novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

25

sri

03/15

Hvala ti

jasnovidenje.blog.hr

Događaj koji nas uči može biti neugodan i emocionalno težak za nas.
Ali odluka kako ćemo postupiti dalje i kako ćemo se nositi sa njime,
koliko ćemo narasti nakon tog događaja ovisi isključivo o nama.
Nekad radimo rez,
nekada ponavljamo iste situacije ali kada shvatimo zbog čega se u našem životu događaju ljudi ili situacije i što mi trebamo naučiti
važno je da dalje postupamo na način koji je najbolji za nas i za opće dobro.
Svaki listić i cvjetić i kukac je važan i različit kao i svaka ljudska jedinka ponaosob.
No opet smo svi dijelovi jednog organizma.
Ne možeš psa naučiti letjeti.
Ne možeš držati pticu u kavezu i diviti joj se misleći da je voliš.
Koji kotačić ne radi...taj koji ne radi šteka sve iako se naočigled može učiniti da nema veze ili si možemo trubiti da je sve u redu.

Važno je da smo i spremni za osvještavanje jer tada jednostavnije možemo prihvatiti i transformirati neugodne situacije, a i učiniti ih saveznikom.
Emocija koju ona izaziva čini odskok na evolucijskoj ljestvici nas samih.

Ono što nas nervira to i mi imamo.
Ono što primjećujemo to raste.
Pogledajte neugodne situacije koje se ponavljaju u vašem životu.
Nekad ne znate zašto, nekad se lažete da nije tako,
nekad nemate snage promijeniti je.

Od gubljenja bitke gorči su mi propusti.
Treniram se u pozornosti.
Ne želim gubiti vrijeme kao pas koji se vrti u krug sam grizući svoj rep.
Ne želim jesti svoje govno.
Ne želim biti žrtva sistema.
Ne želim da me se dresira.
Ne želim samo njuškati uokolo i preživljavati od malo maženja,
malo tapšanja i odbačenih kostiju.
Ne želim da sa mnom upravljaju emocije niti događaji.
Ne želim reagirati po navici.
Ja nisam pas.
Nisam ni ptica.
Nisam anđeo.
Ja sam samo ljudsko biće.
Bože pomozi mi da budem bolje ljudsko biće.
Da ne pobjegnem u oholost.
Da se ne busam ponosno u prsa.
Da ne sudim druge.
Da moje korjenje bude jako kako me ni tajfun ne bi otpuhao,
osim ako je vrijeme za posaditi se negdje drugdje kroz sjeme.
Prihvaćam promjenu.
Prihvaćam.

Srdačan pozdrav i ugodan Vam dan ako ga već iz nekog razloga ne možete učiniti čarobnim,

W.

Ja Svamiđi

huc.blog.hr

Posežem za knjigom s hrpe i nasumično otvaram stranicu:

Ako osoba koja se bavi Yogom, procesom samospoznaje, na neki način ne završi proces daje joj se još jedna prilika; rađa se u porodici čistog brahmane* ili bogataša. Ako je dovoljno srećna da se rodi u takvoj porodici, dobija sve pogodnosti da shvati važnost samospoznaje. Od samog početka života, naša deca svesna Krsne imaju priliku da nauče da pevaju i plešu, tako se kada odrastu neće promenti, već automatski napredovati. Veoma su sretna. Bez obzira da li je rođeno u Americi ili Europi, dete će napredovati ako su mu otac i majka bhakte. Dobija tu priliku. Ako se dete rodi u porodici bhakte, znači da je u prošlom životu već započelo proces yoge, ali ga na neki način nije moglo završiti. Stoga se detetu daje još jedna prilika da ponovo napreduje, uz brigu dobrog oca i majke. Na taj način, čim upotpuni svoj razvoj svesnosti Boga, ne mora se više roditi u ovom svetu, već se vraća u duhovni svet.

