Stil
cool
Uključi prikazivanje slika19
srijeda
lipanj
2013
Trešnjevka na obali žutog mora
nepoznatizagreb
Snimio: Vanja
Svakog jutra uživam u pogledu na prekrasno žuto more .... blješti na jutarnjoj svježini, njiše se na blagom povjetarcu, unosi ljepotu u svoj okoliš ...
Snimio: Vanja
Snimio: Vanja
... tisuće cvjetova pružaju se suncu u tom netaknutom kutku livadnog svijeta kojim ljudska noga tako rijetko prođe ...
Snimio: Vanja
Snimio: Vanja
Snimio: Vanja
... iako zapravo mnogi od nas prolaze tako blizu toj žutozelenoj oazi ...
Raskršće Zagrebačke avenije i Selske ceste. Snimio: Vanja
Snimio: Vanja
Na žalost, već popodne nestane te čarolije, kad sunce svojom snagom pogne male žute glavice ...
... stoga, jutarnji prolaznici, iskoristite tu povlasticu i uživajte u pogledu na žuto Trešnjevačko more!
19
srijeda
lipanj
2013
Jebiga.
hesperos
Ne znam je li odgovor na tvoje pitanje, ne znam, a voljela bih znati, ali ne voliš me više nego ja tebe.
Zapravo, možda me i voliš više, istina je da ja pojma nemam volim li te više, volim li te još, volim li te uopće pa ostavimo mogućnost da me stvarno voliš jer je moja ljubav ogromna nepoznanica, ako je - a i to moramo biti iskreni - ikad postojala.
(Pokušavam sad presložiti prošlost u neke uredne ladice i dati si odgovor: je li to bila ljubav ili moja fascinacija? Jesam li te voljela ili sam planula nekoć davno od strasti koju smo imali? Ne znam.)
Dakle, ne znam je li odgovor na tvoje pitanje, ali ne mislim da me voliš više.
Mislim da me trebaš više.
Trebati nije isto što i voljeti.
I zapravo je, moram ti reći, trebanje odurna stvar. Prljava.
Trebaš me i želiš da ja trebam tebe. Jer ako te trebam - bolje rečeno, ako te zatrebam - onda si siguran. Onda postoji to "ona me treba". I ona neće pitati, tražiti, rastavljati. Jer me treba.
Trebanje je prljava stvar.
Ti želiš da te trebam. I ubija te što te ne trebam.
Ubija te što vidiš da ne trebam nikog.
Pa ubijaš ti mene.
19
srijeda
lipanj
2013
'Ja sam put, istina i život...'
lilianke
Oduvjek se pitam, čudim , zašto mnogi (ako ne svi) kršćani/katolici uistinu i doslovce vjeruju da se jedino bivanjem kršćaninom čovjek može spasiti, duša mu može doseći raj...
Već sam puno puta imala raspravu toga tipa.... problem je to nesretno doslovno tumačenje Isusovih riječi 'Ja sam put, istina i život...nitko ne dolazi k Ocu osim po meni'
Vidim tu tri velika problema:
Prvo, konstatacija da je Isus došao na svijet i želio da se ubuduće slijedi njega,osobu Isusa, njega umijesto njegovog učenja, u maniri današnjih zvijezda ,popularnih osoba ,političara i ostalih ego-tripera..
Kako bi osoba ,koja je znala da je došla dati život za čovječanstvo,koja je propovijedala toleranciju i ljubav prema svakom bližnjem, bila tako egocentrična, samoljubiva.... njegove riječi su totalna kontradikcija takvoj ideji
Drugo;za njegovog života kršćanstvo nije postojalo... kako bi on mogao savjetovati da čovjek mora postati kršćanin za spas duše....
Treće; što je sa svim onim ljudima, rođenim po onim krajevima svijeta gdje kršćanstva nema... koji su drugih vjera k tome ..ili nisu.... jednostavno, rođeni bez mogućnosti da se priključe Jatu?
Zašto je i kako je rođena ta ohola ideja? Otkud ikome, tko se poziva na Isusa, takva neskromnost?
Zar nije time 'Ja sam put istina i život... nitko ne dolazi k Ocu mom osim po meni' Isus u stvari mislio: "moje riječi, ideje, moj primjer djelovanja u svijetu, to je put ,istina i život, kroz ponašanje po mojim zapovjedima ,kroz aktivnu upotrebu mojih zapovjedi doći ćete k Ocu?"
....." Koja je prva od svih zapovijedi?"
Isus odgovori : 'Ljubi Gospodina Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom!' Druga je ova: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe'. Druge zapovijedi veće od ovih nema. "
Ili, po meni još dirljivije riječi,Isus ih govori na rastanku sa svojim učenicima, nakon Posljednje večere, znavši što slijedi......one su kao sukus onoga što ih može naučiti, ono najvažnije što Isus želi da zapamte :
"Ljubite jedan drugoga, kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga. Ako uzmognete imati ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici."
Tu se baš nema što dodavati..
