novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

12

ned

10/14

Nema naslova

obrucnabacvi.blog.hr

Kurve i dekoltei gospodare (na) hrvatskim pozornicama.

11

sub

10/14

CRNI I CRVENI: GOLI OTOK

domena.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic

U jednom poglavlju mojeg romana Anđeli u tami opisao sam nekoliko godina boravka glavnog lika na Golom otoku, od 1977.-1980. Nastanak logora (kasnije kaznionice) na Golom otoku dade se opisati u nekoliko riječi i ne radi se o nikakvoj posebnoj misteriji. Onaj koji malo bolje barata informatičkom tehnologijom sve relevantne podatke može pronaći na Internetu, a zaključke o toj „ustanovi“ i njezinim bivšim stanovnicima može donijeti i sam.
Na ruševinama nekoliko baraka gdje su u vrijeme Austrugarske monarhije na odsluženje kazne transportirani grješni oficiri, 1949. je osnovan je logor za neposlušne komuniste koji su se, umjesto na stranu svoje stavili na stranu Staljinove Komunističke partije. Tada je Tito rekao povijesno ne ruskom diktatoru, odvojio svoje komuniste i krenuo vlastitim putem. Zapad se nije htio otvoreno miješati u taj sukob, pa je tih godina Jugoslavija bila u totalnoj izolaciji iščekujući rusku okupaciju. Da su Rusi odlučili napasti svakako bi iskoristili one članove jugoslavenske partije koji su bili na strani Staljina, pa je Titu tada bilo politički logično takve preventivno izolirati radi uklanjanja realne opasnosti od moguće izdaje. Ti potencijalno opasni komunisti deportirani su na Goli otok, a danas je praktično nemoguće izdvojiti one koji su zaista bili na Staljinovoj strani od onih koji su u tom kazamatu završili zbog nekih privatnih osveta i razloga koji nisu imali veze s politikom jer bio ih je velik broj, između 16 i 32 tisuće logoraša. (Većina zatočenika otpuštena je sa Golog otoka 1955. godine, nakon što su se u Beogradu svečano sastali i pomirili Tito i Nikita Hruščov, Staljinov nasljednik na mjestu Generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog saveza.) Činjenica je da je tamo bilo puno muke, trpljenja i nepravde, no treba znati da je to bio zatvor i da je svrha takvih ustanova uvijek izolacija, kazna i eventualno preodgoj. Kada biste danas razgovarali s preživjelima iz tog doba svi bi oni, bez razlike, tvrdili, a i sada to neki od njih tvrde, da su tamo bili ne svojom krivnjom nego ili administrativnom pogreškom ili zbog vlastitih patriotskih uvjerenja ili naprosto zato što je tada represivni jednopartijski režim sve one koji su drugačije razmišljali od „partijske linije“ kažnjavao izolacijom i progonom. Jednom riječju, krivaca zapravo nema – postoje isključivo žrtve.

Tu bih povukao jednu paralelu s nacizmom. U vrijeme najvećeg uspona fašizma u Njemačkoj, pa i u Italiji biti članom Hitlerove ili Musolinijeve stranke garantiralo je velik osobni probitak, mogućnost društvenog i ekonomskog napredovanja te političku i svaku drugu zaštitu. Oni koji su u to doba odabrali biti protiv tog zla trpjeli su strašne sankcije; u velikom dijelu Europe koju je kontrolirao Hitler biti antifašistom značilo je praktički svoju obitelj osuditi na smrt. Dakle, stvar je bila u osobnom odabiru; hoćete li se prikloniti jačoj, snažnijoj, mnogobrojnijoj i strani koja ima svu vlast ili se suprotstaviti i trpjeti terminalne sankcije.
Ljudi ili točnije rečeno komunisti koji su završili na Golom otoku ljudski su rezonirali; Rusi su pod Staljinovim vodstvom nakon 1945. kontrolirali pola Europe, politički i vojno bili su pandan i potpuno jednakopravni Americi i njihovim saveznicima i bilo je logično očekivati da će zgaziti i pokoriti jedinu zemlju koja im se tada suprotstavila, a koja je bila, osim u vojnom, u svakom drugom smislu tek u povojima. Hladni rat Jugoslavije i Rusije došao je tih godina do vrhunca, svakoga se časa mogla očekivati invazija s istoka, pa su ljudi kalkulirali i - odabrali. Neki Staljina, a neki Josipa Broza.
Baš kao što je ogromna većina u Njemačkoj i Italiji tih davnih dana prošlog stoljeća odabrala krivo, tako je i velik broj Hrvata koji su se tada stavili u službu Hitlera i Pavelića krivo odabrao, a isto je tako i u nedavnom Domovinskom ratu jako puno njih odabralo krivu stranu. Sjetite se, čekali su i kalkulirali do posljednjeg trenutka i odabrali (krivo) da bi danas izmišljali sve moguće razloge zašto se i oni nisu na vrijeme (1990.-1991.) uključili i dali svoj obol u obrani protiv velikosrpske nacionalšovinističke i ekspanzionističke politike.

