novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

24

sub

01/15

Razni ljudi ....

aneta.blog.hr




Ljudi koji jure za nekim ciljem (šta god to bilo) uvijek su mi ličili na one ljude koji love leptiriće na livadi ...
I zato sam uvijek nastojala ne biti takva, jer sam baš ovakva.
Drug ljudi, brojčano manji, cilj privlače vukući ga sebi... hm ... ali kako stijenu ili gomadu privući sebi ako nemaš dovoljno snage (a ko je pa ima)?
Mogu li se privući obale rijeke? I zato, svjesna svoje nemoći, nisam bila, niti sam sada, ni takva...

Uvijek sam bila drugačija.

IŠ!

pametnizub888.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic

Na prvome grupnoterapijskom mitingu za faux pas ovisnike gužva nije bila prevelika. I pomoćna prostorijica Centra za psihološku ispomoć uspjela je bez problema primiti sve zainteresirane. Već po običaju, započelo je predstavljanje:
„Ja sam Durina Konstaluzze, i ja sam faux pas ovisnica! Jučer sam u jednom kafiću na vanjskim rubovima grada petnaest minuta uzalud dozivala konobara, da platim. Na kraju sam mu, ne bi li me primijetio, pucnula prstima na što se on strahovito naljutio jer da se tako dozivaju konji. Koji konji, pitala sam ja, konja na selu više nema, a na hipodromu ih, svjedočila sam tome, dozivaju migom i još nekim tajnim signalima o kojima ne smijem pričati. Ne, ne, rekao je konobar, tako se dozivaju konji, tome je tako, a ja nisam konj, ja sam uvrijeđen, i to je bio, strašan, upravo strahovit faux pas!“
„Ja sam Kolindero Naganjok, i ja sam također ovisnik o faux psima! Prošli tjedan, u uredu, zaboravio sam zaključati vrata zahodske kabine; slučajno je naišao moj šef i vidio me kako, o sramote, mokrim u sjedećem položaju! Užas, faux pas nad faux psima, da im pas…“
„Ja sam Ugnjed Mišmašenski, i adiktivan sam na faux pas. Našte siječnja sam u haustoru zgrade zatekao mačku, tigrasto-sivu, znam je, to je od susjeda preko puta, bit će da se slučajno zavukla u naš haustor i ne zna kako izaći, pomislio sam. Otvorio sam joj vrata i uljudno je pozvao van: 'mic-mic'. Mačka ni makac, gledala me žutim okama kao da sam zadnja budala. Naljutim se pa krenem oštrije: 'iš!. Mačka se samo protegne nalijeno, a odnekud se pojavi predstavnica stanara:
'Vidjela sam što je bilo', reče, 'i ako mislite da ću tako nešto dopustiti u mojoj zgradi, varate se!'
Jer, što je bilo? Obratio sam se gore spomenutoj mački uzvičicom 'iš!', a trebao sam reći 'šic!', kako predviđaju svi mogući bioetički pravilnici i načela. Morao sam pred povjerenstvo mjesnoga odbora članovi kojega su me dobrano natrljali:
'Obratiti se mački sa íš´, isto je kao da se čovjeku obratite sa ´mrš´', reče mi jedan od članova povjerenstva.
'Ili da se istom tom čovjeku obratite sa ´gic-gic´', dodadne drugi.
'Ili sa ´žuga na!´', reče treći.
I tako, tog sam se puta izvukao s usmenom opomenom, ali mi je zaprijećeno da će se u slučaju recidiva ta ista opomena opismeniti. Stvar nije za šalu, i to mi je bio motiv da se prijavim na grupnu terapiju.“
***
Bio je to ujedno i posljednji grupnoterapijski sastanak za faux pas ovisnike, iz razloga kojih se u ovoj priči uopće i ne dotičemo.
Dogodio se, zapravo, pokušaj održavanja drugoga sastanaka, ali se u pomoćnoj prostorijici nenadano pojavio domar Centra i rekao odsječnim tonom:
„Harto!“

Što je nogometaš bez manekenke

broduboci.blog.hr

Dok se miris jutarnje kave iz aparata za espresso širio dnevnim boravkom poput duha iz čarobne lampe, Domagoj se našao pred strašnom dilemom. Izaći na terasu, gledati more, pijuckati i ne misliti ni na što, ili sjesti za kompjuter i pokušati napisati e-mail za Magdu.
Još je bio pod dojmom sinoćnjeg razgovora kad ga je nazvala Magda Bonačić Protti, poznata faca u svijetu mode i glavna urednica revije La Donna. Mada se nisu poznavali osobno, gospođa profinjenih manira i aristokratskog držanja bila mu je poznata iz medija, a prisjetio se da su se jednom sreli na nekom metropolitanskom domjenku.

Stoga se nemalo iznenadio kad ga je zamolila da bude član žirija na natjecanju za "Novo lice" kojeg organzira njezin magazin. To neće biti klasično natjecanje za Miss već nešto sasvim drugačije, kazala je. Tražimo osobnost iznad svega, znate.
Domagoja očekuje sedam dana punog pansiona u hotelu Histria u Puli, obaveze bi mu bile gotovo minimalne, a eto kad smo već stupili u kontakt, dodala je, voljela bi s vama napraviti veliki intervju za La Donnu. Predstavili bi vas kao najpoželjnijeg neženju Hrvatske.
Ne morate odmah odlučiti - pogodila mu je misli - prespavajte pa mi se javite sutra kroz jutro. Je li to u redu?
U rrredu, dddogovoreno, promucao je Domagoj.

Pa kako se mene sjetila, pomislio je čim je spustio slušalicu. Njegova nogometna karijera završila je, prije koliko, evo uskoro će biti punih deset godina. Povukao se iz svijeta sporta, mediji su ga s vremenom zaboravili, a bio je posve zadovoljan što napokon može mirno šetati ulicom bez da se itko okreće za njime ili popiti piće u kafiću a da mu za stol ne prikači neki neshvaćeni nogometni genije.



Bio je dobar nogometaš, ali uvijek nekako na svoju ruku. Volio je igru ali ga umarala sva pompa oko tako jednostavne stvari kao što je nogomet. Dok su njegovi suigrači vrijeme na pripremama kratili kartanjem i biljarom, on je čitao knjige. Dok su svi reprezentativci držali ruku na grudima za vrijeme intoniranja himne, on je to smatrao nepotrebnim kičerajem. Šuškalo se da ga Ćiro zbog toga i nije pozvao u Francusku da bude jedan od Vatrenih. Odbio je potpisati ugovor s jednim velikim klubom samo zbog toga što mu se nije sviđala boja njihovih dresova.
U finalu kupa Uefa poništio je sam svoj gol priznavši sucu da se pri pogotku poslužio rukom. Nitko to nije vidio osim njega. Na kraju su izgubili utakmicu. Upravo za taj jedan gol. Čelnici kluba u kojem je tada igrao javno su ga hvalili, ali su mu ipak uručili otkaz čim je završila sezona.
Istina, te je godine dobio nagradu za fair play, ali je karijeru završio u drugoj belgijskoj ligi.

I sad njega takvoga, zove nekakva modna lija da bude član žirija na izboru za miss.
Ah da, nije to miss, nego nešto sasvim drugačije...
A najpoželjniji neženja Hrvatska, cinično se nasmiješio, jadna li je ta zemlja ako sam ja u njoj najpoželjniji neženja...

Ipak, odlučio je prihvatiti poziv. Ma šta me košta, bit ću sedam dana u Puli, sve će mi bit plaćeno, još kažu da hotel ima bazen, kud ćeš bolje.
U hotelu Histria susreo se s ostalim članovima žirija. Ugledao ih je u holu nasuprot recepcije. Pored Magde, sjedio i Felix, napirlitani fićfirić dugih prstiju i mlohavog stiska ruke. S druge strane, linjao se po fotelji Van der Men, hip-hoper koji je neprestano rogoborio zašto su ga probudili ovako rano, u pet popodne.
Nakon upoznavanja i nekoliko kurtoaznih rečenica dogovorili su se da će se naći zajedno na večeri, oko osam.

