Kreativni odjel

Draga ljubavnica

malavrana

Sjedim na terasi, na divnom današnjem suncu, pijuckam pivu, slušam mjuzu. Baš kako volim...opuštam se...gledam svoja dva haskija kako se igraju. Nikad nisu bile opuštenije. Predivne su.
Razmišljam o sebi, o svojim postupcima, o rizicima. Zašto volim raditi stvari na rubu? Uvijek na rubu..
Kao novinarka izlažem se prevelikom stresu, zdravstvenom riziku, još jednom burn out-u. Žudim za tetoviranjem, uživam i u procesu, bolnom, ali iscjeljujućem, pijem, tulumarim, gutam muškarce kao da su igračke. Nisam baš bila takva prije. Ili jesam, pa je ovo samo nadogradnja. Nakon devet godina veze i zajedničkog života, od čega zadnjih nekoliko godina nisam bila sretna, razumljivo je da sam luda. Ali nije samo to. To i je jedan od razloga prekida, osim što je tip bio kreten. Ne mogu se smiriti, kao da ne mogu "sazrijeti" i "odrasti" na način na koji to rade drugi. Mogu se truditi, puno raditi, biti civilizirana, i gotovo se praviti da sam odrasla. Ali nešto u meni, taj neki nemir, uvijek je prisutan i ometa me u "odraslom" životu...
Nemir, i jedan mali dio mene koji uvijek želi pobjeći, ma koliko sretna bila, koji želi otići bilo gdje osim tamo gdje stvarno jesam. "On the road again...".
Samo da mi je sjesti u auto ili u avion, i nestati odavde. Tjeskoba, od koje bježim, i kojoj se stalno vraćam, moja najdraža ljubavnica. Bol, koje nema, pa se vrati, kao nezdrava ljubavna veza. Želja za uvijek nečim novim...
Nikako da nađem tu svoju nišu, u kojoj ću funkcionirati poput "odrasle" osobe. Je li grijeh stalno se tražiti, stalno se nadograđivati, a nikad nije dovoljno? Ne znam. Neki kažu, super, to je genijalan i kreativan način funkcioniranja, neki kažu, bože, nikad nećeš odrasti. Ja iskreno ne znam što je istina, samo znam da je nemir moja niša.

bez navođenja imena i naziva

babl

U jednom sam razdoblju života godinama bio bez posla i uvelike smanjenih mogućnosti da ikako zarađujem jer sam bio na zubu povelikom broju vrlo utjecajnih ljudi, pa mi nije bilo nimalo lako. U jednom trenutku dočuo sam da je raspisan konkurs za radno mjesto u jednoj uglednoj ustanovi koji je bio kao stvoren za mene - ne samo bi mi taj posao riješio egzistencijalna pitanja, nego kao da sam ja bio stvoren za to mjesto, a bilo bi to savršeno mjesto za mene. Kako je to bilo mjesto za koje se zahtijevalo zadovoljavanje prilično jasnih kriterija, a znajući da od ljudi koji ih osim mene mogu zadovoljiti nema nikoga zainteresiranog, poslao sam svoju ponudu. Uz mene se javila samo jedna teška budaletina ljigava karaktera, osoba s medicinskom svjedodžbom o mentalnoj poremećenosti (ne pretjerujem, bukvalno tako), kojemu se kvalifikacije nisu mogle mojima ni prispodobiti, grda neznalica. Istini za volju, zapravo se jedino još netko takav i mogao javiti. Mala smo mi sredina, u nekima područjima se kvalitetni ljudi mogu prste izbrojati. Ne spominjem ni kako se taj zove jer nije jedini, a ima od njega daleko gorih, pa je umjesto njega mogao biti u igri bilo koji drugi od njih.

Ne spominjem koja je to bila ustanova jer bi se ono što se dogodilo vrlo vjerojatno dogodilo i na nizu drugih jednako uglednih, uglednijih ili manje uglednih ustanova. Većinom glasova onih koji su odlučivali radno mjesto dodijeljeno je toj budaletini i ljigavcu. Odnos između nas dvojice bio je otprilike kao između hrasta i trulog žira, a ipak je on dobio posao. Kako je to bilo moguće?

Da odmah uklonimo ono što će nekima ispranih mozgova prvo pasti na pamet. Obojica smo Hrvati, premda je on već u ono vrijeme deklarativno bio glasniji od mene u krugovima gdje je osjećao da je to sigurno, dok se ja ni prije ni kasnije nisam razmahivao time ni busao u prsa. Obojica smo bili članovi Saveza komunista, premda se u vrijeme tog natječaja on isticao gorljivošću na partijskim sastancima, a ja sam već nekoliko godina prestao plaćati članarinu. Navedene okolnosti su možda donekle utjecale na konačni izbor, nešto sitno, ali ne vjerujem da su imale bitnu prevagu, pa ih ni ne uzimam u obzir.

Po mojoj procjeni tri su okolnosti bitno odlučile o ishodu.

Prvo, postojeća stručna hijerarhija, uspostavljena ravnoteža moći, utjecaja i interesa unutar ustanove. Sve se ondje već bilo ustalilo, mojim dolaskom sve bi se poremetilo. Nezadovoljnima se ne bi ništa poboljšalo, a moglo bi postati još gore, zadovoljni bi sigurno bili ugroženi i mogli bi samo izgubiti. Primivši za hijerarhiju benignog ljigavca, koliko god štetio poslu koji je preuzeo obavljati, svi su bili zadovoljni jer su ga bez muke smjestili na mjesto koje mu pripada, dno dna, a naspram njega su svi izgledali samo još bolji.

Drugo, moglo bi se reći da sam u to vrijeme bio politički omrznut. To ne znači ni da su me svi ljudi koji su se bavili politikom mrzili niti da je narod imao nešto posebno protiv mene. Ne, to znači naprosto je da je dovoljan broj dovoljno moćnih ljudi smatrao da me treba zatrti, ne više od petnaestak njih. Zatim je bilo stopedesetak njih koji su smatrali da je zavrijedilo da urade što god mogu da bi mi onemogućili da dišem zato da bi onih prvih petnaestak bilo zadovoljno. Političko tijelo je činilo još oko tisuću i petsto ljudi koji zapravo pojma nisu imali zašto sam se ikome zamjerio, ali su shvatili da se politička pravovjernost iskazuje između ostaloga i tako da me se nagazi ako se igdje ukaže prilika. Ako ništa drugo, mogu reći da sam bio poznat u političkim krugovima.

Znajući da sam u nemilosti političkih krugova, nitko od ljudi od kojih je zavisio moj izbor i imenovanje nije bio spreman izložiti se možebitnom riziku da mu netko od tada moćnih ljudi to zamjeri, a treba i te ljude razumjeti, iako ih to nimalo ne opravdava.

Treće je zapravo izvrnuto drugo. Kao što su se skanjivali napraviti ono što bi bilo u redu zbog bojazni da bi se to moglo protumačiti kao da me podržavaju i potpomažu, isto tako nitko nije bio spreman ni da mi pomogne koliko god privatno mislili da bi to bilo korisno za ustanovu u kojoj su radili.

I tako je ta priča završila, ali ova priča još nije završila.

