novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

28

čet

03/24

Pomoćnica

konobarica123.blog.hr

-Ne. Najprije moraš zatvoriti dokument, vidiš tu ti je otvoren. Ali prije toga moraš ići na spremi da ti se ne pobriše to što si kreirao. Znači prvo ga spremi.
-Aha. Okej.
Pauza. Promišljanje kako zatvoriti jedva kreirani dokument. Nakon što promišljanje ne donosi rezultata, pa tako ni rješenja:
-Kako da ga spremim?
-Odi tu lijevo gore na ovaj kvadratić
-Tu?
-E tu, da. Klikni.
Klik!
-Okej, sad zatvori.
I ide strelica prema križiću gore desno.
-Tu?
-Tu.
Klik!
-Super. Sad odi na ovu spajalicu.
Klik!
-Odlično! E sad u ovaj kvadrat. Super. Sad, gdje ti se nalazi taj dokument?
-Kako to misliš.
-Na kojoj površini si ga kreirao?
-Pa tu na ekranu.
-Okej na ekranu, ali gdje? Tu? U dokumentima? Na radnoj površini? Gdje?
-Pa u onim tablicama što mi je Ivan stavio za vježbu.
U sebi ona koluta očima. Nikada nije bila od nikakvih brojčanih ili informatičkih znanja. No osnovno je znala, savladala. Basic, fuckin basic. Basic koji on u četrdeset godina života nije bio sposoban savladati. Okej, u svih četrdeset nije ni mogao. Ali u posljednjih deset zasigurno jest. Ne samo mogao, već morao. Da je imalo htio. No kad u firmi funkcioniraš na temelju dobro ispričane priče, tomu dodaš poznavanje nekih vještina koje drugima nisu toliko bliske ni poznate i kad se uljuljaš u tu postelju tih sigurnosti, zanemariš druge aspekte putem kojih cijeli svijet funkcionira. Ma što će ti. Uvijek će biti onih što znaju više, a vrijede manje.
Poslati mail. SF.
Lagani udah, izdah, idemo. Find a document.
-Kako ti se zove dokument?
-Ponuda Beti. Sa dva t i ipsilonom.
-Ok.
Traži ona. Nađe.
-Evo. Tu ti je u mapi Klaudio vježba. Idemo sad...
-Pa da, reko sam ti da mi je Ivan to stavio za vježbu.
Malo joj fali da ga ne tresne nekim registratorom sa police u glavu.
-Jesi, da. Ajmo sad, našli smo ga. Idemo natrag na mejl.
-Tu?
-Da, znači odi na spajalicu. Super. Sad u ovaj kvadrat. Odlično. Sad, šta smo rekli gdje je?
-U vježbi.
-Aha. A vježba je gdje?
Opet pauza. Promišljanje.
-Ovo, Klaudio vježba.
Bingo!
-Bravo. Klikni tu. E i sad koji od ovih dokumenata?
-Aha. Evo, ponuda Beti.
-Je. Odaberi. I klikni tu dolje na otvori.
-Al ne treba ju otvarat, to je.
Ključa. Iz nje šišti.
-Samo klikni.
Klik!
-Evo sad si spojio taj dokument na mejl. Kužiš zašto treba kliknut na otvori?
Kima glavom, ali ona to ne puši pa za svaki slučaj pojašnjava.
-Znači ne da bi otovrio dokument, nego da bi ga prikačio u mejl
Da joj je ovo netko pričao prije šest mjeseci ne bi povjerovala ni u jedan zarez prethodne konverzacije. Još joj se nevjerojatnije čini da je to isto radila lijevom nogom, unatrag šest godina kad je prvi put sjela u ovu stolicu gdje sada on sjedi.
-Jel to sada to?
-Je. Provjeri još jednom tekst, tu ispravi ovo malo u veliko slovo, potpiši se i pošalji.
Iskreno, radi sve ovo da mukom stečene klijente firma ne izgubi radi krivog kadroviranja, da ne upotrijebi jednu u ovom društvu poznatiju i popularniju riječ, novih vlasnika.
Uzima cigarete i upaljač iz ladice radnog stola u kutu i kreće na zrak.
-Ej, gdje sad mogu provjerit jel to poslano?
Odzvanja iza zatovrenih vrata ureda.
Nema ni najmanju namjeru odgovoriti.

