novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

14

pon

04/14

Zvonigrad

broduboci.blog.hr

Dan je dug, a mjesec pun. Najljepše razdoblje godine za izlete i putovanja valja dobro iskoristiti prije no što nesposobnjakovići s Markovog trga daljnim nametima katapultiraju cijene goriva u stratosferu. Kažu glavice kelja da to neće biti udar na građane. Ma nemojte mi reć! Kao da već i do sada cijene crnog blata nisu bile neizdržive. A ništa, do najnovijeg poskupljenja ajram-bajram, a nakon toga mo'š samo sist i plakat. Sve mi se čini da će se u bliskoj budućnosti ostvariti tvrdnja kako se najbolje i najbrže putuje - pješice.

Ovako, jureći automobilom, mnoga mjesta nepravedno ostanu zapostavljena. Kad se samo sjetim koliko sam puta na cesti koja od Knina vodi prema Gračacu, par kilometara nakon Kravlje drage i mosta preko Zrmanje pikirao vrh jednog uzvišenja pa obećavao i sebi i suputnicima da se tu jednog dana (kad budemo imali vremena) jednostavno moramo zaustaviti. Premda se to brdašce ne izdvaja posebnom veličinom a još manje atraktivnim stijenama, pogled su mi ponajviše privlačili jedva primjetni ostaci bedema, a već po konfiguraciji okolnog terena nije bilo teško zaključiti da se tu nekada nalazila moćna utvrda.



U međuvremenu sam saznao da se na tom mjestu nije nalazila samo stražarska tvrđava već čitav grad i to osobito zvonkog imena - Zvonigrad!

Priča o nastajanju ovog grada logično se veže uz ime kralja Dmitra Zvonimira, dakle u drugu polovicu 11. stoljeća no prvi pouzdani pisani spomen vezan je uz proces legalizacije 1222. godine kojeg je pokrenuo tadašnji vlasnik knez Višen, kada su sve bespravno podignute građevine morali svesti u okvire važećih GUP-ova i PUP-ova. Što se energetskog certifikata tiče, na žalost, ni do dana današnjeg nije pronađen valjan dokument, tako da ne možemo sa sigurnošću tvrditi je li Zvonigrad u to vrijeme bio turistički valoriziran.

Stoga sam zaključio kako je kucnuo čas da se neke stvari promjene. Na bolje dakako.



Za početak smo majstorski ugibali na jedno ugibalište i to čim smo ugledali već poznatu vizuru. Željeli smo se tajanstvenom brdu približiti polako i s međusobnim uvažavanjem.
Možda naša piramida ne skriva grobnicu nekog ovdašnjeg Tutankamona, no to ne znači da je manje vrijedna. Ostaci zidina na vrhu čak i kad su u ruševnom stanju, uvijek su dobar pokazatelj i poziv da se vrijedi malo potruditi, ako ni zbog čega drugog, onda do lijepog pogleda.

Morali smo prijeći blago položeno sedlo pa zatim uzbrdo kroz šumu u kojoj nema označenog, čak ni ugaženog puta, ali smo se snašli uključivši planinarski instinkt. Usprkos strmini, uspon nije odviše težak, a i ne traje dugo - pet, najviše desetak minuta za one koji su s tjelesnom kondicijom u puf-pant odnosu.
Premda se već odavno ne čuje zvon sa Zvonigrada, čim smo dosegnuli vršni plato, priča iz davnina počela je dobivati svoj smisao. Tokom stoljeća promjenilo se štošta, ali doline i planinski lanci koje okružuju stari grad do danas su ostali isti. Prirodni putevi mogu se mijenjati, ali nikada izbrisati.



Kao da smo se našli na otoku u moru zelenila, s jedne strane vijuga cesta, a s druge riječica srebrnastim sjajem. Ostajemo na vrhu, unutar zidina zaboravljenog grada, osluškujemo duh davnih vremena.
Uvijek mi je fascinantno dodirnuti kamen kojeg je na to mjesto postavila ruka nepoznatog čovjeka, stoljećima, pa i tisućljećima ranije. Kako je taj čovjek živio, kakve je snove sanjao, kakve su ga brige morile...



Tko zna dokle bih i ja mislima odlutao da mi dvije tri kapi iznenadne kiše nisu zviznule o tintaru i poručile - vrijeme je za spust prema dolini.
A dolina nije bila ništa manje lijepa nego uzvisina maločas.



Dok je u zelenom tunelu tiho klokotala Zrmanja, mi smo odlučili prošetati seocem neobičnog imena - Palanka. Za ovo mjesto vezana je jedna legenda.

Bio jednom jedan kralj koji je imao prelijepu kćer, Anka joj ime bješe. Svakog jutra se umivala u lavandinu ispunjenom cvjetnim laticama i zbog toga joj je lice bilo lijepo i umilno. Jašući jednom ovim krajevima dok se vraćala sa sajma u Benkovcu gdje je kupila pašabrod i duzinu kutlača, spotakne se lijepa Anka i pade s konja na magarca.
Mada, po pričanju očevidaca, nije bilo ozbiljnijih posljedica po Ankino, a ni magarčevo zdravlje, kasnije su mnogi putnici prolazeći istim drumom šaputali jedni drugima kao u povjerenju - tu je pala Anka, tu je pala Anka. I tako malo pomalo ostade za sva vremena - Palanka!

(UBR, ako kome treba kakva legenda, izmišljam ih bez problema, po vrlo atraktivnoj cijeni!)





Šalu na stranu, dolina kojom protiče Zrmanja čudesno je lijepa, mada bolno zapuštena. Mnoge su kuće razrušene i napuštene, ali ima i onih novijih i obnovljenih. Često me na izletima našim "pasivnim" krajevima iznenadi i rastuži taj nesrazmjer ljepote prirode i nerazumnog (da ne upotrebim neku težu riječ), čovjekovog uticaja, ali mi se ovdje, ne znam sad je li zbog nabujalog proljeća ili zbog nečeg drugog, učinilo da će ovaj kraj dočekati novi, sretniji početak.







Možda smo, glupavo pokušavajući prekrajati povijest, nerealno zamišljali budućnost pa u tom kolopletu zaboravili živjeti u sadašnjosti. Pored čiste, bistre i ugodno hladne rijeke, zaista nije potrebno otkrivati toplu vodu. Toliko toga nam je na dlanu, a mi i dalje uporno stiskamo šake...





umjerenost

krepotina.blog.hr

Sjajne li podloge!