Nekoliko mjeseci nakon imenovanja onaj mamlaz je objavio neki tekst u kojem se nepojmljivo prosro svojim neznanjem. Pročitao sam ga i nisam mogao vjerovati svojim očima: dubina njegova nepoznavanja osnovnih činjenica bila je fascinantna. Ono što je napisao bilo je otprilike kao da profesor matematike ustvrdi da se mogu zbrajati samo parni brojevi, a oduzimati samo neparni. Ono, znao sam da je čovjek veliki tutlek, ali nisam mogao pretpostaviti ni da igdje postoji toliki. I to je još netko objavio! Netko je to pročitao, ocijenio da je vrijedno objavljivanja, poslao u tisak! I nitko nije ni pisnuo! Jedino objašnjenje bilo je da to nitko zapravo nije ni pročitao, ni prije ni nakon objavljivanja.

Ne budi lijen, kako sam ionako bio nezaposlen, te je jedino čega sam imao na pretek bilo slobodnoga vremena, sjeo sam i napisao komentar. Sve što je taj jadničak iznio bilo je trivijalno pobiti, pri čemu nisam trebao koristiti ništa više od najobičnijeg rječnika (malo hrvatskog, malo rječnika stranih riječi) i opće enciklopedije, ali sam usput malo koristio osnovni udžbenik na nivou uvoda, tek da pokažem da ni o tome nema pojma, te sam ga rasturio na uvredljivo elementarnoj razini.

Ista redakcija koja je objavila tekst na koji sam reagirao bila je dovoljno fer da objavi i moj komentar, ali ga je prethodno skratila tako da mu je oštrica bila uvelike otupljena. Vidjelo se da sam pisao o laprdanjima ordinarne budaletine, ali se nije vidjelo koliko je strašan doseg njegove budalaštine.

Rasprostro sam svoj objavljeni okljaštreni članak i zamislio se - zašto su to napravili? Palo mi je na pamet nekoliko mogućnosti od kojih mi je činilo najvjerojatnije da su „uglednika“ o kojem sam pisao sveli na razinu obične, svakodnevne budale kakvih ima tušta i tma, a njegovu glupost i nestručnost na razinu uobičajenih inkompetencija koje su bile dopustive i benigne. Da su pustili sve što sam napisao, da se pokazalo koja je strašna količina budalaštine iskazana u tom jednom primjeru bilo bi alarmantno, povuklo bi pitanje kako su tako nešto mogli uopće objaviti, pa su morali ublažiti kritiku da bi zaštitili sebe.

Naposljetku sam se zapitao - što je to meni uopće trebalo? Da pokažem i dokažem o kakvoj je budaletini bilo riječi? Pa to su svi ionako znali. Da im to kažem da mi nakon toga ne mogu reći da nisu znali? Pa ja ionako s velikom većinom njih ni ne razgovaram. Zaista, zašto? Prijatelj me je dobronamjerno zafrkavao: „Što ti je uopće trebalo da se javiš na natječaj? Zar si zaista mislio da bi mogao dobiti posao? Znao si da te moraju odbiti, da će te odbiti. Samo provociraš! Sad imaju još više razloga da te ne vole, kad ih provociraš!“

Kroz život su svakovrsni tipovi na me nasrtali ili sam ih trebao razgrtati da bih mogao nastaviti svojim putem: alkoholičari, kriminalci, ljubomornici, pa unitaristi i nacionalisti, komunisti i antikomunisti, karijeriste i birokrate, zlobnici i zavidnici, ali sam sa svima njima lako. Oni koji su mi najviše krvi popili su glupani i ljigavci koji zbog jednoga ili drugoga mogu postati bilo što od prethodno nabrojanoga. Jedini recept koji se do sad pokazao djelatan protiv takvih je biti što dalje od njih, radikalno ih izbjegavati u privatnom životu i šutnuti svakom prilikom u javnoj sferi.

Pazite: biti neinteligentan nije sramota, to je nesreća, pa oni koji su bez svoje zasluge obdareni prirodnom inteligencijom imaju razloga biti sretni, ali se nemaju čime dičiti. Biti neobrazovan je ograničenje, ali - kako je to često tek posljedica prilika na koje se nije moglo utjecati - oni koji su propustili priliku mogu žaliti, a oni koji su je iskoristili mogu prvenstveno zahvaljivati okolnostima. Biti beskarakteran je loše, iako je mnogima koristilo. Na kraju svega toga, biti glup je zlo, prvenstveno za samog glupana, a zatim za sve oko njega. Na društvenom nivou glupost je sila ravna elementarnim nepogodama. Zato je glupost štetno tolerirati.

Je li ovo bilo Beta?

igniss

Anonimni čitatelj iz Istre piše:

Imam pitanje. Isplati li se u početku, dakle, na prvim izlascima pustiti dominaciju dok se ne dođe do cilja, pa onda početi sa alfa igrom ili je treba udariti dok je vruće?

Dakle, zbario sam jednu malu u disku, srednje dvadesete. Izgleda kao dobra cura, otvorena, ok, pričali smo i malo plesali (ništa više) i rado mi je dala svoj broj. Sve je bilo dobro, dopisivali smo se sljedeći dan i onda sam je navečer zvao vani. Ona je inzistirala da joj se ne ide opet u onaj disko i da bi radije u neki drugi, ne znam ni sam zašto, ali nisam na to pristao... ipak mi je ego za nijansu jači. Nakon toga se ona povukla ali je rekla da će ići pa možda biti u nekom trećem disku pa da svratim i vidjet ćemo. Ispričao sam se da imam drugog posla i nismo se više čuli.

Možda sam napisao previše opširno o sitnim detaljima ali si jednom prilikom napisao da su ti detalji najvažniji kako bi mogao dati konstruktivan savjet.

Dakle moje pitanje glasi: EGO ili BETA SEKS? Ako se to može tako reći.
Moja reakcija:


Ne, naravno ne smijem se čitatelju i njegovoj situaciji, već pitanju. Stvarno..."EGO ili BETA SEKS?" Ova Alfa/Beta stvar je definitivno prešla svaku granicu.




Podsjeća me na jednu genijalnu temu s Rooshevog foruma kada je neki tip opisao manje-više sljedeće:

"Smuvao sam neku malu u disku, ljubili smo se i pipali, i onda ju je njena debela prijateljica odvukla (tipično). Ja sam se naljutio i rekao joj da je grozna što to dopušta prijateljici, ona se isto naljutila i otišla. I kad sam bio baš u nedoumici što da radim, a ona je uskoro odlazila, mislio sam da mogu A) vratiti se unutra i smuvati neku drugu, ili B) pokušati s njom.
Progutao sam ponos i izabrao B Beta izbor, uhvatio je za ruku i rekao joj (iako je i dalje bila u bitch-modu) rekao joj "gle, ovo je sranje, sviđaš mi se, ne dajmo da nam jedna rečenica uništi noć". Pogled u njenim očima je bio tako seksi... i onda smo se nastavili ljubiti i otišao sam s njom doma.
Beta ili ne?"