Nauka o samospoznaji. Knjigu sam, pamtim, kupio u sedmom razredu osnovne škole. Na vrata učionice pod velikim odmorom banuo je neki tip, možda upravo Braco sa Srebrnjaka u povojima. Nabacio je par rečenica o procesu samospoznaje koje su me zaintrigirale. Knjigu sam si priuštio s lovom za sendvič. I Laura je također kupila knjigu s lovom za sendvič. Nitko drugi nije osjetio poriv da kupi knjigu. Sad, zašto je Laura odlučila da žrtvuje sendvič ne znam, nije mi djelovala nimalo spiritualno s tim svojim naprednim sisicama i licem seljanke. No bit će da niti ja njoj nisam izgledao produhovljeno. Žarko sam se želio družiti s njenim dudama i opetovano sam eksplicirao tu želju, no ona je jasno rekla – ne! Stoga mi nije preostalo ništa drugo već da u glavi režiram zaplete, npr: Laurini roditelji polaze na ladanje, ona ulazi u kadu, namače se, dodaje morsku sol i razne pomadice, osjeća poriv da se Marguerite Duras, kada netko zazvoni. Navuče bijeli frotirasti ogrtač, proviri kroz ključanicu, kad tamo - Ljubavnik. Šta ćeš ti tu, pita me. Došao sam na sok i kolače. Ajde dobro, uđi, veli ona. Ali upamti, ništa od haba-haba bom-bom i mogli bi malo pup-pu-rabu. Naravno, odvratim. No čim zatvori vrata savlada nas strast, bacamo se jedno drugom u divljački zagrljaj, rastvaram joj ogrtač, ljubim je podatnu i vlažnu...
Na žalost, sve je ostalo u domeni seksualnih fantazija i čestih noćnih polucija. Djevojke spremne na pipkanje (a neke i više od toga) nisu me palile, kao u ostalom niti knjige. Knjige su bile čista bol u dupetu, koju na sreću poznam tek kao rezultat loše prehrane i mukosernog tvrdog govna, a ne kao posljedicu grubog prodora krutog penisa vozača kamiona Čistoće znanog kao Kalahari. Tip je bio zbilja oduran, najgora noćna mora, 150 kg čiste vage, mastan i glup. Jednom prilikom dohvatio me je na dvorištu. Držao me u čvrstom zagrljaju i požudno promatrao moje usne. «Imaš divne usne. Baš za fafanje», napaljeno je rekao. Prestravio sam se. «Trebao bi se zvati Fafalo Bill» dodao je. Moja se škvadra nasmijala toj šali. Zamjerio sam im. Kada me je počeo odvlačiti prema parkiralištu samo je Lucky pošao za nama. Ostali su nastavili igrati nogomet. Vjerujem da mi je kurblu namjeravao ubaciti između automobila, on sam auto nije imao. No Luckyjevo uporno prisustvo kvarilo mu je plan. Napokon me pustio. Otrčao sam glavom bez obzira. Nije to bio prvi put da su na mene bacili oko seksualni predatori, pedofili i olinjali guzoljupci iz Bacchusa, no već sam se isuviše udaljio od onog što želim reći, sto mu gromova Upanisade!
Dakle, knjige me nisu zanimale. Lektiru jedva da sam čitao, uglavnom bih je prepisao od štreberčića čiji su roditelji bili pisci. Trećerazredni, ali ipak dovoljno dobri za napisati lektiru svom dragom sinčiću. Stoga fakat da sam tada kupio knjigu može se slobodno svrstati u red svjetskih čuda. Pogotovo knjigu o putovima samospoznaje duhovnog učitelja Sri Srimad A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupade; hej, pa ja jedva da sam znao gdje se nalazi Indija, a kamo li što je to hinduizam, sanskrit, Krsna, vede, asrami, dharma, karma, rajas, Bhagavat-gita, joga, kama, maya, omkara, reinkarnacija…
Iste večeri bacio sam se na štivo. Bilo je krajnje nerazumno i vjeđe su se same sklopile.
Tjedan dana kasnije, ponovo sam pokušao, ovog puta u poslijepodnevnim satima. Opet nije išlo. Odložio sam knjigu natrag na stalažu i sjurio se stepeništem na ulicu u vječnoj potrazi za nevoljama. Navodno su se martićevci muvali po Opatovini. Trebalo je suzbiti redove. Ta neće valjda opet Peleovoj majci u poštanski sandučić staviti govno!
Nekoliko puta, u raznim životnim etapama i intelektualnim stadijima, pokušao sam pročitati tu vražju knjigu. Bez uspjeha.

Danas zauvijek napuštam prostor svojih predaka, jedan ocvali svijet zagrebačke buržoazije, ujedno i prostor mog djetinjstva, stari firtl koji zaudara na drek i pišaku kućnih ljubimaca novih gospodara. Osim sjećanja sa sobom ću ponijeti i nekoliko knjiga. Put samospoznaje nije među njima. Ipak ovih par uvodnih redova na koje sam nabasao došli su kao neočekivan dar, kao iznenadni paket blagotvorne istine. Osviješten i oterećen mogu dalje. Knjigu sam, uviđam, kupio baš zbog ovog trenutka.