U međuvremenu su pristizale i kandidatkinje za Novo lice. Gotovo sve u pratnji roditelja. Domagoj je ostao pomalo zatečen kad ih je ugledao. Upoznao je on raznih manekenki kroz svoju karijeru, ali tada su mu se činile nekako zrelije, ozbiljnije. Spram njima, ove su izgledale kao tek propupali djevojčurci na školskoj ekskurziji. I pogledaj koliko samo torbi imaju? Pa to su šleperi s prikolicama, a ne kuferi!
Za vrijeme večere, Magda je upozorila članove žirije da su bilo kakvi kontakti s kandidatkinjama izvan službenog programa strogo zabranjeni, posebno je to naglasila Van der Menu. Hip hoper se začudio kao zašto to govori baš njemu, a ona kroz smijeh odgovorila - pa one tebe obožavaju. Za to vrijeme, Felix je samo frktao tanašnim brčićima i namještao crvenu maramicu koja mu je virila iz prednjeg džepa sakoa.
Domagoj je pogledavao prema susjednim stolovima oko kojih su sjedile djevojke koje su sanjale o karijeri vrhunskog modela. Sad su izgledale znatno drugačije neko samo koji sat ranije kad su pristizale u hotel.
Gotovo da i nisu međusobno komunicirale, ali su neprestano zagledavale u mobitele. Tek su se za jednim stolom glasno hihotale povremeno pogledavajući u njegovom pravcu. Bilo mu je neugodno. Zažalio je što je uopće pristao na ovako nešto.

Sutradan je nakon prve službene probe i razgovora s kandidatkinjama požurio na bazen. Nije mogao vjerovati koliko je zamorno raditi čitavo jutro a zapravo ne raditi - ništa.
Opustio se u toploj vodi, naslonio se uz rub bazena, i na trenutak zatvorio oči. Mogao bih zaspati ovako - pomislio je.
U trenutku kad je otvorio oči, vidokrug mu je ispunilo nasmiješeno lice jedne od djevojaka.

Buuu, unijela mu se u lice, spasila sam vam život, mogli ste se utopiti da nije bilo mene.
Ma ne, samo sam...
Bila sam zaljubljena u vas kad sam imala pet - prekinula ga je djevojka ne dopuštajući mu da dovrši rečenicu.
Ma daj? A sad imaš... koliko? Devet?
Dvadeset i jednu - pruži mu ruku i predstavi se - ja sam Katarina Zrinka.
Ja sam Domagoj.
Znam - reče Katarina Zrinka - moj tata vas je obožavao.
Stvarno? To mi je drago. Ajde pozdravi tatu kad ga vidiš
Ne mogu ga pozdraviti. Umro je prije dvije godine.
Žao mi je.
Srce
Molim?
Izdalo ga srce.
Ufffff, umorno otpuhne Domagoj
Eto, pa se vidimo, nasmiješi se Katarina Zrinka i otpliva na drugu stranu bazena.
Vidimo se, naravno - odgovori joj zbunjeni Domagoj.

Slijedećeg dana su nastavili s probama, pristigla je u hotel sva sila fotografa, frizera i šminkera a Domagoju je odgovaralo što se može malo odmaknuti od te gungule koja mu je sa svakim novim danom sve više išla na živce.
Ipak, pogledom je tražio Katarinu Zrinku. Dok su mu još jučer sve djevojke izgledale jednako, sad je počeo uočavati razlike. Da, Katarina zaista drugačije zrači. Nije bila najljepša, nije imala najduže duge, ali je bila posebna.
Primjetila je i ona njega. Mahnula mu je i srdačno se nasmiješila.
Htio je mahnuti i on, ali je ipak zadržao ruku... Sjetio se svoje babe Luce kako bi znala govorti - ko s dicom ide leć, taj se popišan budi.
Popodne je opet otišao na bazen. Nadao se da će je tamo ponovno vidjeti.
Nije došla.

Kako se odmicali dani, vrijeme mu je sve brže proticalo. Navikao se već i na druženja sa članovima žirija, usavršio nekoliko izvještačenih osmijeha i zapravo, shvatio da mu odgovara što nitko s njime ne priča o nogometu. Van der Men je u svome svijetu, a Felix, ah, Felix, šepuri se kao paun a blesav je ko šojka. Srećom, Magda drži sve konce u svojim rukama. Domagoju se svidjela njena profesionalnost. U nekim bi ga trenucima blago dodirnula rukom i šapnula - znam da ti je dosadno, ali vjeruj mi, kad sve ovo prođe, neće ti biti žao.

Pogledi koje je razmjenjivao na daljinu s Katarinom Zrinkom bili su sve duži. I dublji. Bila je to neka, samo njima znana igra, kao da su se natjecali u tome da onaj koji prvi spusti pogled gubi partiju.
Večer prije završne svečanosti odlučio je izaći u grad. Nije odavno vidio Arenu, a i dobro će mu doći da se makne od svega. Hodajući opustjelim ulicama shvatio je da nikad Pulu nije vidio ovako praznu. Uvijek je dolazio ljeti kad sve vrvi od ljudi a ovo sad...



Negdje kod slavoluka Sergijevaca na trenutak mu se učinilo da vidi poznati lik. Sjena je nestala i brže no što se pojavila. Kopkalo ga je to što je vidio, vratio se i ugledao Katarinu Zrinku u društvu Jamesa Joyca.
Heeeej, obradovala mu se, prišla mu i poljubila ga u obraz. Ajmo na pivo!
Ali...
Ma nema ali, ajmo! Ima tu neki birc, djeluje pristojno.

I razgovarali su dugo te večeri, najpoželjniji hrvatski neženja i klinka anđeoskog osmijeha. Njemu je godila pažnja koju mu je poklanjala, a njene su oči sjajile kao nikad do tad.
U jednom su trenutku kroz zamagljeni prozor primjetili Van der Mena i Felixa kako prolaze ulicom. Hitro su spustili glave među koljena, pogledali se ispod stola, a zatim oboje prasnuli u smijeh.
Hej ovo postaje ozbiljno, rekao je Domagoj, ne smiju nas vidjeti zajedno, vratimo se u hotel.

Na povratku, dok je vozio, ona ga je nježno dodirnula po vratu.

Ja bi još malo bila s tobom.
Katarina, znaš da se to ne smije.
Ali samo malo - bila je mazna kao nikad prije.

Zaustavio je auto, nekoliko trenutaka je razmišljao a onda rekao - dobro, ali ne smijemo nigdje gdje nas netko može vidjeti. Ući ćemo odvojeno u hotel. Ja sam u sobi 323.
Znam - reče ona vragolasto.

Domagoj je ušao u hotel, promrmljao par riječi s recepcionerom i požurio na treći kat. Na brzinu se otuširao i ostavio vrata nezaključana.
Opet su mu niotkuda riječi babe Luce pale na pamet. Ko s dicom legne... Bježi babo, bježi!

Držeći štikle u rukama, Katarina Zrinka se nečujno prikradala sobi broj 323, dotaknula okruglu kvaku kad iznenada osjeti nečiju ruku preko svoje. Naglo se okrene i ugleda Magdu.
Kud si krenula ljepotice? Zarežala je modna guruica, znaš li da ovo što si učinila znači diskvalifikaciju.
Ah molim vas, oprostite, izgleda da sam pogriješila kat.
Onda slatkice bježi na svoj kat i da te više ne vidim ovdje.
Hoću, hoću, oprostite, krene uplašeno Katarina Zrinka unatrag i umalo se spotakne o filadendron.

A Magda, Magda je pričekala nekoliko trenutaka, a onda tiho, najtiše otvorila vrata sobe broj 323 i preko okrugle kvake objesila natpis NE SMETAJ.

Međugorje u pjesmi i ljubavi - 20

idragi28.blog.hr

20 - Škola ljubavi (blagoslov)

Nema dana koji nam nije darovan,
nema dana, niti ga može biti, kada
nismo pozvani da učinimo dobro,
nema dana koji ne donosi plodove,
i nema dana bez milosti praštanja.
Zato smo upućeni na naše bližnje,
na stradalnike, bolesne i nemoćne,
kao trajnu ponudu susreta s Bogom.
Jer, kršćani su oni koji ljube Boga,
i u svakom čovjeku susreću njega,
te ljubeći Boga, bližnje svoje ljube.

Za ljubiti bližnje, blagoslov nam treba,
jer blagoslov znači prihvatiti nekoga,
blagoslov je dobro govorit o nekomu,
stvarati mu stanje za napredak u vjeri,
blagoslivljati znači željeti sreću, dobro,
zdravlje, posvećenje, mir, Božju pomoć.
Blagoslivljajte i one koji progone, jer u
Bibliji stoji: ne proklinji nego blagoslivljaj.
Zato treba uvijek blagoslivljati, ukućane,
suradnike, naše životne i radne okolnosti,
jer Bog prima riječi našeg blagoslova,
i one tako mjenjaju naše životno ozračje,
i po Božjoj volji ostvaruju se i donose plod.