Igra dosjetkama

nachtfresser.blog.hr

Jutrost me nasmijala žestina napada jedne znanstvenice, kojoj ta žestina s obzirom na suhoparni znanstveni jezik koji upotrebljava, očito ne stoji, naime osim primijećivanja žuči autorice, ja sam razumio jedino citirane stavove, na koje autorica svoju žuč izlijeva.
Napadnuta je Mariana Mazzucato, o kojoj sam do danas imao tri podatka, da je svjetski poznata ekonomistica, da je kao uzor navode dvoje meni jako zanimljivih njemačkih političara, bivša ideologica njemačke Ljevice i sad nedavno osnivačica stranke, koja nosi njeno ime i prezime "Savez Sahra Wagenknecht" i napreduje kao nitko prije, već je dvostruko jača po anketama od stranke Ljevice, te Robert Habeck aktualni ministar gospodarstva i šef Zelenih, treće, voditeljica projekta "Zdravlje za sve" svjetske zdravstvene organizacija i savjetnica nekoliko svjetskih vlada.
Što me u srazu između dvije ugledne svjetske ekonomistice toliko nasmijalo? Mazzucato je, govori ugledna kritičarka iz struke, ekonomska šarlatanka, jer se u ozbiljnom znanstvenom diskursu koristi dosjetkama.
Davno je prošlo vrijeme kad je homo universalis hodao zemljinom površinom, dobro, još i danas se nađe poneki zaostali primjerak s falinkama poput Deana Kotige, svi smo uglavnom fachidioti s viškom znanja o nogometu, glazbi i herojskoj povijesti svog zavičaja.
Zato meni ,koji nemam pojma o ekonomiji, dobro dođe, kad mi Sahra kao doktorica znanosti na dva tri anegdotalna primjera, objasni osnove aktualnih i naizgled paradoksalnih ekonomskih zbivanja, poput razjašnjenja, zašto je zrakoplovna karta Berlin-Frankfurt često, ne uvijek, toliko o ozbiljnoj znanosti, skuplja od karte Berlin-New York. Ja bih uvijek na ozbiljno pitanje koje postavljam, rado čuo anegdotalni stručni odgovor, jer istina nikad nije, toliko me iskustvo naučilo, potpuno jednoznačna.
S druge strane pomalo ipak iritiraju zadravorazumska ili zdravoseljačka tumačenja zbilje, česta kod nas od vremena Mike Špiljaka do današnjih dana, u realnoj zajednici i na blogu, to mi već djeluje pomalo scary, ono trumpistički...

27

sri

03/24

U skladu s očekivanjima

supatnikll.blog.hr

Baš mi je drago što osim kolege Mariana ima i drugih vrhunskih analitičara, koji u djelovanju vrhovnog komandanta i pobočnika vide nešto dobro.

Zasigurno će i ljubitelji svega progresivnog dati punu podršku, kolegi Marianu to je taj isti iskričavi intelektualni naboj.

Doduše i među prvoborcima tolerancije i suživota s pliskavicama ima onih koji se prave da se ništa ne događa, kobajagi ih sve to zamara i ne zanima, a u stvari su dovoljno inteligentni da baš i ne bi branili neobranjivo, u konačnici uvijek se može naknadno biti pametan.

Nekako mi je posebno odvratno kad Dalija Orešković, totalna bezveznjača, koja je morala biti kako vrhovni komandant kaže politička priležnica, kad se dokopala povjerenstva za sukob interesa, govori o okupiranim institucijama.

Niko ko Dalija, svojom nestručnošću nije naškodio institucijama, njenim odlukama, donesenim na silu komesarskim pristupom, povjerenstvo je izgubilo svaki smisao, jer je služilo uglavnom glupastoj samopromociji otužne narikače, ali eto barem se muž riješio zla.

Inače jedino stvarno važno je koliko se po platežnoj moći možemo približiti prosjeku EU, pa bi nas u biti trebao bolit penis hoće li pederi usvajati djecu, i hoće li sabor biti pokrovitelj na Bleiburgu, šta o svemu tome ima reći Severina, i šta oće ovi koji kleče po trgovima.


U stvari meni je malo neugodno gledati kolegu Mariana kako se koprca, i sramoti po enternetima, pa se pitam jesam li ja možda zbog netrpeljivosti prema ljevičarima pokušavao uljepšavat recimo Tomicu Karamarka, pa sam malo pogledao, i srećom nisam, toliko jadan nisam bio.

Ne sumnjam da će vrhunski analitičari i ljubitelji svega progresivnog naći neki razlog što podržavaju homofoba, mizogenog siledžiju, i šovinistu, oni su takva sorta.

26

uto

03/24

Oliver

morskamorska.blog.hr



Za doć na otok tribalo se prvo ukrcat na trajekt. Vozija je nekad mali brod Porozina. Češće nije jer ga je i malo jače jugo ili bura ljuljala priko mire. Putnici su onda vrime provodili na maloj palubi. Nagnuti priko ograde. I rigali.