A onima koji se Biblijski pitaju "Tko je moj bližnji" :))) ,ima i o tome priča ...neki drugi put :)))
19
srijeda
lipanj
2013
Estetika ???
moj-pinklec
da li je lijepa ova fotka ?
daska ili iscufana roleta od bambusovog papira kroz koju netko gleda ?
vodoravno, pravilne linije, crno-bijelo-sivo
ili je ljepša ova ?
drvo sa plavom mrljom, ili plavo na drijevu ?
okomito, različiti utori, crno-bijelo-smeđe-plavo
i da li je uopće važno na kojem dijelu kontinuuma od ružnog do lijepog se nalaze ?
mogu li se uopće uspoređivati ?
....kad i sama riječ estetika, znanost o lijepom, dolazi od grčke riječi aisthanomai - osjećam, opažam..
ja ih obje osjećam, opažam i to mi je važno
19
srijeda
lipanj
2013
O svašta nečem ili kako si čovjek da posla kad ga ima sasvim dovoljno za još jednu neprospavanu noć
blueraincoat
Sutra, kad me sretnete u tramvaju, na cesti, na zebri.. Ne drogiram se i (gotovo) ništa slično. Puno me noći još čeka ali uglavnom je sve u redu. Čak i ako padnem pod neki bicikl.. radim to i inače.
Pogodite šta mi se desilo danas?
Raspala se u busu kroz sve žive stepenice. Kojih ruku na srce i nema tako mnogo, ali sasvim dovoljno da dvije bake prekrše pokoju Božju zapovijed i vozač ubaci lero, hvata me i ne zna bi li se smijao il pozvao hitnu. Takva sam u principu ja.
A on.. on mi je nacrtao Hitler smajlija i krug na zidu još davno. Kaže anti stress kit: "Bang head here". Trebala bi ga slušati koji put. Vratila sam crazy-creepy klaunom, pa nek ga zove kako želi. I ovcom u svemiru koju i dalje čuva u novčaniku.
Mali princ bi bio ponosan. Iako ni moja ovca nema brnjicu. Razmišljala sam da je stavim naknadno, ali ne ipak, ne.
Neke stvari su preodređene na neizvjesnost. I ja ih volim tako.
18
utorak
lipanj
2013
Budi bolji od sebe
broduboci
Ne gordi se. Nemoj misliti da si bogomdan. Možda čak i jesi, ali ništa više od svih ostalih ljudi koje poznaš. Čak i od onih koje još upoznao nisi.
Ako osjećaš da si u nečemu posebno dobar i da s lakoćom postižeš ono što drugima ne uspjeva - budi zahvalan na tome daru. Ali nemoj stati. Odmotaj celofan. Svoj dar oplemeni radom. I učenjem. Tako ćeš najbolje rasti.
Tvoj život nije ništa vrijedniji od života čovjeka koji je maločas prošao tvojom ulicom na starom biciklu, zastao pored kontejnera i tražio plastične boce. Ti si samo imao više sreće.
Ne uspoređuj se s drugima. Ako se već moraš uspoređivati, uspoređuj se jedino sa samim sobom. Jednostavno je. Budi bolji danas nego što si bio jučer. Makar za mrvu. Makar za pinku. I tako sutra. I tako prekosutra.
Pokušaj biti bolji od sebe. Jer, onog trenutka kad pomisliš da si bolji od drugih - to će biti početak tvoga kraja.
18
utorak
lipanj
2013
Ne vidiš mi lice
suton-san
Ne vidiš mi lice, tu je pred tobom
Nisam svemoguć, da ga pokrijem
Ono govori, tišinom mori
Jedine uši, što mogle su čuti
kristalo jasne, zvuke topline
Ne vidiš mi ruke, nema ih, tu su
Ove su dvije, papirno-svijetle
kao žarulje sjale, sad u mom oku
I to ne vidiš, i trebaš me više
Ja se poklanjam, i dok me boli
U trudu radim, nečem od zlata
Kopam polako, po ukletom molu
Igram se na tankoj, ivici čuda
Ne vidiš mi lice, pokrito, tu je
Nekad mi misli, lađama otplove
Na neka bliža, nama vremena
Al' uvijek s tobom, one su za te
Kopale vrijeme, trenutke, i sate
Po prašnjavom podu,
starih dvorskih stuba
prije nego ih mašta, na pučinu posla
One su na strastvenim, burama mora
Tonule uslijed dubokih vala,
što ih bi dizao, pak iznenada
Ne vidiš mi lađe, plove kod tebe
Nemam gdje drugdje, da stalno se sklonim
Pusti da plove, malo te misli
Da vrijeme porodi, svoje puste želje
Da te poljubim, na palubi jada
Daj mi svoju ljubav, na zvjezdanoj noći
Nema te magije, nema te moći
Što ne bi večer, mogla da razmoči
Ne vidiš mi lice, vidiš mi oči
18
utorak
lipanj
2013
293.
7520
Nema smisla da kupujem ventilator, za točno tjedan dana ću imati klimu, do tad ću izdržati, nije baš da imam izbora. :D
Referiram se upravo na Tamo gde je sve po mom, većina hrvata ima problema sa "ije" i "je". :D Ja to riješavam tako da kad ne znam kažem u sebi nešto na ekavici, i tako si riješim većinu problema. :D
Moram učiti, kuham se, i ne, neću kupiti ventilator. :D
18
utorak
lipanj
2013
Opomena.
karna
Ja sam najusamljenija devojka na celom svetu, koja u svom statusu veze stavlja opciju "u vezi".
