novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

22

sri

07/15

glasam za ljeto

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 4.7.2008.
Između jedanaest i tri morao sam raznim poslovima hodati po gradu. Reći da je bilo vruće bilo bi nedovoljno. Bilo je nepodnošljivo vruće. Glavinjao sam na rubu kolapsa po užarenom beton koji je isijavao jaru, pržilo je od zidova kuća pored kojih sam se vukao, na dnu klanca između kuća zrak se nije mogao disati. Ništa čudno da novine svakodnevno izvještavaju koliko je žrtava toplinskog udara prethodnog dana Hitna pomoć pokupila po ulicama.

Koliko god bilo strašno i teško podnošljivo, dovoljno mi je da se prisjetim zime i kažem sam sebi: neka, neka… Mrzim zimu. Jedini zimski sport koji priznajem je sjedenje uz toplu peć i gledanje snijega kroz prozor. Priznajem da je lijep pogled da neki i inače lijep krajolik pokriven prvim, čistim snijegom. Ali koliko to traje? Snijeg koji mi danas znamo uglavnom je prljavi gradski snijeg ili gadljiva bljuzga.

Kad je zima, onda je zima, od jutra do navečer, iz dana u dan, mjesec dana, tri mjeseca, šest mjeseci. Ljeti, koliko god bilo preko dana nepodnošljivo, večeri su ugodne, a noći prekrasne. Možeš spavati gol pored otvorenog prozora. Barem dok spavaš, živiš kao čovjek.

Mrzim zimu i zimi imam na sebi šest slojeva odjeće, a iz kuće izlazim kao astronaut u skafanderu. Mrzim i to. Ta odjeća me sputava, teška je, mora je se neprekidno nositi na sebi. Ljeti hodamo u majicama, jedva i osjetimo da su na nama.

Kad bi mogao birati da je po danu ugodno, a noći da su hladne ili da je preko dana pakleno, a da su noći ugodne, odabrao bih ovo drugo. Noćni sam čovjek, vampir. Od sunca sam dobio alergiju. Sjećam se da je i nekoć sunce bilo vruće, ali ovo današnje sunce - to je kao da ti netko gasi čikove na koži. Što se mene tiče, dovoljno mi je ono sunca kada Sunce zađe za horizont i ono što se odbija od Mjeseca.

Oko ponoći često šećem oko Cmroka i uživam. Dan je bio grozan, sutra će biti još gori, ali neka. Ljeti ima perioda osvježenja i kiša, da svi živnu, ali zimi nema takvih zatopljenja da bi i na trenutak mogli zaboraviti da je ipak zima. To što se ljeti može ići na more, malo mi znači. Volim kupanje, ali kada se sjetim turističke histerije, prekrcanih plaža, kolona na autoputovima, traženja mjesta u restoranima i bahatih izbezumljenih turističkih radnika, ni do toga mi nije. Dočekat ću jesen jednako bijel kao sir kakav sam bio i na proljeće i već sada žalim što se neću moći prepustiti višemjesečnom zimskom snu. To bi bilo najbolje.


Večernji đir Užbenik

umornooko.blog.hr

Iako bi se veliki dil vas nasladija, ovo gori nije falinga (tipfeler, za sjevernjake) nego samo mali citat lokalnog izričaja. Odakle si? Ižbenika (iz Šibenika, za sjevernjake) ... Di idemo večeras? Užbenik (u Šibenik, za sjevernjake). To je samo jedna od specifičnosti Krešimirova grada. Zli jezici bi dodali da je to i jedini dalmatinski grad di jema više oni ča in je srce MODRE a ne BILE boje. Govorimo o gradu ka gradu, a ako iskoračite samo malo van granica grada, situacija je otprilike ka i u ostatku Dalmacije. Ali pustimo mi to po strani, jer je glavni generator, ujedno i krunski dokaz takvih priča, bar ča se mene tiče, ekonomski emigrira u Purger Vakuf (Zagreb, za sjevernjake) a mi smo se večeras uputili tamo iz sasvim nekog drugog razloga party
Kad san vidija najavu početka litnjega kviza u klubu «Azimut», odma san ti datum, ka oću reč jučerašnji, pocrta na kalendaru debelin flomasteron. Pogotovo kad san čuja da je gost-voditelj tu večer Morana Zibar, jedina lovkinja iz HRT kviza «Potjera», kojega smo više-manje svi mi sa imalo kvizaškoga nerva obašli thumbup
Je, jeman i elektronske podsjetnike, i google kalendar, ali po tome pitanju san, ipak, stara škola smokin
Planirali smo poć ka kompletna familija, da učinemo reprizu Zagvozda, ali dan-dva prije je Vinka dobila poziv od prijateljice da dođe kod nje na kupanje. Mislila se cca deset sekundi, i naravno, Zakonita i ja smo sinoć išli u dvoje, a Vinkicu smo usput pribacili u Rogoznicu kod prijateljice. Bila mi je to ujedno i jedinstvena prilika da obnovin gradivo jer i ne pantin više kad san na ovu stranu do Šibenika iša staron ceston ... Sa uzdasima smo prošli kraj putokaza za «Solaris» namcor, zamišljajući kako se toćajemo u akvaparku headbang
Mislin da bi nan to mogla bit iduća destinacija ovo lito, a Vinka se sigurno neće bunit radi toga thumbup
Za divno čudo, doša san na vrime. Dovoljno rano da uvatin stol za ostatak ekipe. Da ne moramo sidit po travici i gajbama pakovanja za tekućinu na bazi hmelja, ka ovi ostali ča su malo okasnili ...


Organizatori su ove godine bili malo lukaviji, pa su se makli malo zapadnije od skalina koje vodu do katedrale, da dragi biskup more na miru spavat, da mu ne smeta buka .... a jema bit da su mu draži štandovi sa đinđama ...

a href="http://s952.photobucket.com/user/umorno_oko/media/IMG_1714_zpstwtxttbw.jpg.html" target="_blank"img src="http://i952.photobucket.com/albums/ae4/umorno_oko/IMG_1714_zpstwtxttbw.jpg" border="1 alt=" photo IMG_1714_zpstwtxttbw.jpg"/>


... na mistu di je lani bija šank i kviz na otvorenome. Pustimo mi na miru tekstopisca pjesama za MP Thompsona i njegove navike ... dovoljno mi je bilo vruće jučer i bez toga. Ka uostalom i Magdi, ženki ruskog hrta, borzoja, koja je dostojanstveno prošetala priko pozornice ka i već nikoliko puta ča sanje bar ja vidija ...

 photo IMG_1716_zpsmkad33ex.jpg

Mogu zamislit koliko jon je bidnoj bilo vruće, ali je to vrlo dostojanstveno podnosila, kako i nalaže njezino plemenito porijeklo. Čin san je prvi put vidija, i popipa njezinu mekanu dlaku, odma san joj oprostija ča me je u kvizu «1 protiv 100» jedan od njezinih dalekih predaka «doša glave» jer nisan zna naziv njene vrste koji je triba bit odgovor na pitanje «koja je vrsta pasa skoro istrebljena nakon Oktobarske revolucije jer su je povezivali sa ruskim plemstvom». Mea culpa!
Kako san, je li, uranija, bilo je vrimena i za napravit jednu kvizašku sličicu za uspomenu sa večerašnjon voditeljicon, Moranom Zibar

 photo IMG_1706_zpsya8srqtw.jpg
Damir, Ivana, Miran, Drago i Ivica oko Morane, svi sa jednokratnim ili višekratnim gostovanjem u kvizu «Potjera»

Pitanja su, fala na pitanju, bila skroz uredna, prava kvizaška, a i glazba je bila pretežito mainstream, ono ka čuja san ovu pismu sto puti ali nikako se sitit headbang headbang, a ne neke dead trash speed «#$%& metal perverzije koje su znale, nemalo puta, bit na repertoaru ovdašnjih sastavljača kviz pitanja puknucu nut burninmad ...