A onda je netko ispod komentirao: "To Alfa/Beta je stvarno van kontrole. A ja sam se seksao s tri Playboy modela istodobno i pretukao onog tipa koji je udario Princa od Monaka. Je li ovo bilo Beta?"
I tako je nastao nezaboravni izraz "Was this Beta? (TM)"

Vratimo se na pitanje. Mislim da si učinio ono što se zove "preigravanje", znaš kao ono kad nogometaši vrte loptu da nekog predriblaju pa im na kraju ispadne? U prosjeku je to bolje nego podigravanje (tj. prijateljska zona), ali Igra je ipak fina umjetnost i potrebno je precizno prilagoditi razinu igre njenim potrebama. Ukratko, mislio si da je inzistiranje na lokaciji nekakav drama test, a najvjerojatnije nije bio. To nije velik zahtjev, i ako se nađe s tobom neće ni najmanje utjecati na tebe. Možda bi joj stvarno bilo dosadno tamo ili se boji da će sresti nekog bivšeg dok je s tobom. U svakom slučaju, za tebe to nije neki teret. Ne dozvoliti vozanje je vitalan dio igre i obrane od isparivanja, ali u pravilu je isparivanje agresivnije od toga - recimo, ona odbija ili otkazuje bez da predloži drugu lokaciju ili vrijeme, ili se jednostavno ne javlja, ili ima očito bullshit izgovor u zadnji čas, itd.

Ono poslije, nakon što vas je to oboje iživciralo, stvarno jest bio teški drama test koji si donekle ok prošao (nisi pao na njen poziv da budeš otirač koji ide nekamo samo u nadi da će je možda sresti), ali šteta je već učinjena s onim prošlim problemom. Tvoj odgovor nije loš, ni gorak ni predug (barem tako ocjenjujem bez točnog teksta poruke), ali mogao si i samo napisati nešto tipa "gay" i pustiti je da se misli. (Hint: "gay" je čarobna riječ koja tjera hrčka u sprint jer je tako kratka i ne-reaktivna, s blagim neodobravanjem ali opet tako da može značiti bilo što)

U svakom slučaju, nakon razdoblja tišine možda se još javi. Tko zna? Ali mislim da, ako su stvari ok sve do toga, mali detalj tipa je li piće u jednom disku ili drugom (osim ako drugi nije deset kilometara dalje ili tako nešto opravdano) nije stvar oko koje se treba uzrujavati. Hoćeš se naći s njom, zbariti je, poljubiti i prasnuti (tim redom). Ako ti ona to nerazumno otežava, onda se ukopaj. Ali ako ti je na putu samo sitnica koja ti ništa ne znači, je li baš toliko bitna lokacija? Druga bi stvar bila da se vi dogovorite za jedno pa onda ona otkaže i ne ponudi nikakvo drugo mjesto ili vrijeme radnje.

Što nas vodi samoj srži odgovora na tvoje pitanje "EGO ili BETA SEKS". Ne postoji "Beta seks". Alfa i Beta su samo krovni, opći pojmovi za muške osobine koje u prosjeku vode do seksa ili ne vode i zato je muškarcima u interesu razviti jedne, a suspregnuti druge. Beta osobine su Beta zato što velikom većinom ne vode k seksu (a kamoli ne vrućem, strastvenom, redovitom i zainteresiranom seksu), ili ako eventualno vode, to bude uz nerazumno velik napor, rizik i trošak u smislu "uništavanja cijelog života"). Kada bi živjeli u alternativnom svijetu gdje su sadašnje Beta stvari evoluirale u seksualni uspjeh, a sadašnje Alfa ne, onda bi se ove prve zvale Alfa, a ove druge Beta.

Alfa je, u prosjeku, ono što vodi do seksa (u što većim količinama i s curama što veće kvalitete). Cilj je biti Alfa da bi se došlo do seksa, ne da bi se bilo Alfa. Ako se može doći do seksa i Beta metodama (iako one u pravilu ne rade, zato ih i zovemo Beta), koga boli neka stvar je li to Beta? Seks je seks. Nadam se da sam uspio ovo objasniti dovoljno razumljivo.

Što se mene tiče, prošli vikend sam obradio čak pet mladih Filipinki, od toga dvije istodobno. Molim čitatelje da mi kažu je li to bilo Beta.

Hajdova Hiža

grebox

...dijablog

mcmlx

Hladno, promrzlo i tiho jutro zateklo nas je budnima, kao i prije 15 godina.

I kao prije 25 godina, Starac vještim pokretom u sjenci naših silueta zabljesnu plamičkom, paleći cigaretu.

Šutimo.

Nitko da kaže ni riječ.

Čekamo.

Starac započe riječima čija mekoća stvaraše osjećaj udobnosti, utjehe i nade.

"Glas naših najstarijih starih, naših najstarijih mudraca kaže da prvi bogovi koji su stvorili svijet, učiniše to naizgled bez ikakva reda.
Kao da nisu učinili ništa više doli razbacivanja pojedinih djelića.
A tako stvoren svijet, ustvari nije bio jedan, nego više njih, sve drugačiji od drugačijeg.
Ili, kako bi vi to rekli, bijaše mnogo geografija.
I naši mudraci govorahu, dakle, kako se susretoše vremena, Prošlost, Sadašnjost i Budućnost, kako bi se žalili bogovima.

"To ne može tako ići dalje. Mi ne možemo u ovom neredu svjetova koji postoje raditi svoj posao. Trebalo bi biti samo jedno vrijeme, tako da možemo hodati ukorak. "

Govorahu vremena.
Bogovi su saslušali, što su Prošlost, Sadašnjost i Budućnost imali za reći i rekoše: "Dobro, vidjet ćemo."

Prvi bogovi koji stvoriše svjetove, se povukoše i nitko ne zna što su razgovarali, ali to je dugo potrajalo.

I onda ih prvi bogovi pozvaše i rekoše im: ". Mi smo razmislili o vašim riječima i želimo vam reći da vaša ideja nije dobra" .
Vremena počeše gunđati, i prigovarati kako su preveslani samo zbog toga što i oni nisu bogovi.
Bogovi su im rekli da bi trebali sačekati, jer to nije sve što im imaju za reći.
"Pa dobro, da vidimo", rekoše vremena iščekujući.
Tada im pojasniše prvi bogovi da će doći vrijeme u kojem će vladar zavladati svijetom i želeći porobiti cijeli svijet želeći ga ubiti i uništiti.
Da će snaga vladara biti velika i strašna, i da ne postoji sila u svijetu koja bi joj bila ravna.
Da će jedini način otpora i borbe protiv vladara biti u raznolikosti i brojnosti, kako ovladavanjem pojedincem ne bi ovladao svima.
Bogovi bijahu svjesni i činjenice kako će i raznolikost vremena i kalendara koju su podarili uzrokovati mnogo problema i ljutnji onih koji putuju, ali nisu imali drugog rješenja, i tako odlučiše.
I rekoše prvi bogovi Vremenima: biti će u svakom od ovih svjetova, onih koji grade svjetove a da će znati čitati kalendare i zemljovide.
I doći će jednom vrijeme u kojem će prošlost, sadašnjost i budućnost biti – jedno, vrijeme u kojem će svi ovi svjetovi poraziti Vladara.

