novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

13

pon

10/14

Teško mi je pisati o sjećanjima...

zivotarije.blog.hr

Teško mi je pisati o sjećanjima...o događajima iz djetinjstva... Mom dosadašnjem životu. Ne znam zašto, ali se osjećam nelagodno. Ogoljavam dušu i život tebi kojeg ili koju ne znam. Nikada do sad ovo nisam radila. Bojim se. A tako se želim olakšati. Želim puno toga, a ne znam ni sama odakle početi. Ne znam pisati priče, više sam tip za poeziju. javascript:%20void(0);Samo nekoliko osoba zna cijelu priču o meni. Neki će me osuđivati, neki će me sažaljevati... Nije me briga! Znam da ću sa svojom pričom nekima pomoći. Ne mogu sad ništa pisati. Nastavit ću sutra. Daj mi učini uslugu, molim te. Potakni me da pišem, tjeraj me. Sama ne mogu.
Tnx.

OVO...!

obadzo.blog.hr



Odlozim novine na kolina i „zablesim“ u plafon jer mi se parilo da imam ideju za novu pricu, kad me Tonci koji je sidija do mene povuce za rukav.
...ejjjj Pajdo, sta ti je???
...e jebi se, sad si me zajeba!!!
...kako mislis zajeba???
...pa lipo, omeja si me u razmisljanju!!!
...pa boga ti draga, promislija sam da te nije mozda slagiralo kad onako blejis u plafon.
...ma je vraga...taman mi je padala na pamet ideja za novu pricu, a ti si me onda prikinija i sad vise nemam pojma sta je to bilo!!!
...ahaaaaaa, a tebi ka' triba nekakva dobra tema za pricu!?
...pa je, oces rec da ti imas kakvu!???
...nemam pojma, ali mi se ucinilo da bi ti OVO mogla biti dobra prica!...onako, bas kratka i sazeta!!!
...mislis samo OVO da napisem???


...aha!!!
...ma sranje, pa nista nisan napisa!!!
...e pa sta, al' triba bit sta posebna napisano da bi ljudi citali!?
...paaaa, dobro ti i govoris... bitno je da ima bar nesta teksta!!!
...eto, onda cica mica…gotova ti je prica!!!
...aj' dobro, al' OVO je na tvoju dusu!!!
...ok, samo ces mi rec kakvi su bili komentari!
...OK! thumbup


...lip pozdrav! mah

12

ned

10/14

Vjeronauk ....

suncokreti11.blog.hr

Ove godine smo imali čast da konačno krenemo u prvi razed osnovne škole.

Naravno, to su bile ekstra pripreme, nabavke knjiga, trčanje, mamina trema, strah i sve slatkosti koje nosi upis prvi razed kao da se mama prvi put upisuje a ne kao da dijete upisuje.
U biti, više stresan početak za mene nego za mog sina.

Duže vrijeme sam razmišljala o tome kako taj početak posložiti, koje izvanškolske aktivnosti izabrati za malog i kako ih uskladiti, obzirom da bi on htio ići na sve što je čisto vremenski znanstvena fantastika i za njega a i za mene.

Kako sam razmišljala o izvanškolskim aktivnostima tako sam razmišljala i konzultirala se sa svojim prijateljima o nekim školskim izbornim predmetima. Naravno, pod izbornim predmetima podrazumijevam vjeronauk u školi.

Obzirom da sam ja jedna žena koja ima neki svoj svijet i koja ima neke svoje svjetonazore i vizije života koji se apsolutno ne uklapaju u nešto što se zove kršćanstvo. U biti ne živim tako nekako kako to propovijeda ta vjera (iako sam primila neke sakramente) i ne držim do toga jer nisam u tom duhu niti odrasla, a opet s druge strane, da se ne lažemo i da ipak budemo iskreni, mislim da je vrlo malo ljudi koji iskreno žive upravo život kako to propagira crkva, vjera i kako to piše u bibliji ili gdje god, sasvim nebitno.

Dakle, kako živim, tako odgajam i svog sina, trudim se odgojiti ga jednom pozitivnom duhu, u jednom pozitivnom svjetlu, iako je to danas često vrlo teško, odgajam ga na način da je prvo i jedino ispravno da vjeruje u životu u sebe i svoje sposobnosti a sve ostalo nek prepusti nekim drugima. Tako živim ja, tako učim i njega...

Koliko u tome griješim ili ne, vrijeme će pokazati, svi mi svoju djecu učimo najbolje što znamo i što možemo a opet jednom dođe onaj trenutak kad se otisnu u neke sasvim druge životne vode da onda sami zastanemo i zapitamo se: dobro, gdje je sve krenulo krivo?

Ali, nije tema odgoj djeteta već - vjeronauk?

Sama sam odlučila da mali neće ići na vjeronauk jer je to kako sam već rekla kontra svih mojih uvjerenja i životnih stavova, kome to pasalo a kome ne, to je jednostavno tako i drugačije ne može. Danas sutra kad bude velik sve što ga zanima moći će pročitati u knjigama, moći će naći na netu, moći će o tome razgovarati samnom i adekvatnim osobama za vjerska pitanja, što se tiče sakramenata i o tome nek jednom sam odluči kad bude dovoljno zreo dali mu to treba u životu ili ne, kako god - majčina podrška je uvijek tu u svakom slučaju.
,
Prvo što me iznenadilo je to koji su "uvjeti" za ići na vjeronauk, ja sam se prosto šokirala ali ono baš iskreno šokirala. Sve te informacije sam čula od drugih roditelja čija djeca već idu na vjeronauk i ne ulazim u to koliko su te informacije točne ili nisu, dakle, to sam čula iz inih ruku, nisam ulazila u detalje i provjeravala vjerodostojnost informacija i ne znam kako je to negdje drugdje u nekim drugim gradovima ali sam opet ponavljam čula kako je to ovdje kod nas.

Dakle, ako se jednom upišeš na vjeronauk u osnovnoj školi tada se do kraja osnovnoškolskog obrazovanja ne možeš ispisati ali se uvijek možeš naknadno upisati!? Nebuloza kojoj nema kraja, zašto se dijete ne može ispisati ako mu to nije zanimljivo, čemu klinca masirati i dodatno opterećivati bez potrebe kad je to na kraju krajeva izborni predmet. Izabrao ga je sada, za dvije godine mu možda više ne bude tako napet i šta onda? Ajmo, pilana počinje....
Uostalom, ako ti i muž dosadi nakon 3 godine onda ga promijeniš a kamoli ne bilo što drugo (da ne bude baš sve tako ozbiljno :))

Drugo, prema pričama klinci su obavezni biti svakoj na nedjeljnoj misi, ali ono baš obavezni!?