Kviz je završija dok si reka keks ... a i odgovori se nisu dugo ispravljali, šta je bila provjerit naša inspektorica profesorica Znaorica ...

 photo IMG_1709_zpsfqfnwa18.jpg

... ali opet ne dovoljno brzo da bi ja osta do kraja. Ujutro se triba rano dignit, pa smo se Zakonita i ja uputili u ponoć manje kvarat, dok nan se Moja Kobila Suzi (tm) nije pritvorila u bundevu. Autoputen smo, priko Prgometa, bili doma za manje od uru vrimena.
Di me je dočekala poruka: 21 bod 11 misto» od barba Mrkoga ... ča uopće nije loš rezultat, od trideset i tri ekipe, amen!
Do idućega litnjega đira ... Zdravi i veseli bili!!! mah mah mah

Nesica

numenu.blog.hr

A je gadna ta jubav, usiše čovika, iscentrifugira ga, nema ga šta vidit, postane skoro nevidljiv.
Eto r ecimo, mene niko u mistu otkad je došla purgerica nije vidija, cili san konspirativan, skrivan se po ovon zvizdanu u polju, tamo di nema nikoga, vengo samo oni šta po tuđin poljima beru smilje.
Dokle je to došlo, sto godina je smilje reslo i nikoga nije bilo briga, a nu i sad, žešći su na smilje nego na marihuanu, još će ga počet i sadit, plivit i zalivat. Samo je srića šta oni lupež Linić nije više ministar, jerbo bi on već neki porez na smilje uveja. Reste ti smilje u ogradu, plati porez, nisi ga ti obra, jebe se državu plati porez, ionako u ovu državu nikad ne najebu oni šta beru, vengo oni šta kopaju.
Mora bi otić do Kate šta oće da je zovemo Katarina u kafić, jerbo šta me duže nema više će me zajebavat kad dođen.
Iša bi ja, ali bi triba i nju povest, naidit će se ako oden sam, biće odma ti mene ne voliš, ti si mene iskoristija, samo ti je ono na pameti.
Kako god okreneš najeba san, ne zna se šta je gore da je vodin ili ne vodin.
Mislin vodija bi ja nju, draga mi je, ali ka da i čujen, Zdene će odma ćin nas vidi reć di ste mladenci, onda će don Petar reć da me obavezno dovede na ispovid prije mise u nediju, Špiro će pitat kako će se mali zvat, Mate pitiespijovac će reć da nije važno kako će se zvat, samo da mora navijat za Hajduka. Poštarov sin Mate hašišar će pitat oklen je gospođa iz Zagreba, jerbo ga je on za oni dvanajst godina studiranja odlično upozna, i ako mu propadne posa u Brisel, more odma ić gonat taksi po metropoli.
Načelnik će jon turit pristupnicu za u hadeze, a donačelnik će reć kako je svit u Zagreb masu kulturniji vengo kod nas u mistu, ovi naši su zatucani i nepismeni, pa zato nije uspija organizirat ni prvomajsku ni gej paradu.
Ines če jon reć da ima lipu veštu, da je ona istu taku vidila na onoj glumici u storiju, a apotekarica da pazi, jerbo svi muški u mistu kupuju one xxl goldune pa in spadaju.
Moga bi ja nju odvest na slapove Krke a u kafić ću kad ona ode.
Dok ja tako pensan evo ti nje, kako se lipo smije, i oči jon blišće, je lipa i gotovo.
Buš me odvel u kafić na nesicu, pita ona.
Bum, bum jebiga, sad nema nazad, najeba san i gotovo

21

uto

07/15

godišnji

pjaceta.blog.hr

Fala blogu, finilo je. Ne znan zašto ljudi pod nazivnik 'godišnji odmor' smatraju samo odlazak na more. Kakav je to odmor, kad kolone neizostavno svake godine krenu već na Lučkom, slijede Kapela, Rok i slično?!
Uz kolone idu i vrućine. Opet alarmi u bojama. Pijte puno tekućine, a svi piju pivo i vino. Mora da je voda skupa, ma mi se čini opet nije toliko, koliko se troši za sve drugo osim za pit. Nikad mi to nije bilo jasno, zašto alarmiraju ljude, kad oni ništa od toga, što ovi govore, ne čuju.





Stari svit je sve to već zna, bez alarmi. Rano ujutro je dida Jakov na magarcu poša u poje, a kad je doša doma sija je lipo po' smokvu, a poslin obida iša bokun 'oko ubit', a pridveće, open malo u poje. Niko nije prije bija lud na suncu sidit.

A bidni furešti, … Ma, ko bi in i zamirija kad imaju samo četranest dan za 'uvatit boju', pa cili dan cvrču ka ribe na gradelam. Pržiona 24/7. A najboji su mi oni šta ih od milja zovem – lovci na infarkt. To su van oni sa velikim drobom ili bez njega, sa oko 50. ili manje, no najvažnija njihova osobina je da – trču. Trču danju, u podne, u jednu, u dvi, trču u brig, trču po zvizdanu. Oni trču, sele. Ili oni šta se ulipe u tajice pa na bičikletu i pedaliraju u podne, u jedan, u dvi, pa po magistrali u vrime kad na radiju javljaju »povećan promet pri ulasku u veće gradove.«

Ne razumin to 'godišnje' gužvanje na cestama na i oko mora. Svi se u isto vrime sliju na more, ka da je neko takmičenje, neki Tur d' More. Pa na kraju tako nekako i ispade - di more, ko more, turi.

Na cestama ćete obavezno sresti škvadru iz Češke, Poljske i Slovačke šta voze dva dana bez stat i spavat, a onda zaspu pred ciljem, obavezno negdi usrid ceste. Onda nepregledni autobusi Talijanaca na putu u Međugorje. Brojiš autobuse, nikad stat, ka da će cila Italija stat u Čitluk. Na autostradi ćete među niskim letačima srest Slovence, Zagrepčance i Imoćane sa bisnim autima šta van se prilipe i počnu trubit ako niste dovoljno brzi, valjda misle da se trubljenjem povečava broj konja u automobilu i da će iz mog motora od jadnih 50 konja na njih trub potrčat odmah jedno osamdeset i više. Oni sa stranim tablicama šta grubo i brzo voze, obavezno pretiću na punu liniju i u okuci, to su van 'naši' na privremenom radu negdi 'vani'. A kamioni, super su mi dragi, posebno kad krenu preticat jedan drugog dvajst na sat. Još bolja situacija je, kad van se pri tome krenu lipit za auto oni 'niski letači', pa se ti skloni ako mo'š. Mo'š samo u nebo.
Ne razumin van ja ništa od tog. Judi idu na odmor, a priša in je. Prava kontradikcija. Ponekad mi se pari, da je njimin sa takin atitjudom (koja lipa Rvacka rič) priša jedino umrit. Na radiju svaki čas negdi neka nesrića, zastoj, kolona, ... i dakako obavezne »gužve pri ulasku u veće morske gradove«.

Ali eto, naš grad na primjer nikad po tome ne spominju. Ne triba. Nije zato šta tamo nema gužvi, već vam je naš grad sinonim za ljetnu gužvu. I neće bit čovika na ovom svitu, furešta koji je litova u nas, da van neće spomenut otu gužvu. Svatko je bar jednom u životu zapeja od Rožca ili Miševca priko Čiovskog do Malog mosta. To van je brand, trade mark, našeg grada. Ustvari, turistički djelatnici bi morali tu poznatu gužvu uvrstiti u prospekte i privući puno više gostiju, posebno onih šta ne mogu bez gradske vrve, trubljenja, beštimanja i guslanja u koloni.





Pa se tako Trogir u tim »zastojima pri ulasku u veće gradove« nikad ne spominje jer on je jedan jedini, očigledan i bez velike najave. Proći Čiovski most je ka lutrija - uvik se čeka. Zato san svoje izlaske i zalaske priko tog mosta reducirala. Ako ne triba, misto me neće vidit. Svin svojin prijama, tetama, svin onim iz kvarta san objasnila da me ovo lito neće vidit. 'Oli nećeš doć u Trogir?!' Ne, nego neću kročit čiovski.

Bila san čentoperčento. I ka šta je to uvik u životu, nikad ne reci nikad, morala san. U jednom danu – dvaput. Da utvrdim znanje. Ne tribate se pitat kako je bilo, isto-isto. Ka i uvik stali smo u kolonu od Balana, pa smo 'čamili' u autu i mravljim korakom brum, brum. Gledaš kroz ponistru, pozdravljaš poznate, viče Franina mater' – »A pri ćeš doć u Ljubljanu nego priko mosta.« Ae, ka da ne znan. I to van je skoro pa istina. Jednom sam od babine kuće do malog mosta, a to van je na noge jedno petnaest minuti išla auton dvi (evo broja da ne bude zabune: 2) ure.

Prošlu godinu kad san pokupila malu Barbaru prid malin mostom za vodit je materi u Mavaršticu i već tu zapela u koloni, mala mi je rekla: »Teta Pjaceta, bit će van boje kad naprave novi most.«
»Neće, ćerce moja, neće. Nije problem Trogira u mostu, nego u glavama.«

Može cila Dalmacija ući u Evropu, ali ota Evropa nikad u našu 'tovarsku' glavu.

Kažen ja Luiđiju – vidit' ćeš, napravit će oni most, a naši će još uvik po starom. Ka i uvik. Imamo van mi pločnike, ceste, signalizaciju, čak i nove pječaške prijelaze, ali držimo se staroga. Prilazimo di nas je voja i kad nas je voja. Nogostup je za furešte, pješački za pristrašene, a signalizaciju ponekad i poslušamo. No, još uvik je najboje proć cestu tamo di o'š, jer onaj šta ide u autu - mora stat. To je nepisano pravilo - Mora stat'!





Onda su i gradske vlasti vidile da tu nima kruja pa su poslali onu dičicu u bilon šta mašu ručicama i uređuju promet da idu činit red na Malom mostu. Jedan maše na sredini raskrižja, a troje na pješačkim prijelazima. Vozači se još mogu kontrolirati, lipo gledaju i ka prvašići priko mosta, livo ili desno. Ali pješaci, oni su tvrđi korov. Ustvari, oni ka ovce, po starom, di ih je voja. Skaču na cestu 'ki zec iz žbuna', a ona mala u bilon počne puhat u zviždaljku i mahat ručicama, stopirat ih. A oni, … kako koji, mili moji, poštuju ali ne bez ugovora, pa ima tu replika, beštimje i 'aj, mala ne seri'. Kako god, pomoglo je, dičica u bilom su napravila reda u neredu, pa si u puno kraće vrime stiga priko mosta.

