Kreativni odjel
cool
Uključi prikazivanje slika25
subota
svibanj
2013
Brak bez djece nije brak, kaže selo
salome
Zadnjih dana, otkad se zahuktala ova suluda kampanja za obranu digniteta čestite katoličke obitelji, previše često na internetu mogu pročitati komentare da je temeljna svrha braka - razmnožavanje. Ljubav - nula bodova. Bez stvaranja mladunčeta brak nije brak. Možete vi koliko god pričati da vam je lijepo zajedno, da se volite, no okolina traži roditeljstvo, traži puknuće vodenjaka i krvave trudove kao dokaz da to što imate doista jeste -brak.
To je tako glupo i primitivno, reći će oni endemsko rijetki među vama, koji ne podliježu histeriji biološkog sata i ne broje dane do slijedeće ovulacije bojeći se da će Država i čovječanstvo ostati zakinuti za njihov genetski produžetak. I ja se slažem sa vama, časna manjino, no mislim da Hrvati generalno gledajući ipak razmišljaju kako je prezentirano u uvodnom pasusu.
Sjećam se jednog vjenčanja od prije sedam-osam godina. Mladenka je ušla u treći mjesec gravidnosti, dakle, još nije bilo uočljivo okolini. Vjenčanje je, naravno, bilo priređeno kao da se radi o djevici koja putenih užitaka još oćutjela nije - bijela vjenčanica, svećenik, crkva. Kako je u našem narodu uobičajeno da mladenka ima već vidljiv trbuh i da je trudnoća skoro pa glavni motiv za vjenčanje, jedan dio uzvanika bio je vidljivo zbunjen, nije im bilo jasno zašto se to dvoje vjenčava ako mladenka nije trudna. Jedna tetkica sa trajnom "nenametljivo" je priupitala ženikovu majku misli li mladi bračni par ubrzo "raditi na djetetu." "Bez brige" vedro je odgovorila ova, "Mala je već trudna, naravno da se to prvo provjerilo!"
Ova crtica iz života hrvatskog puka otkriva nam mnogo toga. Prije svega to da između hrvatskog vjenčanja i kupnje krave nema neke velike razlike. Zaluta li među gomilu tih trudnih, oplođenih parova neki par koji nema djece, automatski će postati predmetom sažaljenja okoline jer se po defaultu pretpostavlja da netko nema dijete ne zato što ga ne želi, nego zato što ga ne može imati.
Kažete ima mnogo razvoda? Po meni to je sasvim logičan finiš svih tih veza koje se zasnivaju na puknutom kondomu, namjerno zaboravljenoj piluli ili, jednostavno, ispunjavanju očekivanja okoline i društva. Oni koji, pak, odluče ostati u takvom braku, poput zombija će živjeti kroz svoju djecu i uspjehe svoje djece. Ili će, kao što je upravo u tijeku po svim gradovima, svojoj besmislenoj egzistenciji nastojati podariti smisao tako što će cijelu državu danonoćno teroritizirati time kako oni ne žele da njihov junior drka. Neki drugi, odnosno druge, učlaniti će se u "Rode" i uživo na gradskim trgovima, bolnicama itd. prezentirati čari dojenja, klistiranja i brijanja venerinih brežuljaka.
I zato ja mislim da ovo što se sada događa nije toliko pitanje sukoba svjetonazora koliko izraz banalnosti tuđih života. Prazne posude najglasnije zveče, kaže stara latinska poslovica.
25
subota
svibanj
2013
Četiri žene iz ulice Mazowieckog
thelund
Ako Jacek Wojtaszek išta baš ono voli, to je tumarati gradskim ulicama. Hoda on uzduž i poprijeko, kad god može, u sva godišnja doba, s ove i one strane rijeke. Ujutro doduše ta četiri kilometra do posla prevali autobusom - nije on baš toliki ranoranilac - ali kući se vrati uvijek pješice, koliko god ga izmoždile stranke i šefovi: Jacek Wojtaszek skromni je gradski činovnik, bez veće ambicije za napredovanjem, iako bi mu pokoji dodatni zlot svakako sasvim dobro došao.
Najkraći put doma vodio bi ga preko ulice Mazowieckog, ali tuda Jacek gotovo nikad ne želi proći, tu ulicu smatra pomalo ukletom. Ne samo zato što je ringišpil sudbine baš u ulicu Mazowieckog istovremeno smjestio, ako ne računamo majku, četiri najvažnije žene iz života Jaceka Wojtaszeka.
Tog dana stranke su bile posebno naporne, a šefovi još razdraženiji nego inače; k tome je Jaceka lagano hvatala i nekakva viroza: ukratko, odlučio se iznimno kući vratiti autobusom. Ušao je u krcatu četvorku, izdržat će nekako i stojeći tih desetak minuta. Uostalom bio je, silom prilika, sasvim komotno i gotovo cijelom težinom naslonjen na jednu strahovito korpulentnu damu pomalo razočaranog izraza lica.
No, čim je autobus skrenuo u Jakubczakovu, vozač je uključio razglas: "Ovdje stojimo do daljnjega, promet je zaustavljen." Salve psovki proparaju autobus. Jacek, kao i obično potpuno neupućen u politička zbivanja, iz gnjevnih komentara putnika razabere da je riječ o dolasku nekih stranih guzonja, Amerika, Nato-pakt, tako nešto. Tko zna koliko će čekanje potrajati: Jacek odluči da će ipak pješice. On barem može i tako, pomisli, za razliku od ovih jadnika koji žive u Rzabowu ili još dalje.
Izađe iz autobusa i istog časa se osjeti, možda ne bolje, ali nekako svoje. Ipak, ovaj put će ići preko ulice Mazowieckog, standardnoj cik-cak ruti vratit će se nekog boljeg dana.
Do ulice svojih žena Jacek se dovukao već sasvim malaksao, iako nije prešao ni petsto metara. Zaista nije zdrav. I to dan prije rođendana. Iscrpljen i oneraspoložen odluči sjesti na onu terasu koju je nekad držao stari Szymczak, da se okrijepi.
Srčući bljutavi čaj Jacek pomisli kako ne bi bilo i neke posebne koristi od toga da za rođendan ozdravi, osim naravno te gole činjenice da bi se osjećao bolje. Već duže vrijeme Jacek Wojtaszek nije imao koga izvijestiti da mu je rođendan; tako će eto biti i na ovaj okrugli.
Pedeset.
A četiri žene iz ulice Mazowieckog bile bi svakako među zadnjima na svijetu koje bi mu tim povodom nešto lijepo poželjele. Eto, recimo, ova terasa gleda upravo na tu zgradu s kućnim brojem osam, u kojoj još uvijek živi Malgorzata Malinowska, koja i dan-danas okrivljava Jaceka Wojtaszeka za smrt svoga muža...
A ako je Jacek ikada imao pravog prijatelja, bio je to Bartosz Malinowski. Eh, kako bi se samo Bartosz i Jacek sutra znali proveseliti. Njih dvojica bili su isprva tek dobre kolege s posla koji su uz to najčešće išli kući istim putem.
A onda su jednog odvratnog travanjskog popodneva dobre kolege postali najbolji prijatelji. Bartosz i Jacek bili su se upravo pozdravili, Bartosz je bio krenuo prema svojoj zgradi a Jacek da prijeđe ulicu.
No dogodilo se da je ovećem čoporu huligana koji su se tog odurnog travanjskog popodneva kretali prema stadionu na kup-utakmicu protiv Poznana, i koji su putem nabasali na nekoliko poznanjskih navijača pa ih naravno napali noževima, dogodilo se dakle da su Poznanjci nekako uspjeli pobjeći kroz neki dvorišni ulaz i nestati prema parku, pa su domaći u bijesu što su im dragi gosti pobjegli eto odlučili napasti svakoga tko im dođe u susret, ili im je pak Bartosz naprosto izgledao "poznanjski", u svakom slučaju u hipu se našao na podu izložen bjesomučnom cipelarenju, i dogodilo se da je Jacek Wojtaszek baš tada učinio valjda jedinu hrabru stvar u cijelom svom životu.
Prilično gorostasna pojava Jaceka Wojtaszeka tada je naime ponovno prešla cestu, razgrnula dobar dio napadača i najvjerojatnije spasila Bartosza Malinowskog unutrašnjeg krvarenja. Sad, ne bi bilo sasvim točno reći kako su se napadači razbježali, naprotiv, počeli su se grupirati kako bi na tlo srušili i Jaceka, i to bi se svakako i dogodilo, da napokon nije zaurlala spasonosna policijska sirena i nagnala huligane u bijeg prema parku.
Tih trideset sekundi što ih je Jacek Wojtaszek osvojio za Bartosza Malinowskog bilo je najvažnije što je ikad osvojio u svom inače dozlaboga gubitničkom životu.
Mnogo godina kasnije, jedne listopadske večeri, trebalo je da Bartosz i Jacek porazgovaraju o nečem važnom.
Onoliko koliko već mogu biti važne stvari među prijateljima na toj našoj prljavoj kugli koja poput neke anegdote s nejasnom poantom opstoji u kozmosu.
No Poljak se s Poljakom, razumije se, o ničemu ne može sporazumjeti trijezan.
Pa su Bartosz i Jacek pili votku, mnogo votke. Kad su se napokon dovoljno naroljali i dogovorili o tom nečem važnom, rastali su se na istom onom križanju na početku ulice Mazowieckog na kojem je onomad Bartosz Malinowski domaćim navijačima poslužio umjesto poznanjskih. S tom razlikom što je sad Bartosz imao prijeći cestu. A učinio je to tako da je, ostavši od votke sasvim bez osjećaja za prostor i vrijeme, završio pod kotačima jurećeg autobusa turističke agencije specijalizirane za katolička hodočašća. Opet pred nesretnim očima Jaceka Wojtaszeka. Koji mu ovaj put nije mogao - a ne bi to mogao ni da nije i sam bio užasno pijan - podariti spasonosne sekunde.
Nekoliko dana poslije, i pogreb je već bio obavljen, Malgorzata Malinowska lansirala je najprije tanjur a potom i čajnik u osobu Jaceka Wojtaszeka. Tanjurom ga je pogodila u rame, čajnikom promašila, ništa strašno sve u svemu.
Pa je Jacek te večeri posljednji put zagrlio Malgorzatu. Sve one ranije zagrljaje Bartosz mu je one večeri oprostio. Malgorzata izgleda nije mogla.
Jacek plati čaj i nastavi niz ulicu Mazowieckog. Mimoiđe se s nekoliko časnih sestara. Bijahu mu smiješne onako prolazeći ulicom obučene u pingvine. Pomisli kako časne sestre nemaju pojma. Da imaju, danas bi hodale u džemperima i trapericama. Kad su osnivali te redove, odijevale su naprosto najskromniju odjeću svog vremena i činile što već treba. Sasvim sigurno im namjera nije bila upadati u oči arhaičnom drukčijošću. Ali, pomisli Jacek, u Poljskoj je bolje ne pričati takve stvari.
Bio je siguran da ima temperaturu. Jedva se vukao, pomalo se već i tresao od groznice. Postajalo je sve hladnije. Iz daljine su se čule automobilske trube, činilo se da još uvijek cijeli grad stoji u velikom gipsu, da američke guzonje još nisu prošle. Iznenada, Jacek shvati da je neizdrživo gladan. Pomalo ga i ohrabri ta glad, možda ipak nije toliko bolestan. Što da se pojede u ulici Mazowieckog? Ima onaj restoran brze hrane na broju 68.
U istoj onoj zgradi, u kojoj na četvrtom katu stanuje Dorota Wagner, a nekad je stanovao i Jacek Wojtaszek.
Jacek uđe u restoran i naruči hamburger i salatu. Imaju li pivo? Nemaju. Onda mineralnu. Jacek je mogao mirno ručati ne gledajući tko ulazi. Jer na sreću, Dorota Wagner prezire ovakva mjesta; prehrani, kao uostalom i svemu drugom, ona pristrupa krajnje znanstveno.
Kada Jacek Wojtaszek danas razmišlja o svom propalom braku s Dorotom Wagner, uspijeva zaključiti samo jedno: glavni uzrok njihovog razvoda bio je njihov brak.
Topli hamburger i bogata salata Jaceka osjetno osnaže pa krene dalje niz ulicu bržim koracima. Već se počelo i mračiti. Jaceku su neugodu stvarale brojne stvari, ali ako ga je išta istinski deprimiralo, bio je to sumrak. Otkad zna za sebe. Sumrak je izbjegavao gotovo kao i ulicu Mazowieckog; gdje god bi ga zatekao - a ima li nešto gore od toga da ga, kao danas, zajednički spopadnu i sumrak i ulica Mazowieckog! - Jacek se potrudio brže-bolje skloniti u kakvu rupu dok se napokon ne spusti noć, koju je pak volio.
Svakako, učinit će tako i ovaj put. Naručit će jednu votku u nekom od onih kafića u sastavu trgovačkog centra na broju 220.
Jer, na ovom mjestu naprosto mora piti votku. Ovdje mora. Ovdje drukčije ne bi išlo.
Kad u ružnom neboderu preko puta, ima tome prema njegovom saznanju već i puna godina, u garsonijeri na jednom od nižih katova, zajednički žive mladi Wojciech Sobura i njegova djevojka Graczyna Wagner, koja se do svoje sedamnaeste godine i još jednog u nizu Jacekovih neispunjenih obećanja, prezivala Wojtaszek.
Jacek strusi pola votke i pomisli kako će njegov mobitel, nema tu nikakve dvojbe, i sutra na rođendan cijelog dana ostati nijem. Sutra će, izračunao je nakon što je posrkao i drugu polovicu, biti pune dvije godine otkad je na zaslonu posljednji put zasvijetlilo 'Graczyna'.
Naruči još jednu. Jedino što je dobro je da je taj Wojciech - a stigao ga je upoznati u zadnji čas prije nego ga je vlastita kćer poslala kvragu - sasvim okej dečko. Pa naruči i treću. Da nije bilo sretne i toliko puta spasonosne okolnosti da su u tom trenutku i posljednji zloti napustili unutrašnji džep njegove jakne, stvar se ne bi dobro završila.
A zapravo već duže vrijeme gotovo da uopće nije pio. Osim svaki put u toj prokletoj ulici Mazowieckog.
Kojoj se na sreću, sada već osvijetljeno-noćnoj, tamo iza benzinske ipak nazirao kraj. Trebalo je još samo proći ispod nadvožnjaka pa pred zadnjom zgradom uhvatiti prečac kraj garaža i nastaviti kući preko Chopinove i "Maszowszianke". I pritom pripaziti da na onoj ledini iza garaža ne naleti na Irenu koja bi u ovo doba lako mogla šetati psa.
Irena Zolnierowicz bila je jedina istinska nimfomanka koju je Jacek imao prilike upoznati. I vrlo opaka, uzgred.
Irena Zolnierowicz imala je čast biti službenim povodom razvoda Jaceka Wojtaszeka i Dorote Wagner. Iako je taj povod, pošteno govoreći, bilo baš ono što je Dorota Wagner čekala, da napokon učini ono što se učiniti mora.
Za Malgorzatu, uvjeren je Jacek i dan-danas, Dorota nikad nije saznala. Malgorzata je, svemu usprkos, bila diskretna i pouzdana. Ali Irena je bila luda. Irena je zvala i na kućni. Jednom i u tri u noći. A onaj put, kad se javila Dorota, Irena ju je u napadu mahnitosti nazvala kučkom i poručila joj "da joj troši muža".
Irena Zolnierowicz inače je operirala po tulumima, po klubovima i na internetu, ali Jaceka je upoznala na način dostojan najljigavijih filmova, kao klijentica koja je s gradskom upravom imala riješiti naročito zamršen problem i zbog toga opetovano dolazila na Jacekov šalter.
Jaceku Wojtaszeku trebalo je silne energije da se iščupa iz tog grotla i stoga je jako bitno da ne zglajza sad tu na ledini iza garaža.
Uspješno zamaknuvši u Chopinovu, svečano si obeća da neće više prolaziti ulicom Mazowieckog, koliko god mu se žurilo kući ili koliko god bolestan bio.
Ići će cik-cakom. I to preko Grabarczykove kad je za šankom Neptuna ona mala Anna Rabsztyn, a Wrolichovom - bivšom Lenjinovom - kad pada smjena u kojoj goste Star-rocka poslužuje Agnieszka. Za pedesetprvi rođendan, obeća si svečano, zazvonit će mu mobitel.
25
subota
svibanj
2013
Ljubav kao samoubojstvo ...
suncokreti11
Između njjih dvoje čim su se ugledali zavladala je magnetična privlačnost. Čarolija koja ih je začarala bila poput magneta. Privlačnot među njima je bila toliko očita da se mogla rezati nožem.