I opet si ja mislim, dakle, taj klinac koji je tek krenuo u prvi razred osnovne škole, koji je još samo jedno razigrano dijete i koje je okrenulo jednu sasvim novu stranicu u životu koja se zove početak školovanja, dijete koje je puno obaveza jer mu je škola nešto sasvim novo, pored svega toga još ga treba malo i masirati nedjeljom da ide na misu ili šta se već tamo radi i uopće nije bitno kako klinci u crkvi provode vrijeme, dali uče kroz igru ili sjede i slušaju, ali je bitno da oni moraju biti tamo, moraju.
I naravno, ja kao roditelj moram svoje dijete dopremiti tamo i odraditi to nešto s njime jer bi bilo vrlo licemjerno od mene da dijete ostavim nedjeljom na misi ili vjeronauku a ja da odem malo pročitati dnevni tisak u prvu lokalnu birtiju, iako upravo takvih roditelja ima, sigurna sam.

Iskreno, kad sam odlučila da mali neće pohađati vjeronauk mislila sam da će biti u manjini jer mi je to nekako logično, međutim kad smo se na roditeljskom sastanku očitovali koje dijete ide na vjeronauk a koje ne, iznenadila sam se upravo suprotnom činjenicom da su manjini upravo djeca koja idu na vjeronauk.
Da sam takav ishod očekivala - nisam, ali ono iskreno baš nisam, ipak smo mi jedna katolička zemlja.

Ali dobro, poštujem svačiji izbor, poštujem različitosti pa tako i poštujem sve one koji su odlučili da im dijete pohađa vjeronauk i one obitelji koje iskreno žive svoju vjeru a opet poštujem i one koji su odlučili da im djeca neće ići na vjeronauk jer i taj izbor je sasvim u redu na kraju balade....


Svaka škuža nađe muža

magledolaze.blog.hr

- Baš me zanima kakav ćeš izgovor pronaći sutra.

- Izgovor za što? Dovoljan izgovor za sve je to što me ti ne voliš i nisi iskren.

Četiri rijeke

umornooko.blog.hr

Davno, ali ono baš odavno mi se nije dogodilo da se na neradni dan probudin ovako rano, oko pet uri. Ujutro. I još ništo, jedino me je ovi put moga odgovorit od odlaska na prosvjed kontra spaljivanja smeća u cimentaran „Smećexa“, pardon „Cemexa“. Vidin da je to ekipa i bez mene odradila kako Bog zapovida.
Zadnji put san bija sa vatrogascima na svečanu sjednicu povodon 125 godišnjice DVD Našice, moj prvi posjet tome krasnome slavonskome gradiću, a ovi put me dopala opet premijera, posjet Karlovcu. Kad malo bolje promislin, koliko san puti proša kroz ti grad a da ga njanci jedan put nisan vidija onako uživo, iz prve ruke. Jedino iz vlaka/autobusa/automobila ... Oni jad i nevolja kad su bile poplave se ionako ne računa.
Uputili smo se ranon zoron, oko sedan i po. Ne, fala lipa na pitanju, nije se mene čekalo cerek i pomalo smo odili uz Dalmatinu, ka mali vatrogasni vlakić, jerbo je ovi strojček ...

 photo 01ategouzoru_zps89cd092c.jpg

... mora u Metropolu na mali facelifting (ko je spomenija Sinišu Glumičića?), da ne rečen remont jer nije se ništa pokvarilo, samo će mu se ugradit mali rezervoar vode i još nike dodatne mogućnosti. Put je proteka više manje u redu, jerbo je oni veliki mora fermavat svako malo da napoji one puste konje pod haubon, a i nama ostalima je predah dobro doša, jer u „Ivecu“ baš i nima puno mista ... vrime je, bar namo di smo mi vozili, bilo lipo cilin puten, osin doli, u kotlinan, di je nadaleko poznata lička magla proizvela malo zbunjujuće prizore ....

 photo 02li10D0kamagla_zps7a930c1a.jpg

Poligon je napravljen u samom gradu, ka u nekoj udubini. Domaći to zovedu Šanac ...

 photo 03poligonzavje17E0bu_zps214cb4b1.jpg

... bar mi je tako objasnila autohtona Karlovčanka, Zdenka Pavlović, moja stara fejs prija i poznanica sa naših brojnih zajedničkih posjeta Katedrali hrvatskog Duha, Prisavlje 3, Zagreb. Glede kvizova, ofkors!

 photo 10zdenkaija2_zps20dc6fe1.jpg

Malo san se priprema za uvatit nastup naših, ovo su bili Osječani, ako se ne varam ...

 photo 04osijek1_zps8dfe9ac1.jpg

 photo 05osijek2_zps7b0b721e.jpg

Sve je teklo skoro u najboljem redu, sve ono šta bi natjecatelji „razbacali“ ekipa organizatora bi za čas dovela u red ...

 photo 06organizator_zps1f91b11e.jpg

Zaludu mi pripreme, maka san se par minuti, jer san čuja da ekipa DVD Mladost u sastavu Pero Lipotić/Bruno Jurić nastupa u 13:30, međutin, kad san se pojavija u 13:25 vježba in je već bila gotova :puknuću: headbang ...
Zato se nigdi nisan mica da uvatin snimku druge naše ekipe, u sastavu Ivan Šimović/Vedran Biočić, počevši od prvih priprema i prigledavanja opreme ...

 photo 07strulaivedran1_zps41c3a7d2.jpg

 photo 08strulaivedran2_zpsfb061719.jpg

... pa do same vježbe, koja i nije tako loše izgledala, osim jednog „modnog detalja“ ...



... kojega su suci u kasnijem razgovoru samo potvrdili ...

 photo 09strulaivedran3_zps45366f7c.jpg

Ostalo je još malo vrimena do kraja natjecanja, dok se ne izredaju ostale ekipe, a bilo ih je, sveukupno, 22 iz cile Hrvatske, a gledatelja, prijatelja ekipa i ostalih još i iz susjedne Dežele.
Taman da se pozdravin sa teton Zdenkon, popijemo piće i učinemo jedan „selfi“ za uspomenu ...

 photo 10zdenkaija1_zpsd7d98227.jpg

Kasnije smo se uputili u vatrogasni dom DVD Hrnetić-Novaki, koji su bili organizatori ovog natjecanja, najprije da se slikamo isprid našega prometala ...

 photo 11natjecatelji_zpsd85a132d.jpg

... a zatim da prisustvujemo proglašenju pobjednika po kategorijama ...

 photo 12proglascaronenje1_zps3a667862.jpg

 photo 13proglascaronenje2_zpsab217918.jpg

 photo 14proglascaronenje3_zps6dc8d078.jpg

 photo 15proglascaronenje4_zpsbb3c9d2f.jpg

Te, pošto je to bilo zadnje natjecanje ove sezone, pokal za apsolutnog pobjednika sezone su zasluženo ponijeli „vanzemaljci“ iz DVD Žrnovnica, koji su daleko isprid svih ostalih natjecatelja ...

 photo 17proglascaronenjeapsolutni_zps5e808e6e.jpg

... dok su naši iz DVD Mladost (Lipotić/Jurić) u A kategoriji osvojili vrlo dobro treće mjesto. Nakon toga je bija ručak, i kad van ja kažen kaako je spiza bila dobra i obilata, onda znate kako je bilo cerek
Nakon toga je uslijedilo ugodno druženje sa domaćinima i ostalim ekipama koje je potrajalo sve do sumraka kada smo se lagano uputili put juga ... uz obavezno timbravanje kartele kod Macole ...

 photo 18izbaciuljeza_zps1b363438.jpg

I tako, malo prije vengo se Pepeljuga pritvorila u bundevu, ja san prispija u moj privremeni dom, u Zapadnin Kaštilima. Zašto privremeni? E ... to je već duga priča, za neku drugu priliku party
Šta prije to bolje, u svakome slučaju. A dotle ... Zdravi i veseli bili! mah mah mah

11

sub

10/14

Fokus

magledolaze.blog.hr

- Ima li tko među vama , a da misli da ne postoje? Ako ima, 'ajmo ruke u zrak. Da vidim!