Muzika za ugođaj: Arsen Dedić, Čistim svoj život

---------
*brahmane - svećenici, učitelji i intelektualci
**bhakta- predani štovatelj Svevišnjeg Gospodina

Nema naslova

majra.blog.hr

Prvi put kad mu je spočitnula da joj je dosta tih cvjetića i leptirića i da je svi doživljavaju pogrešno, točno se ocrtalo zaprepašćenje na tom njegovom lijepom licu.

- Zašto im ne ispričaš kako smo se prvi put sreli?
- Sve? - Nasmijala se. Siguran si da želiš...?

Naravno klasika. A što' ljepše od dobre sigurne klasike.

Ona, nervozna, cijeli dan na poslu, trebalo se skoncentrirati na razne račune i fakture a ne misliti na njega.

Kutija cigareta skoro cijela ispušena s tim da su se cigarete nervozno gasile "na pola" poslije par dimova uvučenih žustro u pluća kao da to pomaže ičemu osim ne daj bože kakvoj boleštini.
Nikotin, kofein i prijateljica. Što može biti bolje za smanjivanje nervoze.
U 18 h već je živčana.

Odlazi na glavnu autobusku, koja će se kasnije pokazati kao često spominjano mjesto u njenoj priči.
Popravlja sjaj za usne u ogledalu.


On, lijep i visok. Bez naočara da ne "pokvari" dojam prvog puta.
Ona se smješka jer nema pojma da li on nju sada prepoznaje s te udaljenosti.
Neuspjelog pokušaja "dizanja" u zrak jer se malo ukočila u zagrljaju.
Ne sjeća se točno kako je bila obučena.
Sjeća se samo sjaja za usne. I vodotornja na Paliću. Mekane trave. Suhog lišća. Jednog drveta. I mjeseca.

Kod spominjanja drveta, on se nasmije. - No? - Pogleda je. - Ne smiješ ispričati? - Pa ti ne želiš više o leptirićima i cvjetićima.


Pogleda ga duboko u oči.
Podjelili su jednu cigaretu u tišini. Pri kraju, opet je povukla dim duboko u pluća.
Žustro uvlačenje dima ne pomaže baš ničemu. Nasmijala se.

- Ipak ne ću. Samo ću otkriti da je trava bila meka a lišće suho.

A nebo puno siječanjskih zvijezdica. Najsitnijih.