Tako govorahu prvi bogovi.
I Vremena zažamore jer su znali odgovor, i pitahu da li će, ako vladar bude poražen, cijeli svijet biti onda spojen u jedan Svijet?
A prvi bogovi govorahu da svi muškarci i žene toga doba imaju to utvrditi jer će uvidjeti - da li ih različitosti čini jakim ili slabim da bi se oduprli Vladaru, koji će opet doći i ponovno ih osvojiti. "

Starac ustade i ode.

Još uvijek je hladno, ali malo svjetla je ostalo, skoro tek toliko da sjenke ne ostanu same.

I gotovo!

Reče Zapata, El suen'o de un he'roe...



***
Said the little boy, ‘Sometimes I drop my spoon.’
Said the little old man, ‘I do that too.’
The little boy whispered, ‘I wet my pants.’
‘I do that too,’ laughed the little old man.
Said the little boy, ‘I often cry.’
The old man nodded, ‘So do I.’
‘But worse of all,’ said the boy, ‘it seems
Grown-ups don’t pay attention to me.’
And he felt the warmth of a wrinkled old hand.
‘I know what you mean,’ said the old man.
Shel Silverstein, The Little Boy and the Old Man

Voda

veno

- I nije uopće pitanje je li čaša polu puna ili poluprazna! To me ne zanima! Zanima me što je to u čaši? Voda ili što već? Ako je voda zašto je voda?! E to je pravo pitanje! Čaša je, pretpostavimo, dopola puna jer je netko ispio polovicu sadržaja te čaše. Čitav niz mogućnosti se sad postavlja preda nas. A tko pije vodu?

U tom trenu prebaci lopticu na drugu stranu šanka gdje ga je sa podsmijehom pratio ober koji je upravo završavao večerašnji obračun. Četvrtkom srećom po njega umornog nema mnogo brojeva i zareza za zbrajat.

- Samo budale piju vodu! – pokuša bit duhovit premda suviše mlad i nesiguran u svoju šalu
- E, moj prijatelju! Ne znaš ti još ništa o životu! Svak onaj što je pravo žedan će se napiti vode. I bogat i siromah.

Zagrabi rukom kutijicu sa šanka i stade se okretati prema svom kaputu što je bio prebačen preko naslona barskog stolca. Kako se oblačio tako je kutijicu stavio u džep. Nježno, oprezno kao i svako večer prije toga.

- Je l' to i dalje nosiš prsten sa sobom?
- Nego šta?!
- Pa do kada ćeš ga tako nosati sa sobom?!
- Dok ne nađem prst kojem pripada! – osmjehne se boemski onako bradat i samo se uputi ka izlazu te još samo dobaci - Dok ne nađem onu što će pristati…

Priča o dobroj Dorici i zločestoj Zlatici

prophetanemo

Poradi događajâ koji će kasnije uslijediti, suvišno je puno opisivati glavne junakinje ove kratke priče. Red je tek spomenuti da nisu slučajno dobile svoje nadimke. Dorica je bila dijete kakvo bi željeli svi koji potomstvo imaju ili to smjeraju: dobra, poslušna, uredna, marljiva, kao Bane predškolske dobi, a s druge strane opet živahna, zaigrana i znatiželjna, kao što to već djeca jesu. Zlatica je pak u mnogo čemu bila sušta suprotnost. Mali predmeti i cvijeće koji bi se preda njom našli zlo su prolazili, tako da je majka morala prijeći na kaktuse. Za razliku od ostalih djevojčica, obično je nosila hlače jer bi haljinicu poderala kroz pola sata. Poslušnost i red bile su joj strane riječi, kao i marljivost. Jedino što je dijelila s Doricom bila je znatiželja. Dovoljno da budu najbolje prijateljice.
Ta ih je znatiželja jednog popodneva navela da odu u Zabranjenu šumu. Sad bi bio red da se nešto kaže i o toj šumi. Za početak, šuma se nije zvala Zabranjena šuma, nego Mađarevka, budući da ju je dugo vremena posjedovao stanoviti Tibor Ek, inače nevažan za ovu priču. Ime Zabranjena šuma smislili su pak roditelji da si zastraše djecu i tako ih spriječe da zalaze u šumu i možebit se tamo izgube. Roditeljima nije bilo jasno da su zabrane i tajne ono što djecu (i ne samo djecu) privlači, dočim ih odbija jedino dosada. Da su ih par puta prisilno odveli tamo na piknik ili u šetnju, pričajući im o koristima koje imaju od šume, ne bi se naše junakinje šumi ni približile. Ovako su cijelim putem pričale o tomu što će tamo vidjeti. Prvo su pričale o gljivama, dok se jedna nije domislila da je tek proljeće i da nema puno gljiva, tako da su dalje razgovarale o raznom cvijeću kojemu nisu znale ni imena (ono žuto, ono ljubičasto s malo plavog, ono sitno plavo s bijelim crticama), zatim o žečevima, miševima, srnama, puhovima, kunama, žabama, daždevnjacima i svemu što se može vidjeti kako trčkara ili se gega po šumskom tlu, pa o slavujima, žunama, djetlićima, muharicama, zebama i nebrojenim drugim pticama koje su znale samo po glasovima ili sličicama iz knjiga. Taman kad su se nad njihove glavice nadvile grane hrasta koji je već stoljećima stražario na ulazu u šumu, razgovor je skrenuo među bića o kojima su čule samo pričati: vukove, vampire, vještice, šumske ljude i sve ono zbog čega su istovremeno željele zaći u šumu, i zbog čega su se toga bojale.
Od svekolike ponude koju su putem proučile, u šumi ih je dočekao samo jedan vuk, i to ne baš reprezentativan, a još manje onaj iz bajki. Taj vuk nije imao imena, dočim kevtaj, koji je nekad označavao obraćanje njemu, ljudima nije bio razumljiv, a nije imao niti pravo značenje. Čopora također nije imao, budući da ga je jedan mlađi vuk prije nekoliko tjedana zbacio s prijestolja. Zato se i motao blizu ruba šume, izbjegavajući radije svoje donedavne drugove, nego ljude. I jedni i drugi značili su sad opasnost, ali jedni bi ga puno lakše primijetili i potjerali. Ili ubili. Dali su mu to do znanja. Dva mala ljudska bića inače bi ga nasmrt prepala, kao i sve vukove koji su se makar i jednom našli pred puškama (a svi znaju da su svi ljudi isti), ali ovaj put je glad bila jača. Jača čak i od toga da preko dana ostane u skrovištu. Svladavši strah, a zatim i vrisku koja je uslijedila, brzo je zaklao obje i jednu po jednu odvukao u napuštenu lisičju jazbinu u kojoj se u zadnje vrijeme skrivao.
Istog dana započela je potraga. Nestanak dviju glavnih vragolanki (po onoj "s kim si, takav si") uzbunio je cijelo selo i uskoro su se formirale grupice koje su pedalj po pedalj tražile bilo kakve tragove. Jedni su krenuli od kuće do kuće, od staje do štaglja, od vrta do polja; drugi su krenuli prema susjednim selima, ispitujući ljude jesu li vidjeli dvije male djevojčice kako nekud idu; treći su krenuli prema šumi, dozivajući malo jednu, malo drugu, još i prije nego što su zašli u šumu. Nakon što se posve smračilo, grupice su se polako krenule vraćati doma, istovremeno očajavajući i međusobno se tješeći da su male bile dovoljno pametne da se negdje sakriju. Odlučeno je da se s potragom nastavlja čim se razdani i da glavnina sad ide u šumu, budući da u selu očito nisu. Roditelji te noći nisu spavali.
Drugi dan potrage ostavio je oveći ožiljak prvo na psihi šumske populacije, budući da je nekoliko sati ljudskog dozivanja rastjeralo sve što je pobjeći moglo, a zatim i na tragačima. Negdje oko podneva jedna je grupa naletjela na mjesto gdje su djevojčice stradale i krenula slijediti trag koji su za sobom ostavila mala trupla dok ih je vuk odvlačio. U nekom su se času izgubili, ali vijest se već proširila i strah je polako već prelazio u očaj, a očaj u bijes. Neki su dovukli puške, neki pse, pa se krenulo od početka, budući da su prvi tragači izgubili trag. Još par sati i par zalutavanja kasnije, našli su se pred onom lisičjom jazbinom. Nitko nije donio lopatu pa se oko dva sata nije događalo ništa, osim što su neki htjeli pucati unutra ne bi li ubili ili uplašili zlotvora (drugi su i dalje pokušavali vjerovati da su male žive, usprkos tomu što se nisu odazivale).
Konačno su, negdje u predvečerje, došle i lopate. Kopanje je potrajalo dugo u noć, budući da je jazbina bila više nego duboka, ali sad se više nije odustajalo. Nekoliko je ljudi došlo osvjetljavati mjesto s traktorima, drugi su dovukli baterijske svjetiljke, tako da je ukupan prizor djelovao kao neki drevni obred, jamačno iskapanja mladog ljeta iz zemlje u kojoj je spavalo. Nekolicina ljudi dosjetila se da treba tražiti i ostale izlaze, budući da lisice nikad ne naprave samo jedan, tako da je dio ljudi otišao gledati uokolo. Dio ih je pak cijelo vrijeme stražario s puškama, u nadi da će baš oni ubiti zvijer.
Otprilike u isti čas začula su se dva krika. Prvi je zavrisnuo jedan od kopača, ugledavši napola pojedeno truplo za koje se više nije moglo reći komu pripada. Drugi je bio jedan od tragača za drugim izlazom. Naime, kraj njega je projurio vuk, u bezglavoj nadi da će se tako spasiti, budući da od skrovišta nije preostalo puno više od jednog tunela. Ono što je dalje uslijedilo bio je rusvaj. Majke su instinktivno pojurile prema onomu što im je ostalo od kćerî, očevi pokušali zadržati njih i suze, kopači pak zakloniti svoje i tuđe poglede od užasnog prizora. Istovremeno, neki su pokušavali prići bliže da vide prizor, a drugi već dogovarali kako će uhvatiti vuka. Nakon desetak minuta posvemašnje graje i plača nekoliko je glasova prevladalo i dogovorilo se da će nekoliko ljudi ostati bdjeti i iskopati ostatak jazbine, a ostali krenuti u potjeru. Kamo točno, to zapravo nisu znali. Onaj kraj kojega je vuk izletio iz jazbine totalno se bio izbezumio i nije imao pojma u kojem je smjeru vuk odjurio. Zato su krenuli polako, slijedeći pse koji su ih doveli do jazbine.
Treći dan bio je uglavnom dan izvještavanja. Dovuklo se i nešto novinara, kao i nešto policajaca, premda nije bilo jasno čemu oni tu imaju služiti. Oni koji su pak krenuli za vukom vratili su se mrtvi umorni oko osam ujutro. Nisu našli ništa. Organiziralo se idućih dana još nekoliko hajki, postavljalo vučje zamke, ali uzalud. Nakon sprovoda na kojemu se skupilo oko tri i pol tisuće ljudi život se polako vraćao u kolotečinu, osim za dvije obitelji.
Bijeg od jednih progonitelja nije spasio vuka od puno gore opasnosti - gladi. Nakon tri tjedna hvatanja miševa i inih sitnih životinja, budući da je sve drugo bilo prebrzo (lov u čoporu ima svoje prednosti, pogotovo ako si glavni), glad je opet nadvladala strah od ljudi. No, ispalo je da su kokoši bolje zaštićene od malih djevojčica. Njegova preparirana lešina postala je temeljem za mali zavičajni muzej u obližnjem gradiću, a djeca su napokon dobila konkretan razlog da ne zalaze sama u šumu, kako god da se ona zvala.