Pod velikim sjenama što su ih prizvali bokovi prašnjave ljetne ulice, igraju se dvije sestrice sretnice. Od jutra se doloptavaju, onako usredotočeno kako to samo djeca znaju! Stoje jedna naspram druge, namještenih očiju i osnaženih zglobova, s mislima na njihaljkama.
Tijela im se začudo ne osvrću na gotovo pa magičnu stupnjevitost teritorija u kojem su se našle, topla čela kao da zasluženo odmaraju u bezvučnim zipkama carskih blizanaca.
"Mi nismo dobre sestre", po jednom od loptozahvata će jedna.
"Sunce samo što se nije usjeklo u uličnu put", vraća ova, "zlo jedva dočeka podne da krene sa svojim ljepljivim spuštanjem prema tlu, kapajuća žega..."
"Zašto zlo, zašto ne dijete?" pomisli prva, gdje zastane pa glasom uzleti. "Žutu tu namjeru osjećamo na tjemenima, otud naše malo micanje."
"Pokret, kući."
"Hvataj, tvoja je."
"Je, nakon što je otputiš i samo dok je ne uhvatim."

Odjednom na terasi. Sunčanje pod lozom ratnicom, lopta u kutu, starost na klupi.
"O, Dragane, došao si, Dragane..."
"O, Njemac!"
Nakon što je roditeljske pozdrave uredno vratio, Dragi je, kao da je zaista nijem, otplutao u mlađem ritmu.
Otac ga je doduše još neko vrijeme omamljivao s pokojom, preostalom gorućom upadicom.
"Vruće je, znaš."
"Heh, zato smo i došli. Stajat ćemo do subote."
"Lijepo, lijepo...", ubacila se majka za (i prije) kraj(a).
A zatim je...
Zatim je postavio osmijeh na lice svake od djevojčica ("hehehehe", zajednički im je prošlo glavama, "takav nam ne pristoji, jedva da i postoji!"), s tim da je leđa one do stepenica okrznuo tabanom nošenog sina koji je polako ali sigurno spuštao slinu na granitne mrave, pa ispario. A isparile su i sestre, jer su se uputile prema zahodu.
"Idemo prati ruke", razdaniše majci.
Pred vodom su radile grimase, a dotična im je poslužila pri međusobnom otiranju leđa pod šarenim naramenicama.
"Mi nismo dobre sestre. Jesi li vidjela susjeda? A ovog našeg? Jesi li vidjela kako čvrste stiske a labave utiske izmjenjuju ti očevi? Tapšanje bi bilo poštenije... Je li tebi bilo lakše? Jesi li, jesi li... Jesmo li mi evolucijske smetnje ili se ondje nešto dogodilo? Je li ti sad lakše?"
"Pa objesimo se."
"Ma, znaš da se nećemo objesiti. Ne jedna o drugu."
I stalo je u red.

Sa prozora Mamutice

belator.blog.hr

Osim Mamutice koja je među najpoznatijim stambenim građevinama, u Zagrebu vjerojatno svaki kvart ima svoju zgradu sa nadimkom.
Tako Sesvete imaju "Stojadinku", Dubrava ima "Prostitutku", Vrbik ima "Rakete", itd, itd......

Ovaj put je riječ o Mamutici, pa evo prvo malo podataka sa Wikipedije :

Mamutica je najveća zgrada (po obujmu) u Zagrebu i u Hrvatskoj, a također se ubraja među najveće stambene zgrade u Europi. Nalazi se u Novom Zagrebu, u kvartu Travno.
Izgradila ju je Industrogradnja 1974. prema projektu prof. Đure Mirkovića. Cijelo zdanje je dugačko oko 240 m, visina iznosi 70 m i ima 19 naseljenih katova.
U njoj stanuje oko 5 000 ljudi u 1169 stanova i 6 ulaza (velika Mamutica) i 3 ulaza (mala Mamutica).
U sklopu Mamutice je i 256 garaža u razizemlju te 24 lokala na razini platoa.
Ukupna vrijednost joj je 135,7 milijuna eura.
Premda bi se na prvi pogled mogla doimati nezgrapno i neudobno, zgrada je sasvim udobna i uredna iznutra.
*********************************

Znamo već da postoje raznorazni ljudi, pa tako i gosti. Neki gosti vole zabadati nos u vaše ladice, kupaone, netko komentirati zašto ti je ovo ovako, zašto onako. Neki ne gledaju ništa, nikakve detalje.
Meni također nije važno jel netko ima ovakav luster, jel ima ovakve ili onakve stolice i slično. Ali ima i onih udava koji uvijek moraju pitati : pa zašto si ovo ne napraviš ovako, ja sam si to tako sredio !?
A ja : ma nisam budem, ali si mislim : pa jesi li ti došao u goste kod ljudi ili kod predmeta !?
Ali kad dođem u Mamuticu ne zabadam nos u ladice, ormare ili spavaće sobe.
Ima prozor koji zna biti otvoren, i to je jače od mene.
Možda zvuči nepristojno, ali ja se unaprijed ispričam. Ma ne trebam se ispričavati, jer ti ljudi znaju da ja volim škicnuti kroz prozor.......


....neizbježan je prvi pogled prema dolje....


...i malo u lijevo ili u desno.....



..to je valjda zbog tog osjećaja visine.....jer stah od visine je onaj s kojim se rodimo.....ljudi koji tu žive cijeli svoj život ne mogu se diviti toliko kao ja tom pogledu, jer njima je to uobičajeno, a meni nije...tako da je to njima smiješno..ali nakon što odredim svoj položaj i poziciju, razgledavam dalje.....







...zujeći na prozoru začujem neke glasove : belatore, hoćeš li kavu ?
....može!- odgovaram....ali donesite mi tu na prozor......



...i dok sam ja srkao kavu i brojao prolaznike, sunce je pomalo zalazilo.....i nek se sunce malko skrije, nestane sve te čarolije !....e neće moći ovaj put...meni je i dalje čarolija, malo tamnija, ali opet čarolija....zujanja.....



..negdje na potezu sljemenski toranj-Katedrala-Mamutica.......


..i pogledi u nebo.....




....a nije bilo većeg !?...nije ni čudo da su gužve po busevima kad su tako mali.....


...bližio se sumrak, a opet čujem glasove : hoćeš li torte !??...
...može, na prozor......







.....sad više ni straha nema, počeo sam visiti na prozoru...e što je previše , previše je.....


....al viknem ovaj put ja : jel ima još torte, ja bi još !??
.....stiže odgovor : ima, ali dođi po nju !!!
....evo idem !!.... totra je ipak torta !!

45 cm

sanjarenja51.blog.hr

U torbici imam futrolu s mnogo korisnih sitnica koje često zatrebaju meni i drugima. Treba li nekome šećer ili nožić, konac i igla ili škarice, znaju da će ih naći kod mene. Često mi je u kupovinama koristila i mjerna traka.

