novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

27

pon

04/15

Mirovanje

fichin-blog.blog.hr

Taman sam krenuo istraživati, počeo voziti bicikl , bez pomoćnih, a kad ono vele mi da moram mirovati.
Kao da je to samo tako.
Vidio bih ja njih da su na mojem mjestu i pitao ih : a kak to da dijete miruje ?
To je nemoguće.

Nedavno sam tatu žicao da idemo probat vozit bez pomoćnih, da vježbamo i da me drži, ali kad smo izašli rekao sam mu da me pusti.
Pitao me jesam li siguran, i rekao sam mu da jesam.



I pustio me, a ja sam samo krenuo.
Čudio se tata i rekao da oni iako su bili stalno po vani nisu baš odmah iz prve sami krenuli i da je to čudo !
Ali bio je i sretan kaj me nije morao držati i trčati za mnom.
Rekao je da je to valjda rezultat mojeg prijašnjeg lutanja na romobilu



I taman kad je proljeće dozvolilo lutanja, dobio sam temperaturu, koja je samo rasla, i treći dan mi je bilo dosta loše.
Pio sam sirup, tuširao se, ali temperatura je bila 39,4.
U subotu smo išli na hitnu, malo sam se bojao vađenja krvi i plakao prije toga.
Tata me pokušao nasmijati da ako budem vikao da će to čuti cijeli Zagreb i da će biti na vijestima.
I da mogu i dobit kaznu za galamu.
Uspio me malo nasmijati.
Tresla me zimica prije nego smo išli kod doktora



Danas smo bili na kontroli, i rekao je doktor da je to početak upale pluća., tak da moram mirovati, pijem sumamed i moram piti puno čaja.
Nađem si doma neku zanimaciju, malo i sviram ukulele



Tata je jučer išao u šetnju u šumu i pokazao mi slike.
Našao je novo mjesto za istraživanje.
Ali moje šetnje još će malo pričekati



Do novih pustolovina

vaš Ficho

okruglo zavaravalo

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 23.4. 2010.

Ima Karmen u predsoblju jedno veliko ogledalo koje svi vole. U njemu se mogu od glave do pete odmjeriti, a ogledalo blago, neprimjetno izdužuje.

Natalija je nabavila okruglo zrcalo koje uvećava odraz tri puta, vrlo povoljno kad želi zacrniti trepavice i poigrati se kozmetičkim preparatima za uljepšavanje.

Nikola je dobio slično ogledalo koje uvećava čak osam puta. Ono mu omogućuje da se obrije tako da ne propusti ni dlačicu, pa uvijek hoda naokolo savršeno izbrijan kao oni likovi u reklamama za britvice, kreme za brijanje i brijače aparate.

Kaća je vidjela Nikolino ogledalo i vrlo joj se svidjelo, pa joj je Nikola za rođendan nabavio još jače – jedno koje uvećava dvanaest puta. Jednom prilikom sam ušao u Kaćinu kupaonicu jer je ondje i zahod. Ogledalo je stajalo na rubu prozora na visokom stalku i bez ikakve primisli i namjere, gotovo nagonski, potpuno automatski zavirio sam u njega. Zamalo me šlag trefio!

Lice mi je u tom ogledalu izgledalo otprilike gore od površine Mjeseca. Krater do kratera, kanjon do kanjona, a između njih vulkani prištića i mitesera koji su izgledali kao da će u narednom trenu prsnuti. I dalje ne misleći što radim, ponesen najdubljim zgražanjem munjevito sam istisnuo tri-četiri prištića čudeći se kolike količine gnoja izlaze iz njih.

Pribrao sam se i izišao iz kupaonice sav potresen. Unišao sam olakšati crijeva, a izišao s nekoliko crvenih mrlja na licu kao da me netko istukao i čudeći se: odakle meni prištići? Nisam ih vidio na sebi od puberteta! Rekao sam Kaći:

– Kakvo ono čudo imaš u kupaonici? Vještičje ogledalo! To se ne bi smjelo držati u kući!

U posjeti su bili neki prijatelji s kćerkom od otprilike petnaest godina. Djevojka ima savršenu kožu, glatku kao porculan. Pozvao sam je da zajedno odemo u kupaonicu, približio njezino lice paklenoj napravi i pogledao joj kožu u odrazu. Strašno! Kao kora od naranče, a posvuda neke crne točkice i debele čekinje. Vratio sam se u sobu još uvjereniji:

– To zlo treba uništiti!

Ogledalo za uvećavanje zavarava upravo time što ne laže. Ne skriva da uvećava i pokazuje točno ono što postoji. Ono što ne kaže je da pri tome pretjerava. U njemu se vidi ono što se inače ne vidi, a ono što nije nikakav problem pokazuje se ogromnim. Spontano uklanjajući takve probleme – recimo istiskujući inače nevidljive mitesere – čovjek ostane s mrljama po sebi koje su nakon toga vidljive i golim okom.

