novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

20

čet

08/15

Nemoguća misija

stella.blog.hr

Sređujem albume i nalazim jednu dragu fotografiju od prije točno 20 godina. Na njoj sam sa svojim prvim važnim posterom, prezentiranim u Barceloni, na svjetskom simpoziju o ARF (naglom otkazivanju bubrega). Rad je prikazivao tri teška različita trovanja i njihove ishode. Jedno je bilo trovanje gljivama i sjećam se da je više diskutanata pitalo tko se otrovao (žena), a tko je kuhao ručak (muž), uz značajne osmijehe.
A tamo stići, bila je nemoguća misija. Kongresni aranžman je bio tri puta skuplji od običnog turističkog, pa smo kolega i ja okupili grupu od pet liječnika i uplatili aranžman "Kon Tiki" za Blanes. Nas dvoje smo imali primljene radove, a njegova žena, moj pobratim i njegova žena išli su kao slušatelji. No, tko je mogao znati da će se pred sam polazak uvesti Schengenske vize i da će Španjolci jednostavno odbiti da daju turističku vizu? Nama liječnicima odobravaju vize da odemo na kongres, ali mi za nove letove i smještaj jednostavno nemamo novca. Tako smo se sa španjolskim veleposlanstvom uvjeravali nekoliko dana. Tri dana pred polazak moja astrologica mi kaže: "Pakirajte se, Vi ste u tom avionu!" A avionu nije dozvoljen let! Dan pred polazak na odjelu zvoni telefon, traže iz veleposlanstva kolegu i mene, saopštavaju da će dati vize za pet liječnika i ukupno 54 putnika, da bi avion letio. Ne za 120, koliko je trebalo biti u skupini! I mi odlazimo u "Kon Tiki" i javljamo im novost, da ipak leti pola grupe! Brzo pakiranje i mi smo ujutro na letu za Gironu!
U Blanesu smo uzeli rent a car, kolega i njegova žena su vozili i tako smo svakog dana putovali do Barcelone i natrag. Kongres je bio vrlo kvalitetan, radovi su nam odlično primljeni, a nakon svega smo obišli Gaudijev grad i još Dalijev Figueras. Nezaboravno!

Teta iz Njemačke

gastarbajterica007.blog.hr

Ajme ovi Nijemci... Stvarno zanimljiva nacija. Na poslu surađujem s tri Nijemca i inače su stvarno super dečki, najbolji prijatelji, "Freundschaft vor allem", ali nekada bi ih najradije svu trojicu ispljuskala i poslala na neko ružno mjesto. Svatko ima svoje dužnosti (iako ja radim i njihove), ali ako slučajno trebaš uslugicu ili pomoć - aj' bok! Snađi se druže! Auslender je glavni potrčko i uvijek je kriv. Ali sutra će biti kao da ništa nije dogodilo i opet ćemo biti najbolji prijatelji. Tako to tu funkcionira.
Riječ kompromis u Njemačkoj postoji samo u rječniku, a da se smije naplaćivati disanje Njemačka bi bila prva u redu. Treba mi hitno urlaub! Sad kad sam se ispuhala možemo na svjetliju temu.

Svi smo mi imali ili još imamo tu jednu "tetu iz Njemačke/Amerike/Kanade/Austrije/bilo kuda". To je ona jedna ili par osoba koje vidimo najviše par puta godišnje, a kojima se svi veselimo više nego djedu Mrazu jer redovito donose kofere i prtljažnike pune slatkiša, bratwursta, igračaka i ostalih lijepih poklona iz inozemstva. Danas to više i nije fora s obzirom da se većina tih finih i lijepih proizvoda sada može kupiti i u Hrvatskoj po više-manje normalnim cijenama, no nekako je još uvijek gastarbajterska dužnost i tradicija dolaziti doma s punim koferima za svoje bližnje.

U mom slučaju su to bili baka i djed iz Njemačke. Negdje do svoje 13. godine nisam si kupila gotovo niti jedan komad odjeće jer su redovito stizali najmoderniji, najljepši i najkvalitetniji komadi u srebrnom Mercedesu iz Njemačke, prije svih prijatelja sam probala najfinije čokolade i ostale njemačke poslastice, imala najcool igračke i bila glavna frajerica u kvartu kad bi prozborila koju od 20-ak riječi njemačkog koje sam kao jako mala naučila. Bilo je divno odrastati upoznavajući drugu zemlju i kulturu, no isto tako i teško svaki put se rastajati od bake i djeda znajući da se nećemo vidjeti dobrih xy mjeseci.

Nisam ni sanjala da će jednoga dana ta časna uloga pasti upravo na mene.
Lažem, ustvari sam cijeli život negdje duboko u podsvijesti sumnjala da je samo pitanje dana kada ću i ja postati teta iz Njemačke, ali nije mi ni na kraju pameti bilo da će se to dogoditi tako brzo i da će biti tako stvarno. Pogotovo sada kada za stvarno postajem teta. Rastužuje me pomisao da ću možda propustiti 95% života tog malog bića, no na meni je također važna uloga u njegovom životu i zato ću se potruditi biti najbolja teta iz Njemačke koju netko može imati. Tko zna, možda će on/ona za koju godinu svojim prijateljima pokazivati cool igračke, donositi fine čokolade i biti faca u kvartu!

Na kraju krajeva, upravo su moji baka i djed bili jedan od glavnih razloga zašto sam sada ovdje gdje jesam. Da nisu oni proveli 40 godina u Njemačkoj vrlo vjerojatno ne bi ni ja sada pisala ovaj post iz njihovog stana, tisućama kilometara udaljena od rodnog Zagreba i radila listu što ću sve kupiti za sve njih prije odlaska.


Ovako nekako će izgledati i moj kofer za koji dan :)

Zorom

magledolaze.blog.hr

Sve te priče o tome kako ljubav prolazi najobičnije su gluposti.

Jebiga.