U nekom povratku s puta ulazim u autobus. Pričljivi kolega koji voli pametovati - sjedi za volanom i mudruje koja je udaljenost od njega do volana. Kaže 30 cm, kolege naokolo imaju drugačije procjene. Stajem pored njega, vadim iz torbe mjernu traku, izvučem je, izmjerim od njega do volana i kažem: "45 cm!"
Dok se autobus zatresao od smijeha, trebalo je vidjeti njegovo zapanjeno lice:
"Zašto nosiš metar?"
"Pogodi!"



čakati ću

andrea-bosak.blog.hr

Sve mi je na dohvat ruke, a tako daleko jer ruke su mi kratke i ništa ne mogu doseći ne zato što ne želim nego zato što mi izmiče onog trenutka kada sam sasvim blizu, nestane i pojavi se na drugom mjestu daleko od mene i ja idem dalje ali sve se ponavlja. Zastanem i gledam oko sebe, tražim nečiji osmijeh, zagrljaj, iskrenost ali ne ja to što tražim zaslužila nisam.
Nedostaje mi on jer jedini me volio onako kako se voli, nedostaju mi ta divna jutra i još divnije noći koje se znam nikada neće vratiti ja ću čekati i tražiti samo malo njegove ljubavi jer znam da on zna voljeti.

Nema

magledolaze.blog.hr

Nisam ti rekao nikada…
da nisu u pitanju ni noći ni zore.

Ne, nisu.

Jer kada po vedru, toplu i sunčanu danu
okrenem glavu i spustim ruku

pa potražim tvoju
pa nađem prazninu
pa čudan pogled
mi čudnome dadu

uz dignute obrve i korak u stranu…

u svakoj minuti
svakoga sata
svakoga dana

ne zgazi me opet i opet
što te nema… ne.

Nego činjenica da sam to zaboravio.

E, to je najgore.

Opanci moje babe

nebriniza60.blog.hr

Moje misli putuju u prošlot, u prostore kojih više nema, pod nebo
pod kojim je sve bilo ili je izgledalo kao u nekoj ravnoteži. U bivšem
(nema ga više) zaseoku u dalmatinskoj zagori, životna minijatura,
pred kraj dana, nakon obavljena posla na njivi, skuvana mlika u kotluši
od pomuženi' ovaca, na oklopnici guvna, tu, na klančacu, u onom istom
dvorištu prid pragom svoje kuće, napunjene žamorom unučića i ostale
čeljadi, moja baba skida faculet i plete svoju srebrnu kosu u pletenice,
zlatom joj se pozlatile, k'o i toplo sunce na zalasku toneći iza vrha
sv. Jure, koje zlatom ljubi sidine u njenoj raspletenoj kosi. Dobro je
otvorila oči, pogledom prateć doli u dubinu doline, di joj se k'o na dlanu
pokaziva' najveći broj razbacani' zaselaka njena velikog sela, da joj
šta ne bi promaklo. Svako kretanje ljudi, stoke u planinu, iz planine, poljem
ili ritko prolazećeg teretnjaka prašnjavon ceston, tema je za večernju
priču ili za sutrašnje raspitivanje. Zašto i kud ljudi iđu, da nisu slučajno
u tuđu ogradu ušle ovce, odakle praši ono auto.? Okom sokolovin s
orlovski' visina, malo toga joj može promaknit'.

Moja baba je bila skromna i poštena žena, ne baš uvik tiha, ali za zaštitit
svoje, osobito bližnje premca joj nije bilo. Ne samo od ljudi nego i od strašne
'ladne bure koja bi derala priko obronaka Biokova. Posebno je čuvala mušku
dicu, pipliće svoje. I pod vuštan bi nas znala sakrit da nas ne bi prosviralo.

Svađe među ženama u susidstvu su bila ličenja duše, istjerivanja na čistac
baš svega, bilo krivo izgovorene riči, otkinutog grozda, prilaska kroz ogradu
di to nije predviđeno, ili odsičene grane duba i jasena za piću ovcan. Povišeni
tonovi su često odzvanjali stranon.

Baba je živila i radila pošteno, živila skromno, u skladu s prirodom, pletuć opanke
za svaku nogu. Nasuprot otimačima iz svi' vrimena stoje ljudi, ljudi koji cijene svoje,
a u tuđe se ne mišaju.

Za Uskrs, prolitnje svece, k'o i za vrime svinjokolje babi bi stizala sirovina. Donose
joj materijal friško derane, još krvave i pomalo smrdljive kože koje ona dobro nasoli,
zamota, optereti, pusti koji dan da sol učini svoje. I dok sol čini svoj posa', baba s
tumperinićen, kosorom i lukićem odlazi u ljut tražit tanke izdanke ili grane.
Prolazila je kroz sav gustiš i kudrava ljuta brda da bi našla grane, baš one najtrnovitije
drače kovrljače, od kakve je i Isus krunu nosio, jer su te grane koliko najkrvavije, valjda
i najžilavije. Babi drukčije nisu odgovarale, a vjerojatno ni Spasitelj druge ne bi 'tijo.

Usikla bi pruće, uprtila brime i donila kući, sila na stočić tronožac na dvorištu pod
kostelom i tu sideć s neizbježnin pogledon na selo ispod, onin istin tumperinićen,
dobro oguli svaku granu tako da od trnja i kore bude čista. Zatim donese one zamotane
kože, razmota ih, očisti, uštavi i na kraju razapinje k'o runjava jedra. Onako razapete
na šibe u križ, izgledaju k'o štitovi primitivaca iz prapovijesti. Kako je kože potrebno
dosušiti, prostire ih po dvorištu ili obisi o kostelu da se njišu na vitru koji dolazi s obližnji' brda.
Kad se kože dobro posuše, nakon nekoliko dana onako ukrućene zguli svaku dlačicu britvon.
Riže na tanke trake, opute, koje će posli' plest, motat i od nji' stvarat opanke.

I tek sada kad je danima pripremala i obrađivala sav potribit materijal, pristupa pravom poslu.

U staroj kužini a i u konobi koja je služila i k'o spavaonica, ima drvene kalupe za svačiju nogu,
mali taban i deblji đon, uz komin, vatru i dim baba počimlje plest čaroliju.

Izravnani komad žice od lumbrele njoj je igla a oputa konac, ruke su stroj, a srce gorivo.

Plete baba opanke strpljivo i vješto, bez puno priče prsti rade, ali kad zatriba ni jezik nema
odmora. Provuče pa izvuče, zariže onim tumperinićen, pa opet provuče, izvuče, opliće,
zapliće, uvrće, prepliće, provuče pa izvuče i tako stotine puta, sve u krug i po redu, tu i
tamo mrvu čekićem omekša i ulipša sve dok opanak nije gotov. A to je tek livi, desni će čekat
sutra ili neki drugi dan.
Svojin čvornatin i otvrdlin prstima pripliće baba opanak za opankom, opanke svi' vela, dobro
pazeć da ne budu velika zavrnuta kljuna. Jer, baba otimače nije volila, znala je k'o i svi drugi
pošteni ljudi, skromni, da svit nose oni čista srca i vridna dlana.