Prisjetilo me to niza likova kojima ništa radije nego da naprave paniku oko ničega, dapače, ima ih koji baziraju i egzistenciju na tome, pa od njihovog zgražanja i sređivanja situacije uvijek bude više štete nego koristi ili samo štete. Sve njih trebalo bi postaviti pred takva ogledala, pa neka se zabavljaju sami sa sobom. Ono što je mikrobiolozima, dematolozima, plastičnim kirurzima i drugim specijalistima korisno oruđe, u njihovim rukama pretvara se u oružje kojim nekontrolirano pucaju oko sebe.

Ja sam pak takav tip da radije idem u Karmenino predsoblje nego Kaći u kupaonicu.



Prekinuti seks

civordnaratep.blog.hr

Sezona je sipa. Udrilo im sipilo u glavu pa ih je lakše prevariti nega kupce maslinova ulja. Ovako je bilo i prošlo ljeto.
Tu večer mi je unuk bio ortak 'pod sviću' pa kad je vidio dvije skupa drma me rukom i šapuće kao da ih ne probudi.
- Dida dida vidi ih, šta rade? Da ih je obije a.
- I oćemo. Viš Malac, to ti je ajmo reć životna matematika, prvo ti dođe množenje pa zbrajanje i oduzimanje i na koncu dijeljenje. E sad ćemo im pomoći da se podjele. Tup.
Pita me zašto nisam gađao prvo veliku. Zato što bi mala, jer ona je muški, pobjegla a ženka je zableušena od ljubavi i čeka. Tup.

Oko ureipo pozaponoći vratili smo se na privezište uz mulo pa je unuk iskočio van a ja sam ostao zavezati kaić i izbaciti arganju.
Noć je bila topla i tiha, upravo kako ište godišnje doba. Iz Solarisa je treštala mjuza a na velikom mulu (Rezalište) pod oskudnom vanjskom rasvjetom uočavao se priličan broj auta. Inače, ova lokacija je omiljena kao sastajalište za razmjenu bakterija, spermića i ostalog slatkiša iz tog programa.

- Dida dida, potres potres!
- Kakvi potres Malac šta ti je, ja ništa ne osjetim.
- E ti kad si još u kaiću.
- Ako ti se malko ljulja u glavi to je zato što si do sad bio u kaiću. Nije to ništa, proći će.
- Ma ne to e…
- A da nisi vruć a?
- Jee…štae tebi dida.
- Malac, da ti nisi pio vodu iz moje boce a?
- Jee, bljak. Didonja pogledaj kako se auti tresu, pogledaj, potres jelda.
- Hehe.
- Šta se zubaš e? A zašto se tresu ae?
- Viš, da je ono tamo ajmo reć srpsko auto reko bi da se trese o straha a ovako…bi će radi mraka.
- A kako se naše auto ne trese a didonja? Je li zato šta je staro?
- Staro pa se nema čega bojat. Ajmo mi za svojim poslom ae.
- A didonja, jel to oni rade množenje ili zbrajanje i oduzimanje?

26

ned

04/15

Tužno lice zatočeništva

dnevnikjednerazvedenice.blog.hr

Kao klinki, posjet Zoološkom vrtu bio mi je jedan od omiljenih obiteljskih izleta. Kao većina djece, obožavala sam životinje pa se tako u našem domu uvijek našla pokoja maca, pas ili hrčak.

A zoološki je bio posebno mjesto. Tamo sam mogla uživati u susretu sa svim onim egzotičnim životinjama koje su stanovale u nekim dalekim krajevima, a o kojima sam upijala svaku informaciju iz jedne od najdražih mi emisija nedjeljom ujutro -"Opstanak" (možda se netko i sjeća).

Odrastanjem, posjeti su se prorijedili. Kako sam rasla ja tako je i u meni rasla ta tuzna spoznaja o zatocenistvu na koje su te zivotinje bile osudene. Sjećam se još jednog posjeta iz neke tinejdžerske dobi. Bilo je to netom poslije rata, kada je Zoološki u Zagrebu zaista imao pretužno lice zapuštenosti.

Zatim sam dobila djecu koja su, furana istim strastima kao što sam ih i sama imala kao dijete, željela vidjeti sve te veličanstvene životinje pa sam ponovno kročila u to carstvo, koje je u međuvremenu poprimila neko novo, ljepše ruho. Svaka životinja dobila je svog sponzora, kavezi su bili uređeniji, životinje se doimale uhranjene, no, neki gorak okus u ustima i dalje je bio tu, ni dječje oduševljenje nije ga moglo isprati.

Prije nekoliko dana ponovno me put nanio tamo, ovaj put službeno. Prošetala sam već dobro znanim stazicama. Većina životinja smještena je još uvijek u zatvorenim prostorima, iako je proljeće već odavno zakucalo na vrata. I dalje je slika otužna.

Čini mi se da je sponzorski entuzijazam popustio, pretpostavljam pod teretom krize.

Jureći tako između kaveza i paviljona, pokušavajući svoj posjet završiti što prije krenula sam potražiti majmune. Oni su mi i kao djetetu uvijek bili najzanimljiviji. Na ulazu u "majmunski" paviljon susrela sam neke ljude koji su taman izlazili i začula njihove komentare: "Ovdje ne izdržiš ni tri minute, nesnosno smrdi": Unatoč tome, odlučila sam ući. Bolje da nisam.