Isus daje blagoslov svima nama, jer,
On je najveći blagoslov koji spašava, i
ne dolazi nam suditi nego nas iscjeljivati.
Zato rastimo u njegovoj ljubavi i blagoslovu,
nadvladajmo grijeh da se ne okaljamo zlom,
te ne dopustimo ničemu da nas rastavlja
i ne dopustimo da nam se život ičim razara.
Prepustimo se zato blagoslovu koji oslobađa
od svih naslaga, umora i tereta prošlih dana,
prepustimo se blagoslovu po kojem se prašta,
po kojem je ljubav svjetlo svakog novog dana.

Srednji put SF-HOROR

krvatska2.blog.hr

6/20

„...San Francisco je odigrao glavnu ulogu u tvom budućem psihološkom i mentalnom razvoju. Situacija u kojoj si se večeras našao, potjeće od tamo. Dok si tražio grad u kojem bi bilo idealno živjeti, naišao si na njega i tu si stao. Sugerirao sam ti da ne pristaneš na takvu odluku, ali demon u tebi je tvrdoglavo i uporno navaljivao i nikakva sila ga nije mogla zaustaviti. Njegova se snaga tamo uzdizala na najvišu razinu.“ reče anđeo.

„Mislim kako si me tamo posve zanemario. Najgore razdoblje mog života, događalo se upravo u San Franciscu.“ rekao sam.

„Slažem se. No bilo kako bilo, ipak sam te na kraju izvukao iz njega. Znam, bilo je prekasno za oboje, ali možda to ipak ima neki svoj razlog.“ reče anđeo.

„Ulaskom u grad osjećao sam se dobro, imao sam dojam kao da bi to mogao biti moj novi vječni dom. Bio sam već odrastao čovjek, počeo sam razmišljati na svoju budućnost. Imao sam viziju i plan kako sebe dovesti u nekakav red. Moje ponašanje i filozofija života, okrenula se preko noći za sto osamdeset stupnjeva. U meni se pojavila ambicija za stvaranje nečeg materijalnog. Nisam imao ništa za izgubiti, mogao sam samo stvoriti. Odlučio sam okrenuti novu stranicu svog života. Dolaskom u centar grada, sjeo sam se u jedan bar i rekao sam sebi: „Sad na miru popij ovu kavu, zapali cigaretu i kreni u nove pobjede.“ Nakon rituala opuštanja i pokušaja brisanja prošlosti, krenuo sam prema strogom centru. Na ulicama sam vidio roditelje sa djecom kako nose maske za neki praznik. Shvatio sam da se bliži noć vještica. Grad je bio posve poludio, pomislio sam. Imao sam osjećaj da čitav grad živi u nekoj bajci; kao da sve što zamisliš može ti se ostvariti. No takva je i bila Amerika, svima je pružala iste šanse i mogućnosti za uspjeh.“ rekao sam.

„Da, tu sam te malo pogurao i rekao ti, mašta se ovdje brzo materijalizira. Međutim, demon u tebi je došao na svoj teritorij, gradom su vladale demonske sile. Pogotovo tih dana kada se tradicionalno počinje obilježavati „Halloween“. Počeo si se polako zanimati i za duhovnu pustolovinu. Iskustvo koje si imao u svom negativnom životu, budilo je pitanje u tvom pravom ja. Zašto i zbog čega se sve to meni događa? Želio si samo normalan život. Demoni su inače na višoj intelektualnoj razini od nas anđela, zato što su namazani sa svim mogućim mastima. Njihova moć leži u savršenim prijevarama i kontroliranju svih emocija u svim sferama. Gubio sam bitku tokom narednih godina. Moja borba za tebe, nije bila savjesna, priznajem, još sam te mrzio na momente. Ali što je tu je.“ reče.

„Koliko sam shvatio u ovih dva sata što pričamo, nisu svi anđeli baš onakvi kakvi su nam prikazani na zemlji. To nema veze sa anđelima koje spominje religija?“

„Točno tako. Postoje dobri i loši anđeli, kao i ljudi. Borba u astralnim svjetovima traje vijekovima. Neki anđeli žele zauzeti mjesto Boga i tu također traje rat. Neki prelaze u demone i postaju demonski vojnici, no to su izdajnici. Ima nas ustvari svakakvih. Ja sam Božji vojnik, član njegove vojske. Zaštitnik čovjeka na zemlji. Gubitkom tebe, biti ću izbačen iz garde. Zid koji štiti tvoje srce i dušu, večeras se srušio. Demoni su ga srušili. Moj dolazak i ukazivanje, materijaliziralo se tvojim velikodušnim srcem iznad kojeg je veliki crni oblak. Našao si snagu i oporukom naumio pomoći jadnoj djeci, velikom donacijom. Karma, koja je sudac u astralnom i fizičkom svijetu i Bog svih bogova, odlučila je pomoću Boga raja pružit ti posljednju priliku za život, kroz mene. I da izgradiš ponovno taj zid koji je srušen od strane demona. Donacija će pomoći onima kojima je daješ, to je nesporno, ali neće tebi. To neće promijeniti svijet, možda hoće, trenutno, ali to ne vodi nikamo. U Božjem zakonu stoji, kako prvo moraš izmijeniti sebe. Moraš biti čista srca i čiste duše kako bi mogao pomagati drugima. Nastavi dalje sa pričom.“ reče anđeo.

„Moj fizički izgled kao što si već naglasio, bio je zavodljiv. Ljudi su ovdje drugačiji nego u zemljama u kojima sam bio prije. Imao sam dojam da su otvoreniji, ali na agresivan način. Tada sam to smatrao agresivnim, jer misli u čovjeku, u komunikaciji, izgovarale su se bez ikakvih problema i blokada. Tog dana prišle su mi dvije djevojke, nešto mlađe od mene, i pitale me hoću li popiti kavu sa njima. Kad sam ih pitao zašto to žele, odgovorile su mi, "zbog tvoje misteriozne energije kojom zračiš". Pristao sam na ponudu i otišao s njima. Nakon kraćeg upoznavanja, ušli smo u jedan bar i sjeli se za stol, a umjesto kave naručili smo pivo. Cure su bile direktne u komunikaciji, svako malo bi dobio pokoji kompliment, imao sam osjećaj kao da vide Boga u meni. Dobio sam moć nad njima, bio sam svjestan svog izgleda i to me još dodatno uzdizalo u nebesa. Nastavili smo naručivati runde jednu za drugom, te nakon osam-devet čaša, bili smo poprilično dobro pijani. Bar se počeo polako zatvarati, a jedna od njih dvije predložila je da odemo kod njih u stan, na što se ova druga odmah složila. U jedan sat poslije ponoći, našao sam se u krevetu sa obje. Zavele su me i iskoristile moje alkoholizirano stanje. No nisam se bunio i nisam se osjećao iskorišteno. Nakon strastvenih seksualnih igrica ubrzo su zaspale, bile su totalno zgažene. Međutim, ja nisam mogao zaspati, digao sam se i otišao u zahod. Stan je bio na jedanaestom katu, sa predivnim pogledom i očaravajućom panoramom na čitav grad. Stan i zgrada bili su najmodernije arhitekture tog doba. Nisam i dalje mogao spavati, osjećao sam se neobično čudno, najčudnije otkad znam za sebe. Na policama regala u dnevnom boravku vidio sam neke čudne knjige, neobičnih naslova i slika. Bilo je tu i nekakvih figura i ukrasa od kojih me hvatala jeza. Nisam imao pojima njihova značenja. Imao sam problem sa svojim općim znanjem, jer moje je školovanje bilo osuđeno na propast. Nisam bio glup, bio sam doktor u svom poslu, na ulici, što znači kako bi sigurno bio doktor i u bilo kojem drugom poslu da sam završio školu. Naprosto, izabrao sam krivi put. No, na tom krivom putu ja sam ipak stekao veliko bogatstvo i danas imam milijune koji mi ne trebaju u životu. Malo skrećem s teme, ali formula mog uspjeha je bila u disciplini misli, mašti i volji. Pozitivne emocije koje sam izgubio u San Franciscu i postao hladnih osjećaja, ključ su mog uspjeha. Što sam imao manje lijepih emocija i manje spokoja a više maštanja o strastvenim stvarima, postotak je bio veći u uspjehu. Nema veze na koji način sam stekao kapital, važno je da sam ostvario svoj cilj.“ rekao sam i nastavio „Znanje i škola uopće nisu presudni, važna je želja i volja kako bi čovjek bio uspješan...“

„...Da te prekinem na momenat. Pustio sam te toj strastvenoj avanturi u kojoj su one bile tvoj prvi kontakt sa zlim. Tu je počela tvoja utrka za bogatstvom i gomilanjem negativne energije. Ti nisi bio spreman za ulazak u taj svijet, ali traume iz djetinjstva su bile toliko jake da se tvoja podsvijest i tvoj ego izborio za tu utrku za novcem. Još uz pomoć demona, zajamčeno ti je bilo bogatstvo i moć u društvu. Mislio si da ćeš novcem prebolit sve svoje strahove, kao i strahove od egzistencije i patnje za Luanom. Demon je iskoristio sve te tvoje negativnosti i pokazao ti kartu oslobođenja. Pratio sam te, ali se nisam više borio. Nisam htio srljat u borbi u kojoj ne postoji nikakav smisao. Čekao sam priliku u kojoj ću ga jednoga dana nesmetano moći napasti. O tome ćemo poslije. Nastavi pričati, moramo štedit vrijeme.“ reče anđeo.