Moja veza, sa moje strane puca sa svih strana.
Ja sam umorna.
Mene usrećuju drugi ljudi koji nisu sa mnom u vezi.
Onaj koji me nasmejava.
I onaj koji mi je juče kupio kafu.
Čak i onaj što me je neki dan skroz stavio na ignore.
On je luđak. Čak i sa njim sam u boljoj vezi.
Kažu da je zaljubljen u mene.
Sa njim bih spavala.
Sviđa mi se ideja.
Kažu da bi uradio sve za mene.
Tek mi se to sviđa.
Kome ne bi.
Ja sam čak i u boljoj vezi sa Severinom. Svaku večer mi peva na yt.
Znam, znam. Al' baš mi prija.
Možda me neki kreten i uspe kupiti za piće ili dva.
Razmisli.
18
utorak
lipanj
2013
Lejzi
aniram
Mužjaku sam speglala košulje, i kragne, onako čvrsto da stoje, a ne mloho da vise. Pa je on izvukao svoju novu torbu i krenuo se spremat. Posložio košulje, gaće, čarape, pidžamu, toaletnu torbicu, sve to tako redom za tih par dana radnog inostranstva.
Govorila sam mu riječi.
Mobitel, punjač za mobitel, putovnica, euri, kindl, pošalji još jedan mejl servisu, javi se kolegi da se dogovorite za sutra, nazovi ovog, onog.
Bila sam skoro pa devejsdevet posto sigurna da je sve pod kontrolom i da ništa neće zaboravit dok mu tako govorim riječi.
Pa je otišao.
Stigao do autobusne, sjeo u autobusić i krenuo put aerodroma. Na aerodromu je shvatio da je u autobusiću ostavio putovnicu, novčanik i mobitel. Pa je navalio u prvi taksi i krenuo u potjeru za autobusićem. Dok je ulovio autobusić i vratio se na aerodrom, avion je skoro pa odlepio. Za kaznu su ga na ulazu oslobodili šampona i gela, jer nije stigao čekirat torbu nego ju je nosao naokolo sa sobom.
To je to, taj mozak znanstvenika. Pusti ga malo bez nadzora i...
Uvijek kad tako negdje odlazi, ja se redovito bojim. Da pasti će avion, da ovo, ono, da se nikad više nećemo vidjet i da doć će smak svijeta. Tog, našega. Ne volim kad odlazi.
Mužjak, s druge strane, drži da on je čovjek od vječite vezanosti, i kad bi meni negdje opao avion, da on bi se vrlo brzo našao u nekoj novoj sretnoj vezi. Jer sebi tepa da je nezahtjevan i da ga je lako zadovoljit i da ne traži puno.
Ustvari, sud mu i nije pogrešan, pogreške nastaju jedino kad se od njega nešto krene zahtjevat i tražiti...
Za sebe sam sigurna da bih se raspala u svakom pogledu.
Raspadam se i ovako ionako.
Prvo sam mislila da ću se super razmahat i radit nešto ko` luda, ovako, konačno sama i konačno u praznom stanu.
Naravno, kao i uvijek.
Vratila se s posla, i onda se razvalila na kauč.
Dugo nisam tako ležala na kauču i grickala svoje salataste pizdarije.
Mislela sam kako se moram dić i otić depilirati, jer ljeto je prekonoći nastupilo, nove sandalce imam, stigle mi zimus preko amazona. Ali dlakave noge imam još od jeseni. A kad već čupam noge, red je da se sredi i onaj hipičarski grm i pripremi se za neki kupaći, bez krzna koje neumoljivo nadire iz bikini zone. I sad, eto, ljeto je došlo, a ja se kažnjavam okolo u čarapicama i tenisicama.
Mislela sam kako moram oprat svo ono suđe. Na ruke, jer perilica je crkla.
Mislela sam kako moram oprat kupaonu. Jer nisam dugo, i sva je ono... kamenac i to.
Mislela, mislela i fundamentalistički se držala kauča, po peti puta odgledavajuć šeldona i čarlija i njihove djetinjaste dosjetke.
Onda me nazvala Bivša. Njegova, ne moja. Onog od vječitih veza.
I rekla da ona bi malo šalaplastila po stanu dok mene nema, da pokupi te neke stvari mladunčetove za ljeto i to.
Ne smeta mi kad me zove. Ne smeta mi ni to što ima ključeve od stana. Ne smeta mi ni to, što kad mužjaka nema, ona je prva osoba koju bih zvala u slučaju da nedajbože nešto... zaboravim uzet ključ od samozaključavajućih vrata, npr. Dobro, to je možda već i tragikomično, ali, ne smeta mi.
No, smeta mi to, što na njenu ideju da šalaplasti po stanu, instant dobijem svoju ideju da baš sad moram sve jako počistit. Jako, briljantno, detaljno, da se sve sjaji i blista i šljašti. Ta potreba da ostavim dojam neke superčiste i supersabrane osobe koja drži sve kutove kuće i sve dijelove života pod kontrolom, to je nešto čemu se ponekad čudim. I to nešto, kao, sramota je kad se ne sjaji. Odakle to, pobogu?
Pa sam tako mislela i mislela, kako sad baš zaozbiljno moram sve to prat, a još se i depilirat.