Bidan Domenico

numenu.blog.hr

Kako je meni žaj Domenica.
Baš mi ga je žaj.
Najeba je ka niko prin i niko poslin.
Bidan Domenico, nema pojma šta ga čeka.
Nemore pobić sudbini, ni svi dolori svita ne moredu mu pomoć.
A dobar je čovik bija, mislin još malo će bit, a onda doviđorno.
Triba bi mu reć da učini testamenat, more bit da bi i meni ostavija štagod dolori.

Najboje bi bilo kad bi uspija odvojit Marijonetu od Janka, moga bi reć da ću vodit računa o njemu, samo ona neće tit.

Bidan moj Domenico, barenko će mu ovo dana šta mu je priostalo bit lipi.

A onda će doć kraj, Domenico će morat reć koja je Miss najlipša, a onda ćedu sve ove druge ka mravi, ma šta mravi, ka piranje năvălit na njega i od našega dobrega Domenica će ostat samo oglođana kost.

Trči vrime, cvili maska.....ča je život vengo fantazija?

rvatiudijaspori.blog.hr

(Preporuka za uz čitanje HP)

Danas je točno 8 mjeseci od kada smo prvi puta stupile na teritorij Njemačke. Iskusile smo i zimu i proljeće i ljeto, a kako trenutno stvari stoje, i jesen. Prvi dojmovi nisu bili obećavajući. Sreća u nesreći je da su se svi cimeri iz prijašnjeg posta iselili iz stana. Neki su se vratili u Hrvatsku, neki su našli druge poslove. Zamijenili su ih novi cimeri, ali nakon tjedan dana i oni su otišli. Ništa niste pogriješili ako ste upravo pomislili da nam je kuća kao kolodvor. Znači trenutno smo u kući K iz Hr, draga i ja. Mir i tišina, a kuća čista i uredna! Mjesec i pol dana djelile smo krov i sa jednim, pazite sad, Rumunjem iz Španjolske koji trenutno živi u Njemačkoj. Ne zna engleski. Zna rumunjski i španjolski. Ima nešto premoćno u tom španjolskom. Kada bi jezik imao fizički izgled mislim da bi španjolski zračio seksipilom. Napokon se isplatilo gledati Esmeraldu, Marisol i ostale Prisionere. :) Ne, nije se ispostavilo da je sam svoj otac. Ispostavilo se da je totalni nečovjek, a otac mu je na Siciliji član poznate Cosa nostre..

Nakon tri mjeseca bicikliranja i pješačenja po snijegu čovjek bi pomislio da možemo preći u profesionalne bicikliste. Ne! Ni za jednu jedinu stepenicu nismo podignule kondiciju. U stvari, pao je dogovor, ili kupujemo auto ili se vraćamo doma. Ni jedna se nije htjela vratiti, pa smo kupile auto. Polovan dakako. Čak nas je uspješno dovezao do Hrvatske na zasluženi godišnji. Vraćajući se natrag za Njemačku našeg malog, crnog ljubimca uhvatila je neka viroza i jednostavno je stao. Negdje u Austriji gdje je i Bog rekao laku noć.. Nisam ni mislila da kod nas nešto može proći tako olako bez prethodne kalvarije. Dobra cijena, dizel, samo jedan vlasnik prije nas, devet godina, pa k tomu još i crn. E pa neće da može! To što smo taj dan doživjele i proživjele ne želim spominjati niti misliti na to nikada više. Agonija je trajala mjesec dana, a onda je jednoga dana ozdravio i vratio se kući. Sreća nije dugo trajala. Prije nekoliko dana, vozeći 30 na sat, išle smo na posao. Ničim izazvan opet je stao. Sada pjevušimo back to black dok lagano pedalimo.

Katkad pomislim da je možda ipak voljeti grijeh i da nas Svevišnji kažnjava. Ne znam...

Zbog svih čuda doživljenih i proživljenih s njim pronalazak stana pao je u drugi plan. Opet smo na pozitivnoj nuli, a za ulazak u stan traže se pozamašne kaucije. Trebam li napomenuti da je jako teško naći namješten stan? Švabo je to. :)
Doduše, imaju dobrih ponuda što se namještaja tiče. Npr. uz kupnju trosjeda na razvlačenje na poklon dobijete još 11 kućanskih aparata i to sve za samo 200 €! Ako uzmemo u obzir da je samo usisavač 50 € onda je to pravo dobra ponuda.
Nedavno smo išli u razgledavanje dvosobnog stana. Ulazimo u podrum kuće preuređenog u nenamješten stan. Kuhinja može proći. Patim od prozora u kuhinji kroz koji ću gledati prirodu dok pravim ručak ili perem suđe. Ali da gledam u zid i stepenice baš i nisam imala uplanu. Slijedi soba za rublje. Ako ikada budete živjeli u Njemačkoj znajte da je ovdje valjda zakonom zabranjeno sušiti rublje u stanu! Perilica za rublje mora imati sama svoju sobu, a djeca i kućni ljubimci se mogu malo stisnuti u ostatku stana. Što već dokazuje sljedeća prostorija zvana spavaća soba?! Odokativno sobica dva sa dva. Na jednom kraju dva prozora različitih oblika i dimenzija, paralelno s njima ulazna vrata. Ostaju nam dva čista zida. Ukratno morali bi birati hoćete li u sobu staviti krevet ili ormar. Za oboje bi morali imati polu francuski krevet i ormar s kliznim vratima. Druga spavača je odlična, prostrana sa fino raspoređenim prozorima. O dnevnom boravku ću samo reći da nisam ni primjetila da sam u njemu dok gazdarica nije pitala kako nam se sviđa. Izgleda kao mrvicu veće predsoblje. I opet prozori? Jednostavno sam glupa i ne shvaćam u čemu je štos s različitim prozorima na istom zidu. Kupaonica čist ok. Rekli smo da ćemo se javiti. A svi znamo što znači kada nakon razgovora za posao potencijalni poslodavac kaže da će se javiti. :)
Posao je dobar. Ništa prezahtjevno i stvarno tko god želi može naći posao u bilo kojem od lanaca brze hrane. Možda nije ono za što ste se školovali, ali je posao i plača je dobra i redovita. Ako ništa barem polako učite jezik dok tražite novi posao. Prvih mjesec dana smo govorile da je ovaj posao samo privremen dok malo ne savladamo jezik da možemo tražiti dalje. Sada mi se baš i ne žuri više. Zicer je zicer. :)

Eto u tri posta uspjela sam strpati 8 mjeseci. Ne znam tješi li me ili me plaši koliko vrijeme brzo leti?