„U redu. U regalu su bile dvije ladice, široke nekih jedan metar. Otvorio sam ih iz čiste znatiželje i vidio novac. Susreo sam se sa hrpom poslaganih novčanica po sto dolara. Druga ladica, iste dimenzije, bila je isto puna kao i treća preko puta. Vjerojatno je negdje bilo još novaca skrivenog po kući. No siguran sam da je bilo sve skupa, pa više od par milijuna dolara. Bio sam u dilemi, hoću li ga ukrasti ili neću. Sa tim novcem mogao sam kupiti lagodan život i slobodu. Premda imam iskustva sa krađama, i vrlinu nesažaljenja prema ljudima u takvim situacijama, nešto me ipak spriječilo da odustanem. U meni se pojavio osjećaj dostojanstva i poštenja. Bio sam jako zbunjem jer misli i razum su mi govorili da ga uzmem, a srce je govorilo - ne.“ rekao sam.

„Demon koji je u tebi probio sve barikade do srca, imao te stisnutog u šaci. Njegova volja je govorila tvom srcu da ga ne diraš, a ja sam koristio tvoj um i sugerirao da ga uzmeš. Da si ga uzeo i nestao, danas ne bi bio u ovoj situaciji u kojoj si se večeras našao.“ reče anđeo.

„Kako to misliš?“

„Razmisli malo, odgovori si sam na to pitanje.“ reče.

„U pravu si, uzeo bi novac i nestao iz grada. Maknuo bi se od života koji me uništio u San Franciscu.“ odgovorim.

„Točno, no tvoja sudbina je zacrtana da imaš materijalno bogatstvo. Prilika ti se ukazala, nisi je iskoristio. Blago koje je ležalo ispred tebe, nije se bezveze našlo oči u oči sa tobom. Da si ga uzeo, ne bi oštetio te djevojke koje su ga posjedovale. Karma tog novca, sudila bi njima, a ne tebi, jer ne bi znao povijest njegova porijekla. One su ga naprosto nepošteno stvorile i platile bi za učinjen zločin, no platiti će kadtad, ako još nisu. Nastavi dalje.“ reče.

„Pred jutro sam se vratio u krevet i odlučio se držati njih dvije, samo zbog interesa. Imao sam plan da preko njih stvorim dolare koje toliko želim. Želio sam ih iskoristiti kao svoje učiteljice, što se poslije pokazalo krivim potezom. Probudili smo se negdje oko podneva, popili kavu i dolazili k sebi. Počeo sam se drukčije ponašati za razliku od prethodnoga dana, gledao sam ih sada s velikim strahopoštovanjem, divio sam se njihovom životu i kako žive. Primijetile su odmah kako sam pao pod njihov utjecaj i kako su me uspješno spustile na zemlju. Znale su da se želim držati njih i ići njihovom stazom. Nisam im rekao kako znam za novac, čekao sam da mi same kažu, na što nisam morao dugo čekati. Pokazale su mi ga i ponudile mi suradnju. Ponuda je bila utrostručiti ga i podijeliti u tri djela. Svakom po pet milijuna dolara, što bi danas vrijednost bila kao da imaš dvadeset i pet. Pristao sam bez ikakvog razmišljanja. Još se kristalno sjećam njihovih imena i izgleda. Zvale su se Gabrijela i Mihaela...“

„...Oprosti, ali nadam se da shvaćaš zašto te prekidam kad si spomenuo njihova imena?“ reče.

Gledao sam anđela ispred sebe i nisam odmah skopčao što mi želi reći. No nakon kratke stanke razmišljanja, bilo mi je jasno na što cilja.

„Jasno mi je i svjestan sam toga, ali tada to nisam razumio i znao.“ rekao sam.

„Samo te želim podsjetiti, zbog priče koju pričaš, da se sve posloži na kraju. Nastavi.“ reče i pogleda na sat.

NASTAVLJA SE...

Nema naslova

zazen1.blog.hr

Pismo


 photo 5eadc29f-e049-4792-bc1d-554440fc980f_zpsg5fg2ang.jpg

Proljeće je u zraku, osjećam ga. Mladi ljudi koji ga utjelovljuju, djevojke i mladići, dobro su raspoloženi. Neznam kako je dolje kod tebe, ali ovdje me je proljetni duh pošteno prasnuo. Prisjećam se, proteklih godina, ponekad bi se taj proljetni duh sasvim pristojno i tiho ušuljao u mene, čineći to postupno, kroz dulje vrijeme, sve dok jednog jutra ne bih priznao njegovo postojanje. Ove godine me je, kao što sam rekao, obuzeo intenzivno, svom snagom odjednom.
No koliko god da takav način u čovjeka unosi onaj nemir uzbuđenja od kojeg se ježe testisi, ipak su već i neke godine iza mene, i nije me sram reći da mi je, postupno buđenje proljeća, možda i draže. Nadam se da me razumiješ, i da ovaj opis mojih dojmova ne smatraš napornim i suvišnim. Osim proljeća, koje na ovim prostorima (iako si ti malo niže), još uvijek dijelimo, podijelio bih s tobom i neke novosti. Evo:

Bolestan sam. Već neko vrijeme, bolestan sam. Isprva sam bio lijen ići doktoru, ponajviše zbog atmosfere koja caruje u bolnicama, a koju slabo podnosim, no s vremenom sam ipak odlučio otići. Još uvijek se gotovo sa nevjericom prisjećam svojih prostodušnih nadanja vezanih uz sposobnost «zapadnjačke» medicine da mi pomogne, i da me izliječi. Problem sa disanjem, začepljenje nosa. Doima se kao jednostavan, posve banalan problem, a danas je medicina toliko napredna: Doktori vrše operacije na mozgu, transplantacije raznih organa, propisuju bezbrojne lijekove i terapije, poznaju brojne antibiotike, anestetike, sve u svemu – čuda neviđena. No, nakon desetaka pregleda i testiranja, te nakon nekoliko isprobanih lijekova, problem sa mojim disanjem nije riješen, nije čak niti ublažen. Vazomotorni rinitis, njegov uzrok i tretman, to je za suvremenu medicinu jedna gotovo potpuna nepoznanica. Baš imam sreće. No, bolje je da šutim, da mi vrag nebi još štogod nalijepio na ovo tijelo – dodajem sarkastično.

Oh koliko je samo lakše i ljepše dok je čovjek zdrav. Sjećam se svog šesnaestog rođendana. Bio je to dan pred početak školskih proljetnih praznika, i gotovo svi pred školom su slavili. Bio sam tada jako tužan, bolno ne zadovoljan sobom i svijetom oko sebe. Kupio sam u super marketu litru pića, mješavine votke i limuna. Dobro se sjećam, pogledao sam još u dućanu, koji je postotak alkohola toga pića, i kada sam ugledao natpis koji je govorio: dvadeset i osam posto, bio sam zadovoljan i odlučio sam se na kupnju pića. Bilo je, kao i danas, proljeće, i ja sam sjeo u park ispred škole, i počeo cugati. Vrlo brzo, kroz nekih pola sata, ispio sam čitavu bocu, litru. Neki momci u parku, koji su mi sjedili nasuprot, i bili nekoliko godina stariji, primjetili su moje mahnito opijanje, i jedan od njih je tiho rekao drugima: «Vidi dečka, popio je cijelu bocu Vigora.» Tada sam zaista bio na putu da postanem profesionalni cuger, alkoholičar, jer nakon što sam dovršio bocu, kupio sam još pivo u plastičnoj boci od dvije litre, te nastavio pijuckati i održavati pijano stanje. Zaista, postao bih jamačno alkoholičar, da me u tome nije spriječila jedna stvar: Opijati odnosno, narkomanija. No to ne znači da sam sa opijanjem prestao, ne. Ono jednostavno više nije bilo toliko zanimljivo, jer upoznao sam ugodnije načine omamljivanja, pa bi se opijanje događalo tek povremeno. No poanta priče sa bocom votke je ta da je lijepo biti zdrav. Danas ne bih mogao popiti tako puno kao toga dana, čak ni uz najbolju volju. Sjećam se vrlo dobro da u ono vrijeme mamurluk uopće nisam osjećao kao nešto neugodno, nego baš naprotiv, kao vrlo ugodno, opušteno stanje. Uglavnom, lijepo je biti zdrav, no mnogi od nas ljudskih bića to shvate tek kada unište vlastito dobro zdravlje.