U seoskom bircuzu bilo je debelo poslije fajrunta pa smo u društvu imali još i bubnjara i trubača – cajka se ševila sa basistom, oni su otišli odmah nakon odjave, a harmonikaš je pao pod šank još prije pola sata - što je, uz gazdu koji je drijemao za drugim stolom, sačinjavalo petnaestak dobrano pijanih spodoba jer se nabrojanima, još u ranim večernjim satima, pridružila i cijela posada našeg broda, svi osim brodske straže koja sad' tamo negdje na rijeci trijezna igra šah.

Uglavnom, šareno društvo.

Pa smo sada slušali, napukao zbog deranja uz cajku, glas najstarijeg među nama, kako pita umjesto da šuti, proklet bio i on i taj alkohol koji je večeras polokao.

- Imal li? – izdere se stari u sada već potpunu tišinu.

Gazda se malo trzne, dio benda u nerazumijevanju izbeči oči i sliježe ramenima.
Posada šuti i gleda u čaše. Strojar čačkalicom čisti mast ispod nokta. Mornar zakopčava gornji gumb na košulji kao da će smotra.
Kapetanova adamova jabučica krene... dva puta. Gore - dolje.

Bez čaše, na suho.

- Ima li? – zaurla nesretnik ponovo, krvoločno, žedno.

Znam što slijedi, događa se već, zapravo... periferni vid mi se magli, centralni postaje fokusiran,oštar, u tuljcu, u to dolazi zvuk, izdaleka kao, lagano, tiho pa sve jače...

jedna kap samo.

Krupna i sa velike visine , pravo dolje u zdenac...

Tok!

A za zvukom miris. Mulj... težak miris raspadanja bio mase... vlaga... jebena vlaga...

Sigurno sam nešto rekao, ne znam što, no što god da je, natjeralo je staroga da siđe sa stola i prestane galamiti. Vrati mi se percepcija u normalu, ponovo osjećam miris razlivena piva i punih pepeljara, jeftina losiona poslije brijanja...

I vidim opet normalno, stari toči vino u svoju čašu, kapetan pali zadnju cigaretu iz kutije, mornari krenuli obarati ruke... gazda odmahne glavom pa pođe otključati vrata.

- Ajmo, momci, dosta je bilo. Što se popilo-popilo se. Ajmo kući.

Stari ga pogleda i kaže:

- Idemo, idemo, ne boj se.

Pa pokaže na mene i strese se kao da ga je zima neka dotakla:

- Samo, ako neko sumnja da postoje, pitajte mene i malog. Mi znamo. Mi smo vidjeli.

I, odlazeći posljednji prema vratima na kojima je stajao gazda već vidno nestrpljiv, pogleda ovoga u prolazu pa dometne:

- Samo ne bi se zakleo da su te vodene vile baš vile, znaš... meni izgledaju više kao...

Pa odmahnu pijano rukom.

- Ma pusti. Bilo pa prošlo.

Već vani, okrene se prema gazdi u osvijetljenom okviru vrata pa mu kaže, vrlo ozbiljno, odjednom gotovo trijezan:

- Magla će večeras, imaš djecu. Dobro zaključaj. Laku noć.

Zadigne okovratnik pa požuri za grupom.
Proveo je na brodovima čitav život, ali mu se večeras nije ostajalo samom uz rijeku.

Za koju je još do nedavno bio siguran da ju tako dobro poznaje.

Kako ne...

Gitara

postojimo.blog.hr

Blue lines

Sjećaš se kako sam maštala o fotografiji u onom Europskom gradu, pod onim borom na Trgu, kako ti kupujem gitaru, a ti se oko podne strčiš niz stepenice i kako pijemo kavu, za malim pultom u trpezariji, miješam dugo macchiato i zurim u ice blue oči, hipnotisana?
.....
Gitaru sam poklonila.
Nekom tipu. Znali smo se 38 dana tada.
Rekla sam da mi je višak i da me nervira tako u uglu, ostavljena kao neka djevojčica koju niko nije pozvao na ples. Za njega je to samo drvo, prebiranje po žicama, dok je čekao da stavim šminku. Nikad nije odsvirao ništa na njoj. Poslije smo se razišli, a ja sam još povremeno zvala da pitam kako je gitara.- To je samo drvo! - znao je da viče u slušalicu i da me zove da dođem kod njega, da zaboravimo tu gitaru, i da vodimo ljubav. Nisam mogla. Gledala me je ispod kreveta, sa ormara, gdje god da ju je stavio. Ja sam vidjela tvoje oči, led i plavo. Neokiceni bor u onom Europskom gradu gdje nismo nikad na kraju otisli, vidjela sam stepenice niz koje se spustas i sebe u tvojoj kosulji kako mijesam dugo macchiato a ti se zaletis i poljubis me.
Rekao je da nisam normalna, a ja sam klimnula glavom. Ipak me je zvao još par puta, sve dok jednom nisam ishisterizirala pred njegovim prijateljima, tražeći da budu dobri prema toj gitari. Osjećao se vjerojatno kao idiot, s devojkom idiotom, a ja sam se smijala i rekla im da se nose iz mog stana.

Jedno vrijeme nisam izlazila iz stana uopće. Molila neke klince da mi kupe cigarete. Zaključala sam sobu i skinula crvenu boju sa zidova. Tako prljava od farbe, s novinama preko kreveta i knjiga, puštala bih glazbu i u pauzama pušila kao majstori na gradilištu. Smijala sam se svom odrazu u ogledalu.

Mislim da sam te voljela. I da sam htjela da te nekako prebolim. Mislim da me nikad nisi shvatio dovoljno ozbiljno.
Sve su moje ljubavi bile takve. Njegovala sam vjerojatno podsvjesno taj mit, da smo nešto, da si nešto, posebno. Tih dana si mi to i bio.

Sad te gledam drugim očima. Pa ipak.
Do kraja posta, vejrojatno bih se opet mogla zaljubiti u tebe. Tako opscesnog.
Nastaviću i dalje borbu.