13

ned

04/14

prijatelju

andrea-bosak.blog.hr

Razumijem te prijatelju (ako te tako smijem nazvati), znam da nikome lako nije da je većina kao i ti ostavila prošlost iz sebe, ali isto tako znam da ti se ponekada slike prošlosti povremeno vrate samo ih ti znaš spremiti sve dok se one ponovno ne vrate.
Svi mi živimo dan za dan i tražimo ljepotu u tom danu i znamo da nismo sami, da volimo druge više no sebe (nije li tako?) znam reći ćeš mi sada nije i samo mi to reci jer ja tako mogu analizirati sebe.
Hvala ti još jednom.

UMRLA ILANA SHAFIR - ŽIDOVKA KOJE SE SKRIVALA U KULI NORINSKOJ OD RASNOG PROGONA

matijevici.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic

Jučer je u izraelskom gradu Ashkelonu u 90-oj godini preminula Ilana Shafir (rođena kao Jelena Stark), Židovka koja se s obitelji od 1942 do 1944. godine skrivala u Kuli Norinskoj od progona nacista i fašista.

Ilana je 2009. godine, tada kao 85-godišnjakinja imala veliku želju posjetiti ponovno Hrvatsku i Kulu Norinsku, te ju je posjetila kao i Danila Jerkovića iz Kule Norinske, te i niz drugih osoba koje su joj pomogle prisjetiti se turbuletne mladosti.

Kao dijete Jelena (Ileana) je s obitelji krenula u zbijeg iz Sarajeva pred njemačkom vojskom koja je vršila etničko čišćenje od Židova, te se u tom zbijegu skrila sa dijelom obitelji u Kuli Norinskoj u željezničkoj kamenoj kući u kojoj ih je samo zid dijelio od susjedne prostorije u kojoj su stali talijanski, a kasnije njemački vojnici.

Nakon što je njen otac, inače inžinjer koji se smjestio u Sarajevu prije rata, priskrbio obitelji lažne dokumente, krenuli su iz Sarajeva vlakom prema teritoriju pod okupacijom Italije koji je bio manje neprijateljski prema Židovima. Međutim, kako je željeznička pruga bila minirana i uništena na par mjesta, putovanje se pretvorilo u neizvjesnu avanturu prepunu strahovanja. Srećom, željezničari su se organizirali pa su prebacivali putnike vozilima, skelama i drugim sredstvima do dijelova koji su bili vozni za vlakova, pa je Jelena (Ileana) s obitelji konačno odahnula kada je nakon mukotrpnog putovanja došla do teritorija pod okupacijom Talijana koji su slabije provodili rasne direktive, te Kule Norinske gdje su se smjestili u željezničkoj kući.

Tada je i ispričala kako je to bilo živjeti svaki dan u strahu da će te netko otkriti i odvesti u smrt, kako je to biti dijete i ne moći se potpuno slobodno igrati kao druga djeca, a opet nastojati živjeti kao i drugi.

Obitelj Jelene (Ilane) se 1944. godine preselila u Pulu gdje su mnogobrojni Talijani ostavili prazne stanove nakon pada Italije, a vrlo brzo se sa sestrom preselila u Zagreb gdje je 1949. godine završila Likovnu akademiju i odmah po završetku akademije se preselila u Izraela na poziv tadašnje države u osnivanju da se svi Židovi nasele u Izraelu.

Pri tom Jelena (Ielana) do smrti nije zaboravila govoriti hrvatski jezik. Ne samo da ga govorila, već se 2009. godine prilikom njene posjete iz niti jedne njene riječi nije dalo razabrati da živi već 65 godina izvan Hrvatske. Sama nam je tada rekla da nije imala puno prilike govoriti hrvatski, ali se trudila da ga ne zaboravi.

Ilana je u Izraelu bila priznata slikarica, a upravo mnogobrojne slike nacrtala je u Kuli Norinskoj slikajući pejzaže Kule, ali i portrete ljudi na Kuli.

Ilana je te 2009. godine došla s kćerkom te s Eugeniom Sherman Brown, povjesničarkom (inače profesoricom na američkom sveučilištu). Ilana se posebno interesirala za informacije ili fotografije o Don Petru Bašiću koji je bio veliki pomagač naroda u ratu, i koji je znao za Židove i pomagao njihovo skrivanje, pa tako i njeno skrivanje. Don Petar je posebno napućivao obitelji koje su znale porijeklo Ilane, da o tome šute i nikom ne govore te je na svakojake načine pomagao opstanak te obitelji u Kuli Norinskoj.

Međutim, iako je don Petar Bašić bio antifašist, komunisti i mrzitelji crkve su ga došli glave. Naime don Petar je po planu jednog od komunističkih vođa (po pričanju starih ljudi radilo se komesaru Karamatiću iz mjesta Karamatići) kamenovan u zasjedi upravo u predjelu Karamatići nakon što je pozvan zajedno sa svećenikom Milanom Šetkom (iz Desana) da ispovjeda u tom kraju. Karamatić je organizirao djecu da skupe hrpe kamenja kojima će zasuti don Petra i don Milana Šetlku kad naiđu. Kako je Milanu Šetki bio poznat taj kraj, on je uspio pobjeći pred zločinom kad su krenula prva kamenja, dok se don Petar Bašić nije snašao pred bujicom kamenja koji su ga zasuli te je zadobio ozljede bubrega od kojih je nedugo nakon kamenovanja preminuo 1951. godine

Kamenovatelji nisu nikad kažnjeni, a don Petar Bašić kao uvjereni antifašist i čovjek koji nije poznavao razlike između nacija i vjera, umro je od posljedica onih koji su se pravili da poštuju ideje jednakosti i slobodoumnosti.

184. Kantilena za bakinu spavaćicu s blijedim modrim cvjetićima

svjedok.blog.hr

David nije se već dugo vozio vlakom prema istoku. Možda i više od 10 godina. Ne bi ni sada da nije morao pokopati svoju baku, koja je blago u Gospodinu preminula u 99. godini života, na crkvenoj klupi za vrijeme večernje mise, u jednom malom slavonskom selu. U petak zazvonio mu je telefon, na liniji je bio župnik crkve Presvetog Raspeća Isusova, a sutradan David se već drmusao u sporom putničkom vlaku koji staje na svakoj, i najmanjoj stanici.

Subotnje popodne bilo je tmurno, bez sunca. Bujno zelena kukuruzišta promicala su slijeva i zdesna, i jedna je srna zastala na čistini, zatečena neugodnom bukom tutnjajućeg vlaka. Od Koprivnice nadalje, David sjedio je sam u kupeu, s knjigom na koljenima, gledajući odsutno u kobaltno sive daljine.