Danas sam, kao što znaš, na održavanju metadonom, na visokoj dozi, a nisu mi strani ni sedativi i alkohol, samo što ne mogu popiti tako puno kao prije. Postojala su u mojem životu čitava razdoblja, u kojima je, htio ja to priznati ili ne, imperativ bio kemijski, umjetni užitak, rekli bi psihijatri. Jedini problem s tim umjetnim užitkom, osim njegove otrovne naravi, je to što se doima stvarnijim od bilo kojeg svakodnevnog, uobičajenog užitka. Tek se rijetke, iznimne situacije u čovjekovom životu (ljudi to nazivaju transom ili ekstazom) mogu mjeriti sa tim, umjetnim užitkom. Noćas sam opet sanjao kliniku. Bio sam u snu, kao i uvijek kad sanjam kliniku, barem dva desetljeća stariji. Našao sam se tako u čekaonici, koja je bila puna mladih ljudi, mladića i djevojaka, sve redom ovisnika i psihičkih bolesnika. Mahao sam pred osobljem za pultom (koje je bilo staklom potpuno izolirano od nas korisnika), sa nekakvim papirom, nema sumnje, medicinskim nalazom. Osoblje me je neko vrijeme ignoriralo, a ja sam im rekao da pozovu nekoga od njima nadređenih, psihijatra. Nakon nekog vremena, tehničar se pojavio u čekaonici, te me kroz do tada zatvorena vrata, propustio u unutrašnjost te prostorije koja je bila ograđena staklom. Mlađi korisnici su bili nezadovoljni, a vjerojatno i ljubomorni, no mene nije bilo briga za njih. Ubrzo sam se našao u nekoj prostoriji koja je djelovala posve bolnički, a uza zid su bila i dva kreveta, sa bijelom posteljinom, te držačima predviđenim za infuziju. Sjeo sam na krevet, a ubrzo se pojavila plavokosa žena, doktorica, psihijatrica, u drugoj polovici tridesetih godina, sa osmijehom na licu i u očima, upućenom meni. Ispričala mi se zbog gužve i opće strke koja je vladala, te me pitala kako sam i jesam li u krizi, apstinencijskoj krizi. Brzo sam joj nedvosmislenim gestama i riječima ukazao na to da sam trenutno jako loše, naravno zbog krize, jer sam opet ekscesivno pretjerao sa terapijom, na ćemu sam joj se ispričao. Rekla mi je da nema problema, i pitala me želim li terapiju primiti oralno ili intravenozno, te hoće li 20 mililitara metadona (200mg, prilično visoka doza) u soluciji biti dosta. Bio sam i više nego zadovoljan ponuđenim, te sam joj potvrdno odgovorio. Nakon što sam primio dozu (koju mi je ona ubrizgala, zamisli, u snu) i osjetio djelovanje (skoro kao na javi), zahvalio sam se svojoj dobročiniteljici. Potom sam se još neko vrijeme motao po klinici, a onda se san ili prekinuo, ili se radnja počela odvijati u nekom drugom smjeru, ne sjećam se.

Znaš da su inače moji snovi vrlo kaotični, i najčešće se radi o noćnim morama. Baš zbog toga se i brinem, jer ovi snovi o klinici su zaista živi i jasni. Ponekad se pitam, radi li se o nekoj vrsti predviđanja budućnosti? Nebi bilo prvi put, jer već se događalo da su se neke osobe koje sam najprije samo sanjao, nakon nekoliko godina, pojavile u mojem životu. Zašto se brinem? Pa, pretpostavimo da ne želim za dvadeset godina biti stara đankoza, kojoj najbolji seks predstavlja ubrizgavanje metadona koje vrši zgodna doktorica. Ne kažem da je to nešto strašno loše, baš naprotiv, ali ne bih volio da mi to bude maksimalni životni doseg.

Trenutno je moja situacija, još uvijek bolno besmislena. Još uvijek me se ovaj život, sa svojim zakonitostima, doima kao potencijalno previše bolan, kao potpuno neisplativ. Društvo, ovakvo kakvo je, nimalo stvar ne uljepšava, naprotiv. Doslovno, stanje svijesti i razmišljanja velikog broja ljudi s kojima dijelimo postojanje na ovoj planeti, mi se gadi i potiče u meni bijes. Bijes i nemoć, jer nemoguće je mijenjati svijet kad su tolike mase zadovoljne postojećim, tj. postojeće oblikuju. Razmišljao sam mnogo o tome. Nisu krivi svjetski vođe, krivi su ljudi koje viđamo svakodnevno, jer kad bi večina ljudi htjela svijet utemeljen na vrijednostima dobrote, suosjećanja, mira i pravednosti, onda bi se ujedinili, svrgnuli pohlepne svinje željne gomilanja bogatstva i moći, te bi uspostavili novi, mnogo bolji i humaniji poredak. Na žalost, shvatio sam, velika većina ljudi je razlog zbog kojeg naš svijet ispunjavaju ratovi, krvoprolića, mučenja ljudi i životinja, glad i nesrazmjer u raspodjeli bogatstva, licemjerje, pohlepa, cinizam te odvratni egoizam. Od ovisnosti se ne mogu otrgnuti, jer bojim se da kad bih se riješio metadona, bojim se da na ovome svijetu gotovo nikakvog užitka više nebi imao, i da bi mi ostala samo patnja i borba.

Volio bih se opet zaljubiti, i to potpuno, sumanuto i žestoko. Mislim da bi mi to koristilo, no nisam siguran jeli u meni ostalo dovoljno životne energije za tako nešto. Do sada sam, u ovih nekoliko veza kroz koje sam prošao, postao prilično razočaran osobinama suprotnog spola. Čini mi se da žene ne mogu voljeti iskreno, u potpunosti, i da njihova ljubav nije trajna. Kad uvide da njihov trenutni odabranik ima neke značajnije mane kojih se ne može tako lako riješiti, one se veoma brzo ohlade, te se nakon toga počnu ponašati kao da nikada ništa s njime nisu ni imale. Meni je tako nešto potpuno strano. Ako nekoga volim, volim ga sa svim njegovim manama i vrlinama, pa ako se i raziđemo kao par, nikada se prema toj osobni neću ponašati hladno i distancirano, nego uvijek toplo i prijateljski, pa čak i ako me povrijedi. Primjetio sam da su i drugi muškarci kod žena uočili isto što i ja, nepotpunu ljubav i hladnoću rezerviranu za bivše ljubavnike. Iskreno, to mi se gadi, ne mogu ti opisati koliko, i još uvijek se nadam da se to što sam primjetio odnosi na određeni postotak žena, a ne na njih općenito. No, bez obzira na moje loše iskustvo sa ženama, volio bih se opet zaljubiti, jer to je fantastičan osjećaj, koji čovjeka izvanredno motivira za život, i za pronalaženje onoga najboljeg u sebi. To je nešto što mi, s obzirom na moju trenutnu situaciju treba. Naravno, idealno bi bilo da osjećaji te osobe spram mene budu slični. Bila bi to najljepša stvar na ovom prokletom svijetu. Zaljubljenost, proljeće, zanos, dobre cigarete i da ona voli plesati. Obožavam djevojke koje vole plesati.

Prije nekoliko mjeseci, usnio sam još jedan san vrijedan spomena. No najprije, da ti razjasnim nešto o ćemu ti do sada, koliko se sjećam, nisam pričao. Dok sam bio mlađi, u svojim tinejđerskim godinama, najviše su mi se sviđale plavokose i plavooke djevojke. Doimale su me se kao neka vrsta anđela, kao profinjena bića koja kao da su sa drugoga svijeta. Onda se, nakon nekog vremena, to promjenilo, i odjednom sam shvatio da mi se više sviđaju crnokose i tamnooke ljepotice. Neznam, možda to ima veze s time da sam sa jednom tamnokosom i tamnookom djevojkom započeo vezu, nakon kratkog vremena se zaljubio, te na kraju ostao sam i nesretan, razmišljajući o onome što je moglo biti. Nakon tog prekida veze, opet sam se počeo sa drogom i alkoholom, a prije toga sam neko vrijeme uspio biti čist, i zaista, mislio sam da više nikad neću svojevoljno taknuti sve te proklete otrove od kojih se čovjek osjeća tako dobro. No, što je bilo, bilo je, ali skrenuo sam s teme. Htio sam reći, možda je ta crnokosa djevojka očiju boje lješnjaka bila neka vrsta poticaja na promjenu mojeg ukusa, jer oprilike od tog vremena, plavokose i plavooke više nisu za mene najprivlačnija vrsta djevojke. No uglavnom, bez obzira na moguće razloge, moj ukus se promjenio. Zašto ti to govorim? Upravo zbog sna za kojeg sam rekao da je vrijedan spomena.

