Stil

Sve mi je Jasno,o Jasno

photonisa

Dani se vuku,a godine bježe
Jedva sam pohvatala vlastite misli i toliko toga mi se nakupilo u samo dva tjedna.Cijeli jedan život je prošao pored mene,u pišljivih 14 dana.
Ne znam bi li slavila svoju pobjedu i slobodu ili tugovala
U nježno pubertetsko doba uspjela sam pohvatati,kako ih je moja mati nazivala,sav ološ oko sebe.
Bilo je to šaroliko društvo vikendaša,mladih alkoholičara,narkomana,delikvenata svih sojeva,odbačenih i zaboravljenih


A ja sam...Slušala sam glasno glazbu,jako glasno od koje su moji starci dobivali nove sijede i pokoje mlado,krvarile su im uši dok sam se razvijala u buntovnicu,ali apsolutno bez ikakvog razloga.
Nisam dijete rastavljenih roditelja,umornog starog i ogorčene stare,moja obitelj je uvijek bila idila i čvrsti stup,ali to mi nije predstavljalo problem da se otrgnem iz njihovog gnijezda i odem u nekom svom pravcu.
Nikada nisam zaglibila kao ekipa oko mene,ali sam se igrala na ivici provalije.Nikakvi razgovori,monolozi,plač ni histerija nisu pomogli.Tjerala sam svoj neki čudni inat.
Razgovori sa psiholozima su urodili samo konstatacijom da imam jako razvijenu empatiju i da akumuliram tuđe probleme,doživljavam i preživljavam ih kao svoje,neki moj čudni totem pripadnosti i solidarnosti iako sam potpuno nesvjesna,bila daleko od toga.

S vremenskim odmakom od preko 10-ak godina staro društvo mogu prebrojati na prste jedne ruke,doslovno.Nisu imali svoj stup koji ih je izvukao,nisu imali zabrinutost i neizmjernu ljubav i strpljenje.
Još jedna moja duša je ugasila svoje svjetlo iza sebe,u samo fucking 32.godini.
Nisam išla na sprovod,vjerovala sam da tamo više ne pripadam.
Došlo mi je da navučem svoje stare,iznošene i pregažene crvene marte i raspalim Cobaina na cijeli glas da još jednom uši prokrvare,ali sam se sjetila da sam prestara za to i da to više nije primjereno ponašanje jer sam odavno zamjenila marte nekim novim obuvalima...I nisam...I neću...





She's a little lost girl in her own little world
She looks so happy but she seems so sad
ah ah oh yea oh oh oh yea
She's a little lost girl in her own little world
I'd like to help her I'd like to try
ah ah oh yea oh oh oh yea

BEOGRAD

alexxl

Beograd!

I ode on danas!

Odi, veslaj i šuti!
Nemoj mi neke fore.
Nazovem SB:
-alo, stiže,.... Pantelija, molim te pripazi na njega, a i da bude prvi,
maspater!, a i ovi svi naši!
-paaaaa....................
- ma jebi se, tako i nikao drugačije

I zovem danas pun kurac rodbine!

Aloooo, Srbija:
Žena pizdi, da koliko nofci!
Da kaj nofci tuko, nas bi šteli vidjeti, pa nek navijaju, nek nas gledaju.


OOooooo, kako sam sretan, oooooo, kako sam ponosan,
za Nas!
Za Hrvatsku, .........................




Ak je mogel Slovencima maznut medalju i pehara,
A valjda bu i
našima! !!!!


Sam da se razmemo, nama u kući je uvijek bila jedna jurišma,
a pošto smo pod zastavom R. Hrvatske,.........................