Mislela tako u devet navečer. U deset isto tako. U jedanaest, završavao je čarli čiji tekst već napamet znam, a ja sam isto tako završavala pivu. Jednu za večer. Čist onako. U jedanaest i pol prala sam suđe. I štednjak. Otišla spavat. Dlakava. J E B E M E S E.
Jutro je pametnije od noći, kažu.
Pa sam jutrom, tako, pametno, odlučila počupat si, makar, dlake s palaca, nožnih. Jer imam nove sandalice, i na poslu će im se sigurno diviti i htjet ih pogledat izbliza, a onda se nabost na dlaku s palca. To neće htjet, to bi mogli doživjet. To zato jer sam plavuša, i imam tanke dlake. Pa ne bi čovjek nikad rekao, ali bi se svakako uvijek iznenadio.
I malo samo malkoc sam, onda, pošpricala kadu i lavandin domestosom.
Ipak, ipak, ipak, red je...
Mužjak se je u međuvremenu javljao izbezumljen gubitkom gela. I jer su ih tamo u toj naprednoj Europi stavili u neku šumu, bez dućana, i da ne zna što će biti s njim.
Mužjak je jedno jako posloženo biće. I takva mu mora bit i frizura.
Ne zato jer se takav rodio, sav posložen, nego zato jer je to jedini način na koji može funkcionirati. Kada za svaku stvar pronađe svoje mjesto, i kad je svaka stvar na svojem mjestu, onda je njegov život pod kontrolom i onda može disati punim plućima.
Nova mjesta i nove stvari ga pomalo užasavaju.
Mene, s druge strane, nove stvari i nova mjesta jedina čine živom.
Zato najviše od svega volim putovati i osjećat se živom braneć se od navale novih informacija svih vrsta. Zvučnih, mirisnih, i oooo da, vizualno sve nanovo posloženih u nekom čudnom skladu tog nekog novog mjesta.
Život u podjednako posloženom i nepromjenjivom svijetu umrtvljuje mi, ionako lijene stanice.
Pa ćemo jednog dana, tako, putovat ćemo jednom. Da ne poumru baš sve te moje stanice usranice.
Ja ću brinut o putovnicama, o mobitelima i novčanicima, a Mužjak će biti opušten.
Jednom, tako. Negdje tamo, sutra.
A danas je samo jedan novi dan. I dalje se moram depilirat. I ostavljat sve te neke dojmove sabrane osobe.
Idem, za početak, načet novu pivu.
Tek, onako.
18
utorak
lipanj
2013
MIJENJAM OBIČAJE!
teobaldinteatar
Ovo nisu moje riječi, već riječi iz jednoga filma
koje je izgovorila slavna Vivian Leigh, meni vrlo draga i lijepa glumica.
Ima tome već nekih mjesec dana, počela Sunčana, moja prijateljica zanovijetati:
- Joj, muž mi je za Prvi maj išao sa svojim dečkima na Kalnik kampirati… normalno, napili su se kao divlje zveri kao i svake godine… normalno pogubili stvari, doma jedva dovukli žive glave... Veli: - Prošle godine izgubio mobitel, ko ga jebe, ali ove godine mi je ostavil gore moj prekrasni bakreni kotlić u kojem sam vikendom kuhala jelo u goricama. Eto sada sam bez njega, novi si ne budem kupila samo tako. Obećal je on da će mi kupiti novi, a i to će biti na sveto Nigdarjevo... jooj tako mi fali taj moj kotlić… joj, baš mi je bil praktičan… a sada došlo to lepo vreme… …ablabla…
I tako, tko o čemu, ona o kotliću, već postala dosadna… No, uskoro se približavao njezin rođendan i kada smo se nas nekoliko njenih prijateljice dogovarale što da joj kupimo, vrlo lako smo se sjetile spasonosnog rješenja: KOTLIĆ! A bilo nam je i postalo jasno zašto je ona toliko spominjala taj kotlić.
Meni pun ku fer blagdana i rođendana! Na stranu to što se moraš istrošiti, ali još gore je što više ne znaš što kome kupiti.
Najteže je kupiti poklon onome tko ima sve… i još ako je taj deset puta bogatiji od tebe… e onda to nije lako. Takvi sve što trebaju to su si već i kupili, a rabe samo fine (skupe) stvari.
Teško je kupovati i starim ljudima… oni isto već imaju sve… godinama se toga nakupilo… moja baka ima posuđa za izvoz… i posteljine i alata i namještaja i cvijeća… Odjeću im ne možeš kupovati - imaju već neke svoje posebne prohtjeve… najmiliji im je njihov stari ofucani kućni ogrtač, ma kolikogod novih dobili. Može ih eventualno razveseliti pidžama… samo treba paziti… sve ih stišće, žulja, neće preveliki izrez.. zebe za vrat, hoće duga leđa da čuva križa, nogavice ne smiju biti stisnute jer otiču noge… a bogami ni preširoke jer se podižu gore… Knjige ih ne zanimaju - što su mislili to su pročitali… Nakita imaju i više nego što im treba… a više se ni ne kite. Bočica parfema traje im sto godina… Ne jedu slatko jer "imaju šećer", ne piju alkohol jer piju lijekove… E pa ne budem valjda kupovala ortopedske uloške ili čarape za vene!