JAMA (srpski: Jama)

wall.blog.hr




Prevesti (žedne preko vode ) :

„LEŠEVI PLOVE, NJIŠU SE i PLOVE
ZELENI, TEŠKI, MODRI, NADUVENI
KRUPNJAJU, RASTU KAO DA SE TOVE
A ONDA STANU -KRAJ OBALE CRNE“.

(Ivan Goran Kovačić, JAMA)

... pe koncu... pe ............

mekon.blog.hr


Pe dan svomu koncu.. a ja sam ti nekak.. se reče.. kak potuleni pes.. Aaaa.. tak mi to dojde.. Bi ga vrag znal..


Kmica se vse hitrejše zpušta.. dan je krači.. ide ljeto kraju .... reklame osvetlavaju vulice.. eeeh.. fale mi one stare neonske .. kaj su v vsim farbama sijale ...


Sunčeko znad Kustošije još bu jemput hitilo pogleda na Grad.. na ofucane oblake kaj se kak prebijeni mački vlečeju znad Zagreba ....


I najemput su oblaki črni kak črne vrane z Medvedgrada.. a ljudi več bežiju.. bu se nekaj zlijalo z neba ....


Dež curi.. a ja sam nosa ztisnul na steklo v trajvanu.. gledim.. je.. je.. ide ljeto kraju.. listje je več fajn požutelo.. I bu jesen stigla prije neg si ju poželiš.. Aaaa.. tak je to.. zemla se vrti.. novo nanovo ....

Serbus ......................

...pozlata življenja

madmazel.blog.hr

Stakla nisam oprala, bolnu svjetlost u stan pustila. U laboratoriju slike iz života razvila, ostavila da se sramežljivo uvlaće u mene.

Sanitetskom gazom je ovaj svijet omotan a ja šepavim korakom, obnevidjela od nestajanja prolazim kroz stanice koje se tanje, blijede i rasipaju sa slabim koncem uvezene.

Onim istim koji ih je spajao sa životom u kojem su se obrisi pretvarali u predmeta, a predmeti dobijali boju, a boja značenje a značenje dvosmisao.

Vrijeme je turobno,mlačno u podlosti, jalovo u govoru, opasno u šutnji.

soldatuše

babl.blog.hr

BEZ SUVIŠNIH UKRASA


Od 1989. do 1991. godine uređivao sam jedan veseli magazin koji se zvao „Erotika humor“, za kojega je teško reći je li više veselio čitatelje/čitateljice/kupce ili nas koji smo ga radili. Jedan od stalnih suradnika bio je Arsen Dedić. Uvijek je osobno donosio svoj prilog, pa smo to koristili da odemo u koji od obližnjih kafića porazgovarati ili smo se nalazili u nekom kafiću u centru grada. Zapravo, mislim da je volio tu osobnu primopredaju priloga upravo zato da bismo imali priliku porazgovarati. Naime, godine 1989. 1990. i 1991. bile su prije sve drugo nego vesele, pa smo nakon uvodnih ležernih aktualnih opservacija o ženama i tekuće magazinske problematike prelazili na ono što nas je obojicu opterećivalo i brinulo. Nije bilo potrebe da jedan drugome dokazujemo tko smo i kakvi smo, da se nadigravamo tko je veći frajer bilo je neumjesno, mogu reći da ga znam kao što ga rijetki znaju – bez suvišnih ukrasa. Bili smo samo dva tužna i zabrinuta čovjeka koji su vidjeli kakvo vrijeme je započelo i naslućivali kakva vremena dolaze. Gledajući oko sebe imali smo dojam da pripadamo vrsti ljudi koja ubrzano iščezava.

Jednom prilikom donio je novu pjesmu. Zvala se „Soldatuše“. Magazin se prodavao u trideset i pet tisuća primjeraka, remitenda je bila oko deset posto, za današnja mjerila to je fantastičan rezultat, tim više što sam ga urednički radio sam samcat, ali za ondašnja je bilo jedva dovoljno, zabrinjavajuće. Zdvojio sam bi li bilo svrsishodnije da uređujem zidne novine.

Pitao sam Arsena ima li kakvih prijedloga ili želja kako da grafički opremim „Soldatuše“.

– Što ružnije!

Tražio sam da pojasni što misli pod „što ružnije“.

– Kao zidne novine.

Reklo bi se da je Arsen bio zadovoljan jer je dvadeset godina kasnije izdao pjesničku zbirku „Zidne novine“, a u njoj objavio „Soldatuše“. Očitavam u zbirci mnoge motive naših tadašnjih razgovora. Dapače, „Soldatuše“ je objavio na neuobičajen, jedinstven način – dva puta u istoj knjizi. Na jednoj strani je pjesma otisnuta uobičajenim slogom, pregledno i čitljivo, a na nasuprotnoj je faksimil onoga kako je izašla u „Erotika humoru“ (broj 2, veljača 1991.), ružno opremljena, na diletantski prelomljenoj stranici, s ružnim, pretencioznim fontom.

Nikada ga nisam pitao zašto je to napravio. Znajući Arsena znao sam da je znao što radi.