Tužan pogled ove čimpanze govori više od tisuću riječi koje bih mogla ovdje sada prosuti.

Mislim da bismo zaista trebali što prije početi preispitivati neka svoja kulturološka nasljeđa, budući smo sve dalje od najbitnije značajke vezane uz homo sapiensa - humanosti.


sudbine "poletovaca"

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 27.4. 2010.

"Polet" nisu radili samo novinari, fotografi, ilustratori, stripaši i grafičari, nego i daktilografkinje, knjigovođe i računovođe, distributeri i drugi. Logističku podršku davao je Centar društvenih djelatnosti omladine, skraćeno CDD, kojemu je "Polet" bio jedna organizaciona jedinica. Redakcija se sastojala od ljudi koji su bili na plaći u CDD-u i honoraraca. Stalno zaposleni skladištar u CDD-u bio je Minja.

Minja je završio srednju školu u Zagrebu, a potom i Višu školu za sigurnost u prometu, ali je svejedno radio tek kao skladištar i dostavljač. Bio je srdačan momak, sa svima u dobrim odnosima. Volio je igrati nogomet, a bavio se i hrvanjem.

Oženio je Ružicom, Hrvaticom iz Otočca. Dodijeljena mu je garsonijera na Trgu Republike u kojoj je prije njega živjela, umrla i mjesecima se raspadala neka usamljena starica, pa je prvo morao očistiti i dekontaminirati prostor da bi se u njega mogao useliti. Digao je kredit i preuredio dio tavana, tako da je dobio i spavaću sobu. Koliko god prostor bio skučen nije se žalio jer je stanovanje u centru grada bila prednost koja je to nadoknađivala.

Godine 1983. dobio je sina. U CDD-u je radio do 1986, nakon toga dvije godine u Robnim terminalima, a zatim se zaposlio u jednoj školi stranih jezika kao ekonom. Godine 1990. dobio je i kćerku.



Krajem osamdesetih i početkom devedesetih Trg Republike prestao je biti pogodno mjesto za stanovanje. Gotovo svakodnevno održavali su se ondje skupovi, često i masovni, na kojima se strastveno izvikivalo svašta što je Minju prvo čudilo, potom uznemiravalo, a naposljetku plašilo. Istovremeno je sve češće počeo doživljavati neugodne susrete, telefonske pozive anonimnih, loše prikrivenih pozivatelja i otvorene prijetnje, uključujući i iživljavanja dječurlije, te prijetnje u poštanskom sandučiću. U svemu se sve češće ponavljalo "Srbe na vrbe!", "Psine preko Drine!" i "Čedo, zaklat ćemo te!" U skladu s tim bilo je i sve što je pisalo u novinama i moglo se čuti na televiziji. Na vrata su mu u nekoliko navrata, pa i u gluho noćno doba, počeli dolaziti uniformirani muškarci koji su tražili da se iseli i njemu i djeci prijetili smrću.

Stanje na poslu se jednako pogoršalo. Većina zaposlenih ga je cijenila i bio je s njima u dobrim odnosima, ali nekolicina kao da su dolazila na posao samo zato da bi ga kinjili, otvoreno vrijeđali i koristili svaku priliku da mu napakoste, dok im se ostali nisu usuđivali usprotiviti. Dapače, u školi stranih jezika angažirali su jednu privatnu zaštitarsku tvrtku koja je svakodnevno slala nekoliko naoružanih ljudi u crnim uniformama - što će naoružani zaštitari u školi stranih jezika? Vjerojatno je to bilo u sklopu plana da se nitko od zaposlenih ne buni protiv privatizacije koja je bila u tijeku. Uniformirani zaštitar bio je Minji stalno za petama, nije imao što raditi osim da se pridruži onima koji su ga maltretirali i pratio ga je čak i kada je išao na zahod.

Ostavši bez posla i pod svakodnevnim fizičkim prijetnjama i svakonoćnim telefonskim uznemiravanjima u svibnju 1991. odveo je ženu i djecu supruzinim roditeljima u Liku. Kad se vratio nije mogao ući u svoj stan jer se u dva dana što ga nije bilo netko u njega već uselio. Prijavio je policiji, gdje je dobio odgovor da oni ne mogu ništa učiniti jer da je "osoba" u stanu već duže od dvadeset i četiri sata, te da mu preostaje jedino sudskim putem tražiti iseljenje onoga koji je zaposjeo njegov stan i prisvojio svu imovinu, što mu ne savjetuju jer će trajati godinama, neće dobiti proces, a ionako je sve to u redu jer "Psine preko Drine!"

Potucao se po Zagrebu bez novaca i ičega spavajući kod prijatelja do rujna 1991. kada je otišao porodici u Udbinu. Ondje su ga odmah proglasili Tuđmanovim špijunom, omalovažavali ga jer se nije priklonio dominantnom općem raspoloženju i vrijeđali jer je oženio Hrvaticu. Martićevci ga hapse i silom odvode na položaj, odakle je nakon nekoliko dana uspio pobjeći jer mu nije bilo i na kraj pameti da ratuje. Pokupio je ženu i djecu i zaputio se u Švedsku. Prošao je Češku, ali ih Nijemci nisu pustili preko granice bez viza. Naposljetku su s tri stotine maraka završili u Beogradu.