Baksuz

sanjarenja56

Oko dvadeset godina Anica je moj pacijent. Sada ima 84. Kad je došla do mene, imala je već iza sebe operirana i zračena dva teška raka sa posljedicama, ali sačuvanom glavom. Posljedice sam joj godinama krpala. U međuvremenu u rajska naselja odoše svi koji su je liječili, osim mene (zasad). Agresivna u nastupu, svime nezadovoljna, vrlo zahtjevna, uspjela je da se zamjeri s većinom ljudi, pa je ostala vuk samotnjak. Stalno je žurila na neka suđenja, svaki čas bi nekoga tužila. Čak ni kćer, liječnik, više nije htjela da joj ponešto uradi u njezinoj ustanovi, jer je uspjela sa svima da je posvađa. Nisam to ni željela znati, ali uvijek se žalila da ne razumije zašto se kćerka okreće od nje. Jednostavno, ona je uvijek vidjela samo sebe, a druge ljude i njihove potrebe uopće nije primjećivala. Ako bi tražila da bude primljena, išla je preko drugih pacijenata kao da su zrak, najradije bi kroz njih. Kao čovjek teška mi je bila kao crna zemlja, ali nije uslišala moju želju da prijeđe kod drugog liječnika.
Na moj odjel smjestila sam supruga u završnoj fazi maligniteta. Kasnio je s liječenjem i nije se više moglo nešto naročito uraditi. Na kraju svoje smjene krenula sam da ga obiđem, kad je Anica uletjela kao hitna. Njeno je uvijek bilo hitno ... Napravila sam joj ono što je tražila, a ona je odmah zahtijevala još, pa još dok joj nisam rekla: "Dosta je, moram kod muža koji umire." Pogledala me s izrazom nevjerovanja, kao da sam smislila loš izgovor.
Nakon mjesec dana suprug je tonuo i tog dana je počeo krvariti na dijalizi. Teško stanje, pitanje sati. Obavijestili su me i ja sam požurila da završim preglede da bih pomogla i njemu. Utom je uletjela Anica, opet "hitno". Nije bilo nevažno, neka infekcija, ali moglo je čekati. No nju ne možete odbiti. Završila sam traženo i napisala što treba uraditi, pa ustala da krenem kod supruga. "A da mi izmjerite tlak?" zahtijevala je.
"Žurim da izmjerim tlak mome mužu koji umire!"
"Zar je on još živ? Pa to ste mi rekli i prošlog puta! "

Mog supruga nema četiri godine. Jučer smo razgovarali o teškim ljudima i sinu sam ispričala ovo. Sin me, sa suzom u oku, pitao da li sam je izbacila. Nisam, jer ni to ne vrijedi s takvim ljudima. Onda je zatražio da napišem priču. Napisala sam.