Treba mi Nježnost i novo Ludilo u ime Ljubavi.


Mislim da sam ga našla.

Welcome to my Love.

Oznaka: priče




...i tražim te

carlabeta.blog.hr

Starim plombama grizem rub jastuka na cvijetiće i cuclam palac, dakako manja, no ponosnija od tvog stidljivog smiješka.

Štujem mrak u koji se objeručke bacam dok ponirem luđačkim pogledom u dušu tvojih dodira.

JOS MALO

trebamte.blog.hr

Jos koju rijec o beskucnicima.Ova tema je juce mnoge pogodila jer se susrecemo sa ovom problematikom,slike su nam poznate i kad ih vidimo obicno budemo tuzni.
Napisao sam i Kolumnu..Beskucnici... na portalu www.institut-za-duhovno-zdravlje.info pa ko zeli moze je posjetiti i procitati ovu kolumnu i ako zeli i ostale.
Ovo toplo preporucujem jer cete vidjeti kako se drustvo u drugim EU drzavama odnosi prema svojim gradjanima-beskucnicima.
Inace sve kolumne napisane su moje.
Hvala i lijep vikend zelim svima,posebno hvala svima za jucerasnje posjete i komentare koje ste ostavili na mom blogu.

Zadnji post napisan: prije 1198 dana

tina356.blog.hr

I, evo, meni stvarno nije jasno kako ipak svako malo netko uspije zalutat ovdje, a ja ništa napisala nisam punih 1198 dana. Valjda su moji stari postovi ful duhoviti. A odkud ja ovdje? Ah standardna procedura, Nana naišla na neki moj stari wall post u kojem ju obavještavam o svom novom postu, ona lajkala to, ja komentirala to, malo pričale o blogu, i naravno ja se zaletila ovdje, obrisat prašinu i vidit šta ima. Ako ništa drugo maknut da imam 17 godina i da idem u MIOC. A kad sam to već obavila, pomeo (pomeo, ozbiljno?!) me zanos i krenula sam pisati post. I prije nego šta sam stigla smotat cigaru i zapalit, ovaj dolje dio posta (o prejakoj i ajfonu) je već bio napisan. I šta ću sad? Naravno da ću objavit post.

I evo, već 20 minuta pokušavam aktivirati Prejaku opciju, ali svaki put kad krenem zazujim po ovim internetima. (DA, pisat ću "internetima" kao Andrea, jer mi je fora i sviđa mi se i duhovito je i tko ne misli da je to smiješno očito nema elementarnog smisla za humor.) (I evo, nisam se ni vratila kak spada i već vrijeđam potencijalne čitatelje). I tako ja zazujim i istekne mi vrijeme za odgovor. Naravno, kada sam uspjela usmjeriti svoju pažnju na aktiviranje te đavolje opcije, T-Com je odlučio da "Usluga trenutacno nije dostupna. Molimo pokusajte kasnije.". KAD KASNIJE, FRAJERU?! Već sam 6 dana bez interneta na mobitelu kad sam izvan kuće, jel znaš ti kak je to? Ja sam pripadnica ove fuj-su-ajmo-pljuvat-po-njima-samo-bulje-u-te-ekrane-ne-znaju-se-zabavljat-samo-piju-puj-to generacije i dosadno mi je u tramvaju i dosadno mi je kad ne mogu provjerit Instagram svakih nekoliko i grozno mi je kad vidim neku pičku u očajnoj kombinaciji i čak ju uspijem slikat, a onda shvatim da nemam faking interneta i da ne mogu poslat sliku frendicama da joj se smijemo. Onda sam tužna. A kad sam tužna jedem. A kad jedem se debljam. I odjednom imam 70 kila i za sve su krive telekomunikacijske kompanije i njihov skup internet.

Funny story: Svi koji su ikad čitali ovaj blog vjerojatno znaju koliko sam patila na iPhone even before it was mainstream (čitaj: čak i prije nego što je prosječna osoba u Hrvatskoj znala što je iPod), koliko sam ga htjela i koliko sam bila opsjednuta svim mogućim iStvarima. Baš sam malo letila ovim prošlim postovima i tamo negdje dolje, ne znam ni sama više točno gdje (stvarno ne mogu naći) stoji nešto u stilu "i sad moram proć s pet da dobijem iPhone". Kako sam se slatko nasmijala. I to ni više ni manje nego zato što je taj post napisan vjerojatno u drugom, trećem razredu (prije 4, 5 godina), a ja sam iPhone dobila prije godinu i pol dana i to 4, ne 4s, ne 5, nego 4 (brijem da je tad 5 izašao taman). I to od 8GB, ni više ni manje (pogotovo zato što manje ne postoji). Jer je to bio najstariji i najjeftiniji model koji je moj stari mogao iskopat u svim T-Centrima (iako ima bolestan popust zbog dugogodišnje vjernosti i manijakalne tarife, ali hej, ako možeš kćeri kupit mobitel za kunu, napravi to), ali se ipak ponašao kao da mi je zvijezde skinuo sa neba, a i ja sam se tako osjećala jer mi je napokon ispunio dugogodišnju želju i bila sam toliko sretna da sam samu sebe zaprepastila (i još me k tome fakat nije bilo briga šta sam dobila 4 od 8GB jer "sam dobila ajfon aaa", da mi je kupio onaj prvi preko oglasnika za 50 lipa bi vjerojatno bila sretna). Al jebiga, svaka budala ima svoje veselje.

I kako da mene ljudi ozbiljno shvate kad sama sebe sprdam.

Ništa, idem zapalit. Budite pozdravljeni.
Možda se vratim a možda i ne, huahuahua. (Svako dobro 2, 4:58, ako ne kužite)


(iznenadilo me što TinyPic radi i na mobitelu, al eto, čuda se događaju)
(i ja na FER idem, majko mila, upucajte me)
(i tek sam danas otkrila da ne moram samoj sebi slat mail, nego da mogu samo sejvat draft)
(i opet, ja idem na FER)
(Isuse)

Sva Anina prezimena

igniss.blog.hr

Važno je zvati se Ana

Jednog prosječno ispraznog dana, kao i svaki put gospođica Neud Ana i njena prijatelica Pam Etna ispijale su kavu na jednoj od luksuznijih lokacija u gradu. Kad bi se malo zagrijale s klasičnim uvodima o vremenu i shoppingu, prešle bi uvijek na glavnu temu – ljubav, veze i dečke. Pa o čemu bi drugom toliko pričale?

Neud Ana je bila hirovita djevojka slobodna duha, prava umjetnička dušica koja je samo htjela ljubav a stalno bivala neshvaćena nesretno nalijetajući uvijek na neke kretene. Smatrala je kako je nitko – pa čak ni njena prijateljica Pam Etna – nemože skroz razumjeti, ali Pam je bila nešto kao njen privatni psihijatar, a Bog zna da joj baš to upravo sad treba. Osim toga savjeti od Pam bi se uvijek kasnije pokazali točni, iako joj Ana to nikad nebi priznala, a priznala bi ih sebi tek kad je već prekasno...