19

sri

08/15

Đurđice (2.dio)

zahira2.blog.hr


Pažnju mi opet privuče ona kojoj dadoh ime Annie. Baš joj lijepo pristaje. Nema ničeg goreg nego nositi ime s kojim se saživjeti ne uspiješ čitav život. A još je gore kad ga službeno i promjeniš, a ljudi te i dalje zovu starim imenom. Kojeg li apsurda!
Ohrabrivši se nekako, svoju sam Annie promatrala malo upadljivije. Uočila me, što dade mi do znanja nikako drugačije već direktno se zagledavši u moje oči.
Iako smo bile daleko jedna od druge, primjetih neobičnu blagost u pogledu, tako suprotnu od prvog dojma njenog vanjskog izgleda.
Poznavala sam takve ljude, neke čak i veoma dobro, koji su vješto skrivali se iza vanjštine.
Ali oči, pažljivom promatraču uvijek odaju latentnu ranjivost koju takvi ljudi, itekako je svjesni, vješto prikrivaju npr. sunčanim naočalama.
Ta prijeko potrebna mimikrija tjerala me da posegnem za naočalama na stoliću. Ali nisam, izdržala sam njen pogled čitavih 11 sekundi, koliko inače treba konobaru da od šanka dođe do mog stola noseći mi čistu pepeljaru.
Tako se srećom ispriječio između nas dviju, jer nipošto nisam htjela prva skrenuti pogled.
Poželjela sam je upoznati...o, da!
Poželjela sam otpuhnuti te poput koluta dima kad se pojaviš.
Vjerovatno ćeš opet zakasniti bar 10 minuta. Cjepidlačim reći ćeš, što je i istina koja itekako nešto govori o nama.
I već te čujem kako se opravdavaš besmislicama dok mi pod stolom zavlačiš ruku ispod haljine misleći pri tom kako silno uživam u tome.
Počela me iritirati tvoja nemaštovitost uvijek iste predigre i imam ti namjeru danas to reći.
Umalo prasnuh u smijeh pri pomisli kako bi izgledalo da Annie zavučeš ruku pod haljinu ispod koje vjerovatno i ne nosi donje rublje.
Mora da je primjetila oskudni titraj osmjeha mi na licu, jer osmjehom je uzvratila. Između nas je opet bio brisani prostor, ali ne, nipošto nismo bile meta jedna drugoj.
Digla se. Prolazeći pored mene uhvatim joj pogled koji govorio je da je slijedim.
Možda govorio i nije, al' ja svejedno odoljela ne bih da se ne zaputim za njom.
Krenula je prema vratima, onda lijevo u smjeru lifta. Slijedila sam je u zaostatku, par koraka za njom.
Pred liftom čekamo same. Ulazi prva i ciljano stišće 3. kat. Ja ciljano sam, kud ona odabere.
Vjerovala sam njenom odabiru i ujedno bila zbunjena kako ničim ne odaje da uopće osjeća moje prisustvo pored same nje.
Zrak u liftu mi se činio malo gust i težak. Osjećao se vonj onih cigarilosa s aromom vanilije koje su čak i muškarci pušili.
Na 1. katu otvoriše se vrata lifta točno nasuprot bara intimne atmosfere uz zvuke saxofona. Pridruži nam se par već toliko zanesen ljubavnim činom koji slijedi da ni pogledali nas nisu, a kamo li dugme pritisnuli na kojem katu izaći trebaju. Bilo im je sasvim svejedno kud lift vozi. Nasmijah se u sebi već toliko puta doživljenoj slici osjećajući i malu dozu ljubomore s obzirom da je naša takva već pomalo blijeda.
Primaknem se bliže Annie, davajući više prostora zaljubljenom paru u klinču. Osjetih ugodan miris njenog parfema. Prepoznah ga po blagim notama đurđica. Pogledi nam se sretoše opet. Ovoga puta u ogledalu lifta.
Prepoznala sam je. Na mah odlučim da joj to nikad ne kažem. Nisam željela da ona prepozna mene.
Skrenula sam pogled i što je moguće tiše bilo, prikovala ga za pod...