Iz nekoliko razloga pisao sam o Golom otoku, ali ključna su dva. Prvi je informacija da su kumovi i predlagatelji pozicije za tu kaznionicu na jednom jadranskom otoku bila dva naša ugledna Hrvata intelektualca, Miroslav Krleža i Antun Augustinčić. Treći Hrvat koji je amenovao njihov prijedlog bio je Josip Broz. To sam naglasio iz jednostavne potrebe da se sruše mitovi o tome da nam je tijekom povijesti za naše nesreće, tragedije i narodna stradanja uvijek bio kriv netko drugi, a ne često i mi sami.
Drugi je razlog činjenica da nakon 1972. godine ni jedan politički zatvorenik nije više boravio na tom otoku, svi su oni, i ranije osuđeni i novi, prebačeni u druge kaznionice, poglavito u Gradišku i Lepoglavu. Od te godine ondje su boravili isključivo osuđeni kriminalci (teška razbojstva i krađe, ubojstva, običan i gospodarski kriminal i sl.). Ta je informacija važna zato što jedan određen dio naših političara i danas svoj boravak na Golom službeno u svojim životopisima ističe i prikazuje kao vrlo pozitivnu stvar i argument osobnog patriotizma i hrvatstva, a svoju su kaznu služili nakon 1972. godine, ponavljam – nakon 1972. Još je jedan podatak bitan, a puno njih to nije znalo (ili još uvijek ne zna), da su se na Goli otok slali i maloljetnici (zbog izričito teških zločina i ponavljanja kriminalnih djela) čak od šesnaeste godina života i to je bio jedini zatvor u SFRJ gdje su oni služili svoje kazne zajedno s odraslim punoljetnim osobama.
Informacije koje su mi poslužile za što vjerodostojniji opis kaznionice poluotvorenog tipa na Golom otoku dobio sam iz prve ruke, od čovjeka koji je tamo proveo četiri i pol godine, a s kojim sam razgovarao u nekoliko navrata i sakupio oko osam sati tonskih zapisa. Taj je čovjek tamo dospio s nepunih sedamnaest godina, ondje je završio dva zanata i nakon odslužene kazne potpuno je promijenio život. Zaposlio se, oženio, postao otac, kasnije sudjelovao i kao dragovoljac u Domovinskom ratu, a danas živi i radi u Zagrebu.

Zašto ovo pišem?

Prije svega zato što su službeni književni kritičari vrlo površno pročitali moj roman, pa su se usudili paušalno donositi zaključke koji s povijesnim činjenicama i tvrdnjama opisanim u njemu nemaju baš nikakve veze. (Uvijek volim misliti da se radi samo o njihovoj površnosti i amaterizmu.) To zbunjuje čitatelje i one koji namjeravaju pročitati moju knjigu, pa se osjećam obaveznim razjasniti neke bitne činjenice. Drugo i puno važnije jest zato što se o Golom otoku i dan-danas pišu gluposti, neistine i izmišljene poluistine; što godine više prolaze ta su izmišljanja veća, obilnija i bogatija.
Nastojanja da se opravda sebe i svoje postupke kada sami znamo da smo pogriješili i učinili nešto što nismo trebali, ljudska su. Nije lako svojim najbližim potomcima, ali i znatiželjnoj javnosti objasniti zašto se u nekom zatvoru proveo određen broj godina, pa se često pribjegava vlastitim istinama. Kao što vam je sada, kada vidite na televizoru nekog onemoćalog starca u kolicima, nemoguće istog povezati s činjenicom da je baš taj bio okrutni čuvar u nacističkom logoru gdje su spaljivali žene, djecu i starce, isto je tako i kada se sluša i na televizoru ili na filmskom platnu promatra nekog simpatičnog bezazlenog djedicu od osamdesetak godina koji sa suzom u oku priča o strahotama koje je doživio na Golom otoku. Teško je zamisliti istu tu osobu mladu i poletnu, s navršenih dvadesetak i nešto godina, zadojenu i indoktriniranu komunizmom i s ambicijom da sruši diktaturu Josipa Broza da bi je zamijenio onim pravim i jedinim ispravnim putem Komunističke partije Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina. Teško je zamisliti tog starčića koji je kao ambiciozni mladić u naponu snage ranih pedesetih godina jedva čekao da u njegovu domovinu dođu Rusi i da on bude taj koji će sudjelovati u vlasti nad dvadesetak milijuna građana jedne države na Balkanu. Oni su s istim žarom i ambicijama 1948. čekali „osloboditelje“ Ruse, baš kao i ekipa prije njih koja je 10. travnja 1941. iz istih razloga u Zagrebu dočekala „osloboditelje“ Nijemce.

Zato, osobno mogu shvatiti i njih i njihove potomke koji bi zbog vlastite sramote, a jako dobro znaju da ona to jest, revidirali povijest. Takvih je u Lijepoj našoj jako puno i zato i imamo sve te vječne podjele, na crvene i crne. Upravo zbog neobjašnjivo (pre)velikog broja tih krivih procjena naših hrvatskih očeva i djedova da se stave u službu fašizma, te se naše tužne podjele nastavljaju u nedogled s koljena na koljeno i ne vidi im se kraja.
Osobne tragedije i patnje preživjelih s Golog otoka u vrijeme Informbiroa pokušavaju se danas na različite načine prividno odijeliti od politike, ali ono što im je zajedničko i što će ostati zajedničko jest uzrok.
Treba se uvijek vratiti nekoliko koraka unatrag, pogledati uzroke koji su doveli do neke tragedije, pa tek onda donositi zaključke e da bi se tek nakon toga racionalno shvatile i posljedice. Neki od nas posjeduju dar objektivnog i nepristranog rasuđivanja, no u toj kaotičnoj gužvi različitih ljudskih karaktera, na žalost, postoje i oni koji imaju i dar da istinu mogu i znaju protumačiti i izvrnuti baš onako kako se njima sviđa. A ta istina, to moramo priznati sami sebi, može biti samo jedna.

10

pet

10/14

Bravo Malala

modestiblejz.blog.hr

Ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za mir su pakistanska učenica i aktivistica za prava djece Malala Yousafzai (17) i indijski borac za prava djece Kailash Satyarthi.



Ova mi je njena fotografija posebno draga jer su na njoj uhvaćene obje, mila djevojčica i hrabra mlada žena, na onoj delikatnoj djevojačkoj razmeđi djetinjstva i zrelosti. No Malala je već doživjela više no mnogi za cijelog svog života. Ova je sedamnaestogodišnja pakistanska učenica (rođ.1997.) preživjela pokušaj ubojstva kada su je 2012.g. talibani upucali u glavu samo zato jer je zagovarala obrazovanje.

"Uzmimo u ruke naše olovke i knjige, oni su naše najjače oružje." - iz govora Malale Yousafzai pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda 12. srpnja 2013.



Malala i Kailash, topla lica istoka koja svojim odrazom hvataju sunce.

Malala Jusafzai i indijski borac za prava djece Kailash Satyarthi ovogodišnji su zajednički dobitnici Nobelove nagrade za mir
Najmlađa dobitnica: Nobelovu nagradu prvi puta dobila tinejdžerica
10 Interesting Facts About Malala Yousofzai

Čestitke dobitnicima od srca!