Pa su vozili trajekti Istra, Ilirija, Valun, Bartol Kašić, legendarno Lastovo i najluksuzniji među njima Korčula. I neka je ovi zadnji bija najveći, zbog neke konstrukcijske falinge nije moga vozit po gruben nevrimenu. Onda je to činilo Lastovo. Pamtin najveće neverine kad bi mi srce stalo u petu jer nisan bila sigurna oće li nas potopit. Znala san samo da se moran dokopat pojasa za spasavanje ili ičega šta bi me držalo na površini. Jer, ko nije vidija valove koji idu priko trajekta taj nema pojma šta je grubo more. I šta je oni prirodni, urođeni straj kad se usučeš use, prestaneš pričat, srce ti tuče u ušima, a disanje postaje ka ubrzanje formule jedan. Kad bi se u takin situacijama dokopali sigurne luke, svi bi zapjeskali kapetanu i vikali fala, fala.

Do početka ove sezone zaplovit će do mog škoja novonabavljeni trajekt, prvotno nazvan Vela Luka, a onda preimenovan u Oliver. Doticat će svaki dan rodnu mu Vela Luku. Kažu da je trajekt brz, udoban i lip, baš onako kakve su bile pisme našeg nezaboravnog slavuja.

Drago mi je puno da će se njegovo ime nać na trajektu. Ja više neću svako malo, ka prije, putovat do Vale. Nevažno. Bit će lip mom škoju i potribama njegovih stanovnika. I to me silno veseli. Ne triba se sve ticat nas osobno da bi se veselili jer će drugima bit lipše i bolje.

Hodoljublja...

turimti.blog.hr

Nedostaje mi Blog... Ne zbog toga što nemam što reći već što je nastao problem s ubacivanjem novih slika. Vrtim stare slije i u njima tražim poveznicu za ono što hoću reći. Razumijem vlasnike bloga kad u strahu od mogućih "neprimjernih" objava i nedopuštene uporabe tuđih fotosa mogu snositi sankcije ali Brale, pojednostavi unos, a ne da to bude teško poput diplomskog ili odlaska na tehnički pregled prometala... Htio sam reći nešto drugo, a ispalo je ono prvo što mi je palo na pamet kad sam otvorio svoj blog i dao se u pisanje. Hoću pisati o hodljubljima ali bez slika to ne ide. Ide samo vrijeme koje treba iskoristiti bez nervoze... A, tko zna možda se i potrudim i nađem načina da stavljanje fotosa ne bude više problem... Tko zna... Valjda ću i ja znati...

SUSJEDA

starrynight2022.blog.hr

image host

MOJA SUSJEDA

Moja susjeda je ratna izbjeglica iz Bosne
Dugo živi sama
Umro joj je muž od raka
Nedugo nakon doseljenja
Bio je visok, crn atleta
Uvijek su zajedno šetali uz Savu
Pogleda uperenog na drugu stranu
Tu noć kad je umro
Bilo je puno stubište rodbine
Pred njihovim vratima
Ona nikad ne zvoni nego kuca
Dotjerana i uredna
S frizurom i kose obojane u
Kestenjasto
Blizu je osamdesetoj
Stan joj je „ko kutijica“
I svaki dan ide u crkvu
Nosi mi kolače
I ukiseljene glavice kupusa
Iz svog sela
Ovo ti je za sarmu
Kaže mi
I punu košaru paradajza i paprike i krastavaca
Iz Bosne
Znali su mi nositi
I hampere pune ogromnih bosanskih šljiva
Da je vozila traktor i obrađivala sama svoju zemlju
Pričala bi
Dok je on radio u Njemačkoj
U nedjelju je kucala
I pružila mi maslinove grančice
Za tebe rekla je
Posvećene
A već sam mislila da ih ove godine
Neću imati