U Beogradu je ostao više od četiri godine u krajnjoj bijedi i skrivajući se od arkanovaca koji su lovili Srbe prebjegle iz Hrvatske. Najbolje što mu se pružilo bilo je da peče kokice po pijacama. Drugog kolovoza 1995. uhapsili su ga i s grupom od stotinjak ljudi iste sudbine odvezli na ratište kod Bihaća. Već tri dana kasnije, petog kolovoza, sve su ih zarobili pripadnici Petog korpusa Armije BiH.

Nekolicina čuvara se prema zarobljenicima sasvim korektno ponašala, ali ni to ih nije moglo spasiti robovskog života, a kamoli drugih čuvara koji su divljačkim mučenjima pokušavali izvući iz zarobljenika podatke koje nisu ni znali ili ih maltretirali i bez ikakvog izgovora. (Podrobniji opis mučenja i ponižavanja koja je preživio preskačem.) To je završilo tako da je - obzirom da je bio iz Hrvatske - isporučen HVO-u.

HVO ga je dočekalo kao Srbina i priča se ponovila. Opis mučenja i ponižavanja koja je preživio ponovo preskačem, sretan je da je ostao žive glave. Petog studenog devedeset i pete takozvana hrvatska strana ga je razmijenila za zarobljene Hrvate koje je držala takozvana srpska strana.

U Beograd se vratio načeta zdravlja i s trajnim ozljedama. Ondje je čuo da postoji mogućnost useljavanja u Australiju, da bivši ratni zarobljenici i tzv. miješani brakovi imaju prednost, pa je podnio molbu i čekao. Prednost novog položaja bila je da se više nije morao skrivati. Čekajući australijski odgovor u međuvremenu je s još petoricom supatnika, uz pomoć Međunarodnog fonda za humanitarno pravo tužio Republiku Srbiju za bespravno lišavanje slobode i slanje na front. Začudo, dobili su parnicu na Prvom općinskom sudu u Beogradu i obeštećenje od 1500 $, tako da Minja ima pravomoćnu sudsku presudu koja dokazuje da nije želio ni ona dva dana ratovanja u kojima se našao.

Početkom lipnja 1996. cijela obitelj stigla je u Australiju. Država se potrudila da im pronađe smještaj, pomogla im u početku dok nisu naučili jezik i stekli neke nove kvalifikacije. Minja je izučio parketarski zanat. Marljivo je radio, posao je dobro krenuo, osamostalio se, a vremenom zaposlio i nekoliko radnika. Stekao je nove prijatelje i zavidan ugled među tamošnjim imigratima. Naposljetku je cijela obitelj živjela pristojno i zadovoljno ne misleći više na bivšu domovinu i bez bojazni da će ih ikada više itko uhapsiti.

Minjin sin je naslijedio očevu ljubav za nogomet i igrao u lokalnom amaterskom klubu. Nekoliko dana nakon proslavljenog osamnaestog rođendana, na nogometnom igralištu usred utakmice, pao je kao pokošen i umro. Čak su i naše novine izvijestile o tome. Minju je to slomilo. Sve što je do tada uspješno potiskivao naglo je provalilo. Počeo je pokazivati tipične simptome PTSP-a: povlačiti se u sebe, odvajati od porodice i društva, zanemarivati okolinu i posao…I pod suncem Australije sva ogorčenja iz prošlosti su ga nagrizala. Nedavno je operirao rak prostate, proglašen invalidom i otišao u mirovinu. Koliko će je dugo uživati ovisi o metastazama koje se šire.

Kako više ne postoji "Polet", jedino meni preostaje zapisati ovih nekoliko redaka o njemu. Oni koji su ga otjerali s posla nisu krivi za sve što ga je kasnije snašlo, ni oni koji su ga istjerali iz stana nisu krivi za sve, čak ni oni koji su na bilo koji način doprinijeli da bude istjeran iz svog grada kao i oni koji su mu ogadili domovinu nisu jedini krivci, ali svi zajedno jesu krivi za sve. Nitko od njih ne može biti odgovoran što nije bilo poznato da mladi sportaš ima slabo srce, niti rak nikome ne polaže račune koga će napasti, ali bez usklađenog zajedničkog djelovanja hrvatskih, srpskih, pa i bošnjačkih "rodoljuba", sve bi bilo drugačije. Sve će to, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš, ali prije nego dvije pokisle ptice iz tvoga oka prhnu na jug, ponadajmo se da mnogi koji spokojno spavaju nemaju prijatne snove.


POGLED IZ MIRNOG KUTA

zivot-i-ja.blog.hr


Recimo, da se svijet vrti, sve brže i brže, postaje rulet, na kojem se igraju neki igrači, ulažući zadnje što imaju, ne bi li dobili sve.

I recimo, da je ono što ulažu, ljudski život, ali ne svoj, nego tuđi..