Opatijska pozitiva

nachtfresser.blog.hr

Ajd malo za promjeno jučer je i psu i meni bilo lijepo u Opatiji. Za početak je pomogla spoznaja od prošli put da kad je drugarica naručena u 17 plaćamo samo dva sata parkiranja i komotno Jin može obaviti sve svoje nužde po gradu jer teoretski auto može biti parkiran kod Ambasadora do jutra. Uz more šetati bez ugroze divljih vozača plus je sam po sebi. Na Slatini na kojoj vlasnicima pasa ogromnim znakom prijete nenormalnom kaznom nije bilo zadnje vrijeme uobičajene bandićevske seljačije, čak štoviše u Kameliji je vani svirao zanimljiv klavijaturist i pjevač tako da smo jedno vrijeme sjeli na obližnju klupu opustiti se, i Jin je zalegao. Na Lidu nije bilo odurnog svjetla kao prošli put. Skoknuli smo pješice i do novootvorenog trgovačkog centra u kojem većinu čine neispunjeni prostori, vece je na trećem katu bez vode na lavabou, ambiciozne cijene parkiranja u praznoj garaži koju sam usput skužio.
Ajd sad kad su uglavnom otjerali turiste i kad se parkiranje navečer plaća, osim u trgovačkom cenru ;)), do 19, može se i prošetati uz more i pozitivnu arhitekturu prošlosti. Wind, jesam li se popravio? :D
p.s.
Na kraju naravno neizbježni legendarni burek "Kod braće" u Rijeci :D

Fotografija cvijeta Kristova kruna za Anu Karić i Borisa Buzančića

mendula.blog.hr

 photo kristovakruna_zps235f9860.jpg

 photo kristovakruna2_zps86436144.jpg

Kristova kruna (latinski pasifllora) je vrtna biljka sa vrlo zanimljivim cvijećem. Cvijet joj se sastoji od pet peludnica koje predstavljaju pet kristovih rane, trodijelni tučak koji predstavljaju tri čavla, a niti oko prašnika krunu Isusovu. Tako da je zbog toga vjerovanja u narodu dobila mnogobrojna imena kao što su: Isusova muka, Isusovo cvijeće, Kristova kruna, Gospodinova kruna i slično.

Porijeklo Passiflore je Peru i Brazil, a odatle je prenijeta u 17. stoljeću i u naše krajeve. I od tada je skupila mnoge svoje obožavatelje i izazvala veliko divljenje velikog broja stanovništva. Ima ih jako puno vrsta a glavna razlika im je po boji cvijeta njegovoj veličini i visini rasta biljke. Sami oblik cvijeta i karakteristike su im gotovo pa iste.

Prvi puta saznala za kristovu krunu od supruga, koji je za taj cvijet znao.
Vidjela sam 1. put taj cvijet ovaj vikend u ulici Fra Luje Marune ispred kuće časnih sestara.
Lijepo uzgajaju i ruže ali kristova kruna je posebna. sretan

 photo kristovakruna3_zpscd9024e1.jpg
Anu Karić gledla sam prije ljeta u kazalištu ITD, a Borisa Buzančića sam mogla gledati u kazalištu Gavella ali sam prekasno vidjela obavijest na mailu o besplatnoj predstavi.
Obje su bili odlični glumci.

09

čet

10/14

Avantura CEU i kako je sve počelo

lanaubudimpesti.blog.hr



Prošlo je gotovo 10 mjeseci od kada sam kliknula „send“ i poslala svoje dokumente na jedno od najprestižnijih sveučilišta u Europi. Uslijedilo je 3 mjeseca napetosti, hoće li me primiti, hoću li proći TOEFL, tko zna što će me pitati na intervju i milijun drugih pitanja koja su 1. svibnja dobila pozitivan odgovor. Primljena sam na Central European University (CEU) u Budimpešti, na intenzivan jednogodišnji program sa pokrivenim troškovima, a „jedino“ što je meni preostalo bilo je napisati diplomski u pet tjedana, diplomirati i do 7. rujna se useliti u svoju sobu. Da ne duljim – uspjela sam! Na radost svojih roditelja, zaručnika, prijatelja i sebe same dobila titulu magistre povijesti! Od tog trenutka preostalo je još mjesec dana odmora prije pravog posla... Ili možda ne? Naime, studenti CEU-a se očito ne odmaraju ni preko ljeta pa su mailom već krajem srpnja došli prvi tekstovi za čitanje. Nakon pet minuta smijanja shvatila sam da sam ja nakon pet godina student – opet! Ne moram reći da je ljeto, kakvo god da je bilo, prošlo brzinom svjetlosti i da sam 3. rujna sjedila u svojoj sobi sa hrpom spakiranih stvari. Mislilia sam si: „ma još četiri dana s Markom, Nicol i Igorom, ima vremena...“, ali nije ga bilo! Nedjelja je došla puno prije od očekivanoga i ja sam ostala sama u novoj sobi, dok se vesela trojka vraćala za Pulu i jela krofne u Trojanama.