Životni cilj gospođice Neud Ane bio je da konačno upozna pravog gospodina Ud te da se sretno uda kao njena prijateljica Pam Etna. Djevojačko prezime od Pam bilo je Fleti, i u to doba je dotična još bila feministica, provodeći dane u žestokoj borbi za ženska prava prosvjedujući i neumorno djeleći pamflete. Međutim to se promijenilo istog trena kad je Pam upoznala gospodina Etna. Uvidjevši koliko je bila u krivu, iz korijena je promijenila svoje stavove i tada je postala Pam Etna sretno se udavši za pametnog čovjeka.

Ana nije imala toliko sreće. Imala je iza sebe puno propalih brakova i nikad nije uspjela doseći harmoniju i sklad obitelji Etna. To ju je jako smetalo i jednim dijelom je čak mrzila Pam zbog toga. Ana je imala drugačije okolnosti. Nije ona kriva što se zaljubljuje tako lako, a u isto vrijeme ima jako konzervativne roditelje iz prošlog doba koji bi je istog trena razbaštinili kad bi živila s nekim van bračne zajednice. Bila je prisiljena udati se. Pa neće valjda propustiti svoju bogatu ostavštinu koja je njeno urođeno pravo pa da mora naporno raditi i rintati ostatak života! A nije ona kriva što brak nije uspio. Ni drugi. Ni treći...



Kad je prvi put napokon upoznala muškarca koji nije papak i stvarno je privlači, predstavio joj se kao gospodin Ud. Odmah je znala da je to muškarac njenih snova i da joj nebi bilo ništa draže nego dobiti to od njega (mislim na prezime naravno). Ud Ana bi bila najsretnija žena na svijetu! Tolika je bila njena medena zanesenost da je nastavila sanjnariti sve dok se nije udala, uopće ne primjetivši da u knjizi vjenčanih upravo potpisuje da se udaje za gospodina Sjeb. Taj odvratni manipulator! Lagao joj je da je on gospodin Ud samo da se domogne njenog nasljedstva, gad jedan odurni!

Plakala je i plakala gospođa Sjeb Ana, sve dok se na koncu nije i razvela. Upozoravala ju je Pam ali Ana nije htjela slušati. Možda bi to bilo i razumljivo da Ana nije napravila identičnu grešku još dva puta... Njen drugi i treći muž bili su kopija onog prvog. Čak su se i slično prezivali! Prvo gospodin Izjeb, pa nakon što su se razveli on i Izjeb Ana – došao je gospodin Razjeb. Ali i Razjeb Ana je jako brzo potražila razvod...

Zaljubila se u gospodina Odjeb, ali nažalost on nije dijelio njene osjećaje. "Da mi je biti Odjeb Ana sigurno bih bila sretna." - mislila je. "Ali on me ne želi oženiti..."

Tada se Ana zapitala gdje su nestali svi dobri muškarci? Zašto ona nemože imati nekoga kao Pam? Zašto je njoj uskraćena ljubav? Baš nema sreće... Nije pošteno! Život nije pošten...

Pam ju je često savjetovala da ima puno slobodnih dobrih i brižnih muškaraca kao što je gospodin Nirv – zašto nebi razmislila o nekom takvom? Ali Ani to nije bilo ni na kraj pameti: "Gospodin Nirv – ha! Daj molim te... On je tako običan i nezanimljiv. Nevjerujem da bi to radilo. Pa zamisli samo – Nirv Ana – kako to glupo zvuči!"

Isprepičk Ana je očito mnogo bolje zvučalo, obzorom da se ubrzo udala za gospodina Isprepičk, koji je evidentno bio jako zanimljiv. Redovito se opijao, kockao i tukao je i zbilja nikad nije bilo dosadno... Iako je bolilo – znala je da je on zapravo voli jer je ljubomoran zbog nje, samo ima takav karakter da brzo plane. Nije on kriv, potrudit će se i bit će im bolje s vremenom...

Ubrzo kada je gospodin Isprepičk okončao svoj životni vijek prije vremena previše se zaduživši kamatarima, Ana je bila prisiljena udati se za lihvarskog gospodina Zlostavlj da podmiri dug. Taman ono malo nasljedstva što joj je ostalo će pokriti dug. I tako je Zlostavlj Ana provela još neko zanimljivo i nikako dosadno vrijeme u svom petom i posljednjem braku, dok policija nije prekinila lokalni lihvarski lanac uhapsivši i gospodina Zlostavlj...



Dok je on bio u zatvoru imala je kratku avanturu sa gospodinom Gov, ali to nije dugo trajalo jer je shvatila da ne želi da nakon svega bude još Gov Ana...

Odlučila se razvesti i nikad više ne stupiti u brak. Više nema što izgubiti. Roditelji je nemaju s čim ucjenjivati. Oni je ionako nisu nikad voljeli ni razumjeli. Sad može živjeti s kim hoće i raditi što joj se prohtije. Nemora se više nikada udavati. Zapravo roditelji su krivi što je sve tako ispalo – oni su je prisilili da se mora vjenčati! Te stare budale ne razumiju moderno društvo. "Drago mi je da je sve ovako ispalo jer sad sam napokon slobodna i nitko me više nemože ucjenjivati." - zaključila je Ana – "Sve što sam prošla me izgradilo u osobu koja sad jesam, i za ničim ne žalim! Naprotiv, sad sam bolja i jača nego ikad!"

S tim u mislima odluči da neće vratiti svoje djevojačko prezime nakon razvoda. Ne – sad je nova osoba i vrijeme je za novi početak! Uzet će novo prezime koje će sama odabrati. Ne koje su joj roditelji dali i ne ni neko od bilo kojeg muškarca. Ovo će biti isključivo njeno. Nikad se više neće udavati, ali uvijek će se sjećati svojih pet veselih pireva vjenčanja – to je bilo jedino sretno razdoblje njenih brakova. Tako je – odsad će se prezivati Pir!

Nakon mnogo godina gospođa Pir Ana je i dalje nesretna i ogorčena na svijet. Grize sve oko sebe. Živi sama sa sedam mačaka. Predsjednica je feminističke udruge. Pam Etna već odavno nije u kontaktu s njom...

THE END

Tzar's Tribute to Ignissblog

Autor: Tzar O'Mega
10.10.2014.