Oboje temperamentni, vatreni i samo sebi svojstveni nisu kao par nikad bili kompatiblni, ali krenuli su u vezu. Nikad si nisu bili oni tipovi osoba za kojim bi se u gradu okrenuli jedan za drugim. Nitko živ njih dvoje nije mogao spojiti ni u najluđim snovima. Nitko, ali baš nitko.
On je bio tip koji je voljeo svoju slobodu i izuzetno cijenio svoju komociju. Voljeo je moć i materijalno, sve što se kosilo s njegovim životnim načelima i uvjerenjima nije prihvaćao. Rekla bih, on je bio malo ograničen ili možda samo jedan tradicionalan tip muškarca.
Ona je bila poput vjetropira, čas ovamo, čas onamo. Vjerovala je u svoja mala čuda, veselila se svemu kao malo dijete, voljela je kao i on svoju slobodu, ali nikako nije bila tradicionalan tip žene koja je njemu bila potrebna.
Ona po ničemu nije bila njegov tip žene. On po ničemu nije bio njen tip muškarca.
Oni su bili nespojivi i svi su se pitali do kada će biti skupa i ako već jesu skupa na što će ta veza sličiti.
Veza između takvih dvoje individualaca je bila kao bojno polje i svaki put je bila prava umjetnost izvući živu glavu s bojnog polja ali njih dvoje upravo tako nesavršeni su se neopisivo voljeli. Voljeli su se do granice boli. Čudno je bilo samo i vidjeti spoj takvih dvoje a kamoli ih vidjeti u istom stanu.
On je uvijek bio uredno izbrijan i ušminkan, uvijek je pušio neke skupe cigare i uvijek je mislio o tome što će ljudi reći na ovo ili ono. A ona uvijek u svom filmu oblačenja, uvijek s punom torbom alternativnih knjiga i nikad, ali nju baš nikad nije zanimalo to što će ljudi reći. Uvijek je furala svoj životni film bez imalo razmišljanja o ljudima jer je već odavno shvatila da kakav god da jesi, dobar ili loš, ljudi će uvijek naći nešto za priču i tračanje. Živjela svoj život onako kako njoj odgovara, uz njega naravno.
Njihova veza je bila izuzetno čudna jer osim što karakterno nisu bili ni približno jedan drugom, nisu se ni fizički, ni mentalno barem i djelomično poklapali. Ali oni su nekako funkcionirali.
Kako su funkcionirali?
Teško, jako teško i bolno jer sve ono što je ona tražila od njega nije dobivala. Sve ono što je on tražio od nje, nije dobivao.
Padale su tu teške riječi, gadne i gnjusne svađe, poštovanje je godinama izbljedilo. Psovke među njima su postale nešto što je normalno. Svađe i grube riječi je postale su nešto svakodnevno. Takav odnos je postao izuzetno težak za oboje, sustavno su polako ubijali i crpili jedan drugog. Isisali su se do kraja, i ona njega, i on nju...
Na kraju više nisu imali snage za borbu jedan protiv drugog. Pokorili su jedan drugog. Oboje su doslovce bili na koljenima.
Umorni jedan od drugog.
Shvatili su da njihov odnos više nema smisla jer je taj odnos postao kao samoubojstvo.
Ostati u vezi koja te ne hrani i ne potiče nego te crpi i nije najsretnije rješenje u životu. Razišli su se. Svatko je otišao na svoju stranu potražiti sreću u životu. Njih dvoje nakon toliko godina borbe i neopisive srasti su se razdvojili.
Odahnuli su jedan bez drugog jer su postali svjesni da su jedan drugom omča oko vrata i kamen spoticanja, ograničavanja.
Dvoje nespojivih konačno su se razišli.
Oboje i svi oko njih konačno su odahnuli jer to više nitko nije mogao gledati. Ali oni su se voljeli na sebi jedan svojstven način.
Oni su se zaista voljeli i to jako su se na čudan način voljeli.
Nakon razlaza neko vrijeme se nisu viđali, nisu se čak ni sretali. Povremeno su sretali neke zajedničke prijatelje koji su im pričali da je bilo pitanje vremena kada će ta veza puknuti i svi su se i čudili kako su tolike godine uspjeli ostati zajedno.
On je sebi sredio život onako kako je njemu odgovaralo. Našao si je djevojku svojih snova i bio je kao sretan. On nikada nije bio tip koji može biti sam, uvijek mu je trebao netko pored njega.
Ona je sebi sredila svoj život onako kako je oduvijek željela, posvetila se sebi i radu na sebi, posvetila se svojim knjigama i istraživanjima, posvetila se svojim prijateljima i hobijima koje je tijekom godina veze s njim skroz zapostavila.
Sve je bilo idealno u njihovim novim životima do jednog dana. Jednog dana oni su se sreli!
Stali su jedan nasuprot drugom i gledali se kao dva škorpiona na bojnom polju. Tim susretom i s nekoliko razmijenjenih riječi opet je nešto među njima proradilo, opet se nešto zakuhalo i to što se kuhalo bilo je obostrano, oboje su toga bili vrlo svijesni i uplašeni. Opet neka čarolija! Mir u njihovim životima opet je bio poljuljan.
Nakon nekoliko dana počele su se izmijenjivati poruke, pa nakon toga diskretni i sramežljivi pozivi i dogovori. Naravno, na kraju je sve rezultiralo strastvenim seksom. Iako je on bio tada u vezi, nije ga smetao seks o njom jer je u njemu uživao. Uživali su oboje jedan u drugom. Nije to bio jedan seks, to je bio cijeli niz stratvenog i tajnog nalaženja i seksanja. Oboje su znali da to nije dobro za njih jer su oboje sredili svoje živote i napravili si svoj mir a samim činom nalaženja a još k tome i seksanja radili su samo sebi gore. Svega su bili svjesni a nisu mogli protiv sebe, ta njihova fatalna privlačnost je bila nešto nezemaljsko. Nalaženjima odnos im je bio bolji nego ikada prije, razgovori su bili pitki i nabijeni emocijama, prvi put su mogli normalno i otvoreno razgovarati o svemu, o njima...
Shvatili su da ima još emocija među njima koje nisu zamrle, shvatili su da ima još puno strasti i nakon svih tih godina, nakon svih grubosti i ružnih riječi.
Kad ne bi bili skupa oboje su analizirali svoj odnos jer im nije bilo jasno što je to ustvari. Zaljubljenost nije, jer nakon toliko godina nema više leptirića u trbuhu. Strast je i to ogromna, strast koja nije umrla i nije se ugasila nego je prisutna i jaka kao i prvog dana.
Ljubav?
Da, možda je to i na kraju ljubav. Nakon svih njihovih padova i igrica tko će preživjeti u toj igri shvatili su da se još vole. Vole se onako pravo i duboko, jer prema svemu onom što su prošli zajedno i što su radili jedan drugom, oni se još uvijek vole. Ljubomorni su, posesivni i žele jedan drugog zauvijek... Čude se kako se još mogu voljeti i nakon toliko godina i nakon toliko sranja i boli koje su si međusobno nanjeli.
Ali nije to obična ljubav, to je ljubav poput samoubojstva, jer su oboje svjesni da ne mogu skupa, jer ne mogu a ne mogu ni jedan bez drugog, jer ne mogu.... Nakon svega i svih godina, među njima još uvijek postoji ona jedna debela nit koja ih povezuje i još uvijek postoji jedna ogromna fatalna privlačnost kojoj ne mogu odoljeti...
Dali će ikad biti zajedno ili ne, ne znam. Boje se jedan drugog, ustvari, boje se njihove veze ako je i bude u budućnosti, iako su i o tome razmišljali.... Svjesni su svega, ne mogu skupa a ne mogu ni jedan bez drugog, i tu nastaje veliki problem...
Neke su ljubavi zaista poput samoubojstva.....
25
subota
svibanj
2013
KOGA?
blogdogg
"Samo jednom ljubav...pokuca na vrata!"
Prohladna i savršeno besperspektivna subota prolazi tromo i pomalo mamurno.
Prekafeniso sam do zla bloga i neka sam!
Iz novina doznao da si je mala Begovička pumpala usne. Prošetao promenadom:
Fjaka, spleen i vreva lica zaustavljenog grada. Subota jutro je svakako najkvalitetniji
trenutak tjedna: osmjesi, ćakule, kavice, listići...oho...eto i gosn gradonačelnika,
šeće pod ruku sa prvom damom i rukuje se sa razdraganim žiteljima. Njegova Lady
trepće okicama nastojeći ne pokazati očitu razliku statusa. Striktno se pridržava
modnih uzanci Michelle Obame.
Presreće ih konzum boy Mišo i ogrebe se za pivkana. Mišo je od gradonačelnika dobio
čvrsto predizborno obećanje da će djelatnici grada njemu ostavljati sve prazne boce.
Živi bili pa vidjeli!
Usred svega je nekakav bus pun Francuza opet zalutao u slijepu ulicu u naselje pa
je zabava osigurana-cijelo naselje je na terasama i navija za Francuskog šofera
koji vrlo strpljivo izlazi iz naselja u rikverc...
-Ajmo šole!
-Vozi Miško!
13.34
Sjednem na terasu punu klinaca svakom gestom potencirajući subotu. Živim subotu.
Klinci me vataju u đir
-ma si čuo kako je jučer Lino ovoga napenalio u bircu i onda je Valter otišo po njega...
-po koga?
-kurca moga haahahahahahahahahyhahaahaahahahhahahha....
25
subota
svibanj
2013
Prvi post
valentino
Živim u mjestu koje ima crkvu, bančicu, pošticu, dućančić, konobu, kafić i tristotinjak luđaka koji dobro paze jedni na druge ; imaju jezike, uši i sva moguća ticala kojima se povezuju međusobno. Ovdje i način na koji se stavila zračiti posteljina na prozor ima svoje značenje. Zbog toga ću ga jednostavno zvati Misto.
Neću se baviti sumještanima koji se dolaskom turista pretvaraju u bogove i robove i njihovim bijednim životima. Baš ovih dana se iznosi sve iz apartmana, gleda u nebo, psuje kišu, blagoslivlja buru, sastavlja koalicije, određuje strategije. Mene to ne zanima. Nikad me nije ni zanimalo. Imam svoje knjige i svoje filmove, a najponosniji sam na svoje longplejke. Gramofon mi je još pokojni otac kupio i kad odvalim Deep Purple nema čovjeka u mjestu koji neće reći Opet onaj luđak ne uzima lijekove. Takve izjave bole, ne toliko mene koliko moju Ma.
Ma je stara i umorna i dala bi sve na svijetu da se ja oženim i dobijem dijete. Po mogućnosti sina koji bi nosio naše prezime. Nije prezime toliko loše, a nije baš ni poznato. Jedno obično prezime iza kojeg, da mi se nije dogodilo ono što mi se dogodilo, ne bi stajalo gotovo ništa. Kad bi se mojom smrću ugasilo, ne bi bilo velike štete. Tko bi naslijedio ono što ostane iza mene, nije mi previše stalo. Samo bi mi bilo žao da moje longplejke naslijedi netko tko ih ne bi znao cijeniti.
Nisam nikad bio društven tip. To sam spoznao još u djetinjstvu.Više sam volio sjediti u svojoj sobi i čitati stripove nego se igrati s djecom. Djeca su okrutna. Ma je uvijek govorila Ne slušaj šta ti govore. Oni su svi zločesti. I oni i matere im. Nije Ma bila uvijek u pravu. Očevi su bili najgori. Nekoliko puta su me zaustavili i rekli mi svakakve prostote. Od Ive otac me jednom čak udario nogom u guzicu, a lijepo sam ga pozdravio baš kao što me je Ma uvijek učila.
Jutros sjedim ispred kafića, gledam ovu kišu što malo pada, malo ne pada i pokušavam se sjetiti je li to dobro za lozu ili nije, a onda mi padne na pamet da to više nije moja briga. Radio sam deset godina u Vinariji. Bio sam onaj koji brine o lozi. Lijepo zvuči kad se tako kaže, ali ta briga je bila vražji posao. Okopavaj, čupaj korov, skidaj zaperke i stotinu drugih mukotrpnih poslova, ali se nisam žalio. Moja plaća i majčina penzija su nam bile dovoljne za skroman život. Trajalo je dok nije Pero Pronzor postao šef.
- Slušaj, Tino, poznajen ti familju, poznava san ti pokojnog oca, ti nisi loš kad si trizan, ali vrimena su teška; ne može se više vodit Vinariju sa ovoliko zaposlenih. Moramo otpustit nešto balasta i , žaj mi je šta ti to moran ovako reć, ti si među onima koji su dobili otkaz.
Uzeo sam knjižicu i vratio se kući. Ma je plakala. Meni je bilo svejedno. Bolje biti gladan nego da mi Pero Pronzor bude šef. Da je znao raditi ne bi ni išao u politiku, a kako je započeo, brzo će i ostali dobiti otkaze, pa će se Vinarija prodati za male novce onome tko stoji iza svega ovoga. Možda i nemam fakultet, ali nisam glup. Vidim ja dobro gdje to sve vodi, ali sad mi više nije stalo. Nikad se više neću morati zaposliti. Nikad više neću biti tuđi sluga.
Ma zove na ručak, pa ću sad prekinuti, ali vraćam se čim stignem.
25
subota
svibanj
2013
O Titu i Titićima
aleksandra-radosevic-sabados
Kome smeta, nek' ne čita.
Ovi drugi nek' ne zamjere. Ako zamjere, opet ništa.
Ja volim Druga Tita.
Za vrijeme Tileta, moji su roditelji radili, moj ujak je besplatno studirao, deda radio i zaradio mirovinu veću od današnjeg minimalca, baka je šila dokonim gospođama i birala kome hoće a kome neće šivati suknje i kapute, moji su stričevi imali more zemlje i živjeli kao bogati seljaci - onomad, a da pritom nije bilo poticaja, mi smo svake godine išli na more, i nikad nismo razmišljali bili piškili ili kakili. Danas se svodi na sranje.
Stoga, 'dozvolite da se obratim, drugovi moji...'
Kako kaže moja Tanja, prošle su 33 otkako njega nema, i dijele nas 22 otkako se nismo dijelili. Kako sam starija, sve sam sigurnija da je sve odavno otišlo u vražju mater. Zaludu mi srce lupa kad ga netko spomene. Jer, njega već odavno nema, i sve ono što je bilo dobro u vezi s njime davno smo pokopali. Mnogi koji su ga voljeli više od mene već odavno oru nebeske njive.
Da ne bude zabune, volim ja svoju domovinu, možda je volim i previše, no nisam sigurna vraća li ona meni tu bezuvjetnu ljubav istom mjerom.
Svakodnevno slušamo kojekakva naseravanja o raznim metodama poboljšanja gospodarskog i socijalnog stanja, načinima involviranja kukavne zajednice, nepostojećim investicijama, modalitetima prenamjene sredstava iliti još konkretnije – pretakanja iz šupljeg u prazno. A, zapravo se sve završava na kraju reda gdje oduvijek stoji jedno ime – ideologija.
Ili ideš kuda oni idu ili ne ideš nikamo.
Pa, prema tome, kakva je razlika između perioda kad je drug Tito vedrio i oblačio, i ovog perioda sada kad nam se uglavnom svima smrkava?
Razlika je ogromna.
Nije dobro nikome, osim njima.
Narod je gladan, a da toga nije niti svjestan. Toliko obespravljen da više glavu ne može dignuti, niti se mrdnuti iz učvale močvaretine kojom plove odveć veliki gmazovi, prepuni sebe. Toliko su odmakli od naroda da više niti ne znaju svrhu svojeg postojanja. Osim onog da se bore za sebe i osiguraju svoje guzice.
I, nema toga, čak ni da je robijao na onom omraženom otoku, koji će mi reći da onda nije bilo bolje. Ne zato što je prošlost sklona manipulaciji i izgleda onako kako tog trenutka osjećamo, mislimo, želimo. Već zato što je tada doista bilo bolje. Ni tada radnike ni'ko ništa nije pitao, ali oni nisu imali potrebe niti govoriti jer su bili plaćeni i od svoje su plaće mirno mogli spavati, kupiti djetetu patike, odvesti familiju na more, otići na sladoled bez straha da će, kad zavuku ruku u novčanik, taj isti biti prazan.
Sličnost je u tome da ni sada radnike nitko ništa ne pita. Onda, onomad nisu imali bog zna što za reći, a ovima sada su usta puna zemlje. I, onda još moramo slušati kako kojekakvi doktori povijesnih znanosti, nauka i ostalih skalamerija lamentiraju o Maršalu kao ratnom zločincu.