Po dolasku sam dobila svoj paketić dobrodošlice (i kemijsku). Odmah sam se poradovala i išla pogledati što je unutra i iznenadila se, ugodno i neugodno! Karte grada, metro linija, autobusa, karta fakultetskih zgrada (??), upute za korištenje kompjutera i tko zna što je sve bilo unutra jer, da budem iskrena, nisam se ni potrudila sve pogledati. Stvarno divno od njih da su se toliko potrudili i potrošili svu tu boju u printeru, ali kako da se ja snađem i ostanem živa?! Najbolje rješenje bilo je otići spavati i u hodu vidjeti kako sve funkcionira.
Prvi dan. Šta reći? Koju posluku porati? Preko Facebooka sam se dogovorila s nekim ljudima da idemo zajedno (tada su bili „neki ljudi“, sada su Ludmila, Taylor i Lovro) na doručak i druženje u 8 sati u jednoj od zgrada sveučilišta. Krenuli smo u 7.20 i nakon vožnje autobusom, kupovine karata za metro i upoznavanja još jedne CEU-ovke u 8:03 bili u Nadoru 11 spremni da jedemo kroasane, pijemo čaj i Starbucks. U 9 sati počela je orijentacija koja je trajala i trajala i tako cijeli tjedan. Dobili smo još jedan fascikl pun papira s uputama kako se piše thesis (šok da sam tek došla i nisam imala niti prvo predavanje, a dobila sam upute za pisanje neću ni komentirati). Naravno, to nisu bili jedini papiri, bilo je tu i kako otvoriti bankovni račun, napraviti mađarsku studentsku iskaznicu, boravišnu dozvolu i addess card, kako da se prijavimo u sustav, gdje možemo jesti, u koje se aktivnosti možemo uključiti, a od utorka je krenulo i prvo predavanje iz Academic writing-a. Cijeli tjedan prošao je u orijentiranju, traženju zgrada, prostorija, hvatanju metroa i pokušaju dolaska na vrijeme (što sam uspjela)! Imala sam dva dana da shvatim sve što sam čula u prvom tjednu i polako počnem rješavati papirologiju, što je uvijek zabavno jer koliko god puta provjeriš na kraju nedostaje barem jedan papir! Drugi tjedan bio je malo opušteniji, profesori su držali prezentacije kolegija koje predaju kako bi se lakše odlučili što slušati i zaista je bilo korisno za brzu eliminaciju nekih od predmeta. Da ne ispadne da je bilo prekrasno, ostala sam iznenađena kompjuterskim testom koji je trebao biti u srijedu u 16 sati. Što je kompjuterski test? Zašto kompjuterski test? Pa ja studiram povijest! Za test se, naravno, trebalo i prijaviti na vrijeme. Prijaviti na vrijeme se može ako na vrijeme znaš da imaš test - znači nisam uspjela! Nema veze, polagati ću test u četvrtak s drugom grupom s Public Policy, jedino što je test u 8, što je značilo da se moram probuditi oko 6.30, a to nije moje vrijeme. Uglavnom, više sreće nego pameti, natjerala sam se u srijedu popodne nakon prezentacija 40min pričekati test, zamoliti osobu XY da polažem s povjesničarima i vuola dobila sam pozitivan odgovor. Život je ponovno bio lijep i ljudi na sveučilištu divni! Tjedan je završio prilično dobro, pogotovo zato što je Igor dolazio u subotu navečer. Iako je plan bio da tekstove za prvi tjedan predavanja pročitam do subote i prije nego Igi dođe od uzbuđenja sam pročitala tek trećinu. Nedjelju nisam planirala za nikakav oblik rad jer se održavao Beer fest, a prekrasno sunčano vrijeme značilo je samo jedno – Margaretin otok! Nakon super kobasica uslijedila je šetnja pa opet jelo (Japanski restoran all you can eat!) pa malo odmora. Bila sam spremna i odmorena za prvi tjedan pravih predavanja!



Probudila sam se sretna i vesela kao da prvi put u životu idem na predavanje i kao da ne znam koliko posla me čeka! I tako dok je Igi ispijao svoju kavu u Starbucksu ja sam slušala što se sve od mene očekuje, što ću morati radi, kada ću morati predati određene radove i kako će sve to skupa biti ocijenjeno. Pa i nije tako loše dok slušaš... Uvijek sam voljela taj prvi tjedan škole/fakulteta, tamo si, ništa ne radiš, samo slušaš i kimaš glavom. Najvjerojatnije je to bio najopušteniji tjedan u ovoj akademskoj godini. Da ne pišem o svakom tjednu posebno preskočit ću do današnje večeri. Sjedim u sobi, Igi je otišao u nedjelju i sad šeta se po Grazu, a meni je završio treći tjedan predavanja (petak slobodan – šta ćeš bolje!). Sama sa sobom sam se dogovorila da mi je četvrtak popodne rezerviran za odmaranje i da sve što imam za raditi obavljam od petka (a ima toga, da se razumijemo). Prošlo je više od mjesec dana u Budimpešti i tri tjedna službenih predavanja. Okružena sam rokovima, papirima, knjigama i zadacima koje moram napraviti, ali zadovoljna. CEU bilo je nešto sam htjela od svoje treće godine preddiplomskog studija i presretna što sam uspjela. Volim svoje prošlo sveučilište i sve što sam naučila i znanje koje sam stekla bilo je od profesora koji tamo predaju, profesora koji su uvijek bili dostupni za pomoć i koji su mi rado napisali preporuke kada sam ih to zamolila. No, ne žalim se ni sada, profesori su pristupačni, žele pomoći i žele da svakom studentu bude dobro, da osim obrazovanja osjeti Budimpeštu, upozna ljude i da mu ovih 10 mjeseci (za neke malo duže) bude prekrasno iskustvo, a ne samo diploma i točka u CV-iju. Unatoč svim obavezama koje imam i koje me čekaju ponosna sam što sam uspjela upisati CEU i shvaćam da se u životu šanse ne propuštaju, uvijek treba pokušati i dati sve od sebe jer nikad ne znamo što nam nova avantura donosi i koja nam vrata otvara, a ako si k tome okružen pravim ljudima nema toga što se ne može postići.

PRIJE 69 GODINA

obrucnabacvi.blog.hr

POTRESNA ISPOVIJEST

UČITELJICA KOJA JE POBJEGLA IZ REDOVA ISIS-a 'Nisam više mogla gledati kako režu glave'

Jutarnji

Pred mojim očima: hrvatske glave u jamama, uz jame, na Križnome putu, na Golim otocima, u slobodnoj Europi, u prekomorskim zemljama, na rodnome pragu...
Samo hrvatske glave.
Danak u krvi. Hrvatski.
Prije 69 godina, nakon rata...
Kad su se drugi radovali novome životu,
Hrvati su u strahu i mraku,
izvađenih očiju,
s vjerom sanjali o hrvatskoj nezavisnosti...

Crvenokmerska vučad (p)jezdi na stazama "slobode".
I ne da mira u miru hrvatskim pastirima i ratarima.