24

uto

03/15

Cappuccino

plavizen.blog.hr

On je sjedio u četvrtom redu, kao i svake nedjelje i diskretno pomičući rukav sakoa pogledavao na sat. Misa se baš odužila. Ponestajalo mu je koncentracije, počeo je osjećati manjak kisika i odsutno je pratio zrake sunca što su se probijale kroz prozore od mliječnog stakla.
Ona je sjedila pored majčinog uzglavlja, mijenjala obloge i čitala joj knjigu. Nije bila sigurna koliko mama može pratiti radnju, da li je uopće usredotočena ili je samo sretna što je uz nju. Oko jedanaest čula je zvonjavu s kampanela i mahinalno podigla glavu sa sedamdeset i pete stranice. Kroz čipkane zavjese probijale su se zrake sunca.
-Bit će sunčan dan. Idi ti, malo prošetaj. Uhvati malo friške arije. Ja ću malo odrijemati do ručka.
Matea je sklopila knjigu, označivši prethodno stranicu. Nije voljela ostavljati mamu bez nadzora, ali sad bi joj doista dobro došao predah. Pogledala je još jednom prema uzglavlju. Mama je jako ostarjela, u samo par mjeseci njena crvena kosa je potpuno posrebrila, koža je izgubila sjaj i ispunila se stotinama bora. Kad ju je pozvala da se doseli k njoj, nije mislila da je situacija tako loša i zapravo je samo došla na vikend. No kad se uvjerila u majčino teško zdravstveno stanje, odlučila je ostati.
On je upravo slao poruku frendu da se nađu na terasi Green Gardena . Suzana, njegova supruga, džepna venera u tamno zelenom kompletu i elegantnim štiklama upravo je slala sms frendici. U tren oka stigli su oboma i odgovori. Bračni par se razišao već u jedanaest i petnaest, on na mušku kavicu, koja će vjerojatno prerasti u nekoliko piva, a ona na žensku kavicu, u letu, jer treba još pripremiti nedjeljni ručak. Luana, njihova osmogodišnja kćer istrčala je prva iz crkve dogovorivši unaprijed nedjeljno druženje sa školskom prijateljicom.
Matea je navukla zavjese, namjestila još jednom jastuk, poravnala plahtu , ostavila čašu vode i mobitel na noćnom stoliću. Na brzinu je obukla bijelu končanu haljinu, kosu uvukla pod šeširić, stavila naočale, zgrabila knjigu koju danima vuče sa sobom i nikako da se makne od prvog poglavlja, provirila još jednom zbrinuto u maminu sobu, te na prstima izašla iz stana. Činilo joj se da je mama konačno zaspala. Prošetala je Rivom. S mora je puhao maestral , brodice su se njihale poredane u uvali kao srdele, sunce je bliještalo odbijajući se o sitne valove. Mjesto je bilo pusto. Nakon mise svi su pohitali kućama. Prije nekoliko dana otkrila je terasu iza Povijesnog muzeja uokvirenu prekrasnim travnjakom i ružičnjakom. Mjesto je bilo malo zabačeno, pa su ga turisti teško nalazili, što je njoj zapravo sasvim odgovaralo. Trebala je skrovište za sebe, mjesto za kratki predah između posla i njegovanja mame. Nešto prije dvanaest Matea je stigla do Green Gardena. Na terasi je sjedio samo jedan gost, u prolazu je zamijetila tek njegovu sijedu kosu i mobitel po kojem je neumorno tipkao. Produžila je dva stola dalje i ugodno se zavalila u fotelju od ratana. Izvadila je knjigu, koju danima pokušava pročitati i odlučila pola sata čitati i ne misliti o problemima. Spustila je još za par milimetara šešir, da joj refleksija sunca ne smeta, nasmiješila se i klimnula glavom konobarici koja joj je sa šanka motirala :" Kao i obično?"
On je prestao neumorno iščitavati novosti na fejsu, čekajući da se njegov frend konačno pojavi, kad je pored njega u bijeloj prozirnoj haljinici prošetala crvenokosa sa šeširom. Iz nekog nepoznatog razloga bio je uvjeren kako joj je koža glatka poput svile, a nos posut pjegicama. Uskoro je potpuno zaboravio da nekoga uopće čeka, zavalio se u fotelju i zamišljeno nagađao koliko ima godina, što čita, čime se bavi i od kud ona u njihovom malom gradu.
Matea je odsutno podizala pogled prema ružičnjaku svakih par minuta. Danas joj baš nije išlo i čitala je već peti put isti pasus. Na kraju je odustala, spremila knjigu u torbu, promiješala cappuccino i zavalila se u naslonjač. Dok joj se pogled pružao po laticama tamno crvenih ruža, misli su neumorno jurišale nekim starim mentalnim bojišnicama. Je li trebala ostaviti sve i doseliti ovdje? Naravno da jest, mama je jako bolesna i trebala ju je. Ona ista brižna mama koja joj je cijeli život kuhala juhice i donosila čajeve u krevet svaki put kad bi ona samo kihnula. Kad bolje promisli i nije ona baš imala nešto posebno za ostaviti, tek jedan učmali život na margini. U tvrtci u kojoj je radila, kao vječni pripravnik, ionako nije mogla napredovati. Već sedam godina stalno su je preskakivali neki novi, bez pripravničkog staža, a ona je stalno ostajala na najnižoj stepenici. Šef je tvrdio kako je naprosto na tom