O, zemlju vam jebem! Pa ta vas je državetina, omražena i isprepletena tankim nitima diktature proleterijata školovala da serete a niste u stanju vodu povući za sobom. I, zašto se onda, dok je isti bio živ, niste usudili toliko naseravati o svojim ugroženim pravima. Bojali ste se za svoje osigurane i odveć utopljene guzice.
Majka moje prijateljice, Kanađanka, rekla mi je kako vidi Jugoslaviju onomad kad je često s obitelji dolazila na ljetovanje i kako je vidi sada: onda su trgovine bile prazne, ali je narod ima novca; sada su trgovine prepune i ima ih previše, ali narod nema novaca.
Onomad je navika bila trknuti do Trsta po najnovije 'farmerke', voziti se 'transibirskim pilićarom' do Turske po robu na kile, ili gledati odveć smrknute mađarske carinike kako prebrojavaju sir trapist po nečijem gepeku. Neki su pak, živeći na visokoj nozi i ne želeći se miješati sa svjetinom, potezali do Londona po najnovije cipele. Danas svi potežemo dublje u džepove, dok galopirajući po razmnoženim šoping centrima uzalud tražimo najjeftiniju kilu šećera ili brašna.
Dok sam odrastala slušala sam kako je Tito sve tvornice odvukao za Srbiju i dao njima. Kad sam studirala, slušala sam kako je matori Zagorac sve fabrike 'odno' svojima u Hrvatsku. Nikako mi nije bilo jasno gdje su nestale sve te tvornice i fabrike, i gdje ih je Maršal sakrio da su sve vrijeme bile i ostale nevidljive. Šta se onda rušilo ovog rata kad je Tile sve odvukao na neku nepostojeću koordinatu?
Slovenci bi se odrekli izlaska na more da imaju Kumrovec i pravo na Maršala. Trebalo se bolje pregovarati s njima o toj temi, jer njima Kumrovec ipak nešto znači, a nama ionako ne znači ništa.
I, da ne bude zabune. Nije meni žao što više nema države koje smo se svi tako lako odrekli. Jer, da je valjala, ne bi propala.
Ali, dok sam živa, moje će srce lupati kad čuje himnu bivših naroda i narodnosti.
Jer, sve što je Tile izgradio, oni su srušili u sekundi. Razjareni, bahati, nezadovoljni, infantilni, foliranti, lopuže i kriminalci. Pustio ih ne'ko s lanca da kroje udžbenike, živote, sudbine. Da mijenjaju tokove rijekama. Da u pepeo sagore nečije uspomene, sigurnost i mir. Da naprave nepremostive razlike me'đ narodima i jezicima. Da se što manje razumijemo. Da sruše i razaraju bez obaveze da vrate ono što su razjebali.
Onda smo poštivali učitelje i miliciju. Znao se red i poredak stvari, ljudi, znanja i vještina. Sad više ne poštujemo niti sami sebe. Nema toga više u ovom savršenom sustavu i društvu.
I, itekako je kumrovečki stolar znao rasporediti onima koji nemaju da bi ostalo i onima koji imaju.
A, bio je samo stolar. Šef države. Nenadjebiv kalibar. Doveo je zapadnjačke belezvrkane da ovdje snimaju visoko-budžetne filmove, da nam plate i još zahvaljuju na usluzi.
Jedino je on mogao srušiti most na Neretvi za potrebe jednog filma. Ne daj Bože da ovima prošlima ili sadašnjima ne'ko to da za pravo. Pa dok smo živi, otplaćivali bismo prefarbavanje mosta jedno 365 puta godišnje. Po povoljnoj cijeni.
Tile je bio mangup. I, ja sam bila sigurna dok je on hodio ovim prostorima. Sad kad su, kako kaže moja Micojka, Titići razapeli svoje kandže, otišli smo u vražju mater.
Sve mi je jasnije zašto smo glavom bez obzira pobjegli iz tzv. centralističke diktature proletarijata, ali nije mi jasno zašto tako olako trčimo u neoliberalni monetarni fašizam. Ko' će te greške i propuste platiti jednog dana.
Jer, teško da ćemo se vratiti na pravi put. Onaj u koji smo se tako zdušno kleli. Odavno smo skrenuli.
25
subota
svibanj
2013
Fešta u BUREU
dbilos
Evo jos jednog starog posta koji cu ponoviti uz malo obrade. Mislim da ce vam biti interesantan osobito sada kad ima mogucnost da postavim i koji klip pa ce vjerojatno osjecaj biti potpuniji.
Tako sam se lijepo osjecao danas. Probudio sam se u pola sedam sto je nesto nevjerojatno za mene. Od kada se kao nesto pitam u ovom timu lagano smo i svoje dnevne obveze sa 8 pomjerili na pola devet, a sada ni devet sati nije kasno da se odradi to sto moramo. Ne kazem da sam lijen no jednostavno volim spavati i u miru piti jutarnju kavu.
Iznenadjenje za ove moje ovdje je kada se ustanem prije 8, a pola sedam je bilo stvarno vise nego neobicno.
Jutro je tako ugodno svjeze, morao bih to pokusati malo cesce uraditi.
Vec u pola sedam je bilo dvadesetak zena ispred crkve. Dok sam pio kavu skupilo se vec mnostvo ljudi i uz zvuke bubnjeva pocela je i pjesma. Misa pocinje u osam. Berhani je dosao da vidi da li sam jos raspolozen da idem sa njim u crkvu cim me je vidjeo da sam budan. Bili smo tamo petnaestak minuta ranije. Mislim da je bilo vise od stotinjak ljudi i prvi osjecaj nije bio bas najljepsi. Svi su gledali u mene kao da vide neko cudo i nije to bas tako ugodno. Kada su vidjeli da se znam prekrstiti to je bilo kao da sam napravio ne znam sto. Prihvaćen sam, svi su se poceli nesto smjeskati pogledavajuci prema meni, cak je bilo i nekih koji su se dosli rukovati sa mnom.
Zar to nije znak da sam prihvacen i dobro dosao,
Moram priznati da nas ne vole bas previse, no ipak ne pokazuju to obično toliko strasno. Na kraju krajeva nismo ni mi bas uvijek voljeli ovu moju novu "firmu" kada su bili kod nas. Sada se čak donose i nekakve daske i improvizira klupa da mogu sjesti, te me nude da se pomjerim u hladovinu. Ma dobro je nema problema meni je sve dobro samo vi svoga posla, hvala vam, nisam prestajao zahvaljivati na tolikoj pažnji no zaista mi nista nije trebalo osim da mogu biti tu sa njima i fotografirati.
Sa desne strane crkve su zene, sa lijeve muskarci. Prije mise nekoliko momaka udaraju u bubanj i plesu u krug a zene se ubacuju u pjesmu onim indijanskim poklicima koji se ne mogu ovako slovima docarati, Nesto kao Jujujujuju ( to je kao kada se djeca igraju indijanaca i lupaj se dlanom po ustima ). Interesantno.zbog toga sam radostan sto sada mogu ubaciti i koji klip.zvuk i nije bas najbolji no sto se moze Ne ipak se predajem ovo sa klipovima, stara sam skola i ne snalazim se a nemam bas puno vremena danas za instalacije, convertore i sl. Obećavam da ću se potruditi pa će biti i koji klip a za sada samo fotografije.
Kada sam stidljivo napravio prvu fotografiju vidjeo sam da se ne bune i nitko sretniji od mene. Iako mi je Berhani rekao da nema problema nije mi bilo svejedno da fotografiram, Afari to ne da ne vole, za njih je kada vide kameru kao da si uperio pusku u njih. Na to smo upozoreni i zbog toga i nemam bas puno njihovih fotografija, pametnije se ne igrati.
Uglavnom bio je dobar znak da se moze fotografirati. Nije da su ovo divlji ljudi i da se ocekuje da ce ti netko glavu skinuti zato sto si ga ruzno pogledao, neg je jednostavno glup osjecaj kada ne znas sto im moze smetati a smeta im dosta toga.
Misa je tekla onako kako sam nekada ranije opisao u jednom od postova.
Ispred crkve je postavljena prostirka na koju svi koji dodju i ostave neki dar za crkvu. Vecina ih donese svijecu, al bilo je tu jos nekih prostirki, sarenih krpica koje ce necemu posluziti, dva tri sarena kisobrana koji su zaista nesto posebno, novac i tako tko sta ima. Normalno da sam i ja dao novaca no poslije sam donio i nekoliko boca vode sto im je bilo posebno drago. Dva starca koji su sjedili na mjestu gdje su se ti darovi ostavljali su mi se uredno zahvalili rekavsi mi “Grazzia prego, grazzia.”
Cita se Biblija, dugo se cita. Poslije toga“ucitelj Biblije”, covjek koji nije obucen u svecenicke haljine tumaci to sto je procitano. Veliki govornik, slusaju ga ne trepnuvsi cijelo vrijeme dok je pricao.
Nakon njega jedan od dva svecenika takodjer odrzi isto toliko dugu propovjed no atmosfera je drugacija, vec se polako gubi koncentracija kod slusatelja,. Lagano se pricaju nesto izmedju sebe, ustaje se trazi deblja hladovina ili ugodnije mjesto za sjediti. Uglavnom kao da im svecenik i nije bas toliko interesantan kao ovaj prije njega.
Proslo je deset sati sto znaci preko dva sata je vec sve trajalo.
Morao sam da download-am fotografije jer sam imao vec dosta clipova i fotografija. Nakon onog obreda pljuskanja vode u lice i pijenja case vode ponovno su se ukljucili bubnjevi i pjesma. Procesija je isla u krug oko crkve, a u povorci su se nosile slike Andjela Gabriela i Majke Bozije sa Isusom u narucju i dva Andjela na nebu.
Okruzivsi tri puta oko crkve uz zvuke bubnjeva i pjesmu obred je zavrsio. Svi veseli, nasmijani, razigrani nisu obracali pozornost na to sto je vec skoro podne i temperatura na suncu je bila tko to zna kolika ako je u hladu 43.4. a znalo je biti i toplijih dana kao sto mozete vidjeti
Hrane u izobilju, indjere pune tacne kruzile su okolo i svi su uzimali i jeli ne prestajuci pjevati, Kada je jedna od tih plitica sa indjerom stigla do mene bilo je vrijeme da se lagano ispricam i odem odatle. Tjerali su me da ostanem i jedem sa njima. Sada sam vec bio kao jedan od njih, no Berhani koji zna da mi je muka kada cujem rijec "indjera" me je izvukao nekim izgovorom da moram ici. Hvala mu. Drugi razlog sto su me ipak pustili da ne probam indjeru je bio taj sto sam im obecao isprintati fotografije. To je bio dovoljan razlog da budu sretni sto idem.
Barem njih dvadesetak je, onako na kameri, pregledalo sve snimljeno i ne malo su bili iznenadjeni kada su pored fotografija vidjeli da je kamera u stanju snimiti i clipove, a tek sa tonom.
Sve u svemu lijepa zabava na kojoj sam se lijepo osjecao,.Evo samo jos par fotografija interijera crkve.
Žao mi je zbog klipova no snaći ću se valjda neki drugi put. Moram izmjenjati format u kome sam snimao
25
subota
svibanj
2013
Nema naslova
soundofsilhouettes
- A kako se to dogodi?
- Može se dogoditi. Rijetko se događa, ali, znate, bubrezi znaju biti osjetljivi na kontrastno sredstvo.
- Ali što se dogodilo?
- Recimo da se morate riješiti otrova iz krvi.
- Recimo? Doktore nisam glupa. Objasnite mi.
- I koliko to traje?
- A koliko je opasno?
- I onda?
- Terapija.
- A što ako lijekovi ne pomognu?
- Onda ćemo u ciklusima…
- A što se vidi na snimkama? Koliko je… ne znam… Koliko je uznapredovalo?
25
subota
svibanj
2013
Kraj kamina
rujabox
Gospodarici Magdi je zastao dah. Skomy nije pretjerao; Maksimilijan Rockatansky je bio pljunuti Mal Gibson. Godine nisu naškodile njegovu izgledu, naprotiv, učinile su ga još privlačnijim, muževijim. Njegov osmijeh je bio neodoljiv, a plave oči ispunjene divljenjem; Magda je znala prepoznati divljenje u očima muškarca, a prepoznao ga je i Skomy koji je s vrha stuba promatrao spektakularni silazak svoje gospodarice. Scena je bila gotovo filmska. Lelujava svila oko njezinog tijela, koja se rastvarala otkrivajući duge noge, sjajna plava kosa, ispružene bijele ruke koje je on, koraknuvši prema njoj, spremno prihvatio i obje kavalirski izljubio. Skomyju je zamalo pozlilo od sladunjavosti prizora, a Magda se čak i malo zarumenila.
- Ti stvarno izgledaš kao Mel Gibson – rekla je zamalo se ugušivši od uzbuđenja.
- Svi mi to govore – gospodin Rockatansky se doimao kao da mu je malo neugodno.
- Kad si napisao na chatu da izgledaš kao on, mislila sam da si mu možda tek malo sličan.
- Na chatu? Kakvom chatu?
Magda se na trenutak dva zbunila, a zatim grleno nasmijala, lagano ga gurnuvši laktom u rebra. – Sav si vražji.
- Bojim se da ste me s nekim zamijenili. Nikad ništa slično nisam napisao, pogotovo ne na chatu, ali moram priznati da mi je pomalo žao što ova srdačna dobrodošlica nije bila namijenjena meni.
- Zar... Zar ti, ovaj vi... Zar ne igrate na KvizBOX- u – jedva je prevalila preko usana dok su joj obrazi plamtjeli od nelagode. – Ne znamo se od tamo? – Povukla se korak unatrag i prekrižila ruke na prsima.
- KvizBOX? Nikad čuo. Što je to?
- On line kviz. Vrlo zanimljiv kviz, šarolik, najbolji na kojem sam bila. Dobro dođe da čovjek provjeri svoje znanje, a usput se i svašta nauči, popune se rupe u znanju – razbrbljala se Magda, nastojeći prikriti nelagodu. – Ima i taj chat na kojem zna biti vrlo veselo, ponekad se smijemo do suza. Ekipa je odlična, uglavnom, sve pametni, zanimljivih i duhovitih ljudi. Dobro, ne baš svi, ima iznimaka. Evo večeras očekujem društvo s KvizBOX-a, da se konačno i upoznamo.
- Zvuči zanimljivo.
- Svakako morate doći na KvizBOX.
- Nažalost, ja sam poslovan čovjek i nemam vremena igrati on line kvizove iako bih to, moram priznati, volio.
- Ali ponekad se morate i malo opustiti, rasteretiti. Nije sve u radu.
- Nije, ali od rada se živi. Nego, lijepa gospođo, prijeđimo na posao.
Maksimilijan Rockatansky se sagnuo i otvorio kartonsku kutiju koju je Magda tek tad primijetila na podu. Izvadio je iz nje srebrnkasti predmet koji Magdi najviše sličio na skulpturu, nešto što bi možda, možda napravio Damien Hirst. – Oh, predivno je. – Kažiprstom je lagano prešla po sjajnoj cijevi.
- Sa zadovoljstvom vam predstavljam revolucionarni proizvod moje tvrtke, koji sam u cijelosti sam osmislio i konstruirao – ponosno se isprsio Maksimilijan. – Let lampa koja pjeva, model Lucky.
- Let lampa?! – zaprepastila se Magda. – Vi mora da se šalite. Što će meni let lampa? Nudite tu svoju let lampu negdje drugdje, ja je neću kupiti. Možemo popiti po čašu vina, Skomy – Magda je pucnula prstima – ali let lampu, iako vrlo zanimljivo izgleda, slobodno spremite natrag u kutiju. Ne razumijem se u te tehničke stvari i ništa o njima ne želim znati.
- Ali gospodarice Magda – Maksimilijanov osmijeh je bio pomalo fakinski, dječački i Magda se uplašila da bi je tim osmjehom na svašta mogao nagovoriti, pa i da kupi tu let lampu. – Let lampa je naručena i u cijelosti plaćena, na vama je samo da je preuzmete.
- Naručena? Tko je to mogao naručiti? Ja sigurno nisam, na krivoj ste adresi.
- Sasvim sigurno nisam, evo, pogledajte sami što piše na narudžbenici. – Odložio je let lampu na stolić i izvadio iz kutije kopiju narudžbenice. – Zamak u šumi, to je ta asdresa, zar ne. Predati u ruke gospodarici Magdi.