Ajme, opet me ponilo, a lipo san si rekla da neću o litnjim avanturama u Trogiru, jer mi je to tema, šta me uvik ponese. Mogla bi opet nastat neka trilogija, grintovčani u tri dila. To ću ostaviti za neke druge, na primjer zimske dane zubo


Godišnji. E, to je tema.

Vidin da su se ljudi lipo raspisali na tu temu, pa neman ništa novo za reći. Svako po svome provodi godišnji, svako po svome ga doživljava. Moja je prija prošlo lito, kad mi je bila u posjeti, rekla da ona nikad ne bi ljetovala u Trogiru, Luiđi joj je reka da ni on ne razumi ljude koji dođu provest godišnji u Trogir, da bi ti judi obavezno tribali neko psihijatrijsko vještačenje. Pitan se ja, šta tek onda nama dvoma triba?! Ali eto, ljudi ipak dolaze u naš grad na godišnji, čak je prošle godine to bila i 'naj' destinacija po onom nekom Listu. Sigurna sam da bi svaki od tih gostiju moga napisat svoje jedinstvene doživljaje, što pozitivne, što negativne. I to je dobro. Neka svatko vidi svojim očima i kako želi. Ima ta lipa filozofska rečenica – 'pusti biti biti'.
Pustit ljudima doživljavat ovi svit kako in milo i drago.

Meni nije drago. Godišnji na moru mi nije drag, ne volin ga. Mislin, volin ja godišnji, onako po mojoj miri, ali ovo ljetnje ludilo na moru, to van ne razumin.

Zašto svi smatraju da je jedini godišnji odmor u lito – odlazak na more?! A lipo sama riječ govori – OD-MOR, što dalje od mora. A ovo šta mi radimo, odlazimo na more, to bi bio godišnji NA-MOR. Točnije, ne hodamo po moru, jer nismo Isus, već idemo u more, pa bi to bio godišnji U-MOR.

I tako, svi mi, kojima je godišnji umor, umor, imamo pravo na negodovanje. Dapače, imamo pravo pobjeći od mora, od odmora. Godišnjeg.





Tako san pobigla na kontinent, svi su se čudili – a šta još ne ostaneš?!
Oli san poludila?!
Tek sad počinje ono što kažu 'počela je sezona' – evo lita, evo ludila. Luduju domaći, a furešti ka ovce. Lagano obamrlog mozga od sunca i pića, u najvručije vrijeme šetaju rivom, gužvaju se u kaletama ko u prolazu za šišanje ovaca, saunaju u famoznoj koloni sa Čiova, ko arheolozi traže komadić sjene, a o privatnosti nećemo, jer otkako ima interneta i novih 'sveimamtelefona' cijeli svijet je postao jedan veliki šou Big Brother.

Ništa od navedenog meni ne treba. Lagano ćemo preskočiti 'sezonu' i vratiti se u deveti misec.



A kakav mi je bija godišnji?! Ludilo, brale, ludilo.

Ovo van je lito bilo, ... a šta, ka i uvik. Stara Didina kuća cilu godinu samuje i čeka 'Prvu Pepeljugu' da je pospremi, izglanca, presloži. Uz to i svi ukućani čekaju da ih Prva Pepeljuga usluži. A ako Pepeljuga ima sreće doći će i gosti. Pa je tako naglo doša i brat sa svojom velikom obitelji, što je značilo da je potrebno prestrukturiranje, preslagivanje i premještanje. Uz sve to Dida se sitija pravit neki zid, onako iz zabave i dosade. Juniora je zanimalo samo more i kupanje, igranje sa dicom i psima. A Luiđi, ….. A to, to je posebna priča.

I kad sam sve uredila, došli bratovi 'na lipo'. Pa onda otišli, pa otiša i Dida, pa opet pospremaj. Junioru kupanje nije bilo dovoljno, on je tija i dane provoditi sa Petrom. A Petra je uvatila varičelu. Popeja se Junior ne samo na zidić, već i meni na vrj glave. Onda se je jedan dan samo umirija, dobija je fibru. Skočila je ka šta je on prije skaka meni po glavi. Ni pet, ni šest, odmah trisdevet. A Luiđi … Obeća je 'ekipi' da će ih vodit za dva dana na more. Pa su oni lipo plovili iz vale u valu, kupali se, pili, jeli guštali, noću lovili ribu, pa sve to ponovili i danju, kupat, jest, pit, guštat. Mora da su bili negdi daleko, daleko, jer nije imalo signala. Znan da je Luiđija brinulo ali nije moga pozvat. Nije. Ma, zna je on da Pjaceta može sve to sama pa 'se ni štel mešat'. Junior još ne može sve sam, pa smo nas dvoje skidali tu fibru i nadali se da nisu varičele i poslije tri dana… Pjaceta je bila ka 'starac', a Junior 'zdrav ko riba'. I to vam je More.

Onda sam pomislila, sad će konačno bit malo odmora i za mene, ...

Jeste li znali da je ljeto jako dobro za memoriju? Niste, a?! Ljeto vam osvježava memoriju. Istina. U ljeto vas se sjeti sva rodbina. Cijelu godinu ne pitaju za zdravlje, a ljeti – evo ti njih na vratima, mi došli vidjet kako ste. Hvala, dobro. Mogli ste pozvat i pitat, niste trebali toliko riskirat. Ma, ne, oni su se htjeli uvjeriti na svoje oči.

Pa ponovi lekciju - pranje, čišćenje, služenje. Prva Pepeljuga u transu ljetnog ludila. A onda, onda se je beba od suside odlučila prije rodit. Skočili smo u auto i put Splita. U litnje vrime, priko Kaštela, avantura bolja od traženja zelenog dijamanta. Dobro smo stigli, alarm lažni. Beba je odlučila čekati rok. Još uvijek smo u veselom iščekivanju.

I tu priči nije kraj. Događaji su slijedili. Najboljoj prijateljici je u roku sat vremena od kad smo se nas dvije čule u dnevnoj čakuli, odjednom umrla mama. Vrućine, šećer, ni hitna nije pomogla. Otišla je naglo i neočekivano. Nisam mogla povjerovati. Imala je ona lijepih godina, lijep život proživjela ali ipak, koliko god se time tješili, to je uvijek tužna vijest. Posebno kad nekog poznaješ dugo koliko i sebe, provedeš sa njim život, pa ti se čini da sa jednom smrću ode i dio tvojih uspomena, dio tvog života.

Tako je prošlo mjesec dana, a ja sam se željela samo odmoriti.




Sigurno se pitate, a gdje je u ovoj 'morskoj' priči ….. sir?! Ma, ne. Luiđi?!

Ah, moj dragi Luiđi, kao i svaki pravi muškarac, on vam je ovo ljeto, naše ljetovanje, statirao. Pa znate što rade statisti, ne trebam objašnjavati. Ali dobro. To je ono, kad pitaš muškarca – pa gdje si do sada? A on odgovara – tu sam, što se pjeniš, jel' mi brojiš minute. Moto statiranja je – stoj tu di jesi i ne čini ništa.

A meni su minute curile, pospremi, skuvaj, spakiraj, odi na kupanje, pospremi, skuvaj, odi na spavanje, pospremi, skuvaj,…

Minute život znače, čine vas živima, vidljivima, nekom važnima. I kad one nestaju, nestajete i vi, postajete nevidljivi, nevažni i polako mrete. Svaka minuta koju nekom poklonite, učinit će da druga osoba dulje živi, živa je u vašim djelima. Ako je nitko vama ne poklanja, minute cure, nestaju zauvijek, a sa njima i djelići vas …

Kad sam potužila Luiđiji da bih i ja imala koji minut za 'ekipu', on je onako utješno rekao da će i za to doći vrijeme. Da, da. Doći će i moje vrijeme. Jupi, juhej. Jako me je utješio. Sa nestrpljenjem čekam taj dan, kao susjeda bebu.

Onda je ipak malo razmislio i pozvao me van. Pametan je taj moj Luiđi, zna da se do seksa dolazi samo preko odmorne i zadovoljne žene. Pa je skontao da mora i on štogod uraditi.

No, budimo iskreni, ne bi on to tek tako skontao, da nije gledao onu dvojicu Nezasitnih Talijanaca kad su bili u Rimu i pričali sa rimskim 'muškim' domaćicama. Rimski muževi su počeli pomagati ženama, prati, čistiti, kuvati, pa su i stari Talijanci (ona dvojica što vode kuharsku emisiju) bili zbunjeni, što se je to desilo sa 'italiano mačo tipovima'?!
Onda mu je lipo jedan zgodni Talijanac objasnio, da ako pomaže ženi, ona ima više vrimena za seks.

