novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

25

čet

09/14

7. Sensei

damianov0put.blog.hr

Vratio sam se nakratko da objavim post. Inspiracijska blokada mi se napokon maknula. Znam da me puno nema (al je zato post bigass kao i inače u mom stilu ^^), iskomentirat ću sve zaostatke čim prije budem mogao (jer sam u časničkoj kabini s metlom koja drži kvaku na vratima i nisam siguran koliko vremena imam).

Nedostajale su mi priče, časkanja, pa čak i tu i tamo koji suludi komentar koji bi bio upućen u mom smjeru. (dapače, ti su najbolji :) ).
It's good to be back.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Tiger je hodala prema velikom posjedu ograđenom visokom ogradom. Stala je pred ogradu i zagledala se u veliku vilu usred perivoja kroz rešetke. Pogledom je ispratila ogradu i primijetila crveno svjetlo koje se palilo i gasilo uz malu tipkovnicu sa strane.
Dohvatila je mobitel, ukucala kod i poslala. Pogledala je prema tipkovnici. Svjetlo je sada bilo ugašeno. Uhvatila je hladni metal ograde, i nasmiješila se pobjednički kad se alarm nije oglasio. Popela se tri metra uvis preko ograde, oprezno zaobilazeći šiljke.
- Bit ćemo dobro Tess, ne brini, pazim. – šapnula je za sebe i mačku koja je nezadovoljno virila iz ruksaka na njenim leđima
Spuštanje je bilo nešto teže, uglavila je jednu nogu, pokušala spustiti drugu, pokliznula se i u jednom užasnom trenutku osjetila kako leti zrakom. Tresnula je bočno o pod, a mačka je sikćući izletjela iz ruksaka. Tiger je počela ustajati trljajući bolnu ruku o koju je pala.
- Nisam ja kriva, pala sam! – usprotivila se, ali krupna mačka zasikće još jednom na nju, pokazavši zube i potrči prema vili – Tess!

Provjerila je ruku, činilo se da neće ostati teža ozljeda od modrice, pokušala se malo očistiti pa potrčala za mačkom. Vrata vile su bila malo oškrinuta, upravo toliko da se mačka uvuče, Tiger je zakolutala očima pomislivši kolike su šanse da se to baš njoj dogodi. Doduše ionako je planirala ući unutra i potražiti Damiana.
Sad bih mu još trebala i objasniti da sam mu izgubila mačku…
Sredit ću to putem. Možda me mačka odvede do njega.
Oprezno je ušla, no u predvorju nije bilo nikoga. Niti mačke. Provjerila je svoj mobitel da se uvjeri u lokaciju Borisovog USB-a. Drugi kat.

Neodlučno je stajala u predvorju dvojeći da li da potraži mačku ili da krene prema liftu. Pogledala je prema stepenicama i tamo je ugledala dva svjetleća oka.
- Tess! – prigušeno podvikne Tiger i krene za njom, trčala je za njom dva duga reda stepenica prije nego što je mačka pobjegla nekamo u mračni hodnik koji se dijelio od stepenica – Fuck.
Mačka je baš morala pobjeći u onaj dio hodnika gdje nije gorjela žarulja. Tiger nikako nije htjela ići tamo. Nije djelovalo sigurno.
Kako to da nikoga nema ovdje? Otvorila sam sva vrata, gdje su svi? Valjda samo imam sreće.
Učinilo joj se da je čula neodređen zvuk negdje iza sebe pa se okrenula oko sebe, instinkti su joj se izoštrili od adrenalina u krvi. Na zidu iza nje bio je izdužen, crveni otisak ruke, izgledalo je kao krv koju je netko ostavio pokušavajući održati ravnotežu.
Jezivo.
Napipala je Damianov sklopivi nož u džepu.
Dobro sam. Ne bojim se. Dobro sam. Ne bojim se. Dobro sam. Ne bojim se.

Začula je tihi mijauk. Samo jedan, iz smjera gdje je bila ugašena žarulja i hodnik u potpunom mraku.
Svi horori koje sam ikad gledala mi govore da ne idem tamo.
Još jedan mijauk. Iz istog smjera.
To je samo mačka. Imam mobitel za svjetlo. I imam nož. Dobro sam. Ne bojim se.
Uzela je mobitel i podignula ga ispred sebe. Oprezno je zakoračila u smjeru hodnika.
- Tess? – kretala se po mraku
Još jedan mijauk. Ovaj put malo bliže. Svjetlo s mobitela obasjalo je refleksiju dva mačkasta oka u mraku, samo nekolikometara niže od nje.
- Tess…- ovaj put je to izgovorila s olakšavanjem
Ovo bi bilo manje jezivo da sam se sjetila uključiti bljeskalicu na mobitelu.
A onda je ugledala kako se svjetleće mačje oči podižu uvis, podigle su se uvis metar, pa sve do gotovo metar pol visine. Tiger-ine oči su se raširile, čitavo tijelo joj se ukipilo, remen laptopa je spuznuo s njenog ramena i torba je udarila o pod. U mraku, u smjeru svjetlećih očiju začuo se smijeh. Glasan, bučan, gromoglasan muški smijeh od kojeg se Tiger ledila krv u žilama. Glasnice su joj se stegnule tako da nije mogla vrištati, noge su joj se potpuno okamenile. Velika sjena zakoračila je u mraku prema njoj, držeći mačku za šiju u rukama.
- Izgubila si nešto?

Napokon joj se vratio osjet u nogama, i čim se to dogodilo potrčala je iz sve snage, zaboravivši na laptop na podu. Trčala je iz sve snage nepoznatim hodnicima bolnice. Nije mogla čuti njegove korake za sobom pa se osvrnula. Prizor koji ju je dočekao izgledao je kao kreacija iz noćne more. Golem, mišićav muškarac u luđačkoj košulji jurio je za njom, trčao je neobično tiho za osobu svojih dimenzija i sustizao ju je sa svakim nadolazećim korakom. Lice mu je bila predatorska grimasa koja ju je zgrozila, i baš negdje u tom trenutku, stopalo ju je izdalo, pogrešno je stala, osjetila je kako gubi ravnotežu, pala je i otkrotrljala se. Nagonski je zaklonila lice, kad ju je prožela intenzivna bol u stopalu. Pogledala ga je, na zglobu je stajala noga odraslog muškarca, zbog koje nije mogla ustati. Hvatala je dah i osjećala kako joj srce snažno udara u prsima. Začula je zvuk cijepanja tkanine, i podigla pogled.

Nad njom je stajao muškarac visok barem dva metra, izrazito snažne građe, cijepajući sa sebe luđačku košulju u koju je bio svezan. Kosa mu je bila riđa, u kratkoj vojničkoj frizuri, jednake dužine kao i nekoliko dana stara crvenkasta brada koja mu je obavijala kvadratno lice. Imao je sitne smeđe oči okružene sitnim borama koje su odavale da je zašao u tridesete. Bilo ju je strah jer se nije mogla pomaknuti, ali te oči su je ispunjavale do sada neslućenom nijansom jeze. Oči su mu bile obojene mješavinom zabavljenosti i znatiželje, kao da je iskreno uživao u ovom kratkom lovu. Sve je u zraku oko njega govorilo da se nalazi u vrlo opasnoj situaciji iz koje neće lako izaći.
- Pusti me na miru! – nastojala je da zvučati odlučno
Ponovno se nasmijao, istim onim glasnim, gromoglasnim smijehom.
- Ti si najzabavnije što mi se dogodilo u ovih par mjeseci godišnjeg odmora. – pažljivije ju je pogledao - A što takva slatka mala stvarčica kao ti radi u umobolnici?

Tiger nije čekala ni tren više, izvukla je nož iz džepa, rasklopila ga i uperila u njega.
- Rekla sam ti da me pustiš. Inače…
- Oh wow! Specwog nož! – muškarac joj je svojim grubim, čeličnim prstima preuzeo nož iz ruku kao da je držala plišanu igračku, pa se zagledao u oruže – Aaaa, šteta, taj model već imam.

Sklopio je nož i bacio ga daleko izvan Tigerinog dometa.
- Što ćeš sljedeće napraviti? – upitao ju je – Hajde malena, zabavi me.
- DAMIAAAN!
- Ne sviđa mi se vikanje. – pustio joj je zglob, podigao ju za majicu na leđima i bacio ju o zid, Tiger se počela ošamućeno podizati na noge, a kad ga je pogledala on joj je već prilazio prijetećim koracima – A koliko vidim počinješ me zabavljati sve manje i manje…

---
17 je strpljivo čuvala stražu dok je Boris kopao po ormarima, gledao u mape i povremeno si mrmljao nerazumljive zvukove u bradu.
- Zašto uzimaš sve te stvari?
- Našao sam Damianov dosje. I još nekoliko zanimljivih. Prema slici, mislim da je ovo Neo, iako se ime ne poklapa, ali to nije ono što je čudno…
- Treba ti sve to?
- Trebaju nam dokazi da se sve ovo zbilja dogodilo ako želimo prijaviti ovo policiji. A kad pročitam Damianove dokumente vjerojatno ću znati i što mu se točno dogodilo…
- Da, ali je li ovo…Baš najsigurnije mjesto na kojem možemo biti?

Boris se napokon prenuo iz svog detektivskog transa i zagledao se u 17.
- Imaš pravo. Mislim da imam dobar trag gdje tražiti. Ovdje piše da je na njemu istraživanje u tijeku, što znači da je najvjerojatnije u laboratoriju. Spustit ćemo se dolje, pokupiti ga… - spustio je pogled - …ako je živ. A onda odlazimo, obećajem.
- Zabrinut si. Mogu ti pomoći.
- Mogu sam nositi dosjee, našao sam torbu.
- Ne, nego da saznaš je li živ.

Boris je zamalo ispustio torbu iz ruku.
- O-ok…Kako?
- Sjedni. – gurnula je stolac prema njemu, i on je sjeo, premda ne bez dodatne zabrinutosti ovom situacijom – Zatvori oči. Misli na njega.
- Ok…?
- Opusti se.
- Pokušavam. Ali ovo baš i nije sauna s mirisnim štapićima. Hoću reći...
- Slušaj svoje disanje. Smiri svoje misli. Samo se opusti.

Stavila je svoje male ruke na njegove sljepoočnice i zatvorila oči, umirivši se. Imala je ugodne, tople dlanove i zračila je nečim dobrim i utješnim, premda bi Boris, koji se smatrao znanstvenikom, naglas to sigurno pripisao subjektivnom dojmu. Prošlo je nekoliko sekundi. Boris je zaškiljio na nju osjećajući se čudno. Onda ga je pustila.

- Vidim ga. Blizu je i kreće se.
- Živ je. – Boris je odahnuo – Sigurna si?
- Živ je, ali nešto nije u redu s njim. Nije uravnotežen. Nešto strašno mu se dogodilo.
Borisu je stajala knedla u grlu.
- I nije sam, s njim je žena crne kose i s očima različite boje. Prekrasna je.
- Sad još i ona. – Boris je nervozno ustao sa stolca – Moramo ga odmah pronaći prije nego što ga ta...-suzdržao se da ju ne počasti nepristojnim izrazom - ...žena...ubije do kraja.
- Nije izgledala neprijateljski nastrojena.
- Ti ju ne poznaješ kao ja. Moramo požuriti. – provjerili su vrata i krenuli kroz hodnik prateći njeno vodstvo – I…17. Hvala ti, ne znam kako to radiš ali-

DAMIAAAN! – kroz hodnik je odjeknula jeka udaljenog krika proizvedenog ženskim glasom

- Što je to bilo? – upita 17
- Brzo! – uhvatio ju je za ruku i potrčao što je brže mogao a da ga ona može pratiti
17 je trčala što je brže mogla, ali nije mogla ne razmišljati o njegovoj toploj ruci u kojoj se nalazila njena. Nitko ju do sada nije uhvatio za ruku jer je uvijek bila nakaza i čudakinja. A ovo, ovo je bio dobar osjećaj.
---

Vrtjelo mu je, mučnina mu se stisnula u dnu želuca i hladan znoj mu je počeo probijati kožu. Usporio je i oslonio se rukom o zid.