Draga ljubavnica

malavrana

Sjedim na terasi, na divnom današnjem suncu, pijuckam pivu, slušam mjuzu. Baš kako volim...opuštam se...gledam svoja dva haskija kako se igraju. Nikad nisu bile opuštenije. Predivne su.
Razmišljam o sebi, o svojim postupcima, o rizicima. Zašto volim raditi stvari na rubu? Uvijek na rubu..
Kao novinarka izlažem se prevelikom stresu, zdravstvenom riziku, još jednom burn out-u. Žudim za tetoviranjem, uživam i u procesu, bolnom, ali iscjeljujućem, pijem, tulumarim, gutam muškarce kao da su igračke. Nisam baš bila takva prije. Ili jesam, pa je ovo samo nadogradnja. Nakon devet godina veze i zajedničkog života, od čega zadnjih nekoliko godina nisam bila sretna, razumljivo je da sam luda. Ali nije samo to. To i je jedan od razloga prekida, osim što je tip bio kreten. Ne mogu se smiriti, kao da ne mogu "sazrijeti" i "odrasti" na način na koji to rade drugi. Mogu se truditi, puno raditi, biti civilizirana, i gotovo se praviti da sam odrasla. Ali nešto u meni, taj neki nemir, uvijek je prisutan i ometa me u "odraslom" životu...
Nemir, i jedan mali dio mene koji uvijek želi pobjeći, ma koliko sretna bila, koji želi otići bilo gdje osim tamo gdje stvarno jesam. "On the road again...".
Samo da mi je sjesti u auto ili u avion, i nestati odavde. Tjeskoba, od koje bježim, i kojoj se stalno vraćam, moja najdraža ljubavnica. Bol, koje nema, pa se vrati, kao nezdrava ljubavna veza. Želja za uvijek nečim novim...
Nikako da nađem tu svoju nišu, u kojoj ću funkcionirati poput "odrasle" osobe. Je li grijeh stalno se tražiti, stalno se nadograđivati, a nikad nije dovoljno? Ne znam. Neki kažu, super, to je genijalan i kreativan način funkcioniranja, neki kažu, bože, nikad nećeš odrasti. Ja iskreno ne znam što je istina, samo znam da je nemir moja niša.

Još jedan u nizu navučenih

legsvega1611

Kredit..

sjajna stvar za usrat si život
zacrtaš cilj i samo potpisuješ, javni bilježnik škrab-škrab, banka ugovor za pokrast te škrab-škrab, izjava da si idot škrab škrab
ne razmišljaš kako će teći otplata kada se zagovna stvar na tržištu ili živo ti se jebe kako ćeš ga otplatiti
jer pogled u budućnost, zamućen osjećajem da neki kurac posjeduješ (makar i od banke bilo) daje privid ružičaste boje
uvjeti suuuuper,
kamata za budale (potvrdio škrab-škrab)
zaplovimo na nesigurno more pasarom koja nakon što naleti na prvu hrid zvana tečaj švicarca, ostane bez pola pramca ...laganica nadire voda
banka ti postaje Neprijatelj br. 1
počinjem se dopisivati sa omraženom gospođom bankom Zagrebačkom
često šaljem mailove, nastojim poštovati pravila lijepog ponašanja pisanja e-majlova te ne psovati i pljuvati, samo sarkazam
nakon pregršt mailova gdje kukam k'o kuja nad zgaženim kučetom,
kontaktira me služba iz Zagrebačke usrane banke! valjda su se splašili da se bum hmoril , mislim pa koju mater se boje, pa imam suučesnilka u ovoj fatalnoj avanturi, odaziva se na ime sudužnik
službu pod imenom Rame za plakanje vodi vrlo ljubazna Sunčica Oblačak
zvrca me na osobni mob-slijede uvjeravanja, obasipanje bedaka sa hrpom nerazumljivih termina, ponude mi moratorij, tapšaju me preko telefona po ramenu, ali ništa konkretnog se ne mijenja
šmrc.....kontam, Pak su me izjebali...
brojim dane do kraja otplate nesrenog kredita
zbrajam gubitke...pa prestajem, odveć me raspizde
gubim autritet kao član zajednice..
kao otac....
kao suprug.....
"Jebo te kredit" - promrmljam svakog 14-og u mjesecu kad izlazim iz poslovnice i pičim dalje.

Uvijek postoji razlog za osmijeh...

flekica

Ona uživa...
nije ju briga što se nisu dugo vidjeli,
nije ju briga hoće li se ovaj vikend on pretvoriti u ono što je bio prije njih,
nije ju bilo strah...
Drago joj je jer je shvatila da ga je prihvatila onakvog kakav je,
a ne kakvog ona misli da može napraviti...