Kornjača

plavizen.blog.hr

Zita je jurila ipsilonom, kazaljka je pokazivala 220 na brojčaniku, umjesto da uspori, stisnula je još jače gas. Nervozno je pogledavala na sat, kao da će stalnim provjeravanjem usporiti vrijeme. Jutro joj je baš započelo naopako, prvo je u zoru dok se na prstima iskradala iz sobe zviznula koljenom u radni stol. Dok je masirala bolno koljeno, jogurt joj je kapnuo na crnu haljinu. Zatim je svih probudila paleći svjetla i tražeći novu haljinu u ormaru, uz koju sad više nije odgovarala marama, a čarape su bile pretamne... Zato je sad jurila po ipsilonu, zapravo dodala bi ona još gasa, kad se volan već pri ovoj brzini ne bi ovako tresao kao da će se cijela karoserija raspasti. Pred tunelom je usporila, duboko udahnula i otvorila bocu cedevite.
Prije par godina osjetila je prvi napadaj panike baš tu, na pola Učke i činilo se da nikad neće stići do kraja. Prvi simptomi javili bi se već nakon desetak metara, imala je osjećaj da će se ugušiti, da je iscrpila sav kisik u autu, srce bi joj počelo sve jače lupati, usta bi se osušila...Sad je već naučila boriti se s tim, prije ulaska u tunel otvorila bi bocu i svakih par metara ispijala gutljaj po gutljaj, tako je imala osjećaj da se ne može onesvjestiti, zatim bi kad začuje nekontrolirano lupanje srca okrznula pogledom stijenku tunela, tamo bi uvijek pisalo koliko je prijeđenih metara i koliko još treba prijeći, potom bi samu sebe uvjeravala kako joj super ide i kako je još malo na izlasku. Odahnula bi tek kad ugleda dnevno svjetlo i kako mu se približava.
S druge strane Učke uvijek je padala kiša. Potpuno je sigurna kako nikad još nije bila u Rijeci, a da nije pljuštalo! Krasno sad joj još samo treba gužva dok se spušta u grad i beskonačno traženje parkinga, k tome naravno da je jutros zaboravila kišobran, brižljivo okačen pored vrata! Kružila je već treći put, ali od slobodnog parkinga nije bilo ni P. Zabrinuto je pogledavala na sat, opet će trčati preko cijelog Korza ! Konačno se uparkirala, maznuvši mjesto crnom audiju ispred nosa, dok joj je vozač bjesno nešto dobacivao kroz zatvoreno staklo.Samo ti bjesni, al ja sam se uparkirala. Sad još samo da stignem na vrijeme do ureda!
Mrzila je edukacije , osobito ove cjelodnevne, još ako predavač bude neki umišljeni profa koji nema veze s praksom, pa ti stalno nešto savjetuje što nema veze sa stvarnošću, onda stvarno edukacija imam baš puno smisla! Bude to baš jedan pravi pravcati izgubljeni dan! Kiša se pojačavala, a ona je razmišljala treba li početi trčati po skliskom pločniku u štiklama ili se treba ko pokisla mačka dovući lagano u ured? Pa kako joj je jutro krenulo, vjerojatno će se još i polomit , samo bi joj trebala sad jedna longeta za dugo pamćenje! Pogledala je na sat, imala je još samo pet minuta! Dovraga, ipak će morati trčati! Hoće li ikad prošetati tim Korzom u životu? Kosa joj je već bila sasvim mokra, a vjerojatno se i ona vodootporna maskara razlila po licu tvoreći crne tragove po obrazima. Utrčala je konačno u zgradu, a potom u lift. Zašto liftovi u poslovnim zgradama nemaju ogledala,a u stambenim imaju, pitala se? Sad bi joj jedno baš dobro došlo, da se upristoji prije ulaska u ured!
Stigla je točno na knap, dvije minute poslije otvorio se drugi lift i čula je direktora kako nešto živopisno opisuje. Cmoknula je kolegice u obraz, zgrabila čašu tople vode i sjela na mjesto. Odmah je iz torbe izvukla aspirin , kako bi preduhitrila prehladu. Livija joj je maramicom brisala rastočenu maskaru, kad je direktor veselo započeo:" Drago mi je da smo svi na okupu, vidim da su kolege iz područnih ureda stigle. Danas kao što znate imamo vanjskog suradnika, budite pažljivi i strpljivi. Edukacija će trajati do 17 sati, sa dvije kratke pauze, poslije ćemo vidjeti kome se žuri, a tko će na ručak, uglavnom svi ste pozvani." Grlo ju je već peckalo, čarape su bile sasvim mokre, a o frizuri se nije usudila ni razmišljati. Čula je kako se vrata otvaraju i voditelj riječke poslovnice pozdravlja prisutne.Taman se sagnula izvući rokovnik iz torbe ,kad je začula poznati bariton: "Ja sam Emil i danas ćete me morati slušati do 17 sati. Obećavam da neću biti dosadan..." Ostala je bez daha, pa to ne može biti,od svih ljudi na zemaljskoj kugli, baš on? Nije se usuđivala podići pogled, zurila je uporno u svoj rokovnik i prevrtala stranice. Emil je tražio da se svi kratko predstave, imenom, radnim mjestom, koliko dugo rade u tvrtci i ono što je najviše mrzila ,još sa satova psihologije, opišite samog sebe u dvije rečenice ; a ako ne znate kako, recite nam kako bi Vas mama opisala!
Bio je to definitivno seminar s kojeg ništa nije zapamtila. Pred očima su joj se smjenjivali grafovi, mali i veliki šareni stupići, postotci, definicije.Vidjela je kao u transu kolege koje klimaju glavom i zapisuju bilješke. Njena stranica u rokovniku i dalje je bila prazna. Pokušala se skoncentrirati , ali uzalud, u glavi joj je bubnjalo, u sljepočnicama sijevalo, grlo je peklo i tjeralo stalno na suhi kašalj. Nije se mogla sjetiti ni kako se predstavila, što je uopće rekla o sebi? Ustala je kao u transu, trudeći se da ni u jednom trenutku ne pogleda u njega, a riječi su same tekle s usana. Srećom pa sve te seminare dobivaju poslije mailom ili u pisanoj formi. Morat će sve naknadno sama proučiti. U jednom trenutku on im je konačno okrenuo leđa, pokušavajući pronaći fascikl i ona se tek tad usudila pogledati prema njemu. Imao je tamno sivo odjelo, a kosa je već bila prošarana sijedim vlasima. Kad se naglo okrenuo, nije stigla na vrijeme skrenuti pogled i njegove sive oči su je ulovile na tren. Zadovoljno se nasmijao i popravio naočale, a oko usana su se ocrtale bore. Nakašljao se i nastavio dalje s predavanjem, ona se premještala na stolici ne mogavši nikako pronaći ugodan položaj, baš kao nekad. Njega je to zabavljalo, zapravo uživao je u njenoj nelagodi.