- Pa tko mi je mogao naručiti nešto takvo? To se netko sprda sa mnom.
- Naručitelj Ruja.
- Sad je sve jasno! Ta Ruja je ovaj put stvarno pretjerala, luđakinja.
- Ruja je žensko? Mislio sam da je muško, vaš prijatelj.
- Hm, sad kad to kažete, ni ja više nisam siguran. Navodno je žensko, ali kod tih poznanstava s interneta nikad ne možete biti sigurni tko je tko i kakav je.
Skomy im je diskretno prišao, noseći na srebrnom pladnju dvije čaše vina. Uzela je čaše i očima mu dala znak da se izgubi, a zatim pružajući čašu Maksimilijanu, onemoćalim glasom rekla: - Ovo me je sad stvarno uzrujalo. Jedva se držim na nogama, sjednimo pored kamina.
Oslonila se na ruku koju joj je Maksimilijan kavalirski ponudio. Spustivši se u naslonjač, teško je uzdahnula. – Bit će najbolje da tu stvar odnesete Ruji.
- Nemojte tako, gospodarice Magda. Dopustite da vam objasnim – rekao je odloživši čašu na stolić i privukao tabure do Magdinih nogu.
Odmahnula je glavom. – Mene to ne zanima. Ruja će znati što s tim, ja sam dama.
Ne obazirući se na Magdino protivljenje, uzeo je let lampu i sjeo na tabure, uputivši Magdi pogled od kojeg bi se svaka žena morala rastopiti pa tako i ona. – Pogledajte ovaj dizajn, zar ne izgleda lijepo? Može poslužiti kao dekorativan predmet, ali ona je mnogo više od toga.
Stao joj je objašnjavati kako let lampa fukcionira. Magda se nije ni trudila slušati ga iako je imao vrlo ugodan glas, samo ga je gledala. No zato je Skomy s druge strane odškrinutih vratiju pomno slušao. Njemu se let lampa koja ima skrivene gusjenice i može se kretati sama te otkriva što treba poletati i samostalno obavlja sav posao, činila vrlo zanimljivom. To nije bila obična let lampa već robot. A zatim još svi oni dodaci, nastavci za odvijače koji se sami montiraju i odvijaju, mogućnost da se let lampa pretvori u lemilicu, tako preciznu da joj se može povjeriti i najosjetljivija elektronika.
- No to nije sve – hvalio je Maksimilija svoj proizvod. – Let lampa Lucky pjeva. Volite li operu, gospodarice Magda?
- Oh, da, obožavam iako nisam često u prilici uživati u njoj.
- Onda ćete u ovome uživati.
Nježna glazba je ispunila salon i Magda joj se prepustila, zatvorivši oči. Vatra u kaminu je ugodno pucketala i obasjavala joj lice. – Predivno, tjera suze na oči.
- Griegov Peer Gynt, Solveigina pjesma.
Ovo je već za Skomya bilo previše. Išuljao se na dvorište i pripalio smotanu žižu. Let lampa Lucky je zbilja bila glasna. Ponadao se da to zavijanje neće morati slušati cijelu noć, kad su mu već propale nade da se od mećave nitko neće moći probiti do zamka. Od mećave ni M, a netko je već stizao, automobilska svjetla su se približavala zamku.
Bio je to sladoledarski kombi. Tiho opsovavši, Skomy je uvukao dim. Baš odmah im je morala navaliti čitava horda, a još su i uranili. No iz kombija je iskočio samo jedan balavac, ne mnogo stariji od njega.
- Gdje je moja ljubljena gospodarica Magdica? – zacvilio je, skriven iza ogromnog buketa crvenih ruža koji je izgledao kao ružin grm na nogama.
- Unutra – Skomy je lijeno mahnuo glavom. – Čeka kraj kamina.
- Kraj kamina! – zaorio se razdragan cvilež. – Kraj vatrice me moja vatrena dama čeka.
Skomy se poveselio. Ovo mora da je Cvilitrol. Sad će biti zanimljivo, pomislio je i pošao za njim.
- Kakvu to jezivu muziku sluša? – cvilio je. – Sad ću joj ja pustiti Prljavce. Gasi to, gasi, stiže prava muzika!
Ružin grm na nogama se probio u salon, glava provirila iza njega. Cvilitrolove oči se raširile, malo je nedostajalo da iskoče iz glave, vilica mu se objesila. Otvarao je i zatvarao usta kao ribica, a onda se prolomio krik. Maksimilian i Magda su se prestrašeno trgnuli i okrenuli prema došljaku.
- A tako ti meni! Kraj kamina! Baš kraj kamina si to morala napraviti – zavijao je Cvilitrol.
- Ne razmijem, u čemu je problem? – Maksimilijan je bio istinski zaprepašten. – Tko je ovaj?
- Što te briga tko sam ja – Cvilitrol je lupao nogom o pod i trgao ruže. Latice su frcale na sve strane. – Tko si ti? Odakle ti pravo da sjediš kraj kamina? To je moje mjesto.
- Oprostite, nisam znao...
- Mali moj Cvilitrol – nježno će Magda. – Jesi li to ti?
- Više nisam tvoj mali. Prevarila si me, zgazila našu ljubav – gazio je po raskomadanom cvijeću i napucavao stabiljke. – Ja sam ti bio privjesak, oj, joj, joj, joj...
- Nije to što misliš. Gospodin Rockatansky mi je samo donio let lampu Lucky koja pjeva. Baš smo je isprobavali.
- Vidio sam što ste isprobavali kraj kamina.
- Ruja je naručila...
- Ruja mutikaša! I ona u ovome ima prste. Rekao sam ti da se ne družiš s njom, da ona sve upropati, i što je napravila, poslala tog tipa da sjedi na mom mjestu kraj kamina. Pa ga imaj! Ako ti on bolje paše uz kamin. Cvil, cvil, šmrc... Odlazim. Zauvijek.
- Maleni, sve si krivo shvatio.
- Ne zovi me maleni, ti nevjernice, prevrtljivice...
- Ovo je nedopustivo – snebivao se Maksimilijan. – Ovako se ponašati prema jednoj dami.
- Ja ne vidim damu. Ovdje nema dame.
- Smjesta se ispričaj gospodarici Magdi.
- Baš neću, neću, neću i neću! – Istrčao je iz salona zavijajući: - Moji osjećaji, moji povrijeđeni osjećaji...
Magda je klonula u naslonjač.
- Jeste li dobro, gospodarice Magda? – brinuo se Maksimilijan.
- Bit ću dobro, moram biti dobro – prošaptala je.
- Tko je ovaj čudan stvor? Je li to vaše društvo s KvizBOX-a?
Na rubu suza, kimnula je glavom, a Maksimilijan reče: - Nadam se da nisu svi takvi.
I Magda se nadala.
24
petak
svibanj
2013
Dayana Evans - ALEX
dayanaevans-dajanaajducic
8. POGLAVLJE
Alexandra Heart
Tony je sjedio u fotelji s čašom konjaka u ruci. Neprijateljstvo i bijes
koje je usmjerio prema meni još su bili prisutni. Bio je ljut jer sam cijelu noć nedostupna, dok je on na svojim rukama imao važne prekretnice u slučaju. Osjećala sam se krivom iako sam imala veoma dobar razlog za izostanak. Svejedno, kao detektiv Alex večeras sam pošteno zakazala i Tony je imao pravo biti ljut.
- Ispričaj mi što se dogodilo? – opet sam pokušala sjedajući nasuprot
njemu. Već dvadesetak minuta Tony je odbijao govoriti i samo je ljuto zurio u mene. Osim izuzetka kad si je natočio piće. Činilo se kako stiska vilicu, zatim je napokon progovorio:
- Dok ti zaboravljaš na svoj posao ja sam večeras došao do važnih
informacija – procijedio je mrzovoljno.
- Stvarno? – osjetila sam uzbuđenje – Kakvih informacija?
- Sestre su pronađene mrtve u bolničkoj sobi – rekao je.
- Ali to si mi već rekao – istaknula sam.
- Slušaj me do kraja – frustrirano je odbrusio i nastavio s izlaganjem
– Policajac koji je bio na dužnosti ispred njihove sobe pronađen je u položaju kao da spava. Utvrđeno je da mu je ubrizgana nekakva smrtonosna injekcija. S obzirom da nije bilo tragova borbe i nitko ništa nije čuo pretpostavljamo da se ubojica odjenuo u doktorsku uniformu.
- Stari trik – promrmljala sam, a Tony me prijekorno pogledao dajući
mi do znanja da šutim.
- U sobi također nije bilo tragova borbe, pa jedino što možemo
zaključiti jest da u pitanju nije jedna osoba, tj. jedan ubojica.
- Hm – zamišljeno sam stisnula oči.
- Da je bio samo jedan ubojica, dok bi ubijao jednu sestru druga bi
sigurno napravila pakao. Međutim, s obzirom da nitko ništa nije čuo pretpostavljamo da su u pitanju dvije osobe i da su sestre ubijene u isto vrijeme.
- Kako su ubijene?
- Također smrtonosne injekcije. Brzo i efikasno. Ništa u sobi nije bilo
pomaknuto, niti jedan otisak nije pronađen tako da nemamo nikakvih dokaza, iako sam čvrsto uvjeren da iza svega stoji Salvador.
Morala sam pregristi jezik jer sam se skoro složila s njim. Sjetila sam
se da mu nove informacije o Salvadoru mogu iznijeti samo kao Jane, a ne kao Alex. Oh, ovo je postajalo zamršeno. Duboko udahnuvši samo sam upitala:
- Zašto misliš da je on iza svega?
- Zato što sam prokleto uvjeren da jest! – prosiktao je dajući mi do
znanja da smo ušli u područje iz kojeg je izvirao dugo kontrolirano bijes kojeg je Tony skupljao zbog godina frustriranosti jer mu je Salvador izmicao. Bio je u pravu kad je sumnjičio Salvadora i bilo mi je drago što ću mu napokon, kao Jane, moći pomoći i pružiti dokaze o Salvadorovoj upletenosti.
- Znači – oprezno sam započela – nije bilo nikakvih tragova?
- Ne. Ali pronašli smo nešto zanimljivo.
- Što?
Odložio je čašu na stolić i primakao se na rub fotelje.
- Nešto što nismo primijetili dok su sestre bile žive. Melissa je na
desnom boku imala tetovažu.
- Kakvu tetovažu?
- Bar kod ispod kojeg se nalazila cijena.
Stisnula sam oči razmišljajući o informaciji.
- Kakve to veze ima s našim slučajem?
- Mike mi je jednom nešto rekao…
- Misliš onaj doušnik kojeg smo pronašli mrtvog u uličici? – upitala
sam prekidajući ga.
Tony me opet počastio mrzovoljnim pogledom.
- Da – nestrpljivo je potvrdio – Mike mi je jednom rekao da se na ulici
pričalo o prostitutkama koje su imale tetovirane bar kodove i cijene. Ti kodovi su navodno predstavljali dokaz o vlasništvu i označavali serijsku proizvodnju jeftinih prostitutki. Cijena ispod bar koda je trebala označavati njihovu cijenu u krugovima trgovaca bijelim robljem.
Zaintrigirano sam kimnula glavom. Napokon smo bili na pravom
tragu. Moji nadređeni će biti oduševljeni.
- Ako je to istina – rekla sam – onda bi značilo da je Melissa postala
dio trgovine ljudima?
- Da. Ali njena sestra nije imala takvu ni sličnu tetovažu – dodao je.
- Hm. To je zanimljivo – ustvrdila sam – Znači li to da Rachel nije bila
dio trgovine uopće ili je samo još nisu obilježili?
- Ne znam – iskreno je odgovorio – Sve što za sada imamo su samo
nagađanja. Nemamo niti jedan dokaz. Pogotovo jer su sestre mrtve. Ne znamo jesu li Melissu pripremali za prodaju ili je već prodana? Ne znamo ništa…
- Ne smijemo odustati – rekla sam nastojeći ga ohrabriti – i ovo što
smo do sada saznali je izvanredno. Znači da smo na pravom putu. Moramo nastaviti dalje.
- Znaš – rekao je – žalosna je činjenica da trgovina ljudima ne bi ni
postojala da ne postoji potražnja za tim. To je problem koji je gotovo nemoguće iskorijeniti.
Na trenutak sam se iznenadila što takve riječi čujem od jednog
muškarca, jer muškarci su bili ti koji su činili potražnju.
- Ali to ne znači da ne možemo pokušati – čvrsto sam rekla – Ako
bismo zaustavili bar jednog kriminalca koji stoji iza takvih poslova učinili bismo nešto – vidjevši da moje riječi nisu polučile učinkom na njega, namjerno sam dodala – Čini mi se kao da sam u vezi ovog slučaja zagriženiji od tebe.
- Ne bih baš rekao s obzirom na tvoje večerašnje ponašanje –
iznenada mi je odbrusio.
Iskreno sam se postidjela. Ne zato što sam nešto pogrešno napravila,
nego zato što sam mogla biti lako uhvaćena. Mogao me vidjeti kao Jane.
- Oprosti, nisam očekivao da će se nešto toliko veliko odigrati baš
večeras.
- Gdje si uostalom bio? – njegov ton je opet dobio na oštrini.
Nije mi preostalo ništa drugo nego pružiti mu jedini alibi koji
muškarac može razumjeti:
- Bio sam s jednom djevojkom – rekla sam odglumivši nelagodu.
Njegovo lice se na trenutak razvedrilo.
- Opa! Tko bi rekao – odmjerio me od glave do pete kao da pokušava
otkriti što bi to privuklo bilo koju djevojku u vezi Alexa Mendeza.
- Dosta o tome – rekla sam – Vratimo se slučaju.
Kad je Tony napokon napustio moj stan preostalo mi je vremena samo
da se istuširam i spremim za jutarnji posao detektiva. Nisam bila sigurna koliko ću biti učinkovita s obzirom da nisam oka sklopila. Moji tajni identiteti su me sve više iscrpljivali.
Kad sam ostala sama, u mislima mi se pojavilo pitanje koje me veoma
uznemirilo. Dok sam se tuširala pokušavala sam analizirati sve što se dogodilo u nadi da ću pronaći nešto što će me umiriti, jer pitanje koje me mučilo glasilo je ovako: Je li Melissa prije nego je izdahnula spomenula ime osobe koja ju je spasila? To ime je bez susprezanja rekla Tonyu i pitala sam se je li isto tako bila spremna na suradnju dok su joj prijetili sestrinim životom?
Što sam više analizirala to sam bivala uvjerenija da je moj identitet
Jane Leary postao iznimno ugrožen. Ali… Čudila sam se zašto već nisu provalili u Janein stan? Ako su sestre ubijene sinoć kako to da su me pustili da izađem živa iz bara? Jesu li me upravo sad promatrali? Jesu li vidjeli da imam još jedan identitet? Da razgovaram s Tonyem? Je li i njegov život bio ugrožen? Tada sam se sjetila da je Alexov stan imao samo jedan prozor koji je bio bliže kuhinji i izvana nije pružao pogled u unutrašnjost prostorije nego na kuhinjske elemente. Također sam se sjetila povjerenja kojeg sam imala u sebe i znala sam s velikom sigurnošću da me nitko nije pratio jer sam bila pažljiva, obraćala sam pozornost putem do stana.
Znala sam samo da se nešto nije uklapalo u cijeli scenarij. Nešto nije
bilo kako treba i nisam mogla pronaći razlog zašto me već nisu napali ako su znali za mene ili ako nisu znali onda nisam shvaćala zašto bi me Melissa zaštitila? Bilo kako bilo, još jedno pitanje se nametalo: Hoću li večeras ići na posao u bar ili ne? Hoću li time počiniti samoubojstvo ili ću jednostavno nastaviti s istragom?
Ta pitanja su me mučila tijekom cijelog jutra. Nisam se naročito
koncentrirala na Tonya, Jima i Hope. Na njihova pitanja ili komentare koji su mi bili upućeni odgovarala sam samo kimanjem ili glupavim osmjehom, ali nisam zapravo bila svjesna onoga što su govorili. Trenutna situacija me previše opterećivala i bila sam na rubu ludila jer nisam mogla pronaći ispravno rješenje. Čak sam razmišljala o tome da odem u bar kao Alex Mendez, ali nisam vjerovala da ću od plesačica izvući ikakvu informaciju. A ako nekim čudom nisu sumnjali u Jane, ako bi izostala s posla time bi sigurno pobudila njihove sumnje. Pogotovo nakon događaja koji su prethodili. Nisam znala što učiniti sve dok oko podneva nismo pozvani izvidjeti mjesto nesreće.