25

pon

03/24

Spremačica

konobarica123.blog.hr

Jednostavno je žurila.
Jer sve je uvijek bilo hitno. Hitno još jedan jastuk u 312, hitno veliki prozor u donjem restoranu, hitno muški wc u lobby baru, hitno uskoči na valjak za veš u praoni, hitno generalka u 415 na koju se zaboravilo, hitno u kantinu...
I ta zadnja stepenica na ulazu u kantinu i njena nova ortopedska radna papuča, iz serije sigurne ortopedske radne obuće od provjerenog dobavljača i pouzdanog proizvođača kojim ih je firma pred 3 mjeseca počastila, nisu pronašle sklad. A ona u tom prezadnjem radnom satu više nije razmišljala kako biti stabilna. Nije razmišljala da bi mogla otklizati, zapeti još dodatno u prečku koja dijeli nešto od nečeg i baš se tamo ispriječila. Mislila je kako je u kantini hitno potrebno pokupiti vodu i srediti pod nakon što je jutros vodoinstalater sanirao problem sa puknućem cijevi. I mislila je kako je još samo sat vremena dijeli do slobode od 40 sati u kojima se neće približiti ribanju kada, čišćenju kupatila, laštenju parketa, mijenjanjnu posteljine, ispiranju balkona, ni udisati reski miris vlastitog znoja koji bi pokreuo propusnost svih kožnih pora, nemilice klizio njenim tijelom i vlažio joj radnu uniformu. 40 sati u kojima će bol ispod desne lopatice mrvu popustiti, i u kojima će možda skočiti i do plaže ovaj put. Slobodan dan i još mnoge nakon njega provesti će u bolnici, potom na kućnoj njegi i na kraju na tko zna koliko sati rehabilitacije.
U tom trenutku kada je stopalo odlučilo skliznuti iz nove najpoželjnije ortopedske radne klompe ikada, u toj jednoj jedinoj skundi nije mislila ništa. Jednostavno je sletila na mokri pod kantine, stopalo se izokrenulo na stranu suprotnu onoj prirpodnog položaja, zapela je u prečku desnim ramenom i našla se u mraku.
Kad je mrak isčezao, osjetila je oštru bol, mokru kožu, kosu i odjeću. Polijevali su je vodom da se vrati.
Kasnije su joj rekli, oni što su proglasili hitnoću, da kuda je toliko jurila i zašto nije išla polakše.
I kako im je jako žao radi svega.
A još kasnije, puno puno kasnije, cijeli je kolektiv postao dodatno osiguran putem promo police respektabilne osiguravateljske kuće.
Polica je u konačnici koštala manje od odštete.
Ona će pauzirati još neko vrijeme.
I odraditi još nekoliko terapija.
A onda se
možda
vratiti na posao.

Klaić i rječnik

morskamorska.blog.hr



Nikad nismo zatomljivali emocije. Kod nas se u kući uvijek jasno čulo volim te, ljubavi, srećo, srećice i tko bi sve inačice nabrojao. I tako se to udomaćilo i s djecom koja su odrastala u "rječitom" okruženju. Redovito sam uz živi zagrljaj ili porukicu na mobu dobivala i srce, love you, ljubim, grlim...

Onda je ON, inače sklon namjernom iskrivljavanju riječi, umjesto srce izrekao čuče moje. I tako se to "čuče moje" već godinama, u obitelji, provlači kao najviši stupanj izražene emocije koja je i više od volim te. Ušunjalo se to u obiteljski rječnik u svakodnevnoj komunikaciji i često se primjenjuje na drage nam ljude ali i van obitelji. Baš svako dijete je čuče malo. Svaka bliska i draga nam osoba je naše čuče. Kućni ljubimci su čuča mala. Primjena se proširila na sve strane.

Onda je Mlađa upoznala svog budućeg muža. Prije nego li smo ga upoznali dobili smo ozbiljno upozorenje da se ni slučajno ne prelivamo u emocijama jer kod njegovih toga u obitelji nema. Za šestero djece nije bilo vremena za mazukanje. Trebalo je to podignut, odgajat, othranit, školovat i uza sve odlazit na posao i radit. Primili smo obavijest i prihvatili to saznanje kao objektivnu činjenicu da svi nisu kao mi.

Krenulo je upoznavanje. Potom nekoliko zajedničkih druženja. Kad smo dobro ispipali teren, procijenili budućeg novog člana obitelj, posve spontano i neposredno smo i zeta glasno stavili pod nazivnik "čuče naše." I dok je Mlađa kolutala očima, zet se u hipu navukao na naš rječnik. U početku mu je to bilo smiješno, ali tako se lako navukao na dobro i meko. Sad se to "čuča naša mala" svakodnevno čuje za najdraže mališe.

Nema ovih riječi u Klaićevom rječniku. Ne marimo mi baš za to. A tek kad bi nabrojala sve naše druge nepostojeće riječi teško da bi vi, koji čitate, prepoznali na kojem jeziku uopće pišem post:-)

24

ned

03/24

POLITIKA I DRUŠTVO

huc.blog.hr



Fejs mi je prije neki dan izbacio stari tekst kao podsjetnik na dane gluposti koji su potom zamijenjeni novom ekipom i novim danima gluposti. No ima li što promašenije i gore nego pisati o politici? Ili pisati o politici čitav život? Kakve li uzaludne egzistencije, kakvo li traćenje života!

Marina Abramović jednom je prilikom rekla: uvijek sam aktivno poticala događaje.