Poučen talijanskim primjerom, pozva me je Luiđi na izlet. Lipo san se obukla, vešta i nove šlape. U glavi san zamislila scenarij: držanje za ruke dok šetamo uz more, nježni poljupci dok večernje sunce sramežljivo ljubi more, večera uz svijeće, neka fina riba, čaša crnog vina, slatke riječi uz desert koji završava maženjem ...

Onda smo krenuli sa autom. Bila je to utrka sa okukama put Marine.

'Oli je priša?' Pitam, jel' mi se sve činilo da idemo na Tur d'More.

'Žurim da uhvatimo sunce jer je sad najbolja svjetlost za fotografiranje.“

Jurili smo put Vinišča (a kako mrzim tu cestu) i onda u brig, po biloj cesti, pa sve uže i uže, dok auto nije reka – dosta. Onda smo izašli, pa dalje u brig po biloj cesti 'nogohvatom'.

I kad smo došli na vrh – ništa.
Ni fotografije, ni svitlosti, ni romantike – falili smo brig.





Sa godišnjeg odmora smo se vratili prije neki dan.

Ja sam sretna. Doma sam. To je najljepše.

Svi iz grada su otišli na more. Ostalo nas je tek par domorodaca i turisti. Ceste se polu prazne, parkinga koliko hoćeš, nigdje gužve, nigdje bešitmanja, …

E, to vam je odmor.
Godišnji od mor.
Daleko od-mora.


Zvijer

naelektrisaniguster.blog.hr

Kad je doša ispod krhotina od smrvljenog praha od čvrste konstrukcije, dočeka ga je začuđujući mir. Nije vako zamišlja kraj prostora. Kraj sebe. Kraj svita. Šta je uopće tija? Danima i danima, noćima i noćima traga je i luta za utvarama. Glavu je gubija puno puta. Tisuće života je izda, izda je sve ideale i sve vrijednosti dobra. Uzima je hiljade nevinih života da bi sazna. Gleda je nevinoj djeci u oči dok su in iz skvašenih i prignječenih tijela tekli mlazovi krvi. Nije naučija. Okrenija je moral potpuno, za 360. Bija je dobra osoba, borac za pravdu, ljubavnik i iskreni prijatelj. Prostodušan otac koji se skrbi za svog sina, koji mu donosi plodove života u polju. Koji sa zalaskon sunca se vraća u kući, bistrog, dobroćudnog pogleda iz kojeg zrači beskraj ljubavi. Ljubav u koju, kad god zahvatiš ima još. Iz toga je posta krvnik i krvnik ljubavi. Ranjen iz ljubavi, iz rane, ubija je ljubav di god bi je vidija. Ali ipak svin trudon da ubije ljubav, i dalje je nije moga ubit u sebi. I dalje je rana zračila... A ranu na životu drži ljubav. Ipak, posta je hladan. Hladan i modrog tijela. U njemu je umrla krv, ali on je bija živ. Groteskno živ i bolestan. Privalija je cili krug života i smrti koji se ima provalit, živija je sve živote koji su postojali i one koji su ljudi želili da postoje. SVe je vidija i nije sazna. Okrenija je krug i resetira se. Nakon 360 stupnjeva sad je opet na nuli. I opet, kao i prije, jednako prazan. Jednako bez riječi i znanja, bez mrvice znanja. Valjda se sa sticanjen najvećeg znanja, vraćamo u potpuno neznanje. Ali ovaj put svjesno neznanje.

Prah se je komada i drža ga je u ruci. Tija je dalje, dublje. Dublje od prosvjetljenja, dublje od spoznaje. Tija je do osjećaja. Tija je do imanja. Ili barem do gubitka ikoga i ičega koji more da ima. Ispod velike kamene gromade, krhotine, ležalo je nešto. To nešto je bilo crno, sa svikastin nijansan. To nešto je bilo poput velikog svijenog trupa, kao kod ptice koja spava samo što nije imalo pera. Imalo je veliku, kamenoliku kožu, ali koža je bila zemlja. Crna, crnkasto-siva gruba zemlja koja je izgledala i pomalo meka. Dolazija je prema pojavi. Drhta je... Ni sam više nije zna. Izgubija je svrhu postojanja nađući je. Sve što je tražija, je sa pronalaskon izgubija. Doša je do točke kad se u njemu mišalo sve što zna... Prostor, vrime... Koliko li je samo ograničeno samo to razmišljanje o prostoru i vrimenu... Pored toliko kategorija stvarnosti, mi smo samo otkrili dvi... A unutar, unutar tih kategorija, kuca srce. Unutar, unutar besmrtnog i beskrupuloznog alata svemira, kuca jedno masno, izgubljeno srce. Zaboravljeno od svita, netraženo od mnogih, neobožavano od mase, sasvin ostavljeno i zapostavljeno. Ali to srce ne zna. Ono ne traži, jer ono jest. Ono ne gubi jer ono ne dobiva. Ono je.... Riječi posustaju. Kad je doša do Pojave, ona je stajala mirno. Kad je stavija ruku na nju, osjetija je... Da ona diše. Da zemlja lagano, lagano titra. Pojava je bila ogoljena od svega. Bila je to zemlja, zemlja dublja i golija od sve one koju je vidija odajuć po njoj. Zemlja golija od života koji živi na njoj. Samo zemlja, sama bez života. Život sam, bez života da ga krije. Pojava se je trgnila i pomaljala glavu. U trenu je stvarnost zatreperila... Izgubija se je... Naša se je u moru, crnom moru u kojem je bija u tečnosti ali bez tekućine koju osjećaš. Bija je u svijesti o tečnosti, ili pak u tečnosti o svjesti... Pliva je u moru i osjeća je kako ga pojava u svakom tom atomu, mrvici te tečne svijesti promatra. Kako ga sam prostor mrzi. Ali nije to bila mržnja na kakvu smo mi navikli. Nije to bila objektivisana mržnja. Nije. Nije to... čak ni bila mržnja. Oči koje su ga gledale ozbiljno i smjelo, je osjeća nas sebi. Na svakom svom tijelu ih je osjeća. Svaka mrvica i najsitnija njegovog tijela je morala opravdat svoje postojanje pred očima koje su ga gledale. Zaša je dublje nego što je smija, ako je mislija ostat nevin.

U momentu mu je blicnija trenutak... Slika je zatreperila i naša se je u samom srcu spoznaje. Samog srcu srca. U tunelu, mračnom i uskom, okruglih hodnika od crnog metala. Osjeća je kucanje srca u zraku. Osjeća je svjest kucanja srca. Kao da je dio njega. Nije više moga svatit je li on dija pojave ili je pojava dija njega. Svaća je pojavu, svaća ju je ko nikad do sad. Sasvim ju je jasno razumija, bez potrebe da se o njoj razmišlja. Sve one godine tuge, godine bez gledanja. Pojava je bia jako duboka, uistinu zahvalna. Zahvalna svakome, svakome ko je želi. Idealna svakome, svakome ko je traži. A mnoge oči su uprte od nje. Dok ona spava. Spava mirno svoj kameniti san. san tisućljeća i eona, san zaborava i bezbroja gladnih traženja i stvarnosti. Svemiri mogu umirat i rađat se i plesat, ali pojava to ne osjeća. Oči pojave ne doživljavaju te promjene. Pojava je mirna i jasna, determinirana. Ne traži i ne dobiva. Jer jest. Sasvim mu je jasno bilo, kad je prvi put doša do nje i vidija je, osjetija je kako diše, da ima posla s nečin što nije viđeno. Što nije opisano, što ne postoji. Namjera pojave je bila izvan vremena, ustvari, vrijeme je bilo tek hir te goleme i nemjerljive namjere. Golema je bila ideja pojave, ideja njena je rušila i rađala svitove. Svitovi su ko bijesna oluja izbijali i rađali se divlje i nesnosnosno iz nje. Ko divlja djeca tek rođena, sama, zasebna. Divlja i ljuta, spremna da se osvete za svoje rođenje. Da se osvete za život. Pojava je bila dalja od svega, a opet dublja od namjere... Dublja od... Dubine... Kad je doša na veliki proplanak iz kojeg je teka potok i raslo je cviće, pogled mu je puca na dolinu u sumrak. Vječiti sumrak. Vječiti sumrak pojave. Osjetija je njenu tugu. Osjetija je golemu tugu koja je rasla u njoj. Osjetija je da je ona majka. Osjetija je da joj je neispunjeno majčinstvo. Ali ona i dalje, u svom nagonu, rađa i rađa dicu. Ali, dojam ga je privarija. Jer je pojava privrnila iluziju i vratija se je u tunel. Doša je do prostorije di je triba doć do srca. Tuneli su bili hladni i nesnosni. Nemilosrdni. Pojava ga nije štedila. Nije poanta da se prema njemu bude fin. Poanta je da osjeti, da prođe. Da bude. Nema poante pričat o nečemu, osoba to triba doživit. Kako se približava srcu svaća je, da pojave ne briga. I to je suština, ha, tako golema misao! Pojave ne briga za nj! Pojava se ponaša i lomi, zla je, suštinski je zla. Ali nema potrebe da širi svoje zlo, zašto bi to radila? Pojavu ne briga. Ona jest to što jest. Ali kako se približava centru, centru prostorije, koja se sužavala oko njega... Sve je više osjeća njeno srce. Njeno besprostorno, opnasto srce. I osjetija je. Osjetija je to. Osjetija je eone koji se rađaju u opni, u kugli. Osjetija je kako smo svi pojava i kako je sami stvaramo. Osjetija je. Osjetija je zvijer. Zvijer koja je dublja od vrimena, od življenja. Zvjer koja je iskonska i koja postoji, mirna. Zvijer koja mirno gleda zalaske sunca. I ta zvijer, i ta zvijer je razorila bezbroj svitova. Sami mir je bija u njoj. I ta zvijer je uništila svo sjeme koje je posadila. I mirno je gledala u tragove. I ta zvijer ga je volila, volila ga beskrajno i bez razloga. Gledala ga je s najdubljon ljubavi koju je ikad osjeća. U očima su joj navirale suze. Ta zvjer ga je volila toliko, da ga nije mogla imat. Da nije moga bit njen. Ali ona je bila sva njegova. Njegova partnerica, i ljubavnica ako triba. Seks sa zvijeri je bija postajanje zvijeri. Ali je to volija. Ali je to tražija. I konačno je naša šta traži i konačno je naša šta oće. I konačno je naša kome će bit predan.