mjestu neophodna i stalno obećavao kako će za trud biti nagrađena, no od nagrade nije bilo ništa, ni novčane a niti u smislu napredovanja. K tome na poslu je uvijek vladala neka napetost i stalno su se plasirale neke priče o otpuštanjima i tehnološkim viškovima, zbog čega su neprestano svi bili u svojevrsnoj psihozi. Stan u Novom Zagrebu u kojem je živjela još od studentskih dana bio je malen, na sjevernoj strani, bez sunca, s pogledom na susjednu zgradu. Predlagala je ona Mariu već nekoliko godina da se presele u zajednički stan, jer je naprosto glupo plaćati dvije stanarine i komplicirano juriti s jednog kraja Zagreba na drugi, imati higijenske potrepštine i nešto garderobe na dva mjesta, no on je previše volio svoju slobodu. Shvatila je to prekasno, nakon sedam godina. Kažu da je ta kritična. No dobro, sad je sve to iza nje. Iz misli ju je trgnula konobarica:
-Gospodin Vam želi platiti piće. Što želite?
Matea ju je najprije smeteno pogledala, još uvijek zatočena u labirintu svojih misli, a potom pogledala u pravcu koji joj je pokazala konobarica. Dva stola od nje sjedila su dva muškarca i smješkala se.
-Ne bih ništa, hvala. Žurim se, ionako.
Matea je srknula zadnji gutljaj kave i krenula kući. Mama je sigurno već budna. Dok je prolazila terasom, prosjedi ju je drsko odmjerio još jednom od glave do pete.
-Jesi vido ovu malu?
-Nisam do sad. Misliš da je turistkinja?
Silvio je već tipkao po mobitelu, svim dečkima iz kvarta, iz osnovne, ekipi s nogometa: "Pozor! Crvenokosa, bijele puti, danas viđena u Greenu...tridesetak godina...poznato?" Nestrpljivo je čekao odgovor. Enio se glasno nasmijao, kad je poruka stigla i njemu, kao da nisu za istim stolom.
-Pa stvarno nisi normalan!
-Ma što, pa netko je sigurno poznaje! Nije pala s Marsa u naš grad!
Mobitel je upravo zasvijetlio i Silvio je nestrpljivo otvorio poruku. " Misliš li ti doći doma? Svi te čekamo za stolom!" Poruka je bila Suzanina. Pogledao je na sat. Zar je već jedan? Trebao je već biti kući, pozvali su goste na ručak. Brzo je otipkao odgovor:" Vozim!Stižem draga :-)"
-Moram ići, ručak se već puši za stolom, a i Slovenci su već stigli. Dovraga!
-Idi, idi-nemoj da te čekaju, ja ću danas platit. Prije Slovenci na ručak, nego ti sa kave! Ahahahaha...
-Nije smiješno budalo, Suzana će biti ljuta ko ris!
-Ajde, ajde proći će je kao i uvijek!
Matea je na prstima ušla u stan. Mama je bila budna. Poljubila joj je smežurani obraz, namjestila uzglavlje i dodala čašu s vodom. Potom je pošla u kuhinju dovršiti ručak. Zavezala je svoju dugu kosu u rep i obrisala dlanom čelo kao da želi odagnati misli. Odlučila je, ostavila sve i posao i Maria, otkazala stan, strpala sav svoj život u nekoliko kutija i tri kofera, sjela u starog Forda i preselila se. Mario nije ni trepnuo. Ona mu je doduše pružila još jednu priliku, nadala se da će se pobuniti zbog njene seobe, no on je sav bio brižan i uvjeravao je kako je to baš lijepo što se brine za mamu. Nadala se ona da će je posjećivati i pokazati barem nekakvu volju da se veza održi. No, ništa od toga, ne samo što je nijednom nije posjetio, nego je bio lijen nazvati, a kamoli napisati koju riječ. Ona je par puta nazvala, ali je svaki put društvo bilo kod njega. Na kraju je stavila točku na i i sve okončala. Zašto sad opet razmišlja o tome? Kamo odlazi ljubav nakon sedam godina?
Silvio je jurio osamdeset na sat i nadao se da svi plavci ručaju. Samo mu je još kazna trebala! Čim se parkirao ispred kuće, namjestio je osmijeh nedužnog dječaka i veselo pozdravio goste. Suzana je kuhala od bijesa, ali se morala pred gostima suzdržati. Silvio je odmah sa Ambrozom započeo priču o poslu , a Suzana i Anja su prepričavale najnovije dogodovštine svojih klinaca. Za desert su prešli na terasu, kako bi Ambroz i Anja uživali u suncu i zapalili cigaretu. Dok je Suzana kuhala kavu, Silvio je iskoristio priliku i odškrinuo zaslon na mobitelu. Četiri poruke.
"Mislim da Crvenokosa radi u darovnom dućanu".
"Vidio sam je jučer na Rivi, ali ne znam ništa o njoj."
"Matea, radi u darovnom."
"Mala od tete Božice iz Kamelije."
Tako dakle, sutra će poslije posla u darovni dućan, tamo ima uvijek neka zgodna sitnica.
Sutradan je Matea kasnila u dućan, gunđala je polovicu puta a onda se sjetila kako više nije u Zagrebu i nema šefa udava nad glavom i neće propast svijet ako par minuta zakasni. Istog trena lice joj se razvuče u osmijeh. Dok nije doselila k mami nije ni znala pod kakvim je stresom , ovdje je život tekao polako, bez panike. Hm, možda malo i presporo?