Bila je svjesna da ova situacija nije bila idealna za nju,
i da ju je inače to umaralo,
ali prihvatila je one trenutke kada su zajedno i kada joj je lijepo s njim,

uživa u trenucima i sretna je...
sretna je kada je s njim, ali i kada je daleko od nje,
o njemu ne ovisi njezina sreća...



jer svi mi nosimo sreću u sebi i koliko smo sretni ovisi o nama samima,
a ona je sretna...
ima sve što joj je potrebno za sreću...
poznata je po optimističnosti...
evo sad je nabacia osmijeh na lice,
tako lako,
tako prirodno,
tako iskreno...

...a katkad je i ona mene...

tu-sam

Privučena mistikom rezbarenja srca olovkom, s Nerudom sam davno prije razlikovanja ljubavnih od očajnih pjesama zavirila u saudade labirint.
Ili sam, rođena izrezbarena, lošim odabirom kroz isprepletenost svojih i tuđih riječi samo tražila izlaz?

Sad znam da je noćas bih mogao napisati jedna obična očajna pjesma.

Nekim se glagolima umanjuje značenje kroz pogrešna vremena. Prošla svršena. Jednako kao i buduća.

...volio sam je, a katkad je i ona mene...

Ne može to tako, barba Pablo.
Voljeti je glagol sadašnjosti.
Bezvremen trenutak, opip zatvorenim očima, prihvaćanje bez uvjeta, nezaborav, prisutnost.
Kad se trenutak raspline kroz vremena, zaboravlja se dodir naslijepo, prisutnost postane gušenje.
Da poprima da,...ali izraz.

Opip Baltičkog pijeska pred kućicom (koje – ni kućicu ni pijesak ni Baltik nikad nisam vidjela) ne može mi zamijeniti gruda šute pred novogradnjom pa makar bila i deset metara do mora.
Neka su rezbarenja izgubljena u labirintu da traju.
Ne podnose promjene.

Just a little bit broken...

dreamerspages

Ja sam osoba koju su puno puta povrijeđivali. Osoba koju često nisu voljeli, i koja je imala jako malo prijatelja. Još uvijek nisam sigurna zašto. Možda jer ljudima kažem što mislim, ne volim pričati iza leđa. Možda se ne mogu nositi s tim? Koliko sam puta sjedila sama u sobi i plakala, plakala i pitala se što sam im tako grozno napravila da me ne vole i kako da to ispravim. Uvijek sam se trudila biti dobra prema svima,pomagala sam kome god je trebalo, no oni bi me na kraju svejedno iskoristili kao temu za tračanje. Mislila sam kako me je poršlo. Daleko sam od svih njih, u novoj sredini. Mislila sam kako sam zaboravila. Ispalo je da nisam. Jedan događaj otvorio mi je stare rane, i vratio sjećanja koja toliko jako želim izbrisati. Ne želim se opet nositi s tim. Pitam se zašto ljudi pronalaze sreću u svađanju i vrijeđanju drugih. Zašto su toliko ne zahvalni, sebični i zli. Ne mogu se pomiriti s nepravdom, to je ono što me najviše boli.
Osjećam se kao da stojim na mjestu... Kao da se svima događa nešto novo i lijepo, a ja.. Ja sam ostala na istom.

Prst u sendviču

indijanka-vegetarijanka

Ryan Hart, četrnaestogodišnjak iz Michigana, u svom je sendviču s govedinom iz lokalnog fast fooda Arby's pronašao ljudski prst. Nakon ovoga zbog šoka je završio kod liječnika i pije lijekove za smirenje te ne može spavati. Sve se dogodilo tako što si je radnica koji reže govedinu automatskim rezačem odrezala komadić prsta, a kolege nisu ništa shvatile (!!) te su nastavile sa završavanjem narudžbe. U fast foodu su izjavili: 'Želimo uvjeriti svije korisnike da smo predani stvaranju kvalitetne hrane koja je sigurna i za kupce i za okoliš. Duboko se ispričavamo zbog ovog incidenta, ali ističemo kako je ovo izdvojeni incident te je nakon njega cijeli restoran zatvoren i temeljito očišćen i ponovno otvoren uz suglasnost Ministartsva zdravstva.'

Ovo nije prvi slučaj da se nešto čudno kuha. Neki od primjera su i:

2005. godine jedan je muškarac tužio Arby's da mu je poslužio sendvič s piletinom na kojem je komadić ljudske kože.