Nekima opet što god doneseš, uvijek zanovijetaju. Moja stara! Jedne godine svojoj staroj sam naručila tortu zahericu, a ona umjesto da se razveseli, odmah počne kako ova nije kao da bi ju ona napravila… kako je za te novce premala… i na kraju krajeva zašto ja kupujem to… zar ja mislim da ona ne zna takvu ispeći.
Hajde, volim kupovati poklon strastvenim hobistima… oni su ludi, jednostavno žele imati SVE što se njihovoga hobija tiče, a na tržištu hvala bogu uvijek ima novotarija-pizdarija…
Oduvijek su lukavi ljudi znali staviti bubicu u uho svojima, indirektno dati im do znanja što žele za rođendan. No otkako je kriza, ljudi sve češće otvoreno i glasno daju do znanja što žele da im se kupi… postaju praktični (nije vrijeme za bacanje poklona u smeće, hehe ). Razmišljala sam, to uopće nije loše. Kriza eto mijenja ljude, ali i običaje.
Odlučila sam da neću ni ja više biti blesava. Neki dan, baš kada su moje kolegice bile na okupu, izgovorim glasno:
- Znadete li što ja najviše volim dobiti za rođendan?
Sve glave se okrenu prema meni… a ja ni pet, ni šest: - LOVU!
Jer, približavao mi se rođendan i mislila sam, sigurno ću od njih opet dobiti neku tuniku, prekrasnu, u boji i stilu koji volim…ali…ali… zaborave one da ja ne volim odjeću na rajsferšlus… ponekad zaborave da mrzim trofrtaljne rukave… i uvijek neki zajeb.
Kako su me samo zajebale prošli put… kupile mi prekrasnu majicu… ali… sa šljokicama! Pa kada su vidjele da ja nosim šljokice?! Je, ali to je bilo "trendi".
Da nisam tako fino odgojena hitila bih im to bila na nos… Ovako sam se razdragano smješkala, a da stvar bude gora morala sam par puta i obući tu ogli majicu… da ne misle da mi se ne sviđa… Ali, šljokice… bljak! Šteta bože love!
I tako sam sada odlučila - neka one meni lijepo predaju lovu koju sakupe, pa ću ja kupiti što ja budem htjela.
Danas mi već predale poklon: kutija od cipela, oblijepljena blješćećim kičastim papirom… a unutra - keš! Tko se tome ne bi razveselil?!
- Evo, kupi si nešto lijepo!… rekle su.
Naravno, kutija nije bila puna love, ali bila je bogami poprilična sumica… ipak vam neću reći koliko…hehe. Sigurno vas zanima što ću si kupiti za tu lovu… Ma što vas briga! Kupiti ću si nekaj fino… a možda ću i zapiti…
Kutija TREŠ... a unutra KEŠ!
18
utorak
lipanj
2013
Ljeto u gradu (1): Vrijeme je za plažu!
nepoznatizagreb
Dame i gospodo, građanke i građani, čitateljice i čitatelji - ljeto nam se vratilo!
Dugo smo ga čekali, u nekim trenucima (sjetite se snježnog ožujka ili hladnog kraja svibnja i početka lipnja!) je izgledalo kao da nikad neće ni doći ... ali, sad je tu i uživajmo u njemu!!!
A višegodišnji čitaoci ovog bloga već znaju što je sastavni dio ljetne tradicije (i ljetne tranzicije, pretvaranja proljeća u ljeto! ) - pregled ulične plakatne ponude badića!
(pogledajte lanjsku i preklanjsku ponudu!)
Ove godine se taj fenomen, navale plakata sa svježom ponudom kupaćih kostima, javio nešto kasnije no obično i rekao bih da to ima više veze sa izborima (koji su zauzeli određeni broj plakatnih mjesta pred njihovo održavanje) nego sa kašnjenjem ljeta, no ipak je stigao na vrijeme da nas podsjeti da je vrijeme za plažu.
I, što kažete na ovogodišnju ponudu, kupaćih kostima i pratećih im plakata?
Nakon dvogodišnje dominacije plakata Calzedonije koja je imala najbolje izgledajuće plakate, ljepotice i badiće, ove godine mi se ipak više sviđa Palmersov plakat ... em lijepo izgleda (plakat, mislim :wink), em je žena sa plakata simpatičnija (smiješak!).
Calzedonia je korak iza (njihovi plakati su mi uvijek grafički lijepi, jednostavni, no ove godine manekenka im onaj tipični pomalo "mrgudni", nedostupni izraz lica), zatim probuđena Lisca (proteklih godina su imali očajne plakate ...) koja ni ove godine ne oduševljava, no ipak je učinila korak naprijed ... pa Golden Point sa svojim bljedunjavim retro badićima ... i na kraju Yamamay, čiji me plakati jako podsjećaju na 80-te (s lošije strane).
Ajd da čujem sad vaše komentare!
Jarunska cesta. Snimio: Vanja
Zagrebačka avenija. Snimio: Vanja
Zagrebačka avenija. Snimio: Vanja
Trešnjevački trg. Snimio: Vanja
Zagrebačka avenija. Snimio: Vanja
Zagrebačka avenija. Snimio: Vanja
Zagrebačka avenija. Snimio: Vanja
18
utorak
lipanj
2013
Ponekad i ljubav
vidrunlije
Ljeto je sad zaozbiljno eksplodiralo u gradu.