- Dobro si? – Lolla se vratila do njega, stavio je ruku ispred sebe kako mu ne bi prišla preblizu
- Ne diraj me.
- Što ti je?
- Dobro sam.
- Nisi dobro, -preokrenula je očima – trebali bismo razgovarati o tome.

Uspio se sabrati i povratiti kontrolu nad svojim tijelom unatoč boli koja nije prestajala, uspravio se, odmaknuo od zida i namršteno se zagledao u nju.

- Da, idemo razgovarati. Neke stvari ti odavno trebam reći, ne znam zašto nisam to ranije napravio. Zapravo znam, bio sam slab i ranjiv prema tebi, što je generalno bila velika greška. A kroz proteklih 24 sata mučenja i samoranjavanja, doživio sam pravu pjesničku katarzu. I znaš što sam shvatio?

Gledali su se nekoliko trenutaka, ne odvajajući poglede.

- Prošao sam puno gadnih stvari i susreo masu čudovišta, ali nikad niti jedno tako prekrasno i bezdušno poput tebe. – Lolla je odvratila oči do njega, stisnuvši pune usne u prkosnu grimasu - Mislim da znaš zašto sam došao ovamo. Došao sam ovamo položiti svoj život za tebe, jer sam mislio da si mrtva.
- Jan- preokrenula je očima
- ALI NISI! – prekinuo ju je mašući rukama pred sobom dok je govorio, kao što je to uvijek činio kad je uzrujan – Nisi mrtva. Ti si kao jebeni virus koji se uvijek ososobljava ispočetka na moj račun! Ja umirem a ti nisi nikad bila bolje, ti jebeni, prokleti, maligni, ženski parazitu!

Napokon je to izbacio iz sebe, nije mogao vjerovati. Imao je osjećaj kao da mu je pao kamen sa srca. Kao da je doživio do sada nepoznatu vrstu mentalnog orgazma. Nevjerojatno dobar osjećaj. Ne bi nikad smogao snage za to da ga bol iz uzorka koji ga je izjedao nije pročistila. Ako mora umrijeti, umrijet će sretan znajući da je nije stvari ostavio neriješene.
S osmijehom olakšanja na usnama napokon je okrenuo lice da ju pogleda. Lolla je čvrsto stegnula usne. Ramena su joj se tresla. Oči su joj se počele puniti tekućinom.

- O pa daj Lolla, nećeš valjda...

Visok prodoran i dugačak zvuk sličan cviležu je proparao prostoriju iz njenog smjera prije nego što je pokrila lice rukama da sakrije suze.

- Hej, daj, znaš da nisam dobar u ovome...Nisam tako stvarno mislio...Molim te, molim te prestani...- pokuša Damian, zbilja nije znao što treba raditi – Dođi...

Odgurnula ga je rukama uz isti neartikulirani cvilež.

- Žao mi je! Ok! Nisam te htio rasplakati! Mislim...Jesam. Ali nisam. Molim te nemoj plakati...

Ispružila je ruke prema njemu, šminka joj je bila razmazana oko očiju a lice formirano u mokru, plačnu grimasu. Socijalno nespretni Damian je nekako nespretno ušao u taj zagrljaj i pustio da se njene ruke oviju oko njega. Osjećao se katastrofalno. A onda je odjednom cviljenje prestalo. Lolla se privila uz njega i privukla usne na njegovo uho.

- Maligni parazit? Previše se družiš s Borisom, očekivala bih nešto kreativnije od tebe.

S tim riječima osjetio je enormnu bol u preponama i srušio se na pod. Trajalo je nekoliko sekundi, vrlo određene i oštre boli u dijelovima koje je najviše volio. Kad je napokon prestalo, počeo se uspravljati na noge. Lolla je za to vrijeme popravljala šminku u džepnom ogledalcu.

- Ja sam ti spasila život kad te Hans udario po glavi, i ovako mi vraćaš. – promrsila je uređujući se
- Ne bi ni bio tamo da nisam po tebe išao!
- NITKO TE NIJE ZVAO U POMOĆ! – tresnula je ogledalom dok ga je zatvarala i unijela mu se u lice
Od naglog napadaja bijesa, Damianu su riječi zapele u grlu, počeo je duboko disati pokušavajući formirati rečenicu.
- Kako....Se usuđuješ...Moje lice...Ti ništa ne razumiješ...Sad ću ti pokazati! – primio je zavoje na svom licu i krenuo ih odmotavati, Lolla je s dozom zanimanja i adrenalina promatrala što će se dogoditi

DAMIAAAN! – krik je odjeknuo izdaleka kroz hodnik tako da su se i Lolla i Damian trznuli i okrenuli u istom smjeru zvuka

- Znam taj glas. – promrmljao je napeto i počeo ponovno obavijati zavoje oko glave, shvatio je da sad nije vrijeme za međusobno optuživanje
- Tvoja cura? – otrovno odvrati Lolla
- Što tebe briga.
- Sveti Damian, spašava šest cura odjednom iz loše zgrade sa zločestim ljudima.
- Zezaš me ili si stvarno ljubomorna?

Podigla je glavu i uputila mu nezadovoljan pogled pun tvrdoglave oholosti.

- Ljubomorna na što? Neku klinkicu s ravnim prsima?
- O, voljela bi da ti kažem više o njoj, jel da? O tome kako nije tako dobra kao ti? – cinično joj se smješkao, poigravajući se njenim egom – Ali zapravo, Tiger je u svojim najboljim godinama. Na puno načina je bolja nego što ćeš ti ikada biti. Volio bih ti pričati o tome zašto ju zovem tigrica, ali, imam važnijeg posla, čula si da me zove. – potrčao je u smjeru iz kojeg je glas došao
- Preko mene mrtve. – promrsi Lolla, spremi ogledalo i potrči za njime

---

Boris je u trku skrenuo iza ugla i ugledao djevojku stjeranu u kut, put joj je prepriječio iznimno krupan muškarac u pocijepanoj odjeći divljeg izgleda.

- Stani! – poviče Boris da mu privuče pozornost – Pusti djevojku i nitko ne mora stradati.

Riđokosi muškarac se osvrnuo prema njemu, odmjerio je Borisa od glave do pete i nasmiješio mu se kao da mu je upravo zaprijetila osoba s posebnim mentalnim potrebama.

- Ti? Da predstavljaš problem...meni? Znaš li ti tko sam ja?
- Znam da se trebaš maknuti od nje jer ju strašiš. Milom ili silom. Tvoj izbor.
- Ovo...će biti zakon. – muškarac je rukom maknuo djevojku iza sebe i usmjerio se na Borisa koji je zauzeo stav iz aikida, riđokosi muškarac se ponovno nasmije – O, pa ti vježbaš nešto? Baš slatko. Što treniraš?
- Ne pokušavam te isprovocirati, ali ću te upozoriti da imam majstorski stupanj iz aikida i kenda. Ako odlučiš ovo otežati, neću se suzdržavati.

Čovjek preko puta njega ga je gledao s nekom vrstom oduševljenog interesa. Njegove svijetle smeđe oči s minijaturnom zjenicom mačkastog izleda rašire se, a usta se otvore u izrazu šokiranog oduševljenja. A onda, njegova masivna ramena najednom počnu drhtati, a usta mu se naglo rastegnu u širok osmijeh, i iz njegovih pluća provali gromoglasan smijeh koji je jezivo odjekivao akustičnim hodnikom. Presavio se u leđima od smijeha, uhvatio se za koljena i smijao se iz svog glasa, zastavši na trenutak da obriše suzu iz oka.

Tiger je ostala nespretno stajati iza njega, ne znajući što da napravi u tako čudnoj, neočekivanoj sitaciji, 17 se nervozno obgrlila rukama, a Boris je zadržao stav, premda mu se lice obojilo ružičastom bojom koja je prerastala u sramotno crvenu.

- O MOJ BOŽE, OVO JE...OVO JE NEŠTO NAJBOLJE ŠTO SAM...JAO KAKO JE SAMO OPASNO STAO! KAO DA ĆE ME ISPRAŠITI! AHAHA, SAMURAJSKE VJEŠTINE! PA OVO JE PREDOBRO...!
- Ne strašiš me. – dostojanstveno odvrati Boris iako mu je lice sad već bilo grimizno – Sretao sam se s arogantnim kretenima i ranije.
- Ti ništa ne razumiješ dečkiću... - uspravio se s koljena i obuhvatio svoje obraze kao da ga lice boli od smijeha – To što ti treniraš nije prava vještina. Moji učitelji ubijaju tvoje učitelje već više od dvije tisuće godina i sve druge slične plemenite budale koje im se nađu na putu. To je mala stvar koju činimo za genetski bazen budućih generacija.

Boris stegne zube promatrajući tog nepristojnog, bahatog, riđokosog gorostasa i pokušavajući ne gubiti živce nakon toliko uvredljivih provokacija. Protiv volje, u glavi mu je kuhalo.

- Znam koja je tvoja vještina. Ninjutsu. Ti si učenik generacija agresivaca i kukavica koje napadaju svoje protivnike s leđa.
- Wow. Napokon je sljedbenik šačice plemitih budala koje kratko žive rekao nešto suvislo. Uštedimo si vrijeme ovdje, ja sam puno previše rangiran da izlazim na kraj sa štenetom, bit će najbolje da mi se predaš, pokloniš, i možda mogu progledati ovome kroz prste i pustiti te da odpuzaš odakle si i došao.
- Ili – odvrati Boris sa sleđenim ljubaznim osmjehom na licu – možeš uzeti tu izjavu, zabiti ju u svoje prepotentno dupe i boriti se samnom.
- Boris... – šapne 17 i on ju pogleda krajičkom oka, odmahivala je glavom s prestrašenim izrazom lica, nešto mu je govorilo da ona vidi nešto što on ne vidi, ali više se nije mogao zaustaviti
- Bez brige, mala damo, dopustit ću ti da pokupiš ono što ostane od njega. – odvrati narančasti div sa širokim osmjehom na usnama
- Dosta, ne želim da se tučete zbog mene! – uplete se Tiger povišenim tonom
- Tiger, bojim se da je ovo postalo puno osobnije od toga. – Boris se sagne na desno koljeno, kao u niskom startu za skok, i položi dlan ispred sebe tako da su vrhovi prstiju dotaknuli pod, svo vrijeme držao je glavu blago pognutu neodvajajući pogled od Viktora pred sobom – Ote Yawara Kani.

Ljepota japanskih borilačkih vještina, vjerovao je, bila je u tome što svaki mali detalj ima značaj i težinu koju nosi sa sobom. Boris je koristio tradicionalni, formalni pozdrav borilačkih vještina koji se koristi za konkretnu borbu, a tek u rijetkim prigodama za sparinge. Njegov protivnik se pak nije potrudio čak niti saviti koljena, jedva je savio vrat prilikom pozdrava. To je za Borisa moglo značiti dvije moguće opcije. Ako ima sreće, to znači da taj čovjek blefira i da je budala bez ikakvog poštovanja prema protivniku. Druga opcija bila mu je poznata iz priča. U azijskoj kulturi, što je više osoba rangirana, to se manje mora pokloniti kako bi iskazala poštovanje. Čak se i čuveni Morihei Ueshiba, osnivač aikida, uredno klanjao svojim učenicima. Ako njegov protivnik u ovom slučaju nije neobrazovana budala, ovo bi trebao biti signal Borisu da je pred njim takva ubojita mašina da je već sada izgubio.
Ili je barem njegov protivnik takvog mišljenja.
Možda me ubije, ali ovo je nešto što moram napraviti.
Bacio je kratak pogled na protivnika, prije nego što će ustati. Div pred njim stao je u Borisu nepoznat stav, ali je prepoznao gestu ruke na njegovom kuku. Dlan sa spojenim srednjim prstom i palcem.
Toliko me podcjenjuje da mi najavljuje tehniku iz elementa vatre. Kakav snob.