Gledala sam u mrtvo tijelo Zelde Rogers, crnokose djevojke koja je
plesala u istom klubu gdje i ja. Mnogo puta sam je vidjela i zapazila zbog iznimnih vještina na šipci. S obzirom da nisam još uvijek uspijevala pridobiti povjerenje djevojaka, nisam znala mnogo o Zeldi, osim fizičkih osobina. Uvijek mi se činila simpatičnom i poprilično veselom bez obzira na situaciju u kojoj se nalazila.
Sad je s djevojčina lica nestao veseli izraz i zamijenilo ga je mrtvačko
tupilo. Crna kosa je bila vlažna, a odjeća ( oskudna košulja i kratka suknja ) je bila nespretno navučena. Na prvi pogled moglo bi se posumnjati na silovanje i ubojstvo, ali mnoštvo sitnih rana po njenom tijelu su bacile sumnju na taj zaključak.
- Može li se već odrediti uzrok smrti? – upitala sam.
Na mjestu događaja su se već nalazili službenici kriminalističke policije
provodeći očevid. Prikupljali su materijalne dokaze i tragove u nadi da će isti biti povezani s počiniteljem i žrtvom.
- Sudeći po tragovima i jednoj pijavici koju smo pronašli na njenom
tijelu – progovorio je forenzičar patalog koji se također našao na mjestu nesreće – mogu unaprijed reći da sumnjam na smrt krvarenjem.
- Krvarenjem? – ponovila sam.
- Da. Vidite ove tragove po tijelu? – upitao je forenzičar i pokazao na
ozljede.
- Da.
- One mi govore da je tijelo ove djevojke bilo domaćin mnoštva
pijavica koje su se hranile njenom krvlju do nastanka smrti. Na njenim zapešćima se vide tragovi vezivanja što znači da je u pitanju ubojstvo. Na ostala pitanja vam mogu odgovoriti tek nakon što izvršim obdukciju i toksikološku analizu – kad je završio s izlaganjem, okrenuo se poslu u kojem smo ga prekinuli.
- Pijavice? – opet sam ponovila okrenuvši se prema Tonyu koji mi je
uzvratio zabrinutim pogledom.
- Čudno – rekao je – Iako živimo u velikom gradu do sada nismo imali
ubojstvo pijavicama.
- Tko bi to očekivao. Ali pretpostavljam da čovjek tijekom života
doživi mnoge neočekivane situacije – zagleda sam se u djevojku, te promrmlja – Nesretnica. Nije ovo zaslužila. Siguran sam da ova djevojka nije mogla ni sanjati da će ovako umrijeti.
- Što misliš koliko je vremena trebalo da nastupi smrt? – upitao je
Tony iznenada.
- Ne znam. Jednom sam gledao nekakvu emisiju o pijavicama i
nekoliko informacija sam uspio zapamtiti – rekla sam – Sjećam se da je voditelj rekao kako pijavice mogu izazvati infekciju, a ponekad i smrt svojih žrtava zbog pretjeranog gubitka krvi. Poslije te informacije nisam se želio približiti nikakvom potoku, rijeci ili jezeru.
- Ti uopće nemaš nikakvu fobiju – rekao je, a po izrazu njegova lica
shvatila sam da me zadirkuje.
- A ti si savršen – odbrusila sam mu.
Kao odgovor na to snažno me udario po ramenu. Navika za koju sam
se ponadala da je nestala. Duboko sam udahnula nastojeći ignorirati njegovo ponašanje i rekla:
- Ova jadna djevojka je bila domaćin mnoštva pijavica, jer se one
mogu naduti s krvlju do pet puta svoje normalne veličine nakon čega otpadaju s tijela. Vjerojatno je počinitelj bio u blizini i kako bi pojedine padale s nje ubojica je vjerojatno stavljao još novih želeći da iscijede i zadnju kap krvi.
- Kakav čudan način da se nekoga ubije – zamišljeno je zaključio –
Ne razumijem zašto je nije jednostavno ubio pištoljem ili nečim sličnim.
- Kriminalni um ne razmišlja kao mi – rekla sam – Siguran sam da je
bojica imao razlog zašto je to odradio baš na ovaj način iako taj razlog ne vidimo i za sada ne možemo shvatiti. Možda je želio prenijeti nekakvu poruku nekome – pogađala sam – Možda ovo ima nekakav psihološko aspekt. Tko će to znati.
- Ali pijavice… – opet je izrazio svoju nevjericu.
Dok smo se vozili natrag u postaju razmišljala sam o novim
događajima. Nisam znala zašto je Zelda ubijena. Mogla sam pretpostavljati, ali sumnjala sam da će to pomoći. Došla sam samo do jednog zaključka, a taj je da se večeras definitivno vraćam u bar kao Jane. Nadala sam se da ću se moći izvući iz opasne situacije ako se u njoj nađem. Ako ne, svejedno sam dugovala sebi i nesretnim djevojkama da im pokušam pomoći. Sad sam bila čvrsto uvjerena u Salvadorovu upletenost i činjenica da me sinoć nisu napali davala mi je nadu da još nisu saznali za mene. Ali najprije sam morala privući Tonyevu pažnju i natjerati ga da što prije potraži Jane. Da, mogla sam mu se sad ovdje predstaviti i razotkriti svoj pravi identitet i ispričati sve što znam, ali nažalost i dalje nismo imali niti jedan dokaz koji bi se mogao iskoristiti u kaznenom postupku. A još uvijek sam morala otkriti tko je krtica u policiji. Iako nisam vjerovala da je Tony upleten – pogledala sam ga – ipak nisam mogla biti sto posto sigurna.
- Salvador stoji iza ovog ubojstva – rekla sam dok je skretao u ulicu
na putu za postaju.
Po načinu na koji je stisnuo volan zaključila sam kako ga je moja
izjava uznemirila.
- Zašto to kažeš?
- Ubijena djevojka je plesačica. Zar je nisi prepoznao?
- Ne – odgovorio je i zagledao se u mene.
- Prati cestu – rekla sam, zatim dodala – Primijetio sam je prije neku
večer kako pleše u baru. Trebao bi se vratiti tamo i malo istražiti što se događa. Mislim da je vrijeme da potražiš onu djevojku Jane koja se već jednom pokazala korisnom za naš slučaj – namjerno sam istaknula.
Tony je šutio sekundu duže nego je bilo potrebno.
- U pravu si – naposljetku je rekao – Planirao sam već sinoć otići, ali
smrt sestara me spriječila u tome.
- Tony – naglasila sam njegovo ime kako bih zadobila svu njegovu
pozornost – Moraš što prije saznati što Jane zna.
On me zabrinuto pogledao, ali nije ništa rekao. Njegove sive oči su
potamnjele i nisu mi dopustile da pročitam koji osjećaj je njime vladao u tom trenutku.
Zastala sam ispred ulaza u bar i duboko udahnula. U redu, suočavala
sam se s neizvjesnim. Nisam znala što me čekalo iza zatvorenih vrata, ali odlučila sam riskirati. Posjedovala sam onu dozu hrabrosti koja je graničila s ludošću zbog koje sam činila ovakva djela i smatrala da je vlastita žrtva opravdana.
Gurnula sam velika vrata i ušla. Onog trenutka kad me barmen
pogledao više nije bilo povratka. Pozdravila sam ga i uputila se u garderobu. U glavi sam premotavala slike sebe u borilačkim natjecanjima i osvajanjima. Na taj način sam samoj sebi davala do znanja da sam snažan i lukav protivnik i da se mogu i znam izvući iz kompliciranih i opasnih situacija u kojima sam se već i prije znala naći.
Ušla sam u garderobu u kojoj je uvijek vladalo isto raspoloženje.
Djevojke i dalje nisu međusobno razgovarale i to me sve više išlo živciralo. Željela sam zavrištati samo kako bi ih natjerala na nekakvu reakciju. Zaklela sam se samoj sebi da ću kad-tad saznati razlog njihovog čudnog ponašanja.
Iz kupaonice je izronila Sammy koja je zastala na vratima kad me
ugledala, zatim je pogledala ručni zglob na kojem se nalazio sat.
- Imaš sreću što ne kasniš kao neke od tvojih kolegica večeras –
strogo je dobacila, a njen komentar sam shvatila kao potencijalno dobar znak. Sammy se nije činila drukčijom od ostalih večeri, nije se činila ni sumnjičavom jer nije zadržala pogled na meni nego je odjurila do jedne od djevojaka i istrgnula joj nešto iz ruke nakon čega je uslijedila pljuska bez objašnjenja. Djevojke nisu vidljivo reagirale, ostale su na svojim mjestima, a Sammy je stala u kut sobe nadgledajući djevojke dok su se preodijevale. Sada sam već znala da je Sammyin glavni zadatak bio spriječiti nas u međusobnoj komunikaciji. Ali pitala sam se zašto je to bilo toliko važno?
Možda za sada nisam imala odgovore na sva pitanja koja su me
mučila, ali zahvalila sam Bogu što mi je udijelio sreću da ne budem razotkrivena. Mogla sam samo pretpostaviti nekoliko scenarija: prvo da Melissa nije ništa rekla znajući da će svakako umrijeti bez obzira hoće li razotkriti identitet osobe koja ju je spasila, drugo da su ubojice pretpostavili da je Melissu spasila njena sestra i treće da je Melissa dala krivo ime spasiteljice, možda Zeldino? Za sada su to bile samo teoriju, ali bila sam odlučna nastaviti sa zadatkom.
Stupila sam u bar koji se već poprilično napunio i nadala sam se da je
Tony već stigao.
Tony Lee Brass
Nisam poveo Jima smatrajući da mi neće biti od koristi. Jedino
što bi Jim mogao raditi bilo je zadirkivati me, a to mi nije odgovaralo. Već sam i bez njega osjećao nervozu u vezi zadatka kojeg sam sebi nametnuo. Iz nekog razloga nisam mogao prestati misliti na Jane i to me mučilo. Isprva nisam mario za nju jer sam imao loše mišljenje o njoj, ali što sam više saznavao o njenoj upletenosti u ovaj slučaj to me više zaintrigirala. Tajna kojom je bila obavijena počela me toliko izluđivati da sam počeo sanjati onu scenu koja se odigrala u uličici. Nisam osobito bio zadovoljan s onim što se dogodilo tu večer. Bio sam čak uvjeren da sam navalio na nju isključivo zato što me podsjećala na Lindu. Vjerovao sam kako sam zbog nekakvih izopačenih podsvjesnih problema koje sam stvorio nakon Lindinog nestanka povezao dvije žene i možda pokušao riješiti frustracije vezane s Lindom preko Jane. Međutim što je vrijeme više odmicalo sumnjao sam u te podsvjesne razloge. Ali to me nije spriječilo da ne maštam o tome kako bi bilo ako bi se to ponovilo u boljim i normalnijim uvjetima. Ali, najprije sam se morao uvjeriti da je živa, da ju nije snašla ista sudbina koja je pratila sve moje doušnike. Zatim sam morao saznati koliko je znala o meni. Zapravo, imao sam mnoštvo pitanja koja su me mučila zadnjih nekoliko dana i želio sam odgovore.
Dok sam se probijao kroz gužvu netko me potapšao po ramenu.
Kad sam se okrenuo osjetio sam osjećaj olakšanja koji je prostrujao
mojim tijelom.
- Jane – rekao sam, a licem mi se razlio osmjeh.
- Napokon si došao – rekla je – Već sam se zabrinula – dobacila mi je
vragolasti pogled što me opet podsjetilo na to kako ima neobičnu boju očiju. Plavu koja se ponekad činila ljubičastom. Postao sam svjestan egzotičnih crta njenog lica. Ukošenih očiju i naglašenih obrva koje su njene oči činile zavodljivima i zagonetnima. Zatim mi je pogled pao na pune zamamne usne. Poželio sam ih opet okusiti.
- Bila si zabrinuta za mene? – upitao sam svjestan da me odavno
jedna žena nije ovako privukla.
- Pa ne baš za tebe – zagonetno je odgovorila, te dodala šaptom zbog
kojeg mi se primakla opasno blizu – Večeras radim kraću smjenu i voljela bih da se nađemo iza ponoći. Ja ću sjest u svoje vozilo, a ti vozi za mnom.
Pogledao sam je nastojeći procijeniti zadirkuje li me. Nikad nisam bio
na čistu s ovim djevojkama. Kad sam shvatio da je ozbiljna zahvalio sam sretnim zvijezdama i pristao. Sve je išlo bolje nego sam se mogao nadati. Mislio sam da ću ju morati nagovarati da se sastanemo kako bih iz nje izvukao još informacija. Nisam bio siguran hoću li biti dobrodošao s obzirom na ono što se dogodilo među nama zadnji put kad smo se vidjeli. Nije baš da sam se pokazao u najboljem svjetlu, ali nju to očito nije zabrinjavalo. I bio sam zahvalan na tome.
Alexandra Heart
Napustila sam posao malo prije ponoći. Ako su Salvadorevi ljudi
sumnjali da je još neka od plesačica umiješana u Melissin bijeg, ničim nisu pokazali da sumnjiče mene.
Kad sam izašla na ulicu primijetila sam Tonya naslonjenog na zid
susjedne zgrade. Pogledom sam mu dala znak da me prati.
Dok je Tony pažljivo vozio iza mene, razmišljala sam o tome kako je
moj zadatak postao previše kompliciran zbog raznih uloga koje sam si nametnula. Željela sam reći Tonyu sve što sam znala o događanjima u baru i to ću kasnije definitivno učiniti. Bilo bi daleko lakše kad bih mu mogla priznati zašto radim u baru, ali nisam smjela jer bi upravo to priznanje ugrozilo ulogu Alexa Mendeza koja mi je bila potrebna jer sam morala saznati tko je krtica u postaju. Moji nadređeni su znali da Salvador ima svog čovjeka u policiji jer je previše spretno izbjegavao svaku mogućnost da bude uhvaćen. Samo na kratko sam sumnjala u Tonya kad sam tek počela raditi, ali uskoro sam te sumnje počela odbacivati shvativši da je mrzio Salvadora i želio ga uništiti. Nisam još saznala odakle je toliko neprijateljstvo i tolika agresija prema Salvadoru dolazila, ali Tony ih nije znao skriti. Iako je Tony bio donekle oslobođen sumnje, svi ostali su još uvijek bili na razmatranju uključujući Sawyera.
Parkirala sam ispred zalogajnice izvan grada. Zalogajnica se nalazila
uz glavnu cestu i radila je cijelu noć ugošćujući razne vozače kamiona, tegljača i ostalih koji su bili na proputovanju. Idealno mjesto da se sastanemo, a da ne pobudimo nečiju sumnju. Ovdje sigurno nećemo naletjeti na nekoga od Salvadorevih ljudi.
Izašla sam iz auta i ušla u zalogajnicu prije Tonya.
Kad je sjeo nasuprot mene u ložu, opet sam postala svjesna njegove
ogromne građe. Njegova široka ramena su se isticala u crnoj sportskoj jakni, a snažna prsa su se napela kad je duboko udahnuo naglašavajući zavodljive mišiće. Stavio je krupnu šaku na stol i na trenutak sam se zagledala u muževnu ruku koja se nalazila ispred mene. U njegovoj ruci moja bi izgledala krhko i ranjivo. Iz nekog razloga poželjela sam staviti ruku u njegovu, čisto da probam veličinu. Zatim sam odmahnula glavom. Zar me opet napadala nekakva slabost? Kriza? Sigurno je to bilo u pitanju. Nije moglo biti ništa drugo jer mi se Tony nije sviđao u seksualnom smislu. Nitko mi se nije tako sviđao, pogotovo jer sam njegovala neprijateljstvo prema muškom rodu. Ako bi mi netko i zagolicao maštu, samo bih se sjetila da nisu bili sposobni za ništa drugo osim seksualne igre ( to im je bio najveći emocionalni domet ) i prošla bi me volja. I to sam im zamjerila, neizmjerno me vrijeđala ta površnost. Tako je bilo i sada. Već idućeg trenutka gledala sam Tonya lišena bilo kakvih seksualnih primisli, bez želje i nadanja. Ali nevoljko sam priznala kako sam zapravo sve ove godine tražila nekoga s kim bih se mogla povezati emocionalno, a ne samo tjelesno. Bila sam ljuta na muškarce jer su od mene željeli samo ovo drugo.
- Zanimljivo mjesto – rekao je prekidaju tijek mojih misli.
- Ovdje nas nitko neće prepoznati – hladno sam rekla, zatim sam se
sjetila da sam morala igrati ulogu žene koja je zainteresirana za njega više nego za izdavanje informacija. Morao je vjerovati da sam ga željela, a sve što ću mu tijekom razgovora odati moralo se činiti slučajnim, a ne namjernim. Nisam mu smjela dati do znanja da je Jane detektivka, nego obična plesačica koja smatra da su događanja u baru pomalo čudna.