2011. godine muškarac je u svojoj pizzi pronašao krvavi flaster.

2011. godine Teksašanka je pronašla ljudsku krv na svom pomfriju.

Ove godine zabilježeno je da je radnik u McDonaldsu pljunuo u dva čaja kada su ih potrošači vratili jer nisu dovoljno slatki.

Menadžer u Kentucky Fried Chicken dao je otkaz radniku koji nije želio poslužiti komad piletine koji je već star i ima plijesan na sebi.

Stranica kfcmademesick.com bilježi koronike problema restorana pa tako u gore spomenutom lancu restorana ističu štakore i druge životinjice koje prenose bolesti, zaraze salmonelom te čak zavoje i žohare u hrani.

Jedno je američko istraživanje pokazalo da među 10 najpoznatijih i najposjećenijih fast foodova njih 60 posto je dobilo prijavu za kršenje higijenskih uvjeta u zadnjih godinu i pol. McDonalds, Taco Bell, Wendy's i Burger King muče štakori u prostorima gdje je hrana, insekti, bakterije koje se stvaraju na hrani koja dugo stoji te loša higijena radnika koji rade s hranom.

Kako je u Lijepo našoj, nitko baš ne grebe ispod površine, ali sudeći prema onome što se čuje od rođaka koji preko ljeta rade u restoranima na moru te i samom pogledu na neke čevapdžinice, ali i i na onu TV emisiju koju je vodio onaj Francuz... možda je i lošije nego u SAD-u?

moje muško ja

aniram

Nisam jutarnji tip. Mislim, nisam od onih koje se probude, i odmah su ispeglani, našpanani i odmah krenu cvrkutati i planirati i skakutati i jupijej. Ali, svejedno, znam se dobro osjećati ujutro. Dobro kao debeli, nepočešljani, grdi i nadrkani muškarac. Tako se najčešće osjećam ujutro. I super je to.
Kad šećem psetance po kvartu i osjećam se kao grdi muškarac s kojim se nitko neće kačiti, jer je svakome jasno da se s njim nije dobro kačiti. Jer je velik, i nepočešljan, i krmeljav, i bez srama daje do znanja da ga boli kurčina, dok takav šeće psetance po kvartu. A i ako mi neki drugi vlasnik nekog drugog psetanceta kaže dobro jutro, moje dobro jutro bude ono pravo izrašpano, alkoholičarsko, od kojeg nitko ne dobija dojam ničeg dobroga, nego samo ono pravo, testosteronsko, zabisigaudupe to tvoje dobro jutro. Ili, nisam raspoložen, ali eto ti ga i tebi to tvoje jutro. Jer sam faca.
Mužjak me isto voli ujutro. Kaže on da, kad sam tako jutarnje natečena, da mi se onda sve bore ispeglaju pa izgledam kao djevojčica. A pojma nema pritom kakvom se mačo grmalju, ustvari, obraća...

Sretan rođendan, Ljubavi moja

teutinaljubav

Speed of sound.

ibelieveinmiracles

Ovih dana od 7. odkada sam pisala prošli post - hm, pa ništa posebno ustvari..
Nemam niti danas previše inspiracije, pa neznam koliko će dugačak biti post.

Ovih dana služam glazbu, najčešće Coldplay i... Bajagu. Stvarno su pjesme predobre jer obožavam takve pjesme, osjećajne, pune života,
inspiracije, ljepote. A kada mi se da slušam onaj najžešći dubstep ili d'n'b. Black / White. Hahaha.

Danas je petak - napokon. Svaki tjedan išćekujem taj petak, a onda kada dođe, poslije njega su samo 2 dana vikenda i onda opet škola.
Primjećujete da nemam inspiracije, jelda?

