privlače moje zvijeri u tami,
dok one začarane kruže oko plijena,
jednostavno, svi smo mi sa sobom sami.

Režim zavijem, plačem i slinim,
znajući da zapravo ničega nema u nadi,
sve samo hinim,
jer pomisao da sve je u čežnji, u strasti, blijedi .
Kao hijena, trgam komade tek nekog prošlog trena,
koji niti smrdi niti miriši.
Ali i smrdi i miriši, a ne postoji…

Kao kad uhvatim sebe u prekrasnoj slici,
kao kad sliku u sebi bojim,
i shvatim na tren da tada ipak nisam bio u trenu,
da ne postojim.
Zavlada siva odavde do vječnosti i vrati se natrag,
ne kao roza ili ljubičasta već kao purpur,
jer tako je jača,
dimenzijom svjetla, a ne tame
jer tako baš hoću, sada i ovdje
I ništa više ni manje.
Kao kad pomislim da stvarno postojim,
provedu me snenog, kao pajaca na žici
i ne bojim se biti ljubavi svladan,
kao pali anđeo gol na ulici,
promrznut, gladan…

Tada osjetim se zarobljen u trenu,
potpuno jadan, mrtav u snu,
a i dalje sanjam.
Zatvoren u krugu vječnog života,
kao i cijeli ovaj svijet… šaren i silan,
ostaje samo još spoznaja jedna,
zamrznuta živa.

Ostavi na miru promatrača...
Ostavi na miru promatrača…
Ostavi na miru promatrača…
Ostavi na miru promatrača…


Statistika

Zadnja 24h

18 kreiranih blogova

447 postova

644 komentara

387 logiranih korisnika

Trenutno

9 blogera piše komentar

46 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se