Otključala je vrata, upalila klimu, nakapala malo eteričnog ulja u lampu i krenula uređivati izlog. Nikako da ga dovrši. Sreća pa mama to ne vidi! Mama je bila nevjerojatno kreativna i imala je zlatne ruke. Čuda je radila od prirodnih materijala, cvijeća, osušenih latica i malo recikliranog papira. Ona nije bila tako umješna. Malo zato jer je to nikad nije zanimalo, malo što naprosto nije bila kreativna i vješta kao mama. No mama ju je stalno tješila kako je to stvar iskustva i kako će se izvještiti s vremenom. U malom gradiću Kamelija je bila jedini darovni dućan. Njena mama je mudro, doselivši se ovdje prije pet godina, kad je otišla u mirovinu, zaključila da bi mogla kupiti stančić na moru i grijati stare kosti na suncu. Postojao je dakako još jedan razlog njene seobe, no to s Francom nije dugo potrajalo. Zato je mama sebi našla zanimaciju, otvorila darovni dućan, kako bi dakako nešto zaradila, a da pri tom ostvari svoju kreativnu prirodu.
Pred kraj radnog vremena u dućan je ušao Silvano. Sjetila se ona odmah sjedokosog od jučer, ali se pravila da ga prvi put vidi. Silvano je lutao policama, mirisao aromatske pripravke, čitao tobože zainteresirano sastojke i nakraju s onim osmijehom nestašnog dječaka zatražio pomoć. Matea je naravno priskočila, profesionalno mu pružila sve informacije i ponudila odgovarajuće proizvode. Silvano je slušao samo melodiju njenog glasa, pratio donju punu usnicu kako se miče, crveni pramen kose iza uha i osmijeh u uglovima usana... Kupio je dvije kupke, nekoliko citrusnih eteričnih ulja, te pet ukrasnih jastučića lavande. Nije imao pojma što će s njima. No, već će ih nekome pokloniti. Promatrao ju je ispod trepavica dok je dugim prstima posipala latice osušenog cvijeća i umotavala artikle. Nije ni trepnula. Izgledala je potpuno nezainteresirano. To ga naravno nije spriječilo da sutra navrati opet. Trećeg dana iskamčio je čak i osmijeh u uglovima očiju. A četvrtog namjerno nije došao, nadajući se da će joj nedostajati. U petak je svratio na sam kraj radnog vremena, udijelio joj kao i obično komplimente, zatim je izabrao nekakav ukrasni sapunić od ruže i časkao pola sata pored blagajne s njom. U subotu je, umjesto da kao i obično visi u Greenu, kupio cappucino za van i donio joj u dućan.
Matea je umotavala susjedi poklon i nezadovoljno gunđala sebi u bradu. Danas nije njen dan, definitivno. Već treći put umotava isti poklon! Zvončići na vratima su se oglasili u taj čas i ona je panično pomislila kako se susjeda već vratila. Zabrinuto je podigla pogled prema vratima. Na vratima je stajao Silvio.
-Mislio sam da će ti dobro doći mali predah i cappuccino.
Matea se nasmijala. Zaista je bio uporan. Ona se baš začahurila i omotala sa tri bedema. Činilo joj se da još nije bila spremna za novu vezu. Osim toga mama je bila bolesna i trebala ju je noću, pa nikakvi izlasci nisu dolazili u obzir. No Silvio se nije dao otjerati, a njoj je, morala si je to priznati, godila tolika pažnja.
Tako su se nekako zaredali njegovi svakodnevni dolasci u dućan, ispijanje kavica nedjeljom u Greenu, poruke na fejsu do kasno u noć... Subotom ujutro teta Maria bi pripazila mamu pa bi si priuštili kratak izlet do obližnjeg agroturizma, malo dužu šetnju i kavu. Činilo se kako je Silvano beskrajno pažljiv i strpljiv. Imao je čak i nevjerojatno razumijevanja prema njenim obavezama. Nije se ljutio što navečer mora biti kod kuće s mamom. Na trenutak, Matea je pomislila kako je pronašla Gospodina Savršenog.
S kampanela je odzvanjalo jedanaest sati. Kiša je udarala o škure. Mama je upravo zadrijemala. Matea se naslonila u fotelju i čitala njegovu poruku. Pročitala ju je dva puta rastapajući se kao čokolada na pari. Najradije bi ga nazvala sad, ali nije htjela riskirati i probuditi mamu. Zato je smišljala par sekunda a zatim odgovorila jednako mazno.
Na drugom kraju grada Silvano je u radnoj sobi sjedio pred računalom. Upravo je zasvijetlio signal za poruku. Enio je pisao:
-Eeej čovječe, pa gdje si ti? Od kad briješ s Riđom, ni traga ni glasa od tebe?
-Eeej stari! Imaš pravo, stvarno se nismo dugo vidjeli, ajde da se dogovorimo za jedno pivce?
-Ajde, stvarno bi bilo vrijeme! Osim toga, hoću sve sočne detalje! Sutra u pet?
-Može. U Greenu. U pet.
Upravo u taj čas zasvijetlila je još jedna poruka. Taman je htio pročitati kad je u sobu provirila Suzana. Brzinski je sklonio fejs sa ekrana, prebacivši se na tablicu, koju je odavno trebao dovršiti za posao.
-Idemo u krpe, kasno je?
-Nisam još završio, idi ti. Neću dugo.
-Ok.
Sačekao je par trenutaka da bude siguran kako se Suzana više neće vrzmati oko radne sobe, a potom otvorio poruke. Znao je da je ona. Ovo je bilo vrijeme za vruće poruke. Suzana spava, sve štima. Samo da Riđa ne sazna, pa da potraje.