Bio je još dan, kada se spustio niz strme stepenike zadnjega vagona na šljunak pored pruge. Stanica je bila naprijed, kod lokomotive. Bio je jedini putnik na toj stanici. Prošao je pored kolodvorske kućice i zavrnuo ulijevo, uskom, davno asfaltiranom cestom prema selu svoje bake. Čekalo ga je oko 5 kilometara pješačenja. Ispucali asfalt i mirisi poljskoga raslinja, ogromna gromada neba nad glavom, sa sunčanom raspuklinom na zapadnome horizontu, i zvuk vlastitih koraka u jednoličnu ritmu - sve je to Davida polako uvlačilo u slatko-gorko, nujno raspoloženje u kojem djetinjstvo i ovaj sadašnji trenutak i cijeli život između stoje zajedno u nekoj bezvremenskoj prezentnosti kao slika holandskog pejzaža u masivnu baroknom okviru; slika blijeda, daleka, ugasla, nestvarna, a okvir nadvremenske statičnosti, okvir čovjekova ja koji stoji u svemu kao jedina konstanta, predimenzionirano nametljiv, u prvom planu, samodovoljan.

Selo njegove bake nije se mnogo izmijenilo u ovih 20 i više godina, otkako ga ovdje nije bilo. I sada je zapravo slijedom čudnih okolnosti ispalo tako, da je baš na njemu ostalo, da pokopa svoju baku, jer su se svi njeni sinovi raselili davno, po dalekome svijetu, ili su pomrli, a jedina kći stare Anice, Davidova mati, prošle je godine otišla "gore" pripremiti svojoj majci nebeske sobe. David vidio je svoju baku posljednji put na majčinu sprovodu, dobrom voljom njena župnika koji ju je u Zagreb dovezao svojim starim, bijelim mercedesom što mu ga je davnih godina poklonio jedan od bakinih sinova po povratku iz Čilea, široke samrtničke ruke. Tada, na majčinim karminama, upoznao se David sa župnikom neočekivano prisno, iako je razlika među njima bila dobro desetljeće i pol. Župnik pokazao se toplom, poniznom i otvorenom osobom širokih vidika i tolerantnih nazora pa je David u njemu, gdje se i kada se najmanje nadao, pronašao prijatelja s kojim je mogao o svemu otvoreno, kao na istoj valnoj duljini, bez mnogo riječi i objašnjavanja.

S vratiju čuo je već žamor seoskih žena, koje su sjedile oko pokojnice. Kad je ušao u glavnu prostoriju, onako visok pod niskim stropom kao blago predimenzioniran, nastao je tajac, sekundu-dvije, a onda su ga dvije najstarije žene prepoznale i s uzvicima radosti krenule da ga pozdrave, izgrle i izljube. Kratko potom, lijes su zatvorili te ga odvezli u župni dvor, gdje je trebao ostati do sutrašnjega ispraćaja u podne. Pred crkvom, David se srdačno pozdravio sa župnikom, ali je ipak odbio njegov poziv na piće i večeru, ispričavši se željom da ostane sam u kući svoje bake, uz koju ga vežu mnoge zgode iz djetinjstva. Osjećao se nekako odsutnim, neprisutnim, neodređenih misli i nejasnih osjećaja te je u takvu, pomalo konfuznu raspoloženju radije želio biti nasamo sa samim sobom, bez svjedoka za svoju rasplinutost.

Bakina stara vekerica još uvijek je kucala, od njena zadnjega navijanja. I kako je David opazio tu činjenicu, tako je vekerica stala i nastala je duboka, diluvijalna, gusta tišina. Osjećao je David tu tišinu kako mu pulsira u vratu i u prstima ruku, kako ga preplavljuje prisutnošću vlastitoga ja kao vječno stranim, negostoljubivim entitetom unutar čijih se stijenki nikada nije osjećao ugodno, prirodno i opušteno.

Ugasio je svjetlo i legao na kauč odjeven, u cipelama, glavu naslonivši na prastari plišani jastuk starinskoga vonja. Ležao je tako u tišini, osjećajući cijeli svoj raznoliki život kao zgusnut u sitnu, crnu kuglicu ovoga momenta, a taj mu mračni, pretpotopni momenat u noći na rubu stare slavonske šume nije bio ni drag, ni ugodan. U njemu je sve bila jedna beskrajna i nepodnošljiva proizvoljnost, jedno kozmičko "bilo što" koje se valjalo nizbrdo stihijskom silom svoje mase kao prijeteća mračna lavina.

Kao da ga je netko zazvao iz nepronična kuta sobe pa se prenuo. I sada, kada se prenuo, više nije bio siguran, je li to uistinu bio nečiji glas, ili tek iskra nekog snoviđenja. A glas mu je bio poznat, iako ga nije čuo tridesetak godina; bio je to glas njegova davno upokojenog djeda, Aničinog muža, koji ga je jednostavno zazvao iz mraka: "Davide!" Osluškivao je tišinu, ne bi li još štogod čuo, a onda je upalio noćnu svjetiljku koja je stajala na nahtkasliću pored kauča. Negdje napolju, kao odgovor na ponovno upaljeno svjetlo, oglasio se ćuk svojim hukom.

David prešao je u spavaću sobu po škriputavim podnim daskama, sjeo na mekani bračni krevet i zagledao se u sjenke na starinskom politiranom ormaru. I tad se po prvi put u posljednjih godinu dana najednom osjetio bolno napuštenim od svoje pokojne mame, napuštenim poput uplašena djeteta te su ga cijelog preplavile emocije. Zaplakao je gorko u šake, a onda sve jače i jače, ne uspijevajući se sabrati. Bilo mu je tako, kao da je tek sada primio vijest o majčinoj smrti pa u nevjerici urliče put nepovratnosti činjenica. Na koncu se primirio, obuzela ga je ravnodušnost nakon pražnjenja pa se nabrzinu svukao i legao pod perinu. Ondje je nešto napipao: bila je to bakina, uredno složena spavaćica, puna njenog blagog mirisa. Na trenutak nije znao kamo bi s njom, a glavom mu je proletjela šašava misao, da bi baku trebalo sutra odjenuti u tu spavaćicu. Osjetio je u srcu čudan žalac zbog pomisli, da je ta spavaćica ostala bez svoje mile i drage korisnice pa time i bez daljnje svrhe svog postojanja. Dok je ponovno tonuo u san, mislio je na tu spavaćicu s velikom sućuti, mislio je o njenoj usamljenosti i tuzi, o njenoj neutješnoj tuzi kristalno čiste i jasne besmislenosti postojanja.