- Zašto si odabrala mene i Alex kako bi spasili sestre? – Tony je
ispalio pitanje na koje nisam bila spremna. Na trenutak sam samo zurila u njega.
- Molim? – na posljetku sam rekla nastojeći dobiti na vremenu kako
bih smislila ispravan odgovor.
- Alex je Melissu pronašao na parkingu nakon anonimnog poziva za
koji pretpostavljamo da si ti odgovorna. A meni si dala informaciju o tome gdje se nalazi Rachel. Koliko zapravo znaš o nama? – stisnuo je svoje sive pronicljive oči, zbog čega sam opet postala svjesna koliko često zaboravljam raspon njegove inteligencije. Počela sam se gubiti u vlastitim identitetima, ali činilo se da je on bolje hvatao niti koje sam ispreplela. Nije mi bilo ni na kraj pameti da će Tony povezati događaje i da će se Janeina upletenost činiti nevjerojatno čudnom. Ovo što mi je rekao dalo mu je naslutiti kako je Jane znala da su upravo Alex i Tony detektivi, partneri. Ako to nije znala Tony je mogao pomisliti da je isto tako mogla kontaktirati bilo koga od gostiju, ali to bi bilo glupo, jer što bi jedan pijanac i perverznjak učinio s informacijama o sestrama? Jedino logično objašnjenje jest da je Jane znala za Tonya i Alexa i nije imalo smisla pretvarati se drukčije, pa sam skovala plan.
- Znači, shvatio si to – rekla sam uz osmijeh. Nisam željela izgledati
previše nervoznom, morala sam odisati samouvjerenošću pa sam ga zavodljivo pogledala i rekla – Znam da ste vas dvojica detektivi.
Činilo se da je problijedio zbog te informacije.
- Kako si uspjela saznati? I tko još zna? – brzo je upitao.
- Alex mi je rekao – jednostavno sam odgovorila.
- Molim? – zaprepašteno je uzviknuo – Taj idiot!
- Hej, nemoj tako govoriti o mom prijatelju – oštro sam ga upozorila –
Slušaj, Alex i ja se poznajemo još od školskih dana. Istina, nismo dugo bili u kontaktu – nemarno sam zamahnula rukom – ali kad smo se vidjeli u baru odmah smo se prepoznali.
- Rekla si da nisi odavde – sumnjičavo je istaknuo.
- I rekla sam istinu. Zar se ne sjećaš kad sam rekla da sam lutalica?
– upitala sam.
- Da i što s tim?
- Pa, tu osobinu sam naslijedila od svog oca koji nije dugo mogao
ostati u jednom gradu. Bio je kockar i pijanac i kad bi zapao u nevolju preselili bi se u drugi grad. Dok sam bila tinejdžerica živjeli smo ovdje nekoliko godina i tada sam upoznala Alex. Bili smo dio iste ekipe.
Tony me i dalje sumnjičavo promatrao nastojeći procijeniti može li mi
vjerovati.
- Pitaj njega ako sumnjaš u moje riječi – namjerno sam dodala.
- I on ti je u baru rekao da je detektiv? Bez obzira što se dugo niste
vidjeli smatrao je da ti može vjerovati s takvom informacijom?
- Jest, ali samo zato jer sam već od prije znala za njegov izbor
karijere. Bilo bi glupo da mi je to pokušao sakriti, zar ne?
Još uvijek se činio napetim.
- Pretpostavljam da bi – odgovorio je.
- Alex mi je rekao da se i on nedavno vratio u grad i da radi u postaji.
Osim toga, nije mi rekao ništa više, vjeruj mi. Ali zato sam ja iskoristila priliku i ispričala mu za čudna zbivanja koje sam primijetila.
- Kao na primjer?
- Pa, bilo mi je čudno kad sam u jednoj od prostorija na katu
pronašla Melissu zavezanu i teško ozlijeđenu. Ispričala mi je kako su je ucjenjivali sestrinim životom. To sam rekla Alexu i on mi je predložio plan. Zapravo je on želio spasiti Melissu, ali sam mu objasnila kako je bolje da to ja obavim s obzirom da sam bolje poznavala sve ulaze i izlaze zgrade.
- Alex je sve ovo znao i ništa mi nije rekao? – njegov gnjev se mogao
napipati, dok sam se osjećala kao da se sve više utapam u vlastitim lažima. Mozak me zabolio od naprezanja kako bih uhvatila svaku i najmanju nit u pričama koje sam mu izlagala.
- Zabranila sam mu da ti kaže – rekla sam frustriranije nego sam
željela.
- Molim? Tko si ti da ćeš o tome odlučivati? – oštro je upitao.
- Ja sam Alexov doušnik – jednostavno sam odgovorila – i zahtijevala
sam da to ostane tajna. Naš dogovor je bio da ću mu reći sve što znam ako nikome ne kaže od koga je dobio informacije, čak ni tebi. Međutim, Melissa je sve poremetila kad ti je rekla da sam ju spasila.
Tony se šutke naslonio na naslon i nastavio me proučavati dok je i
dalje donosio odluku može li mi vjerovati. Strpljivo sam čekala.
- Što si još rekla Alexu? – upitao je nakon nekoliko dugih minuta.
- Zapravo ništa više. Nismo se uspjeli vidjeti od kad mi je rekao za
Melissu i napomenuo kako sumnjaš u mene. Rekla sam mu da te navede da me potražiš kako bih ti osobno objasnila sve ovo što sam rekla.
- Zašto? Mogao mi je sve to ispričati Alex. Zar je važno od koga ću
saznati?
Slatko sam se nasmiješila.
- Željela sam te vidjeti.
Nervozno se uspravio. Znala sam da tako nešto nije želio čuti, ali
jednostavno sam bila previše umorna od smišljanja laži i željela sam se malo odmoriti. Stoga sam odlučila provocirati Tonya jednostavnim ženskim zavođenjem.
- Zadnji put kad smo se vidjeli – nasmiješila sam se – ostali smo
nedorečeni.
Učinilo mi se kako mu se tamnoputo lice zarumenilo. Uzeo je piće i
otpio gutljaj samo kako ne bi morao komentirati. Ali strpljivo sam čekala dajući mu do znanja kako očekujem odgovor.
- Moram priznati – progovorio je – nakon one večeri često sam
razmišljao o tebi.
Pomalo sam se iznenadila izborom njegovih riječi.
- Jer sam ti postala sumnjiva? – upitala sam uz osmjeh.
- Ne samo to – nespretno je zavrtio čašu među prstima – Ono što se
dogodilo… seks… Bilo je zanimljivo.
Nastojala sam održati osmjeh na licu, ali u sebi sam radila grimasu. Pa
naravno da će mu ono biti zanimljivo, bio je muškarac, zar ne! Meni je taj naš seksualni obračun bio nekako… Nisam znala koju riječ bih upotrijebila. Bio je lišen ljudskih emocija. Ono što se dogodilo bilo je životinjski, čisto zadovoljavanje najprimitivnijih nagona. Nešto čega se nisam rado prisjećala, jer bih osjetila dozu srama. Nešto što ne bih željela ponoviti jer nisam bila raspoložena za još jednu partiju seksa lišenog svakog osjećaja koji su me činili ljudskim bićem: nježnošću, privrženošću, osjećajem sigurnosti i povjerenja…
- I sama često pomislim na to – slagala sam.
- Ima li još čudnih zbivanja u baru? – odjednom je promijenio temu.
- Ima – rekla sam osjetivši olakšanje. Ipak je bolje vratiti se lažima –
Još uvijek nisam dobila priliku razgovarati s nijednom od djevojaka.
- Ne razumijem.
- Zabranjena je međusobna komunikacija – objasnila sam.
Otvorio je usta kako bi postavio pitanje, ali mu je pogled odjednom
odlutao iza mene. Namrštio se i potonuo niže u sjedalo
- Sranje – promrmljao je.
- Što se dogodio? – uznemireno sam upitala.
- Sawyer je upravo ušao – odsutno je rekao.
- Sawyer? – ponovila sam u nevjerici – Što on radi ovdje?
- To bi i mene zanimalo – pokušavao je viriti preko mog ramena dok
sam ukočeno sjedila ne znajući hoću li se sakriti ili ne – Čini se da se sastaje s nekim. Upravo nešto govori konobarici i izgledaju veoma napeti – zatim je ušutio i nastavio promatrati događanje iza mene.
- Što se događa? – nestrpljivo sam upitala.
- Konobarica ga vodi negdje otraga.
- To je čudno.
- Idemo odavde – odjednom je rekao – Ako me ugleda i on će se
zapitati što ja radim na ovom mjestu, a ti ćeš mu postati veoma zanimljiva.
- Ne vjeruješ mu? – zaključila sam.
- Ne – pogledao me dok smo ustajali – Ni najmanje. A ovo samo
potvrđuje moje nepovjerenje.
Kad smo izašli vani kratko je rekao:
- Moramo nastaviti razgovor. Vozi za mnom. Moj stan je trenutno
najsigurnije mjesto.
Nakon što smo se parkirali ušli smo u jednu od zgrada pristojnog
izgleda, za razliku od zgrade u kojoj sam trenutno živjela. Ušli smo u lift koji nas je poveo do trećeg kata.
Kad me uveo u stan, zapravo sam se iznenadila njegovom
unutrašnjosti. Nisam znala što sam točno očekivala, možda neurednost i nekakav tipično muški duh: prazne boce pive na sve strane, ostatke hrane, razbacanu robu, prašinu i ostale tragove ne čišćenja… Ali ono što sam vidjela definitivno nisam očekivala. Stan je bio uredniji od mog i s ukusom dekoriran. Skromno, ali lijepo. Prevladavale su tamnije boje što je davalo muževnu notu i sve je bilo na svom mjestu. Stan je čak i svježe mirisao, nekako ugodno.
Iz hodnika se odmah ulazilo u dnevni boravak koji je opremljen lijepim
trosjedom i dvjema foteljama. Na sredini se nalazio tamni masivni stolić za kavu. Nasuprot trosjeda je bila niska komoda s televizijom. Namještaj je bio minimalistički i profinjen.
Dnevni boravak se spajao s kuhinjom. Dijelio ih je samo kratki šank.
Vidjela sam još dvoja vrata. Jedna su vjerojatno vodila u sobu, a druga u kupaonicu.
Dok sam proučavala stan Tony je donio piće, stavio na stol i sjeo u
fotelju.
- Tko vam je zabranio međusobnu komunikaciju u baru? – upitao je
kad smo sjeli jedno nasuprot drugome.
- Zapravo nitko, ali stvoren je takav dojam – ispričala sam mu o
incidentu s Daniele i kako se Sammy uvijek nalazila negdje u blizini stvarajući nekakvu neizrečenu prijetnju. Zatim sam dodala – I najvažnije od svega – napravila sam kratku pauzu i odjednom rekla – imam za tebe radosnu vijest. Alex mi je rekao da ćeš poludjeti od sreće – namjerno sam zabacila dugu crnu kosu i crveno obojane pune usne razvukla u zavodljivi osmjeh.
- Što? – nestrpljivo je upitao vjerojatno frustriran mojim pokušajem
da mu odvratim misli u pogrešnom trenutku.
- Salvador je upleten u događanja u baru.
- Kako znaš? – zainteresirano se pomaknuo naprijed.
- Jer sam ga upoznala – odgovorila sam i rekla mu za susret koji se
odigrao u Salvadorevom uredu, ali sam mu prešutjela kako me pokušao zastrašiti batinama. To sam ostavila za kasnije.
- Njegov ured je na katu striptiz bara? – u nadi je raširio oči.
- Da, ali već sam ga pretražila. Nema nikakvih inkriminirajućih
dokaza. Obična papirologija o baru i djevojkama koje tamo plešu. Ništa sumnjivo.
- Sranje!
Ušutio je i odsutno se zagledao u mene.
Nekako sam uspjela uočiti trenutak kad se odsutnost povukla iz
njegovog pogleda nakon čega su se njegove sive pronicljive oči ispunile znatiželjom i još nečim… Učinilo mi se kao da kroz njegove oči gledam usporeni film onoga što se dogodilo u uličici.
Zarumenila sam se, a njegov pogled je postao znatiželjniji. Odjednom
mi je postalo vruće, postala sam svjesna oskudne odjeće na sebi i njegove prisutnosti u prostoriji. Na brzinu sam pogledala prema vratima njegove spavaće sobe kao da si nisam mogla pomoći. Uvukao mi se u misli i sad sam ja bila ta koja nisam mogla prestati misliti na naš zadnji intimni obračun. Prvi i zadnji – podsjećala sam se. Zadnji! Ta riječ je bila ključna. On me omalovažavao pred prijateljima, govorio je Jimu i Alexu da Jane Leary ne doživljava kao ženu vrijednu poštivanja, govorio je samo ružne riječi, pa zašto me, pobogu, sada ovako gutao očima?
Promeškoljila sam se u fotelji, a on se uspravio u sjedećem položaju.
Tišina je postajala neugodna. Bilo je previše očito u kojem smjeru su naše misli lutale, ali činilo se kao da nijedno nije imalo rješenje kako prekinuti ovaj čudan osjećaj i neizmjerno neugodnu situaciju. Također me preplavila i želja za osvetom. Iako sam u njegovim očima pročitala jasnu želju, ipak sam bila svjesna da me želio iz čisto muških prohtjeva. Primitivna želja mužjaka za ženkom, ništa osobno, ništa prisno. A željela sam mu se uvući pod kožu, pronaći način da učinim svaki dodir prisnijim i emotivnijim kako bih mu na kraju mogla iščupati srce, jer ništa drugo nije zaslužio, ako zbog ničega onda zbog same činjenice što je muško i što kao muškarac ima sve prednosti u ovom svijetu koje sama nisam imala. Željela sam ga kazniti kao što sam željela kazniti sve muškarce. Nisam ih voljela, zavidjela sam im, budili su frustraciju i agresiju u meni i znala sam zašto. Terapeut je rekao da sam agresivna prema njima jer sam ih doživljavala kao prepreku u vlastitom napretku, kako poslovnom tako i emotivnom. I to je toliko imalo smisla da mi je došlo da zaplačem od muke. Jer željela sam se emotivno razvijati, sazrijevati, dosezati nove razine, ali njihova nezrelost uvijek bi me vraćala unatrag. I sada sam bila obuzeta mnoštvom osjećaja i odjednom sam se našla kako ustajem, jer osvetiti ću mu se. Odluka je pala.
Ustala sam senzualno, polako. Bila sam uvjerena da zadnji put nisam
dala sve od sebe, nisam se potrudila, nisam ga ničim uhvatila u mrežu, osim čisto ženskim dijelovima tijela. Ovaj put planirala sam upotrijebiti mozak pri zavođenju, napraviti zamku. Znala sam kako, to sam radila cijelu svoju odraslu dob, jer prema muškarcima sam bila takva: zavedi i uništi.
Tony je raširio oči shvaćajući što pokušavam, zatim ih je opasno suzio
kao da je postao svjestan da mu priređujem zamku. Naslonio se dublje u naslon i čekao. Nije izgledao kao žrtva, plijen. Čak naprotiv, izgledao je kao alfa mužjak koji čeka i želi da bude zaveden. Ali ne, ja sam željela ulogu alfe i večeras ću učiniti sve što mogu da ta uloga postane moja. Ovo će biti rat moći, rat autoriteta.
Polako sam mu prišla njišući bokovima, gledajući ga kao da ću ga
skinuti samom snagom uma.
Promeškoljio se, zbog čega mi je osmjeh zatreperio na licu.
Nježno sam isplazila vrh jezika i prešla njime preko punih usana
promatrajući kako on hipnotizirano prati pokret.
Polako sam podigla ruku prema grudima. Zatim sam vršcima prstiju
dotaknula kožu ispod vrata te sam usporeno kliznula prstima niže do dekoltea tjerajući ga da pogleda u tom smjeru. Koža mi je bila hladna i vlažna na dodir, zbog nervoze i strepnje. Iako sam zavodila znala sam u kojem smjeru igra ide. Protiv volje sam morala priznati da sam nestrpljenje osjećala u preponama i grudima. Ti izdajnički dijelovi tijela su se sjećali kratkog užitka kojeg im je Tony zadnji put priuštio, pogotovo nakon toliko duge apstinencije. Tijelo nije zanimao slijed mojih kompliciranih i uzburkanih misli. Tijelo je za razliku od uma bilo jednostavnije u svojim potrebama i željelo je odmah!