Nisan ja laka ženska

zlatnadjeva

Vidit će me opet, kako da ne ! Može ih bit sram. Jesam li ja kriva šta je vino bilo loše , a oni dosadni ka proliv ? Uvatili se nabrajat ko šta ima. I žene i dicu i vikendice i stanove. Sve osim ljubavnica. Pitaju mene da di san ja. A di ću bit ? Slobodna ka tica. Ne, ne , nije meni potriba prat tuđe mudante i kuvat ka za manovala. Ne dam ja nikome moju slobodu, a to šta se rugaju sa mnom može in bit na čast. Odma me urtalo, ali in nisan dala gušta. Pravila san se ka da je sve u redu. Čak san i konverzirala . Sve po propisima.

Ipak, iman osjećaj da na večeri nisam baš zablistala. Prva greška je bila ta šta san sila između tri majke troje i više dice. Sva njihova dica su bila izuzetna i iznimno nadarena. Muževi su im bili izuzetno iznimni. Poslovi ludilo. Sidila sam tu sat vrimena bez da sam progovorila rič.

Tiho sam se ustala i otišla do Zlate. Zlata je u školi uvik sidila sama i malo je pričala. Nisam znala kako bi počela. Poučena pričom od maloprije, shvatila sam da ne mogu promašit ako je pitam za obitelj. Ona će počet litaniju, a ja ću samo klimati. Kao odgovor na moje pitanje, Zlata je neobuzdano počela plakat. Bila je jedinica. Majka i otac su joj umrli lani od raka pluća. Pasa joj je u veljači prigazija auto.

Kad je Zlata prestala plakat, otišla sam malo do muških. Nekako mi je sa muškima uvik bilo lakše nać zajednički jezik. Međutim, večeras s njima nisam mogla nać nikakav jezik. Pričali su ko ima boljega i većega. Kako se u auta uopće ne razumin, nisam mogla sudjelovati u razgovoru. Možda je i bolje tako. Barem mi nitko nije plaka na ramenu.

Otišla san malo do profesora. S njim je već više od sat vrimena pričala Janja, a ta Janja zna bit dosadna ka ćimavica. U sve se razumi. Profesor je filozof. Nije njemu do Janjinih gluposti. Povest ću malo razgovor o bitku. To bi ga moglo razgalit. I da znate da je. Doduše, malo smo podmazali bočicom vina. Da ste samo vidili kako je klizilo. I razgovor. I vino. I da neko nije pustija Mišu, tu bi večeri bija kraj.

Ja san vam luda za Mišom. Kad on ispruži ruku, a na prstu ona kapula od prstena, ko ne bi poludija. Još dok je bija mlađi, pa raskopča košulju, a ispod ljubavni tapetić. Srce bi mi se kidalo šta me nisu tili pustit na binu. Zato san se večeras naplatila. Bilo je malo nezgodno popet se na sidalicu, ali čim sam se dočepala stola, bila sam u elementu. Ljudi moji, šta je vrcalo ispod mojih nogu. Kad je poletila čaša crnoga na Vesninu veštu, bilo mi je ka da mi je ko da miljun kuna. Krava jedna, ona će meni da joj je žaj šta neman dice i muža. Bome, baš bi volila vidit kako će tome svome mužu objasnit odakle joj vino po vešti.

A jesan bila kraljica ! Muški se skupili, molili me da siđen, da će me odvest kući. Nećete ! Ne ! Ka da ja ne znan kako bi oni mene vodili kući. Nisan ja laka ženska neka se nisan nikad udavala.

Razvodje kuća Duancic

promina

Prije nekoliko dana napisao sam post pod naslovom:

Od Promine do Kanade…i natrag

Link

„Sastanem se tako s časnom sestrom Duvnjak…i ona mi između ostalog kaže kako je bila na Krizmi prije nekoliko dana u Promini, i kao dar jednoj djevojčici poklonila razglednicu Razvođa, staru više od 100 godina!- i eto meni teme za novi post….“

Jučer sam uspio doći do razglednice koju spominje časna sestra Duvnjak.
Skenirao sam razglednicu-dopisnicu, i evo je (s jedne i s druge strane):





Razglednica je tu, ali, koju nam ona priču priča?

-Gdje je nastala fotografija za razglednicu?
-Tko je obitelj na razglednici?
-Tko je „Izdavatelj:P. Duancic“?

Vjerojatno i svi vi koji gledate razglednicu već imate u mislima cijeli niz pitanja….a možda i odgovora?

Evo što sam ja saznao na ovu temu….

Na razglednici-dopisnici prvo su mi za oko zapeli zidovi sa vratima i prozorima sa lijeve i desne strane kuće, kao i sama kuća na kat.

Gdje bi to moglo biti???

Pa to je kuća pokojnog Baje, pored puta u Razvođu!-bila je prva asocijacija.

Ajmo reć' da je to točno…ali tko je onda P. Duancic?

Igrom slučaja, pričao sam s prijateljem na ovu temu, i on se odmah ponudio da će nazvati svoju tetu, suprugu pokojnog Baje, da provjeri zna li ona što o ovoj razglednici.

Tetka je kao iz topa odgovorila da ona ima istu razglednicu…i između ostalog sam saznao još sljedeće;

Na razglednici se nalazi obitelj Filipa Duvančića.

Uz njega je na fotografiji njegova supruga (ime zaboravljeno), i sinovi Slavko i Vlade, i dvije kćeri čija su imena također zaboravljena.

Razglednica je nastala kao uspomena na mjesto na kojem je trebala biti sagrađena tvornica manistre, ali se očito nešto zakompliciralo pa se od toga odustalo.

Logično je zapitati se što se kasnije događalo s tom obitelji, s obzirom da su već prije više od sto godina bili toliko napredni da naprave vlastitu razglednicu?- Kad su bili toliko bogati da su planirali gradnju tvornice manistre u Promini, u Razvođu?

Sinovi Filipa Duvančića školovali su se i završili za doktore i živjeli u Zagrebu. Navodno su i njihova djeca nastavila njihovim stopama….i ta „loza“ Duvančića i dan danas živi u Zagrebu.

Ime Filip se prije sto godina izgovaralo u Promini kao Pilip, tako da je „Izdavatelj P Duancic“ zapravo Filip Duvančić, samo je netko „F“ zamjenio sa „P“, odnosno napisao ime onako kako ga je čuo.


Pokušat ću predočiti koliko je stara Razglednica pomoću imena ljudi kojih se Prominjci sjećaju ( a nisu na razglednici).

Filip Duvančić je bio stric pokojnom Romi koji bi da je živ imao vjerojatno oko 100 godina!
Pokojni Rome je otac pokojnog Baje (koji bi da je živ imao oko 70 godina) kojeg spominjem na samom početku priče kao vlasnika kuće.

Naravno da bi se na ovu temu napisati još priča i priča.

Tko zna…možda netko komentarom proširi moja saznanja?

(Nadam se da mi obitelj Duvančić neće zamjeriti što u priči spominjem članove njihove obitelji po nadimcima, ali oni su po njima bili daleko poznatiji nego po imenima.)