TETA TETIVA

pametnizub888.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic

„Ovo ste već čitali“, rekla je knjižničarka mašući mi ispred lica knjigom bijelo-sivih tvrdih korica, mirisa po užegloj brestovini i uveza od ovnujskog lijepka. Naslov i autor – nebitni.
„U redu je. Uzet ću je još jednom“, rekao sam i pritom napravio facu tipa 'jasno je da se ovdje radi o klasiku kojega se čita više puta, iščitava i prečitava, normalno je da se takva knjiga posuđuje stotinu i osam puta ako treba, ne'?
Knjižničarka mi potom krene zaduživati drugu knjigu, kad joj je računalo i opet dojavilo istinu kobnu:
„Ha!“, reče mi. „I ovo ste čitali!“
Druga je knjiga bila zeleno-plava, kako i dolikuje tematici joj. Mirisala je na štavljeni pvc, umjetni merino i još nešto, nešto jako, jako slabo definirano. Naslov i autor – nebitni.
S tom drugom knjigom stvar je već postala ozbiljna. Posuđujem po dvadeset-trideset knjiga mjesečno po praktički svim knjižnicama Grada Zagreba. E sad, jebemu sve po spisku i spiskotvorce ponaosob, ja te knjige uopće ne čitam. Moja je knjiška strast strogo ograničena na posjedovanje i mirisanje. (I ne, nema u tome ničega seksualnog. Nema ni u seksu, uostalom.) No, takvo svoje služenje knjigama krijem od javnosti kao zmija čarape. Do sadržaja knjige, onog niza slova koji bi trebao nekog vraga značiti, ne držim ni koliko Marsijanac do Venere u krznu. Ali čitanje je, kao što znamo, socijalno-kulturalni imperativ. Tko ne čita, taj je, smatra se, osoba manje vrijedna. Jedna je to od najraširenijih predrasuda našega doba. A volim knjige, kupujem ih, skupljam i posuđujem u nevjerojatnim količinama. Ali ih ne čitam. A to ne smijem to priznati nikome živom. Otud moja nelagoda kad mi je knjižničarka priopćila istinu kobnu i u pogledu druge knjige:
„He! I ovo ste čitali.“
„Jesam?“, rekoh nemušto. „Ili sam zaboravio, ili nisam stigao…“
Prije nego što sam propao u zemlju srama, prije no što mi se stidno rumenilo s obraza popelo do vlasišta i spustilo do Adamove jabučice, u knjižnicu nahrupi skupinica malodobnika huliganskih stremljenja (u zadnje doba pohode knjižnice, čitaju knjižurine iz kojih se uče svakojakim glupostima: to ne vodi dobrom). Prišli su pultu i stali uglas skandirati:
„Teta Tetiva! Teta Tetiva!“
Rečena knjižničarka, žrtva skandaloznog skandiranja, držala se, ili se pravila da se drži, kao da to nije ništa, ali meni – meni je bilo užasno neugodno (što mi je, doduše, u gore opisanoj situaciji bilo čak i dobro došlo; bolje da mi je neugodno zbog knjižničarke negoli zbog samoga sebe).
Znao sam jako dobro zašto joj se dječurlija tako okrutno ruga: knjižničarka je, znalo je to pola Zagreba, bila je jedna od onih novohobistkinja što se, u zajednici sa svojim suhobistkinjima i suhobistima, bavila stvaranjem tzv. komunalnih organizama; svojim su tijelima (i svojim umijećem!) formirali divotijela ljudskih oblika, prave pokretne divove. Svatko od njih je preuzimao ulogu određenog organa, mišića ili tetive te prilikom vježbi i nastupa nastojao odigrati svoju ulogu „kak' se spada“, na dobrobit cijelog Organizma. Neobičan je hobi prerastao u pokret, izvorište kojega bijaše priča Clive Barkera „U bregovima, gradovi“ (koju, dakako, nisam čitao). Moglo ih se vidjeti, „komunalnike“, kako izvode svoje masovne vježbe i nastupe po brojnim ledinama Novoga Zagreba, u Maksimiru, kao i na golemom centralnom proplanku iza Velike vrištine na starome Gornjem gradu.
Tako je to, tomu je tako (a jerryju kako bude) – knjižničarka je u komunalnom organizmu igrala ulogu jedne od potkoljeničnih tetiva. (Otud taj nadimak i jeftina rugalica.) I odlično je igrala tu svoju ulogu, više puta su pisali o njoj i njezinom tetivizmu u lokalnim glasilima, pa i u onima od subnacionalnog značaja.
„Teta Tetiva! Teta Tetiva!“, nastavljala se bezobraziti huligančad, sve dok nije došla spremačica i rastjerala ih sredstvom za čišćenje kupaonice u formi gela.
Knjižničarka je cijelo vrijeme ostala sabrana, za razliku od mene kojemu se psiha uvijala od neugode. Ostala je sabrana, i čim se situacija raščistila samoizvoljela mi priopćiti:
„I treći naslov ste već posuđivali! U travnju 2009.“
„Ali, kako…“
„Nevjerojatno, to je 'Mali princ'!“
Nisam rekao ništa. Sav drhteći uzeo sam iskaznicu, a tri posuđene knjige na brzu ruku turio pod mišku. Izašao sam iz knjižnice što sam brže mogao. Bio sam u toj mjeri zbunjen da su mi knjige popadala na pločnik. Točnije, dvije knjige. Ona treća mi je, u mojem nespretnom nastojanju da sve tri knjige zadržim ako ne pod miškom onda u naručaju, ta treća knjiga (a bio je to upravo 'Mali princ') nekako je, ne znam ni ja kako, završila u mojoj košulji.
Oni malodobni huligani učas su se našli u blizini. Složno su zapjevali:
„Mali princ, mali princ, u njedrima nesto!“

Ludi stari san

anarhandjeo.blog.hr



Zašto pitaš kako sam, kad već znaš?
Napaljeno. Usamljeno. Poluzaljubljeno. Znaš da bi ti i ja jedno drugome mogli ispunjavati psihotestove.
Ljudi poput nas... uvijek smo zaljubljeni, u ništa. U sebe, zaljubljenog u ništa.
U ideal, osjećaj, sjenu... i smrt, na kraju.
Mi smo uvijek dobro.
Sanjar toliko voli svoj san. Čak i ako je to noćna mora. Umro bi za svoj san.

Dobro sam. Ako vidiš pod mjesečinom; malo lošije ipak stojim pod suncem.
Ali mislim da su izgledi i dalje 60:40 na strani života.
Nije panika.
Ovo je najvjerovatnije ionako sve samo još jedan san: ovo beskrajno ljeto bez tebe.

Ne znam zašto znam: vratit ćeš se ti. Jednom. Na kraju beskrajnog ljeta, kad kanaderi iscrpe jadran da ugase sve požare podmetnute i slučajne i ostane spaljena zemlja. Djevojčica sa šibicama ovdje pripada, ovdje je rođena. Ustat će kao Phoenix, kraljica pepela.

Moraš.
Probudit ću se. Kad i ti.

Ja ću samo tren prije, da te poljubim kad otvoriš oči.

>;')-->

...nastavak triput u zoru

madmazel.blog.hr

Eric je prišao stolcu, sjeo je i dugo me gledao. Kao što me to još nikad nije, izbliza je promatrao pojedinosti, pregibe tijela, nijanse bljedila puti. Tim je motrenjem stjecao tajnu bliskost. Gledala sam ga, zurila u njega nekoliko trenutaka, više nisam mogla, sklopila sam oči. Čudne li miline.

Voljela bih da mi pomognete da se odjenem,čujem sebe odjednom . Nježno dodala sam.Eric je to učinio. Ovo je prvi puta da netko to čini za mene.

Anđeo

naelektrisaniguster.blog.hr

Život je možda precjenjen. Pitan se, šta je sa ljudima koji preziru život? Šta je sa ljudima koji samo čekaju da završi? Šta je sa ljudima koji se kupaju u tugi, u hodnicima ludnice koja se zove život, samo čekaju vrata izlaza.
Ja znan jednu taku osobu. Ona mi je dosta bliska. Radi se o mojoj sestri. Tema mi je bolna i često san tija pisat o tome a da nisan moga. Ovaj put zapravo pišen poprilično ravnodušno i hladno. U stanu san, nisan skoncentriran i konfuzan san. Izgubljen san i bojin se. Bojin se sebe.
Sestra mi ima neku vrstu psihotičnog poremećaja. U dijagnozi piše akutni psihotini poremećaj, ali kako su te dijagnoze često varijabilne, pitanje je da li ta dijagnoza odgovara, psihijatar misli da je možda i prejaka, al eto. Kako se to šta odvije ostaje u misterijama ljudske prirode, u misterijama egzistencije i psihologije. Zašto neka bića na ovaj svit dođu tako krhka i ranjiva, zašto neki ljudi ne mogu uopće da se oforme u ličnost, ostaje nerješeno pitanje.