Gleda je tisuće i vidija je tisuće muka i tisuće umiranja zbog neprihvaćanja smrti, tisuće patnje zbog bjega od patnje. Tisuće gorkih patnji nastalih zbog prikrivanja postojanja patnje i laganja samog sebe da patnja ne postoji. Vidija je ljude, kako hodaju kroz vječnost, i kako in se haljine viore dok pružaju krake svoje ludosti, svoje ljubavi razrogačenih očiju i poludjelih umova. Down through all eternety, the cryings of humanity... Vidija je to, i vidija je zvijer. Mirnu, prostu, skromnu. Vidija je zvijer kako voli više nego što ijedno biće voli. Vidija je zvijer kako iskreno plače kad joj je ljubav ubijena. Vidija je zvijer kako iskreno ubija svoje vlastite ljubavi. Sve je to vidija i divija joj se je. Divija se je njenoj iskrenosti. Jer je sve nestalno kad je nastupila njena iskrenost. Svi čini, sve radnje i radosti, svi su postali samo projekcija koja izvire iz suštine zvijeri. A zvijer je gledala, tužna i zamišljena. Zvijer je sanjivo i ozbiljno razmišljajuć gledala naprid. I on je odlučija, da je dosta. Da je dosta bilo života bez zvijeri. Da je dosta bilo svega. Posta je žena. Skinija se je, skinija se je gol. Uša je u centar u kojem je stala fontana. Umija se je vodon, i potopija je svo svoje tijelo u vodu. Okupa se je i posta je zvijer. I vratija se je. Vratija se je odakle je još davno doša. Vratija se je u vječni početak i vječni povratak. Vječni soj.

Mr. Savršeni!

dnevnikjednerazvedenice.blog.hr



Listajući jedan ženski časopis naišla sam na podatak kako čak 72% žena smatra pretile muškarce fizički neprivlačnima i s njima ne bi izašlo da dejt koliko god simpatični i duhoviti bili. Vrlo diskriminirajući podatak, no ako malo dublje analiziram neke svoje dosadašnje afinitete mogu potvrditi da mi je i samoj debljina (pritom mislim na izrazitu debljinu), kao fizički moment, neprivlačna.

Koliko god mi to ponekad negirali, moramo priznati da nam je fizički izgled iznimno bitan prilikom odabira partnera.

Zbog čega je tome tako?

Radi li se tu o površnosti naše osobnosti ili je isto ipak uvjetovano kemijskim procesima i igrom hormona koji relativno autonomno luduju našim tijelom, šaljući nam pritom signale koje naš mozak onda preračunava i izbacuje krajnju informaciju "sviđa mi se"/"ne sviđa mi se".

Bilo kako bilo, fizički izgled samo je jedan od elemenata koji nam igraju, postoji još mnoštvo osobina koje potražujemo kako bi nas se netko snažnije dojmio i razigrao nam srce i maštu.

Visok, zgodan, jak, pametan, iskren, odan, nježan, brižan, uspješan, bogat, sexy, privlačan,osjećajn, zabavan bla..bla..bla...

Ali, koliko se god mi trudile naći onog savršenog, uzgajajući neke svoje obrasce u glavi i u najboljim varijantama, gotovo uvijek nešto fali.

Razgovarajući s prijateljicama na temu idealnog muškarca došle smo do zaključka kako bi Mr. Savršenog mogle dobiti eventualno kada bi uzele osobine bar tucet muških jedinki i spojila ih u jednog.

Imao bi on tada profinjenost Al Pacina kao u filmu "Miris žene", maštovitost Mickey Rourke iz Devet i pol tjedana, nježnu, poetičnu dušu mladog Werthera, tijelo Apolona, spretnost poput onog dečka koji mi već godinama održava auto, jebozovni glas poput pjevača grupe HIM, osmijeh simpatičnog prodavača s odjela voća i povrća iz obližnjeg shopping centra, čvrste ruke poput Heathcliffa (Orkanski visovi), muževnost Richard Gerea (u gotovo svim filmovima) obdarenost Bosanaca, upornost Johnny Brava te i (kulinarsko) umijeće Golog kuhara (po mogućnosti i u doslovnom smislu riječi).

No, kako je stvarnost neumoljiva ovakav izdanak teško da postoji, al on ionako predstavlja tek suludi obrazac u glavi koji si često vrtimo, a koji se sruši kao kula od karata kada nam se na putu nađe netko tko nas obori s nogu samo jednom riječju, pogledom ili osmijehom.

TO MORA DA JE LJUBAV

.........kipeci z Špice .............

mekon.blog.hr


aaaah.. da mi je spet biti fakin.. makar samo pol dana...


Jeee.. dobra treba... al bum ja ipak pričekal oneg noveg.. z klimom ...


..mamicu al kčerku... hmmmm... obadve..ha ....

Glazbena edukacija

numenu.blog.hr

Ne razumin ja te ženske, sve moraju pokvarit.
Lipo smo se jeli, ono da prostiš sjedinili, i to nekoliko puta tako da znadu ove zločeste komentatorice, i sve je bilo kako triba.
Onda smo krenuli u misto, i taman šta smo sili u auto, eto nje, prčka mi po radiju, ka da ga je ona kupila, i još mi promini stanicu, makne mi radio Dalmaciju i meti niki Otvoreni radijo, zatvorilo ga dabogda.
I sad ja moran slušat nike furešte narkomanske pisme, a nu nje eno je guza ka navijena.
Vidin ja da ćemo mi ovdi morat imat zeru edukacije, glazbene.
Još se nisan ni smirija, od te mužike, taman smo se parkirali, i krenili kroz kaletu doma, eto nje, odma me uvati šotobraco, pari da cili svit mora znat da smo se, je li da prostiš.
Ako me vidu oni iz kafića činit ćedu monade od mene, zajebavat će me dok ne umren, bit ću medicinski fenomen, prvi slučaj umiranja od zajebancije.
Mislin lipo je meni kad se ona tako stišće uz mene samo mora li prid cilin sviton.
Taman smo zavrnili iza kantuna, posli trafike, kad smo nako prilipljeni naletili na malu, i onega njenoga, mala bi se da nema ušiju bila smijala oko glave, i sve nešto namigiva, a on se smrka kad je vidija kako mu gospođa mama visi po meni.
Jebiga šta ću mu ja on je prvi počeja....

20

pon

07/15

Beeeeeeep

numenu.blog.hr

Mažen ja nju tako po ramenin, a koža jon glatka i mekana, vidi se da je to fina gospoja, nije je sunce opržilo.
Nije jon mrsko, vidin ja, reklo bi se da oboje guštamo, samo me straj da nas kogod iz mista ne vidi, najebat ću ka žuti ako me vidu, naće mi dat živit.
A kako miriše, po nekon cviću, po catama, zeru i po kokosu od ove kreme šta je razmazujen, jebate ovo je bolje od oni devet ipo tjedana, ovo je ka da je petnaest miseci, samo moran pazit da ne sinja da su mi gaće postale tisne.
Gospođo kažen ja, a ona se samo okrene pogleda me nako, ka da nešto oće, a ne bi rekla šta i kaže kaj, a ja kad čujen ono kaj, ja bi je, ja bi je, ni sam ne znan šta bi, ali bi.
Da mi je niki priča da će to kaj djelovat na mene ka dupla viagra s ledon, ja bi mu reka da jebe svoju mater, a vidi sad.
Zvoni mi taj kaj u ušima i ja kažen njoj, moremo li mi na ti.
Naravno kaže ona, kaj me to uopće pitaš.
Jebiga kad san čuja ono kaj, izgubija san kontrolu i reka ja bi beeeeeeeeeep.
Ona je rekla, već san mislila da me nećeš nikad beeeeeeeep
Uzeja san je za ruku i odveja u pojatu, i tamo smo beeeeeeeep.