Usnio sam, dakle, svoj susret sa jednom plavokosom djevojkom, ženom, koja je bila otprilike mojih godina, dakle, u drugoj polovici dvadesetih. Susreli smo se, i shvatili da smo oboje već dugo, možda kroz nekoliko života, čekali jedno drugo, i od siline emocija koje je taj konačni susret potaknuo u nama, oboje smo zaplakali, i tako zagrljeni plakali. Zanimljivo je u cijeloj toj priči, baš to što je ona bila plavokosa, s obzirom na to da već skoro deset godina, preferiram drugi tip djevojaka. Hoću reći da bi taj san, poput nekoliko drugih iz moje prošlosti, mogao biti značajan. Da se radilo o običnoj projekciji, zamišljanju savršenog partnera, vjerojatnije mi se čini da bih zamislio tamnokosu djevojku. Osim toga, neznam jesi li ikad plakao u snu, ali osjećaj koji sam imao nakon buđenja iz tog sna, također je bio specifičan. Kao i nekoliko puta prije, osjetio sam da se u mojoj nutrini odigralo nešto značajno, nešto što bi moglo definirati moju budućnost. Iskreno, volio bih da je tako, jer osjećaj koji sam u snu imao pri susretu sa tom osobom, bio je bolno lijep, predivan. Nadam se da će se ta osoba, ukoliko me iz daljine, na ovaj ili onaj način prepozna, nadam se da će skupiti hrabrosti, i javiti se.

Marta

decembar2001.blog.hr





7.

Iz dubokog sna trgnuo ju je neki tup udarac. Otvorila je oči i osluhnula. Čula je, u mračnoj sobi, teško disanje.
„ Antiša?!“ – izgovorila je tiho, sva ukočena u krevetu, jer nije bila sigurna da tko nije provalio u stan.
„ A!? „ – kroz hropac je čula njegov glas.
„ Jesi li dobro? „ – upitala ga je, čvrsto stežući poplun pod bradom sa obje ruke.
„ A !“ – opet je ispustio neki čudan zadihani zvuk.
Skočila je iz postelje, upalila svjetlo i ugledala ga na podu pored kreveta.
„ Ajme meni, Antiša, što ti je'! Da zovem doktore?! „ Pitala ga je uplašeno, a kroz glavu kao munja ošinula ju je misao:
„ Mislit će mu sestre da sam ja kriva, ajme meni ! „
Pokušala ga je podići na krevet, ali je bio težak kao kamion. Ogrnula se kućnom haljinom, koja je bila odložena u podnožju kreveta, otključala vrata i pozvonila na susjedina vrata.
„ Tko je?“ – pitao je ustrašeni glas iza vrata.
„ Marta je. „ – tiho je odgovorila, da ne bi probudila druge susjede.
Ulazeći u hodnik sa svojom dobrom susjedom, na velikom zidnom satu ugledala je malu kazaljku na 5, a veliku na dvanaest.
„ Moramo hitno zvati liječnika. Ovo neće na dobro. „ – rekla je susjeda, koja je pred koji dan napunila devedeset godina, ali bila poskočna na lakim nogama kao kakav curetak.
***
“ Moramo ga voziti u bolnicu… ozbiljno je. „ – rekao je liječnik u crvenoj uniformi, koja je na leđima imala veliki bijeli križ. „ Baš kao u filmovima, otela se Marti misao, koje se na brzinu postidjela u ovako ozbiljnoj situaciji. Samo je stajala u kutu sobe i kršila prste ruku jednu preko druge.
Negdje oko podne susjedin unuk, kada je došao obići svoju baku, pokucao je na njena vrata i ponudio da ju odveze do bolnice.
„ Ma, ne treba. Mogu ja i na tramvaj.“ – zahvalila se.
„ Ne dolazi u obzir. Ići ćete vi tramvajem svaki dan, a sad Vas ja vozim. Poći će i baka, da bude uz Vas u slučaju loših vijesti. „
„ Morate biti spremni na sve. Vaš suprug je jako slab i lošeg zdravlja.“ – govorio je Luka, susjedin unuk, dok su stajali na semaforu i čekali da se upali zeleno svjetlo.



/ nastavak slijedi... /

Srce na mjestu

boginjaivrag.blog.hr

Soba je bila uredna. Krevet složen, radni stol bez pretjeranog nereda, ormar koji je otvorio da bi uzeo majicu također. Pored radnog stola je stajala gitara. Znala sam da svira, ali ga nikad nisam čula.
Kako je primjetio da se meškoljim po sobi rekao je: -Sad ću ja evo.-
Pritom je razvukao onaj svoj osmijeh od uha do uha, koji me je tjerao da mu uzvratim iste sekunde.

-Ma samo ti polako, nigdje nam se ne žuri- rekla sam.

Ionako smo krenuli samo na kavu, kada je kiša krenula, a on je bio samo u majici kratkih rukava.
- Nego, mogao bi mi odsvirat nešto na gitari, kad smo već tu- rekla sam primajući gitaru za vrat.

-Pa mogao bi, ako želiš.-
-Nije mi problem- rekao je gledajući me onim svojim velikim očima.

-Naravno da želim, ajde- rekla sam pružajući mu gitaru. Pazeći pritom da njome ne opalim u neki predmet u sobi.

Sjela sam na njegov krevet,a on je privukao stolac od radnog stola. Krenuo je nasumično svirati akorde da vidi da li je gitara uštimana. Sjedio mi je nasuprot i toliko blizu da sam mogla osjetiti njegov parfem.

-Imaš li možda kakvu glazbenu želju?- pitao me dok je još bio usredotočen na gitaru.

-Hmmm- uzdahnula sam glasno kako bi pokušala mozak pokrenuti da se sjeti nečeg pametnog.

-Ma hajde, bilo što- rekao je to ovog puta u potpunosti usredotočen na mene.

-Može li All of me od Johna Legenda?- upitala sam gotovo posramljena jer se ničeg drugog nisam mogla sjetiti,a znala sam da to baš nije njegov tip glazbe.

-Savršeno!- rekao je na moje iznenađenje.

Krenuo je svirati, a ja nisam mogla skinuti oči s njega. Bilo je u njemu nešto posebno. U isti tren sam se pored njega osjećala i smireno i uzbuđeno.

I dok je on svirao "All of me" pritom savršeno pogađajući svaki akord, ja sam osjetila da se ne mogu kontrolirati. Bio mi je preblizu da ga usne ne bi poželjele. Približila sam mu se pritom osjetivši njegovu dvodnevnu bradu na svojoj koži. Bila je gruba, ali mi je godila.
Na tren je utihnuo i on i njegova gitara. Pogledala sam ga u oči, a on je zadržao pogled na mojim usnama.
Poljubila sam ga nježno, ali odlučno. Dugo sam držala usne na njegovima. Nije mi pokušao ukrasti taj poljubac, bio me spreman pustiti da ja vodim. Nije htio dominirati.
Usne se nisu htjele odvojiti od njegovih. Ruke su ga obuhvatile oko vrata i dodirivale njegovu bradu. Bio je jednako nježan kao i ja. Osjetila sam njegovo ubrzano disanje,a moje srce je radilo jednakom brzinom.
Prisilila sam usne da se odvoje, još uvijek ga držeći oko vrata.

- Da sam znao da će gitara imati takav utjecaj na tebe, davno bi ti nešto odsvirao- rekao je dok je prstima nježno prolazio kroz moju kosu.

Nasmijala sam se,a ovog puta je on meni uzvratio jednako. Trenutak savršene sreće.

Noo.. dobro.. dobro ....

mekon.blog.hr



maaa.. drugi teden bum pak tu... ha.. nebute me se samo tak rešili ...ha ....

PRIJATELJI BIVŠI

domena.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic
(Photo: Njofra)

(kratka kratka priča)

Kad sam ih upoznao, Suzi i Danka, bili su zgodan, mlad i nerazdvojan ljubavni par. Već onda, tih ranih osamdesetih, starci su im zajednički osigurali nov stan iako su bili tek u vezi; ona druga godina ekonomije, a on treća kemije. (Tada stan nije bio problem, a studiralo se i po desetak godina.) Svoju budućnost isplanirali su do u detalje i na to su bili izuzetno ponosni. Čudili su se tada meni, njihovom susjedu i vršnjaku s kata iznad koji je živio sam, svakodnevno partijao i tulumario, obilazio koncerte i zadimljene zagrebačke klubove, tu i tamo honorario i punim plućima živio od danas do sutra. Jednostavno nisu mogli shvatiti da netko može tako glupo i isprazno gubiti dragocjeno vrijeme i često su mi, sjećam se, otvoreno to i govorili.