Moja obitelj nije ništa posebno. Istina je da su mi roditelji oboje onako nesigurni, s ćaćine strane ima nekih trauma i svi su pomalo ko siročad, jer su ostali bez ćaće jako mladi, ali to nije ništa baš toliko drastično da se je na našu obitelj očitovalo. Ali bilo kako bilo… Moja sestra je vazda bila nesigurnija. Ko dite je bila plačljiva. Ja je se sićan da je na putu kraj naše kuće, koja je na posami u selu, znala hodat po noći i u par navrata bi naglo potrčala. Jednon, kad san sluša muziku, pitala me je o čemu razmišljan dok slušan muziku. Pogledala me je sa zanimanjen koje san prozra, bija san mlađi, i u čemu je stvar, neki intuitivni osjećaj koji čoviku bude jasan da mu se nametne, da je naprosto čoviku sasvim jasno istinit, mi je odma sve reka. Zna san zašto me to pita. Zna san jer san i ja to radija i bija san svjestan da tu nešto nije u redu. Zna san da dok slušan muziku zamišljan neke scene, tipa sebe kako umiren, svi mi prijatelji dolaze na sprovod, plaču… Sebe kako se isprsin prid par cura iz razreda i buden faca. Zamišlja san, nisan razmišlja. I bilo mi je jasno da i ona to radi i da me pita da vidi jel to radin i ja. Slaga san da ne razmišljan ni o čemu.

Kasnije se sićan, kad je radila u kockarnici blizu naše sridnje škole. Sićan se problema kad bi dolazila kući taksijen ujutro i kad bi mater ustavala i derala se na nju, svađala se s njon što ne dane otkaz tu. Sićan se kako mi je nabijalo nervozu. Onda bi dan odspavala do navečer, i cilu noć pila kave i bila budna. Idući dan koji bi otišla na posa bi često za vrime velikog odmora doša kod nje da uzmen neke pare koje bi mi uvik dala. Stvar je zapravo, saglediva u više točaka u vrimenu i prostoru. Već prije nego što se tu zaposlila, otišla je na fakultet. Moji nisu imali nešto posebno para, ali koliko ja znan i koliko mogu znat, ona je živila u stanu sa jednon prijateljicon koja je bila dosta bogatija. Tu godinu dana se je žalila na probleme sa kukovima i da joj je jedna noga duža od druge. Na preglede je išla sama, nije dala ćaći da uđe s njon, i vazda bi bilo isto, doktur bi reka da nema nikakvih problema, a ona bi rekla da doktur nema pojma. U toj godini nije dala ni jedan ispit, rekla je da nije tila polagat jer je vidila da to nema smisla, da joj roditelji nan nisu davali dovoljno para. Mislin da je dobivala 50 maraka za tjedan. Sad zapravo nisan siguran je li studirala još jednu godinu, mislin da jest, i da isto nije ništa položila, al to zapravo nisan siguran. Uglavnon, bilo sa ton još godinon il bez, moji su joj rekli da traži posa jer da joj više neće plaćat fakultet.

Nakon što je našla posa priča je postala obrnuta, jer je posa bija loš, u kockarnici, plaća tisuću maraka ali dan radiš dan ne radiš. Na poslu nije bilo perspektive, a mojima je garant i smetalo jer in je bila sramota od sela da ona radi u kockarnici. Ćaća je godinu dana il dvi iša po nju jutri u 5 i vraća je, ali nije bilo nekog pomaka u ciloj situaciji. Također, moji su sumnjali da se jebe s gazdon, navodno je ćaća jednon uša u radnju i zateka potpuni mrak uz neki razgovor njih dvoje, al pošto je moj ćaća zapravo jako uplašen i… da ne kažen kukavica, samo je izaša odatle. Gazda inače ima ženu i dicu. Ali ovo sve je lako moguće i netočno, jer se ne mere znat. Bilo kako bilo, nakon par godina rada… Sićan se. Taj misec je bija neki problem sa taksiston koji ju je vraća kući. Ona je bila strašno nervozna, stalno me je zapitkivala neka poprilično nebulozna pitanja u vezi neke njegove automobilske nesriće koja se valjda desila, u Hrvatskoj negdi… Nakon toga se sićan. Kad mi je ulazila u sobu. Igra san igrica i nešto je pucalo ona je govorila: Ante, ugasi, Ante nemoj, i bila van sebe. Bila je izokrenuta, izokrenute svijesti, izokrenuta uma. Slabo se sićan kako se točno odvijalo, ni ja tada nisan bija baš dobar, i znan da su moji uz pomoć nešto naše rodbine pokušavali nekako da je dovedu da dođe sebi. Na kraju je naravno završila kod psihijatra.

Bila je na tabletama misec dana i u priliku je došla sebi, ali je i dalje bila jako kruta i nemirna. Ubrzo nakon toga otišla je u Grad na moru di mi živi druga sestra da traži posa. Psihijatar je bija zaključija da je ozdravila i skinija ju s likova. Na kontrole je išla s mojon materon koja je lagala da je ona dobro, više manje i jer nije ništa znala uopće o psihičkoj bolesti ko takvoj a i jer vjerovatno ne bi mogla sa njon izać na kraj od svađa da je govorila šta zapravo misli. Nije dugo bilo da u tom Gradu na moru nije postala pravo loše, i sićan se večeri kad se vratila kući. Spominjala je sotonu, da je loše… Sićan se da san bija jako suspregnut, pokušava san držat što veću distancu od svega toga što se dešavalo i sve to mi je nabijalo jaku paranoju da i ja tako ne završin, jer san zna da i ja iman problema. Kad je tada doživila nervni slom, bilo je ozbiljnije i jače i završila je hospitalizirana na misec dana. Nakon toga se vratila jako ukočena i praktično ko biljka. To je bila druga osoba, drugačijeg izgleda, a po ponašanju samo tijelo sa blagon naznakon osobe koja je nekad u njemu boravila. Sva srića moja treća sestra je tu zimu bila tu, i s njon uporno mic po mic radila da se desi neki pomak. Ona je u nju virovala. Ja nisan moga. Nisan zapravo moga o tome mislit, bija san u Sarajevu i zapravo, osjeća san se ko da, sam vezan svojon vlastiton nestabilnošću za cilu moju porodicu i tu situaciju, pokušavan pobić od nji, a i od sebe. Pobić vezan svojin stanjen i financijama. Sićan se da san jednu noć u snu zamolija Boga da od mene uzme energije ako more i dane njoj. Sićan se kako san tada osjetija nešto u sebi, neki val nešto, nešto što je teško opisat. Virova san tada da se to stvarno desilo. Danas ne znan šta o tome da mislin, al desilo se nešto. Da ništa u meni, ali virujen da je i ona osjetila moju podršku.