Tony kao da je osjetio vrisak moje potrebe, naglo je ustao, jednim
korakom smanjio razmak između nas i našla sam se zarobljena u njegovim snažnim i krupnim rukama. Umalo sam se izgubila u osjećaju oslobođenja prve napetosti, ali sad me preplavila druga vrsta napetosti i čekanja.
Njegove usne su bile muževne, zahtjevne, mekane i čvrste u isto
vrijeme. Tražile su i uzvraćala sam više nego što sam željela dopustiti. Ruke su mi lutale po njegovom tijelu kao beskućnik na kiši tražeći sklonište. Bilo mi je potrebna toplina zbog čega sam prste ugurala ispod njegove majice. Glatka i mirisna koža. Milujući ga, prstima sam mu prešla na prsa i zaplela ih u malene dlačice koje su prijetile da će me izludjeti.
Morala sam se podsjetiti da idem polako. Da sam ja ta koja zavodim, a
ne bivam zavedena. Ovaj put nisam smjela dopustiti da brzamo, da nas strast pretvori u životinje, da nam oduzme ljudske osjećaje. Morala sam ga natjerati da me doživi ženom, a ne samo objektom svog zadovoljenja.
Usporila sam pokrete ruku, ritam svojih bokova i jezika. Slijedio me
tako lako. Želio je vidjeti zašto sam usporila i gdje će to voditi. Ali nisam smjela pretjerivati u nježnostima, jer muškarci koji nisu imali emotivnu povezanost sa ženom koja im želi udijeliti nježne dodire i još nježnije poljupce, odmah traže vrata za bijeg, jer njih zanima samo tijelo ne i duša. Morala sam pronaći vagu, zlatnu sredinu kako da ga usporim dovoljno da usadim sjeme nježnosti, a opet da ga ne uplašim tražeći od njega ono što mi u ovom trenutku nije mogao dati: nježnost i pažnju.
Morala sam mu dati do znanja da imam kontrolu, da nisam žena koju
se može iskorištavati. Ne, ja sam ta koja iskorištava. Stoga sam zaustavila poljubac, stavila mu dlanove na prsa, zavodljivo podigla pogled i pogledala ga duboko u oči obećavajući mu igre bez granica uz razigrani osmjeh. Polako sam se odmaknula, dlanom desne ruke sam klizila niz njegovo tijelo sve dok se nisam zaustavila na njegovoj krupnoj šaci. Uhvatila sam ga nježno za ruku i još nježnije povukla prema spavaćoj sobi i dalje ga gledajući, obećavajući. Slijedio me opijen događanjima. Imala sam kontrolu i zadržat ću je do kraja.
Ušli smo u polumračnu sobu.
Kad je pokušao upaliti svjetlo zaustavila sam mu ruku i položila je na
donji dio svojih leđa te ju polako gurnula niže, još niže. Već iduće sekunde on je zaboravio na svjetlo. Položio je svoje čelo na moje, zatim me poljubio tražeći da ispunim obećanja.
Stavila sam mu ruke oko vrata povlačeći ga bliže. Produbila sam
poljubac, strastveno sam uzimala sve što mi je davao. Njegovo tijelo se privijalo uz moje kao da me želi progutati. Pustila sam ga da divlja nekoliko trenutaka zatim sam ga opet smirila. Bila je to igra mačke s mišem.
Opet sam se odmaknula samo nekoliko sitnih centimetara i
pogledala ga, ozbiljno, strastveno. Odmaknula sam se dovoljno kako bih mogla uzeti krajeve njegove modre majice i polako je povlačiti uz savršeno definirane trbušne mišiće razotkrivajući tanku liniju dlačica koje su nestajale ispod pojasa na njegovim trapericama. Nastavila sam povlačiti majicu preko širokih prsta i izražajnih ramena kad je podigao ruke kako bi mi pomogao. Kad sam mu skinula majicu odbacila sam je u kut sobe i spustila ruke niz njegova ramena, bicepse i podlaktice, zatim sam naglo, ali nježno prešla noktima preko njegova trbuha. Zgrčio se zbog iznenadnog dodira, zadržao dah dok su nokti bili na njegovoj koži i glasno dahnuo kad sam odmaknula ruke. Nasmiješio se.
- Zvijeri – šapnuo je.
Znala sam da će mu se igra svidjeti: ubrzano – polako, izmjena strasti i
nježnost i sad je bilo vrijeme za nastavak te izmjene. Uhvatila sam ga za zatiljak i povukla k sebi u strastven poljubac. Priljubila sam tijelo uz njegovo osjećajući njegovo uzbuđenje na dnu trbuha. Tijelom mi je potekla struja.
On je ugurao ruke ispod moje tanke košulje i počeo petljati po
grudnjaku pokušavajući ga raskopčati u čemu je uspio već iduće sekunde. Zna što radi. Ima mnogo iskustva – pomalo ogorčeno sam pomislila. Neznatno sam odmahnula glavom.
Nakon ponovnog divljanja u kojem mi je otkopčao grudnjak i skoro
strgao košulju opet sam ga usporila i odgurnula od sebe nekoliko koraka. Stavila sam mu dlanove na prsa i usmjerila ga prema unatrag sve dok nije udario o rub kreveta, zatim sam ga usmjerila da sjedne nakon čega sam se odmaknula unatrag i počela se polako i zavodljivo izvijati. Veoma usporeno skidajući odjeću sa sebe dio po dio. Opustila sam mišiće, rastjerala sve grčeve nelagode i prepustila se muzici koja mi je odzvanjala u glavi. Kroz polu zatvorene oči vidjela sam koliko uživa u predstavi. Kad sam ostala samo u crnim svilenim gaćicama decentnog kroja, Tony je strgao traperice sa sebe. Približila sam se krevetu i naslonila se na koljena gurajući ga svojim tijelom sve dok nije legao, a onda sam polovično legla na njega pridržavajući se rukama. Dopustila sam da ga moje grudi miluju i draškaju. Zatvorio je oči i uzbuđeno uzdahnuo.
Započela sam ples jezikom po njegovom tijelu izmjenjujući lickanje i
grickanje. Na svaki maleni ugriz on bi se grčio od zadovoljstva i neočekivanog dodira. Neizvjesnost kad će se moji zubi zariti u njegovo tijelo izluđivala ga ja. Znala sam to po njegovom ubrzanom disanju, po uzdasima zadovoljstva. Nježnim povlačenjem skinula sam mu bokserice koje su razotkrile predivan dio njegova tijela. Ja, koja sam zaista mrzila muški rod, stala sam i divila se ovom muškom tijelu kojeg je Bog veličanstveno obdario od glave do pete. Zaista je bio pravo umjetničko djelo, priznala sam to željela ili ne.
Tony me pogledao smješkajući se, svjestan da uživam u njemu.
Međutim, to me razljutilo, ta njegova arogancija zbog koje je pretpostavljao, očekivao da će se svaka žena diviti onome što joj izloži. Pa što ako je bio božanstveno građen, to ga ne čini božjim darom ženama! Došlo mi je da ga okrenem na trbuh i dobro izlupam po stražnjici. Zbog te slike licem mi je preletio osmjeh. Platila bih sve samo kad bih mu mogla vidjeti izraz lica ako bi to učinila.
A onda sam shvatila! Tony mene treba više nego ja njega! Ja sam
njemu izvor informacija, a večeras sam mu servirala najprimamljiviju od svih: Salvadora. On će me tražiti bez obzira na sve. Da! Mogla sam si priuštiti malo veselja i zabave! Samo maleni poklon za sebe.
Odjednom sam ga povukla i okrenula na trbuh i svom snagom, što
sam snažnije mogla opalila sam ga otvorenim dlanom po stražnjici. Zvuk je odzvonio u tišini sobe, nakon čega je uslijedio njegov zaprepašteni uzvik. Cijelo tijelo mu se zaledilo, a njegov profil ( sve što je sam uspjela vidjeti od njegova lica ) odavao je krajnje zaprepaštenje i nerazumijevanje. Šok! Izraz kojeg nikad neću zaboraviti. Eh, to je bio poklon života, ukradena nagrada. Prije nego je Tony shvatio što se događa, skupila sam svoju odjeću, nespretno je navukla i na izlazu mu dobacila pogled iznimne sreće dok je on i dalje bio u šoku.
Vjerojatno je prvi put doživio da je žena odjurila nakon što se
razodjenuo i pokazao joj svoje savršenstvo. Osmjeh na mom licu se proširio toliko da me zaboljela vilica.
Napustila sam njegov stan uzdignute glave.
Copyright © 2013DajanaAjdučić
24
petak
svibanj
2013
'SPIG'-ov GOST UREDNIK - ANTUNTUN
narodnapolitika
Pozdrav!
Nakon što se gospodin Antun popiškio na moj prvi prijedlog da bude urednik dao sam mu rijetku priliku da uzme literarnu kuburu i ubije 'SPIG',a on ne da ga nije ubio već se upisao zlatnim slovima u 'SPIG'-ov HALL OF FAME.
Ne znam za Vas,ali čovjek stvarno ima duha i svaka čast.
Za one koji žele znati više spomenut ću da je od jučer pokrenut 'SPIG'-ov FACEBOOK DELUXE EDITION'. S obzirom da se u fejs razumijem kao Mara u krivi kurac nemojte mi zamjeriti početničke greške,a svi fanovi koji žele uživati u tom Facebook izdanju neka naprave korak naprijed.
Di ćete Vi papci?
Toliko od mene!
A sad uronite u čaroliju!
ANTUN-TUN SAMO NA 'SPIG'-u!
LEGALIZACIJA
Sve što ste oduvijek željeli saznati o legalizaciji ... o tome, kasnije!
Uvod
Prvo,malo engleskog za početnike:
Handle with care - rukuj se s carem
- dogovori se s carem
- kompozitor Händl sa kerom
(objašnjenje: engleski je jezik s mnogo fraza koje imaju različita značenja, pa je za njegovo učenje potreban učitelj ili učiteljica koji uz ta znanja imaju i pravilan izgovor. Studentima se preporučuju dvije profesorice (radi pristupačnih cijena, op. ur.): prof. Kosor i prof. Antičević-Marinović). Za kolege i kolegice slovenskog govornog područja (tukaj, tudi, na slovenščini) tu je prof. Alenka Bratušek, prosim lepo.
Što je SPIG?
Nije lako napraviti dobru epizodu, ni SPIG-a, a niti bilo kojeg drugog bloga bez truda i znanja. Stoga, iako nisam ostao trudan, pred Vama je (i onom sedmoricom vjernih koji ostavljaju komentare) jedna briljantna epizoda, pravi dragulj pisane riječi! (ovaj je gori od samog Igorowskog, ili Igy samo laže da ima gosta urednika?). Hm...
Krenimo...
Sex. Zapravo, sport.
Urednici SPIG-a u početku su željeli pisati o sportu, no kako su to ipak pametna bića, stavili su radije sex kao prvu riječ u skraćenicu SPIG-a, znajući da sportske stvari i onako nitko ne čita...No, bez obzira na taj marketinški trik u početku su imali od nula do jednog čitatelja koji su ostavljali komentare...danas je stvar puno drugačija, SPIG se čita od Vardara pa do Triglavaaaaaa, od Đerdapa pa do Jadranaaaaaa... (dalje neću, jer ćemo izgubiti jednog cijenjenog čitatelja i komentatora).
Njihovo je poslanje na Blogu bilo sasvim jasno: puno dobre zajebancije i obrazovanje neukog puka*. No, dok humor ima svoj smjer i puno ga ljudi shvaća, školovanje se neuka puka otelo kontroli iz jednostavnog razloga što je obrazovanje proces od potpunog neznanja prema intelektualnoj neizvijesnosti... (što ovaj tupi). I što je ostalo? Ma, predivan, intelektualni humor, začinjen crticama obrazovanja – upravo onoliko koliko blog-čitatelj može podnijeti...(I TKO GA NE BI VOLIO-OP.A.)
Primjer, kažete...Evo, npr. sport:
O sportu se zapravo nema što pisati: čega god da se Hrvati ili njihovi gosti (Ružo, Ružice) uhvate, odmah su u vrhu...Apsolutno je u tome nebitno da su Englezi izmislili nogomet ili Koreanci borilačke sportove, Slovenci skijanje(?? To je gruba šala...he, he), pripadnici Lijepe naše (i njihovi gosti) čine sve vrhunsko u sportu, samo da ne bi morali – raditi! Sad kad ste saznali tajnu uspjeha u domaćem sportu (športu), možete mirnije spavati. Jer, na ovome blogu sigurno nikada nećete pročitati slijedeće: Tko zaslužuje pismo u prvo proljetno jutro još neprobuđenog dana dok se vjetar smiruje u krošnjama drveća, grana, crnih od vlage tek zaboravljene zime?**.
*puk – narod, biračko tijelo, ovce
** antun, gost-urednik, iz neobjavljenog romana Sarajevska kronika
Uz sport, naravno, ide i – glazba (ili: A sada, sport i glazba):
24
petak
svibanj
2013
Nema naslova
soundofsilhouettes
Znam je napamet. Znam previše toga što nikad nisam rekao na glas. Znam previše toga što njoj nikad nisam… rekao. Nisam. Jebiga, nisam. I kad me novi ljudi pitaju, kad se upoznajemo, kad se istražujemo, šutim je. Šutim. Moram je šutjeti. Kad bih jednom počeo o uspomenama, kad bih naglas počeo pričati, ne bi stala pitanja. I svi bi htjeli znati sve do jedan detalj, čime sam povrijedio, čime sam povrijeđen. I pitali bi svi, svi bi zaključili, naslušao sam se toga, da nije tako trebalo. Nije. Nije, jebemu. Tako nije trebalo. I našli bi načine. Našli bi oproste i smislili kako pokucati nakon toliko godina na tuđa vrata. Ali, kako pokucati? Na koja vrata kucati?
Što kad zaobilaziš ljude koji pamte neke druge dane i kad ne možeš doći tim istim ljudima i reći pričaj mi, kako je, što radi, kako se osjeća, što se dogodilo, je li dobro, ima li koga, kakav joj je život. Ima li koga. Je li dobro. Je li dobro. Je li ona baš onako kako se nadam da jest. Je li?
Kako pitati? Kako čuti nije? Kako čuti nešto poput svašta je bilo? Kako? I što bih onda? Stat ću ispred nje. Pružit ću joj ruku. Pitat ću je kako je. Promatrat ću je. Gledati koliko se smije.
I što onda?
Znam je napamet. I nikad nisam rekao nikome, osim možda njoj ponekad, kakva joj je koža, kakvi su joj dlanovi, kakve su joj crte lica. Nisam nikome rekao kako joj miriše koža i kako joj miriše kosa i kako joj miriše vrat.
I iako se trudila sto i jednim šamponom promijeniti ono što voli, od jednog parfema nikad nije uspjela pobjeći. Pa je svako toliko ipak mirisala na čisto ljeto, na sunce. I kad bi stala ispred mene i kad bih je držao u plesnom koraku koji nije imao smisla jer nije pratio pravila, ona je mirisala na sunce i toplo disala u mene. Kao ljetni vjetar na ramenu. Kao sunce.
Spava skupljena. Sva se zgrči i spava uz rub kreveta. I onda tijekom noći preuzima teritorij. Prvo pruži ruku, opipa nešto, bilo što, onda se lagano pokrene i približava i približava dok se ne slijepi sa mnom. Tako spava. I kad ne bih legao na bok, gurala bi me dok ne bih visio s jednom nogom i jednom rukom preko kreveta. Njena leđa kao da uvijek nešto traže. Ali ako prijeđem na njenu stranu i ako legnem uz nju, cijelu noć se ne miče i budi se jednako skupljena kako je i zaspala. Tako spava. Tako je spavala. Skupljena i slijepljena. Prošlo svršeno vrijeme.
Ujutro kad se oblači sjedi na krevetu. Svako jutro istrese torbu, makne pola sadržaja u stranu, radi neki raspored, slaže, preslaže i onda i tu navodno nepotrebnu polovicu vrati u torbu. Svako jutro. I dvaput okreće ključ u bravi. I sveže kosu u rep i uvijek ga triput prepravi. I svaki drugi dan nešto zaboravi pa otključava vrata, trči unutra, spusti se pred ulaz, provjerava je li izvadila ključeve i još pet minuta mozga je li opet zaključala vrata. I ujutro se ljubi usnama. I samo usnama. Ako nema nikoga prvo me poljubi u vrat pa me onda pogleda, ako stojimo među ljudima samo me poljubi i nestane. Kad mi popodne dođe prvo me poljubi u vrat, onda me ugrize, onda joj gužvam leđa prstima dok tako stoji ispred mene i onda se pozdravimo. Prošlo svršeno vrijeme.