Ludilo i pomama, za oduzimanjem svakog dostojanstva, koje priliči čovjeku. Čovjek, kako to gordo zvuči, reče jednom M.Gorki.

A ja izričem, s punom odgovornošću- čovjek, kako to jadno danas zvuči.. Na žalost, gordost se okrenula nasuprot samilosti.

Izgubila se čovječnost, među valovima, tonući sa pretovarenim lađicama, prepunih ljudi, koji su krenuli u potragu, baš za tom izgubljenom samilošću..

Izgubila se čovječnost među ruševinama gradova, koje je luđački val rata pomeo, ostavivši tisuće i tisuće djece gladne i žedne, da preklinju za kap života..

Izgubio se čovjek, jer mu je duša zatrovana mentalitetom otuđenja, životom za sebe, gaženjem preko gomile mrtvih tjelesa, u želji da dođe do vrha..

A vrh piramide ne tolerira baš one penjače, koji misle da će popiti gutljaj iz roga obilja..

Sve je to obmana, umotana u meki celofan, da bude prihvatljivija..

Čovjeku gordost, bez skromnosti, ne donosi ništa.

Gordost je jednog anđela spustila na zemlju, ali su lažni pripovjedači na tu gordost dodali još koješta.

Kada se svjetlonoša spustio na zemlju, shvatio je, koliko tu tame ima.

Kažu da je ukrao svjetlo od bogova, nazvali ga Prometejem, i kaznili ga, razapinjanjem na stijenu.

Prvi svjetlonoša, iz Edena dolutao, ne bi li ljudima osvijestio nesvjesnost i pokazao im ljepotu znanja..

Sve je krenulo opet naopako.

Ljudi ni tada nisu bili svjesni, da znanje, u nedozrelim rukama, postaje moć koja razara..

I kaznili i toga, anđela edenskoga, pretvarajući ga u crnu spodobu, koja lovi duše, za svoju ekipu u podzemlju.

Svi koji su pokušali upaliti luč, doživjeli su svoju tragediju.

I svijet je danas, kakav jest.

Međutim, previše je iskri posijano, da bi svijet ostao takav..

Poput baklji na Ivandan, ljudi sa upaljenim ognjem u sebi, dozivaju se, preko planina.. Svjetlom pokazuju svoju nadu, da će život, i čovjek ipak na kraju dobiti svoje mjesto na planeti, zvanoj Zemlja.

Ja sve to posmatram i osjećam, iz mirnog kuta.

Gledajući rascvale voćke pod prozorom, lomeći kruh svoj svagdašnji sa svojom obitelji,

zahvaljujući na svakom gutljaju čiste vode, koje imam u izobilju.

Ali se ne ograđujem u svom sigurnom kutu..

Otvaram širom vrata i prozore, primajući u sebe sve uzdahe bola i tuge, koji mi nisu fizički blizu, ali ih osjećam.. Jer, tuga i suze drugih, ma koliko bili daleko, nije nešto izvan mene.

Ja sam u svoj toj igri na ruletu, ali ne učestvujem u njoj. težim ka njenom prestanku.

I razotkrivanju onih, koji je koriste da bi druge obezvrijedili..





http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=116286



25

sub

04/15

ZA MUDA TREBA IMAT' DUŠU

zivot-i-ja.blog.hr

Mrak se razbaškario.. Priređuje party na sve strane..
Netko u pozadini stavlja glazbu-subliminarnu, bogatu skrivenim nahođenjima, dok pravi dj. trlja ruke, iza te pozadine.
Netko uporno žmiri i pleše svoj hipno-ritam, ne tražeći izlaz iz mraka, niti vrata u slučaju nužde..
Koja nužda? Mi samo poznamo nuždu koja nas potjera u mjesto gdje svi idu pješke..
Neki plešu u zanosu, obuzeti svojim ružičastim lećama na zjenama..
"Pustite nas da otplešemo kako nam sviraju, zašto bi mijenjali plesne korake? Baš nam je lijepo uz sve što su nam usadili u um.. Ne treba nam revolucija.
Evolucija je dostigla svoj vrhunac, pretvorivši nas iz majmuna u čovjeka.. Šta će nam više?
Majmuni su još u džunglama, mi smo u dvorcima svoje ponositosti"..
Dok se majmuni tiho smijulje, ljudi su smrtno ozbiljni..
Ponositost odvede u kolaps..
Što to bješe svoje/voljno življenje?
Manjina je shvatila bit većine.
Manimo sve teorije zavjere, politiku, što bi bilo kad ne bi bilo..
S jedne strane, ciljano se manipulira, s druge strane, ciljano se eskivira..
Dok jedni namještaju, drugi bježe od odgovornosti- koja se zove: Imati muda..
Dok jedni malo po malo, ljudima oduzimaju sve što se može oduzeti- od dostojanstva, do fizičkih stvari, drugi/baš me briga meni dobro/ se povlače u svoje puževe kućice..
I sline i plaču, kako je teško živjeti u takvom okruženju..
Novi svjetski poredak se perfidno, mic po mic, dovlači pred vrata plesne dvorane, gdje će spremni vratari jednom širom otvoriti vrata..
I tko će ih dočekati?
Oni koji bez muda traže siguran i dobar odnos. Analni najviše..Za takav muda ne trebaju.
Samo spremna usta koja će uglavnom biti zatvorena, jer će biti puna organa..
Naravno, konstruiranog za dugu i dobru zabavu..
Da li uopće može manjina, koja ima muda, išta učiniti, protiv mase koja pleše kako je naučena?
Može..
Držeći svoje svjetlo dok mrak ne odustane..
Kako?
Čuvajući svoj poklon od pamtivijeka, koji se zove: sloboda volje..
To i jedino to se ciljano i želi oduzeti.. Kada nemaš svoju volju, nisi više svoj, a nisi ni božji..
Zapravo, postaješ biće, koje gubi dušu, a time i kontakt sa nebom..
Monstruozni planovi evoluiranog zla, pokušavaju sve, da nam ukradu-nas..
Čitam: malena djevojčica, koja je rođena sa srčanom manom, ali operirana kao beba, sada je zdravo, veselo dijete. Želi napisati pismo belgijskom kralju, da ne dozvoli eutanaziju bolesne djece u svojoj zemlji..
Stislo me u duši, stislo u grlu, stislo u srcu.. Kuda ide ovaj svijet, od kojeg većina žmiri, druga većina okreće leđa, dok jedan dio manjine glasom nadjačava one eutanizirane duše, mrtve do nulte granice, koje čine to što čine..
Ja gledam. pratim, pokušavam govoriti kad netko želi poslušati, ali većinom riječi odlaze u prazno..
Ili se vraćaju meni..
Pokušavam sve svoje preostale nesavršenosti, zaboraviti, i okrenuti se od sebe, nečem drugom. nekome drugom.. vrijeme je došlo da zaboravim osobne frustracije i konačno sve svoje snage ulijem u zajedničku, kolektivnu svijest, koja se bori protiv kradljivaca duše..



