novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

28

ned

06/15

Bračolet

yokozenzi.blog.hr

Žurnim korakom spuštala se niz Branimirovu. Ako je išta može izbaciti iz takta, tad je to zasigurno zastoj tramvaja, osobito kad odradi duplu šihtu. Snijeg je stajao u smećkastim gomilicama uzdignut uz rubove korniže. Cvokotala je , skockoleđena, proklizavajući putem. Nikad se neće naučiti na snijeg i hladnoću. Nakon desetak minuta na uglu je ugledala knjižaru. Spas! Valjda imaju grijanje.
Otvorila je vrata, a zvonki zvuk visećih zvončića oglasio se iznad njih. Velika prostorija omeđena staklom sa triju strana, prepuna polica i drvenih bokseva u središnjem dijelu, zjapila je prazna. Zrak je pomalo ustajao, ali miriše na papir i to joj zapravo godi. Luta među policama. Neke knjige privlače bojom, neke ilustracijama, neke intrigantnim naslovima, neke zanimljivom temom; no ona uvijek traži onu jednu posebnu koja će joj dati mig, koja će imati ono nešto neopipljivo... Zato provjerava police s novim izdanjima u struci, potom zaviri među klasike, beletristiku, pa literaturu iz popularne psihologije. Pregledava naslovnice, čita bilješke o piscu, potom ih nasumice otvara i čita pasus, tražeći onu pravu. Uvijek prepušta svojoj intuiciji izbor.
Konačno, u zadnjem boksu, pod prozorom, leži knjiga obrubljena ljubičastim okvirom, izvezenim poput čipke. Naravno, neće je kupiti zato jer voli ljubičastu boji, ali to je dovoljan razlog da je uzme u ruke. Naslov nije nešto posebno privlačan, a iz imena pisca ne može dokučiti radi li se o ženi ili muškarcu. Čita bilješku o piscu. Autorica je Portugalka, ovo njen roman prvijenac . Nema drugih detalja. Otvara knjižicu nasumice, onako kao kad su ih profesori nenajavljeno ispitivali, pustivši da se imenik sam otvori na nekoj stranici. Sjećala se, profa iz Fizike uvijek bi ih prozivao po imenima, a kako je u razredu bila još jedna Sara, uvijek bi se upecala i pitala: "Koja?". I svaki put stigao bi isti odgovor:"Obje!".Danas je to naravno nezamislivo, pa ne mogu djeca uvijek biti spremna, nego samo kad tog dana ne odgovaraju još nešto, samo kad ne pišu neki test, kad selektivno ne izostaju s nastave, kad ne sudjeluju u priredbama i slobodnim aktivnostima...
Otvorila je knjigu, stranica dvjesto pedeset i tri, šesto poglavlje.
Na buvljaku je kupila tanku srebrnu narukvicu. Imala je urezane šare i ispupčenja poput valova. Ispupčenja su nalikovala pustim otočićima izgubljenim u oluji. Istovremeno zbog svoje simetričnosti i ponavljanja uzorka narukvica je ostavljala dojam trajanja, nade i puta. Stavila ju je na desnu ruku, provjeravajući svakih par minuta je li tu oko njenog tankog zgloba. Narukvica joj je davala sigurnost, bolje se osjećala s njom. Kao mali tajni znak, zaštitnik bez aureole.
Narukvica kao tajni zaštitnik, mali srebreni anđeo čuvar? Zašto ne? Zapravo treba imati bar dvije, tako da zveckaju, ne moraš ih opipavati, znaš da su tu. Zapravo najmanje tri, jer nepisano pravilo kaže kako nakit, poput ruža u buketu, treba biti neparnog broja.
Kupila je knjigu. Putem je gazeći po snijegu razmišljala kamo će je priča o narukvici odvesti. I njoj bi sad dobro došla jedna narukvica za toplinu. Ne bi bila na odmet ni jedna za dašak sreće, a kad već moraju biti tri, posljednja neka bude čuvarica ljubavi.
/Nastavlja se/

U dobru i zlu....

suncokreti11.blog.hr

Biti prijatelj. Što znači biti prijatelj? Onaj pravi iskreni prijatelj.