Dobro što je prošlo jer što više prolazi, to manje razbijaš glavu. Ne razbijaš glavu, samo se sjetiš ponekad i misliš kako život zna biti lijep. Prošlo svršeno vrijeme.
Da me pita kako sam, trebao bih reći dobro, ne lijepo. Dobro sam. A lijepo valjda ništa nije. Lijepa je možda situacija, tek koji trenutak, neka slučajna minuta koja zaluta u monotoniju. Ne vidi se to. Izvana je strašno zabavno. Putovati. Živjeti. Svratiti na večeru. Doći na neke propisane rođendane i obavezne proslave.
- Što je?
- Ništa.
- O nečemu mozgaš.
- O načinu na koji odlaziš.
- Dakle ipak je nešto.
- Jest. Iskradaš mi se iz stana kao da ideš od sestre.
- Iskradam?
- Iskradaš.
- Iskradam?
- Da. Pogledaš me i kažeš bok i nema te.
- Još jedna neuroza, ha?
- Još jedna neuroza?
- Proveo sam s tobom cijelu večer i cijelu noć i ti govoriš da se iskradam iz stana.
- Dobro. Kad se vraćaš?
- Ne znam.
-
- Pa ne znam.
- Dobro.
-
- A kako ne znaš?
- Lijepo, ne znam.
-
- Ne znam. Nemam pojma.
-
Što je problematično? Žena koja zna vidjeti. Žena koja te gleda i vidi te. Žena koja te sluša i osluškuje te. Žena koja te drži i osjeća te.
- Što je?
-
- Što je bilo?
- Ma ništa.
- Dakle?
- Ah…
- Reci.
- Lijepo si potamnio u Engleskoj.
-
- To je to? Nemaš komentar?
- Nisam potamnio.
- Dobro.
Što je problematično? Žena koja kaže dobro ne zato što misli zatvoriti temu nego zato što želi predahnuti za raspravu. Što je još problematičnije? Nemati opravdanje i ne htjeti lagati.
- Zvala sam te…
- Trebalo ti je nešto?
- Samo sam te htjela čuti.
- Sve u redu?
- Jest…
- Ne zvučiš mi tako.
Što je problematično? Kad je sjebeš. I kad ti oprosti. I kad je opet sjebeš. I kad šuti jer ti želi vjerovati. I kad je opet sjebeš. I kad se počne bojati.
- O čemu si htjela pričati?
- Ja… Gle… Mislim da bismo trebali prekinuti.
-
-
- Zašto?
- Jer...mi je jasno što se događa.
- A što se događa?
Što je sjebano? Kad shvatiš da te naslućuje. Kad shvatiš da te zna. Kad shvatiš da joj i neizrečeno nešto govori.
- Što se događa? Što ti je, kakav prekid??
- Nemoj me praviti budalom.
- Tko te pravi budalom? U čemu je problem?
Što je sjebano? Kad te zove imenom. Kad krene onaj dio razgovora u kojem svaka rečenica, svaka izjava, svaka namjera izgovaranja nečega počinje s imenom.
I kad misli da imaš drugu. Da tamo negdje s tamo nekom odrađuješ godišnji. A nemaš. A ne provodiš. A već si slagao pa zašto bi ti sad vjerovala. Pa nećeš započeti s prvom idejom koja ti padne na pamet, nećeš početi o solariju. Nećeš. Izgovoriš nešto glupo poput toga da biste trebali neki drugi put porazgovarati o tome, da si umoran, da… I onda nižeš laži i nižeš i daješ joj sve više razloga da te pošalje u neku stvar. I sa svakom izgovorenom rečenicom misliš kako će teže biti izvući se iz ovoga. I dođe ti da kažeš, dođe ti da joj kažeš bilo što, da je ušutkaš bilo kako, padne ti na pamet da kažeš da imaš drugu i da je moliš da ti oprosti samo da, eto, ušutite, da prvenstveno sam ušutiš jer ona nije ta koja laže. I dođe ti da joj kažeš. Da kažeš daj prekini.
Ali nisam ti rekao prekini. Nisam ti rekao da ušutiš. Nisam ti rekao ništa od toga. Toliko sam ti toga napričao. Ali onda sam ti rekao da nemam nikoga. Da sam s tobom. Da nemam nikoga. Nemam. Nikoga. I rekao sam ti da mi to moraš vjerovati. Nisi morala. Gledala si. Gledala. Gledala. Gledala. Šutjela i gledala. I samo si gledala.
Ne znam u kojem si trenutku povjerovala. Ne znam zašto si povjerovala. Zašto si povjerovala?
Zašto si ti meni vjerovala kad je jedina stvar o kojoj nisam lagao bilo ono nešto što smo imali? Jedino o nama nisam lagao. Zašto si vjerovala? Zar je bilo toliko očito kad lažem? Zar je bilo toliko očito da sam iskren kad govorim o nama?
Znam te napamet. Znam kako gledaš. Znam kako dišeš i mirišeš i ljubiš i voliš. Jednostavno te znam napamet, kakva si ujutro, kakva si pred spavanje. Znam kako izgledaš sretna, kako izgledaš tužna. Znam sve i jednu verziju tebe. Napamet te znam. Samo ne znam što te držalo kraj mene. I kad se čaša prelila.
24
petak
svibanj
2013
- Ah -
huc
Ah, toliko nepotrebnog uzbuđenja! Čitava ova fertutma oko gay-lezbian brakova samo je preludij u visoko-tehnološko društvo u koje smo već jednom nogom zakoračili i koje će u konačnici dovesti do aseksualnih jedinki (ostat će samo postojanje, spol više neće biti dio identiteta); u prelaznoj fazi do potpune nezainteresiranosti (polni nagon i reproduktivni organi = atavizam) seks će se vjerojatno upražnjavati sa mašinama koje će u čistom i sterilnom okružju pružati maksimalan užitak tj. rasterećenje novom čovjeku opterećenom novim zahtjevima svakodnevice. Pomisao da su se ljudi nekoć doslovno JEBALI! te se tako izlagali raznim neugodnim, a bogami i smrtonosnim spolnim bolestima u čovjeku sutrašnjice izazivat će gnušanje, odvratnost i prezir; nešto poput gnušanja današnjeg zapadnjaka pri pomisli na nečist u kojoj žive Indijci, Romi, afrički crnci, Aboriđini i drugi pripadnici trećeg, četvrtog, petog, kojeg li već svijeta.
Genetski modificirane bebe začinjat će se u epruvetama; kompletna trudnoća odvijati će se u savršenim uvjetima, ekvilibrijumu artificijelne maternice… Nema više divljanja hormona u trudnoći, suludih zahtijeva, postporođajnih depresija i sličnih govnarija. Samo Mozart, sestro, Mala noćna muzika i ostalo tra-la-la- la … Premda se rečeno doima kao science-fiction treba istaći kako već danas postoje artificijelne maternice koje su u mogućnosti iznijeti trudnoću od početka do kraja, no njihovu uporabu, baš poput kloniranja, ne dopušta etika. To će se vremenom promijeniti.
Djeca će kao DBP pripadati zajednici. Specijalizirani roboti skrbit će o njihovom «odgoju» tj. usmjerenju kao i o njihovim zdravstvenim, emocionalnim, psihičkim i drugim potrebama. Bionički čovjek kolonizirat će planete u sunčevom sustavu… Za 500 godina svijet će izgledati od prilike tako…
Istovremeno na planeti Čičkolits u sazviježđu Pimpis:
- Izvolite gospodine, svježi jajnici ženke homo sapiensa. Pogledajte kako su samo divne, narančaste boje.
- Pošto – upita doktor Kurjučić.
Zapravo raspituje se tek tako, u platnenoj torbi ima sve potrebne namjernice za Garakatus, jelo od furšinka, popovače, rumbatsnih trepetljikaša, sluzavih bakusa i perogina; jelo koje je rezultat dugogodišnje potrage za savršenim okusom. Na večeru pristižu dr. Fokner iz sazviježđa Brutalis, Pjenušlik Salitar iz sazviježđa Poantilus i dr. Frida Blej iz Banjgurasa.
- Svega 500 guldena epistolskih – kaže jajoglavi Šiptolio, trgovac ljudskim organima iz sazviježđa Ilirikus.
Dr. Kuirjučić odmahne rukom.
- Previše.
- Previše? Previše? Da ovo stigne svježe sa Zemlje moraš imati najbrži svemirski brod, model Abrazijum XCL-2000! S obzirom na to ovo je vrlo povoljna cijena. Pih, da previše!
Šiptolino prezirno pljune na pod.
Doc Kurjučić sjede u Ružičastog slona i naruči Blogn, osvježavajuć napitak sa planete Bimbo. Leteći poslužavnik sa pićem spusti se na stol. On otpije guc i pomisli – Ničeg boljeg od prvog gutljaja dobro rashlađenog Blogona. Zatim se posveti promatranju bioraznolikosti u kafiću.
Dva sata kasnije, u Malom Lošinju, karizmatik Judgović zapisuje upute o vječnom počivalištu:
... neka sanduk bude veći i dublji, 4x3m, i neka načinjen bude od stakla neprobojna, a potom dupkom ispunjen Jim Beamom, i neka moje nago, beživotno tijelo bude uronjeno u nj. Umjesto teškog mramornog pokrova ti stavi solarnu ploču što dovoljna bit će za vječno napajanje led lampi u grobu mračnom (tja znaš Johnny da ne volim spavati u mraku!) Kraj uzglavlja ostavi sljedeće knjige....
24
petak
svibanj
2013
Nema naslova
soundofsilhouettes
Sačuvaj si nešto za kraj. Mene, recimo. Sačuvaj me kao staru sliku koju ćeš izvaditi kad ti dođe i neće ti smetati činjenica što je stara, što je zgužvana od bora, što je sijeda ta slika, ne više najljepša.
Možeš li to? Možeš li me sačuvati za kraj? Umjesto mene? Misliš li da je izvedivo da me uklopiš u neki album života, da me ne zaboraviš jer me nema tko pamtiti? Nema me tko pamtiti, ili će me netko i pamtiti, ali neće to ni znati. Možda me netko podcrta. Možda me netko označi žutom bojom, kako mi treba, baš kako mi treba, baš mi tako i treba, da budemo iste nijanse. Rub mi se možebitno presavije. Što ako mi se označi točno određena stranica, jer valja, jer samo ta valja, i što ako nije moja nego tvoja? Što ako moje pisanje završi time da se svi sjećaju tebe, ovako poput mene? Bar će te se živo sjećati, s pet litara krvi, s bojom u obrazima, s nasmijanim očima, zaneseni tobom. Odavno ne znam što sam voljela. Odavno ne znam što se skrilo u tebi što je mojoj podsvijesti vidljivo. I nije mi jasno kako si se to uvukao u mene dok su mi se dani koprcali da se riješe sjećanja i slika. Nije mi jasno ni zašto su te slike ti dani vadili iz smeća. I zašto su te uokvirili u ladicu u kojoj samo slika stoji, da te slučajno ne bih srela dok tražim nešto sasvim drugo.
Mislim da bi me nešto trebalo sačuvati za kraj, da me dopiše, da me ostavi visjeti u zraku. Voljela bih da nešto ostane, nešto od mene što nikad nisam bila, što nisam postala, u što se nisam pretvorila.
Da mi nacrtaš budućnost. Možeš li to? Jednom. Nacrtati mi budućnost. Starost. Utjehu. To će mi biti utjeha. Da si od sadašnjosti stvorio siluete budućnosti, da si ih polio bojama, sijedom kosom, izboranim licem, umornog koraka. Mogao bi mi nacrtati štaku. Neku štaku i haljinu neku. Neku haljinu za stare bake. I ravnu, nisku obuću za stare noge. Možeš li to? Nacrtati prorijeđenu sijedu kosu? Možeš li me nacrtati kako drhtim i rano liježem i rano se budim? Možeš li me pozdraviti nakon što odem, kao da se ništa nije dogodilo, kao da sam još tu, samo sam negdje otišla, ali vratit ću se, svakog časa?
Ili me nazvati? Možda da me nazoveš? I da mi kažeš stara babo, kako si? A ja ću ti se smijati jer si još stariji.
Možeš li izmisliti neko vrijeme u kojemu pijem čaj za doručak i čašu mlijeka? Izmisli ga i ja ću piti čaj i ti ćeš sjediti nasuprot mene i skupa ćemo imati tri stoljeća na grbači. I umjetni kuk. I mrenu na očima.
Ili me vrati. Vrati me prije suncokreta, prije glazbe, prije plesa. Možeš li to? Možeš li me vratiti u neko vrijeme koje je bilo, čini se, prije sto života? Vrati me prije riječi i prije pogleda i prije dodira. Vrati me prije tebe i mene i prije naših nebrojenih pokušaja zbližavanja, vrati me prije naših ratova i svađa i mirenja. Vrati me prije mojih odraslih godina, prije tvoje kratke kose i povratka iz vojske. Vrati me prije onog osjećaja. Tamo želim. Prije osjećaja da imam nekoga. Jer sam godinama živjela bez ikoga. Jer sam se naučila. Jer sam bila sama. Pa me vrati. Uzmi platno i šaraj prstima neko vrijeme u kojemu sam bila sama, da te se ne sjećam, da te izbrišem, da izgubim taj osjet, da izgubim osjećaj. Onaj osjećaj. Vrati me prije nas.
Vrati me kad me već ne možeš oživjeti. Vrati me jer me nitko ne može vratiti. Vrati me gdje sam bila. Boli me glava. Nije me boljela. Izborana sam. Nisam bila izborana. Gladna sam. Nisam bila gladna. I nestajem. A nisam nestajala.
Nemam za čim žaliti, ali moglo bi biti lakše, moglo bi biti jednostavnije. Moglo bi moglo bi, moglo bi svašta nešto. Moglo bi olakšati što je ostalo. Moglo bi te ne iznevjeriti. A iznevjerit ću te. Samo tako. Otvorit ću ti korice za neke više ciljeve zbog kojih mi nećeš prelomiti rub dvadeset i osme stranice. Nećeš me podcrtati. Nećeš se ponositi. Nećeš me se sjećati. Moram te zapečatiti dok nestajem.
Za kraj ne želim sačuvati ništa. Za kraj želim pustiti i nestati.
24
petak
svibanj
2013
Crta sredine
magledolaze
Ja želja više nemam, ti znaš.
Moj rat je završen, ostale su tek sporadične bitke koje se nazivaju čišćenje terena. Ponekada samo nalikuju na rat jer su tu i tamo žešće, ali nisu to.
Odjeci su tek nekih drugih, odavno napisanih i provedenih planova napada i obrane.
Moje plovidbe završene su. Ne zato jer bi to morale biti nego zato jer sam tako odlučio. Zato jer sam stigao, kursom koji znadem oduvijek valjda.
Nepoznata mi je bila samo udaljenost/vrijeme.
Hodati sam tek počeo, ta što mi je drugo uopće preostalo? Prema cilju meni nepoznatom, jer su naprijed brda… Ne znam ih. Kamo? Sprava tako različita od one na koju sam navikao kaže da sam počeo uspon. Tako različita, a tako ista je ta sprava.
Visina ili dubina, koga briga?
Ti si visoko, a ja duboko pa se opet ponekada ipak vidimo.
Maglena jutra nizina, kada sve stoji i kada se sve, baš sve čuje – šapat, zveket, disanje, srce... misao - ili koprene koje se lijeno, mokro, kao dim sasvim druga mirisa, vuku po šumama i pašnjacima na većoj visini od potrebne, zapravo…
Koga briga, kad' ionako ne mogu to što želim...
Mogu živjeti tek, tek biti mogu. Čekati u nadi da ti čekanje neće dosaditi iako si mi jednom rekla da imaš vječnost na raspolaganju, al' tko bi ga znao…Žene, znaš…
Ne mogu baš stalno lagati si da sam taj koji odlučuje kada ćeš se pojaviti, ponekada nemam snage za to. I tada, samo tada, izrazito rijetko i usprkos tome na što si me upozoravala, što si me učila da mislim i osjećam… tada znam jasno i čisto i bolno bolno…
Bez tebe, dušo, ova crta sredine između dna i neba više nije isto mjesto.
Ili se vraćaj il' me pusti k sebi.
Nema trećega.
Biraj.
- Statistika Blog.hr
Zadnja 24 sata
26 kreiranih blogova
516 postova
695 komentara
490 logiranih korisnika
Trenutno
0 blogera piše komentar
9 blogera piše post
- O Blog.hr-u