Jutro ga je probudilo osunčanim, arkadijskim cvrkutom ptica. Svud po sobi plesale su vesele, nježne, nestašne sjenke, uhvaćene u kolo sa zrakama sunca. Osjetio se krepkim, kao napunjenih baterija. Ničega od sinoćnjega jada više nije bilo. Gipko je ustao i s mnogo entuzijazma počeo poslovati po kući, prije odlaska do župnoga ureda. Veselio se susretu sa župnikom.

METODA

pametnizub888.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic

„Čudo!“, rekao je Milmajer na sastanku jedne od brojnih službi državne sigurnosti.
Bila je to krajnje neobična prilika za izjavu te vrste. Čudo: tko, što, koga, čega – čudo, pomislili su svi. Ali bili su profesionalni špijuni pa su prešutjeli Milmajerov ispad po defaultu se odlučivši na konspiraciju, čak i u odnosu na sebe same. Milmajer se, pak, napravio da ide na zahod, a onda je netragom nestao.
Nigdje ga nije bilo. Tri dana nije dolazio na posao. Njegov samački stan zatečen je ispražnjen. Milmajerova zaručnica bila je očajna; momak joj je nestao svega 262 dana uoči vjenčanja! Kolege špijunaši već su počeli sumnjati u nečuven akt neke strane sile, kad je Milmajer osvanuo u večernjem dnevniku jedne susjedne države.
„Jeste li vi europski Snowden?“, upita nadobudni voditelj, ali se Milmajer na provokaciju ni ne brecne nego krene ravno u srž problematike:
„Morao sam to učiniti“, izjavio je Milmajer. „Otkrio sam da je u tijeku tajna operacija kojoj je cilj uzdrmati svjetski poredak iz temelja. Zatrti demokratske zasade u korijenu. Ovladati svjetskom trgovinom. Iznadgledati se unedogled privatnih života cjelokupnog stanovništva ovog sirotog planeta. Iste ciljeve, doduše, dijele i mnoge druge obavještajne službe, kao i tajne organizacije sviju fela; ali ova moja tajna služba razvila je metodu. Dovoljna je jedna riječ.“
„Koja riječ?“ upita voditelj.
„Nemam namjeru otkrivati je do daljnjega. Zasad je držim na sigurnom – evo u ovoj kutijici.“
I izvadi iz unutarnjeg džepa sakoa polukružnu kutijicu od damasta protkanu srebrom. Blistala je poput dragulja u erekciji.
„Otvorit ćete je?“, voditelj će kao omađijan.
„Ni govora, to bi bilo eklatantno…“ – ne dovrši Milmajer rečenicu jer mu je, uslijed nenadane oscilacije Zemljina magnetnog polja, kutijica ispala na pod i otvorila se.
Riječ je isprva stidljivo virila iz kutijice da bi se najedared protegnula cijelom dužinom studija. Svi su je mogli vidjeti – riječ, naime – cjelokupni višemilijunski audiovideorij. I svi su se mogli uvjeriti u opravdanost Milmajerovih bojazni. Jer riječ je bila očigledno opasna, čak i kad se čitala laičkim očima.
Riječ je bila dostojan proizvod metode, to nitko nije mogao poreći. Nije bila prekratka, nije bila preduga. Obilovala je slovima, a imala samo jedan slog. Nije bila ni prosta ni sofisticirana. Moglo ju je izgovoriti i neuko seljače zatečeno sred mužnje ili vršidbe. Možda je, donekle, ta riječ, asocirala na šuškavce iz sedamdesetih ili pak na manju epidemiju kuge kakve su se još uvijek znale događati u nesigurnim počecima 19. stoljeća. Asocirala je, ako ćemo pošteno, na sve i svašta. Nimalo čudno imamo li na umu o kakvoj se riječi radi i kako je ta riječ uopće nastala.
No, obijesni voditelj dotičnog talk showića, vjerojatno ne sam i osobno već po uputama iz režije što su potiho odzvanjale iz sluške u uhu mu desnom, potrudi se zataškati cijelu stvar: jednom je nogom stao na nečuvenu riječ, na sablasnu sablazan što se crvoljila po podu studija, dok je rukom davao znak neimenovanoj osobi iza kamera da mu se hitno isporuči set mišolovki i barem dvije mreže za leptire – noćne. Potom je, da bi gledateljstvu skrenuo pažnju s cijele operacije, najavio popularni lokalni bend koji je zapjevao:
„Ruke kao lopate / Gospodine, vi kopate!“
A to veze s vezom nije imalo.

12

sub

04/14

Tečaj

magledolaze.blog.hr

Mrtvaci se u rijekama ne traže po mirisu.
Tako ih naprosto nije moguće pronaći…

Nakon utapanja tijelo potone.

Ispliva tek kada se raspadanjem tkiva u trbušnoj šupljini akumulira dovoljno plina. Tada se tijelo podigne na površinu, ako već ranije - dok je još bilo ispod - nije zapelo za kakav panj ili granu.

I kada tako ispliva onda krene nizvodno nošeno tokom, sve dok se ne zaustavi u nekom udubljenju na strani konkavne obale, gdje je voda mirna i gotovo uopće ne teče.

Neke ne nađemo nikada.

Pojedu ih ribe i rakovi.

*****
To je prvo što nauče na tečaju "postupak kod traženja utopljenika"…

Na tom tečaju, dame i gospodo, o duši im ne kažem niti jednu jedinu riječ.

A i kako bih?

Da bi se o njoj nekome nešto i reklo – najprije bi morao čovjek početi opet sa svojom razgovarati.

Iako, za mene je velika stvar što sada već o tome mogu nešto makar napisati.

Velika stvar.

*****
Zapis sa margine bloka ing.Marka M. Uz njega, napisana na brzinu, vidim, jedna napomena:

Pronašao na tavanu obiteljske kuće D.V. – a prilikom rušenja radi izvođenja projektirane trase proširenja lokalne ceste Petrinja – Zagreb.

Brest, 11. travnja 1983.

Mécanisme du coeur

sarah2bernardht.blog.hr

Hodala sam polako prema kazalištu.
Na tren sam mogla u hodu sklopiti oči i uživati u titraju sunca iza kapaka.
Osjetiti kuglu zemaljsku kako se usporeno, usporeno vrti.
Čelom opipati meridijane, meko priljubiti zapešća uz polove, obljubiti oceane.
Takav je to dan bio. Miran. Sklopljen. Mudar. Bezbrižan.

Odjednom sam iza sebe čula neki neobičan zvuk lima, škripanje.
Vidjela sam sjenku koja nije bila moja, koja je na tren natkrilila moju sjenu, na tren nestala,
sve u tom nekom neobičnom ritmu škripanja.
NIsam se osvrtala. I nisam više sklapala oči hodajući.
Meridijani i polovi i oceani su se razvukli. Usporila sam.
Čekala sam da me sustigne. To škripanje i ta sjena.
Protrčala je uz mene, pretrčala cestu, i ja sam shvatila da ima protezu na nozi.
Mislima sam joj poželjela svu sreću.