Upoznala sam nove ljude. Nove prijatelje. (To nisam još bila rekla - ali dvije "najbolje prijateljice" nakon 4 godine su me izdale i itd. Neda mi se uopće više ponavljati ta priča jer da te osobe vide kako sam ja opisala to sve - rekle bi da to nije istina. A znam da sam upravu. Da su tu priču gledali 10 ljudi svih 10 bi sada reklo da sam upravu. Ali okej. Ne trebaju mi takve osobe u životu jednostavno i gotova priča. Najgore osobe koje sam ikad upoznala po tom svom ponašanju, ali to je ono: ,, What doesn't kill you makes you stronger. " )
Znači upoznala sam nove ljude i onda tek tada sam shvatila da nikad nisam imala prave prijatelje/ice. Jer ovo prijateljstvo koje sada imam sa tim predivnim ljudima je toliko snažno i jako da im mogu reći sve i da nikad nisam imala bolje prijatelje/ice od njih. Pola njih upoznala sam u izviđačima, a još sam se sprijateljila sa jednom curom iz škole. Onako - okej smo si.

Još nešto...:
Ovaj blog mi puno znači i mogu reći sve što želim i na neki način se ispuhati.
Jedna osoba poznata zna da imam ovaj blog - pa možda i promjenim adresu ili tako to jer neželim ovdje poznate ljude koji su već
puni predrasuda prema meni i ljude koji su me povrjedili. Samo da se zna.

Neopisivo mi fali ljeto. Nije najdraže godišnje doba, ali imam tada rođendan i nema škole.
NEMA ŠKOLE. Nemoram svaki dan učit, pisat glupe zadaće iz matematike i učiti onaj preeeeeedosadni hrvatski koji totalno ubija.
Ljeto, požuri!

I još nešto... što još nisam rekla na ovom blogu, haha.
Nemam simpatiju. Iskreno. Možda bi čak i htjela imati, mislim ima dobrih dečki i sve to,
ali niti jedan mi se ne sviđa. I tako... Haha, ali uvijek imam nekog na oku ko mi je samo simpatičan. To je sve.

Za sada mi netrebaju nikakve simpatije, samo prijateljstva.
I dobri savjeti.

Mljetovitost (2)

auzmish

... i kao sa tom ljubavnicom, koju upoznaš, s kojom budeš i posve si uvjeren da vam je to i prva i posljednja jutarnja kava skupa, pa se nekako nesvjesno ušuljate u trajanje, i uzimate si vremena, otkrivati jedno drugo, nesvjesno predući neku samo vašu mrežu trajanja i fragilnosti kroz vrijeme, prostor, osjećaj - tako je i to s Mljetom.
Ako dopustiš da bude.

Moj Mljet ove je godine procvao opuštenije, detaljnije, skrovitije. A možda me tek zrcali malo više, a meni godi.
Vrsi su, gdje su uvijek bili. Polače i dalje šute trpno.
Goveđari i dalje skrivaju tajnu vremeplova.
Najljepša brodica nepovratno se raspala.
Tek, u zelene, plave, žute, u kamene, sjenovite, galeblje kliktave tonove uronio sam nijemo.
A izranjam tek polako, otvorenih očiju, sporiji od srebrnastih mjehura što drhtuljavo lebde prema površini moga mora, mene, nas...