Prošlo je od toga dosta, četrdesetak godina. Ja sam odselio u veći stan na drugom kraju grada, oženio se, dobio dvoje djece i zaboravio ih. Tek nedavno, na utrinskom placu, slučajno sam vidio Suzi i jedva je prepoznao. Skromno obučena, zapuštene vanjštine i naizgled starija nego što je zaista bila, sjedila je u društvu dva pijana klošara koja su se bučno svađala. Nisam se javio jer je bila zauzeta njihovim smirivanjem. Sjetilo me to na Danka, pa sam ga isto popodne potražio na društvenoj mreži i – pronašao. Obradovan, opisao sam mu ukratko sve što se meni izdogađalo otkako se nismo vidjeli, a saznao sam da on živi sâm negdje kod Samobora, preživljava fotografiranjem, piše blog i brine o prekrasnom crno-bijelom uškopljenom mačku. Izmijenili smo brojeve telefona, a kad sam predložio da se nađemo glatko je odbio. Nedugo zatim, iznenadno i bez ikakva razloga prekinuo je i to, virtualno Facebook prijateljstvo. I to je sve.



Copyright © 2015. by Eduard Pranger
Zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

Posljednja frizura kod frau Hilde

brenninger.blog.hr



Više od dvadeset godina, još od studentskih dana, Otto Gnigl vjerna je mušterija malenog frizeraja u Blumengasse, danas kao i onda u vlasništvu Hildegard Neumann, za koju se zna i to da se određeno vrijeme prezivala i Neumann - Auer, ali to nije potrajalo dugo. Otto ni u kom slučaju nije pripadao u zahtjevne klijente, tek bi tri puta godišnje navratio na skidanje kose mašinicom, što bi gospođa Hilde ili koja od njenih dviju zaposlenica rješavale za nekoliko minuta. Otto bi dolazio radnim danom prijepodne, kada gužve nije bilo i gotovo nikad nije morao čekati.

Tako je bilo i ovaj put, u radnji nije bilo nikoga osim postarije frizerke Martine, koja je upravo u stražnjoj prostorijici uzimala svoju tabletu za tlak. Otto pozdravi i sjedne na klupu za čekanje, ali mu gospođa Martina pokaže da se odmah smjesti u frizersku stolicu. "Vi mašinom, zar ne?", upita već spremna za posao. "Da, kao i obično, tri - pet", odgovori Otto.

Otto je najviše volio da ga šiša sama gazdarica, ali je, kad već nje nema, bio pomalo i zadovoljan da je dopao u ruke vremešne Martine. Ona radi brzo i - za jednu frizerku - priča začuđujuće malo. Druga alternativa, Rosemarie, njezina gotovo dvostruko mlađa kolegica - a izgleda da se ta sasvim specijalizirala za popodnevnu šihtu; Otto se više i ne sjeća kad je zadnji put njoj pao u ruke - ta ne prestaje pričati. Uz to posao obavlja na vrlo taktilan način, i općenito bi se reklo da je pomalo koketna, što je sve zajedno Ottu zapravo pričinjavalo neugodu.

Otto Gnigl nije pripadao u ljude koji se dobro snalaze sa ženama.

Vješte ruke Martine Leitner, u privatnom životu iscrpljene katoličke majke četvero djece te odskora i ponosne bake prve unučice, u hipu su već pokosile cijelu desnu stranu Ottove glave, kad se otvore vrata frizeraja i uđe neki starac. "Vi trebate?", upita ga frizerka, i Ottu se učini da joj je ton neobično neljubazan. I samo pitanje ga začudi; kad čovjek uđe u brijačnicu nije baš tako velika zagonetka što bi on to tamo mogao trebati.

"Može li šišanje?", upita starac. Otto ga je promatrao u ogledalu, i prisjeti se da ga je već vidio. "Pa gledajte, imam već naručenih, morali biste svakako dosta čekati", odgovori mu frizerka sad već nešto sasvim čudno.

Starac je zamoli da ponovi, jer slabije čuje. Frizerka ne promijeni iskaz, samo glasnoću. "A znate li možda gdje bih se drugdje mogao ošišati?" - "Imate odmah iza semafora pa nadesno, nema ni sto metara", uputi ga frizerka sad ponešto ljubaznije. Starac se zahvali i ode.

Otto je znao da sad slijedi objašnjenje. Frizerka Martina duboko udahne svojim impozantnim prsnim košem pa stane opravdavati svoj postupak. "Zločest čovjek. Prošle ga je godine šefica Hilde vidjela u banci kako je napravio težak eksces. Krajnje neugodan incident, morali su zvati zaštitare. A čudan nam je bio i prije. Rosemarie je još davno rekla da taj sigurno ima dijagnozu. Poslije ovoga u banci više ga ne primamo ako je ikako moguće, samo što on to još nije shvatio."

Otto promrlja nešto što je trebalo značiti da razumije, ali misli su mu otišle drugamo. Pomisli naime u taj čas da bi se, ako ikad igdje u svom nezamjetnom životu i on učini kakav težak eksces, to trebalo dogoditi baš u banci.

I lijeva strana glave bila je već savršeno pokošena dok se Otto sjetio i gdje je to znao viđati starca. U kvartovskoj birtiji u Leopoldstrasse, dva bloka dalje, kamo bi starac ponekad navratio popiti kavu. Bio bi uvijek sam, i u pravilu je zauzimao najskromnije mjesto u kafiću, maleni stolić uz vješalicu za kapute. Katkad bi i čitao novine, i Ottu se činilo da to radi sasvim odsutno. Izgledao je uvijek otužno taj starac.

"Tako, izvolite", objavi frizerka završetak šišanja oslobađajući Otta šarenog pokrivača. Otto se trgne iz svojih misli, ustane i uhvati za džep dok je frizerka Martina obavljala po njemu još završno četkanje. "Koliko je ono?", upita. "Devet, kao i prije". Otto odbroji točno devet, dohvati jaknu, pozdravi i ode.

Prvi put otkad se šiša u salonu frau Hildegard - a otkad se broji u eurima račun je iznosio u početku sedam, pa onda dugi niz godina osam i sad otprije godinu dana devet - Otto nije ostavio desetaču.

Prelazeći na drugu stranu ulice, Otto Gnigl u svojim je neobično uzrujanim mislima pokušavao sam sebi objasniti tajnu vlastite normalnosti. Zašto je mlađahna Rosemarie etiketu "sigurne dijagnoze" prilijepila starcu a ne recimo njemu, i zašto ga uostalom babuskara Martina prima u salon umjesto da mu navede popis već naručenih?

Sasvim ljut - a to mu se u posljednje vrijeme događa češće nego ranije - Otto valjda prvi put u životu uđe u trgovinu električne opreme u Leopoldstrasse. Tri minute kasnije izađe brojeći preostale kovanice - ostalo je dva i pol eura, taman za kavu - i noseći pod rukom kutijicu u koju je bila upakirana mašinica za šišanje.

Uđe u kvartovsku birtiju, sjedne za stolić uz vješalicu i naruči kavu.

Radosno R

lastavica123.blog.hr



Rođenje
Njime sve počinje. Uvijek je čudesno kako ga priroda
rješava. Ne uvijek najefikasnije...

Riječ
Topla, umiljata, nježna, ljupka, pohvalna.
Hladna, pogrdna, pogana, prostačka, vulgarna.
Topla riječ daje nadu i volju za život.
Više je ljudi ubila ružna riječ nego mač.

Radost
...što sam živa, uprkos svemu...

Ruka
Dvije ruke su nam date
da uradimo, pomognemo,
pružimo onome kome
su potrebne. Teško je
svakome tko ruku nema,
na ovaj ili onaj način.

Ruža
Kraljica cvijeća, koja bez ijedne riječi prenosi poruku
koja mnogo govori. Da su muškarci svjesni moći
ruže, češće bi je koristili.

Ravnica
Neiscrpna inspiracija onih kojima je u genima i krvi, dok
ljudima poniklim na kamenu nikad nije jasno gdje nalaze
tu ljepotu :)

Rezbarija
Makedonski majstori rezbari radili su ovaj stol, koji je
pripadao Titu. Zaista, prekrasan rad.

Remember me?
pita ovaj brod poznat po veselim igrankama. Sve što
vrijedi pamtiti, pamtim. A vi?