http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=103952

povratak roditelja

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 22.4. 2008.


Otac prvi uđe u mračni haustor i počne se penjati po onih šest stepenica do vrata kućnog dizala. Iza njegovih leđa majka u prolazu, ne zastajkujući, nervozno nalegne na zvono, kao da snagom pritiska na prekidač nastoji nadoknaditi kratkoću zvonjave. Tri puta kratko.

Gore u stanu nasta panika. No dok su se roditelji stigli popeti liftom, otključati sve tri brave, skinuti kapute, cipele i naći šlape u predvorju, zatekli su Marijanu i Branka u dnevnoj sobi u vrlo pristojnoj aktivnosti. Svaki na svojoj strani stola, na stolu "Čovječe, ne ljuti se", televizija prikazuje obrazovni program, s razglasa se ori "Traviata". On čita enciklopediju, ona novine (drži ih naopako), njemu žniranci nisu zavezani i nedostaje jedna čarapa, poneki gumb uvučen u nepripadajuću rupu, njoj vesta obučena s unutarnjom stranom na van, počešljala se prstima, ali sve u svemu - sve fino i pristojno. Majka odahne.

Vrlo zadovoljan, otac zapita:
– Kako ste, djeco?
– Dooobrooo… – zakenjkaju njih dvoje u glas.
– Jeste li završili tu domaću zadaću?
– Jesmooo… – opet oni cvile kao ministranti. Na to skoče na noge, odbace sve iz ruku i Marijana kaže:
– Idem prošetati Flokija! A usput ću otpratiti Branka, smijem li?
– Naravno, naravno… – zadovoljno će otac.

Marijana dohvati uzicu za šetanje, Floki se odmah stvori pored vrata, majka i kćerka se usputno cmoknu u obraze i za dvije minute mlađarija s psom već je bila na ulici.

Stari se zavali u fotelju, dohvati novine i počne ih listati. Među stranicama pronađe čarapu i podigne je u visinu lica. Zabulji se u nju:
– Što je ovo?
– Ništa! – reče majka, u prolazu mu je zgrabi iz ruke i učas nestane. Čas kasnije stari spazi neki novinski naslov i zaboravi sve ostalo.

I tako je sve prošlo da ne može bolje.


24

pet

04/15

Zelena tastina

polupani-loncici.blog.hr

Mahovina na samom zraku dostojanstveno upire pogled prema vrscima onih oblaka, tamo gdje male ovcice razigrano preskacu preko zlacanih zraka koje vijore kroz ovu mekocu mirisa u zraku....

Laganim dodirom vjetra zaskripale su grane svih divova u ovoj novoj postavi kazalista. Svaka zelena boja svakog lista krasi drugaciji model s drugacijom bojom i drugacijim ritmom naklona publici.

Kroz sve te kustrave i samozatajne divove, probijaju se mali razdanci, poput malih pijuna u sahu, nakrivljuju svoje zelene glavice i hvataju se za slamku sunca...

Prolazim i dodirujem taj tako poznat, a tako nepoznat put do samog ponora vrata, koja pozivaju na udisaj mirisa lisca, oblacka i samog sunca...

Poput kazalisnog lutka, opijena, krecem po toj stazi i laganim korakom, kao mahovina krocim da bih osjetila zivost boja i miris lijeka pod imenom proljece ....