Nema naslova

krajnosti

Nema naslova

umbra

Pisati o dokolici i nekom svom slobodnom vremenu je lako, ali o onom ozbiljnijem dijelu dana je malo teže iako bi i jedno i drugo trebalo biti isto. To kada se čovjek dohvati tih nekih ozbiljnijih tema onda se uvijek pitaš da li je to ok, da li je to opravdano i svašta. Možda je malo nefer ili nekorektno bilo govoriti ružno o političkoj stranci koja je izgubila vlast i sada kao slobodno mogu iznijeti svoje viđenje onoga što su radili i kako su živjeli. Ali trebao bih to pravo imati i da nisu izgubili, jedino što sam glasniji možda trebao biti prije petnaest godina, ali to je odgovornost koju dijelimo svi kao društvo, valjda. Ovisi kako se gleda, jer ako se ta odgovornost podijeli na pojedince, onda je puno veća, jer puno je lakše sakriti se iza mase i reći zajedno smo šutili i puštali sve to da se događa. Možda smo svi zajedno i učili kako se živi u nekom slobodnom sustavu, na tržištu kapitala i općenito kako se upravlja s onim što imamo. Ali ostaje činjenica da su oni koji su upravljali u slobodnom sustavu za vrlo mali broj godina stekli daleko puno više nego oni koji su upravljali u onom sustavu koji nije bio slobodan. Ali po načelu podobnosti, koje više nije bilo toliko aktualno ni u onom neslobodnom sustavu, dapače, pred sam kraj taj sustav je bio poprilično civiliziran, za razliku od hajdučije koja se demokratskim promjenama oslobodila, kao da su se novokomponirani drugovi još više okuražili i još slobodnije uzimali u ime partijskih zasluga. To je sada stalo, možda na vrijeme, a možda ćemo se urušiti sami od sebe jer nećemo moći platiti tu njihovu pljačku, za koju smo djelomično sami krivi, jer, eto, živjeli smo u slobodnom društvu, pa zašto bi im branili da rade što hoće.....okvire te brutalne otimačine ne mogu shvatiti na nekoj državnoj razini, jer su ti iznosi preveliki da bih ih uopće mogao pojmiti, ali tu u mom nekom mikrosvemiru je moguće da se nešto slično dogodilo. Obzirom da postoji određena sumnja, sumnja, ponavljam, nitko nije optužen za bilo što, mogla bi moja građanska dužnost da pitam što se dogodilo, ako već neću pitati iz razloga što ću to morati plaćati jednog dana ako bude potrebno nešto plaćati. Spreman sam za svoje pogreške odgovarati ako se utvrde, kako da kažem, da ne bi bilo da sam ja tu sad nešto pametniji od nekog drugog. Zapravo je ružno sve ovo što sam napisao i vulgarno na neki način, jer umjesto da se bavim nekim ljepšim stvarima, ja tu razmišljam o prljavštini i ružnoćama. I to mi je baš jadno i nisam uopće dobre volje zbog toga. Ne znam kako da to sve skupa popravim. Glupi neki pravednik. Vječito u nekom raskoraku, te bi bio neki tamo veseli debeljko, te bi bio neki tamo vitak ozbiljan čovjek koji gleda svoja posla, a između malo malo pa upadnem u ovaj neki demokratski mrak. Bljak. Nije cilj nikoga unesrećiti ili nešto, ali ako ću biti paziti kako živim (ako uopće ima nečega takvoga u meni, možda si samo umišljam da pazim na to kako živim), zašto bi onda mirno gledao kako druge baš boli ona stvar i rade kako im drago. Ne mora to biti samo nekakva građanska svijest. Nisam ni ja svetac, kako da kažem, ali ipak imam bar nekakav osjećaj srama. Seljačina.

Da je kuća dobra i vuk bi ju imao

angelique

Priznajem, praštajte mi pola u startu, jebivjetar sam po vokaciji. Pokojni stari je uvijek ponavljao: "Da je kuća dobra, i vuk bi ju imao." - o koliko stvari koje je govorio nisam zabilježila nijedan engram, ali ovu sam uzrećicu brzo prihvatila kao svoju. Naslijedila sam od staraca gen za "jebivjetrarenje i džabalebarenje" valjda, jer kad me zasvrbe stopala, moram im udovoljit, bar malo.

Ponekad se osjećam klaustrofobično u svom rodnom kraju, spopadne me osjećaj da me brda i more pritišću nemilice i samljet će me ako se ne pomaknem bar županiju dalje. Nemam velike prohtjeve, imam samo velike želje koje čekaju strpljivo u redu na šalteru kod tete Zlatne Ribice. Teta je divna, sve bi ih ispunila, ali me najčešće iz mog Ministarstva financija poliju lavorom hladne vode, i onda se rezignirano prepuštam ostvarivom - rijetki slučaj kad se uspijevam zadovoljiti manjim :P

Želje sam oplakala, vrijeme je za pokret! Gdje? Nebitno! Bitan je "muving"! Pristajem na sve: kava tri "sela" dalje, kupanje na najbližem otoku, proslava rođendana u vikendici u Gorskom kotaru, trodnevni ribolov u Dalmaciji, poslovni put u metropolu, samo me pusti da halapljivo žderačim kilometre. Usrećuje me lutanje, s ushićenjem svaki atom moga bića urla: "Jer ja sam skitnicaaaaa, ne drži me mjestoooo....", prije nekih putovanja ne mogu često oka sklopiti i cijelu noć preživljavam između jave i sna iščekivajući polazak, k'o osnovnoškolka pred ekskurziju.