Na pauzi namjerno se odmakla što dalje od njega, na sam kraj stola. Svi su pili kavu, samo je ona nabila glavu u vruću šalicu čaja i nervozno brisala crveni nos. Pokušavala je pratiti kolegicu i najnovije tračeve koje joj je povjerljivo šaptala na uho- no istina je kako je u tom žamoru čula samo njegov glas. Na povratku u ured, okrznuo ju je ramenom u liftu, a ona je doslovno prestala disati. Učtivo joj je pridržao vrata i dok je prolazila pored njega osjetila je lelujanje, kao ono kad ima napadaj panike usred tunela. Ostatak predavanja nije niti čula. Mislima je bila daleko, u staroj kamenoj kući, pored Žminja.
Teta Dragica ih je pune dvije godine dočekivala s radošću. Soba je uvijek bila spremna, posteljina uštirkana, u vazi svježe poljsko cvijeće... Sve je mirisalo na lavandu: posteljina, ručnici, zavjese...Teta Dragica nikad ništa nije pitala, ujutro bi pripremila doručak i ostavila ga na stolu. Emil bi je probudio tek oko podneva, škakljući joj lice tratinčicom. Dok se ona pokušavala rasaniti, jer spavali su jedva par sati, uvijek dočekujući zoru, Emil bi joj već grickao vrat i uvlačio se pod zgužvanu plahtu. Ona bi se bunila, ali ne dovoljno da bi on to ozbiljno shvatio, pa bi doručak opet bio na čekanju. Na koncu bi jeli tek negdje oko dva i pošli u šetnju. Govorio je kako će se preseliti ,jednom, obnoviti staru kamenu kuću s pogledom na polje makova i beskrajno zelenilo. U dugim šetnjama, upijala je svaku njegovu riječ, dodir i kretnju. Slutila je da su to samo ukradeni trenutci i da se ono jednom nikada neće dogoditi. Ponekad bi čak i maštala kako će ipak dočekati prve sjede u njegovoj kosi i staračke pjege na rukama. Činilo se tako stvarnim dok su zagrljeni u polju čekali zalazak užarene kugle. Nedjeljom navečer uvijek bi se vraćala u stvarnost, odlazili bi iz Žminja, ostavljajući za sobom zgužvane plahte s mirisom lavande i njihovih tijela. Opraštali bi se dugo, u tišini, a potom bi uvijek on prvi sjeo u svoj auto i krenuo prema Zagrebu. Ona bi s težinom u želucu, kao da joj je netko otkinuo komad tijela, sjela u svoj i trebalo joj je nekoliko minuta da se sabere i krene u suprotnom smjeru. Ponekad je, samo ponekad, bila toliko sretna , da bi odvrnula svoju omiljenu pjesmu i pjevala je cijelim putem na sav glas. No najčeščće bi je obuzimala paučinasta tuga, kao mreža bi se spuštala na nju, najprije bi osjetila hladnoću, pa grebanje u grlu, potom peckanje u uglovima očiju...Kao sad.
Nakon predavanja, brzinom svjetlosti se oprostila od kolega, pravdajući se obvezama i gotovo istrčala iz ureda. Naravno da je bila gladna, već oko podneva joj je krulilo u želucu, no nije mogla podnjeti još i ručak sa njim. Korzom je pljuštala kiša. Dok je stigla do auta, već je bila sasvim mokra. Krasno, još mi samo treba upala pluća! Morat će putem negdje stati i kupiti pecivo, popiti još jedan čaj. O tome ću razmišljati poslije! Sad samo trebam pobjeći iz Rijeke, od njega, što dalje! Tek na pola tunela, kad je shvatila da joj nije dobro, sjetila se da nije pripremila cedevitu. Ljutito je jednom rukom tražila po torbi ostatke tekućine od jutros, usta su joj se sasvim osušila i panično je pogledavala vozi li itko iza nje, jer najradije bi se zaustavila! Ne, vozi, vozi dalje, dodaj gas- nema zaustavljanja! Ne nasred tunela! Možeš ti to! Pa sto puta si prošla kroz njega! Osjetila je kako je oblijeva znoj, pogledala je prema ogromnim ventilatorima koji su visili sa stropa- nisu se micali!!! Nema zraka, ugušit ću se ovdje na pola puta! Konačno je napipala bocu i izvukla je iz torbe, halapljivo je popila gutljaj, pa potom još jedan. Još malo,još malo! Konačno svjetlo, kraj tunela. Parkirala se odmah po izlasku,a oštar zrak i bura brzo su je vratili u normalu.
Krenula je dalje, ipsilonom. Kod Žminja, dala je žmigavac i skrenula. To nije pametno, trebala si produžiti, ne treba ti još sjećanja! Nije ti bilo dovoljno za danas? Zastala je tek kod polja makova. Užarena kugla upravo se spuštala. Makovi su poprimali zlatnožutu boju, a svjetlo se neumorno poigravalo laticama. Znala je, još par trenutaka i kugla će zaći, a makovi će se pretvoriti u tamne siluete. Baš ovdje, na istom mjestu, stajala je i onoga dana. Zašto je uranila tog vikenda, nikad se poslije nije mogla sjetiti? Bilo je proljeće, varljivo, kišno ali toplo. Krenula je u šetnju znajući da on neće stići još dobrih sat ipo. Vršcima prstiju dodirivala je latice makova, kad je stigao sms. Ne mogu doći ovaj put, bolesna je, treba me. Stajala je kao ukopana nasred polja. Događalo se već da se njihovi planovi za budućnost odgađaju jer starija kćer sprema doktorat i treba ga, jer je mlađa kćer sad u najluđim godinama i počela je izvoditi gluposti. A sad je eto Ona bolesna i treba ga. Uvijek ju je izbjegavao spominjati i nikad u njenoj glavi ta žena nije poprimila neki stvarni oblik, sve do sad. U tom pokeru dama, ona je, konačno joj je to bilo jasno, bila na poslijednjem mjestu. Vratila se u sobu i provela vikend sama, na prevelikom krevetu, u suzama, slušajući satima Urbanovu Kornjaču. Potom je obećala sebi kako više nikad nikome neće biti na zadnjem mjestu.