Popodne sam obavljala kupovinu za vikend na prekrasnoj tržnici, gdje su se već sjajne crvenile prve rajčice, bjelasao se mladi poriluk, svađao se vlasac i kočoperile se šparoge,
a onda sam na drugoj strani ulice ugledala Escoffiera u društvu neke prekrasne mlade žene.
Imala je smaragdno zelenu haljinu i crnu kosu skupljenu u vitki rep.
Stajali su na ulici i dodirivali se u razgovoru koji je nalikovao tihom predenju i finom zavođenju.
Zamirišao je snažno bijeli jorgovan i učinio da mi zatitraju koljena i zadrhti suknja.
Zastala sam pored zbunjene prodavačice i nastojala neprimjetno proniknuti o kome se radi,
možda je znam.
Bilo je infatilno ne javiti mu se i ovako ga nehotice uhoditi, al nekako sam imala dojam
da mu i ne bi bilo drago da mu se sada javim.
Činilo se da su u svome svijetu. I da su beskrajno sami tamo.
Prvo što sam osjetila nije bila ljubomora, ta počela sam mu doista vjerovati.
Znamo da voli lijepe žene. Tko ih ne bi volio ?
Zamirišao mi je bijeli jorgovan s obližnje tezge i odvukao me u svoj oblak profinjene samodostatnosti,
a Escoffier se pozdravljao s mladom damom i otišao žurno u drugom pravcu.

Navečer je došao zabrinut. Poljubila sam ga onako kako sam to oduvijek činila.
Žedno i gladno, kao da nikada nikoga i nisam voljela u svom životu prije njega.
Na tren sam čak i zaboravila na smaragdnu.
Posebno sam poljubila njegovu zabrinutu boru na čelu, a on nam je brzinski i bez puno truda spremio
Quiche sa šunkom neprestano pričajući o problemima koje ima u restoranu s glavnim kuharom,
čiji je ego velik poput španjolske lubenice.
Bio je nezadovoljan Quicheom, neprestano je vrtio glavom i nervozno pričao.
Bila sam odsutna i u glavi vrtila jednu te istu sliku vitkog konjskog repa,
crne glavice koja se umilno nakrivlljuje na stranu, nježnog dodira podlaktice.
Nije primjetio moju odsutnost.
Vani je snažno zapuhao sjeveroistočnjak, zagrmilo je i naglo se otvorio prozor puštajući zavjese na kišu.
Ustala sam i uz tresak zatvorila prozor.
Nisam pitala ništa, jer odgovora ionako ne bih dobila.
U našem sam odnosu ionako ja bila ta, stalno zadužena za sumnjičenje.
Znamo što je bilo nakon Hugoa.
Escoffier je bio ozbiljno ljubomoran. Posesivan.
A ja .....ja samo nisam htjela biti budalom.
Ja bih rado prijateljevala sa svakom njegovom ljubavnicom.
Samo neka se zna da znam.
NIsam pitala ništa. Mogao je reći sam.

Zaškripalo mi je srce, natkrilila me tuđa neka sjenka i fini se mehanizam
našeg odnosa, čije sam otkucaje ljubila svakim kotačićem, pomalo i nimalo umilno
nakrivio.

A dan je bio tako.... mekan.

DIE UNGEZIEFER - DIE ENDE

narodnapolitika.blog.hr

KRATAK SADRŽAJ
Nekoliko mjeseci prije 50 - og rođendana austrijski vodoinstalater Gerd želi počiniti samoubojstvo. Odjednom se u dnevnom boravku pojavljuje tajanstveni čovjek koji ga vraća 25 godina unazad. Gerd ima priliku promijeniti vlastitu prošlost. Uspio je spriječiti pogibiju dvojice prijatelja, uspio je oženiti ljubav svoga života i s njom dobiti dijete. Deset godina kasnije nepoznati stranac pojavljuje se ponovno. Ne zamjera mu što je izokrenuo čitavu povijest već mu nudi mir, ljubav i spokoj do kraja života, ali pod jednim uvjetom. Gerd ga treba ubiti.

28. travnja 1999, 00:03

Glavobolja je počela nabijati kao nikad dosad. Čudno je to. Ovo je bio jedan od rijetkih dana kad nisam morao piti nikakve lijekove, ali ovo sad nije normalno. Boli do povraćanja. Ovakvu scenu u kojoj sam ja sad obično sam gledao u filmovima. Gad sjedi na klupi, a ja ispred njega stojim onako frajerski i držim mu pištolj uperen u glavu. Publika u kinu nestrpljivo iščekuje - moj potez. Ne'š ti mene. Koliko sam uspio shvatiti ovaj manijak mi čita misli. Znači najbolje je ne misliti ni o čemu. Misli pozitivno rekla bi Lujza Hej. Baš me zanima kako bi se osjećala da je sad na mome mjestu. Ili bi dobila infarkt ili bi se usrala u gaće. Šta da radim? Bacam pištolj? Bježim prema hotelu? Par trenutaka kasnije stajat ću na balkonskoj ogradi kao zadnja ološ s pola stoljeća u guzici. Spreman za skok u pi... materinu gdje mi je i mjesto. Blago meni.

Neznanac je šutio i gledao. Niti jedan mišić na licu nije mu se pomaknuo. Uvijek isti demonski smiješak. Izgledalo je da ovako može sjediti čitavu vječnost.

Gerdovo srce lupalo je kao nikad. Misao na misao. Panika koja nagriza. Steyr Manlicher 9 u desnoj ruci se nije stao tresti.
- Pucat' ću, nego šta ću nego pucat' - pomislio je - Do hotela nema puno. Kurac. Nema šanse da me ne otkriju. Selo ima tisuću stanovnika. On tvrdi da me neće nikad otkriti. Kako? Pucanj u ponoć će probuditi pola Austrije. I kako može biti tako mrtav hladan mamu mu jebem? Čekaj ... čekaj ... a u tome je kvaka. Pištolj je prazan. Pa da. Tu smo frajeru. Prazan je, nego šta. Ajmo se pravit face ispred prazne cijevi.

Neznanac se osmjehnuo. Gerd isto.

- Šta je? Neće me otkriti, a? Nestaćeš? Prebaciti me u drugu dimenziju? Umjesto pucnja začut će se prdac? A smeće jedno? A ja se ne mogu načuditi kakav si ti to frajer, mamu ti jebem. Kuler kakvog nema!!!

Cijev mu je stavio posred čela, a neznanac ga je gledao direktno u oči. Povukao je obarač.