Pa me zapljusnu kroz zavjese
fragmenti mirisa
podivljalih lipa,
krema za sunčanje,
lubenica, raspadnutog sladoleda na asfaltu, nervoznog plača djeteta.
Ljetna sam i od ljeta.
Nigdje nemam klima uređaj. Ni na poslu, ni doma.
Zalijevam se vodom i osvježavam znojem lica svoga.
U stanju sam kuhati po najvećoj vrućini.
Volim vrućinu.
Volim moje japanke, moju Evoru na najjače u ušima ,
snažan i okrepljujući ritam koji mi bosonoga kraljica daje,
dok se probijam kroz užarenu gradsku smjesu smoga i gustog zraka.
Evora je čisti i drski osmijeh bačen životu u brk poput rukavice,
sa svim njegovim nesavršenostima.
Nema tu mjesta potonuloj lađi.
A ni vremena.
Volim ljetne zore u mom gradu,
kad osim mene
na ulicama nema ni mačke ni psa.
Ni žive duše.
Samo moja duša, sva još od sna, tumarajuća.
Volim kasne večeri i noći, ljetne.
Šum fontane u mom cvjetnjaku, tako blizak i drag miris noćnih frajli i karanfila.
Krijesnice u grmovima.
Tapkanje bosim stopalima po zaostalim lokvama od zalijevanja.
------------
Noćas sam izbezumljeno, do nekih tri ujutro,
davala smrtno ozbiljne, ljubavne savjete mom djetetu, dvadesetogodišnjaku.
Nezatražene, naravno,kakve druge,
ta on je mlad muškarac, i sve svoje probleme zna riješiti s a m.
Nema on problema zapravo, samo...
- Vruće je, mama, jesi li za razgovor ?
Moje dijete ima dijete.
I za njega ne vrijedi ona: "Ne valja plakati nad prolivenim mlijekom ",
jer djetetu je presudna baš ta, zadnja kap koju ste nepažnjom prolili, ne misleći.
Ne misleći dovoljno.
Pa je nužno puno unaprijed misliti, pa čak i plakati unaprijed, zatreba li.
Unatoč tome što osjeća veliku odgovornost, preuranjenu,
unatoč razumljivoj nezrelosti,
boli ga svako nerazumijevanje, boli ga svaka nepoznata i nova faza ljubavi u kojoj se nađu,
pa tako i ova, gdje jedno drugom postaju tako.... nekako....sasvim obični.
Neki posve novi ljubavni pejzaži.
Nema straha, samo kad se voli putovati.
Sva moguća godišnja doba. I ona između, i ona bezimena.
- Voliš li me još...?
...........a ne znam....
- Ne mogu bez tebe.....
- A proći će.....
Pa uzmem polako i nevješto, jer uvijek sam nevješta i vječan sam i apsolutan početnik na tom području,
mada nekad dobro, za potrebe samoobrane, odglumim teškog eksperta,
objašnjavati kako se zaljubljenost gotovo uvijek nakon izvjesnog vremena,
istopi poput raspadnutog sladoleda na užarenom asfaltu,
pa onda stupaju na scenu neki sasvim novi osjećaji, a ponekad i Ljubav.
Ponekad i ljubav.
I kako se ne smije inatiti. To je upravo strogo zabranjeno.
Inat je kazneno djelo kad voliš.
Osim kad voliš iz inata, tad imaš olakotnu.
Kako su zbog ponosa mnogi propatili, daleko više od neuzvraćene ljubavi.
Kajali se zbog neutapanja.
Plakali zbog negorenja.
I kako za te stvari čovjek uvijek mora imati puno i dovoljno srca.
Srca, da. Otvorene dlanove, da.
Svirati najbolje što znaš, kako bi eventualno nekad mogao ustanoviti, dal je do tebe ili do...
raštimanog instrumenta.
Al' pritom misliti još i na sebe.
- Kako ću misliti na sebe, kad stalno mislim na nju.....
Zasrami me po ne znam koji put.
-Čuješ, mama, kako tu možeš biti pametan...?
Ekspert se na to povukao u vlastite odaje.
U materinu.
Ekspert se naime, nakon svakog ljubavnog brodoloma teško razboli od neke nepoznate bolesti.
Zato misliti na sebe.
......... ...............
" Čovek se zaljubi bezbroj puta, jer to je prolazno stanje.
Ali voleti nekog ??!! To je nešto sasvim drugo.
Može se voleti i više puta, al' samo jednom onako pravo, onako ludo, bolesno...
Onako zlobno i sebično....onako, do kraja. " ( Balašević )
On sada upravo tako voli.
Ludo i bolesno, zlobno i sebično. Onako do kraja.
I tu nema mjesta pameti.
Strasno volim onu staru, talijansku:
"Ako ne podnosiš vrućinu, ne idi u kuhinju."
Pa shodno tome ne volim umjetno rashlađene prostore, anestezirana stanja, tablete protiv bolova,
davanje na kapaljku i na mrvice, stisnute šake i mlitavu ruku pri pozdravu.