I napokon.... napokon, kupim prnje, sve što se može izjaloviti ode baš tim tokom, a ja vršim brutalnu čistku nad bahatim problemima koji su se drznuli pojaviti baš kad ja negdje idem, kasnim svega adrenalina radi, sjedam u auto, vadim obaveznu opremu - cigarete i upaljač da budu dostupni nakon svega dva tapkanja blizu mjenjača, mobitel, Garmin čisto društva radi, još topao, friško zapržen CD da me hrani leitmotivima za ovo novo putovanje. I da, konačno, dokopala sam se otvorene ceste, gladna i presahla od želje da negdje idem. Gazim makinu nemilo, svega 10, 15 kilometara da se iživim, blendam k'o istinska balkanuša u lijevoj traci i u strahu pogledavam u retorvizor da li mi se približava nešto bjesnije od mene, ne d'o bog, nekakav presretač.

Adrenalin perucka, još jedan veseljak mi se prilijepio za guzicu, ali ne dam se... možda nisam najbrža, ali sam prva. I onda, dok mi se još tresu noge, kao nakon višestrukog orgazma, nadrogirana svojom dozom gluposti, dopustim svom limenom ljubavniku da uzme daha, otvaram prozor, palim cigaretu, tiho krstarim brzinom svega malo iznad propisa, gušta radi... i sad sam svoja. Bijedni li su moji suputnici, nema stajanja do odredišta, najdraži su mi kad svi pozaspu, onda se nikome ne jede, ne pije, ne piša, ne drka. Najbolje se putuje kad putuješ sam.

I stigla sam, sustigla sam svoje želje, odredište me dočekalo s veseljem, raširenih ruku, nisam kod kuće, otišla sam, oduševljena sam. Novo mjesto, nova zanimacija; izgnala sam iz sebe svaku otužnu primisao, problemi su skliznuli s mene kad sam izvukla ključ iz brave, sreća će me utopiti kao lavina, pogotovo ako me tu netko čeka - kristalno čista sreća.

Noćim u krevetu koji nije moj, koračam ulicama i proplancima koji nisu moji, uživam u onom u čemu nikad ne bih mogla kod kuće - uživam u tuđini. Sva osjetila rade kao sumanuta, doživljavam sitnice, uživam intenzivno u svim užicima i cijelo se vrijeme pribojavam kraja u malom, potisnutom, djeličku svijesti.

Kada moram spustit zastor na još jedno putovanje, hvata me očaj. Imam osjećaj da mi se nutrina buni i rida kao dijete koje se bacaka po podu trgovine igračkama nakon što je čulo "ne". Povratak kući je uvijek spor, kao da ću ga tako značajno odgoditi, tako sjetan, po povratku produžim na svega još jedno piće s društvom koje se gubi u nekom pubu, samo da se aklimatiziram na ideju da se moram vratiti kući. Naučila sam da je oporavak od putovanja jednako dugačak kao i putovanje samo, ali nikad nisam naučila cijeniti povratak i toliko ga mrzim da se gotovo s gnušanjem pitam jesam li išta stvorila kod kuće, kad se tome nemam potrebu vraćati.

Osjećam se prokletom zbog potrebe da lutam u malim dozama, ali često, osjećam se blaženo što me moj suprug razumije i pušta mi na volju da 4 ili 5 dana u tjednu izbivam iz kuće, da li uz kartanje i kavu, pijanku u četvrtak ili produženi vikend s babinjakom. Trebala bih mu dignuti spomenik što poštuje moju predimenzioniranu želju za slobodom bez obaveza; u tom sam pogledu istinski sretna žena.

Za dva dana idem na izlet, moje ushićenje je djetinje i nerazumno; okrenula bih planetu da mogu lutati, gazim sve prepreke pred sobom da bih mogla otputovati, boljet će me uvijek kad se budem morala vraćati i sve ću izlike naći da bih odgodila neizbježan povratak mjestu koje su me navikli da zovem dom. Ali nema veze, za dva dana ću se ponovno nahraniti, zasititi na neko kraće vrijeme... možda samo zavaravam svoju veliku bijesnu, vječito izgladnjelu, zvijer lutalicu.