Kako sam osvojila svekrvu

decembar2001.blog.hr






Damir uopće nije bio faca.
Imao je visoke zaliske, a na tjemenu je imao jako prorijeđenu kosu.
I trbuh, koji je zaobljeno formirao njegove karo košulje.
Ja sam bila cura kojoj su se svi upucavali kad sam se zaposlila u Općini u pravnoj službi. Svi su probali. Čak i oni obilježeni zlatnim obvezujućim prstenom.
Na kavu za pauzu smo odlazili u obližnji bar „ Stolica „. Damir je uvijek bio nosom zabijen u svoj mobilni uređaj.
A ja ! Ja sam padala na tipove koji su nezainteresirani za okolinu, pa i za mene.
Djelovao mi je da ima stav, da je pametan i da zna što hoće. Od kolegica sam čula da je vrlo inteligentan i da se svi ministri otimaju za njega. Njegov stav prema politici je bio „ignore“ / i to su mi podastrli u bazi informacija /, te je tako stagnirao na svom radnom mjestu.
Tip je bio zbrinut sa dobrim autom i živio je s roditeljima.
„ Mario, pitaj tipa u kutu na visokoj stolici što će popiti. „ – riješila sam krenuti u akciju.
Vidjela sam konobara Maria kako se okreće i pokazuje na mene, a za koji trenutak Damir je podigao šalicu kapučina i „ nazdravio“ mi uz jedan mig.
Uh…u trbuhu sam osjetila neko žarenje i bilo mi je drago da nisam fulala. Bit će da je on taj, pomislila sam, ustala sa stolice i krenula u nove radne zadatke.
Već nakon tri mjeseca, Damir je u jednoj šetnji pored rijeke šapnuo. „ Ostani tu.“ I ostavio me samu.
Instinkt mi je govorio da se radi o nekom iznenađenju, ali s obzirom da nije bio nikakav praznik ni rođendan, nisam stigla ni odgonetnuti, a Damir je urlao sa ograde mosta:
„ Silvija, udaj se za mene!!! „ – i skočio u rijeku.
Umrla sam od straha. Cijela vječnost je prošla dok je izronio, pa sam ja već jecala u suzama misleći: poginu budala zbog mene. Čučala sam na obali sa zlatnim skupim sandalama u vodi, pružajući mu ruku da izađe, a on je kao kakav blesan kleknuo u plićaku i rekao:
„ Hoćeš li se udati za mene?“
Čula sam pljesak iza leđa i sva uplakana okrenula se i ugledala grupu turista kako su to sve promatrali do kraja.
Grlila sam ga onako mokrog u mojoj najboljoj i najskupljoj haljini i vikala:
„ Da !!! Da !!! Udat ću se za tebe, budalo moja mala.“
Moju sreću srušilo je njegovo mračno i ozbiljno lice kada je sljedeći večeri došao s autom po mene ispred zgrade. Jurnula sam na sjedište pored njega, a on je sav ozbiljan ponjušio zrak ispred sebe kao moj Floki i rekao: „ Mmmm…kako lijepo mirišeš!“
„ I ? Što nije uredu ? „ – upitala sam ozbiljno, stavljajući ruku na volan.
„ Rekao sam starcima da se ženim. A stara je rekla: 'ona u moju kuću neće'!
Zinula sam tako jako u šoku, da mi je mogao staviti cijelu jabuku u usta:
„ Štoooo? Pa ona me i ne poznaje !“
„ I ja sam joj to rekao, ali tu je priči kraj. Na osnovu susjedine priče ona te već poznaje.“
Hm…susjede. Jedina susjeda i zajednička doticajna osoba bila je Marina iz mog ureda, ali Marina je bila ok. Jedva sam čekala sljedeći radni dan da razgovaram s Marinom, ali Damir je imao izraz lica baš kao i onih dana kada sam ga promatrala u kafiću na pauzama.
„ Ja sam joj rekao: znači ni ja? A stara je čvrsto stajala i rekla: da, ni ti - ako ju oženiš. „
Oka nisam sklopila cijelu noć analizirajući stvar. Damir je znači bio isti svoja majka. Tako i tako, to je to. Nema puno priče.
Onda sam se zapitala: za koga se to ja udajem? Kako ćemo mi rješavati naše probleme? To sam uplašeno gurnula u stranu: sljedeće jutro popila svoju nesicu, istuširala se, našminkala, obula svoje cipele sa visokom petom, kroz kosu samo provukla prste, sa ugrađenim dugim noktima, nekoliko puta i frizura je bila tu.
„ Pa, draga moja…njoj je bilo najvažnije kako izgledaš, a ja sam rekla: kao i svaka današnja moderna cura: uvijek je tip-top sređena. Nije ju zanimalo što radiš, jesi li obrazovana, ali je prvo pitala: ima li i ona nokte kao sve ove ptičurine od cura koje viđam? Ja sam se smijala i rekla: da, jer sam znala na što misli. Ona je na to rekla: a –ha, znači ta neće ni kuhati ni čistiti, jer mora čuvati nokte.“ – pričala je Marina o Damirovoj mami.
Digli smo kredit, kupili stan, namjestili osnovnim stvarima; svadba je bila luda i nezaboravna; odlazili smo na posao i vraćali se, još uvijek zaljubljeni…A onda jednoga dana:
„ Silvija, znaš da je Damirova mama u bolnici?“ – upitala me Marina. Ostavila sam vijest za doma, uz ručak, jer je Marina dodala da nije niš' ozbiljno.
„ Moraš, Damire poći u bolnicu. Pa, samo tebe imaju.“ – uvjeravala sam ga.
Totalno nezainteresirano, ustao je od stola, dohvatio 'joystick' i nastavio igrati svoj nogomet na „ PlayStation“.
Bila sam ljuta na njega, odjenula se, uzela ključeve od auta i krenula put bolnice.
Ugledala sam ju kako sjedi na krevetu, s pogledom uprtim u daljinu. Vidjela sam tugu i usamljenost osobe koja je bila u ratu prvo sa samom sobom, pa onda sa cijelim svijetom.
„ Dobar dan.“ – rekla sam joj, sigurna da je to ona sa Damirovih slika.
Legla je i okrenula mi leđa.
Privukla sam stolicu, sjela pored kreveta i gledala u njena leđa. Sjedila sam tako nekih dvadesetak minuta, a onda pošla sa jednim : " doviđenja ".