Danas je sva srića bolje, ali psihička boles kao definicija stanja i dalje ostaje. Kao biljeg u licemjernon malon mistu, u kojem svi se skanjivaju nad onin čega se sami boje i što i sami imaju. Ostaje i ko činjenično stanje njene krhke i zapravo, slomljene psihe. Ostaje činjenica doživotnog življenja uz tablete, ostaje praktično jako mala radna sposobnost, zbog dezorjentiranosti a i zbog prevelike osjetljivosti na stres. Srića je, pa financije ia u priliku obezbjeđene, obezbjeđen jedan pristojni minimum, pa je bar s te strane u redu. Ostaje onda stanje, s kojin san počeja post. Ostaje življenje života ostavljenosti, pustoši, smrti. Ostaje činjenica da su svi daleki, da su svi otišli, i da je ona sama. Srića je pa mi najstarija sestra nije udata a nji dvi su dosta bliske. Ali i to je promjenjivo stanje. Zapravo, je stvar jedno jako veliko pitanje. Ona ima 30 godina, već se je pomirila sa tin da je njoj život gotovo. Realno, ona odbrojava dane dok umre. Njoj života nema, ima ga jako malo i oskudno. U selu, tu di jest, tom istom selu koje je meni i bitno i omraženo, tom istom selu koje je moj tihi al ozbiljni strah, da me možda čeka. Na isti način ko nju. U selu nema društva, ima nešto sitno, kako već neko vrime ne vozi i strah ju je obnavljat vožnju, nije ni mobilna a i da jest nema s kim di ić. Zapravo nema šta tu uopće radit, a već je sama svjesna da, ako se stvari tako odviju da mi svi budemo živili svoje živote kad nan roditelji umru, ona vjerovatno iđe u neki dom. I srića je pa joj to nije uopće loša ideja. Nije jer je njoj život ionako gotov. Završija je kad je neuspjelo počeja, u ranim dvadesetima. Tada se nije ubila iako je mislila par puta. Ali to što se nije ubila zapravo ni ne znači da sada živi.

Dugo i često se bojin toga, bojin se sebe i svoje vlastite nestabilnosti. Zakrizira san litos i mislija da san gotov, živi strah mi je bila baš – ona. Mislija san da me čeka isto što čeka nju. Već dugo i često san mislija kako ja to ne bi moga, kako ne bi moga da znan da moran živit kod nas u selu cili život. Tada, litos, san konta da san olupina, da me čeka život potpuno promašenog propaliteta koji će izgubit ama baš sve šta mu je život činilo, i priželjkiva san da umren, da poginen nekako, jer san zna da je loše da se ubijen, da me nakon smrti čekaju svakakva sranja koja san triba rješit za života ako to uradin. Odbrojava san dane u panici i vrućoj anksioznosti, dane koji prolaze i nada se kako će ih što manje bit do moje smrti. Još san na jednoj tableti za anksioznost i nisan ponosan svojon stabilnosti. Zapravo zadnjih dana kako san doša u Sarajevo tražit posa, poprilično san nesiguran i sve me strah da opet ne oden u kurac i ne moradnen se vratit kući. Uopće nisan siguran u sebe, iako doduše i puno san manje nesiguran nego prije. Neman nikakvu ni svrhu ni cilja, neman razloga za života, neman više manje ništa. Osim bar stvari koje me bude, zbog kojih se budin il zbog kojih nekad teže spavan. Prijateljica mi je opet zakrizirala, vratila se kući, dala otkaz, prikinila s momkon i opet je na nekin tabletama iako neće bit na njima dugo. I njoj se trakavica neprekidno vraća, konflikt nije preradila, nije ga privazišla. Ja mislin da ja poprilično jesan, ali, ne znan. Ne znan koliko je moje stabilnosti stvarna stabilnost a koliko ona okrugla bijela koju pijen svako jutro. S tih tableta se svakako planiran skinit i sigurno to i moj psihijatar planira. Iako, sad je prid menon velik zalogaj, i neman namjeru ulazit u to trenutno. Nisan siguran da mogu.

A šta ću danas, sutra? Ko ću bit, di ću bit? Šta ima od mene, polupanog i preslabog, preslabog za život koji me melje a pogotovo za onaj život koji sanjan i zamišljan. Da zamišljan neki manji i drukčiji život, možda i ne bi bija neurotičan. Možda bi me bolija kurac. Jung kaže da su neurotične osobe one osobe koje imaju potencijal za više od onoga što sad jesu, koje mogu nešto više, ali imaju neki konflikt koji in blokira rast. Da ja neću više, možda i ne bi bija neurotičan. Ostaje pitanje, šta će bit, kako će bit. Di ću… Ostaje i činjenica daljine, daljine od obitelji, daljine od sestara, od rodbine… Postoji nešto što se zove hereditarna opterećenost, i nešto što se zove lojalnost, u psihologiji. Ti pojmovi često objašnjavaju zašto obitelj imaju tendenciju da budu kolektivno tragične, i kako jedna karika u lancu vuče druge, i kako je teško da se krug razbije. Zapravo moje obitelji s ćaćine mi strane, uključujuć i moju, vlastitu, su podosta nesritne. Više manje niko tu nije nešto sritan. Niko nije nešto ispunjen. Sestra koja mi je udata je udata za lika s kojin ja neman zašto ni dvi rečenice progovorit, a lik je poprilično kritičan. Njoj je zapravo dosta vrimena s njin bilo dosta loše, ali čini mi se da je sad dosta sritnija, da se je izborila za se i da mu je malo pokazala zube. Čini mi se to i to mi je drago. Najstarija sestra mi se muči radeć sezonu na moru već deset godina. Nema momka, nije mi iskreno ni baš zrila za neke prave ispunjujuće veze, od fakulteta je odustala nakon što je jedna krava od profesoric3e inzistirala da joj se plati ispit. Ostaje treća sestra, o kojoj je ova tema, i – ja.