Čudni nišani

nachtfresser.blog.hr

"Svaki čovjek prije ili kasnije smisli neku priču koju onda smatra svojim životom."
Max Frisch

Jutros sam se što kažu nemalo iznenadio kad su mi se na fejsu ukazale u novostima kod prijatelja fotke s jednog vojnog portala, čak sam osjetio stanovitu neugodnost. Gledam o kojem prijatelju se radi, ne prepoznajem po slici profila.
Idem istraživati, bivši učenik koji me pronašao prije koju godinu, američki vojnik, kako mi je tad na chatu rekao ako se dobro sjećam, ove godine nakon 20 godina službe po cijelom svijetu ide u mirovinu. Mislim si koja si budala, te pirat, te sad prvi hrvatski član transnacionalne progresivne platforme, mislim je dečko oke bio, al ipak...
Idem po prvi put pogledati njegovu stranicu, simpa žena (inače u razredu je bio zaljubljen naravno neuspješno u najveću školsku facu koja sad životari negdje u Lici), simpa bebač i gle, većinu statusa, ako izuzmemo pravopis, iako bismo trebali biti nepomirljivi ideološki protivnici, bih mu mogao lajkati.
Simpatizira poput mene Kurde, pogotovo Kurdinje u uniformi, žestoko ga je pogodio slučaj za koji ja i nisam znao, druge žene dragog nam izvođača Ede Maajke, na koju su se kao i na Edu mediji okomili jer je židovka, pročitao polemiku na frendovom zidu, izvrsno argumentira, neću više o tome.
Nedavno nam se obratila njemačka piratica koja je vetom iznutra spriječena u primanju za tu moju platformu, kao veto je jer ona živi u vezi s poznatim liberalom, mene to uvijek ogorči kad se nekog procjenjuje u odnosu na partnera, međutim provjerio sam, nije imala potrebna tri jamca koji garantiraju za nju unutar platforme.
Ufuramo se tako u životne uloge i zaboravimo da je osnovna podjela na dobre i loše ljude i da to važi gotovo na svim stranama. Uvijek se sjetim i političkog primjera kad je Šuvar napomirljivom protivniku tad u nemilosti Budiši, našao posao.
Hrana, jučer jeli zajedno kozice, danas sam brinuo za sebe. Inače čudne igre se igraju oko fejs portala na kojima sam admin no ni ne zanima me tko stoji eventualno iza toga.
p.s.
Selfić je iskušavanje 3D fora.


08

sri

10/14

Nema naslova

konrad.blog.hr

znate kaj sam jucer napravila
upisala sam diplomu
kod najboljeg profesora na svijetu
i tak
prekrasno mi je

idem sad bacit papire od zadnjeg ispita u kontejner za papir
bas sam kul

22. Folka go-turnir - 25. 10. 2014. ( subota )

goturniri.blog.hr

25. 10. 2014. ( subota ) u Zagrebu
Knjižnica 'Ivana Brlić Mažuranić' u Folnegovićevom naselju – Laurenčićeva 8.


Na slici je ulaz u knjižnicu gdje se igra turnir.

Datum: 25. 10. 2014. ( subota )
Osnovno vrijeme za razmišljanje: 30 minuta po igraču
Byoyomi: 20 sekundi uz 2 dozvoljena prekoračenja ( 3/20 )
Partije: Ravnopravne
Komi: 6,5 poena
Sistem igre: Mcmahon u 3 kola
Pravila igre: Japanska
Početak igre: 09:00 sati
Trajanje turnira: Do 14:00 sati kada se knjižnica zatvara.
Moguće je uključiti se i u kasnija kola turnira, a i raniji odlazak je moguć, ali uz najavu voditelju turnira.
Nagrade: za najbolje plasirani 11. - 15. kyu i 16. - 20. kyu po primjerak 'Go World'-a starijih godišta.
Turnir je otvorenog tipa bez pristupnine.
Ovaj je turnir posebna prigoda početnicima u ovoj igri, kao i onima koji se sa njom žele upoznati. Dođite, pa makar vam je to prvi susret sa igrom go.
Rezultati turnira se šalju u EGD na rating kao C-klasa.
Kao pomoć organizatoru, a i natjecateljima postavljena je slijedeća lista najavljenih igrača za ovaj turnir. Najaviti se možete na mladen.smud@gmail.com ili Mladenu izravno, a i dolje u komentaru posta. Najava nije obavezna i može se sudjelovati i bez najave, ali je dobro došla. Sve nove najavljene dopisivati ću na ovaj popis.
Lista najavljenih igrača za ovaj turnir: 1. Smud Mladen 1. kyu Velika Gorica
2. Ribičić Vladimir 17. kyu Karlovac
3. Pinklec 20. kyu Zagreb

PLUĆA MI DIŠU...

obrucnabacvi.blog.hr

Hrvatski ratni veterani umiru barem 20 godina prerano
info@dragovoljac.com.hr Vijesti, 13. prosinca 2011.

Sad mi je jasno zašto Milozor, Jovosip te veliki broj manistre
nisu baruta ni pomirisali!
Što ćeš se borit za slobodnu i samostalnu Hrvatsku kad u njoj žive
Hrvati koje ne možeš i ne voliš ni sanjati!?
Vladati i piti krv-e, to je crvenokmerski zadatak!
Dokle?

Moja Hrvatska živi!
I Bog joj pomogao!
I sveti Ante!

07

uto

10/14

CROATAN INDIANS

narodnapolitika.blog.hr

Indijanci imaju profinjenu maštu, obogaćenu pjesničkom sugestivnošću. Izvlače metafore iz oblaka, iz godišnjih doba, iz leta ptica, iz životinjskog i biljnog svijeta: jednom riječju izražavaju čitavu rečenicu, i jednim samoglasnikom su sposobni obuhvatiti značenje čitave misli i još uspijevaju spojiti različite pojmove pomoću jednostavnog mijenjanja tona.
Mogla bi se napisati izvanredna knjiga prevodeći samo indijanska imena njihovih mjesta npr.
Norridge - wak
što znači 'račići koji su se sakrili u stijenu tako da se čini da tamo ništa nema i gdje je voda ustajala' ...
JAMES FENIMORE COOPER
američki pisac (1789 - 1851)



