novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

20

sri

05/15

DENIS – 8 GODINA ...

nevenkagaragic.blog.hr

(post pisan 25.07.2013.)


"Treba da zivis medj´ ljudima, a rijeci nemas.
Treba da zivis medj´ vucima, a zuba nemas.
A kako ces tek razlikovati covjeka i vuka
Vuka i covjeka…" (Mak Dizdar)

Vuk je covecniji od mnogih u ljudskom obliku.


Cekam Onoga koji nece doci...
Trazim Onoga kojeg necu naci...
Zovem Onoga koji me ne cuje...
Pricam s Onim koji ne progovara...
Boli me ono sto nikada nece proci...
Verujem u ono sto mora doci...
Pravdu...
Onu pravu, istinsku...
Koja stize dzelate... uvek!






Komentar na blogger.ba (post pisan 25.07.2013.):

Za Denisa , znam da je volio suncokrete...

"I needed to feel that so desperately
You're always alive inside of me
NOW YOU ARE SHINING LIKE
A SUNFLOWER UP IN THE SKY
WAY UP HIGH..."

Objavio/la gordanasi prije 1 godinu 9 mjeseci

19

uto

05/15

Koraci od sna

polupani-loncici.blog.hr

Svako jutro bojom naznacim stranicu novog dana, u mirisu kave i dima.
Kroz osmjeh mostova i podivljalih rijeka, hvatam grebene koje smiruju nazaustavljiv tijek magle koja poput odijela nosi mirise, boju sivila i tugu previranja.

Njezan dodir svih tih latica zivota ponekad zakuca na moja vrata i privine me na svoje grudi, dajuci miris zavodljivog cvijeta na svom putovanju.

A onda sva ona snaga mirisnog cvijeta i njegovih posjetitelja, laganim dodirom krene na veliko putovanje, obasjano srebrninom plasta ljepote...

Gledam, udisem i pustam se niz tu rijeku, svaki put pitajuci gdje je luka mirnija, postoji li nova tajanstvena zemlja.....

NOWADAYS...

ivanaaa5.blog.hr

Kako je biti mrtav - iz iskustva nekog tko je to nakratko bio...

Smrt je crna praznina, kao kad spavate ali bez snova - samo mrak, kaže muškarac koji je navodno dva puta bio klinički mrtav te sada ima manji strah od smrti..




Smrt je nešto svima zajedničko, istovremeno mistično i banalno, ali i ono što je ljude oduvijek istovremeno motiviralo, fasciniralo i plašilo. Kakav je osjećaj biti mrtav je nešto što se teško može znati, jer dok će religiozni govoriti o svojoj viziji života nakon smrti, skeptični će odmahivati rukom.

Kako god, konkretan i provjeren odgovor teško se može naći, no jedan ga je muškarac pokušao dati na portalu Reddit gdje je odgovarao na pitanja čitatelja. Predstavio se kao muškarac koji je dva puta u svome životu bio mrtav i to po dvije minute, prvi put nakon motorističke nesreće, a drugi put nakon predoziranja analgeticima nakon te nesreće. Pritom je predočio i dokaze o tim slučajevima, kao i jedno od sačuvanih liječničkih izvješća, a navodno je ostao bez pulsa, svijesti i funkcije disanja koji su se povratili tek nakon oživljavanja.



O osjećaju smrti

Nisam imao pojma, to je bila samo mračna praznina. Nikakvih misli, nikakve svijesti, ničega.

Oba puta jednostavno nisam bio tamo. Sve je bilo crno. Opisao bih to kao drijemanje. Kratko spavanje bez snova i potom buđenje kao da sam spavao dugo, a u stvarnosti je to bilo tek 15-ak minuta.

Jedini razlog zbog kojeg to znam je taj što su me liječnici morali obavijestiti o tome. Da mi nisu rekli, ne bi ni znao da sam umro.


Crno ništavilo ili je njegov mozak tako samo popunio rupu u sjećanju?

To definitivno nije bila rupa u sjećanju. Kao kad spavate, a ne sanjate, ne sjećate se ničega. Pa, da i ne. Iskusio sam nešto, a to nešto je bilo ništa.


O osjećaju umiranja



Prvi put je bilo u sekundama prije nesreće. Iskreno, samo sam mislio "o j... ga". Drugi put nisam imao pojma, bio sam u strašnim bolovima i odjednom više nije bilo ničega, jednostavno nije bilo života. Potom sam opet bio budan i u bolovima.



Kako se osjećao nakon što su mu rekli da je umro

Prva reakcija mi je bila "kako je to cool!". Sada ću moći prijateljima i svima da sam umro i vratio se. Nakon što me stvarnost udarila, počeo sam shvaćati kako je moja situacija bila teška.

Definitivno se manje bojim smrti, znam da nije ništa gora od spavanja. Kad umreš, samo prestaneš postojati, nema razloga za brigu...


O pristupu životu nakon smrti

Sve što želim postići u životu je dobro se zabavljati i učiniti drugima život bolji najviše što mogu. Nakon smrti, jedino što će biti bitno o meni je utjecaj koji sam imao na živote ljudi koji su još živi. Nadam se da će moj utjecaj biti pozitivan.

štikleci z velegrada ....................

mekon.blog.hr


maaa.. pogleč mulca gde ruku drži .............


nikak da skuži ....................


no... bu nekaj .....................


ha...skužil je ...........................

" Ona je poginula ! "

decembar2001.blog.hr

1966.


Dogovor je pao. Njegovi roditelji su došli kod mojih da me isprose, dogovoren je datum… A sad je preostalo još samo da izaberem vjenčanicu.
Bio je vruć ljetni dan, kad se na vrelom asfaltu dizala prašina ispod ljudskih koraka. Zrak je bio suh, a najljepše je bilo ići ulicom ispod ogromnih krošnji drveća, gdje je vjetrić pirkao i zavlačio se pod bluzu i suknju i rashlađivao znojnu kožu.
Pošla sam do velike robne kuće u susjedni grad. Odlučila sam u miru pregledati svaku haljinu na odjelu vjenčanica i sama doživjeti trenutak kad mi „ ja „ iz ogledala namigne i kaže- to je ta.
Autobus se zaustavio na kolodvoru, a ja sam laganim korakom krenula u smjeru robne kuće. U hladovini terase lijepoga restorana sjedio je naočit muškarac i nasmiješio mi se. Zbunio me, a zbog misli koja mi je proletjela glavom, postidjela sam se budućeg supruga s koji sam „ hodala „ dugih pet godina.
U to vrijeme nije bilo klima uređaja, nego su ventilatori vrtjeli svoje velike glave i rashlađivali odjeljenja u robnim kućama koliko – toliko. Nisam se mogla odlučiti, pa sam pomislila da bih mogla otići i do Splita. Vraćala sam se istim putem, a onda sam ugledala naočitog gospodina kako ustaje od stola i izlazi na ulicu.
„ Mogu li vas ponuditi hladnom „ Cocktom“, na ovaj vrući dan.?“
Osvrnula sam se oko sebe i pomislila kako me tu nitko ne poznaje, a što je i loše da grlo rashladim sokom.
Ne smijem vam reći da je razgovor bio toliko zanimljiv, da sam naglo poskočila i rekla: „ Zaboga, otišao mi je bus!“
„ Pa, što ! Ja ću vas odvesti!“ – smireno je izgovorio.
„ Ali…četrdeset kilometara…“
„ Za vas i četiristo za mene nije ništa. „ -nasmiješio se, pružio mi ruku i poveo me od stola do auta.

Cijelu noć sam se prevrtala u krevetu, jer sam, kao rižu - zrno po zrno, prebirala po našem razgovoru. Bila sam sretna kada je budilica zazveckala 'ustajanje'. Već mi je dodijala nesanica i njegovo lice u mislima, koje me činilo grešnom, pa sam se bojala susreta pogleda s rodbinom i budućim suprugom.
Požurila sam nakon kupaone odjenuti laganu haljinu, dohvatila torbu i žurno krenula da ne okasnim na posao. Kad sam otvorila vrata, u jutro u 6 sati i 30 minuta, ispred je stajao ON.
„ Oh!“ – ustuknula sam. „ Što ti radiš tu ? Ta nisi valjda noćio!?“
„ Došao sam te odvesti na posao.“ – rekao je i uzeo me ispod ruke, pa poveo do auta.


1976.

Sramota koju sam nanijela obitelji zbog otkazivanja svadbe, nije bila ništa u usporedbi, kada sam pobjegla od kuće i došla s njim u njegovu kuću. Kada me uveo u sobu i kada sam pružila njegovoj majci ruku i izgovorila svoje ime, ona je pljunula pored mene i rekla: „ Vodi to iz moje kuće!“
Njegova majka nije htjela čuti da sin dovede snahu 'druge vjere.' Mi smo se toliko voljeli, da nam je bila dovoljna podstanarska sobica 'tri sa tri', gdje smo dobili i dvoje krasne djece. On majci nikada više nije otišao, jer je rekla ' ona ili ja', a vjenčao me par dana nakon dana kada su mu javili da je umrla.

1992.


Nisam se pokajala niti jednog trenutka što sam 'popila „cocktu“ '.
Što smo više osuđivani i što se više kava popilo s temom o nama, toliko smo mi bili jači. Ja sam se zaposlila, dobili smo stan, napredovali u životu; djeca su nam dobro učila.
A onda je došao rat. Na vrata smo stavili moje ime, a tražila sam način da ga izbavim iz grada i da ide bilo gdje. Jedan prijatelj nam je pomogao i 'sredio papire' za Švedsku. On i djeca su otišli, a ja sam prebacila sav namještaj iz stana i sve što je moglo da se spasi, što smo godinama stjecali nas dvoje.
To je potrajalo skoro pola godine.
I došao je dan da i ja krenem za suprugom i, već sad velikom, djecom.
Po dolasku u taj mali švedski grad, odmah su me uputili u Socijalnu službu. Dočekala me ljepuškasta plavuša, vrlo profesionalna i strpljiva. Čak sam i zaplakala kad sam vidjela s koliko pažnje pristupaju čovjeku koji je pobjegao od rata i moguće smrti.
Pored nje je sjedio i prevodilac.
„ Vi ste Klaudija Pranjić? „ – upitala me gledajući u veliki list papira ispred sebe.
„ Da . „ - odgovorila sam.
Prevodilac mi je sa blagim osmijehom prevodio njena pitanja.
„ Ovdje ima jedan gospodin Mario Pranjić….poznajete li ga?“ – prevodio mi je mladić u bijeloj majici na široke i uske tamno plave pruge.
„ Da, to mi je suprug.“ – odgovorim odmah.
„ Ali, on mi je rekao da je njegova supruga poginula. Mi smo u vezi već nekoliko mjeseci….“ – govorio je prevodilac zbunjen i crvenog lica, oborivši pogled na papir na stolu.

Prokleta „ Cockta „ !!!



I jabuke mirišu drugačije II (podnaslov:Moj dragi dnevniče daleko je budizam,)

kakodatenazovem.blog.hr

Moj dragi dnevniče daleko je budizam,

Nađimo se negdje na pola puta od sjećanja i zaboravljenih lica, i danas, da vidim šta mi nosiš kao otirač moga osmijeha. Nađimo se dnevniče da vidim kuda mogu prostrijeti moje suze kao kristalne dragulje, da bih plesao po suludim sjećanjima koja se množe. Rat.

Nisam dugo pisao. Nije me bilo neko vrijeme. Odnijelo je. Ti si stajao prazan, a ja sam hodao unezvjeren. Jesam li pogriješio? Prazan. Imam ti mnogo toga za reći. Zaljubio sam se. Pognuo sam lice nad njeno majušno tijelo i zaljubio sam se. Vidio sam ju krajičkom misli, i zaljubio sam se. Nije mi dala disati, i zaljubio sam se. Uzeo sam ju rukama, bojao se i zaljubio sam se. Pogledala me je, nasmiješila mi se, usro sam se živ i zaljubio sam se. Držo sam ju preplašen zašto su mi dlanovi toliko veliki i zaljubio sam se. Dobio sam nećakinju.

Na biciklu mi je pukla guma. Pa jebemu mater. Vozim na dva rezervoara, plin i benzin, i jok. Neki dan sam gur'o na parking. Srećom ima djece u kvartu i poradi, nešto sjedih, boje me se, pa kad viknem, stanu i pitaju „je li vam paše ovako?“ Naučio sam uvijek bit ljut, a ujedno pomalo se smijat i ljudi se zbunjuju, odrasli ponajviše, pa nekako, naokolo, zaradim svašta, al najljepše od svih, izvučem im iskrenost. Neki vide, neki ne. I ide život dalje.

Roditelji su dobro. Bože mili, to je sve luđe. Radujem se danu kad ću i sam bit opaljen. Do tad, u leru živim smijeh. Osmijeh ne briše suzu, samo plavetnu boju daje i noći.

Dileri se kreću po kvartu u kratkim košarkaškim gaćama. Jučer je bio L.A. Lakers na redu, mada Chicago i dan danas nosi lice Jordana. Majke ti mile, kakve masne kose. Ko da rade na bušotini.

Vrzmaju se kojekakve teme o tome tko što radi i kako dani prođoše, a nemam baš odgovora na to. I ja propričam šta radim. Sustavno lažem, a nešto mi se vrzma po glavi da malo smanjim laganje. Nije mi do tog da želim biti bolji nego li jesam, nego samo naopako me raduje kad sve postane nešto drugo, nešto više od toga što sam danas doživio. Ne da mi se pričat o tom što radim i kako radim, koga zaboli kita, nego nekako pričam..., nešto što ne postoji. Nema tu loših namjera, nego je sve radi tri odgriska smijeha.

I vidim svaki dan velike oči, oči pune svijeta. Sve ispada da sam korektivni oftamolog, specijaliziran za dokidanje raspršenosti (disperzije, šta li?!) vidnog polja, i loše to radim. Nekako mi više paše kad je sve još i više.

Moja najdraža boja je zelena. Tako je bar bilo neko vrijeme. Sad sam počeo otkrivati nijanse narandžaste, ljubičaste i roze, i mogu ti reć da sam frapiran. Počeo sam švrljati po ruskoj narodnoj umjetnosti, podjednako gruzijskoj i ukrajinskoj, i otkrivati ornamenitku od koje mi pamet staje. Zanima me hoću li ikada znati stvoriti odnos u bojama. Mislim da hoću. Još uvijek čekam paket od Akona Yoruba, a njega sam upoznao u Francuskoj, nosio je haljinu, narodnu afričku nošnju (ako se to tako uopće može reć, s obzirom da je riječ o kontinentu, sa zasigurno preobiljem identita). Rekao sam mu da mi se oduvijek sviđala njihova nošnja (tu je počela inače priča sa narandžastom bojom) i je li mi može poslati koju haljinu da se i sam pocrnim naradžastom. Akonu je bilo drago da bijela budala oće nešto od kuće. Dao sam mu dvadest eura. Bilo bi to kul. Al upucat ću se ako mi uputstva za vešmašinu budu na engleskom, a još Kinez pis'o!

Zadnje čega se sjećam je prvo što zaboravljam. Inače ne bih mogao dočekati tebe otvorenih ruku.

Imam par simpatija, al malo me sram pričat o tom. Pa ću to nekom drugom zgodom. Lažem.

Seks je kul.

Ne sjećam se više gdje i kad, i da li sam ti uopće to već rekao, ali... Kad se uđe u kuću, ispred tebe je mali hodnik, bijeli zidovi i bijeli ormar s lijeve strane. Nit korak naprijed su druga bijela i ostakljena vrata koja ulaze u drugi dio hodnika. Njihovo staklo je mutno i lagano rebrasto. Ona su uvijek otvorena, samo kad je puna kuća, da se hrkovi osamostale u svojoj intimi, zatvaraju ih. Nakon drugih vrata, s lijeva se nalazi niski ormarić za cipele, s par papuča (što ispred njega, što u njemu), a ponad visi mnošto kaputa. Oni često mirišu po snijegu. Cijeli put si hodao po tepihu, uskom crvenkasto-smeđem tepihu (to nisam siguran, al volio bih da tako bude). Taj drugi hodničić u koji si ušao, moj dragi dnevniče, je nešto duži, dva koraka duži. S desna i s lijeva se otvaraju dvije prostorije. A pred tobom je wc, tolet, banja, kupaonica. I sve to u istih 5 kvadrata. Vrata od kupaonice su bijela, njihov okvir je puno bijelo drvo, a u sredini je bijela šperploča. Bijela boja je gdjegod pohbana, a to je vrlo vjerovatno jer su djeca prenosila neke stolce kad bi im popadale kojekakve sulude ideje na pamet, pa su koji put krhnula vrata il nešto drugo, sasvim nečujno. Iznad vrata je nešto duži prozorčić. Stakleni. Uzduž cijelog prozora se pruža zavjesa, ručno pletena, tvrđi (deblji) vez. Ona je pri dnu obrubljena, a kad se svija na istom mjestu ispadaju kao kakvi trokutići. Između zavjese i prozora nalazi se drvored: Šiljo, Patak Dača (Pajo Patak, šta li?!), Mini, Mickey, Gepetto, neki ćuko, konić koji se propinje, i neki lik kojem su tek kasnije urezali svastiku na čelo. Na prozoru ju još nije imao. Rat. Plakala je sama strah, pod prozorom djece svoje mašte. Moja baka.

Muha mi je ušla u stan. Pa jebem joj mater. Pročitao sam nedavno iznova jednu priču, zove se „Krug“, možda i ima veze s EKV-om, mada oni vrlo vjerovatno nisu nit čuli jedno za drugo. Priča se tiče budizma. Čitao sam ju već i prije koju godinu,ali tad nisam razumio kraj. Sve sam shvatio, ali koncept koji se nudi na kraju o vremenu kao prostoj iluziji, o neopstojanju prostora, nisam mogao shvatiti. Znao sam to tad. Pokušavao sam, da li zbog vina, piva ili nečeg trećeg nisam mogao prodrijeti u smisao tih riječi, doista ne znam, ali sam znao da će doći dan kad ću se vratiti priči i pokušati ponovno. To je bilo neki dan, razumio sam ju. Jedna od stvari koja mi još ječi u glavi, bez da tražim priču; naš individualitet je način kako se odmaramo od beskrajno neizdržive boli koju nam donosi osjećanja svih naših rađanja. Ili jednostavnije, valjda jednostavnije, ne možemo osjetiti tuđu bol jer smo zarobljeni unutar naših malih individualnosti. Poimamo samo u pojmovima (hajde recimo, iskustvima) koja su nam bliska, s kojima se (približno) možemo poistovjetiti. Tako da je, dragi moj dnevniče, ovo nekad samo priča koju ja pričam, a ti slušaš. Ovo je nekad, samo razgovor koji popunjava prostor i vrijeme, koji pak ne postoje. A nekad, ovo je samo val na mirnom moru bjesnila.

Al daleko je budizam, daleko.

zamalo španjolski književnik

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 8.5.2011.
Prva velika promjena koju su novonastala demokracija i samostalnost donijeli meni osobno bila je da sam ostao bez posla. Ne samo da sam ostao bez posla nego i bez izgleda da se igdje zaposlim. Usprkos tome slao sam prijave na sve moguće natječaje za srednjoškolske profesore, referente u općinama i razna mjesta u privatnim firmama koje su svakodnevno nicale, no koliko god su moje kvalifikacije obično daleko premašivale ono što se tražilo, uglavnom mi gdje god sam se javljao obično nisu ni odgovorili. Izgledalo mi je kao da su svugdje gdje se odlučivalo moje ime i prezime bili dovoljni da me odbace iz konkurencije, a ako to nije bilo dovoljno onda su neki redci iz biografije pokazivali svima koji su odlučivali da nisam za njih. I meni samome ta pomisao zvuči pomalo paranoično, ali – koliko god neuvjerljiva - gomila kopija uzaludno poslanih prijava i molbi samo je rasla.

Srećom sam imao neku malu ušteđevinu za koju sam se nadao da će potrajati dok ne nađem neki, bilo kakav posao, pa nisam paničario. Da skratim vrijeme, da mi ne protiče uzalud, počeo sam se zabavljati nečim od onoga što dobro znam – pisanjem. Počeo sam pisati roman za djecu, onako kako je i J. K. Rowling u besparici počela pisati „Harrya Pottera“. Nakon godine dana imao sam gotov roman za djecu, zvao se „Nisam i neću zato jer svi“, i stotinjak odbijenica za razne poslove, te još više poštanskih potvrda o predaji preporučenih pošiljaka na koje mi nije nikada odgovoreno.

Roman je ispao vrlo dobar, daleko bolji nego sam očekivao. Bio sam vrlo zadovoljan kad bih ga uzeo u ruke ili bacio pogled na njega. Umnožio sam ga u dvadeset i pet primjeraka, dao ih uvezati i poslao u dvadeset i pet izdavačkih poduzeća za koje sam ocijenio da bi mogli biti zainteresirani. Uglavnom mi nisu ni odgovorili, a oni koji su odgovorili dali su mi jasno na znanje da od mene ne bi objavili ni „Rat i mir“ ni „Bibliju“ ako bih ih slučajno napisao.

Jedne od tih ranih jeseni devedesetih godina odlučio sam sve što imam staviti na jednu kartu. Platio sam da se roman prevede na engleski. Prijevod sam fotokopirao u pedeset primjerak i dao ih uvezati. Sastavio sam sažetak romana na dvije stranice na engleskom jeziku i umnožio u dvjestotinjak komada. Napravio sam i jedan zgodan mali nešto kao prospekt koji je govorio o meni kao piscu i o mom dječjem romanu. Otisnuo sam i dvjestotinjak svojih posjetnica i sa svim tim otišao na međunarodni sajam knjiga u Frankfurtu, te proveo ondje pet dana. Na to sam potrošio otprilike sve što mi je preostalo od ušteđevine.

Na Sajmu sam razgovarao s brojnim urednicima i literarnim agentima, razdijelio sam sav materijal koji sam ponio, bez naročitog uspjeha. Svi su bili ljubazni, neki su iskazali kurtoaznu zainteresiranost, ali nitko nije ništa obećao ni ponudio.

Mjesec ili dva nakon povratka stiglo je pismo. Javljao se Julio F. Yańez iz Agencia Literaria u ulici Via Augusta u Barceloni. Pročitao je roman i oduševio se, uvjeren je da bi ga mogao dobro plasirati i ponudio se zastupati me na španjolskom govornom području. Provjerio sam u katalozima koje sam donio sa sajma da je posrijedi jedna od najjačih i najuspješnijih takvih firmi i da pokriva ne samo Pirinejski poluotok nego i nekoliko država Južne Amerike. Ogromno tržište. Uopće se nisam mogao sjetiti da sam s njim razgovarao.

Gospodin Julio je bio vrlo optimistički raspoložen. Pozivao se na svoje iskustvo da zna procijeniti što je dobro i vrijedno ulaganja, na svoje veze da bi to mogao ponuditi najboljim poduzećima koja imaju povjerenja u njegove preporuke, da bi roman mogao zadovoljiti publiku i postići veliki tržišni uspjeh. Krenuli smo u razgovore i pregovore. Zanimalo ga je jesam li pokušao pisati išta drugo pored dječje literature, koliko vremena mi je bilo potrebno napisati taj roman, imam li zamisli o eventualnim nastavcima, koliko vremena bi mi trebalo napisati sljedeći roman, razgovarali smo o mogućnosti da likovi dobiju španjolska imena, znam li nekog dobrog hrvatskog ilustratora da uz tekst ponudimo odmah i ilustracije... Razgovarali smo nekoliko puta telefonom, u nekim navratima i duže od pola sata, a kadikad smo dnevno izmijenili nekoliko faksova. Gospodina Julia je zanimali ima li u Zagrebu neki dobar prevoditelj na španjolski da ga angažiramo, tražio je da mu pošaljem nekoliko svojih dobrih fotografija za propagandni materijal, da li bih mogao adaptirati roman za film, bih li bio spreman početi pisati nastavak i prije nego objavimo prvi roman... Počeli smo pregovarati o tome da mi počne slati nekakvu akontaciju koja bi mi omogućila da se na miru posvetim pisanju. Bio je vrlo uvjerljiv. Između ostaloga je tvrdio da on zapravo uglavnom prodaje španjolske književnike po svijetu, ali da se u mom slučaju spreman upustiti i u ono što inače ne radi, koliko je uvjeren da je to što sam mu ponudio izuzetno zahvalan materijal. Nakon nekoliko mjeseci sam počeo vjerovati da je to gotova stvar, da sam već španjolski književnik, počeo sam se raspitivati gdje bi bilo najbolje upisati neki ubrzani kurs španjolskog jezika da budem spreman za svečanu promociju.

Iznenada je sve prestalo kao presječeno. Bio sam mu poslao neko pitanje na kakvo se uobičajilo da odgovori u sat-dva, ali odgovor nije stizao. Nazvao sam njegov ured, javila se sekretarica, ostavio sam joj poruku da mi se gospodin Julio javi. Nije se javljao. Poslao sam još nekoliko faksova – na nijedan nije bio odgovora. Nazvao sam još nekoliko puta, ali gospodina Julia nikako nisam mogao uloviti u uredu. Poruke da mi se javi ostale su bez odjeka. Nije mi bilo jasno što se događa.

Tek mjesec ili dva kasnije iznenada mi je sijevnulo – dobri gospodin Julio je prekinuo sve kontakte sa mnom upravo onog istog dana kad su sve svjetske novine objavile na naslovnim stranicama da je Hrvatska napala Bosnu i Hercegovinu. Bio je to najveći naslov na vrhu svih naslovnih stranica, udarna vijest na početku svih televizijskih vijesti. Gospodinu Juliu mora sa su ispale novine iz ruku. Kome će ponuditi roman iz agresivne, divlje zemlje, zar će svakome morati objašnjavati i odgovarati na nebrojena sumnjičava pitanja o političkim prilikama u koje se ne razumije, da je nešto hrvatsko postalo je preko noći negativno određenje, bolje s tim nemati nikakve veze! I da se sada upusti u neugodna razjašnjenja s razočaranim autorom kojemu bi trebalo objasniti zašto se predomislio?! Nikome nije do posla s divljacima niti do neugodnih nazeanja s razočaranim autorima koje se može izvjeći.

Rat uzrokuje svakovrsne i nesagledive štete. Iako nisam bio izravno zahvaćen, smatram se jednom od prvih žrtava hrvatsko-muslimanskog rata. Mislite li da sam paranoičan, da pretjerujem? To što sada sjedim ovdje i pišem ovaj blog, a nisam na Copocabani s nekom kariokom u krilu, ipak čini nekakvu razliku.


DENIS – 95 MESECI...

nevenkagaragic.blog.hr

(post pisan 25.06.2013.)



Komentar na blogger.ba (post pisan 25.06.2013.):

"Jako sam tužna... :(((( svaki dan... a posebno na određene datume, kada nam nedostaju više nego inače...
"Zar te više nikad zagrliti neću? Zar ću vječno 'vako ostati da lijem
u samoći suze i da čemer pijem? Zar te više nikad zagliti neću?
Gle, suv jedan listak dršće na drveću, ostavljen pa tužno uzdiše sve jače:
Tako moje srce raščupano plače što te više nikad zagliti neću..." (Aleksa Šantić)"
Objavio/la gordanasi prije 1 godinu 10 mjeseci

18

pon

05/15

Kad penzići polude

dnevnikjednerazvedenice.blog.hr

Taman sam utonula u prvi san, kada me probudilo žamor s ulice. Onak snena i pomalo ljuta skočila sam vidjeti što se događa. Pogled kroz prozor navukao mi je blagi osmijeh na lice, brišući sve tragove mrzovoljnosti zbog tog naglog buđenja usred noći, uoči nove tjedne šljake.

Na drugoj strani ulice nalazi se mjesna zajednica i u njoj penzići redovno, svake nedjelje (a njima je ionako svaki dan nedjelja) imaju svoju čagicu pa kako ista završava oko ponoći, mrvicu razulareno, uz ciku i hihotanje razilazili bi se kućama.

Znala sam ih često promatrati s balkona kako u kasnijim popodnevnim satima, ulašteni, hrle prema tom plesnjaku. S noge na nogu, jedni drugima pod ruku, sa štapom ili bez njega, uglancani do vrhunca, tapkali bi ulicom s nekim posebnim žarom.

Ima i u mojoj zgradi par starijih gospođa koje ne propuštaj taj značajni „event“. Sretala bi ih na stubištu zrihtane od glave do pete, s čvrstim „fen“ frizurama zbog kojih bi se i TAFT posramio, u elegantnim kostimičima, cipelama na petu, namirisane vječnim Channel 5 i urešene velikim osmijehom koji bi njihova lica, na tren, pretvaralo u lica mladih djevojaka željnih dobre zabave.

Oni koji stanuju dalje dolazili bi autima i okupirali sva parkirna mjesta u blizini pa ako se u to vrijeme vraćate doma, teško da ćete parkirati ispred svoje zgrade.

Ali, kako bi se netko mogao ljutiti zbog toga??

Posebno kada vidiš kako iz auta prvo izlazi stariji gospodin bijele kose, u odijelu, pa dolazi do suvozačke strane i otvara vrata svojoj gospođi, daje joj ruku i pomaže pri izlasku i onda zajedno, ruku pod ruku, korak po korak koračaju prema plesnom podiju, vjerojatno u potpunosti svjesni da im je svaki taj ples možda i posljednji. Dostojanstvo kojim odišu u tim trenucima veća je od života samoga.

Uz kavicu na balkonu i pogled na taj veseli svijet znala me uloviti i prava ljubomora. Ja u ovim svojim ranim četrdesetima sjedim doma, a oni u svojim „najboljima“ tulumare. Pokušavala bih si samo zamisliti kakav dernek to mora biti kad bend zasvira „I tebe sam, sit kafanoooooo“ ili pred pauzu zabrije na „polku“.

Ja polku nikad nisam mogla otplesati do kraja kad bi me na nekoj od svadbi ulovili u tu mašinu. Gotovo uredno morala bih odustati na pola, zbog bolova u slezeni. Nekako si mislim da oni ne odustaju tako lako. Zapravo uvjerena sam da ih tamo ama baš ništa ne boli. Ni kuk, ni noga, niti im šećer skače, a i srce im sigurno da radi ko urica.

Fascinantan je taj njihov duh. Gledajući ih, ne možeš,a da ne osjetiš životnu radost kojom zrače. Svaka njihova lagana kretnja jedna je velika poruka. Svako njihovo hihotanje u gluho doba noci posebna je Oda životu.

Promatrajući ih tako uopće mi nije problem zamisliti i sebe kako u tim godinama, s nekim stričekom pod jednu ruku i sa štapom u drugoj smjelo odlazim na plesnjak te na krilima nekih lakih melodija, omamljena pokojim gutljam moje omiljene pive, otplešem možda i svoj zadnji ples.

Kakav bi to fantastičan kraj bio!!!

Uz ritmove ove stare kafanske zasigurno se ludo zabavljaju :-)

..prosim lepo... Raportiram .............

mekon.blog.hr


Eeeh..gda se setim kaj je vsega bilo v ti velki palači.. Od malih štacuna v prizemlu.. pa do velke robne hiže..Varteks..A najbolše je bilo vreme gdaž su tu spredi izloga defilirale naše zagrebačke kurve.. Ti vrapca.. pa smo bili jedini grad v Evropi gde kurve ne sediju v izlogima neg stojiju spredi.. dakle..roba ni bila samo za gledeti neg i za popipat .. Pošten človek se ni mogel stati spred izloga i gledeti ajncuga kaj bi si ga kupil..mam mu je za vratom puhala kakšna kamenjarka i nudila bolše živlenje..ha ....


Vrag jebal teg Johana ..pa taj se v naš Zagreb dotepel i tu kavu pržil..a zdaj je nasred Trgača nejgovo ime.. No.. pa ništ mene ne smeta kaj je taj Židof tu zdaj narisan.. al me fest ljuti kaj to tu više ni Gradcka Kavana koja je bila sto let.. Al.. tu si nemremo nikaj pomagat.. penezi delaju svoje pa tak i vsaki zasrani Johan more zatrti našu Zagrebačku povjest... Doduše.. nekakšna kavana je to i dalše..al ni Gradcka.. Ha.. ionak nemaju posla.. nebuju dugo ....ha ....


Još dva tri leta i ova dreva buju debelu sencu delala.. Zdaj još ni dobro sedeti na tim železnim klupama.. gda ih sunce zažga.. mogla bi ti rit zgledeti kak krafski biftek z roštilja..ha ...


Ma.. gledim fort v tu Staru Vlašku..nikak mi to ne zgledi dobro brez oneh trotoara.. Ovak je vse ravno kak nekakšna njiva z kamena.. Pa.. se zna kak vulica mora zgledeti.. No.. spametni arhitekti su to tak naredli..i tu se nema kaj promeniti.... Tak je kak je ....


Staru Žigrovičevu hižu su još pred par meseci oblekli v nekakšnu najlonsku plahtu.. narisali kak to zapraf zgledi spodi.. Kak stvari stojiju.. nigdar se nebuju na sudu dogovorili vlasniki kaj naredit z tom hižom.. A o toj se svakakšne pripovetke razvlačiju več četristo let.. Nutar živi nekakšna sirotinja brez štroma i vode.. Ha.. ionak se bu ta hiža sama zrondala jenog dana..


Znaš.. mi je fest žal za onom starom brtijom.. se zvala Desetka.. Dugo let je tu bila.. Čuje se da je z nutarnje strane tak vse pohabano da se ne splati to obnavlati..makar je naš gradonačelnik.. oni dotepenec z bregof to javno obečal.. Bumo..vidli.. morti i bu kaj...


Viš.. slastičarnica Amelija vse bolše i bolše dela.. Pa kak nebi gda ima posebno fine kolače.. kakšne drugi slastičari ne delaju.. Istini za volju.. tu su i posebne cjene za te fine kolače.. pa je to vredu..Jedin kaj mene štenta je to kaj su ti kolači vse majnši i majnši.. Gda je počelo.. komad torte je bil kak pol tanjura.. Onda su al povečali tanjure..al smanjili kolače.. ti vrapca..zdaj jemput zineš i komad torte je nestal v gupcu..


Pod Zidom.. negdarnja stara kurvanjska štrafta.. Zbilam.. tu v ti vulici je bilo vsega i svačega..mogel bi človek naškrabat celu libru.. No.. več odavno ničeg ni.. nit poznate restavracije Zagreb.. nit Dalmatinskog podruma.. nit malih štacuna z gumbima.. posteljinom.. i kaj ti ja znam.. Jedin od vseg starog je ostal Cahun kaj tu dela klobuke i damske šešire.. Praf za praf.. stari Cahun je v penziji.. zdaj je nutar nejgova kčer.. ha.. pa i ta je zdaj več stara.. A mali človek Cahun.. ti vrapca.. metar i pol ..jedva.. vsaki dan tu špancira i čudi se kak su to muškarci prestali nosit klobuke ......


A nit se na Krvavem Mostu više ne mlatiju Zagrepčanci i Kaptolci.. zapraf mosta več prek stotin let nema.. Bogmeš se nit turisti ne mlatiju za suvenire kaj se tu prodajeju.. Baš gledim.. prošla je cela regimenta oneh žutih z očima fšrek.. pa nit jen ni nit pogledel kaj to je tu.. Ti žutaki sam bežiju gor na Opatovinu gde je javna gradcka česma.. narafski.. vsi imaju one male plastične flašičke i uživaju v mrzli zagrebački vodi .. Jebal ih vrag škrti...


A kam bi vsaki pošten Zagrepčanec trebal iti..neg zajti v dobru staru Tkalču.. Tu nikak nemreš fulat.. pijače po na izbor.. taki i brtija po volji.. a o našim lepim Zagrepčankama da ne pripovedamo posebno.. na vsakem su koraku..TI vrapca.. tak vrtim z tikvom da mi očale bežiju na jenu stran..a oči na drugu..ha ....


Pogleč.. tu je pred mesec dni odprilike..odprta nova Kavana..Bm ti rekel da se to splati videti pa i sesti si.. spiti nekaj.. Čuj.. kak i vsaka kavana mora bit nekaj posebnog..tak je i ova.. Vse je nutar nekak štrafasto..crno belo ofarbano.. pa i posude su taki štrafaste.. narafski..crno belo.. Je.. fest mi se dopada.. da ti ne velim kak su pristojni konobari.. vrabec ga dal.. vse mi je neugodno kak mi se klanja i fort se šmuca okol mene i pita dal sam zadovolen.. Dobro je sim dopelat kakšnu prijatelicu.. poznanicu.. šocu ...tak to ... Ima nutra i slastičarnica..praf posebno fini kolači ....No.. i cjene su kak trebaju bit v Kavani ............


Aha.. nostalgija.. viš kaj znad vratih piše...Mjesto gdje vrijeme sporije teče.. Ha..praf tak.. najme.. tu je štacun gde moreš kupit one dobre stare gramofonske ploče kaj smo ih negda davno vrteli.. Ima tu vseg po na izbor.. Al kaj.. malo to ljudi kupuje.. pa gdo još ima pri hiži gramofon.. Prafzapraf..ja ga imam.. Tehniks.. lepo je zapakiran v kištri na tavanu i čeka nekakšna stara vremena da se vrneju.. Jee.. imam ja i celu hrpu teh starih ploča..taki na tavanu.. bi ga vrag znal.. morti bi još i svirale.. moram to jemput sprobat...


Kak prijepoldan bolše prolazi.. vse više Zagrepčancof bezecira stolce po kafičima v Tkalči.. Okol podneva nebuš našel mesto nit za buhu posesti.. Sunčeko vse bolše žari..skorom pa je vruče.. a lagani veter popuhuje z Medvednice i tjera nekakšne kržljave bele oblačke znad Grada.. Milina..


A na Opatovini kak v bajki.. kam poglediš.. vse same rojžice.. maaa.. nemreš a ne stati i gledeti tu lepotu ... Sunčeko fajn več žge.. pa cvječarice vredno zalevaju cveteke.. Koja divota.. i Petrica Kerempuh bu se zpustil z galgi i zapopeval.. Za nikaj na svetu ja menjal te nebi..moj Zagreb..tak imam te rad.............


Ha..a ona Jehofka kaj tu navek stoji..maaa..znaš.. to je ona stara nalarfana kaj zdalka jako dobro zgledi.. zbliza samo dobro.. no.. gledim ja kak ona ovoj Ciganici pojašnjava kak si bu spasila živlenje .. A Ciganica samo klima z tikvom i pokušava ovoj prodati nekakšne krpice .. Bi ga vrag znal kak su se sporazmele...


I kak sam ja neki dan bil vesel kaj je naš gradonačelnik skroz na skroz pozabil na te Sulejmanove šatore.. vrag ga dlakavi jebal.. on se ipak dosetil i naredil celi kupleraj na Trgaču.. Fučka se njemu kaj Zagrepčanci gundraju zbog tega..važno je placovinu pobrati .... Bežim .........


I prije neg i ja zajdem v trajvan.. još jen kipec čez lepe majske rojžice spredi Viner Kavane.. Drage pajdašice i pajdaši.. da ste mi gezund ............ Serbus ..........

Što reći o L (samo nebo zna)

lastavica123.blog.hr



Samo nebo zna je predlagala,
a ja opisivala i oslikavala.

Let
Simbol leta je elegantan let bjeloglavog supa

Let
Vrijedilo bi i doletjeti ovdje, na srcoliki meandar rijeke Uvac, zbog lijepog pogleda.

Lahor
Dok ćarlija kroz granje, hladi nas.

Lutalica
Koga lutanja ovdje dovedu, mnogo je lutao...

Lokacija
Jedna od meni najdražih je ova...

Lepeza
Da rashladi, da zakloni osmijeh, da se na njoj upiše
tko je slijedeći na ples...

Luster
Ima ih raznih, pa i ovako šašavih.

Lampa
Stara lampa, kao da je ona Aladinova...

Lignje
Spremljene na moj način, jednostavno,
ali ukusno.

Ledene kocke
Vjerujte mi na riječ, vrijedi ih kušati!

Latinski
Još samo latinski fali na ovoj klupi...na svim su jezicima pisali!

Lexington
Daleko je Amerika i u njoj Lexington.

Ludak
Taj bi od ove lampe vidio ljepoticu!

Licemjer
Onaj što bi se rado umiješao, iz pozadine, dok on voli nju.

Lažov
Najčešće lažu oko postelje i tko je u njoj bio...

Lukav
Tko nazdravlja kad se sve ruši...

Luksuz
Obojati ogradu u mnogo boja, pomalo je luksuz.

Lijenost
Ako je maestro lijen, violina među jabukama spava...

Lagano
Lagano jelo, Heidelberger salata.

(photos by Lastavica)

Međunarodno natjecanje vatrogasaca ...
1 mjesto --100.000 €
Zapaljena zgrada ...

Američki vatrogasci stupaju u akciju ... vozila
zauzimaju položaje oko zgrade ... požar ugašen za 25 minuta.
Njemački vatrogasci ... isti scenarij ... vozila oko zgrade ... požar
ugašen za 23 minuta.
Bosanski vatrogasci ... vatrogasni FAP ulijeće ravno u prizemlje
zapaljene zgrade .... iskaču iz kamiona i udaraju lopatama, jaknama,
bacaju zemlju, galama, vika, jauci ...
Vatra ugašena za 6 minuta.
Okupljeni novinari pitaju bosansku ekipu:
- "Nevjerojatan poduhvat, na što ćete potrošiti osvojenu nagradu?"
- BiH Vatrogasci: - "Paaa ... prvo ćemo da kupimo kočnice za FAP-a!"

gore-dolje po Pantovčaku

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 28.5.2007.
Počnimo ponedjeljak dobrim djelima!

Bio jedan siromašni mladi bračni par s malim djetetom koji su se zlopatili u podstanarstvu. Jednoga dana je dijete bilo pozvano na proslavu nekog dječjeg rođendana u blizini Britanskog trga, pa ga odvedoše i trebali su se za tri sata vratiti po njega. Da utuku vrijeme odlučiše prošetati Pantovčakom, da barem malo uživaju gledajući otmjene vile, da vide da barem netko pristojno živi. Tek što su krenuli pješke uzbrdo, nisu prešli ni pedesetak metara kad neka baba što je hodala ispred njih noseći vrećice iz dućana - padne. Oni priskoče, pomognu starici da ustane, no kako je ona bila uzdrmana, nestabilna i uplašena nakon pada, mlada žena je prihvati pod ruku, a suprug ponese ono što je kupila. Starica nije stanovala daleko, pa je otprate do kuće.

Zvjezdana Hercigonja iz Mlinarske ulice imala vikendicu negdje na moru. Jednog ljeta naleti na nekog Engleza, preteču hipija i zakašnjelog sljedbenika byronovskog romantizma, dugokosog i bradatog, ofucanog, prljavog, gladnog i neispavanog. Požali se on da mu je nestao novčanik s dokumentima i novcima, ili ga je izgubio ili su mu ga ukrali, te se već danima zlopati. Sažali se Zvjezdana, a i bio joj je simpatičan, pa ga pozove u vikendicu, nahrani, opere, pusti ga neka se naspava, a onda odoše na poštu i ona mu plati telegram da obavijesti svoje u Engleskoj gdje je i u kakvoj situaciji. Deset dana ga je izdržavala dok nije stigao odgovor iz Engleske, a usput su se i dobro provodili.

Mladi podstanarski par dopratio staricu do kuće. Kad su već stigli do kuće, pozove ih ona da svrnu na čaj. A kućerina, tipična onakva kakve su na Pantovčaku, viletina s perivojem uokolo. Požali se stara žena da živi sama u tolikoj kućerini, požali se mladi par da živi u sobičku koji im toliko zaračunavaju da ga jedva mogu platiti i još ih pri tome svakodnevno maltretiraju. Piju oni čaj i tako razgovaraju i napokon reče starica, vidi ona da su oni pošteni i pristojni, što se ne bi preselili kod nje, dati će im cijeli kat, ne trebaju ništa plaćati osim režija, samo neka joj ponekada odu na plac ili trknu u dućan…

Nakon desetak dana stignu Englezu-hipiju novi dokumenti i novci. Ispostavi se da je on pravi pravcati engleski lord, prepun para. No kako se u međuvremenu kod Zvjezdane u vikendici udomaćio, ostane on do kraja ljeta i svi sretni i zadovoljni.

Mladi par se uselio na Pantovčak, muž uredio vrt, žena pospremila kuće, starica im čuvala dijete, donosili su joj što joj je bilo potrebno izvana, svi sretni i zadovoljni, kad nakon dva mjeseca - iz čista mira - starica umre.

Mladi lord je otišao u Englesku, kad nakon nekoliko mjeseci stiže pismo. Zahvaljuje on na svemu, a nije se toliko dugo javljao jer je duboko promišljao: Zvjezdana je prva žena koja ga je prihvatila kakav je, nisu joj bili važni ni njegova titula, ni imanje ni novci kao svim drugima koje ga proganjanju, te joj on šalje kartu i novce i moli je da ga posjeti da bi joj uzvratio gostoprimstvo.

Kako je starica umrla, odjednom navru neki rođaci i nasljednici koji se do tada nisu nikako pokazivali i navale na mladi bračni par da odmah isele. Zapakiraju oni svoja dva kofera i s djetetom izađu na ulicu, još u goroj situaciji no ranije jer više nisu imali ni onu bijednu skupo plaćanu sobicu.

Zvjezdana ode u Englesku, lord joj nakupuje garderobu, izvede je na neke njihove lordovske prijeme i nakon nekog vremena kaže: ta ona je bolja i zgodnija i zanimljivija i pametnija od svih tih aristokratskih fufa od kojih ne može ni disati, zbog kojih je proputovao pola svijeta samo da im pobjegne - što se ne bi vjenčali? Što da ne? - reče i Zvjezdana.

Vrlo dobro! - reče njezina tetka Rezika.

Mladi bračni par je stajao s koferima i djetetom ispred vile iz koje su ih upravo istjerali, kada im priđe stari advokat iz susjedstva i kaže da je preminula starica ostavila kod njega valjani testament po kojemu sve svoje nekretnine (a bilo ih je još pored već spominjane vile) i imovinu ostavlja svojim podstanarima.

Zvjezdana je živjela s lordom više od pedeset godina, a kada je ostala udovica, vratila se u Zagreb, kupila lijepu kuću na Pantovčaku i u njoj je živjela sama do duboke starosti, sve dok jednog dana, vraćajući se iz dućana na Britanskom trgu, nije pala na cesti, a jedan siromašni mladi bračni par priskočio da joj pomogne…




DENIS – 94 MESECA…

nevenkagaragic.blog.hr

(post pisan 25./29/.05.2013.)

Dana 29.05.2013.g. nestalo je sve…
Srecom u toku dana je vraceno, osim zadnjih postova.
Ponavljam poslednji post od 25.05.2013.

1 besmrtna cista 7002 cvece srce 200 1683 100 5630 450 25 05 13

"Besmrtna pesma" - Denisova omiljena pesma koju je nosio sa sobom...
27.05.2005. godine sedeo je u tuzlanskom kaficu “Kazance” sa svojom kolegicom i prijateljicom Selmom…
Napisao je na engleskom posvetu: "Secanja zive zauvek… posle mene mene secanja ce ostati" i dao Selmi…
Sahranjen je 27.07.2005. godine… dva meseca nakon napisane posvete… a nije napunio ni 26 godina…
Secanja zive zauvek Sine moj…

"Ako ti jave: umro sam, ti znas, ja to ne umem"

4 besmrtna cista 400 179 posveta,slika 85 110candle

Kazu: "NAJVECI je onaj ko OPROSTI" …
Ne, ja nisam najveca… i NECU da budem najveca…
Ja sam NAJMANJA… i ostacu najmanja - NIKADA NECU OPROSTITI!
Zlocin koji su ucinili, zlocin koji su krili, negirali, zataskavali na sve moguce nacine i o kojem jos uvek LAZU, cak i pod zakletvom, ne moze i NE SME biti oprosten, NIKADA!

Komentar na blogger.ba (post pisan 25./29/.05.2013.):

Komentar 26.05.2013.:
Draga Nevenka,
Sjećanja su jedina koja nam ostaju, poslije svega...Samo što je jako bolno sjećati se kako je bilo, razmišljati kako je trebalo biti, kako bi bilo kad....Sjećanja bole ali naravno da će živjeti dok živimo i mi.
"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života." (Meša Selimović)

Objavio/la gordanasi prije 7 sati 24 minute
Objavio/la nevenkagaragic prije 1 godinu 11 mjeseci

Tri dana, tri sreće

odazivotu.blog.hr


Petak, moje prvo javno pojavljivanje.
Pojela me trema. Pa si mislim, kako je moguće?
I onda shvatim! Nisam ja za javnost. Nisam za uštogljene, šablonirane forme,
za usiljene poglede, ovlaš dane poljupce, zagrljaje.
Nisam, eto, za lažnjake.
Žena sam od naroda. Onako, zdravo seljačka.
Volim se pa volim biti komotna, spontana, neograničena.
Zeznule me te uštogljene fore-od odjeće, kodeksa ponašanja, glumatanja.
Nisam ja za to. Sporedna sam uloga, ali sam odradila to s emocijama, poštujući osobu zbog koje sam ovdje.

Nekad sam imala viziju i želju biti poznata, slavna.
Onda se promijenila moja vizija u glavi, potreba da se dokazujem i osvajam svijet.
Osvojila sam samu sebe, zadovoljna, ispunjena, obožavam svoj život i ljude koji ga čine.
Moram li uopće reći- muža i sinove? To je moj uspjeh.
Jer kad se ugase kamere, nestanu fleševi aparata, skupe lažni kezovi oko tebe, ostaješ sam.
Kakav si onda ako ne voliš sam sebe? Uopće nije bitno tada vole li te drugi.
I to zaista nije bitno kad voliš sam sebe.

Večer je završila s mužem i mlađim sinom u restoranu . Smijeh, sreća i zadovoljstvo.
A kući nas čekaju stariji sin, pas i mačka.Sin nas grli, pas maše repom, mačka se mazi oko nogu.
Iduće jutro se budim kao što i liježem-sretna.
Dok ispijam kavu s predivne terase kafića, gledam sina na natjecanju skakanja u vis.
Nakon svakog uspješnog skoka, pogleda prema meni, ponosno dižem palčeve i smiješim mu se. On mi uzvraća.
I kad sruši letvicu, ja sam sretna i ponosna mama. Danas tinejđer, uporan, hrabar, emotivan, suosjećajan,svoj.
Kombinacija mame i tate. Imam briga i imat ću ih dok sam mama, ali odgajam prave sinove, sutra prave ljude.
Nakon toga, spuštamo se nas dvoje na tržnicu. Meso, povrće, voće...nije bitna kupovina, koliko naši zajednički trenuci.
Ulazi u trinaestu godinu. Sve je samostalniji. Poštujem njegove želje, treninge, igre s prijateljima, slobodno vrijeme. Jer to sam i ja imala u njegovim godinama.
Najviše bih voljela da su stalno uz mene, ali to nije normalno i nije zdravo pa ovakve trenutke jako cijenim.

Popodne odlazim u šetnju s mužem, Volosko- Opatija i natrag.
Dečki su nam razlika dvije godine, odgajali smo ih i podizali sami, bez bake i djedova.
Ili smo išli negdje svi skupa, ili nismo išli nigdje.
Danas svjesno poštujem njihovo i naše vrijeme. Oni vole igre s vršnjacima u našem predivnom mjestu.
Šetnje i opuštanja njima su dosadne. Zato muž i ja imamo sreću jer smo održali lijep odnos i sada kad šetamo sami, kao nekada.
Kavica u međuvremenu. Razgovor, smijeh, opuštanje.
U fazi smo velikog poslovnog projekta, rok je sve kraći, muž je sve napetiji. Navečer će na piće s prijateljima.
Vidim da mu treba da se opusti, popije, otkači, nosi veliki teret. Kaže, dolazi do ponoći.

Budim se usred noći i čujem kako diše kraj mene, ali na putu do kupaone dok palim svjetlo,
sjetim se i vidim da to spava mlađi sin jer smo se sinoć mazili u našem velikom krevetu.
Muža još nema.
Četiri sata su ujutro, zabrinuta sam, zovem. Stiže, kaže.
U međuvremenu, tih četrdeset i pet minuta, zaspim, ali me probudi lupa vanjskih vrata.
Dok odvodim sina u njegovu sobu u krevet, muž prepričava događaje iz izlaska. Smijemo se kao da je podne.
U frižideru ,kaže, imaš tartar umak. Rekao sam im vani da mi spreme za ženu kući.
Život je lijep! Zaspem sretna.

I budim se nakon par sati takva. Dok priremam fini ručak od domaće kokice, pečenog mladog krumpira i purice sa sezonskom salatom i sladoledom za desert,
jedemo, opet nas troje, stariji sin javlja sa utrke u humanitarne svrhe da je stigao prvi.
Ionako ukusan ručak postaje još slasniji.
Muž ostaje spavati, a sestra i ja odlazimo u grad na kavicu, sajam cvijeća i u Kraš na kolač.
Putem do parkinga, trojica mladića nonšalantno hodaju cestom. Stanem i čekam. Kao da mi treniraju živce,ali flegma i totalno u nirvani, puštam i njih da osjećaju isto.
Tek treći staje i pokazuje rukom da prođem. Uz otvoren prozor mu govorim da prođe on i dajem mot rukom, a oni u nevjerici da se ovo događa,
dižu palčeve u znak mog odobravanja, kao, super sam.
I sestra sva zadovoljna kaže- "Ajme kako je malo potrebno da nekome uljepšaš dan."
„Jesi vidjela? A prije par godina bih se živčano derala na njih da paze kako hodaju. I što bih postigla? Uništila bih si dan.“
Eto, život je lijep.
Ne čekaj da ga tebi netko uljepša. Uljepšaj ga sam sebi pa ćeš i drugima oko sebe.


Trkačko prijateljstvo

miskoi.blog.hr

Priča je također izašla i ovdje: Trkačko prijateljstvo

Trkačko prijateljstvo


U trenutku kad je odjeknuo pucanj, označivši start utrke, Vilko je pritiskom na dugme aktivirao "garmin" i pomislio:"Sad nek' bude što biti mora!". Pogled mu je bio prikovan na Dragovim leđima, crna se majica presijavala na suncu. Više hodajući užurbano nego trčeći, jer bilo je mnogo trkača i čitava je ta rijeka napetih ljudskih tjelesa morala poteći polako, da bi se kasnije prorijedila i ubrzala, Vilko je pogledom svrdlao Dragova leđa koja su se već udaljavala, odajući nestrpljivost.
"Neka ide", pomislio je Vilko izgubivši ga odjednom iz vidokruga, čvrsto odlučivši držati svoj tempo tokom utrke i nikako ne dozvoliti da ga sama trka "povuče". To mu se dogodilo davno, prije dvadeset godina: bilo mu je to prvo učestvovanje u trci i sumanuto je pojurio, nošen krilima euforije. Sve je dobro bilo dok nije odjednom nastupila nemoć, mišići su otkazivali poslušnost i u jednom je trenutku morao zastati i prohodati otprilike desetak metara. Bilo je to davno i Vilko već jako dugo nije bio ni na jednoj trci. Trčao je sam, uvijek sam, sve dok jednog dana ...

... dok je trčao ulicom, nije uz Vilka počeo trčati i Drago, kojemu Vilko još nije znao ime.
- Zdravo! - rekao je Drago uz širok osmjeh na glatko obrijanom licu. - Često se srećemo trčeći, 'ajde da trčimo zajedno.
Vilku je na vrh jezika bilo da mu nešto grubo odbrusi, otjera nametljivca, jer volio je ta usamljena trčanja, kad bi lagano grabio ulicama grada i šumskim stazama svojim tempom, tempom koji mu odgovara i kad bi neometano odmatao svoje misli, neuznemiravan, sasvim slobodan od svih pritisaka koje je život donosio sobom, a kojima je mogao pobjeći jedino na trčanju.
- Ja sam spor - rekao je izbjegavajući pogledati ravno u oči Draga. - Bit će ti dosadno sa mnom. Primijetio sam da si dosta brži od mene.
- Ne smeta - rekao je Drago i pruživši ruku, dodao: - Ja sam Drago.
- A ja Vilko - promrsio je Vilko prihvaćajući pruženu ruku: tako mu i treba, kad nema hrabrosti odlučno odbiti nametljivca.

Rijeka se trkača, baš kao što je Vilko i predvidio, prorijedila i sad je, lagano trčeći nesvjesno pogledom tražio Dragu. Nije ga vidio, nije ga to ni iznenadilo.
A onda je "garmin" na Vilkovoj lijevoj ruci zapištao i Vilko je bacio pogled na njega i iznenadio se: dva su već kilometra iza njega, nije ni čuo kad je "garmin" prvi put zapištao, označujući prvi pretrčani kilometar. Vrijeme je bilo dobro, Vilko se osmjehnuo, shvativši da trči 45 sekundi brže po kilometru, nego što je inače trčao. S tim će tempom, ako ga zadrži, a znao je da ga može zadržati, istrčati polumaraton u zadanom vremenskom okviru od 2 sata i 30 minuta. To mu je bio cilj. Drugih, većih ambicija, nije imao. Ne nakon ...

... svih onih muka koje je nekako preturio preko glave posljednjih deset, pa i više, godina. Bolest, operacije stopala, sve je to potkopalo Vilkovu snagu i bilo je dana kad je pomišljao, kako se nikad više neće ni vratiti trčanju. Nikad više neće osjetiti zanos dugotrajnog trčanja, zauvijek je osuđen na "laganice" od nekoliko kilometra. Osjećao je mučninu zbog toga, a potmulo nezadovoljstvo je raslo u njegovoj nutrini.
- Pa što bi ti htio? - govorila mu je sestra, a i mnogi drugi. - Trčati zauvijek?
- A zašto ne? - odgovarao je bijesno Vilko.
- Nitko to ne može!
- Gle, tko mi to govori - podsmjehnuo bi se Vilko. - Oni koji nikad u životu nisu potrčali ni metar.
I tu bi obično bio kraj razgovora, jer sugovornici bi se uvrijedili, a Vilku bi bilo žao što se grubo otresao, pa bi brzo mijenjao temu. Ali nezadovoljstvo je i dalje počivalo u njemu, nije ga ni za tren napuštalo. Postalo je dio njega.
Samo ga je čista inercija nosila na treninge, nije ni razmišljao o njima, trčao je iz navike, ne nadajući se povratku na duge pruge, uopće ne razmišljajući o toj mogućnosti.
Dok iznenada nije, nema tome dugo, osjetio moć u nogama lagano grabivši uz uzbrdicu velikih i dugačkih četiri kilometra. Sreća ga je preplavila i pokušao ju je uvećati trčeći brzo, ali brzina se nije htjela, željela, ili mogla vratiti. Pomirio se s time, jer ionako trči sam, uvijek sam. Sa svojim mislima. Brzina mu i nije potrebna.

Misli mu se odjednom vrate u sadašnjost: pred Vilkom se pružala duga i lagana uzbrdica, koju je na svojim treninzima već nekoliko puta istrčao bez problema. Malo se nagnuo prema naprijed, ubrzano zamahujući rukama i skratio korak. Disao je lagano i to ga je radovalo. Mnogo je trkača bilo ispred njega i Vilko ih je pogledom brojio, ali nije osjećao zavist zbog njihove brzine.
- Bravo, Vilko! - odjednom začuje glas, Tanja, i sama trkačica, maratonka, prolazila je vozeći biciklu pored njega.
- Eh, bravo - odvratio je. - Starački će biti prije. Odlučio sam trčati svoj tempo. Baš me briga za ostale.
- Ma odličan si! - doviknula je Tanja. - Da znaš samo, koliko ih ima iza tebe.
- Ozbiljno?
- Sasvim ozbiljno. Uopće nisi loš.
Vilko se osmjehnuo, obradovan, a tračak snage za koju je mislio da je nepovratno izgubljena, postala je ponovo dio njega. Pitao se, gdje li je Drago ovog trenutka? Kako napreduje?

Ispostavilo se, da Drago i nije baš neki nametljivac. Trčeći zajedno, nisu previše razgovarali. A kad su razgovarali, uvijek je to bilo o samom trčanju. Vilko je žalio za onim usamljenim trčanjima, ali nikako nije mogao smoći dovoljno snage, da to iskreno prizna i reče Dragi. Dok jedne nedjelje nije shvatio kako postaje malo brži i odjednom mu sine: Drago ga vuče, služi mu kao "zec". Ništa nije rekao, ali od tog dana više mu nije padalo teško zajedničko trčanje.
- A da se zajedno prijavimo na polumaraton? - upitao je Drago jednog nedjeljnog prohladnog jutra, dok su lagano trčali jedan uz drugog već sedmi kilometar.
- Nemam brzinu - promrmljao je Vilko, pomislivši u sebi: "Ne još."
- Što te briga! - uzvratio je Drago. - Trčati ćemo zajedno, pa što ispadne.
- Ti si mnogo brži. Ne bi ti bilo pametno na trci trčati mojim tempom.
- Dakle, pristaješ da se prijavimo?
- Ne znam. Još nisam odlučio. Htio sam prošle godine, bio sam u sjajnoj formi ...
- I što se dogodilo? - upitao je Drago, kad je Vilko iznenada zašutio i malo brže potrčao.
- Povreda - odgovorio je Vilko. - Povrijedio sam desnu ložu.
- Kako se to dogodilo?
- Ne znam - iskreno je Vilko odgovorio. - Ništa nisam neuobičajenog učinio. Lagano sam trčao i osjetio već nakon stotinjak metara kako se loža zateže, ali tvrdoglav kakav jesam, umjesto da prekinem i vratim se kući, nastavio sam trčati. I na kraju se jedva dovukao kući, a bol je zbilja bila jaka. Dva mjeseca nisam mogao potrčati i naravno, u tom se terminu održao polumaraton.
- Nemaš sreće.
- Nemam.

Ili možda ipak imam sreće, pitao se sad Vilko, savladao je dugačku uzbrdicu i lagano se spuštao niz cestu, dok su sa strane ceste stajali radoznali gledatelji i bodrili trkače. Ugledao je i volontere koji su pružali bočice s vodom i odjednom postao svjestan vlastite žeđi.
Otpijajući kratke gutljaje vode iz plastične bočice, osjetio je poriv okrenuti se i pogledati iza sebe, prebrojati koliko je trkača iza njega. Nekako se othrvao tom porivu i počeo trčati uz jednog mladića, za kojeg mu se učinilo da trči približno istim tempom kao i on sam.
Kilometri su se nizali i odjednom je ugledao kako nasuprot njemu već dolaze oni najbrži među trkačima, tamnoputi gosti.
- Evo ih već nazad - promrmljao je sasvim nesvjesno glasno.
- Oni lete, ne trče - rekao je mladić pored kojeg je trčao. - Pogledaj ih samo!
Trkači su projurili pored njih, Vilko je samo duboko uzdahnuo zagrabio malo brže, osjećajući kako to isto čini i njegov pratilac.

U vidno polje mu je odjednom ušao poznati lik i Vilko je shvatio, kako to gleda, u Draga, koji se sad već vraćao, prošao je okretište i sad žuri prema cilju, dok on sam još mora istrčati više od kilometra do okretišta.
- Bravo, Drago! - doviknuo je iskreno obradovan. - Strašan si!
- Samo naprijed! - uzvratio je Drago i već ga nije bilo.
"Nisam ni toliko loš", pomislio je Vilko stigavši konačno na okretište i pojurivši uz laganu uzbrdicu, prestižući na njoj neke sporije trkače i osjećajući silno zadovoljstvo zbog toga. Konačno da netko njega ne prestiže.

Onda, na petnaestom kilometru, počeo je osjećati umor i sad je manje pio iz bočice koju je zgrabio u trku, a više se polijevao vodom po glavi. Sunce mu je sijalo u lice i postajalo je teže, ali znao je da može izdržati. U mislima je odmatao nedavni događaj, kad je nedavno trčao iza Drage, osjećajući nemoć, a opet uporno ga prateći, zapiljivši se u tenisice prijatelja i dozvoljavajući im da ga hipnotiziraju. Isto je učinio i sad, samo ovog puta nije bio Drago ispred njega, već upola mlađi čovjek, ali to nije bilo važno.
U jednom je trenutku prestigao svog "zeca" i pojurio nešto brže, ali onda su se javile poteškoće. Po prvi je put mora malo hodati. Nije hodao dugo, samo nekoliko sekundi, osjećajući olakšanje napetih mišića.
Još je dva puta morao prekidati trčati i hodati, znajući da je cilj blizu, a opet nemajući snage za još jedan veći napor. I opet mu je pomogla Tanja, koja je nudila vodu s drugim volonterkama.
- 'Ajmo, Vilko! - dobacila mu je. - Još samo malo.

Snaga je i opet, po tko zna koji put, nekako se vratila u Vilkove umorne noge i Vilko se uspravio i potrčao što je brže mogao, čvrsto odlučivši tim tempom trčati do cilja, koji je bio udaljen, znao je to, samo oko petsto metara.
Protrčao je kroz cilj, dok su prorijeđeni gledatelji pljeskali, jer mnogi su dočekali samo favorite-trkače, izgubivši interes za ostale, ali Vilku to nije bilo važno. Jedino što je bilo važno, bilo mu je to, da je konačno istrčao svoj prvi zvanični polumaraton u zadanom vremenu. Osjećao je strašan umor i veliku sreću i upravo je brisao znojno lice, kad se odjednom ispred njega stvori Drago. Široko se smijao.
- Uspio si! - rekao mu je. - Uspio si!
Vilko je ugledao radostan bljesak u Dragovim očima, koji se nesebično radovao njegovom,Vilkovom uspjehu, i to mu je bila najveća nagrada: stekao je prijatelja, iskrenog prijatelja, odjednom je sretno shvatio.
- Čini se da jesam - odgovorio je i sa Dragom polako krenuo prema šatoru u kojemu će se presvući i već sad se radujući idućem zajedničkom treningu s prijateljem.


Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Statistika

Zadnja 24h

16 kreiranih blogova

354 postova

797 komentara

357 logiranih korisnika

Trenutno

15 blogera piše komentar

52 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se