Zapravo mi se ne sviđa što ovo pišen na mistu di dosta blogera ima idiotske stavove o meni a znan da ovo čitaju. Nervira me, ne bi tija da ljudi koji me ne razume uopće išta znaju o mojoj intimi. Ali šta je tu je, i neman di drugo, a i, ko ih jebe. Ko jebe išta. :) Ostaje pitanje, melankolija, miris slatke propasti uz polustepske poljane moga sela… Tabani na zemlji na kojoj je vrime stalo. Sunce koje prži zjenice i tabane, i vrime koje je neumoljivo sporo… Zemlja, koja nikoga ne štedi, koja nikoga ne ostavi bez gorčine. Moja zemlja je dobra za vino, za ono pravo, sušno, gorko. Za ono ljudsko vino, za poeziju, za gorčinu. Možda nije slučajno da je Tin Ujević rođen tek 7-8 kilometara od mog sela. Samo što ova poezija nije o šipcima i smokvama, ko što to hercegovački autori vole pisat. Nije ni o domovini ni Hrvatima, nije ni o vjeri, iako…. Se na kraju svede na vjeru. Svede se na nadu, da će, kako mi je to sestra rekla: “Život je dolina suza, ali Bog će tebi kad umreš obrisat suze.” Svede se na čekanje drugog života jer ovaj ne valja. Ovaj se prižive, istrpi. Budeš dovoljno dobar i hrabar da se ne ubiješ. Budeš dovoljno hrabar svaki dan se ustat i suočit sa istin prokletin danon, prokletin ko onaj jučer i onaj sutra. Sa istin prokletin vrimenon koje ti ne iđe u korist. Ja pak, živin neke druge živote. Za sada koliko toliko uspješno, bolno i sa puno borbe uložene, živin život koji vridi živit, život koji je intrizičan, koji se ne živi ni zašta nego za njega samog. I ako dođen do točke da više ne živin za to, nadan se da će život imat milosti da me dokrajči efikasno i brzo.

P.S. Postove izvorno objavljivan na blogger.ba a vamo ih kopin pejstan. Tako da onaj dio o blogerima koji imaju idiotske stavove o meni se ne odnose na ljude s ovog blogera. :)
https://www.youtube.com/watch?v=_0HAzIBd9Ck

iskustvo koje se ne zaboravlja

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 21.8.2008.
Jutro je počelo dramatično. Vriska, dreka i treska. Bio je to nastavak uzbuđenja od dva dana ranije. Dva dana ranije, u dva ujutro, susjedi koji stanuju ispod mene, Katarina i Domagoj, začuli su sumnjivi tresak u kupaonici. Domagoj je ustao iz kreveta i otišao pogledati. Kada je otvorio vrata kupaonice, prvo što je ugledao bio je pola metra visok štakor koji je sjedio na rubu kade. I štakor je ugledao njega, skočio u wc-školjku i nestao.

– Zato i postoje poklopci na školjkama – rekao sam. – Da se ovi što mogu proći kroz cijevi kanalizacije ne mogu uvući u kuću.

Pozvali su deratizaciju i došla je jedan iznenađujuće simpatična mlađa ženska. Postavila je u sifon na podu kupaonice otrov, a po prostoriji, na strateškim mjestima, rasprostrla ljepilo. Katarina je pak odlučila da će poklopac na wc-školjki do daljnjega biti spušten.

Kad danas – ponovo! Domagoj je već otišao na posao kada je Katarina ušla u kupaonicu i spazila štakora na mašini za pranje veša. Štakor je jurnuo prema školjci, ali je poklopac bio spušten i nije mogao uteći. Očigledno ga je iznutra lako nadigao, uskočio u stan, ali ga izvana nije mogao podići, pa nije mogao pobjeći van. Uzvrtio se po prostoriji, jurio na sve strane tražeći izlaz, ali uzalud. Katarina se prvo izvrištala, zatvorila vrata, zatim ponovo malo vrištala, te hitno ponovo nazvala deratizaciju.

Došla je ista ženska i u času, oboružana mrežom na dugačkom štapu, ulovila štakora. Ženska je po svemu sudeći odabrala pogrešno zanimanje. Štakor joj je sviđao, mislila je da je lijepi primjerak. Na kraj pameti joj nije bilo da ga ubije. Odnijela ga je sa sobom da ga pusti negdje u nekoj šumi.

Katarinino vrištanje me probudilo. Obukao sam se i sišao pogledati što se događa. Štakor je već bio odnesen, problem riješen. Kada sam već sišao, skuhali smo kavu, uz koju sam dobio i podroban izvještaj.

Jest da je izvor problema bio uklonjen, epizoda završena, ali Katarina mi je bjelodano pokazala kako se ljudi s traumatskim iskustvima promijene, zašto su preživjeli iz konclogora do kraja života ostali drugačiji, zašto su oni koji su živjeli u Jugoslaviji od četrdeset i pete do pedesete još i osamdesetih godina bili podozrivi prema novom sistemu, i tako dalje, i tako dalje, što se sve svede na ono da "tko se opeče, i na hladno puše"… Sve to kada mi je rekla:

– Odlazak na zahod više nikada neće biti kao ranije.


Statistika

Zadnja 24h

26 kreiranih blogova

346 postova

666 komentara

302 logiranih korisnika

Trenutno

10 blogera piše komentar

50 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se