- SENSEI!!!

Boris se nije uspio ni snaći od zvuka poznatog glasa, kad je osjetio udarac nečijih ruku na svojim leđima, netko ga je preskočio kao kozlića i našao se između njega i protivnika usred pozdrava pred borbu. Pogledao je gore i ugledao poznatu visoku figuru, prepoznao bi taj stav u bilo koje doba dana. Damian.

- Zanemarite njega, sensei, on se samo šali! – povikao je mašući rukama kako bi usmjerio što više pažnje na sebe
- Ne šalim se Damian, - odvrati Boris ljutito ustajući na noge – jesi ti pri sebi?
- O da, ja sam super! Ja sam mrak! I ja volim živjeti! Zato što kažete da jednostavno zaboravimo sve ovo i popijemo neku cugu skupa. Viktor sensei? Ja plaćam.
- Imam neriješenog posla ovdje. – ovrati Viktor okamenjen u stavu za borbu
- Neriješenog? – Damian se osvrne prema Borisu i odmahne rukom potpuno opuštenim stavom – Kao da bi vam on mogao predstavljati prepreku, O sensei.

Boris je visoko podigao glavu i ispuhnuo zrak kroz nos, ne pokazujući ni najmanje slaganje s tom rečenicom. Nije mu bilo jasno što Damian radi, nije ga bilo briga, htio je samo da se makne s puta i da dovrše ovo.

- Jinchu Rei, Boris. – šapne Damian u njegovom smjeru – Svi, na koljena.

Tiger je jedina poslušala, promatrala ga je zabrinutim očima i polako se spustila na koljena, jedino mu je ona u tom trenutku dovoljno vjerovala da gotovo bespogovorno izvrši ono što govori iako nije razumjela zašto. Boris nije mogao vjerovati svojim ušima. Bio je bijesan. Da se preda tom arogantnom manijaku ispred njega? Nikada.

- Boris, - Damian još jednom ponovi, izgubilo se nešto od onog opuštenog tona, sad je zvučalo gotovo kao da ga moli – Jinchu Rei. Onegaishimasu.
- Bolje ti je da znaš što radiš. – promrsi Boris, i držeći se kao da bi si radije slomio noge nego činio ovo, nevoljno se spusti na jedno koljeno, i pogne glavu mrko gledajući pred sebe
17 ga je nespretno oponašala, spustivši se na koljeno na način sličan njegovom.

Tek tada se Damianu vratila ona ista opuštenost od ranije, zagledao se direktno u Viktora kao da su posve sami u prostoriji.

- Oni su samnom, ja ih predstavljam. A ja sam naučio od vas dovoljno da nikad ne bih niti pomislio da vas i uz tuđu pomoć mogu pobijediti, O sensei.

Laganom kretnjom, u kojoj je svaki kut i gesta bila ispravna, Damian se spusti na koljeno u poziciju kojom je pokazivao potpunu predaju.
Viktor nije bio impresioniran. Smatrao je da je ovo njegovo pravo. Izašao je iz stava, potajno praćen sa sva četiri para očiju, prošetao nekoliko koraka po prostoriji i pokupio spec wog nož sa poda. Tiger zadrži dah. Viktor se vratio pred Damiana i otvorio zavinutu oštricu, prislonivši ju pod njegov vrat.

- Ne sjećam te se. Ne vidim ti lice zbog zavoja. – rekao mu je pored uha – Ali da si zbilja bio moj učenik, znao bi glavno pravilo našeg dojoa. Ako se moraš boriti, bori se do pobjede ili smrti. Ako ne možeš pobijediti, bježi. Ako ne možeš pobjeći, umri i ne reci im ništa. Nijedan moj učenik se ne bi ovako lako predao pred protivnikom.
- Postoji jedno pravilo iznad toga. – brzo odvrati Damian dok mu se oštar metal noža usjecao u vrat – Učenik nikada neće izdati učiteljevo povjerenje niti okrenuti mač na njega, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazio. Napravite što morate, sensei.

Viktor duboko udahne i izdahne.

- Pametnjaković. – Viktor odmakne i sklopi nož – Citiraš me. Daj da te bolje pogledam.

Pograbio je Damiana za rame i podigao ga na noge.

- Šta je s licem? – upita Viktor trznuvši glavom u smjeru Damianovih zavoja
- Imao sam mali facelifting. Godine idu.

Boris je u tom trenutku htio nestati iz prostorije od neugodne tišine koja je nastala. A onda, iz te čudne tišine probije se Viktorom gromoglasni smijeh.

- Sjećam te se, Damian! Pa gdje si ti, nema te u dojou već petu godinu...
- Uredno plaćam godišnju članarinu organizaciji, samo malo treniram solo, planiram se vratiti ali eto ne može čovjek uvijek raditi ono što želi...
- Čuo sam da si plaćenik. – Viktor ga ozbiljno pogleda znajući da je takvo što, barem formalno zabranjeno u njihovoj organizaciji, pa se nasmiješi i udari ga velikim dlanom po ramenu, Damian je od siline zamalo pao na nos - Kakav sensei takav uke, sve ćeš mi pričati, plaćaš pivo...
- Naravno, drugačije ne bih ni prihvatio...
- Nego reci mi...-

- Jesmo mi sad ok? – šaptom će Tiger Borisu
- Pitaj Jana i njegovog novog najboljeg prijatelja.
- Mislim da smo ok. – reče 17 i počne ustajati

- Sensei ovo su moji dobri prijatelji. Ovaj s usijanom glavom, Boris, njega je lako isprovocirati.
- Primijetio sam. Taman smo se počeli zabavljati...
- Da...- sarkastično odvrati Boris s najkiselijim izrazom koji je njegovo lice moglo proizvesti
- Ovo je moja draga Tiger, sjajna cura, radi čuda s računalima...
- Upoznali smo se, nisam uhvatio ime ranije.
- Nisi me baš pitao. – odvratila je oprezno, držeći i dalje sigurnu distancu od njega
- I ovo je...Hm...Pomozi mi s imenom.
- 17.
- Da, da...Klinci ovih dana i njihova simpatična hipsterska imena.
- Gdje je bar ovdje? – upita Viktor – Pije mi se nešto s kišobrančićem.
- Vjerojatno u prizemlju. – odvrati Damian
- Ovo je umobolnica. – podsjeti ga Tiger – Moramo izaći ako želimo naći kafić ili bar.
- Pa, to je ionako bio dio plana.- raspoloženo će Damian pa podigne pogled i odjednom mu se osmijeh istopi s lica

Nekoliko metara dalje u hodniku stajala je vitka i graciozna ženska silueta duge tamne kose koja se prelijevala preko ramena.
- Žao mi je. – tiho je rekla kad je uz nju stao Leon s puškom u ruci, sa svih strana oko njih pojavili su se oklopljeni vojnici koji su krenuli ravno prema njima kroz hodnik podižući štitove pred sebe.

Zrcaljenje

plavizen.blog.hr

~ Ana je stavljala rumenilo, nespretno povlačeći kist preko obraza. Pazila je da ne uprlja bijelu haljinicu s plavim leptirićima, znala je kako će se mama naljutiti, ako i malo praha padne na kragnu. Nije bila sigurna što će pak reći kad ugleda svoju ogrlicu oko njenog vrata, ali nije se oko toga brinula. Zadovoljno se pogledala u zrcalo, nakrivila glavu i nasmješila se vlastitom odrazu. Tek kad je ušla u dnevni boravak u prevelikim crnim štiklama i uočila mamin ljutit pogled, shvatila je da je pretjerala. Bio je to njen peti rođendan. Stan je vrvio od djece iz susjedstva i mnogobrojne rodbine. Njenom malom pokušaju da bude velika svi su se odrasli veselo nasmijali, samo je mama bila uzrujana, uzela ju je za ruku i odvela natrag u sobu, kako bi ponovo od nje "napravila" petogodišnjakinju.

~ Maja je sjedila na podu,okružena pastelama u svim bojama. Crtala je divovsko stablo, koje je umjesto grana imalo ruke. Na njima su bile rukavice s otvorima za prste, a na svakom prstu je visila torba. Majina mama, viša medicinska sestra, radila je u bolnici, točno s druge strane ceste. Vrtić se renovirao, ona je radila te sulude smjene i Maja je znala satima biti sama. Zato joj je i dozvolila da oslikava zidove u dnevnom boravku. Uostalom kolegica psihologinja je rekla kako je to dobro,dijete se kreativno izražava, a zidove je lako prebojati kad naraste. Djed i baka su bili izvan sebe, pa tko je vidio tako odgajati djecu da šaraju po zidovima? Svaki put kad su dolazili u goste odvijala se prava drama zbog toga. Uzalud su im pokušavali objasniti kako su ti crteži zapravo ogledalo dječje duše.

~Veronika je klečala na pijesku crtajući nekakve šare, a kad bi ih valovi pobrisali, veselo je pljeskala ručicama, kao da se desila neka čarolija. Zatim bi bacila školjku u plićak i nadvila se nad nju promatrajući odbljesak sunca i vijugav odraz na vodi. Mogla je tako satima promatrati igru sunca, valova i školjki. Ni bura, ni hladnoća nisu je zimi mogle zaustaviti u njenim igrama u plićaku. Mama se ljutila, osobito kad bi smočila cipelice, ali nije se dala smesti. Samo je čekala trenutak nepažnje odraslih,pa bi se iskrala u vrt, provukla kroz staru napuklu ogradu i otrčala do obale. Netko od susjeda pronašao bi je u šetnji uz more i tako promrzlu i mokru doveo kući. Mama bi vikala, tata vrtio glavom,baka gunđala kako treba ubrati šibu, djed kako za kaznu treba u kut...

~Ta subota je po svim prognozama trebala biti sunčana, zato je Ana i organizirala cijelu feštu u vrtu ispred vile. Promatrala je sad namrštenih obrva kako sa sjevera pristižu tamni oblaci i bijesno zaključila kako će joj zasigurno iznenadni pljusak pokvariti dan. Stajala je s čašom šampanjca u ruci i promatrala se u velikom secesijskom ogledalu. Vjenčanica joj je predivno stajala, pripijena uz tijelo, sva od čipke s upletenim biserima, isticala je njenu besprijekornu figuru. Frizura je od jutra bila spremna, nakon što je frizerka dva ipo sata upletala njenu dugu kosu u slojevitu punđu, a potom pustila nekoliko dugih plavih lokni da padaju do dubokog izreza na leđima. Sve je bilo spremno, kako bi drugačije i bilo, pa ona nikad ništa nije prepuštala slučaju. U njenom životu sve je bilo isprogramirano do u stotinku sekunde. Uskoro je Maja došla po nju, kao prava zabrinuta kuma, provjeravala je što se zbiva i zašto već jednom ne izađe, pa svi je čekaju. No Ana je smatrala kako si na vlastitom vjenčanju može priuštiti teatralnost i pustiti mladoženju i uzvanike da je s nestrpljenjem iščekuju, a potom kao kraljica sići niz stepenice do oltara...