Reset

jasnovidenje.blog.hr

Samo ćeš izgoriti od količine tekstila.
Sutra ćemo nabaviti volju za preksutra.
Stišćem se uz tebe.
Volim kad me jebe.
Po prvi puta ne osjećam nikakav sram.

Tu sam da ti budem žena.
Da ti budem.
Da ti...
Da.

Ulazim u civilizaciju sreće.
Važno je samo da mi ga meće.

Tijelo mi se grči u orgazmičkom kozmosu.
Valovi naših boja ujednačuvaju se u tinkturi buđenja performanse.
Sad smo u igri ispunjene želje.

Patnja i bol su ostali duboko zakopani
na skali eterične putanje energične pomame.
Krećem se iznad neopisivog sutona pravednosti.
Bog ne udjeljuje neostvarivih želja.
Sve ikad stvoreno mišlju, materijalizira se odmah.
Pazim na svaku nepotrebnu misao i odmah čupam neko dopuhano sjeme.
Posjedujem napalm koji prži sumnju.
U mome vrtu raste samo zdravo novo vrijeme.

http://m.youtube.com/watch?action_type_map=%5B%22og.shares%22%5D&action_object_map=%5B799605440065334%5D&fb_action_types=og.shares&action_ref_map=%5B%5D&v=8W91NrtqNpc&fb_source=other_multiline&fb_action_ids=10203931679520560

U mreži prostitucije

dnevnikjednerazvedenice.blog.hr

Pojam prostitucije odavno je prerastao okvire po kojima je bio poznat u nekim prošlim vremenima, kada se istim označavalo žene „lakog“ morala, koje su za novac prodavale svoje tijelo. To naravno, ne znači da i danas on primarno ne nosi to isto značenje budući se tim najstarijim zanatom i dalje bave mnoge žene diljem svijeta. Negdje legalno, u većini zemalja ilegalno, no, o temi da li bi prostituciju kao zanat trebalo legalizirati ili ne, jednom drugom zgodom.

Ono što mi je u ovom trenutku interesantnije jesu sva lica „prostitucije“, utkana u društvene tokove, skrivena ispod površine općedruštveno prihvaćenih obrazaca ponašanja.

Promatrajući danas sve te polugole curice kako po noćnim klubovima serviraju svoje ženske atribute na „izvolte“, padajući pritom na prvog slatkog dečka koji im plati piće i dobaci pokoju zabavnu doskočicu s neskrivenom nakanom da ih „okrene“, ne mogu, a da se ne zapitam: Da li su svjesne da se na jedan suptilan način prostituiraju? Nažalost, te bedaste curke svoje tijelo nude „besplatno“ pri čemu možda čak odu u minus u vidu kamate koja tek kasnije dođe na naplatu – gorkog okusa u ustima ili ne daj Bože kakve spolne bolesti.

Na istoj valnoj duljini titraju i sve one prezgodne djevojke/žene s nešto više „soli“ u glavi koje svoje tijelo uglavljuju uz bok (ili nešto drugo) „uspješnih“ muškaraca, ali uz simbolične naknade u vidu skupih parfema, torbica ili ako su „bolje“ sreće nekih dobrih jurećih kolica. Mislim da ih se gotovo bljutavo blago naziva sponzorušama, ali i iz aviona jasno je kao dan, u kom to grmu leži zečica.

Svemu tome možemo nadodati i sve one video uratke i fotografije golišavih djevojčica kojima pršte internetske stranice poput facebooka, instagrama i twittera, a sve u cilju sakupljanja što većeg broja "lajkova" čime te djevojčice izlažu svoje tijelo za mrvicu virtualne slave, prostituirajući pritom sebe i svoj život i nesvjesne da to čine.

Biti u "dobrom" odnosu sa šefom kako bi se došlo do povišice ili unapređenja samo su jedan od primjera u dijapazonu prostituiranja u svrhu nekog profesionalnog probitka. Muškarci koji su u pozicjii da „vladaju“ tim sferama vrlo dobro znaju kako iskoristiti svoj položaj i „lako“ doći do sexa pa na teret „kolektiva“ zahvaliti kakvoj prpošnoj (sposobnoj) kolegici na honorarnom radu.

Međutim, devijantnije od prostiturianja tijela jest prostituiranje osobnog integriteta na čijim su ruševinama iznjedrili raznovrsni reality show programi. U njima mnogi "skidajući se do kraja" prodaju svoje živote, za šačicu škuda.

Iako su gore pobrojane aktivnosti prešutno afirmirane u društvu kao „normalan“ obrazac ponašanja, jer „normalno“ je da mlade curke polugole šeću uokolo u potrazi za budućim muževima,“ normalno“ je da zgodne žene imaju „uspješne“ frajere pored sebe koji ih obasipaju poklonima jer su jednostavno divne osobe i "normalno" je biti si dobra sa šefom i preko kreveta napredovati, međutim, upravo ti obrasci predstavljaju devijaciju u našim vrijednosnim sudovima, jer koliko god to sve skupa danas bilo „normalno“ nije baš moralno.