Djed je odlučio umrijeti

propriamanu

U nekim mjestima Hrvatske običaj je da se na dan rođenja dijeteta zasadi orah. Vjerojatno kao simbol dugovječnosti i plodnosti.
Moj je djed, na dan mog rođenja, zasadio orah u svom rodnom mjestu. Treći u nizu i posljednji. Za jedinu unuku koju je dobio. Prije mog oraha posađena su dva, za dva unuka.

Postoje znanstvenici koji pišu o tome kako svaki čovjek prije svog rođenja bira svoje roditelje, djecu, prijatelje, partnere i jedna knjiga u kojoj autor govori o tome kako sami planiramo svoje životne izazove poput bolesti, smrti voljene osobe ili nekih drugih osobnih tragedija.
Postoje i ljudi koji vjeruju u to pronalazeći u tim objašnjenjima smisao i svrhu postojanja i koji su u stanju to iskoristiti za postizanje osobnog duhovnog razvoja.

Je li moguće da smo sami stvorili svoj nacrt života i sva životna iskušenja odredili prije samoga rođenja?

Nedavno mi je umro prijatelj. Samo nekoliko dana prije smo razgovarali. Voljela bi da sam mu stigla reći koliko mi je drag i odati mu zahvalnost za svu podršku koju mi je pružio. Ali nisam. Otišao je bez pozdrava, iznenadno i u tišini, ostavivši pritom golem ožiljak na mom jastvu - ožiljak ispunjen optimizmom i vjerom u život.

Neki ljudi uđu u naše živote, prođu kraj nas i bez da se osvrnu, pritom nas gurnu ramenom tek onako, kao podsjetnik da su ipak ovdje, te odlaze bez pozdrava ne ostavljajući trag. Takve ljude pamtimo kao siluete - nejasnih obrisa i bezizražajne.
Oni drugi ljudi ostave trag na našim dušama, neki tek urez ili dva, a neki su u stanju napraviti i popriličan (ne)red na toj nematerijalnoj komponenti od koje smo sazdani. "Nered" koji ćemo pospremati cijeli život.

Ovih dana umire moj djed. Svi smo toga svjesni, a što je najgore - i on sam.
Isti onaj koji je jednom zasadio stabla oraha za svoju unučad.
Voljela sam djetinjstvo provoditi u tom kraju i sva tri oraha zasađena za nas. Voljela sam miris sijena u štaglju, voćnjak kojeg je uvijek sam brižno održavao, susjedov ribnjak koji bi mi djeca zamutili gađajući se muljem. Voljela sam se ujutro buditi uz mukanje krava i gakanje gusaka. Voljela sam to moslavačko selo i sunčana ljeta u njemu.

Dugo nisam bila u tom kraju jer su kuća i zemlja, vrt i voćnjak davno prodani. Prodali su ga onoga dana kada su odlučili ostariti.
Zadnji put sam bila tamo prije točno dvadeset godina. Sjedila sam pod stablom u voćnjaku i pisala sam dnevnik.
Nekoliko godina kasnije djed je rekao:"Još je samo tvoj orah ostao".

Moj je djed znao kako zasaditi drvo, ali i kako ga obrađivati. Bio je stolar. Vješto je izrađivao namještaj i sa svoja četiri prsta desne ruke. Volio je umjetnost i pokušavao se likovno izražavati. Volio je pjevati i imao je doista lijep glas.

Takav je bio nekada, prije nego je odlučio ostariti. Prije točno dvadeset godina. Ili je to odlučio i prije rođenja.
Davno su njegove ruke prestale izrađivati namještaj, obrađivati polja ili slikati slike. Volio je alkohol i cigarete, krevet i televizor. Živio je po svom životnom nacrtu i nitko to nije smio promijeniti.

Moj djed umire i svi smo toga svjesni. Imam priliku reći mu nešto prije nego zauvijek ode, ali ne znam što.
Nas dvoje nikada nismo bili pretjerano bliski i lagala bi kada bi rekla da sam voljela biti u njegovom društvu. Rijetko smo pričali, a zadnjih dvadeset godina živio je više kao teret drugima nego kao pomoć.
Ipak, on je moj djed i da nije bilo njega, ne bi bilo ni mene.

Sjela sam do njega na krevet i prvi puta u životu držala ga dugo za ruku. Izvadio je novčanik, a iz njega moju sliku. Sliku od prije dvadeset godina, iz doba dok još nije odlučio ostariti.
Gledala sam u te velike plave oči u kojima još uvijek ima sjaja, a nisam znala što bi rekla. Znala sam da u njih možda gledam posljednji put.
Suze su tekle, ali ne zato što mislim da će mi moj djed nedostajati, već zato jer znam da je jedno ljudsko biće svijesno da živi zadnje sate svog života.

Ne znam što bi rekla svom djedu na samrti, ali znam što bi ga upitala - Gdje je orah posađen na dan tvoga rođenja?

Đorđe Balašević - Drvena pesma

Nema naslova

seabed

Dragi moji,
Ovdje više ne pišem, što ste vjerojatno već i sami shvatili. Ne mogu vam obećati naročitu aktivnost u ovoj sferi, ali na poneki usputni komentar možete računati.

Vaša 7

John Buddha - Prolog

whiskybar

(Roman John Buddha dobiva nove stranice. Ovo je prolog romana, a dodiruje se i epske pjesme John Buddha
u trenutku kada Sfinga i Johnny ulaze u spilju starog vrača :)


Vrač nas je vodio preko planine obrasle travom i mahovinom. Na sivom nebu sunce se povlaćilo u noćnu kukuljicu ostavljajući za sobom samo narančasti vatreni prsten.

Sfinga je letjela oko nas. Tjerala je vukove! A i ubila je par komada pa mi je od njihova krzna napravila ogrtač što me je štitio od hladnoće sumraka na vrhu planine. Kad ne bi tjerala vukove priključila bi se letu crnih orlova ili bi je vrač uvukao u neku retoričku igru.

"Sfingo! Znaš li koje je prvo pravilo svakog puta?" zabrunda vrač
"I najduži put započinje jednim korakom." vrckavo odgovori
"Eeee, mnogi putevi i završe na prvom koraku ako se ne zna prvo pravilo."
"A to je onda?" Sfinga nervozno zalepeta krilima
"A to je onda ovako; svaki put je težak, ali ako se ne posustane kad' je najteže, noge te same počinju nositi i tada si nezaustavljiv!" napravi zadovoljnu grimasu
"Do kada?" cinično upita Sfinga
"Zauvijek!" odgovori vrač i zabije svoj hrastov štap u tlo.

"Stigli smo na vrh, sada ćemo se spustiti prema mojoj spilji. Reci mi Sfingo, kako si me otkrila?"
"Ja sam za to rođena." pjevajući uzvrati.
"A zar bi me zbilja pojela da sam odbio ti pokazati put do spilje?"
"Ha, za to sam pogotovo rođena!" usklike i svojim lavljim šapama prereže vrat vuku kojeg nisam ni primijetio da nas prati. Ja i vrač se zbunjeno pogledamo, a čopor nesretnog vuka počne oplakivati svog druga unisono zavijajući. Sfinga poleti prema njihovom skrovištu, a oni panično pobjegnu.
Vrač se strese i polako se pribere pa nas povede nizbrdo.