~U ranu jesen, negdje kad zamirišu prvi kesteni, a lišće već pomalo žuti Maja je odlučila konačno potpisati "taj papir". Za nju je to bila samo formalnost, pa ionako su već pet godina živjeli zajedno. Što će taj papir promijeniti, pitala se? Stajala je u hodniku, pred ogledalom i sama sebi odgovarala na pitanja.Tradicija, samo tradicija, da se zadovolji forma i roditelji, ničemu drugome ne služi taj cirkus. Dakako, odmah im je svima objasnila da ne misli nositi nikakvu vjenčanicu, volančiće i čipke, bacati bukete i trgati podvezice, dobit će pristojnu večeru u izvrsnom restoranu i nek budu sretni što su pozvani! Pa za ime Božje, vjenčanje bi trebalo biti nešto vrlo intinmo, nešto što se tiče samo njih dvoje! Veronika i Ana su upravo stigle s aerodroma. Presvlačile su se u susjednoj sobi. Konačno i Maja je iz ormara izvukla crveno odijelo, zlatnu svilenu majicu i crvene štikle. Ana je gunđala kako vječanje mora biti glamurozno, pa nije to neka seoska zabava! Još uvijek je bila bijesna zbog kiše koja joj je na vlastitom vjenčanju pokvarila dio planova! I dok su jedni gunđali kako kiša donosi nesreću, drugi su tvrdili kako kiša donosi novac, bogatstvo. Veronika ih je obje požurivala, pa ne idu na modnu reviju, opet će kasniti pred matičara...

~U trajektnoj luci je bila nesnosna gužva, a turisti su u četiri reda čekali red za ukrcaj. Ana je bijesno gunđala kako samo Veroniki može pasti napamet da se udaje usred sezone, na tom njenom otočiću "Bogu iza tregera". I ima li tamo uopće struje i vode, na što će to vjenčanje sličiti? Maja ju je cijelim putem umirivala ,pa ne idu u Zambiju, nego na otok preko puta! Razmišljala je kako će vjenčanje biti baš nalik na Veroniku, na pješčanoj plaži, malo pretjerano romantično , za njen ukus, ali tko je ona da o tome sudi. Od obavezne garderobe, inzistiralo se samo na kupaćem kostimu. Veronika je htjela da sve bude veoma ležerno, zato je i pozvala samo deset uzvanika. Bio je to tulum u skrivenoj uvali, sa švedskim stolom punim morskih delicija; jagodama, sladoledom i šampanjcem. Mlada je imala prozirnu bijelu kukičanu haljinicu, a kosu je splela u bezbroj pletenica, upletenih u jednu veliku omotanu lavandom. Bila je spremna točno na vrijeme i nestrpljivo je požurivala kume...

~Ana je prevrtala pismo po ruci, prepoznala je rukopis, no bojala se otvoriti. Što ako su neke loše vijesti? I tko još u današnje doba piše pisma? Čak i oni na otoku, kod kuće, već odavno su uveli telefone, mobitele, internet. Sjedila je na bijeloj kožnoj fotelji i promatrala svoj odraz na staklenoj stijeni. Noć se spuštala na grad, polako su se palila noćna svijetla, nekog drugog bi taj prizor ostavio bez daha, ali za nju je kuća s takvim pogledom bila samo statusni simbol. Već deset godina živjela je u Švicarskoj. Njene ambicije nisu mogle biti zadovoljene ni približno kod kuće, zato je otišla čim joj se ukazala prilika. Ni brak nije izdržao stalna izbivanja, razvod je trajao beskonačno, a odvjetnici su imali pune ruke posla. Nije bilo lako podijeliti imovinu, nijedno od njih se nije htjelo odreći stare kamene vile...

~Maja je upravo stigla s posla, napunila je kadu do vrha i razmišljala kako bi divno bilo isklučiti mobitel, kad ne bi bila dežurna! Ah, tako joj i treba, pametne žene studiraju nešto što se može odraditi od osam do četiri, a ne medicinu! Zavirila je u zamagljeno ogledalo, tamni podočnjaci više nisu ni silazili s lica. Uzela je poštu sa stolića, legla u kadu i nezainteresirano pregledavala omotnice, sve dok nije ugledala poznati rukopis. Što li joj piše Veronika, čudila se? Ona je jedina ostala kući, na svom otoku, slala joj je povremeno fotkice svojih dviju djevojčica mailom. Maja joj je zavidjela,osobito kad bi se vratila umorna nakon noćne smjene u prazan stan. Nakon dva braka nije imala više volje pokušavati. Odlučila je ostarjeti sama...

~Veronika je sjedila na plaži i promatrala oblake. Nije više slikala, artritis joj nije dopuštao,jedva da je mogla držati kist u ruci. Već mjesecima je bila prikovana za kolica. Najprije su zglobovi počeli otkazivati poslušnost, a onda pomalo i ostali dijelovi tijela. Jedna studentica joj je pomagala nekoliko sati na dan. Ispočetka je bila ljuta što više ne može slikati, ali sad je bila zadovoljna samim tim što može promatrati svoje djevojčice kako rastu. Sjedile su u pijesku i gradile dvorac, iz nekih svojih snova.
Odlučila je obnoviti zavjete na istom mjestu. Zato im je pisala, trebala je svoje kume, zapravo činilo joj se kako je ona više potrebna njima. Iako su uvijek gunđale kako im je predaleko i komplicirano odvojiti nekoliko dana, uvijek su se zadovoljne i sretne vraćale sa njenog otočića.
Plima je donijela male sitne namreškane valove do kolica.Kad bi se samo mogla nagnuti i pogledati što li se sve u pijesku skriva...

Harmica.. navek ….

mekon.blog.hr



A na Trgaču je pak kak pod Sigetom.. Vse samo beli čadori.. sam da se još dotepe Sulejman..
Narafski.. sajmište kak v Stambol gradu.. Veliju da su tu denes vse samo Horvacki zdelafki.. Bi ga vrag znal kaj ti je denes nekaj domače ..a kaj ni.. Te lahko zvara gdo kak hoče.. Moreš ti lepo zapakirat datulje z Maroka.. nalepit gor cedulu z Horvackim grbom i naškrabat Made in Šestine.. I blentavi narod kupuje.. zapraf.. bi ja rekel da bolše samo glediju neg kaj peneze trošiju.. Al..kaj.. nekaj se spelava.. ni dosadno.. Pred pol vure je sunčeko tak lepo sijalo.. zdaj su se navlekli težki oblaki.. pak buju znatiželniki bežali gda se voda zlije z neba…….



Ti vrapca.. kak da je oni velki Guliver došel v zemlu Liliputancof.. pa zgubil cipelu …ha .. Eeee.. to su naredili šušteri tam v Borovu.. v Vukovaru.. Pa sam ja dost bil v tem Vukovaru pa nis nigdar srel teg Gulivera…Gdo zna.. morti je kakšni dobežal z Komšiluka.. tam ima svakakšnih spodoba .. Treba fest pazit ….



Ha.. daj si zgruntaj kak bi to zgledelo da ljudi imaju takšne velke noge.. Jezušek.. kak bi to smrdelo gda bi si kakšni Bosanac v trajvanu cipelu zezul … ha .. No.. bežim ja dalše.. nemam ti ja rad to sajmište na Trgaču.. tak to bolše zgledi kak nekakšna Palanka neg kak Horvacka Metropola… Pem si ja spit negde Nesicu od Vanilije.. Bum i dve …Morti sretnem negde pajdaša Sjedog.. pa bumo pak zaružili.. Jedin ak več ni prešel Pod stare krove recitirat poeziju….

Serbus …………….

Link

magledolaze.blog.hr

Baka i djed, majčini roditelji, živjeli su drugu polovinu života u kući ni dvije stotine metara zračne udaljenosti od groblja na kojem su pokopani zauvijek ili dok ne umre i posljednji član obitelji.

Onda će ih ponovo preseliti.

Mjesto će prodati, dobar je pogled, a i u blizini je ulaza, gledajte, ma prekrasno ... a budući mrtvac će zagristi i kupit - kao što su i baka i djed - zaboravljajući da se iznutra ne vidi baš ništa, a familija ionako jednom godišnje dođe, kresne...

Pogled i ne gleda, jer hladi se juha i puše vjetar, ajmo, ajmo.

Velika stvar, to seljenje, kao da se ionako nisu selili tko zna koliko puta. Selio ih kralj Aleksandar, poglavnik Ante, skrasili se za maršala Josipa ... i umrli za predsjednika Franje.

Sve isti ljudi, sve jedan život,
sve isti ljudi u stotinu života
i samo jednoj smrti,

iako se na prvi pogled čini da su dvije ... a nisu, jedna je samo.

Pa joj je, ponekada, dosadno. Dosađuje se smrtno.

Kada bi me majka ono s djecom poslala na more, pisao bih im obavezno dopisnicu sa Jadrana;

Dragi bako i djede,
ja sam dobro, puno se kupam i jedem sve.
Puno pusa,
vaš unuk Dražen.

Nalijepio bih marku i spremio dopisnicu u torbu pa ju donesao doma. Tada bi ju mama našla u torbi između prljavih čarapa i usmrdjelih školjki, puževa i ježinaca pa predala starcima, da se vesele.

(Gledao sam nedavno kako je neki malac u ekskurziji upecao ribu u jezeru pa plijen stavio u ruksak. Budući da je bilo tek jutro, a čekao ga je cijeli kasnoproljetni dan izleta i puta kući, cerekao sam se dobar dio dana pri pomisli na gospođin užas kada otkrije sinov plijen.)

E, da..

*****
Deda, ti si Zagorac, evo ti pjesma.

http://www.youtube.com/watch?v=a9v51We0kgY

Ta stvar koju ti šaljem zove se link, ne znam jel' imate gore kakav tečaj - trebaš samo mišem kliknuti na njega – i stvar svira.

Samo ne spominji to baki, znaš dobro njezin stav o miševima.

Baka, ne sekiraj se, puca je hercih, al' deda bu sam'gledal i slušal, znaš njega – puno vike ni za što.

Vidimo se, bok.

Da te mogu pismom zvati

sanjarenja56.blog.hr

Bila je to jako tužna godina. Topio je onaj s kojim je život dijelila, polagano, mučno, teško. Čak je i rođendan slavila na blogu, nije nikakvo drugo označavanje bilo moguće. Zahvalna je bila svim blogerima koji su na to virtualno slavlje došli, a došli su svi, i po nekoliko puta tog dana. Još je teže poslije toga bilo, sa jesenjim vjetrovima snaga se topila i njegova i njena. I fizički i emotivno je trebalo izdržati. Snage ponestajalo. Tada joj je jedan bloger, koga nikad uživo vidjela nije, poslao pjesmu klape „Maslina“, „Da te mogu pismom zvati“. Kasnije legendarna pjesma - do tada joj nije bila poznata. Pažljivo ju je slušala jednom, više puta, i svaki refren donosio joj je valove njenog mora i snagom ispunjavao. Lakše je dočekala kraj mnogih zajedničkih godina. Otada, tu je pjesmu puštala svaki put kad bi tužna bila. Bila je simbol sunca nakon kiše, bila je njena snaga.
Dosta je vremena prošlo i opet su joj se tuge sklopile, opet je život odlučio da njene snage stavi na probu. Netko tko je pokušavao da dopre do nje, poslao joj je tu pjesmu. Kroz nju, vidjela ga je kao utjehu, kao snagu. Sama činjenica da je baš tu pjesmu poslao, njoj je bila znak.
Danas ona sama sebi pušta tu divnu pjesmu kad god je tužna. Ne mora joj je nitko slati. Ona zna da je sva snaga u njoj samoj i da ima način da uvijek svoje valove tom pjesmom vrati, ako ona k njima ne može...


(snima i sluša Valcer)


24

sri

09/14

Pričam joj priču

veronikajeodlucila.blog.hr

Pričam joj priču

Rekla je da će gledati film, onaj koji smo počeli zajedno da gledamo, pa joj se prispavalo i ostala je na početku, ali nije. Rekao sam da ću u trpezariji raditi dok ona gleda film, ali nisam.