Ima li više danas iskrenih prijateljstava ili je to samo bajka 21 stoljeća i sve je to skriveno pod maskom nekih osobnih interesa.

Još uvijek vjerujem u prijateljstva ona duboka i jaka, ona koja traju skoro pa zauvijek, ali nekad se malo zamislim nad svim tim definicijama prijateljstva jer često se malkice neću reći razočaram jer se ne želim razočarati u neke ljude koji me okružuju, jednostavno ne želim jer je to moj izbor, ali ponašanja pojedinaca me navedu na razmišljanja i analize.

U biti, navodi me na razmišljanje to da li se ljudi oko nas koje smatramo prijateljima znaju lakše nositi s našim padovima ili uspjesima?

Kad sam donosila neke važne životne odluke i radila u životu iskreno bolne i duboke rezove svi su bili tu negdje oko mene hrabrili me i bodrili jer su znali što me čeka, znali su nešto što su oni mislili da će mi se možda dogoditi, mislili su da možda trebaju biti tu pored mene i da mi je potrebna njihova potpora.
Mislili su da ukoliko učinim taj neki radikalan potez da će mi skupa s tim potezom doći i bol i tuga iako to je bio samo njihov film mog života i neka njihova realnost, u mojoj glavi tada moja realnost je bila nešto sasvim drugo i nije tu bilo mnogo patnje i boli.
Ali naglašavam, u njihovoj glavi je moj život tada i moji tadašnji potezi su bili nešto s negativnim predznakom i smatrali su da ih trebam i da mi potrebna njihova "ruka".

Svi su bili tu negdje oko mene, ponekad čak i previše. Ponekad su mi čak i smetali sa svim tih hrabrenjima i riječima tipa: ti to možeš.

Znam ja sama šta ja mogu. Svi mi sami znamo šta sve možemo i koliko možemo i nema tog prijatelja niti najbliže osobe koja ti treba objasniti šta ti to sve možeš. Tko zna bolje od nas samih šta možemo? Nitko do nas samih.

Rezime: dakle, ti "padaš" svi su oko tebe, ok, hvala im na tome.

To je jedna krajnost.

Druga krajnost ide ovako.

Koračam polako prema ostvarenju svojih snova, prema onom nečem što želim i prema onom nečem što bi me činilo sretnom. Laganim kasom idem prema svom cilju već nekih 3 godine, s mnogo uspona i padova, ali idem jer to je nešto što želim i konačno dođem do točke da se moja želja materijalizira, da bude opipljiva na fizičkom planu.
Naravno, mojoj sreći nema kraja jer konačno ću ubrati plodove svog rada i rado to dijelim s ljudima oko sebe jer to sve smatram svojim osobnim uspjehom i nailazim na zid komentarima: ma ti si luda, to je nemoguće, sanjaš, ma nema šanse da ti se to dogodi, sve se to događa negdje i nekom drugom, živiš u oblacima, a tu i tamo uleti neki kiseli bravo.....

Gdje je tu sada ona podrška kao kad sam kvazi padala i bila na kvazi rubu dna svog života?
Gdje je podrška kad koračaš prema ostvarenju svojih snova?
Gdje je sada ta ruka da te povuče još malo i noga da te šutne do zvijezda, do svojih osobnih zvijezda?

Nema je......nakon svega mislim da je vrlo malo onih iskrenih koji su stvarno s nama kada smo na našim osobnim dnima i kad izgubljeni lutamo bespućima crnila samog sebe, kao što je i vrlo malo onih koji se iskreno znaju nositi s našim osobnim srećama, uspinjanjima i postignućima.

Nije li definicija prijateljstva biti s nekim i u dobru i u zlu - kažu da je, ali nekako mi se sve više čini da je ljudima nekako lakše manevrirati s nekim kad je taj netko na dnu.

Sve češće vidim da se je vro teško nositi s nečijim uspjehom jer i tada se javljaju emocije, ali one neke emocije koje ne ulaze u termin prijateljstva, nažalost.....

Statistika

Zadnja 24h

21 kreiranih blogova

298 postova

657 komentara

312 logiranih korisnika

Trenutno

15 blogera piše komentar

35 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se