Morat ću platit misu svetom Iliji, gromovniku, jerbo nisan zakaza, eno je zapalila španjulet zatvoreni očiju, dalmatinac vs purgerica 1:0
Ajmo dalje

samozadovoljavanje u vožnji

seks-i-lazi-na-plus40.blog.hr

Danas je jedan hrvatski portal objavio članak zgodnog naziva
Što me odmah podsjetilo na neke moje zgode i (ne)zgode po toj temi.

kaže: ne biste vjerovali koliko ljudi se samozadovoljava u vožnji ! :)
ja bi na to nadodala :

ne biste vjerovali koliko se ljudi samozadovoljava u uredima!
ili ne biste vjerovali koliko se ljudi samozadovoljava pred kompom!
ili ne biste vjerovali koliko se ljudi samozadovoljava uz svog partnera!

ne biste vjerovali koliko se ljudi samozadovoljava....:)

Naravno sad će neki reći da nije isto radio to doma pred kompom, pod tušem, na wc-u , krevetu ili negdje na javnom mjestu.
Naravno da je prometu jedan od opasnijih mjesta za ovu radanju i to ne samo za onoga tko obavlja "radnju" već i ostale sudionike na cesti...
ali osobno mislim da je tipkanje poruka čak puno opasnije.

Ja ću priznati da sam ja jedna od osoba koja se samozadovoljavala za vrijeme vožnje.
i iskreno ponovila bi i opet da mi dođe :)
NO ja možda nisam baš pravi predstavnik ženske vrste, jer sam se samozadovoljavala i na čudnijim mjestima od auta :)

Bojim se da ću sada ispasti neki seksualni manijak pa možda da bolje objasnim ove svoje izjave ....

BIlo je to vrijeme kada sam otkrila čari interneta u smislu upoznavanja novih osoba putem
raznih stranica za upoznavanje i raznih foruma...

Vrijeme kad sam shvatila da kada poželim biti netko drugi
internet je najbolje mjesto koje ti to može pružiti..

nije svemoguć i ne može ispunjavati sve želje poput zlatne ribice ali može pomoći
u ostvarivanju mnogih maštarija...

danas mogu biti visoka crnka od 185 cm sa velikim cicama i utegnutim mišićima od provđenja sati i sati
u teretani ....koja obožava biti domina u bdsm odnosima...

sutra mala krhka plavušica kratke kose i još kraćih nogu i pameti koja samo želi da ju netko mazi i pazi..

prekosutra vatrena crvenokosa koja se samo želi pojebati bez prethodnog upoznavanja i odavanja bilo kakvih osobnih podataka
o sebi.. (svaka sličnost sa određenim stereotipom je slučajna)

a internet vrvi osobama, pogotovo suprotnog spola, koje samo čekaju da se jedna
od tih ženskih likova obrati baš i njima..

i kada si žensko i kada se nađeš na jednoj takvoj stranici
osječaš se kao kraljica..
ali doslovno kraljica koja može birati i birati

želi li mlađeg od 30
ili starijeg od 40
oženjenog ili slobodnog
sportaša ili romantičara
onog koji će je nasmijati
ili ovlažiti sa par rečenica
onog tko dobro izgleda na slikama, ali isto tako i

i odbacivati zbog najmanje sitnce..
zbog č i ć
zbog slike u privitku
zbog dlakavih prsa
zbog glupih uleta..
zbog malog kurca...
i tako dalje i tako dalje :)


tako sam ja ubrzo na jednoj takvoj stranici započela komonikaciju sa nekolicinom osoba
(namjerno pišem osoba jer nisam žena koja isključuje žene iz svojih maštarija i igrica)


i da skratim priču, jer ovako bi mogla napisati roman (a sigurna sam da ne mogu nadmašiti Nives pa ništa od toga)

obično bi si priuštila pred kraj radnog vremena ili čak nakon radnog vremena malo više dotipkanja
i napaljivanja sa dotičnim osobama/osobom..
i znalo mi je postati već jako teško sjediti na svojoj fotelji
jer bi mi se gaćice znale toliko navlažiti da sam se bojala da će probiti i na haljinu


ne možete vjerovati koliko su neki ljudi dobri u pisanju..
toliko znaju kada i što reći
da jednostavno povjeruješ kako su sada
u tvojoj glavi i točno znaju ono što želiš

(Kasnije se pokazalo da su neki dobri samo u pisanju i ničem više, ali to su neke druge priče)

osobama kojima sam tada vjerovala i za koje sam znala da su jako daleko mome gradu
dala bi svoj broj telefona i rekla bi
nazovi me za 15 minuta...

za 15 minuta ja sam bila u svome autiću..
sa slušalicama u ušima i jednom rukom na volanu..drugom među nogama..

bilo je predobro..prenapeto i preuzbudljivo
dovršavati takve razgovore glasom..
oboje već jako napaljeni..
nije nam trebalo dugo..


no ja sam ipak dovoljno odgovorna da ne želim baš ugroziti svoj život zbog malo adrenalina

pa bi pred kraj pronašla neku autobusnu stanicu bez putnika ili ugibalište..da svršim na miru..
slušala bi njegov/njen glas i uzdahe
uzdisala bi i sama
i to jako i glasno i igrala se svojim prstima
sa svojim rupicama...
uživala bi kada bi objašnjavala
kako mi je vlažna i kako
upravo sada stavljam tri prsta..
i kako klize..
uživala bi prelazeći prstima po klitorisu zamišljajući osobu s
druge strane slušalice..
jednom sam čak upotrijebila i mali vibrator koji mi je ostao u torbi od
nedavnog susreta..
i bilo je savršeno..
savršeno svršiti u svega par minuta poklopiti slušalicu i
uz dim cigarete voziti do doma..spokojono
smireno..bez psovanja i bez živciranja ..:) .

Naranov bilo je tu i pogleda drugih vozača u prolazu, pogotovo onih iz kamiona...ali i to je dalo posebnu čar svemu tome

no nakon nekog vremena svaka priča postane poznata...
svaka rečenica već je izrečena i svaki kraj predvidljiv...
pa su tako i završile moje avanture u vožnji ...

a vi dragi čitatelji, ne mojte raditi isto jer je opasno!

pozz!
Plavušica :)

Kud plovi ovaj brod?

jednamojaprijateljica.blog.hr

Jučer smo jedna moja prijateljica i ja pretresale događaje od vikenda. Ispričala mi je :

Izašli smo sinoć muž i ja u grad. Šetali smo bez cilja i tako došetali do rive na koktelčić.
Na obali ispred bara u kojem smo pijuckali bio je privezan brod, ogromna jahta. Na početku na njemu nije bilo vidjeti nikoga, a onda su polako iz večernje šetnje stigli vlasnici i njihovi gosti. Svi redom ružni i stari, ili u najboljem slučaju izrazito ružni i sredovječni. Šepure se u žarko crvenim ili kričavo žutim hlačama i bijelim lanenim košuljama, savršeno ispeglanima. Za par minuta stižu prilično dotjerane starije žene, no nijedna ljepotica. Među njima iz govora tijela odmah prepoznaješ vlasnicu. Starija gospođa u dugoj bijeloj lanenoj haljini, savršeno ispeglanoj ispod koje se naziru bijele tanga gaćice. Imaju tulum? Putuju sa svojim preserans društvom?
Nakon nekoliko sljedova neprivlačnih ljudi s gornje palube, stiže i radnička klasa. Prvo ugledaš kapetana, izmigoljio je odnekud. Gle čuda, jedino zgodno muško na brodu. Onda dođe mladi mornar. Potom stignu stariji kuhar i jako mlada i jako lijepa spremačica. Vidi, vidi :D
Pa od tolikog preseransa, od tolike love, od tolikog blještavila, sve se uvijek svede na to da je izvana blistavo, a iznutra muž sto posto ševi sobaricu, žena sigurno kapetana. Kažem ti, sigurna sam! Pročitala sam im govor tijela! Samo dekoracije i prividi. Dobro, nisam sigurna, ali dobro zvuči. Kad već nemam love, bar mi se muž ne kurva. Valjda!

Andrilovićev test

zenakojajeodbilaracunati.blog.hr

U ovom novovjekom razdoblju života, koje se uglavnom vrtilo oko novca, često sam se znala sjetiti prve godine studija, predavanja psihologije i profesora Andrilovića koji nam je na jedan sat predavanja donio neki važan test ličnosti, o inferiornosti i superiornosti, koliko se sjećam.

Test me nije toliko dojmio koliko posebna atmosfera koju je Andrilović napravio. Prije nego je podijelio testove tražio je dobrovoljce koji će stajati na vratima i paziti da netko s testom ne izađe iz predavaonice. Dok smo rješavali, sam Andrilović je šetao, motrio, penjao se stepenicama u sedmici, dvorani na Filozofskom fakultetu koja je napravljena slično amfiteatru, od podija svaki sljedeći red uzdizao se u visini jedne stepenice. Suhonjavi profesor skakutao je, pozorno je promatrao dvoranu i nas kako ispunjavamo kao da će rješenja testa otkriti ne znam se koju tajnu o nama.