Petnaestak minuta razmišljao sam o onome o čemu smo prethodno pričali. Više nego jednom. Mnogo više nego jednom. I ko zna koliko puta sam o tome posle razmišljao... Zato što me laže. Gleda me u oči, zna da znam kako me laže, ali ipak nastavlja s tim. Više nego jednom. Mnogo više nego jednom. "Sâm si me izabrao", dodala je onako usputno...

Onako usputno dodala je i kako neki tamo on "nije ljubomoran". Na mene. "A na koga bi drugog?", zapitam se u sebi. Pri tom, taj on možda je neko o kome ponešto znam, a opet, može biti i neko drugi o kome ne znam ništa. Pitanje je koliko i ona zna o njemu, ali nju nikada nisu zanimali suvišni detalji. Međutim, zaboravila je da ja jesam ljubomoran, a posebno je - što nije smela - zaboravila koliko sam ljubomoran. Na svakog ko je pogleda, na svakog koga ona pogleda. Na svakog s kim razgovara, na svakog s kim bi razgovarala. Izašla, možda? Mogu da je pitam, ali ispričaće mi priču.

A volela bi, kaže, da, "kao nekad", ja njoj ispričam priču. Jeste, bilo je toga. Neke od tih priča, pa makar jedna od njih posebno, nešto su najbolje što sam napisao, a odavno ne pišem ni često, ni mnogo. Trebalo bi da zna zašto je to tako; trebalo bi da zna da sam umoran od pričanja priča.

Rekla je da će gledati film, rekao sam da ću raditi. Nije, nisam.

Petnaestak minuta kasnije, moje lice je iznad njenog. Smeje se. Ljubim je. Njene usne su najlepše, čak i lepše nego "nekad", istog onog iz njenog "kao nekad". Njen meki, nežni vrat sve je mekši i nežniji. Njene zavodljive, bujne grudi, naviknute na moje dlanove i usne, nestrpljivo ih iščekuju. Spuštam se niže... Smeje se. Ljubim je. I pričam joj priču.

U pravu je: sâm sam je izabrao.

Pričam joj priču; dok me jednom umor sasvim ne savlada.


Saturday, August 9, 2014
A.

Zlatna krila

impossiblev.blog.hr

22. POGLAVLJE

Evelin je začula svoje ime. Najprije sasvim tiho i daleko, zatim sve jasnije i glasnije.
„Evelin“, govorio je glas koji Evelin nikada nije čula. Osjećala je da izlazi iz međuprostora koji nije mogla objasniti. U jednom trenutku je ležala u kupaonici, a u drugom ju je nepoznati glas izvlačio iz tame u kojoj se nalazila. Činilo joj se kao da se budi iz sna.
Kada je glas postao potpuno jasan, kada je shvatila da se odbija od poznatih popločenih zidova kupaonice, Evelin se trgnula i otvorila oči.
Nepoznata, crvenokosa, iznimno lijepa djevojka joj je proučavala lice. „Evelin, čuješ li me?“ Zabrinuto ju je promatrala držeći njezine mokre ruke u svojima. Voda više nije tekla iz slavine, ali kada je bila puna vode čija se boja mješala s crvenom bojom krvi. Evelin je pogledala svoje ruke. Bile su bijele, bez traga guste krvi koji ih je samo nekoliko trenutaka prije potpuno obavio.
Zamuckivala je pokušavajući se istrgnuti iz djevojčinih ruku. Više joj ništa nije bilo jasno. Pomirila se s činjenicom da će umrijeti, a sada je bila ovdje, potpuno živa, bez ožiljaka. Kamo su nestali ožiljci s njezinih ruku? „Tko si ti?“ rekla je. Panika i zbunjenost rasli su u njezinom glasu. Djevojka ju je zabrinuto promatrala i pažljivo pustila njezine ruke, kao da se bojala da bi Evelin mogla učiniti još nešto nepromišljeno.
„Sve ću ti objasniti. Samo me moraš saslušati.“
„Više ništa ne razumijem“, Evelin je prošaptala i dalje gledajući svoja netaknuta zapešća. „Trebala sam biti mrtva. Što si učinila s mojim rukama?“
„Izliječila sam te“, mirno je odgovorila djevojka. „Ja sam Amelia, dobra vila. Zle si već upoznala.“
Evelin je zbog ošamućenosti trebalo nekoliko trenutaka da se prisjeti zašto se uopće nalazila u kadi. Zatvorila je oči i ugledala djevojke i njihove prazne poglede, njihovu blijedu, gotovo prozirnu kožu. Kada ih je pitala što su, ni u snu nije mogla zamisliti da će odgovor biti tako jednostavan - vile.
S nevjericom je promatrala Ameliu i više od ičega željela izići iz vode koja se postupno hladila.
„Možeš mi vjerovati“, Amelia je rekla i ustala. Pružila je ruku Evelin kako bi joj pomogla izići iz kade. Evelin je oklijevajući prihvatila njezinu ruku. Primijetila je svjetlucavost koja je izvirala iz Amelijine kože.
Ustala je i ogrnula se velikim bijelim ručnikom koji joj je Amelia dohvatila. Zajedno su sjele na rub kade i Evelin je tek tada primijetila koliko drhti. Nije znala je li to od straha ili od hladne vode u kojoj se nalazila.
„Objasni mi što se događa“, zatražila je. Nije bila sigurna je li razočarana jer njezino samoubojstvo nije uspjelo ili sretna jer ju je Amelia na vrijeme spasila. Da se nije pojavila u njezinoj kupaonici, već bi bila mrtva. Bilo je teško to zamisliti.
„Znam što zle vile žele od tebe“, Amelia je rekla, „a ovo što si učinila dokazuje da ne želiš postati jedna od njih.“
„Radije bih umrla nego postala jedna od njih“, Evelin je odlučno rekla i odmahnula glavom. Nije znala koliko je točno sati dijeli od ponovnog susreta s njima, susreta koji će promijeniti njezin život. „Kako ti to znaš?“
„Znam sve. I mogu ti pomoći.“
Pomoć je zvučala tako divno, obećavajuće i osvježavajuće. „Kako?“
Amelia je uzela njezinu ruku i snažno je stisnula. Željela je da Evelin osjeti sigurnost i povjerenje koje joj je željela pružiti. „Možeš postati dobra vila.“
„Kako bi bilo da ostanem čovjek?“ Evelin je naglo izvukla ruku iz Amelijinog stiska. Bilo joj je dosta svih vila i njihovih glupih prijedloga. Željela je da se zauvijek maknu iz njezinog života i ostave ju na miru. Nije se mogla ni ubiti bez da se jedna od njih upetlja i upropasti joj planove.
„Možeš postati dobra vila ili loša, a možeš i umrijeti. Odluka je na tebi.“
Iako nije željela ništa od toga, Evelin je razmatrala treću opciju koja je bila pred njom. Zle vile su tjerale jezu u kosti pri samom pogledu, dok se Amelia zaista činila najboljim i najdražesnijim bićem koje je ikada vidjela, nije to mogla zanijekati. Čim je vidjela njezino blago lice i tople oči, znala je da joj ne bi mogla nauditi.
Evelin je trebala vrijeme kojeg je bilo sve manje. Trebala je razmisliti o svemu, ali znala je da mora djelovati brzo. Hvatala ju je panika. Ako joj je nametnuto biranje između dobrog i lošeg, izabrat će dobro. Svatko normalan bi to učinio, zar ne?
„Dobro“, rekla je. „Učini me dobrom vilom.“
Zatvorila je oči. Očekivala je da će Amelia mahnuti čarobnim štapićem, pustiti čaroliju iz čarobnog kažiprsta ili reći neke moćne riječi kako bi je pretvorila u vilu. Umjesto toga, bljesak je obasjao malenu kupaonicu u kojoj su se nalazile. Podsjetio ju je na bljesak nakon kojeg više nije vidjela Lenija, bljesak u kojemu se i sama nedavno našla. Kada je otvorila oči, pred njima je stajalo tupo lice jedne od zlih vila.
Evelin je vrisnula i zgrabila Amelijinu ruku. Iako je tu djevojku upoznala prije nekoliko minuta, znala je da joj može vjerovati i da ona nikome neće dopustiti da je odvede i povrijedi.
Evelin je doživjela toliko toga u zadnjih nekoliko dana, nije bila sigurna je li sve to uopće bilo stvarno, ali kada je shvatila da u njezinoj kupaonici stoje dvije vile, jedna dobra i jedna loša, odlučila je poći s dobrom.
„Neću poći s tobom“, uplašeno je rekla zloj vili koja je izgledala kao da će ih obje sravniti sa zemljom samo svojim pogledom. Amelia je stala ispred Evelin ne puštajući njezinu ruku, zaklonivši je svojim predivnim krilima. Evelin je zadrhtala od samog pogleda na njih i nije mogla zamisliti nešto tako lijepo i veličanstveno na svojim običnim, ljudskim leđima.
Zla vila je otvorila sablasna usta koja su stvorila zastrašujuću crnu prazninu koja je, Evelin se činilo, mogla usisati sve pred sobom. Nije rekla ni riječ. Evelin je shvatila koliko je ljuta na nju, koliko ju je Amelia uzrujala. Bilo je jasno da se upetljala u njezine planove i da će joj platiti zbog toga.
Evelin je u jednom trenutku promatrala zlu vilu koja im je razjareno prilazila zgrčenih prstiju na čijim su vrhovima bljeskale malene munje, a u drugom se našla u blještavilu od kojeg nije vidjela ništa osim Amelijine crvene kose i predivnih, svjetlucavih, zlatnih krila.
Tada je shvatila da je zauvijek napustila roditeljsku kuću u kojoj je živjela sve ove godine i da se u nju više nikada neće vratiti. Znala je da je njezin stari život završio, da putuje negdje gdje više ništa neće biti isto, gdje ona više neće biti ista.
Nije vjerovala da je moguće, ali osjećala se sigurno.

Točka prijeloma

magledolaze.blog.hr

Kao proliveni čaj iz dopola ispijene šalice dan je iscurio preko horizonta; jednostavno se samo prelio na drugu stranu i nestao.

Nastupila je potpuna tama jer je ugasio zvijezde, a kako je Mjesec uklonio još ranije, sada je bio mrkli mrak, onako kako je volio.

Smjesti se u naslonjač, podigne desnu nogu na stolčić obložen jastucima - prokleti kuk, osjeća ga ponovo već neko vrijeme , morati će na tome opet malo poraditi – pa pipkajući za lulom u džepu kućna ogrtača poviče:

- Ajde sad', ulazi.

Potpunu tamu razbije žuti trag svjetla kada se vrata otvore za trećinu i savršeno odrezana crta na granici svjetla i tame bi narušena glavom u nepravilnu okviru.

- Izvolite?- kaže glava.

- Papir, olovka, ajde, šta si se ukipio? - kaže ovaj u naslonjaču gledajući udesno gore, iako je znao da tamo nema nikoga i da ne može s te strane očekivati nikakvu pomoć. Ide mu taj Perica na živce, iritira ga, takav spor i snishodljiv i suosjećajan i ako nastavi tako sporišati, sam sebi neka je svjedok, pozvati će Lucijana da se vrati pa kud' puklo ... sve je bolje od ovoga.

- Ajde, pričaj, što imamo za sada? – upita spodobu u dugoj halji obasjanu škiljavom svjetlošću koja je prodirala pored štokova – šta je sad' na redu? Daj šibice...

Petar priđe i kresne jednu od onih američkih, te su mu se naročito sviđale pa ju prinese starčevoj luli, unaprijed znajući što će se sada dogoditi.

- Pazi bradu - kaže stari, kao i svaki puta do sada u istoj situaciji - to je prvo što sam stvorio. Dobro, ajde sad'- nastavi pućkajući prve dimove mirisna duhana. Da čujem ...