Zaglušujući prasak pucnja nadvio se nad selom. Na prozorima su se počela paliti svjetla. Gerdova supruga skočila je iz kreveta kao oparena. Vidjela je da ovog još nema. Kćer se također probudila:
- Mama, a gdje je tata?

Gerd je stajao kao kip. Prekriven krvlju. Iz cijevi se još uvijek pušilo. Gledao je ogromnu rupu od metka i nije mogao vjerovati. Upravo je ubio čovjeka. Bacio je pištolj i umjesto da počne trčati što ga noge nose bacio se na pod ... Plakao je. Urlao kao nikad dotad.

JUTARNJE VIJESTI

Austrija je bila šokirana zločinom. Običan čovjek iz Graza došao s obitelji na selo i iz čistog mira ubio neznanca. Bez motiva, bez razloga, u pola noći. Scena kad Gerda s lisicama na rukama trpaju u kombi osvanula je na svim naslovnicama. Za popodnevna izdanja već mu se malo pročeprkalo po biografiji. Ništa specijalno. Nakon srednje škole prtljao je sa prodajom marihuane, ali nakon što mu je sudac odrebatio dvije godine uvjetne naučio se pameti.
Poslije toga se zaposlio, zasnovao obitelj, imao bend s kojim je povremeno sviruckao i radio kao svaki drugi jebeni vodoinstalater. Ni incesta ni zarobljenih djevojčica u podrumu. Kako to već u Austriji biva. Gerd je bio ono što se kaže dobar dečko iz susjedstva i javnost je nagađala.
Najzanimljivije u cijeloj priči je što je onaj Vrag, Demon, Čudovište rascopanog čela imao ime i prezime. Ulrich Galbraith. Nije bio u srodstvu s Peterom iako je to svima bila prva asocijacija. Ulrich je bio najobičniji referent prodaje u nekoj firmi iz Salzburga. Neoženjeni čudak. Nezanimljiva budala. Volio je golubove i iza kuće imao veliki kavez. Biografija toliko šuplja i isprazna da ni najveći teoretičar zavjere ne bi izvukao ništa intrigantno ... Što se onda te noći zapravo dogodilo ...

10.rujna 2001.

Već više od pola sata ležim i gledam u plafon. Pobrojao sam bar dvadeset mrlja od komaraca. Glava me rastura kao i inače. Nego što sam ono mislio? Ah da, sutra ujutro ona će se dva putnička aviona zabiti u blizance, a mene to uopće ne uzbuđuje. Ravna crta. Zapravo boli me kurac.Tko jebe ljude, tko jebe avione, tko jebe blizance. Tko jebe ove gluposti? Tu mi je svaki dan ionako isti pa me vanjski život ne tangira previše. A kome se požaliti? Sestri koja me jedina posjećuje? Sumnjam da ....

GRAZ, SADAŠNJE VRIJEME ...

Dva dečka od nekih 15 - 16 godina sjede na krevetu. Soba je oblijepljena posterima Metallice i Korna. Jedan u krilu drži otvorenu bilježnicu. Šute i gledaju se.
- Tvoj je ujak Gerd bio genijalac, znaš? - progovori prvi.
- Znam.
- Meni je ova priča odlična. Kažeš da ima još takvih bilježnica?
- Ima bar pedeset.
- Pa jesi čitao ostale?
- Jesam kako da ne. Ima tu pjesama, crteža ... svega. Jebala ga je smrt Rudija i Thomasa. Progonilo ga to do kraja. Odležao ti je on sirota pola života na psihijatriji. Frižider mu je bio pun tableta.
- A kad je napisao ovu priču?
- E to je najluđe u svemu. Ovo je pisao upravo onu večer kad se bacio s balkona. Ovo je neko bolesno oproštajno pismo, krv ti jebem. Zona sumraka. Zamisli koji su to morali biti filmovi u glavi ... Susjedi su zvali policiju i moju mater, došla je i hitna, ali bilo je kasno. Kad smo ušli u stan imali smo što vidjeti. Mali kanistar s benzinom i stol pun alkohola. Miješao je tablete i neko sranje od vina i pisao. Valjda se htio živ zapaliti, pitaj Boga .. tko zna o čemu je mislio. Najstrašnije je što je taj dan bio kod nas na ručku i bio je prva liga. Čak je i pričao viceve što inače nikad nije radio pa smo se svi čudili.
- Kakav je bio čovjek?
- Dobar. Malo naporan, ali dobar. Miran. Nitko nije ni znao da postoji. Falila mu je obitelj. Radio je on i funkcionirao normalno, ali to je bio kurac, a ne život. Mi smo mu bili zamjena za obitelj, nama bi dolazio za blagdane. Jebi ga ...
- I kažeš da je ovo putovanje kroz vrijeme pisao onu večer kad se ubio. Zašto na papir? Šta nije imao kompjuter?
- Je, ali ovo mu je bilo draže ...
- Jeba te, kakva priča, jeba te, kakva mašta, naježio sam se ... šta ćeš s tim pričama?
- Pravo da ti kažem nemam pojma.

Na vratima sobe pojavila se gospođa u crnini:
- Frank, dođi, ohladit će ti se ...


O Solomone

modestiblejz.blog.hr



Na povratku iz dućana s vrećicom u ruci prolazim kraj kontejnera broj dva zadubljena u misli, više osjetim no primijetim pokret, dignem pogled, stariji čovjek sijede glave uzima veliku prozirnu plastičnu vreću punu boca odloženu kraj kontejnera i ubacuje je u prtljažnik ne tako lošeg auta. Auto već radi. Lagano zazveckaše, očito ima i staklenih osim plastičnih. Zatečena sam, na kratki tren zastanem, nijema, po laganom trzaju vidim da je i on primijetio mene, uočavam na njemu ofucanu trenerku, patike, ne znam što da mislim. Prolazim polako, gdje da gledam, ne znam, u zemlju, on s obje ruke pritišće vreću i zatvara prtljažnik, sjeda za volan, odlazi. Je li čovjek to u prolazu uočio vreću kraj kontejnera, zaustavio auto, uzeo nečiju dnevnicu sa mukotrpno skupljenim bocama, možda i namijenjenu nekom siromašnijem, ili je boce skupljao on sam pa ih odložio tu dok ne ode po auto drugdje parkirano? Kako ocijeniti, kako suditi. Ne znam, ne znam ništa. Osim da me ispunja strašnom težinom, nemoći, sramom, ljutnjom i tugom spoznaja da živim u društvu koje me naučilo uopće postavljati takva pitanja. Osim da sam bez obzira na odgovor posred prsa osjetila udarac. Nastavila sam kući još pognutije glave.

Statistika

Zadnja 24h

24 kreiranih blogova

547 postova

732 komentara

464 logiranih korisnika

Trenutno

13 blogera piše komentar

50 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se