Bio je ogrnut medvjeđim krznom. Zapravo potpuno je ličio na medvjeda. Velika glava blia mu je prekrivena bradom i dugom smeđom rudlavom kosom. Imao je spor korak, ali kad je trebalo i pravo medvjeđe ubrzanje. Sreća što je sfinga letjela, inače ga nikad ne bi uhvatili.

Dok smo se spuštali prema spilji smračilo se. Upalio sam fenjer i čim je zasvjetlio ugledao sam spilju starog vrača u daljini.
Srebrno jezerce par borova i rupa u stijeni, a u rupi drvena kolibica.

"Pa ti živiš u kolibi, a ne baš u spilji!" nasmijem se
"E, moram se zaštititi od krvopija šišmiša. He, no budući je koliba u spilji ja živim u spilji isto koliko u kolibi. Dva u jednom!" namigne i ubrza korak.

Kad smo došli do jezerca pet žabica je plivalo kolo, a jelen je pio vodu. Vrač upozori Sfingu neka ne naudi jelenu ili žabama inače ništa od razotkrivanja. Ona se namršti, ali posluša.

Pri ulasku u kolibu pružao se drveni hodnik, na čijem kraju je stajala komoda s malim okruglim ispupčenim ogledalom. Noge su se same povukle prema njemu. Bilo me je strah pogledati se, ali baš taj strah je u sebi sadržavao neku radoznalost.
Pogledam u ogledalo, a kad tamo...tri lica!!! Jedno normalno, drugo mudro, ali arogantno, pomalo bucmasto i treće ispijeno divlje što mi se cijelo vrijeme cerilo i prijetilo.
Što sam dulje gledao zaboravio sam koje je moje pravo lice od ta tri. U svakom sam se mogao prepoznat, ali u isto vrijeme mi je bilo strano. Sasvim zbunjen panično na glas izgovorim: "Tko sam!?"
"Ti si John Buddha."potapša me po ramenu stari vrač.
"A ovo su tvoje ratničke boje."
Oko čela mi zaveže neku crnu krutu traku što se nije presavijala poput pamuka ili svile. Također, po sebi je imala neke mutne prozirno crne sličice.
"Plastika!" usklikne Sfinga
"Celuloid." ispravi je vrač
"908 života ratnika!" zadere se te zapleše svoj ples transa. Plesao je sve brže pjevajući frazu "Živite živote što su moj trans!"
Kada je ubrzanje dostiglo vrhunac ogledalo je upilo mene i Sfingu.
"Tako ova priča započinje." zaključi vrač.

Nakon...

tesari

Nakon što je u istim mjesecima izgubila izvrstan vid i povratila dobar glas, nakon što se šišala četiri puta u deset dana, od čega dvaput sama i niti jednom nakon ne odlučila - pustiti kosu, nakon što je dobila kilu i po, nakon što je kupila prvi kožnjak i bacila se fajterski u drugu krizu srednjih godina... sa sretnim ishodom, blistala tri dana zaredom iz golog inata, izborila si 76 komplimenata, pa rekla: "I still have it!" i "ajmo sad nešto za stvarno", nakon što se mlada po treći put i gizdava po ne zna se koji vratila dugoj priči s kojom je zapela, pa nastavila stajati na istoj trotočki, nakon što je brzala naprijed s drugom pričom - o jednoj mladosti… a i bliže, koju je pričajući htjela poništiti jer je previše znala o njoj, nakon što si je, gledajući u jedne oči i opet priznala da nije šutnja sve što sija, nakon što joj je kompetentna osoba rekla da jedna od njenih ljubavi po svojim simptomima nije bila ljubav nego prije klasični srčani udar, nakon što je i opet poljubila ovlaš i neiskreno, ali nije on the first date, nakon što je rekla i neke laži, nakon što si je milijoniti put potvrdila da kompromis ne pije vode, bar ne kod nje, napisala je o sebi i ono što je mislila da nikad, ali ama baš nikad neće...
Napisala je...

Nikad ne bih mijenjala ovo što sada znam, za ono što sam imala onda
... ili nisam.


(a da je to i mislila...)

tessa k

Mali komadić utjehe

malavrana

Čovjek još uvijek pati za svojom bivšom. I unatoč činjenici da je svjestan da me lako može dobiti u krevet, i da bi se mogao igrati, priznaje da još pati za bivšom. I to prije seksa. Kažem da ipak želim spavati s njim, i pitam njega želi li on isto. "Gle, ja sam muškarac", odgovara on.
I unatoč prvom dojmu grubog i predominantnog alfa muškarca, na kraju ispada nevjerojatno iskren. I unatoč tom prvom dojmu, ispada iznenađujuće mazan, nježan i obziran. Onaj koji ljubi u čelo nakon seksa, i ne zaspe, i ne počne odmah gledati telku, nego posveti pažnju, pita jesam li dobro, jesam li svršila, je li bio dovoljno nježan.
Lekcija i više nego naučena. Ljudima treba dati priliku. Da pokažu svoje pravo lice. Nekad na gore, ali nekad i na bolje... Oboje prihvatljivo!
"A gle, ja sam žena", odgovorila sam mu.
Ispada da samo muškarci žele samo seks. To je totalna glupost, naše društvo je toliko u kurcu, i toliko zadrto, da se žene odgaja da ne mogu željeti - jednostavno samo seks. Kao da je to neka zla, i krajnje izopačena, privilegija muškaraca.
I ja sam u situaciji da se teško zaljubljujem; imam svoje crusheve, naravno, ali sa 32 nisam baš više klinka koja ne zna što hoće. Pa smo se dogovorili da ćemo se ipak samo, i jednostavno, poseksati.
Ma na kraju, i ja imam svoju kompliciranu situaciju, i tko je nema, ali to ne znači da se želim zatvoriti u svoja četiri zida, i pod krovom koji prokišnjava. Imam potrebu za muškim društvom, razlozi su naravno akademske prirode - možda trebam rebound, možda samo ego trip, možda tražim novu ljubav, ma tko će ga znati nakon devet godina ozbiljne veze. Ali znam da nema razloga da se zatvaram u sebe, jer je to, kao, prikladno, nakon prekida. I, možda, samo možda, što je opet akademsko pitanje, se pretvaram u ženskog playera. U našem društvu bi se reklo - s obzirom da sam žena - u drolju. Ali ja odbijam takav termin, ne što bi bio uvredljiv, nego je neistinit. Nije da 'player' ima puno pozitivnije konotacije, ali ipak puno više od žene-drolje. Muški player je, kao, kull, on je macho, zna što hoće, a to će i dobiti. On je šarmantan, i zna zavoditi na neki nevjerojatno misteriozan način, poznat samo njemu. A žena koja radi isto, e ona to radi jer je očajna, jer traži potvrdu u muškoj pažnji, jer je nestabilna i ne zna što hoće. Ma jebem ti ja to. To su gluposti. I jednog i drugog ima na obje strane.
Moj emocionalno nedostupni ljubavnik je to vjerojatno manje od mene. I ja sam možda više njega htjela samo potrošiti nego on mene. On je ispao veći đentlmen nego ja dama. I to je u redu.
Na kraju smo se mazili kao da smo najprisniji na svijetu, i to je u tom trenutku bilo savršeno iskreno. I ja sam htjela otići doma, a on je htio zaspati u zagrljaju... Otišla sam kući.