- Paaa evooo - počne ovaj, imamo nešto posla u Biafri... Vijetnam, standardno... slabo je svjetlo ne vidim baš, samo malo, molim... aha, imamo i nekakav rudnik u Engeskoj... nešto novorođenčadi, starčad, da, da... iskliznuće putničkog ... ma gdje mi je ... aha, evo... uh, gospode, sigurni ste u ovo?- zastane malo pa podigne pogled na starog.

- Daj da vidim - mimo običaja nagne se malo prema naprijed - prokleti kuk...da, da... to mora tako, mora - kaže pa se uz uzdah olakšanja zavali natrag.

- Dobro, onda štriham - isplazi Petar malo jezik u stranu pa tintiblajkom - ne bi stari potrošio nešto novaca na kancelarijski materijal, ma kakvi, Bože sačuvaj, a ima tako lijepih guščjih pera... eh - dobro, dakle, ček'te da vidim... aha, evo... prije rata je, znači Jugoslavija, Petrinja... aha... a od čega? - upita starca.

- A šta ja znam – pućne ovaj - stavi neku bolest ... ajd', da ne boli puno i da bude brzo, nek' mu bude ... iako, od njega nikada ništa, ma znaš ...

Petar kimne glavom i stavi kvačicu.

- Eto, gotovo.

Hodajući dugim hodnikom do svoje ćelije ponovo je bio nesretan jer ne može dati otkaz. Da je znao, nikada ne bi ušao u to, nikada. Glup posao do zla ... tu zastane i skrene misli. Stari je zlopamtilo, ne treba mi još i taj problem - pomisli.

Uostalom, svatko neka se brine za sebe, što ja tu mogu.

*****

Je li utjeha spoznaja da ne možemo ništa mijenjati jer je već sve unaprijed zapisano, odlučeno?

Štrihano.

Je li točka prelijevanja dana u noć ono mjesto/vrijeme kada On donosi odluke?

Treba li se tog vremena u danu čuvati? Kleknuti? Psovati? Moliti?

Što?

Ne znam odgovor...

No, siguran sam da su u pravu oni koji kažu da je svaki razgovor s Njim uvijek na osobnoj razini.

Jer, On i ja, kada osjetimo potrebu, razgovaramo ponekada.

Istina, kratko.

On, umjesto pozdrava kaže:

- Vera.

A ja na to, već gotovo četrdeset godina, uvijek jednako odgovorim:

- Odjebi, seronjo.

0/000000000000000000000

pametnizub888.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic

„Muškarci koji ćelave noću imaju 26% više šansi (u odnosu na ostale muškarce) da do 21. godine razviju kompleks manje vrijednosti“, reče Durham Bajbonilo, sociolog medicine i pričuvni ratar.
Sjedio je za okruglim stolom u prostorijama Udruge, baš kao i ostali sudionici famozne panel diskusije (prostorija bijaše odvojena od susjedne, namijenjene uzgajivačima bezvratih nojeva, bijaše odvojena panel pločama u boji natrulih smokava). Sjedio je i lagano sijedio jer mu razvoj diskusije nije išao u prilog.
„Unekoliko ne“, odvrati mu Asuana Pasjakovska. „Tko normalan ćelavi prije 21.?“
Asuana bijaše starica od možda 100, a možda i 60 i kusur godina. Nosila je lovački kaputić preko konjičkih hlača i tijaru od jantara posred dostojanstvene srebrn-frizure. Bavila se statistikom nevoljenih brojeva i, u slobodno vrijeme, kamikaštvom u akvarijskih ribica.
„Pa valjda onaj“, odvrati na primjedbu Pasjakovske kolega Bajbonilo, „koji će u dogledno vrijeme razviti kompleks manje vrijednosti! A dogledno vrijeme stiže – u 21. godini.“
„Ne dižite tenzije“, reče moderatorica Gurunda Joblon, koja je honorarno radila kao medijatorica, što je iz njezine reakcije bilo i očito. „I tiše govorite. Sljedeći govornik!“
„Osobe koje piju više od čaše i pol vina na dan imaju razvijeniju socijalnu inteligenciju od onih koje piju čašu i dvije trećine čaše vina na dan“, reče Uštupak Pojmenko, informatolog religije i površinski rudar u miru.
„Nemoguće!“, usprotivi se Suprotiva Turkomelj, homeopatkinja vertikalnih sustava i voditeljica ispostave „Bečkih konjušara bez granica“ u Hrvatskoj. „Što više alkohola, tim veća socijalna inteligencija! Pa to je, barem, svima otprve jasno.“
„Pijanduro!“, prodere se Jolmir Svaštan i padne sa stolice.
Bio je, kako se to obično kaže, trešten pijan.
„Dosta!“, uznemiri se moderatorica Gurunda Joblon. „Ovo je sad već na rubu incidenta. Prekinut ću diskusiju nastavite li s ovakvim ponašanjem. Imam pravo na to. Sljedeći govornik!“
„Osoba koja preživi tsunami, neće se baviti surfingom!“ reče Samba Rumbić, bez curriculum vitae.
Sad se već govornice i govornici stadoše javljati za riječ bez reda, bez kraja i konca, ne vodeći računa o moderatorici Gurundi Joblon.
„Ovo je, kolegice Rumbić, znanstveno posve neutemeljena tvrdnja! Postotci, gdje su vam postotci!?“
„Točno – kakve su ovo gluposti? Zar ćemo se izražavati u poslovicama? Tko pod drugim jamu kopa, ima 12% više mogućnosti da sam u nju padne negoli onaj koji ju je ne kopa!“
„Tko rano rani, 200% sreće grabi!“
„Pas koji laje ne grize u 31% posto slučajeva, ali karavane mu prolaze ispred razjapljene njuške u 100% slučajeva!“
„Ima jedan među nama koji jede s prasicama…“
„Ali to nije poslovica!“
„Ali ovo nije diskusija o poslovicama – barem nije trebala biti.“
„Što je ovo?“
„Ovo je…“
„Da znate da i jest!“

VSI TI CAJTI KAJ SU PREŠLI....................

mekon.blog.hr


Na dobrem našem starom Gornjem Gradu ima jena takaj stara brtija.. Jee… ste pogodili.. to je birtija "Pod starim krovovima " v Basaričekovoj 9.. Vse skup.. ta brtija tu malo odprta..malo zaprta.. pa spet odprta.. dela okol dvjesto let.. Pa i sama hiža ima prek tristo let..pa tak i zgledi ..



Se sećam kak klinac.. su moji imali prijatele tam v Čirilometodskoj 3. pa smo se posječivali.. I dok su babe klafrale i spremale nekaj za pregristi muški su prešli pod Stare Krovove na špricer.. A kak sam i ja sebe smatral za muškog i ravnopravneg, sam inzistiral da pem i ja. Naravski.. nis ja pil špricera.. al sam uvek dobil čašu himpersafta.. To vam je kasnejše po novem postalo malinovac ..
Bil je nekakšni mršavi stari za šankom.. je imel podrapani lajbek od vune i masnu šiltericu na tikvi.. pa je z velke flaše natočil dva prsta domačeg himpera v čašu i onda našprical soda vodu z sifona. Pa kak sam ja več onda navek bil žedan.. mam sam čašu zdigel na gubec. Pa bi me soda kaj je kipela v čaši.. zašpricala do pol glave. I ak se nisam obrisal ostala mi je glava ljubičasta kak oni indigo papir..
A sama birtija zgledala je tak kak je i bila dok je još kralj Matijaš hodil po svetu. Stari drveni šank je z nutarnje strane bil z letvami podšprajcan.. a drveni stoli i stolci zabiti z svim vrstama čavlov.. Stoli su imeli flekaste črleno bele kockaste stolnjake.. a sve se je tak klimalo i zibalo pa si dobro moral pazit da te daska na stolcu ne ščipne za rit..
V taj pajzlin su dolazili oni keri su si mogli priuštiti špricera ali kakvog ljutog napitka. Kak je purgerija na Gornjem Gradu vglavnom bila sirotinjska, ni bilo velkog prometa. Najveć je bilo gosti v nedelu gda su na misu pri Svetom Marku prihajali i oni z Donjeg Grada. Pa su ženske i deca prešli v cirkvu, a mužki bi se prešli pričestit v brtiju Po stare krove.. A prek tedna su v brtiji sedeli navek isti domači pijanci.. Su lokali i igrali Šnapsa.. al slagali domino..
Na šanku je bil štap na poprek zabijen..kak Jezušof križ.. na kojem su viseli slani pereclini tak trdi da si mogel zube polomit na njima. Valjda su tam viseli od Božića do drugeg Božića.. Je gazda.. nigdar mu nis znal ime.. imel na stalaži na tanjuru i trdo kuhana jajca.. kaj si je gost mogel pojesti gda je spil tri špricera al par rakija… Onak.. gda bi gazda videl da ti baš nekak više nejde špricer.. mam bi pred tebe del mali tanjurek z zljuštenim.. posoljenim i zabiberenim kuhanim jajcem.. Gda si belanjka zgutal..oni žumanjak ti se zalepil negde na putu do želuca.. i kaj.. trebal ti je još jen špricer da to poteraš do kraja v želudec ..
Pa sam ja videl kak to moj tatek i nejgof pajdaš delaju.. sam si i ja poželel jedno jajce.. Vrabec ga dal.. sam se skor zagutil .. Sam videl kak ova dva bedaka fest zineju i samo debelo progutaju to jajce.. A kak meni ni to uspelo.. ja sam ga prežvakal pa mi se zalepil i za nepce i za jezik i začepil požirak ..Se razme.. to je zahtjevalo još jen himpersaft..
……….Pak je onaj taj naš prijatel vmrl i onda više nismo dolazili sim gor. Prošla su leta a ja sam na Gornji Grad dolazil .. kak sam to već opisal negde drugde ..
Birtija Pod starim krovovima je menjala gazde ali je vse slabše delala. Ni bilo nikog gdo bi troška delal. Pa su je zapirali.. pa otpirali.. pa je puno let bila generalno zaprta…
A onda hiladudevectosedamdesetog leta na Gornjem Gradu su snimali najboljši horvacki film v povesti .. "Tko pjeva zlo ne misli". Pak su film snimali v Basaričekovoj 11 v dvorišču i na prvem katu taki z dvorištne strane..
A birtiju su zkoristili.. malo pririhtali i je bila del gde su se isto tak snimale špelancije pri šanku.
I tak je birtija znova postala popularna par let. Su je novi gazde.. nekakšna dva brata znutra obnovili praf onak kak je i v starini zgledala..
A kak je vreme prolazilo.. birtiju su spet vsi pozabili do onih slavnih devedesetih. Si je neki novi gazda zgruntal kak buju zdaj tu dolazili politikanti.. saborski zastupniki …. ali brus… Nisu ti dotepenci i paori znali ništ o starem Zagrebu i našim navadama… a stara brtija je čubila prazna.. Pa su v Stare krovove začeli dolaziti pjesniki.. likovnjaki.. muzikanti i još razni umetnički svet.. pa su se tam družili i zabavlali.. popevali.. recitirali .. Pa je spet bilo jeno vreme zaprto.. Nema nekakšne dobre zarade na tem umetničkom svetu.. Im je gazda vse daval na veresiju.. a gda se komu fajn duga prikupilo.. jenostavno više ni došel..ha … Znutra je pak trebalo vse obnovit od zida..plafona i drvenog poda.. Vse je sprhnulo.. Gor na prvem katu..ha.. drugeg nit nema.. živi stara ženska.. vlasnica te hiže.. Ona nema peneze za to vredit..pa nit za ostali del hiže.. tam z dvorištne strane je vse od dreva naređeno..pa je to strunulo i postalo čak opasno da se vse zronda na hrpu.. I tak ti zdaj vsaki čas negdo drugi dole tu staru brtiju zeme v zakup.. pa malo nekaj pokrpa.. pa se onda tu nekaj spelava.. I dalše se tu skuplaju razni umetniki.. književniki.. pjesniki.. a nafčer gda vsi več spiju tu ti dojdeju nekakšni đezisti muzicirat.. Nutra se i dalše more za starim šankom nekaj spiti.. mi se čini i da ima nekaj za v požirak porinut.. a to nisu jajca.. kak se v pravi brtiji i spada.. Čul sam da su cjene dobre kaj se dotikavle plitkoga žepa.. A na vratima piše da je sadašnji zakupac te brtije.. nebuš veroval.. Grincajg d.o.o. to je nekakšno poduzeče za ugostitelstvo.. Ja tu navek projdem ranejše vjutro gda je još zaprto..
……… A sama ta stara hiža nema još razrješeno pitanje gdo je pravi vlasnik.. Stara ženska kaj gore živi trdi da je ona.. Grad Zagreb trdi da je jen del nijhof.. I dok se o tome razpravla.. hiža vse bolše propada……



A mam tu pri toj staroj pohabanoj je ova friško obnovlena.. pa je to ta v koji su delali oneg našeg filma.. Jezušek.. kak si navek znova rad pogledim teg filma.. pa su nakon kaj su skončali to snimanje.. hižu z dvorištne strane letima tak zapustili da je vse skroz na skroz propadalo.. Je tu gor na katu živela nekakšna sirotinja.. se to reče.. socijala.. a dole v dvorišču se letima skuplalo smetje i rasel drač..
Z vulične strane v prizemlju je v ti hiži Poštanski ured.. a taj je tu na tem mestu još od Kralevine.. pa vse do denes.. A gor na katu je nekakšni Gradcki arhiv i tu delaju dva službenika.. premećeju papire sim pa tam.. Do lanjskeg leta je i ta hiža zvana zgledela kak da ju je tajfun očerupal.. I gda je več zgledelo da bu cela prešla kvragu je negdo z Gradcke uprave naredil da se to obnovi.. Bormeš su to delali skorom leto dni.. Zdaj je kak cukorek.. i zvana i znutra z dvorišča.. Pa se još nezna kaj bu v njoj bilo.. Neki veliju da bu tu nekakšni ..se reče.. hostel.. drugi da bu muzej.. zapraf opče ni važno.. Hiža je v vlasništvu Grada pa je dobro prešla.. Pa si ja gruntam da bi radi same lepote i očuvanja Grad trebal vse te stare hiže uredit o svojem trošku.. Al kak to pojasnit onem dotepencu z bregof kaj gradcke peneze žulja v svojem žepu..

Serbus ………..

23

uto

09/14

Opuzenke

umornooko.blog.hr

Još od prošloga četvrtka, kod nas doma vlada opsadno stanje. Ne, nije nas poharala nikakova elementarna nepogoda, ka ča je to sad u điru, nego jedan mali, obični „#$%& VIRUS, pas mu mater, eto tako! A kako san sigur da je virus? Iskustvo, sinko, jer je uvatilo i mene, i mater i babu i ujca, svi smo šmrkali. Ne ONO bilo, nego onako, junački, potrošili smo sve zalihe papirnati šudariči (maramica, za sjevernjake), a kad je nestalo, kad je uvatila kriza ... dobar je bija i oni Zewa, troslojni ča miriše na praske (breskve, za sjevernjake) cerek
Još uvik nisan reka kako san sigur da je virus. A lipo, po sebi! Kako ja svaki dan popijen šaku oni moji „bonboni“, a u zadnje dane pijen i dvi vrste antibijotika radi noge, nijedna poznata bakterija ne bi tot jemala šanse za priživit, atroke razmnožavat se. Virus je, amen!
Vinka nije bila u skulu od četvrtka ... mene je uvatilo u petak, pa san računa da će me molat priko vikenda, ali jeste kua dragi gledaoci ... Tek san danas prista fibrat, pa san i ja peška, ne baš drage volje, dva dana bolovanja headbang
Vidin da je odnija vrag šalu, pa san se odlučija nabavit tešku artiljeriju, da mi se ovo ne bi dogodilo bar u dogledno vrime ...
Nije baš bilo ono „Alo Bing, kako brat ... „ ali deboto, javija san se Matku Sutonu, mome prijatelju i uživo i sa Fejsa, pa kad mi je reka pošto su doli u otkupu, doša san u iskušenje da nabavin na brzinu kombi, ili barenko koji Caddy ili slično govance sa malin košon izad. Ipak, othrva san se, pa smo se odma poslin obida, sa našon Kobilon Suzi, Zakonita i ja uputili autoputen prema dolini Neretve. Prolazija san ovod par puti, silon prilika zbog „zdravstvenog“ turizma na proputovanju za Ljubuški kod travara Sadikovića, ali ovu dionicu do Ploča san odvozija prvi put. Sad, kad san proša Dalmatinu uzduž i popriko, prisežen da mi je ovi donji dil južnije od Dugopolja, puno ugodniji za vozit ...
Dokopali smo se Ploča za uru vrimena, i to bez forsiranja ... pa produžili lagano dolinon Neretve, registrirajući usput lokalne arhitektonske znamenitosti ...

 photo zanimljivostt1_zpse9a7f903.jpg

... ili pak simpatične lokalne običaje autohtonog življa ...

 photo zanimljivostt_zps541affa7.jpg

Začas smo došli do Opuzena, a Matko je ima već sve pripremljeno, pa smo ka iskusni trgovci samo prikobacili u našu ambalažu. Sad smo mogli na miru popit kavicu u „Strade“, i naravno, napravit neizostavni „selfie“

 photo matkoija_zps66d146f7.jpg

... sa Matkom Sutonom, „zloglasnim“ fotografom, autorom znamenite slike „Pet kanadera se napajaju iz Neretve“, inače fotomontažom, prilično vještom, koja je nagu**la veliki dil domaćeg medijskog prostora, uključujuć i mene osobno, a na veselje autora samog. Evala Matko, još jednom! I velika fala za pomoć pri nabavi mandarina! Nadan se da ćemo se u ča skorije vrime vidit u Kaštila, kako si i obeća ...
Nakon obavljene transakcije, nije nan ostalo ništa drugo nego da se Zakonita ...

 photo opuzen1_zps7645e917.jpg

... i naravno, moja malenkost, uputimo prema zalasku sunca ...

 photo opuzen_zps12e8b25d.jpg

Nakon malo više od uru vrimena, mandarine, original Opuzenke, su bile na sigurnome, u konobi ...

 photo mandarinke_zps7184a1f7.jpg

... spremne za skoru konzumaciju.
Zdravi i veseli bili! mah mah mah

Neobičan San

runawayfromreality.blog.hr

Bila je vedra i mirna noć. Sklupčala se pod pokrivačem u toplom krevetu. Zraka svjetlosti dopirala je izvana u sobu. Tada ga je ugledala. Bio je mršav i blijed, gotovo proziran. Imao je upale obraze i vrlo malo kose. Izgledao je bolesno, jako bolesno.
"Zdravo!" Pozdravio je kao da je najnormalnija stvar na svijetu što je u njenoj sobi usred noći.
"Tko si ti?" uplašeno ga je gledala.
"Ja sam San", pružio je svoju dugu koščatu ruku da se rukuju.
Plašljivo ju je prihvatila. Bila je hladna.
"Ja sam.." krenula se predstavljati.
"Znam tko si ti", prekinuo ju je, "Znam sve o tebi. Ja nisam samo San, ja sam tvoj San."
Bila je očigledno zbunjena.
"Pitaš se zašto ovako izgledam?" nastavio je, očigledno svjestan svog bolesnog izgleda, "Zato što umirem. Nestajem, jer si prestala sanjati. A još manje truditi se da postanem stvaran."
Osjetila je te riječi kao pljusku.
"Ja... Što da radim? Ne znam kako..." nije znala što reći. Bila je zbunjena, uplašena, tužna i razočarana u isto vrijeme. Razočarana samom sobom.
"Još nije kasno", odvratio je. Usta su mu napravila oblik koji bi se mogao nazvati osmijehom da cijeli njegov lik nije tako stravično izgledao.
Probudila se. Srce joj je lupalo nevjerojatnom brzinom. Kako simbolično da joj se San ukazao baš u snu. Sunce je već izašlo i obasjalo je sobu. Kad su joj se otkucaji srca smirili, pogled joj je pao u kut sobe gdje je stajala gitara, a kraj nje bilježnica u koju je godinama upisivala stihove koje je željela jednog dana negdje otpjevati. Još nije kasno. Te su joj riječi odzvanjale u ušima.

Image and video hosting by TinyPic

Znaš li ...?

erin-brokovich.blog.hr

Ležim u svom krevetu ... sama. Puštam si pjesme s mobitela jer mi treba nešto da me smiri i nešto da mi pomogne da zaspem.
Počinje njegova pjesma. Damn.. to mi neće pomoći. Iako to ne želim u glavu mi ulaze ta naša sjećanja. Zapravo, moja sjećanja na nas.
Ovo me neće uspavati.
Smijali smo se često. Završavali si misli i rečenice. On je bio osoba kraj koje sam šutjela. To je bilo dobro.
Nismo dugo bili skupa. Zapravo ni nismo bili skupa. Družili smo se često i onda je on nestao. Samo je prostro neko mlako objašnjenje i nestao iz mog života.
Uvijek želim biti posebna osobama do kojih je meni stalo. Želim biti posebna kao što su oni meni i zapravo me rastuži ako im nisam posebna. Mislila sam da sam njemu posebna. Mislila sam da me on nikada neće zaboraviti.
Prošlo je osam mjeseci...zaboravio me.
Trebala bih i ja njega, ali nije to tako jednostavno. Ne plačem svaki dan i nije mi se dogodio smak svijeta, nego mi jednostavno nedostaje. Nekada ni ne mislim na njega, ali kada me ovako pred spavanje pogodi njegova pjesma ne osjećam se baš najbolje.
Voljela sam njegov glas i njegovo sviranje gitare ... miris cigara i viskija u njegovoj sobi.
Zapravo je taj dio života baš nekako maglovit. Imam toliko sjećanja ali žao mi je što ih nema više. S vremenom se izližu i ja bi nova sjećanja.
Najviše me nervira što ne znam misli li on na mene.
Ja sam bila glupo žensko s viskijem u jednoj ruci i mobitelom u drugoj i pisala da mislim na njega i da mi nedostaje.
Izbrisala sam broj. I njegov Facebook profil. Imam samo njegov mail ali tamo zbilja ne mislim pisati.
On nije pisao. Nikada.
Mrzim svoj rođendan... mrzim te proslave i činjenicu da je to kao moj veliki dan. Mene samo rastužuje. Ne zbog godina,starosti ...nego jednostavno padam u depresiju ...postajem tužna, razočarana... razmišljam o svojim propustima i samoći ... nekako se sve skupi. Zaboravio ga je. Zaboravio je moj rođendan. Nije napisao niti jedno jedino slovo da mi kaže da će sve biti uredu i da se "dignem u glavi" i nabacim osmjeh. To, unatoč svemu, boli.
Podigao je ljestvicu dečkima koji dolaze poslije njega. Malo je onih koji mu se približe, zapravo do sada niti jedan. Bit će teško nadmašiti taj pogled ili te dodire.
Mislim da svi oni skupa nisu imali u dodiru toliko poštovanja prema mome biću kao on. Toliko nježnosti i snage u jednom. Toliko požude i poštovanja. Želim ga ... nedostaje mi ... a on to ne zna.
Voljela bih ga sresti jednom i pogledat ga samo u tišini, okrenuti se i otići. Samo želim da zna da mi je stalo. Želim da osjeti da mi nedostaje.
Bila sam posebna tih nekoliko mjeseci. Sretna. Lebdjela. Nije da sam sada nesretna. Samo usamljena nekako. Postoji razlika.
Kaže jedna pjesma da se uvijek vrate... kaže da nikako da nauče ponašati se normalno iz prve nego im treba nekoliko padova i odlazaka ali se vrate pognute glave i kažu oprosti.
Ne treba mi oprosti, ne treba mi opravdanje,ne trebam ništa drugo osim pogleda.
Samo želim da čuje ono nečujno ... Znaš li ? ...
M.M.