Doista, postoje ljudi koji aktivno potiču događaje i oni koji ih zatim kritiziraju - mislim događaje. A i inicijatore tih događaja. Očekivati od političara da bude moralan početna je greška u razmišljanju. Sintagma moralan političar je okismoron, nešto kao drveno željezo. Političar je tu da bude Mr. 10 posto, u boljim situacijama Mr. 50 posto, a u najboljem slučaju 100 i više posto. Njega jednostavno boli uvce za javno dobro. On gleda svoju korist. Neki od političara nisu zainteresirani tek za trgovinu utjecajem već ih pali i moć: diže im se samo ako su gospodari ljudskih života i sudbina (npr. Kisindžer, je jedan takav jezoviti gmaz).
Ponekad javnost ipak za uzvrat (tj. za svoju lovu) dobije nešto: Bundek, tramvajsku liniju do Dubca i zlatni wc, nova prijevozna sredstva javnog prometa, blistave tramvaje Gredelja i njemačke eko-buseve na hidrogen, žičaru, najbolji evropski advent, a Mr. 10 posto dobije svojih 50 posto, kao i njegovi projektanti, izvođači, podizvođači i podizvođači podizvođača...
Građanin je vječna sisa i ko ga jebe, neka pati i stenje, cviljuga i jauče.
Glupa je to namještena i providna igra, a on - građanin - se uporno nada da će tu nešto ušićariti.
Neće, i bit će samo još gore...
Jer dugoželjena promjena neće doći izvana, pošto ona nikako ne može doći izvana. Vidiš, dragane, nitko neće učiniti ono što ti trebaš učiniti: ne možeš angažirati penjača da osvoji Himalaju umjesto tebe ili trkača da osvoji zlato u maratonu umjesto tebe, ne možeš platiti doktora da ozdravi umjesto tebe i da poslije vodi pošten život umjesto tebe...
Dugoželjena promjena doći će iznutra, kao nova duhovnost, a time i nova svjesnost i nova osjećajnost.
Kada takvi ljudi prevladaju u egregoru tada će osvanuti Novi svijet.
Ali dotad će naš građanin biti već daleka prošlost...



NORMIRANJE ABNORMALNOSTI, March 20, 2019 • Shared with Public

(mjesto radnje: KBC Dubrava, bliska budućnost)