Restoran
Moj omiljeni, godinama proglašavan za najbolji u Beogradu,
u kojem slavim sve do čega mi je stalo.

Restoran 2
Stari restoran u Heidelbergu, "Goldenen Falke", je mjesto
gdje obavezno navratim zbog izuzetnog ambijenta,
odlične usluge i perfektne klope.

Riba
Radije morska, ali može i slatkovodna, a onda smuđ ili pastrva.

Ručak
Baš me zanima, hoće li se naći netko da ga ne voli?

A slovo R posvećeno je Randomheart, blogeru koji voli srca.
(photos by Lastavica)

Uz slovo R naravno ide jedan od najljepših plesova, rumba.
Evo jednog lakog kursa rumbe, koji drže svjetski šampioni:

Pad

magledolaze.blog.hr

Pad je zasebna prča koju je bolje čitati nakon prethodne, ali nije uvjet. Nastala je jedne večeri, ima tome nešto godina, kada mi je, dok sam sjedio na terasi i pijuckao, pred noge odnekuda, odozgor, palo pero.

Samo tako...

*****

Taj anđeo je padao tako brzo da se i sa travnjaka još daleko ispod čuo šum oko njegovih krila - naročito oko onog desnog, slomljenog.

U pokušaju da uspori pad, ono jedno zdravo ispružio je koliko je mogao daleko od tijela pa je sada, ne usporivši pri tome nimalo, izgledao kao bumerang, vrteći se u nekoj čudnoj, nepravilnoj rotaciji…ruke je ispružio ispred tijela, sada je već bio dovoljno nisko i da se vidi izraz njegova lica, znao je da će tresnuti.

Mogao sam više slutiti nego vidjeti kako u zraku iznad njega, padajući sasvim drugom brzinom, meko i nježno, lebdi poneko pero…

Vidio sam što se događa, ali naravno da mu nisam mogao pomoći. Ni mogao ni želio, zapravo. Kada si anđeo i kada padaš - tu pomoći ionako nema.

To je konačno.

Udarac se nije čuo. Budući da je pao u pješčanik u kojem su se ranije igrala djeca, sada na sreću prazan, podiglo se samo nešto sitne prašine.

I to je bilo sve. Potom - tišina.

Ne ovakva kakvu vi sada šutite, doktore, i gledate me.

Ni približno takva.

Tiša i gušća.

*****

Izlazio sam iz mraka tunela na podnevno sunce, spreman.

Hodajući, jer sam automobil ostavio na ugibalištu u tunelu, nepropisno - ali morao sam van, a moranje ne zna za propise, doktore.

Moranje zna samo samo za sebe, tu neki zakon nema ništa s tim.

U onom času dok sam još jednom nogom bio u sjeni tunela, a jednom na suncu ljetna podneva - tresnuo je ravno pored mene.

Kada padaju na asfalt, anđeli ne podižu ništa prašine.
Tišina koja je uslijedila, bila je nekako tiša od one ranije.

I gušća, također…

*****

- Koliko pijete? - pita me.

- Onako - kažem. Dosta…

- Hm… pa koliko je to dosta? Za vas. Koliko je za vas dosta?

- Paaa - pokušam dobiti na vremenu - onako, pet-šest…desetak, eto.

Podigao je obrve i ceri mi se…

- Rat?

- Aha. Od početka do kraja, ako kraj postoji.

Piše nešto pa se našali:

- A bijeli miševi ?

Znam sigurno da sam dva puta otvorio usta da odgovorim, ali znam sigurno i to da mi iz grla nije izašao nikakav glas. Saberem se zatim malo pa ipak uspijem reći:

- A anđeli, doktore? Što je s anđelima?

Ovaj se naglo uozbilji…

- Vidite ih?

- Vidim.

- Što rade?

- Padaju.

- Pa sada pijete da odu i ne padaju više? – kaže i ponovo nešto upisuje.

Ne, doktore - pomislim. To bi bilo previše lako, a ja nisam lagan čovjek, nisam nikada ni bio, a svi koji me znaju znaju i da neću nikada biti…

- Ne. - izgovorim. Meni oni ne smetaju, ta tu i tamo poneki anđeo i mora pasti, mislim da je to prirodno. Jedino mi smeta što je pri tome takvo odsustvo zvuka...

Tiše od tišine.

I gušće, svakako.

Ne, ne, oni meni ne smetaju. Naprotiv. Ja bih zapravo, doktore, htio sa nekima od njih razgovarati. Popričati malo, samo malo. Razgovarati kratko, ma par riječi svega.

Da mi kažu, doktore,

gdje je.

Tek toliko, da mi kažu.

23

pet

01/15

Još maloo

mangaxanime.blog.hr

Ovi su tjedni malo naporni a ja se nisam naučio na naporne stvari xD
Situacija na faksu je neočekivano dobra , za sada izgleda da ću sve kolokvirati (osim matematikae) , jedini je problem što su sljedeći tjedan sami ispiti , ali još taj tjedan i onda gotovo.

Pročitat ću najmanje 5 mangi :D . Čak i imam podugački popis : Sun Ken Rock,Banana Fish,Axe,Nijigahara Holograph,Saihate no Ao,20th Century Boys,Wolfsmund,SPACE BROTHERS,Kokou No Hito...
Pročitao sam Kingdom i Onepunch-man , Na onepunch man sam naišao slučajno i uopće nisam očekivao da će mi biti jedna od najsmiješnih manga. Lik (Saitama) odlučio postati superheroj i 3 godine radio 100 sklekova,trbušnjaka,čučnjeva i trčao 10 km , i primjetio je dvije stvari: postao je super jak i oćelavio je xD


Kupio sam 3 mange na aukciji www.stripovi.com Monster,20th Century Boys i Vagabond :D
Sve zajedno 150 kn a mange su kao nove
Ali više ne smijem trošiti novce za mange pošto sam upisao tečaj japanskog jezika , a to košta :D
Mislim da predavanja počinju krajem veljače...

Eto kada to još počne mogu se oprostit sa slobodnim danima xD
Ovo su moja dva crteža s glavnim likovima Onepunch-man i tri mange sa aukcije :)

Marta

decembar2001.blog.hr



6.
Iako je Ante bio zatvorena osoba, pun nepovjerenja i šutljiv, kada je krenuo u pripreme za mirovinu, ponudio je Marti da pođe s njim. Čak s malo tuge gledala je kroz prozor njihovog tamno plavog „ Opela“ ulice velikog njemačkog grada i žalila. Naviknula se nekako na onu malu trgovinu svega i svačega kod Turčina u susjednoj ulici. Imao je on i „ Vegetu“ i crvenog i bijelog luka….nekako joj je bilo kao kući ući u njegovu trgovinu.
„ Znaš, Marta, puno bolje ćemo živjeti u Zagrebu. Skupa, brate ova Njemačka. Kruha bi bili željni da ostanemo ovdje s mojom mirovinicom…“ – pričao je Ante, dok je vozio, pa slučajno dodirnuo Martino oblo koljeno. Kao da ga je struja udarila, trznuo je rukom, pa skoro grubo rekao:

„ Makni se…smetaš mi...šta si se raskoračila !“


Ona ga je pogledala preko ramena i pomislila:
„ E, budalo stara, ne znaš ti šta valja, al' nek' ti bude…. „
„Ah…moj Ante… meni će ti ga biti isto i u Njemačkoj i u Zagrebu. Ta, niti znam kolika ti je mirovina niti koliko trošimo. Ostaviš mi na rubu stola koju markicu, pa kad uđem kod onog Turčina pola ne kupim, ne bude dovoljno novca. Nudi on meni da uzmem sve što mi treba… ta, zna te svak', škrticu, al' nisam ja nikad niš' htjela uzeti. Znam ja šta bi on htio na kraju…“ – zadirkivala ga je Marta.
„ Ma, šta bi to on tija, a ?“ – srdito je upitao Martu.
„A, moj Antiša…što i svako muško. Kako on mene samo gleda…pa i ne zna koliko uvrće onaj svoj veliki crni brk!“ – nastavljala je Marta sa zadirkivanjem, iako je njoj bilo svejedno što Ante nikada nije pružio ruku ispod plahte prema njenom jedrom zavodljivom tijelu.
„ Pa i ja sam muško, al' ne bi nikad tako s tuđom ženom….“ – vadio se iz nezgodne teme Ante, naivno i pomalo glupo, po Martinom mišljenju.
Nije ga slušala. Nego je zamišljala onu ulicu sa prelijepim parkom ispred stare zgrade u kojoj su kupili stan.

/ nastavak slijedi... /

Statistika

Zadnja 24h

28 kreiranih blogova

463 postova

1.053 komentara

404 logiranih korisnika

Trenutno

17 blogera piše komentar

60 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se