PROLOG

Dubrovačke karake pod zastavama Libertasa i svetog Vlahe (Englezi su ih nazivali argosy), svrstane su među najveće i najsigurnije jedrenjake svoga doba. Dubrovački su brodograditelji bili izuzetno vješti tako da su u 15. stoljeću počeli graditi karake koje bi na sebi imale i po 40 topova, posadu od 140 mornara, mogle su prevoziti i do 1000 vojnika, a nosivost tereta bila je 900 tona. Po sredini broda imale su čak i pravi, pravcati bunar.
Zanimljivo je kako jako malo ljudi zna što se dogodilo 1541. kod rta Hatteras u američkoj saveznoj državi Sjevernoj Karolini. Čudno, ali istinito.
Budući da mi je moj dragi susjed Željko iz Zagreba upravo danas donio jednu simpatičnu knjigu nakon listanja samo par stranica u glavi mi se sklopila čitava današnja epizoda.
Iako joj to nije bila namjera knjiga me nekim svojim podacima uspjela dobro zabaviti. Ovo je vrh vrhova.

Dobrodošli u novu epizodu 'SPIG' - a!

TKO SMO, ŠTO SMO, KUDA IDEMO

O genetskoj slici, postanku i migracijama Hrvata danas se zahvaljujući vrijednim znanstvenicima više, manje zna sve. Puno prije nego je Sanader u osobnom automobilu iz Hrvatske pokušao pobjeći preko Slovenije i puno, puno prije nego je najčuveniji hrvatski emigrant i terorist Zvonko Bušić počinio samoubojstvo jer mu je '„lakše bilo sanjati slobodnu Hrvatsku nego izdržavati hrvatsku zbilju' vrijedni genetičari su otkrili da (odlomak slobodno preskočite):

“... Nadalje, moguće je da su R1a-M17 linije u Hrvatsku došle iz sjevernog dijela istočne Europe kao dio šireg procesa koji je započeo s rasprostranjenjem tzv. kulture vrpčaste keramike, tijekom bakrenog i brončanog doba (prije 5200 – 4300 godina) sve do skorih ekspanzija Slavena. Pojednostavljeno, u periodu od prije 5000 godina pa sve do današnjeg dana (uključujući i migraciju Slavena) haplogrupa Hg Hg R1a1a*-M17/M198 je kod muškaraca današnje Hrvatske prisutna u oko 30% slučajeva. I to je to, ni manje niti više. Kao što je i inače slučaj u znanosti, rješenje jednoga pitanja otvara mnogo novih i u pravu su oni koji (se) pitaju kako sada u Hrvata povezati razmjeno tako malo Hg R1a1a*-M17/M198 (koja uključuje i genetski fond koji je pristigao migracijom Slavena) s potpunošću slavenskoga jezika i kulture i koji je odnos genetike, jezika i kulture u definiranju nacionalne pripadnosti ...''

Eto, prosto k'o pasulj!

Za one kojima je ovaj tekst razumljiv kao meni objasnit ću da se termin 'haplogrupa' koristi za SNP/polimorfizam jedinstvenih osobina (UEP) mutacije koje označavaju grupu kojoj kolekcija potencijalnih haplotipa pripada.
Inače, najveća ljepota izučavanja genetike je u tome što je u konačnici nebitno da li si kao zasebna individua govno od čovjeka ili ne. Genetiku to ne zanima. Đubre ili ne. Genska šifra ti je OK.

ČEMU OVAJ IZUZETNO GLUP UVOD?

Pa eto, odvajkada je poznato da će svakom od nas biti drago kad na vijestima čujemo da je štajaznam, neki Steven Blaskovich iz Adeleida pobijedio u brzom jedenju safalada. Za tri minute pojeo je 30 komada, pobijedio, nakon sučeve zviždaljke povratio, završio u bolnici i jedva ostao živ.
Njegov čin je totalna debilana, a mi, eto, ponosni.

Upravo zbog toga apsolutno opravdavam Splićane kad nas je u kolovozu 2008. Blanka Vlašić osramotila na Olimpijadi u Pekingu. Čekali smo zlato, čekali smo svjetski rekord, čekali smo lovorike, a ono ništa. Najobičnije srebro. Ne'š ti - druga na svijetu.
Nacija zavijena u crno. Nema spektakularnog dočeka. Nema bakljade. Cura se mora opravdavati.
Kome, srce ti jebem?
Jebo te, kakav narod!

Daljnji tekst nekog će ispuniti ponosom, a meni je sve to skupa jako, jako zabavno.
Provjerite zašto.

VRIJEME JE ZA POČETAK DANAŠNJE EPIZODE ...

1492.
Kristofor Kolumbo kreće na put prema Indiji brodovima Pinta, Nina i Santa Maria. Vangelis sklada odličnu glazbu, a među posadom su ... taratrataratararaa ... dva Hrvata.

1541.
Dubrovački kapetan Đuro Lovrić sa dvije dobro opremljene karake dolazi do rta Hatterasa u Sjevernoj Karolini. Doživljavaju brodolom. 120 članova posade se uspjelo spasiti i domoći otoka Roanoak. Nailaze na Lumbee indijance i indijanke i ... svi vrazi u njima.

1584.
Četrdeset i nešto godina kasnije na isto mjesto doplovljava engleska ekspedicija pod vodstvom kapetana Phillipa Adamsa i Arthura Barlowea. Kod rta Hatterasa nailaze na bjeloputu indijansku djecu i mladiće iz plemena Croatana. Domicilno stanovništvo im prepričava da su prije više godina već vidjeli bijelce kojima su se brodovi razbili o hridi i koji su ostali živjeti s njima. Iz obližnjeg šatora čuje se uzdisanje napaljene indijanke.
Kapetan Barlowe zapisuje da su Croatan indijanci promoćurni trgovci i dobri poznavatelji bjelačkog oružja što dodatno potvrđuje njihov raniji susret s Europljanima, a od svih indijanaca jedini uzgajaju vinovu lozu.
Englezi tijekom svojeg dvomjesečnog boravka osnivaju koloniju, ostavljaju skupinu naseljenika i na povratku sa sobom vode dva Croatana, Mantea i Wanchesea.
Ova su dvojica fascinirala London brzim učenjem jezika, a na povratku u srpnju 1585. događa se nešto što je u knjizi spomenuto onako ovlaš, a mene je oduševilo.
Dakle, na povratku u Ameriku Englezima je nestao neki skupocjeni srebrni pribor za jelo.