Na kraju podužeg odgovaranja na pitanja sistemom zaokruživanja ponuđenih odgovora i zaokruživanjem da ili ne, svi smo izračunali svoje rezultate. Taj zbirni broj koji smo dobili bio je ključ odgovora o nama, o našoj inferiornosti ili pak superiornosti. Svima kojima je rezulat zbroja bio veći od nekog broja, bez obzira je li u plusu ili minusu, predložio je da potraže pomoć psihologa.

Naivni smo bili, brucoši. Svi smo glasno razmjenjivali svoje rezultate, kolega kojeg sam od početka zamijetila kao najglasnijeg i po mome mišljenju dosta samouvjerenog, dobio je izračun za psihologa.

E pa, toga testa sam se vrlo često sjetila baš u ovom mom razdoblju života u kojem sam znala biti zadužena, u minusima ili pak kada sam na računu, kada bih prodala koju nekretninu, imala ogroman novac.

Kad imate novaca, oko vas se stvara red onih koji novac trebaju, onih kojima dugujete a ne znate da dugujete, onih koji posuđuju za kruh i mlijeko do plaće koja u slučaju posudbe nikad neće leći, oni koji bi vaš novac investirali i vi biste zajedno od toga genijalnoga izuma dijelili ogromnu dobit.

Posuđivala sam širokogrudno i naivno. Nisam znala da je novac isto što i Andrilovićev test. Novcem možeš upravo kao i testom ekspresno steći ekskluzivne uvide u nečiju dušu, koje bi u običnom životu možda uspio otkriti tek da s tim čovjekom potrošiš nekoliko vraća soli.

Posuđivanje novaca je moje namučnije iskustvo, makar su mi svi na koncu novac vratili, zaprljali su ga kao i tu moju gestu jer su uz novac isporučili i ono što nisam tražila od njih, pokazali su podvojenu sjenu svoje ličnosti, onu drugu sebičnu animu koju nisu mogli kontrolirati, novac je kao dijamantni nož u tili čas podvoji osobu, neke utrostruči, učetverostruči, snažno, elementarno, tako da se i ova zdrava osoba koju ste voljeli i kojoj ste vjerovali, zasrami onih svojih anima koje sebično žele zadržati sve samo za sebe, i ono što im ne pripada, i odvući do svoga ambisa. I spremni su lažno vas optužiti, lagati, manipulirati, zaboraviti da duguju. Sve za novac.

Odvratno sam se osjećala.

Slično kao Andrilović kada je onako suhonjav skakutao po stepenicama amfiteatra, vrebao da netko ne izleti s testom izvan dvorane, znao je da taj test može sve demone u nama otkriti, i jednom, možda netko pragmatičan i nenaivan može time manipulirati.

Samo za razliku od profesora ja sam bila čista amaterka, na rezultate testova potpuno nespremna.


Konzumerističko ludilo

zenakojajeodbilaracunati.blog.hr

Ponekad volim gledati reality show Modna kraljica. Zabavlja me. A na čudan način i nadahnjuje. Najmanje me zanimaju jeftine krpice i kako će ih sudionice showa pronaći, kako će se odjenuti, koliko će se uklopiti s temom i slično.

Mislim da to ni njih same ne zanima. Izgleda da je većini interes potrošiti taj odobreni iznos novaca, dokopati besplatnih krpica, malo se zabaviti, biti "na televiziji". Zapravo, dalo bi se puno razglabati o tome što ljude motivira da se prijave u takve emisije.
A isto tako i o nama koje privlači gledati te emisije.

Ja ću iznijeti svoj slučaj.

Počela sam taj reality gledati slučajno vrteći kanale, i naletjela sam na emisiju baš u času kada su snimali stan jedne od sudionica. Zaprepastila sam se što sve ljudi zovu domom. Zaprepastila sam se na tom zornom primjeru kako su naši domovi najautentičnija slika naše duše, kako ne moramo ići vidovnjacima, na psihoseanse, ispovijedi da bismo otkrili tko smo u svojoj suštini. Ili tko je onaj drugi.

Tom stanu koji sam zatekla na ekranu upravo je kamera znatiželjno brojala krvna zrnca, baš je razotkirivala bolnu infantilnost vlasnice, naivnost, ekscentričnost mlade žene koja je svoj dnevni boravak obojila žarkom purpurnom bojom i na nju, da bi agresija bila potpuna oslikala Bubimira. Jeftin namještaj bio je prepun još jeftinijih ukrasa, kao da se kompulsivnom konzumerističkom manijom skupljanja htjela zacijeliti neka neimenovana rana, smještena u pleksusu duše mlade žene.

Druga je u dnevnom boravku imala ogromnu plastičnu igračku, neku životinju koja je mogla poslužiti kao tobogan nejačadi, druge na jeftinim tanjurima natiskale komade bijelih lizika sa surogatom skupih suhomesnatih delicija. Zajedničko svim sudionicama su ormari natiskani s robom, odjećom koja je preuzela ulogu fetiša, bez tih fetiša te žene bi bile bez uporišta, bez temeljne svrhe bivstvovanja, bez obzira gdje te fetiše nabavljali. Konzumeristički raj je svima otvorio svoje dveri, netko svoj izgubljeni integritet krpa na buvljacima, netko u jeftinim bjelosvjetskim markama, netko u brendiranim dućanima.

Ali svima je odjeća postala suvremena globalna mantra, strastvena meditacija kojom se najlakše nalazi privremeni mir, kao u starim kulturama falusoidni simboli na zidovima bili nijemi pokretač i usmjeritelj duha. Konzumerističke dveri dale su svoje alate da svaka duša presliku svoju u svome domu napravi. Možda je to demokracija. A možda i podvala. Veliki ekonomski umovi tako su nas lako kupili, utopili su nas u nama samima.

Jučer sam od hrpe digitalnih fotografija odabrala pedesetak slika otoka i moje nekadašnje kuće, na kojoj je krenulo moje konzumersitičko ludilo, kuće koja je bila preslik moje duše, kuće, koju sam zbog konzumerističke pohlepe na kraju izgubila, prodala da vratim dugove, privremeno.

Kad se suočavam s nečim meni neugodnim uvijek me zaboli u predjelu abdomena, u zdjelici, misli mi se blokiraju, mrvicu zalede pa se izmijenjuju sporo kao usporena power point prezentacija.

Ali, da vidite, to mjesto je kraj svijeta, zaronilo u netipično mediteransko raslinje, zeleno do bola, a iz vazdazelenih brda i nizina niču kamene kućice prekrivene starim biber crijepom. U daljini puca pogled na pučinu, more, svjetionik žmirka.

Vrata na mojoj kući su otvorena pa odmah vidiš sve do dvorišta na drugoj strani, na dvorišnim vratima leluja firanga koju sam kupila na Hreliću, neka brižna žena mi je prodala za male novce šestinsku ogromnu rubaču, uznemirujuće lijepu, na starom lanenom platnu žarko crveni vez, razlio se, kao krv, a na dnu rukom izrađena čipka. Leluja na vjetru, kojega je zbog rijetkog položaja kuće na mojoj verandi uvijek bilo.
A unutrašnjost moje kuće? Sve sam stvari dovukla iz Zagreba. Sve birano. Ništa nije preskupo, sve se utemeljilo na vjeri u ukus, na čvrstoj ruci da se i među jeftinim stavrima nađe zadivljujuća mjera sklada.

Potkrovlje u istom stilu. Poluprazno, uredno, na sred dominira ogroman starinski krevet. Legao bi i maštao o životu. Ma možda i ne bi maštao, naprosto bi postojao, brojao dane u toj novoj stvarnosti, promatrao samoga sebe, sve psihičke i mentalne promjene u prostoru koji je u otklonu od stvarnosti, u prostoru koje je samo po sebi prava utopija.

Ako se zakačiš na to da ćeš ući u trag utopiji, da ćeš ju konzumirati kao gušt iz Zare, da ćeš isprati mozak od samoga sebe, utopija te je dobila. Izgubio si jer si upravo izgubio tlo pod nogama, realnost, jedinu božicu života kojoj bi se moramo klanjati.

Tu je krenuo moj gubitak realnosti.

Na zadnoj slici koju sam odabrala stojim u toplesu, do koljena u vodi, polijevam su punim dlanovima besprijekorne čiste morske vode po licu, lice sam rukama zaklonila, kristalne kapljice padaju po grudima, cijede se niz besprijekornu put, lijepo tijelo žene u takozvanim najboljim godinama.
Nije mi draga ta slika, makar je lijepa. Tko je ta žena unutar sebe same, u svojoj intimi? Koje obmane su joj okupirale razum? Ili je to danas moja projekcija, možda joj sada pripisujem nešto što nije imala, kažnjavam ju zbog svega što joj se dogodilo, jer je izgubila.

Respirator za disanje

zenakojajeodbilaracunati.blog.hr

Malo bolje kad pogledam svoje fotografije iz toga vremena, bolje rečeno početka vremena kada sam prestala računati, najprije vidim lijepu mladu ženu, svjesnu svoga izgleda, uljuljkanu u narcizam.
Bezbrižnu jer je u zabludi, ne zna da to što joj se razmililo po unutrašnjosti duše, u što se uzda, taj ljepljiva mahovina, samo naizgled lijepo izgleda, ljulja, omađuje, al jedan krivi pokret pri koracanju i tijelo leti po oštoj hridi krivnje i kajanja.