Kući je stigla sva promrzla i s temperaturom. Odmah je legla u kadu punu vrele vode. Gotovo je zaplakala kad joj je kćerka brižljivo nakapala lavandu u kadu. Stela je naime sve bolesti liječila lavandom! Nije ni sanjala koliko bolnih uspomena kapa svaki put po njoj.
Potom je mobitel zatulio. Stigla joj je poruka s nepoznatog broja. Nije bilo teksta, samo fotografija. Polje makova, onih istih. Sjećala se čak i te subote kad ju je snimio, dugo namještajući stativ i čekajući pravu svjetlost. Gledala je u nju dobrih sat vremena, kao da će joj makovi ispripovijedati priču, objasniti razloge...Znala je da i on sada pogledava na mobitel i iščekuje odgovor, baš kao što je i ona nekad čekala. Nije odgovorila. Čuvala ju je jedno vrijeme, a potom obrisala.

10

pet

10/14

...e,da

carlabeta.blog.hr

Dođe subota,žena otvori ormar,teško uzdahnu...

Nemam što da obujem.

Mnogo riječi na jednoj hrpi

semiramidinvrt.blog.hr

Polako se bliži treći mjesec kako nisam slova napisala za svemrežje.

Oni stariji koji su me nekad pratili, a i vi mlađi ako vam se da prekapat moja davno pokopana arhiva, znate/vidite da sam nekada bila puno puno aktivnija. Imala sam tu i tamo koji post zadnjih godinu-dvije, ali to je bilo ili kukanje kako mi fali ovo mjesto ili me nešto moralo dobrano raspizditi da bih došla i obrisala prašinu s ovog mjesta.

Ali što da vam kažem, velike promjene u jednom malom životu su dovele do toga svega.

Uglavnom, pitam se zadnjih dana postoji li određena količina riječi koje možeš izbaciti iz sebe u nekom vremenu i preko toga ne ide? Da, imala sam i ja periode hiperproduktivnosti kada je pisanje u pitanju, što ovdje, što negdje drugdje, ali sve je to nekako bilo uvjetovano nekim faktorima (što rokovima, što moranjima).

Uglavnom, da, pisala sam svakodnevno za jedan portal. To je bila škola. Ne samo pisanje, nego sve skupa. Kad se samo sjetim sebe tamo negdje prije dvije godine (kada sam friško diplomirala) i sada. Srednja, faks... ma da, sve je to super. Ali tek kad upadneš u arenu s lavovima, onda tek vidiš kako stvari zapravo funkcioniraju. A ja sad zapravo vidim da ovaj tekst nema baš neki suvisli tok misli. No dobro.

Da, to svakodnevno pisanje kao da mi je oduzelo riječi. Kao da to više nije bilo to kada sam morala pisati. Nešto što je bio (i zapravo još uvijek jest) moj istinski gušt, postalo je tlaka, obveza. Postalo je posao.

Znam, mnogi ljudi žele svoje hobije pretvoriti u posao i da im onda bude super i cvjetići i leptirići i duga.

Očito ja ne funkcioniram tako. Barem kad je pisanje u pitanju. Jer to mi je uvijek bio hobi, a ne istinska ljubav. Moja istinska ljubav je priroda. Razumijevanje živog svijeta. Odnosa između živih bića.

I tako sam prestala pisati prije tri mjeseca. Spletom različitih okolnosti, život me odnio u neke skroz treće vode. Ali zadnjih dana razmišljam o ovom svom blogu. Otvaram editor, gledam ja njega, gledam on mene. I tko zna, možda smo opet spremni za neka intenzivnija druženja. Onako, kao prije.

Bumo vidli zubo

Za blogere

belator.blog.hr

Malo se pokušavam boriti protiv svojih izleta u dugačke postove i ponekad "štancanje" slika.
Ovaj put ću biti kratak, makar jedan dio mene bi se sad raspisao ili nastavljao slika :).
Ali ne, ne dam sam sebi ovaj put.
Htio bih samo reći ( već vam se dugo nisam obratio ) da sam zahvalan svima koji čitaju ponekad i ovaj blog,
i što komentiraju, javljaju se i tako to.
Onaj tko me prati zna već da se ovako javljam blogerima s vremena na vrijeme.
Hvala vam na nekim savjetima, pohvalama, kritici i naravno pomoći oko svega u vezi bloganja i interneta uopće.
Kad sam krenuo nisam znao ništa, ni postaviti slike, kamoli što je to link, i kako ga ubaciti u tekst.
Naravno, tu je najveća podrška bila jedna blogerica, koju neću ponovo imenovati, ali mislim da znate o kome je riječ,
bit će i za nju jedna od danas postavljenih slika.
Reći ću samo da voli malo veće slike :)).
Nemojte se ljutiti što nisam svakome postavio sliku, jer bi onda opet post imao preko pedeset slika,
a ovaj je zapravo kratak.
Dakle da skratim, stavit ću pokoju sliku za neke od blogera čije postove nikako ne preskačem i koje puno cijenim,
naravno kad uhvatim vrijieme za čitanje, ali isto tako čitam i još dosta njih,
ali ne kopam svima po arhivi da vidim od prije što ima :)).

Evo jedna za blogera GP-ZG@, koji razveseli svojom iskrenošću i čiji blog rado čitam.....
.....naslov slike --STARI, IMAŠ VATRE !?---


Evo i jedna za Nisu@, kojoj zahvaljujem na svakom komentaru i mogućem savjetu u fotografiranju.
Donekle sam u ovom kratkom roku shvatio da njene slike zaista vrijede, osim što su odlične po izgledu.....
.....naslov slike -- BRAĆA MASLAČCI --


Evo i jedna za Plastika@, kojeg ne poznajem, ali kao da ga poznajem. Često nekako slično razmišljamo.
Svatko tko dobije njegov komentar u postu može biti sretan, barem ja tako razmišljam. Tko ga čita, zna već o njegovim vrlinama.
......naslov slike -- DODATNA OPREMA --


Evo i jedna za Cyrana@, hahaha, cvijet na slici !! Ali to je samo kao asocijacija na njegovo pisanje o ljubavi,
o ljubavima, o mnogim prošlim i budućim. I to je blog koji ću pročitati jer teško mogu proći pored,
a da ne pročitam. Isto svi koji čitate znate sve, ima tu zabave, smijeha, tuge, ljubavi, ma svega,
baš kao što bi i trebalo biti.
.......naslov slike -- MNOŠTVO LJUBAVI --


Evo i jedna za V@ odnosno Yulunga@, jer kad sam došao tek na blog čudio sam se njenim maslačcima,
pa sam joj i prekrstio nik u "maslačak". Tada sam prvi put vidio tako neke obične stvari na taj poseban način.
To što ona radi sa maslačcima, radi i sa svime drugime, oćeš paukove, ose, pa i puževe u zadnje vrijeme.
.....naslov slike -- KRALJICA PUŽEVA --


Evo jedna i za Čuvaricu pinkleca@ ili kako je zovem "Čuvarica", jer i mislim da je ona naša čuvarica.
Često piše o anđelima, o nekim stvarima što se onda čovjek zapita neke stvari. I taj pinklec si zamišljam
kao neku lijepu i toplu stvar, baš kao nekog anđela koji nas gleda od nekud, odozgo.
.....naslov slike --NEBESKI ČUVAR --


Evo i jedna za Lilianke@, o kojoj neću ništa ni reći, osim hvala, hvala, hvala. Tu treba cijeli post,
a i bit će jednom kad ga složim.
.....naslov slike -- SAMO ŽIVI, SAMO BUDI --


Evo i jedna za sve druge blogere koje čitam i koji nekad čitaju mene, nisam mogao baš sve
pojedinačno spomenuti.
....naslov slike -- NAOPAKI TRUBADUR -- ( u kontekstu naopakog vremena i zbunjene prirode, zatopljenja,
zahlađenja i svih ....đenja koja nas još čekaju u budućnosti :)

Statistika

Zadnja 24h

240 kreiranih blogova

10.649 postova

861 komentara

634 logiranih korisnika

Trenutno

0 blogera piše komentar

16 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se