Tako sam uradila i sutradan, pa onda još jedan dan. U bolnici je bila zbog aritmije srca i trebalo je ustvrditi pravu terapiju.
Više nisam otišla.
Damiru sam ispričala svaki put što sam uradila i po trzaju mišića na njegovom licu znala sam da mu je drago i je sretan sa informacijom.
A onda sve po starom: naš život je tekao lijepo, skladno; test za trudnoću je pokazao da smo trudni i tko sretniji od nas.
Jaka bol probola je moj trbuh i Damir me izbezumljen vozio iz ureda u gradsku bolnicu.
Doktor je ušao tužan u sobu u kojoj sam se odmarala i rekao:
„ Žao mi je, izgubili ste bebu…“
Ležala sam tužna. Nisam mogla ići na posao danima. Niti Damir.
Gledali smo neki film, dok su nam misli lutale: što je krenulo krivo, kad smo začuli zvono na vratima. Iz hodnika sam začula:
„ Došla sam kod nje, a ne kod tebe!“ i u vratima sam ugledala svekrvu.

/ Op a. Marina je pitala svekrvu: kako je Silvija, na što je ona odgovorila: zašto me to pitaš? Pa, danima ne dolazi na posao – rekla joj je Marina. /

Statistika

Zadnja 24h

21 kreiranih blogova

320 postova

557 komentara

327 logiranih korisnika

Trenutno

21 blogera piše komentar

55 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se