Ta žena je izvan vremena, intenzivno živi svoje hipotetske mogućnosti, ima hipotetsku ljubav, zarađuje hipotetski novac, ali konkretno ga troši. Ona nije rasčistila s prošlošću, nosi ju kao neugodan teret, prazninu koju su ostavili stvarni neprežaljeni gubici koje nadomješćuje nepouzdanim intenzivnim prijateljskim, ljubavnim i obiteljskim odnosima. Silno, silno se želi dokazati. Kači se na druge da ne bi bila sama. Sjećam se jeze koja ju je obuzimala petkom, kada bi popuštao intenzitet radnoga tjedna. Dolazi mir vikenda. Opet će sjediti u svome kvartu na klupi i gledati klinca kako se igra, pričati sa susjedima, oduprati se svaki put njihovoj slici o sebi koja se širi iz sugovornikovih zjenica. Kao neki imaginarni svemirski napad, svaki put mirom pokazuje da je iznad toga, da ju to ne zanima, a zapravo nelagoda čuči i kuha. Do kraja života će pamtiti riječi jedne od susjeda: Svi govore, nije te volio, a ja znam da nije tako, usprotivila sam se, rekla sam im...

Zašto je ta žena odbila računati?

Ne znam, ali znam da se u isti čas kad je otkazala tu nasušnu potrebu našlo bezbroj ljudi koju su neku vitalnu životnu funkciju isključili.
Prvi je bio moja velika virtualna ljubav, trgovac oružja, moćan, snažan duhovit na riječima u dopisivanju. Uživo prestrašeni sjebani štreber koji me se nije usudio dotaći.
Neki dan sam mojoj nećakinji poklonila torbu koju sam kupila za susrete s njim, neki ogroman novac je koštala kao i hlače, košulja.
Ali on je bo lud, ništa nije pomoglo da se on pokrene. Njega je ubio razvod, napravio od njega staru mrtvu krpu, neupotrebljivu, jedina funkcija koja je radila je istinski dar za pisanje, trgovinom oružja zarađivanje novaca i briga o djeci. Strašno je šokantno iznenađujuće kako iza uspješnih poslovnih ljudi, koji imaju znanja, vještine, perfektno govore jezike, često nađeš male prestrašene dječake, koje je život sjebao, koji su odličja odraslih muškaraca odbacili da opet ne bi doživjeli bol, i regresijom se vratili u neku od faza dojenaštva.

Te večeri kada sma se prvi put pokazala s tom sjajnom skupocjenom torbom, sedmi mjesec je bio, vrućina, kazao mi je, pa ajde dođi u moj kvart da vidiš gdje sam, ovdje ima super kafića.
I došla sam, u Vrbik, lijepo zeleno naselje. Cijelu veče smo pili, zadivljeno, zacakljenih očiju me je gledao, izgledao je kao da će me svaki čas uhvatiti za ruku, privući i poljubiti. Dolazila sam u napast da ga uzmem za ruku, potaknem, al narcizam, ona mahovina u meni, nije mi dala. Rugala se trgovcu, čula sam kako cinično govori: ajde frajeru, ako imaš muda, dotakni me.

Nije me dotakao a obožavali smo se, snagom privlačnosti sličnih ljudi, kao u izreci - sličan se sličnom raduje. Na kraju večeri pozvao me je da prošetamo do njegove zgrade, gdje je živio sa starcima. Zreo muškarac, vratio se u mali sobičak kod mame i tate, ponosan na dom svojih roditelja, bez svijesti na perverznost tako nezrelog odnosa, tako regresirajućeg pada.

Novi automobil je imao, neki mali, srednje klase, rekao mi je da ga je kupio na sniženju, smijao se malim novcima. Tako je zvao leasing, bez svijesti da je to nekima konkretan kredit.

Meni je njega nebo poslalo za kušnju. Navukla sam se na dopisivanje, on je riječima znao cijelu mene, koja sam se već odlijepila od stvarnosti, uvući u i imaginarni svijet želje, mašte, neku drugu stvarnost kojom sam liječila sve što u pravom životu nisam imala, odlaskom u samo središte želje. Kada bi ga vidjela, a to se događalo svakih šest mjeseci, bilo je to uvijek pomalo razočaravajuće. Kao buđenje iz sna, odjednom vidiš male stvari, sitnice, koje nisu presudne za život al koje bodu oči, iritiraju.
Zima je bila, na Gornjem gradu, u nekom kafiću smo sjedili i pili vino, uvijek najbolje, on je došao s posla, u radnom odijelu, kravati, glave obrijane, ispričavao se što nije opuštenija varijanta, koju god temu bi dotakli, sve je znao. Štreber. Al vraćajući se, niz Radićevu, snijeg je padao, skliski pločnik odjednom mi je zaljuljao tlo pod viskim potpeticama. Sramežljivo me je dotakao za lakat, kada sam ravnotežu povratila, pustio me je da ukočeno nabadam niz strminu uglancanog kamena viskom potpeticama. Bojao se uhvatit me ispod ruke. Svaki naš susret je završavao tako da sam doma nagrađivala se svima zabranjenim slasticama iz hladnjaka, inače, nedopustivim za konzumaciju u ponoć.
Morala sam unijeti jednak iznos slastica koliko sam konzumirala realnosti.

Nekoliko dana nakon trežnjenja, opet bi se nakačila na dopisivanje, ovisna o mrvicama života koju sam udisala kroz respiratorne aparate interneta.

Na godišnjicu smrti oca moga djeteta, nazvao me jedan njegov prijatelj, organiziran je bio performans u gradu. Kao da je isčitao moju vibru, moje duhovno stanje, pitao je hoćeš doći, dovesti dijete. Ja sam se vukla u potpunoj boli, za kim i čim, samo nebo zna. Taj dan respiratorni sustav nije radio. Ono malo života, odnosno interpretacije života, nestalo je, presušilo, ja sam bila na potpunoj rezervi.
Ali i dalje sam odbila gledati istini u oči.

Bankrotirala sam kao Grčka

zenakojajeodbilaracunati.blog.hr

Prije otprilike nekoliko mjeseci, jedno jutro sam se probudila i shvatila da sam dužna kao Grčka. Nisam više imala čime plaćati redovne obveze, počela sam obilaziti banke, a one sve redom su mi odbile odobriti novi kratkoročni kredit. Baš sve. Izguglala sam zelenaše, teška srca, poslala mail s OIB-om, i oni me odbiše.

Jedan je posrednik preostao, preko neke bankarice sam došla do njega, čovjek mi je obećao 20 tisuća kuna kod nekog zelenaša. Ali i zelenaš traži ovjerene papire. Na stolu su mi bili nekoliko dana. Sram me je bilo dati direktorici da to potpiše. Potpuno slomljena. U bankrotu. Jedva sam smogla snage da joj dam papire. Nasreću, nadjenuli su si ime koje pozitivan prizvuk ima, pa ona i nije skužila tko su. Ali to je bilo moje dno!

A nije tako trebalo biti. Iznadprosječna primanja imam, mnogi mogu o njima samo sanjati. Prelijepe nekretnine sam imala.

Doista, doista, mogu samo reći da je bogatstvo najveće na svijetu zdrav razum. I kalulator, kao pomagalo. Da svakoga mjeseca kada dobiješ plaću, seljački jednostavno, Srbi bi rekli, prosto ko pasulj, izračunaš prihode i rashode.

Znate koliko dugo ja to nisam radila? Deset godina, deset godina sam imala nekoliko kartica, deset godina sam kupovala po unutarnjem osjećaju koji je varljiv koliko i vrijeme. Danas si čvrst, stabilan, normalan, a sutra u nekom od dućana gubiš glavu, peglaš kartice u uvjerenju da kupovinom otkupljuješ samoga sebe, kojeg znaš da si izgubio.

Deset godina trošila sam intuitivno, razasipala, kupovala jer se od mene očekivalo. Deset godina bježala sam od istine, od sebe, pouzdavala se u doista i nadarenost da do love dođem.

Razasula sam, ne usudim se reći, malo bogatsvo.

Mislila sam ići psihoterapeutu, ali za to sada nemam love, potrošila sam 400 kuna prošli tjedan na jednog vidovnjaka, bacila novac, čovjek je bio zavaran mojim izgledom: kulturna uljuđena gospođa, elokventna, mirna, nadasve pozitivna.

Čim sam ušla lupetao mi je nešto o mužu kojeg sam konačno ostavila, nakon pustih godina, o tome kako konačno dišem svojim plućima. Isti čas sam izgubila volju da mu govorim iskreno, pustila sam da mi ukrade tih 400 kuna.

Danas sam odlučila pisat ću blog, pokušat ću se samoiscjeljivati pisanjem.

Statistika

Zadnja 24h

22 kreiranih blogova

341 postova

497 komentara

290 logiranih korisnika

Trenutno

0 blogera piše komentar

7 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se