- Ali gospodine Bandiću ne možete operirati mozak, vi niste neurokirurg!
- Ma nemojte vi meni ... treba delati... ja jesam doktor... bio sam u Dubaju... ovo mi je šesti mandat... građani znaju... pitajte Borasa...
- Oh, da, vi imate počasni doktorat, ali to nema veze sa medicinskom strukom, a još manje neurokirurgijom!
- Dosta priče idemo delati, čovjek je u potrebi, ovo mi je šesti mandat, treba izvaditi tumor!
- Ne! ja to ne mogu i neću dopustiti! Kategorički NE!
- Dr. Kaliniću, udaljite ovog čovjeka.
Kalinić stupa u akciju, udara šakom u glavu nervoznog neurokirurga i iznosi ga van u nesvjestici.
- Dakle, gdje smo ono stali? Ah, rezanje lubanje! Milana, rukavice!
- Odmah doktore!
Milana navlači bijele gumene rukavice gradonačelniku Zagreba, počasnom doktoru muzičke akademije, Zmaju od Kamenitih vrata, počasnom predsjedniku GNK Dinama, nositelja ruskog Ordena družbe i prijateljstva i počasnom građaninu Srebrenice.
Bandić migolji prstićima.
- Baš mi dobro stoje. Skoro k'o masonske!
Hi-hi-hi, smijucka se gradonačelnikov doktorski tim u sastavu: Ana Rucner Kalember, Gordana Rusak, Milana Vuković Runjić, Ana Stavljević Rukavina, Ljerka Mintas Hodak, Olivera Majić, Jelena Pavičić Vukičević, Milanka Opačić, Vesna Kusin.
Kalinić se vraća.
- Zaključao sam budalu u ostavu za metle.
- Neka si, tamo mu je i mjesto.
Hi-hi-hi, smijucka se gradonačelnikov doktorski tim u sastavu : Ana Rucner Kalember, Gordana Rusak, Milana Vuković Runjić, Ana Stavljević Rukavina, Ljerka Mintas Hodak, Olivera Majić, Jelena Pavičić Vukičević, Milanka Opačić, Vesna Kusin.
- Ajmo delati! Kaliniću, uzmi taj cirkular i zareži ovdje pa ukrug...
Kalinić uključuje kiruršku opremu, mali cirkular koji cvili poput komarca, pa zarezuje, reže...
- Vidi ga, k'o profesionalac - gradonačelnik će posprdljivo.
- Multitalent - oglasi se Kusinka.
- Polivalentni gospodin Pavle - nadoveže se Milana.
- Talentirani gospodin Ripley - javi se i Rafaelić koji stoji postrance. On se, naime, sasvim slučajno zatekao ovdje došavši na redovan pregled bubrega. Ugledavši ga u predvorju KBC-a, Milana ga je pozvala da im se pridruži u gradonačelnikovom kirurškom pothvatu.
Svi se cereću. Pače, cerekaju!
- A ne''š ti Mile, ako mogu izrezat sva ona drva na tvojoj vikendici, pa što je ovo malo kosti – odvrati Kalinić samopouzdano.
Kalinić odreže i odvoji gornji dio lubanje pa ga ponovo vrati natrag, ponovo podigne, opet vrati natrag.
- Vidi, svaki lonac ima svoj poklopac!
Hi hi hi, smijucka se gradonačelnikov doktorski tim u sastavu: Ana Rucner Kalember, Gordana Rusak, Milana Vuković Runjić, Ana Stavljević Rukavina, Ljerka Mintas Hodak, Olivera Majić, Jelena Pavičić Vukičević, Milanka Opačić, Vesna Kusin.
- Mir Pavle - upozoravajuće će gradonačelnik - ovo je ozbiljan posel.
Bandić uzima skalpel i pincetu te počinje čačkati po pacijentovu mozgu. Kasapi mozak nekritički, dakako.
- Sestro Milana, posišite tu krv, niš ne vidim! I dajte amo rendgenske snimke, nemrem locirati malog gada...
- Želite li možda i CT - zanima dr. Kusin.
- Rendgen bu bil sasvim dovoljan.
Gotovo doktore, posisano, javlja sestra Milana.
- Ajmo dalje! Valja delati…
Bandić zabada skalpel, sve dublje i dublje, prema hipofizi, čineći neviđen nered. Mozak se od silnog kasapljenja polako pretvara u kašu.
Bandić slavodobitno izvadi hipofizu.
- Evo ga! Rak! Gad koji je ubijao jadnog čovjeka!
Bandićev tim plješće.
- Dobili smo još jednog glasača - Kusinka došapne Rusakici.
Bandić potom prilazi staklu iza kojeg stoje novinari što su promatrali kirurški zahvat.
Fotoreporteri mahnito škljocaju.
- Dobro, dosta s tim, imamo još hrpu posla danas: sanacija rotora, projekt Manhattan, žičara, nacionalni stadion, tunel kroz Medvednicu, metro, tramvaj do zračne luke, most Jarun, sveučilišna bolnica, Paromlin, Gredelj...
- Kaliniću uzmi superglu i zalijepi nazad tu glavu.
- Ali nemam superglu...
- Što me briga, nabavi.
- Čekaj imam ja OHO ljepilo, javi se uvijek spremna kolumnistica-izdavačica-urednica-književnica, za ovu priliku medicinska sestra Milana V. Runjić, ustavnog sudca kći.
- Hoće to biti dobro - provjerava s gradonačelnikom.
- Kaj ja znam, valjda bu - odvraća nervozno Bandić.
Milana prekapa po torbici.
- Ma gdje li se samo zametnuo? Ah! Evo ga!
Pruža ga Kaliniću.
- Duguješ mi za ovo, Pavle...
- Ajde, dosta s tim, žurimo - gradonačelnik će.
I vesela družba u sastavu: Ana Rucner Kalember, Gordana Rusak, Milana Vuković Runjić, Ana Stavljević Rukavina, Ljerka Mintas Hodak, Olivera Majić, Jelena Pavičić Vukičević, Milanka Opačić, Vesna Kusin odlazi dalje, u noć, da dela...


POEZIJA NOW March 21, 2017 • Shared with Public

dolje fontane, hoćemo česme!
uz česme se pišu bolje pjesme!

23

sub

03/24

Natikače

supatnikll.blog.hr

Prvo je izgledalo da će izbori biti za ili protiv Plenkovića, i izgledi su bili poprilično na strani protiv.

Onda se u izbore umiješao Milanović, pa je dilema postala Milanović ili Plenković, i izgledi su se promijenili.

Od tada Milanović sve radi da bi dilema bila za ili protiv Milanovića, pa je izgledno da će, iako su birači u Hrvatskoj bili u stanju dva puta birat Mesića, više puta Bandića, Tomaševića, i nevjerojatno ali istinito čak i Puljke, završit pobjedom hadezea.

Nema to više veze s svjetonazorima, opredjeljenjima ili bilo čime, to je postalo medicinsko pitanje, biti glasač Zorana Milanovića je dijagnoza.

Uostalom svjedočili smo i ovih dana kod nas na blogu patološkom i bešćutnom ponašanju simpatizera platformi i stranki okupljenih oko psihopate.