I.

vahabith.blog.hr

Vremena su teška, kaže radio, kažu novine. Ne, neće se popraviti, baš naprotiv. Samo što ne izbije rat. Samo što ne izbije rat… A to govore već godinama, desetljećima čak. „Samo što ne izbije rat.“ Ako nije izbio rat kad je drug Staljin umro, neće ni sad s ovom poljskom Solidarnosti i našom Raspjevanom revolucijom. Te silne željezne zavjese, pa još taj „hladni“ rat… puste priče. To nije rat. Dok nema oružja, krvoprolića, izbjeglica, to nije rat. A mi smijemo pjevati.

Melite je oduvijek htjela biti čelistica, govoriti francuski i živjeti u Parizu. Ali sudbina je htjela da joj se roditelji rastanu kada joj je bilo samo 5 godina, ona je ostala živjeti s nezaposlenom majkom, Sovjetski Savez stalno je oscilirao, majka nikako nije mogla stati na svoje noge, novaca jednostavno nije bilo i Melite je svojim snovima morala zauvijek reći zbogom. Još se ponekad znala uhvatiti kako noću maše svom nesuđenom violončelu, neizgovorenim francuskim riječima, Operi Garnier… I tako je u konačnici završila u luteranskom internatu Svete Agathe gdje je kretala u posljednji razred srednje škole. To je bilo zato jer njena majka internat nije morala plaćati, a htjela je da joj kćer bude pismena i sposobna. Bilo je to nešto poput samostana, s konstantnim molitvama, budnicama, klečanjem pred oltarom, časne sestre držahu predavanja njima djevojkama, fratri dječacima, domovi jednih i drugih bili su odijeljeni, svatko je imao svoje krilo i kretao se unutar njegovih granica, kao da ih je bilo smrtno strah da se ne dogodi kakva nepodopština, kakav smrtni grijeh, kao da je pogledati suprotan spol u oči značilo gorjeti u paklu. Ali i to je trpjela, ne zato što je bila pobožna, već zato što joj je stalo da održi makar djeliće svojih maštanja, možda rata ipak ne bude, možda upiše kakav dobar fakultet, možda će biti od nje nešto.
I tako je puna nade u grudima brižljivo slagala svoju odjeću u kofere, pripremala se za još jednu, možda posljednju godinu u tom internatu, u kojem će sve teći jednako monotono kao prije, uz iste molitve, iste ljude, iste grijehe koje treba ispovijedati… a možda i ovaj strah pred ratom donese i čega novog.

„Kako si to odjevena?“
Ate zastane pred vratima kuće i spusti pogled na svoju odjeću. Isprane traperice, tenisice, čista majica. Makne pramen svoje pepeljasto plave kose s očiju i uzdahne. „A kako bih trebala biti obučena?“
„Možeš obući i nešto ljepše.“
„Zašto?“ podboči se o vrata.
„Kako misliš zašto? Pa nisi nekakva farmerica sa sela, ta zna se tko smo.“
„A da? Tko smo? Trenutno ne vrijedimo puno više od farmera sa sela. Ako vrijedimo i toliko uopće.“
„Ate, znaš da –“
„Majko, ne želim o tome“, kratko ju prereže i otvori vrata da iznese svoje kofere. Bila je umorna i jedva je čekala ponovno se vratiti u internat gdje je mogla utonuti u sigurnost svoje anonimnosti koju je izgradila. Još uvijek se ponekad znala buditi u mraku svoje skučene studentske sobice od glasova u snu koji su se tiho svađali i tatine šake koja je udarala po jastuku. Sada barem više nije plakala, ne kao prije, kad bi plakala kod kuće u krevetu pa bi tata, zastrašujući ljudožder, uletio u sobu i zaurlao „Hoćeš li više spavati ili nećeš?“ i zamahom drvosječe nekoliko puta ritmički udario po njenom jastuku tik do njene ukipljene glave. Ti bi glasovi bili prigušeni, tatin je bio više žalostan, mamin izazivački. U internatu se barem nije morala bojati da će svaku večer iznova slušati mamu i tatu kako se svađaju, o stvarima koje nisu htjeli da ona zna, a koje je razumjela i više nego je htjela. I tako se uvijek oblačila onako kako su se oblačila djeca kojom je bila okružena, pokušala se utopiti u toj bezličnoj masi siromašnih ljudi koji svojoj djeci nisu mogli priuštiti topao obrok, a kamoli ih poslati u dobre škole pa su ih onda slali ovdje, u luteranski internat Svete Agathe koji je bio nešto poput sjemeništa i doma za nezbrinutu djecu, i to je njena majka znala, to ju je pomalo i ljutilo, što mora sramotiti svoje ime slanjem djeteta u tu siromašnu okolinu punu prljave djece i uniformiranih misli kako bi sebi mogla priuštiti makar taj posljednji sjaj glamura koje je njen muž imao.
Uhvatila je Ate majčin pogled prije nego li je zatvorila vrata kuće za sobom i znala je da su obje umorne od te blesave igre koju su igrale prije svakog njenog odlaska.


Kron i Alf dijelili su ulicu, dijelili su uspomene, dijelili su i tu tijesnu studentsku sobu i internatu Svete Agathe, dijelili su ponekad i knjige, kadšto i djevojke, nisu puno razmišljali o budućnosti, osim kada bi ih se pitalo, mislili su uvijek što bude bit će, ali ova godina, osjećali su, bila je ponešto drugačija, osjetili su to onog trenutka kad su otključali vrata svoje sobe i ponovno se vratili u taj posvećeni prostor, omeđeni tim bogobojaznim zidovima, nekakva težina pritisnula ih dok su odlagali svoje kofere na krevet, a onda su zajedno sjeli za maleni stolić što su ga zgurali uz prozor i dugo se gledali u toj tišini dok se težina sasvim ne slegne.
Dobro je Alf znao kakva se pitanja vrte Kronu po glavi, dobro je Kron znao da Alf po prvi puta razmišlja o sutrašnjici bez da mu je itko postavio kakvo pitanje, ali zapravo – obojica su toga bila svjesna – pitanja su bila posvuda oko njih, upućena i neupućena njima, vrištala su iz naslovnica novina, ocrtavala se na licima ljudi, zirkala ispod skuta časnih sestara dok su im otključavala vrata kapije, sve je nekako bilo drugačije, ti nemiri diljem Sovjetskog Saveza, priče o samostalnosti, svugdje je prijetnja rata visjela opasno, zlokobno se nadvila na njih, unijela nemire u njihove duše, sve je to odjednom bilo bitno, a oni nepripremljeni.
I što ako doista izbije rat, a Kron je kilometrima daleko od svojih malih sestrica i bake i djeda što još jedva da imaju i snage za nahraniti i obući ih, hoće li se Alfov otac i majka skloniti k njima, Alf je isto često o tome razmišljao, „Možda da o tome mislimo neki drugi put?“ i tako su oboje odložili ruke na stol, gledali u vlastite prste nekoliko sekundi i ustali da raspreme stvari, ipak je ovo njihov drugi dom sada.

Paris i Theia bili su starosjedioci ove bogom dane ustanove, oboje ostavljeni pred kapijom samostana na isti dan te ih je stoga uvijek pratila neka čudna povezanost kao u brata i sestre, iako krvno povezani nipošto nisu bili. Čudno je bilo to kako se Paris već od malih nogu omilio od Boga, nije mu to držalo vodu, „da je Boga, ja ne bih završio ovdje, On ne bi dopustio da me se mama i tata odreknu“, a Theia bi mu tiho šaptala „nemoj tako, mogli smo završiti gore“, jer oboje su znali da je to istina, oboje su vidjeli na svoje oči kako druga djeca prolaze, ta nije njima ipak bilo tako loše, imali su čistu odjeću, topao obrok, knjige, obrazovali su ih, nije to bilo tako strašno. A Theia opet je gajila u sebi neku toplu zahvalnost, nije to bila pobožnost, samo sreća što je uspjela pronaći kutak za sebe, uz Parisa i Ate, nisu ni Alf i Kron bili tako loši, iako sami Bog zna da je vrijeme da počnu misliti o svojim životima, nisu više djeca. Tužno joj je bilo ponekad razmišljati kamo će ih život odnijeti, svi su bili jednako obeshrabreni, nisu gajili nikakve snove, ničemu se nisu veselili osim tim zajedničkim druženjima u vrtu, otupjeli već na prijetnje fratara i časnih sestara, samo su htjeli biti na okupu, pričati o glupostima kao što je dužina suknje male Yvonne iz paviljona C, kako je Ate opet udijelila šamare nezahvalnoj Barbri, Kron se isto tako opet tukao, Alf je pročitao novu knjigu, oko takvih se stvari vrtjelo njihovo druženje jer nisu mogli i nisu htjeli pričati o tome kako se osjećaju jadno, nisu ni znali da dijele taj jad, a onda su došla i ta nagađanja o ratu, došao je strah, uvuklo se beznađe, ni o tome nisu pričali… i onda su odjednom počeli.

Priča za Riplija

sanjarenja56.blog.hr

Naravila „Saponija“ igru, treba poslati jedan čep „ Ornela“ i jedan isječak s „Faksa“ kao dokaz da si ih potrošio. Spisak nagrada poveći, a glavna nagrada „Toyota“. Kad su u igri stvari koje inače kupujem, obavezno učestvujem. Najviše volim igre sa sladoledom. Nikad ne kupujem neke proizvode samo zbog nagradne igre.
I prođe rok slanja, pa objaviše u novinama da je javno izvlačenje nagrada tu i tu. Kad ono, u zgradi gdje stanuje moja tetka. Odoh do tetke na kavu, pa ćemo zajedno na izvlačenje.
Dočeka nas komisija i još desetak učesnika igre. Pravilo: tišina tijekom izvlačenja.
Donesoše 16 velikih vreća sa kovertama i istresoše ih. Gomila velika. Došao predstavnik „Saponije“, on će izvlačiti osobno.
Osmijeh i krećemo, od malih nagrada. Krene prema jednoj strani gomile i promiješa velike koverte. Izvuče nekog, nisam ja. Onda na drugu stranu gomile, bliže meni. Promiješa i na vrh gomile izbije moja koverta. Prepoznah svoj rukopis. Srce mi stalo. Izvuče jednu kovertu, 5 cm dalje!
Onda opet na drugu stranu gomile, pa na prvu, i svaki put promiješa. Kad to uradi, moja koverta ode dolje, a kad ponovi, izbije na vrh. Za Riplija! I svaki put kad joj se približi, zaustavim dah.
Dođe red na veće nagrade, i na kraju na auto. E, to je već nešto. Fanfare. Šarmantni predstavnik „Saponije“ se pokloni i krene prema suprotnom kraju gomile. Pitaju sve nas, jesmo li uzbuđeni. Ja tužno rekoh: “Nisam“. Na toj strani moju kovertu ne može izvući. Naravno, i nije.
Kad se sve završilo, pitaju me zašto sam rekla da nisam uzbuđena.
„Pa ljudi, skačete mi po živcima cijelo vrijeme i polovicu vremena se vrtite oko moje koverte, a nikako nju da izvučete! I na kraju ste otišli daleko od nje!“

Statistika

Zadnja 24h

26 kreiranih blogova

510 postova

814 komentara

386 logiranih korisnika

Trenutno

10 blogera piše komentar

55 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se