Prehladit ću se i umrijeti od nedostatka boli i nečije blaziranosti.
Ili budi ili odi. Nema tu između.
Ne volim lošu glumu, predvidljive scenarije, dramatiziranje oko svega i svačega.
Više volim istinu koja boli ko vrag, nego li laž koja vrijeđa.
I u stanju sam nakon dvadeset i nešto godina,
plakati neutješno,
plakati začuđeno,
plakati povrh suza,
dok mi netko samo priča kako sam voljela.
I da, volim vrućinu.
Kako da jabuka onda bude drukčija....?
18
utorak
lipanj
2013
u ime obitelji
jokerlass
znam šta me piknulo. shvatila sam danas vozeći se s faksa kuć.
kad se legneš u to, prikaže ti se. nisam se legla u to neki dan. osjećala sam krivu tj nepotpunu interpretaciju.
ali nije bilo vrijeme.
ne da mi se gnjavit te više. osjećam se nekad kao da te cijedim. ne želim te cijedit. želim te čuvat!
ali, da se objasnit u par rečenica pa ću sam odštrikat to i zatvorit poglavlje.
dok sam bila mala i malo veća sam išla s mamom i braćom uvijek na ručkove i "obiteljska druženja" kod šire obitelji svog polubrata (jedan od braće jest polovan) i to je uvijek bilo smiješno
jer zapravo brat i ja nemamo veze s njima a nema ni mama ona je samo bila bivša žena brata od čovjeka kod čije smo familije dolazili hengat
ma čudno nešto skroz ali bilo je jako zabavno uvijek oni žive u sloveniji imaju ogromnu prekrasnu kuću i jako su zabavnih britkih karaktera
i onda smo se tako krpali jer nismo imali svoje šire obitelji, ja je nemam i dalje očito. ništa. znači od moje obitelji tu su otac i braća.
svjesna sam da se obitelj ne može izabrati i volim ih kao da ih jesam izabrala. no ne mogu pobjeći osjećaju da oni zapravo nisu moja obitelj. mislim, jesu, očito, s braćom osjećam jake spone, s ocem živim, no oni imaju svoje živote i nije da se bavimo jedni s drugima, a ja pokušavam imat "svoj život" da se ne osjećam kao da sam sama ostala zadnja, a svi su se skrasili (iako je tako, svi u sretnim vezama koncentrirani na partnere osim mene).
nemam bit na kog koncentrirana. osim na sebe. (a čini mi se nekad da su mi prava obitelj prijatelji i ne samo prijatelji nego rendm ljudi koji ulete pa me formiraju a da nismo nešto ni bliski)
e, al da nastavim. zapravo se nekad osjećam kao siroče. i to je takav dvostruki mač, s jedne strane je to jako usamljeno mjesto i plače ti se čim ga takneš. pisala sam o tome već puno puta, potreba da netko brine za mene, osim mene.
dok sam bila s frendicom u belgiji kod njene rodbine hercegovačke osjećala sam se kao da sam upala na neki free ride. opet iznutra potajno pravljenje da sam dio njihove obitelji iako ih prvi put vidim u životu, ta povezanost i briga i ljubav i otac koji grli sina i mama koja brine za frendicu iako joj nije dijete i mene iako me prvi put vidi u životu. i nekak, kao da bi u nekom paralelnom univerzumu mogla biti osoba koja u fotostudiju čeka da se dođe poslikati velika obitelj i onda se zguram na fotki negdje sa strane jedva primjetno, hej ja sam dio ovoga.
e a s druge strane, koliko god bilo usamljeno mjesto, također je i samostalno. a biti samostalan je najbolja stvar koju možete imati u životu, svojeglavost, sebe, the self u smislu lišenosti socijalnih uloga (što više rodbine, to je više socijalne uloge). i osjećam se nekad potpuno samo ali ne i usamljeno.
i to je odlično. slobodna sam da radim kako hoću baš jer me ne vežu te spone i imam puno prostora sama sebi ugađati kako šta gdje kada, mogu otić danas i ne pogledat natrag, da želim. i visoka je cijena za platit za tako nešto, zapravo.
onda se često osjećam kao da mi život dovodi neku duhovnu obitelj da mi kompenzira (najbliži prijatelji su mi to) i neke vodiče da me nauče nečemu i da pričaju samnom o stvarima o kojima možda ljudi mojih godina pričaju s roditeljima. internet, također.
tipa doktorica. ne znam. ljudi koji ti rendmli pomognu toliko puno s toliko malo uložene energije.
neke stvari tako ne znam
i neke stvari tako želim ponekad pitati nekoga, nekad želim da mi netko pomogne u najglupljim stvarima
i preskočiti cijeli proces u kojem ovisim samo o sebi (iako je on najzdraviji, nekad jednostavno nemaš jebene energije)
i fakat čini mi se kao da je sve posloženo da kad zaželim, dobijem i kad se pitam, odgovori mi se
kao da ne postoji nijedan strah na svijetu koji bi mi se mogao obistiniti
jer za mene brine sam svemir i vjerujem mu da mi neće ništa dati što ne mogu podnijeti
i tako je bilo dosad, tako će biti uvijek, jer je nemoguće da bude drukčije jer si u biti sami zadajemo ono što nosimo
no neću zabrijavat sad u to, ostajem na psihološkom.
e, i to je moja situacija neka, kontekst ega i karma i neki životni malo klišejiziran da bude poznatiji populacijskim stereotipovima.