1936.
Sad skačemo par stoljeća u budućnost i nalazimo dubrovačkog doseljenika u SAD gospodina Josipa Cuculića koji se intenzivnije pozabavio Croatan indijancima. U čikaškoj biblioteci nalazi neku staru knjigu onovremenog američkog pomorskog časnika i uočava bezbroj izvrnutih riječi hrvatskog porijekla.
Slijedi urnebes!

chowan - čoban
matoaka - stara djevojka, matorka (mada mi, šjor Cuculić ovo zvuči više srpski, ali šta je tu je)
pokochen - pokošena livada
strachey achanahawen - strašni kamen, hrid na kojoj su razbili brodovi
werowance - vjerovanje
nause - naše
chinikika - lula za pušenje duhana od koje se kiše (čini kihat')
Caloosa - ime plemena Kaluza koje je živjelo u močvari, kaljuži

i moj osobni favorit:

Legenda Croatan indijanaca o njihovom porijeklu kaže da je veliki duh Manitou pozvao bijelog proroka s istoka pa su s oceana jednog jutra doplovili brodovi čiji se bljedoliki vođa zvao Wissakae Yunoke (visoki junak) te je naučio indijance moralu, časti i raznim vještinama.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE ...

Za kraj evo još malo kopipejsta s wikipedije



Sjeverna Karolina im je dala poseban legalni status, uključujući i pravo da imaju svoje vlastite škole. Prva njihova škola 'Croatan Normal School' otvorena je 1887. u Pembroke-u u Sjevernoj Karolini. Danas je to 'Pembroke State University'.

Danas su najveće samostalno pleme istočno od rijeke Mississippi, prema popisu iz 1990. bilo ih je 48.000. Oni čine najveću indijansku grupu bez rezervata i mnogi žive i rade od zemlje. Lumbee ili Croatan Indijancima odbijen je federalni status 'Indijanskog plemena' zbog visokog postotka miješane krvi, kako one iz drugih plemena tako i crnačke. Lumbee su naime bili poznati po tome što su pružali utočište izbjeglim crnačkim robovima. Lumbee su danas organizirani u više plemena, to su: Kaweah Indian Nation iz Sjeverne Karoline, pleme United Lumbee Nation of North Carolina and America. Ovdje treba napomenuti i da se ostaci Cheraw Indijanaca prodaju pod Croatane nazivavši sebe Lumbee Tribe of Cheraw Indians.

-Henry Berry Lowrie nazivan "Indian Robin Hood", njihova poznata ličnost iz (1860-tih) ima među ovim narodom status narodnog heroja. Bio je kako kažu 'veliki bandit'. Njegova obitelj porijeklom iz Virginije bila je poznata po gradnji cesta. Njegovo ime danas nosi cesta Lowrie road u Sjevernoj Karolini.

Za sam kraj ove lude priče svim Croatan indijancima, njihovim budućim i sadašnjim štovateljima poklanjam jednu lijepu pjesmu. Njen tekst ide otprilike ovako:

Ananau, ananau
Nispaniwashkanky
Ńuqallapińam chay ńa wiky.

Ananau, ananau
Nispaniwashkanky
Wińaypaqchum ńuqa qawasqaiky

May runallam kakuchkanky
Kaycunallapy waqanaypaq.
Wańuptyqa ńakawanky
Manam munanichu chay pasayta.

a u slobodnom prijevodu s indijanskog bio bi:

Mislili su neki, već nas neće biti.
Ni veselje svoje nisu znali kriti
Raselit nas triba da nas manje ima,
Nisu tu ni bili tad će reći svima.
Nek tuđinu grizu, roda znati neće
Bez jezika narod nema više sreće
Djeca roda povist neće znati
Potom svoj na svome neće bit Hrvati

Tko na tvrdoj stini svoju povist piše,
Tom ne može nitko prošlost da izbriše,
Varaju se i ne misle tako
Što se krvlju brani, ne pušta se lako.
Tko na tvrdoj stini svoju povist piše,
Tom ne može nitko prošlost da izbriše,
Mi smo tu odavna svi moraju znati
To je naša zemlja, tu žive Hrvati

Uživajte:









Sud i zatvor

nachtfresser.blog.hr

Ova dva dana sam se uglavnom muvao oko te dvije ustanove. Bio sam dovoljno pametan pa sam na netu prije odlaska na sud našao kako izgleda potvrda o nekažnjavanju i spremio papirić s OIB-om u džep, usput sam pročitao ali i zaboravio da mogu tražiti više potvrda, imam problem s pamćenjem besmislenih stvari. Upalo mi u oči kako se većina jednostavno ružno odijeva, dresscode i to, prisila da budeš uredan i ono bruka od kombinacija, jedino, istina, uglavnom ugodni i skupi materijali.
Zatvor kao i sud, loša procjena fotićem, kad sam alergičan na prostore jednostavno ne ide. Želio sam uloviti natpis da se vidi da se radi o zatvoru, na kraju nisam uspio, a djevojci koja je cmizdrila na donjim stepenicama odrezao glavu. Na pamet mi na prvu padaju tri poznanika koji su odgulili zadnje vrijeme zatvor, oni koji bi trebali biti unutra iživljavaju se vani. I slika mi pred očima od onog dana kad sam imao piratski sastanak, mladi dečko zatvorenik u donjem rublju čisti pred ulazom u zatvor, dvojica čuvara ga paze, sadizam unutra, sadizam vani, sve su tanje razlike.

Natuknica 6: Parti plejlista

minusiplus.blog.hr

ovonedeljno zakašnjenje je konceptualne prirode a tekst je vredelo pričekati



Utorak je. Pa da krenemo od kraja: hlače na podu, ruke u zraku, Final Countdown u uhu, ekstaza u duhu. Ovakva kulminacija je najljepši trenutak večeri i njega može stvoriti samo probrana selekcija hitova ujedinjena u dobru "Parti plejlistu". Moglo bi se prigovoriti da je dobra parti plejlista pleonazam - parti plejlista je ili dobra ili nije parti - ali je ipak važno naglasiti da se u parti plejlisti inzistira na kvaliteti - u ograničenom vremenu partija (8-12 sati) nema vremena za gubljenje vremena lošostima.

Mnogi DJi su pokušali izgraditi karijeru kroz plejliste. Nekima se posrećilo, neki su propali, a neki još i dan danas puštaju istu plejlistu svaki utorak - znak da je dobitna formula pogođena. Koja bi to formula bila, pita se vjerojatno znatiželjni mipovac? Recimo to ovako: Parti plejlista se svima sviđa, ali nikome ne pogoduje. Parti plejlista izaziva burna negodovanja, ali i vesele klicaje. Parti plejlista vas upoznaje s novim ritmovima i prisjeća na stare. Parti plejlista potiče na pijančevanje i blud. Ako su ljudi krv svakog partija, onda je parti plejlista srce koja tu krv ubrzava, vrti, šalje u čudnim smjerovima, diže i spušta. Da nastavimo s pretencioznom poredbom, baš kao srce parti plejlista ne smije stati jednom kada krene. Mnogima to naglo digne tlak i stvari završe grdo. Svojedobno je Cane znao izbaciti pokojeg namjernika koji nije bio upoznat s ovim implicitnim ali logičnim pravilima.

Ako na kraju nema hlača na podu, može se reći da plejlista ipak nije bila parti. Iako se u svim drugim aspektima partija debakl preporuča i očekuje, debakl u parti plejlisti ipak valja izbjeći. Možemo reći da je poželjno da je parti plejlista debaklogena, ali ne vrijedi ako je debaklovita. Puškar se usprkos tome ponosi grozno debaklovitim plejlistama koje su se odigrale u staroga Šumige. Kolektivu ostavljam na prosudbu prihvatljivost takve prakse.
Obavezan sastojak svake parti plejliste su muzički brojevi. Budući da parti plejlista nikome ne pogoduje, početnička je greška uvrstiti samo jedan muzički žanr. No pravi majstori umiju i to pravilo nadvladati i generirati dostojanstven debakl jednim monožanrovskim pristupom. Parti plejlista kao koncept (ako ćemo pravo, i golem dio MiP praksi) svoju egzistenciju duguje prvenstveno jednom zlom patuljku, utorku i gospodinu Gjuri 2. Od utorka 2003. do utorka 2014. osnovni recept se malo mijenjao, iako su mnogi dodavali zanimljive i egzotične sastojke. Dakle, sastojke uzeti po izboru, promiješati, začiniti i pustiti da se krčka:
1. Red hitova / stvari za kašljanje
2. Red stvari za air gitaru
3. Red pogačica
4. Red sentiša
5. Red hiphopa
6. Red elektronike
7. Final Countdown

Netko će poželjeti gledati na parti plejlistu usko utilitarno: "daj pusti da svira neka stvar dok ne odemo u disko". U tom slučaju najbolje je odvratiti "pusti si mamu" - jer parti plejlista nije tu da se isprobava i čereči. Parti plejlista je integralno autorsko djelo, ostvarenje vizije i izraz čežnje, nastalo razmišljanjem i odricanjem. Poneki autor dopusti poneko preskakanje brižno zadanog redoslijeda, ali to najčešće izazove negodovanje. Dodao bih ipak, preskakanje se svakako preporuča ako se dadne naslutiti da je autor pri slaganju plejliste bio tužan i da je sljedeća stvar na repertoaru emo.

Recimo za kraj da parti plejlista podnosi različite načine reprodukcije. Od slušalica (za dva igrača ekipe, najčešće uz šljivu), preko mobitela (za tim do 10 ljudi na klupici) i zvučnika za laptop (do 50 ljudi u krojačnici), sve do profesionalnih sistema za zabavu na motovunskoj rivi. U kojem god obliku, u koje god vrijeme, na koji god način, parti plejliste nas raduju i čine boljim ljudima.
Sretan vam utorak!

sastavio: Megnut

EH MOJI FELIXE I CINIČE STIVE...

domena.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic

Mislim da svatko uz malo osobnog truda ili dobrog učitelja može naučiti crtati, ali sama ideja je fundamentalni temelj svake umjetnosti. Felix je danas (7.10.2014.) objavio svoj uradak u Večernjem koji je vrlo sličan onom mojem objavljenom u H-Alteru 10.12.2013.

Image and video hosting by TinyPic

To me podsjetilo na jednu prijašnju epizodu s karikaturistom Stivom Cinikom i njegovog crteža u siječnju 2012. godine, idejom vrlo sličnim mojoj.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Ciniku sam se tada i javio, ali kolega profesionalac je otklonio mogućnost plagijata (a što drugo?) i još mi je na moje veselje dobronamjerno i besplatno održao lekciju o zanatu/crtanju.

Image and video hosting by TinyPic

Kao što arhitekti ili automehaničari prate sve što se događa u njihovoj branši da bi bili u tijeku događaja te znali što im radi konkurencija i tako poboljšali svoj rad, time se bave i glazbenici, pisci, slikari i svi ostali umjetnici. Nisam paranoičan, samo sam realan; da ne živimo tu gdje živimo možda bih i pomislio da se ipak radi samo o slučajnostima, no naše me je lopovsko okružje i podneblje već odavno naučilo da se slučajno u nas može dogoditi samo slučajno. Možda, velim možda se u ta dva "slučaja" ipak radi samo o koincidenciji, ali kad se ima ugovor po kojem na dnevnoj bazi moraš štancati karikature i stripove i kad ponestane inspiracije onda je svaka ideja dobra - makar ona bila i tuđa.

Na kraju, ako je točno da poznatije kolege karikaturisti kradu moje ideje (a samo oni to mogu znati) onda je to tužno i licemjerno jer se radi o ljudima koji svojim radom, odnosno crtežima ismijavaju, parodiraju i stavljaju na stup srama upravo ono što i oni sami rade drugima.

Statistika

Zadnja 24h

220 kreiranih blogova

9.564 postova

817 komentara

595 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

32 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se