Baš bi volio ukoliko na blogu ima i jedna feministkinja ili neka druga borkinja za prava žena, da mi kaže što misli o ženama koje podržavaju vrhovnog komandanta Zoku, posebno o narikačama Orešković i Puljak,

Otočka kronika

morskamorska.blog.hr





Fotografija: morska


Kad sam imala toliko malo godina, ljeti mi je bilo sasvim svejedno tko mi u Vali pravi društvo. Je li to netko s 3, 5 ili 8 godina. Bilo je jedino važno da se možemo zajedno kupat ili sjedit u dvoru na užeglom kamenu, igrat se kamenčićima, mazit mace i brbljetat o svačemu i ničemu. Tada su mi Marin, Petar i Željka bili dječji prijatelji. Marin moj vršnjak, Petar mlađi, Željka još mlađa.

Još nisam ni maturirala, a Željka je, s tek navršenih 16 godina, već rodila. Marin je sljedeće ljeto postao otac, a Petar završio u popravnom domu. Ne rodilo šta nije krao i punio crnu kroniku.
I tako je ta naša veza iz djetinjstva pukla sama po sebi.

Tih studentskih godina sam i ja manje zalazila u Valu. Sve šta mi je bilo važno je bilo u Splitu.
Tek nakon diplome, s nenavršene 22 godine, ponovo sam prigrlila morske dubine, mrkentu, tišinu i nebo puno zvijezda. Kao Lesi, rado sam se tu vraćala.

Željku i Marina bi povremeno viđala, uglavnom u Mistu, kad bi išla u spizu. Zastali bi i izmijenili po koju riječ. I Petar je već dobio kćer i za trajanja svog braka se spanđao sa ženom koja je imala, ni manje ni više, nego sedmero djece. S njom je dobio još njih troje. To već gotovo zavrjeđuje cijeli roman.

Tih 70.-ih i ranih 80.-ih je u Mistu bilo prepuno djece koju su rađala djeca. Mojim rođacima je to sve bilo normalno. Kako i ne bi bilo kad su obje rodice rodile kao maloljetnice, a rođak postao otac s navršenih 18, ali je njegova žena bila maloljetna.

Rijetki su završavali i osnovnu školu. Veze su im brzo pucale pa su ulijetali u drugu, treću, a djece, naše, vaše, njihove je bilo koliko hoćeš. Više nisam mogla ni pratit tko je s kim i koje dijete je čije.

Silno me to rastuživalo. Kao da je civilizacija otoku rekla zbogom, a ostavila teške repove primitivizma i anarhičnosti.

Danas je to ipak druga priča.
Split i Zagreb su prepuni otočkih studenata. Vraćaju se na otok i popunjavaju radna mjesta liječnika, profesora, geodeta, arhitekata, stomatologa, medicinskih sestara...Mnogi ostaju u mjestu studiranja i jako se lijepo snalaze. Kažu mi da je otočki lobi jak i da se međusobno podupiru i potpomažu u svakom pogledu.

Danas su otočke priče posve druge i drugačije. Ljepše. Nisu na civilizacijskom začelju, niti zaostaju u kulturološkom pogledu za gradom u ikojem pogledu.

A ja kao svjedok, kroničar svog vremena, koja je to sve pomno bilježila, mogu samo reći, o tempora, o mores.

22

pet

03/24

Jedno Marino poslijepodne

tifit.blog.hr

I to je poslijepodne pospremila za sobom nakon ručka... Jedan tanjur, jednu žlicu i jednu čašu. Kroz glavu joj je poput vjetra u daljini prošla buka i galama koja je nekad ispunjavala kuću. Davno s premalo, a danas s previše prostorija za čistiti. A i kome?
Obukla je na sebe haljinu, primila u ruku štap i krenula u svoju dnevnu šetnju. Bijeg od stvarnosti. Noge ju nisu više služile, ali nije se dala. Morala je i tog dana vidjeti i osjetiti sreću. Postojanje. Život!
Zaputila se prema parku. Jedva je stigla do prve klupčice. Već je osjetila da mora otpočinut'. Na tren je zatvorila oči, da predahne...