No, tko danas uopće više mari za „moral“...biti „moralan“ danas i nije na cijeni, dosadno je i zaostalo te ne garantira probitak - barem ne u smislu vrijednosti koje pokreću ovaj naš svijet.

I na kraju i svi mi ostali, putem društvenih mreža, a sve pod krinkom „biti prisutan u društvenim tokovima“ navučeni smo na prostituiranje vlastitih života u tom blještavom "online“ svijetu na način da sve manje toga ostavljamo za sebe, a sve više svog života dijelimo uokolo.

Pokazati sva divna mjesta na kojima smo bili, oblijepiti facebook s različitim vrstama kolača koje smo ispekli za blagdane ili se tagirati u nekom finom restoranu kako bismo bili IN samo su dio palete različitih trenutaka koje dijelimo s poznatim i nepoznatim nam svijetom.

Nije li time prostituiranje zaista preraslo granice "najstarijeg zanata na svijetu" i na nešto sofisticiraniji način postalo aktivnost kojom se više-manje, na različite načine i iz različitih interesa, bavimo gotovo svi?

Posljednja poruka

miskoi.blog.hr


Posljednja poruka


Gromoglasna buka s ulice uspjela je razderati čvrstu koprenu mog sna. Otvorio sam oči i usplahireno zurio u polutamu i u zelenkaste brojke digitalnog sata. 12:00. Ponoć ili podne, pitao sam se, nikako se ne mogavši sasvim razbuditi, izoštriti pogled i razbistriti misli. Brisao sam nadlanicom oznojeno čelo, kad je buka s ulice ponovo odjeknula gromoglasno, vrijeđajući mi uši.
Nervozno sam ustao i odgurnuo rolete, a u sobu je na krilima svježine uletjela svjetlost sunca. Oči su me zaboljele. Dakle, podne je. Treptao sam i gledao dole na ulicu s visine nekoliko katova, tražeći uzrok nesnošljivoj buci. Ništa naročito: neki se mladac automobilom zaletio u drugi automobil, nekako su se međusobno automobili zakačili i jeziva je škripa metala odjekivala, dok se vozač trudio iščupati iz željeznog i neželjenog zagrljaja.
Pomislivši na zagrljaj, brzo sam se okrenuo, ali Morena, naravno, nije više bila u sobi. Nije ovo bilo prvi put, da se Morena tiho izvukla iz mog kreveta i nečujno izašla iz moje sobe, mog stana, pa čak i iz mog života, ali samo na nekoliko dana. Navikao sam na takvo Morenino ponašanje, navikao sam i na njene ceduljice s porukama koje bi ostavljala za sobom uvijek na drugom mjestu, pa sam pogledom rešetao sobu. Konačno sam ugledao cedulju: sasvim je malo izvirivala ispod vrata, pa sam prišao vratima, sagnuo se i povukao presavijeni papir prema sebi i izjedan znatiželjom, brzo ga odmotao.
Ništa! Papir je bio sasvim prazan. Čist. Bijel. Nijemo je zurio u mene, baš kao što sam ja zurio u njega.

Kroz sjećanje mi bljeskom munje zatitra nekoliko Moreninih poruka:
"Bilo je ... pa znaš, neću biti prostakuša sad ujutro, kao što sam bila noćas. Vidimo se."
Ili: "Nikad mi te nije dosta i radujem se, što je i s tobom isti slučaj. Moraš mi reći kad ti budem dosadila. Ako ti dosadim."
Ili: "Biti voljen divna je stvar. Biti voljen od tebe, luda je stvar."
Ili: "Ispunjena tobom i zadovoljstvom, odlazim na neko vrijeme."

A danas ništa. Baš ništa. I onda mi odjednom sine: ovaj prazan list rječitiji je nego li svi oni prijašnji. Morena je otišla. Zauvijek otišla. I više nema potrebe za riječima.
Zadrhtao sam, potiho jeknuo i dohvatio bocu s rumom koja je stajala nemarno odložena na podu, pored uzglavlja kreveta, i iz koje smo oboje još samo prije nekoliko sati pili, u predahu, između vođenja ljubavi, nastojeći se što brže oporaviti. Zurio sam u dvije čaše koje su me nijemo gledale, pa uzeo onu iz koje je Morena pila. Napunio sam je rumom, miris se žestokog pića trepereći raširio po sobi. Gledao sam sa sjetom u čašu, a onda je prinio usnama, dotičući stakleni zid kojeg je i Morena ljubila.
Posljednji, oproštajni poljubac. Za zbogom. Iskapio sam čašu u jednom dahu i vatrena se rijeka slijevala niz moje grlo, grudi, silno zagrijala želudac, da bi odjednom prerasla u mučninu.
Povraćao sam u kupaonici, na taj se odvratni način opraštajući od Morene, dok mi se želudac bolno grčio i tjerao suze na oči, ali znao sam, da poneka suza izvire zbog nekog drugog razloga.

Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

23

čet

04/15

Statistika

Zadnja 24h

22 kreiranih blogova

376 postova

810 komentara

342 logiranih korisnika

Trenutno

10 blogera piše komentar

54 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se