[i u tom smislu sam mislila da sam nekad dijete kada sam ti rekla to, A., ali tvoje trenutno zaslijepljene oči ne vide a moja glava puca. a ono što si rekao za sweetheart like you zapravo nemaš kapaciteta. no dobro, nije to ništ strašno. ne bi to ni zdravo bilo.
/kratka digresija over]
i onda, to su te neke stvari duboka duboka uvjetovanja i kao balansiranje generalno vječno unutar toga. to nekad tako u banalnim situacijama utječe na mene. danas sretnem frendicu u dmu i ja furam svoj popis šta si zabilježih da mi treba (sve živo) ali nemam love za sve i gledam šta da kompromisiram (sjebala sam se odlučivši recently skroz preć na zobeno mlijeko)
i ona vadi svoj popis sve neki tablete za wc, perilicu za suđe, bla, mama ju šalje u dućan, njoj se ne da pa ipak ode pa ima karticu pa si uzme šminku (koju kad odlučiš nenosit odjednom prodišeš još malo) pa simte tamte i onak
ODMAH percipiram dualizam instantno osjetim brutalnu udaljenost između svog svijeta i njenog svijeta i istovremenu odbojnost prema njenom svijetu (ne želim mijenjati svoju slobodu nizašto) ali istovremenu nit usamljenosti gore objašnjenu
tak da nema šta drugo bit nego to.
e da i onda, sad dolazim do pojnta tek, kad si me pitao volim li koga bezuvjetno, ima li ijedne osobe.. i reć nema
i pogledat i vidjet da doista nema
mi je zapravo najbolnija stvar na svijetu
a ti ih imaš masu, boli te kity i nemaš percepciju kakvu ja imam da bi mislio da je to išta loše ili da bi ubro takve nijanse, pa zato te ne želim gnjavit.
i kako da onda instantno ne percipiram dualizam i kako da mi onda ne uskuhaju neke poremećene misli u ćubi (opet taj neki presjeban osjećaj da se krpam nečijoj obitelji)
ma joj, poremećenosti.
~~
al super je imat tak nekaj ko kad se uštipneš u snu da vidiš dal sanjaš
tako te u snu stvarnosti i jave uštipnu tu i tamo takve frustracije i podsjete te da si zašao u snove
to je pijesak, ne postoji
i super je kad se javi jer te podsjeti da budeš budan
~~~
a sve ovo gore iznad valića je toliko nebitno i minorno
kao što ibn arabi kaže-
The Lord to his devotee: Love me, love me alone. Love yourself in me, in me alone. Attach yourself to me, No one is more inward than I. Others love you for their own sakes, I love you for yourself. And you, you flee from me. Dearly beloved! ... if you approach me, It is because I have approached you. I am nearer to you than yourself, Than your soul, than your breath. Who among creatures Would treat you as I do? I am jealous of you over you, I want you to belong to no other, Not even to yourself. Be mine, be for me as you are in me, Though you are not even aware of it.
God epiphanizes Himself to the soul according to the essence of that soul, which is at once physical and spiritual. Then the soul becomes aware that it sees God, but through Him, not through itself; it loves only Him, not through itself, but in such a way that it is He who loves Himself; it is not the soul which loves Him; it contemplates God in every being, but thanks to a gaze which is the divine gaze itself. It becomes aware that He loves no other than Himself; He is the Lover and the Beloved, He who seeks and He who is sought.
The Image is not outside him, but within his being; better still, it is his very being, the form of the divine Name which he himself brought with him in coming into being. And the circle of the dialectic of love closes on this fundamental experience: "Love is closer to the lover than is his jugular vein." So excessive is this nearness that it acts at first as a veil. That is why the inexperienced novice, though dominated by the Image which invests his whole inner being, goes looking for it outside of himself, in a desperate search from form to form of the sensible world, until he returns to the sanctuary of his soul and perceives that the real Beloved is deep within his own being; and, from that moment on, he seeks the Beloved only through the Beloved.
frajer, a. kuži on, skroz.
18
utorak
lipanj
2013
SPEED OF THE SOUND OF LONELINESS
morisantonovich
These days I feel I could break a Speed Of The Sound of Loneliness
"You come home late and you come home early
You come on big when you're feeling small
You come home straight and you come home curly
Sometimes you don't come home at all
So what in the world's come over you
And what in heaven's name have you done
You've broken the speed of the sound of loneliness
You're out there running just to be on the run
Well I got a heart that burns with a fever
And I got a worried and a jealous mind
How can a love that'll last forever
Get left so far behind
It's a mighty mean and a dreadful sorrow
It's crossed the evil line today
Well, how can you ask about tomorrow
We ain't got one word to say
You're out there running just to be on the run
You're out there running just to be on the run
You're out there running just to be on the run"
- Statistika Blog.hr
Zadnja 24 sata
19 kreiranih blogova
532 postova
758 komentara
495 logiranih korisnika
Trenutno
8 blogera piše komentar
64 blogera piše post
- O Blog.hr-u