- Baš si smežurana! - sitan glasić prozbori. Mara ugleda najdivniju plavokosu djevojčicu kako bez ikakvog povoda sjeda do nje. Vedrih, zelenih očiju, širokog osmijeha i bisernih mliječnih zubića. "Bože dragi, ista moja Ivana kad je bila mala," pomisli.
- Jesam li? Baš jako? - nastavi razgovor s ushićenjem u srcu.
- Paaaa...da! Tako se ja smežuram po rukicama kad se duuugo kupam - nastavlja djevojčica - i onda mi mama kaže da moram ići van iz vode. A baš se volim kupati. I roniti. I plivati. I... jesi se i ti dugo kupala? - pogleda ju znatiželjno.
Mara se iskreno nasmije, naglas. Dugo to nije napravila. Ali u pristojnom tonu odgovori djetetu: - Možemo i tako reći. Ja se dugo kupam u vodi života, dijete moje drago. -
Djevojčica ju gleda zbunjeno.
- Kakva je to životna voda?- podigne svoju malu obrvu.
- Vidiš ovu veliku smežuranu boru između očiju? - upita Mara. Djevojčica znatiželjno kimne glavom.
- Ta je najveća. I najduže se stvarala. Nju sam nježno krojila svaku večer prije spavanja, dok sam molila za mog malog anđela koji je prerano odletio u Nebo prije puuunoooo godina. - reče Mara, čvrsto stisnuvši zube, da suspregne suze pred malenom.
- Hej. Pa to je tvoj vlastiti anđeo čuvar! - usklikne djevojčica s oduševljenjem. Mara ju pogleda pravo u te nevine, dječje oči. - Doista jest! - složi se s njom, pa nastavi
- Ove male bezbrojne sitne bore ispod i oko očiju nastajale su danima i još se rađaju dok se molim za moja tri anđela rasuta po svijetu. Svaki dan po jedna nova. Mada ih vidim i čujem preko tih vaših mobitela kako ih zovete, fali mi da ih zagrlim i poljubim svakog po jednom još bar. - Mara spusti pogled opet, da ne zasuzi oko. Nikako ne bi htjela rastužiti to divno, malo stvorenje pored sebe.
- Jos anđela imaš? I to tri? Pa ti si bogata. - reče djevojčica.
- Jesam? Ne osjećam se baš tako. - prozbori Mara.
- Vidiš moje ruke? - upita - nekada su mijesile najslađe kolače, i pravile najfinija jela, a sad me baš i ne slušaju. -
- Zato jer su smežurane? - krene ih bolje prosuđivati malena.
- Recimo da da. Smežurane i stare. Od vode života.-
- Uf - odmahne djevojčica glavom - baš je zeznuta ta tvoja životna voda. -
Mara se nasmiješi opet. Zabavlja ju ovaj razgovor. I pažnja. I interes. Dugo nije ovakav razgovor vodila.
- A imaš ti muža? Moja mama ima. Mog tatu. I kaže da je baš smotan ponekad. A ipak ga voli. A ja ću kad narastem isto imati muža. I bit će isti k'o moj tata. - priča djevojčica dok se Mari misli razbacano komešaju. Čas je na ljuljački sa svojom prvorođenom, čas svog jedinca Davida uči voziti bicikli. U trenu se stvori u rađaoni gdje joj Matija nježno ljubi čelo i govori joj "Mila dobili smo još jednu djevojčicu..."
I sve se isprepliće nezamislivom brzinom. S gorkim okusom na usnama. Osjeti vrelinu na obrazima. Sol u oku peče. Al' ne da Mara da djevojčici pokaže tugu. Bol. Nedostajanje. Sjetu. Moć svih tih uspomena. Gubi se između sna i jave. Već dugo. Pokušavajući ignorirati ovaj život usamljene starice. Koja iz dana u dan sjedi sama na klupčici. I promatra vrevu i život u punoj snazi oko sebe.
- Antonija, ostavi ženu na miru. - odnekud se stvori djevojčicina majka. Divna, mlada, prijazna ženica, velikih, tamnih podočnjaka, od još jedne neprospavane noći bit će. U rukama drži i bebu. - Ispričavam se gospođo, ako vam je dosađivala. Moja Antonija jako voli pričati sa svima. Iako joj uporno objašnjavam da se strancima ne prilazi, je li tako? - prijekorno pogleda svoju kćer, koja se sad već prilično povukla i spustila glavu.
- Ma ne dosađuje mi, taman posla. Baš smo se napričale. - susretljivo reče Mara.
- Da, mama. - složi se djevojčica - i nije to gospođa, to je baka koja se jako smežurala od te životne vode. -
Gledaju se međusobno, nitko ništa ne razumije, samo se Mara smješka od srca. Žena uhvati djevojčicu za rukicu, još jednom se ispriča i povede ju u nepoznatom pravcu. Istom u kojem su prije godina previše otišli i svi Marini. Gleda kako likovi iščezavaju. Pa teško udahne. Sunce zalazi. Bit će red vratiti se doma. U pusto. U prazno. U topli krevet. Pod deku. I vrući čaj koji će opet popiti sama.

A pamti Mara kad je sve orilo od smijeha. I mirisa svježe pečenih kolača. I dječjih svađa i mirenja. I muževih pošalica. I kuće pune dragih lica. I tamnih podočnjaka zbog neprospavane noći za koju bi sad sve dala. Bar još jednu da doživi. Pamti Mara. I svaku večer sa tom slikom zaspe. Dok sol peče umorne oči...

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum