novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

25

čet

06/15

A samo sam htio zamaskirati vaginu...

nachtfresser.blog.hr

Konačno jedno prijepodne koje sam sam sebi upropastio. Cijelo jutro sam se nečim bavio, a ništa nisam napravio. Na osnovu uputa s jednog bloga vježbao sam sve moguće oko rada na fotografiji da bi na kraju sve pobrisao ili dokrajčio crvenim negativom što se svodi na isto. Iako znam da je to moguće nikako nisam uspijevao uspješno napraviti više od dvije intervencije na istoj fotki.
Nakon nemirne noći Jin je odmarao. Išao sam baciti smeće i odahnuo okinuvši relativno uspješno fotografiju na kojoj mi danas ne pada na pamet išta dirati. Oko tri bi se trebala početi skupljati ekipa, hrana se peče, salata radi, kolač nisam dirnuo niti osmotrio iako je još sinoć bio gotov.
Ne sekiram se više, društvo me istreniralo besmisleno trošiti vrijeme, koje osvježenje prema administraciji, novootkrivenoj biti mog poziva.

POSLANICA

obrucnabacvi.blog.hr

U povodu Dana državnosti, 25. lipnja, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović građanima je uputila poslanicu:


Hrvatice i Hrvati u domovini i svijetu, hrvatske državljanke i državljani!

Slaveći Dan državnosti, obilježavamo donošenje Deklaracije Hrvatskoga sabora kojom je 25. lipnja '91. godine proglašena suverena i samostalna Republika Hrvatska. Time je ispunjena težnja mnogih naraštaja hrvatskoga naroda za slobodnom i samostalnom državom. Stoga se u ovom trenutku sa zahvalnošću prisjećamo svih domoljuba koji su tijekom naše duge povijesti ispisivali stranice borbe za slobodu i samostalnost. Posebnu zahvalnost moramo izraziti hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata koji su na čelu s prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, u zajedništvu s hrvatskim narodom i svim građanima, najviše zaslužni što danas imamo vlastitu državu.

Put naše domovine u dvadeset i četiri godine ispunjen je dinamikom događaja i nizom postignuća. U tom razdoblju ostvarili smo neovisnost naše zemlje i međunarodno priznanje, obranili je od velikosrpske agresije, oslobodili i integrirali okupirana područja, ali i krenuli u obnovu i razvitak. Obilježili smo šest godina članstva u NATO-u, a uskoro ćemo i dvije u Europskoj uniji.

Istina je da su velika postignuća iza nas i na njih trebamo biti ponosni, ali naši građani, čemu svjedočim svakodnevno, žele napokon i u svakom pogledu osjetiti blagodati života u Europskoj uniji.

Na putu k boljem životu u Europskoj uniji predstoje nam ipak ozbiljni izazovi. Jedan je od ključnih izazova zabrinjavajuće demografsko stanje. U proteklih petnaestak godina izgubili smo deset puta više ljudi nego u Domovinskom ratu. Postajemo sve starije društvo. Deseci tisuća mladih i obrazovanih ljudi iseljavaju iz Hrvatske. Stoga pozivam Vladu i Sabor na dodatni napor pri donošenju dugoročnih poticajnih populacijskih mjera.

Ni gospodarska kriza u konačnici nije rješiva bez istodobnog zaustavljanja negativnih demografskih trendova. Ako smo u povijesti svladali i veće kušnje od današnjih, to je zato jer smo imali ljude. Nijedna država ne može uz konstantan pad broja stanovnika očekivati održivi gospodarski razvitak.

Građane treba osloboditi stege nejasnih, proturječnih, a i nepotrebnih propisa. Samo tako možemo otvoriti prostor inovacijama i kreativnosti, a prije svega poduzetništvu. Ne učinimo li to, stvorit će se još veća pravna nesigurnost, hraniti birokracija te tako širiti prostor korupciji. Ta naša pravna nepredvidivost i nesigurnost upravo je zapreka značajnijim domaćim i inozemnim ulaganjima. Poduzetništvo i samozapošljavanje temeljeno na kreativnim idejama upravo leži na novim generacijama. Iseljavanje mladih i obrazovanih ljudi statistički smanjuje stopu nezaposlenosti, ali ne rješava pitanje zaposlenosti. Više puta naglasila sam kako naš obrazovni sustav dodatno pogoduje iseljavanju, jer nije povezan s potrebama tržišta rada.

Imamo kvalitetne i stručne učitelje, nastavnike i profesore, čiji rad treba još više cijeniti jer odgajaju našu mladost.

U ovoj svečanoj prigodi posebno se želim obratiti mladima:

Znam da mnogi od vas razmišljaju o odlasku u inozemstvo, ne samo zbog trenutačne nemogućnosti zaposlenja, nego i zbog osjećaja da nismo dovoljno iskoristili mogućnosti izborene slobode. Mnogi se od vas pitaju: ima li smisla ostati? Želim vas ohrabriti. Vas vidim kao predvodnike hrvatskog zajedništva. Ostanite! Učinite Hrvatsku boljom, naprednijom i prosperitetnom kako bi vi, vaši roditelji, djedovi i bake živjeli dostojanstveno.

Tko želi dobro Hrvatskoj, neće joj nuditi prečace za izlaz iz krize, već zahtjevan ali jedini ispravan put prema državi blagostanja – a to znači puno više reda i rada. Umjesto da se posvetimo definiranju ciljeva svoje budućnosti, iscrpljujemo se nepotrebnim podjelama u društvu. Samo ozbiljan, odgovoran dijalog može nam omogućiti potrebno jedinstvo u donošenju i provedbi strateških smjernica državne politike te izgradnju moderne hrvatske države.

Jedna od tih smjernica svakako nam treba biti ambicioznija vanjska politika, koja će odlučnije djelovati u okvirima članstva u Europskoj uniji i NATO-u. Predugo vremena zanemarivali smo neka već uspostavljena prijateljstva i savezništva, odnosno nismo stvarali nova. To moramo žurno ispraviti. U području između Jadrana i Baltika, kojem Hrvatska oduvijek čvrsto pripada, vidim niz mogućnosti za jačanje političke, sigurnosne, gospodarske i energetske suradnje. Hrvatska će se time potvrditi kao odgovorna država članica Europske unije koja pridonosi europskom zajedništvu. Hrvatska ima interese i u svojem jugoistočnom susjedstvu, one trajne stabilnosti i boljitka svih država. To se može ostvariti samo unutar Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza, za one koje to žele. Otvorena pitanja treba rješavati u duhu dobrosusjedstva i perspektive zajedničke europske budućnosti, na način da se pokaže zrelost i podijeli uspjeh.

Vjerujem kako današnjim sve složenijim ugrozama možemo uspješno odgovoriti samo razvijenim sustavom domovinske sigurnosti. U tom sustavu ključno mjesto zauzimaju moderne Oružane snage, o čemu kao njihova vrhovna zapovjednica posebno skrbim. Članstvo u NATO-u jamči nam sigurnost, ali trajni jamac naše suverenosti uvijek će biti naše Oružane snage. Pozdravljajući i ovom prigodom naše vojnikinje i vojnike, dočasnice i dočasnike, časnice i časnike, posebice one u mirovnim misijama diljem svijeta, želim istaknuti kako su upravo ljudi najvažniji čimbenik uspješnosti naših Oružanih snaga.

Drage građanke i građani!

Pridružite mi se u izgradnji novog zajedništva, u razvoju modernog domoljublja i učvršćivanja nacionalnog identiteta usklađenog s onim europskim kako bismo našoj djeci, rasterećenoj utega prošlosti, predali u baštinu bolju Hrvatsku.

Ne nasjedajmo stoga na poticanje podjela temeljenih na srazu povijesno osuđenih totalitarnih ideologija i njihovih simbola. Simboli tih ideologija i režima ne smiju i ne mogu imati mjesta u našem društvu. Svako njihovo isticanje nanosi nemjerljivu štetu ugledu naših građana i cijele nam domovine. Pozdravljam jedinstvo cjelokupne hrvatske javnosti u osudi nedavnog barbarskog čina isticanja simbola nacizma na sportskom terenu. Ustrajat ću sa zahtjevom prema svim nadležnim institucijama da istragu privedu kraju i napokon pronađu počinitelje.

Pred svima nama velika je odgovornost i dužnost izgraditi i razvijati našu domovinu na načelima otvorenosti prema drugima i prema svijetu u čijem uređenju i upravljanju aktivno sudjelujemo. Pri tome se moramo voditi domoljubljem, temeljenim na znanju i radu, poštovanjem i zaštitom nacionalnih interesa, te skrbi prema najugroženijim društvenim skupinama.

Posebno ističem važnost nacionalnih manjina unutar našega društva. Hrvatska je vaša domovina. Ovo je naš zajednički praznik.

Gradimo Hrvatsku na različitosti, toleranciji i njegovanju kulture dijaloga i razumijevanja, jer kroz to se najbolje očituje smisao slobode koju smo tako teško izborili. Hrvatice i Hrvati u domovini i svijetu, hrvatske državljanke i državljani;

Proslavimo radosno i ponosno blagdan naše državnosti. Izvjesimo hrvatsku trobojnicu, pokažimo kako u našim srcima živi ljubav za dragu nam, jedinu i vječnu domovinu Hrvatsku!

Svima srdačno čestitam Dan državnosti Republike Hrvatske!

24

sri

06/15

Nutella – palmino ulje – Francuz

indijanka-vegetarijanka.blog.hr

Palmino ulje smo jedva poznavali unazad nekoliko godina. Međutim, danas se nalazi pa pogotovo u svakom procesuiranom proizvodu. Što je proizvod procesuiraniji, to je veća vjerojatnost da će u njemu biti i palminog ulja. Međutim, većina palminog ulja veoma je loša za okoliš. Ne toliko ulje samo, koliko plantaže palmi od kojih se dobija ulje. Zbog tih plantaža krče se prašume i stotine životinje tjeraju se sa svojih staništa, gube ih i u konačnici nestaju i životinje i endemske biljke. Sve u svemu, palmino je ulje velika opasnost za bioraznolikost Zemlje. Danas postoji i drugačiji, takozvani održivi uzgoj palminog ulja i kompanije koje drže do svog ugleda kupuju ulje iz takvih izvora. Mada, pitanje je koliko je taj način doista održiv. Kako bilo, Nutella, jedan od ljudskoj vrsti najomiljenijih namaza, nije na popisu kompanija koje kupuju palmino ulje iz održivih izvora pa se iz tog razloga našla na udaru francuskog ministra ekologije. U jednom injtervjuu kojeg je dao prošlog ponedjeljka je rekao: 'Moramo ponovno posaditi mnogo drveća zbog masivne deforestacije koja također pridonosi globalnom zatopljenju. Na primjer, trebamo prestati jesti Nutellu jer je ona napravljena s paliminim uljem.'

Ne znam hoće li ova njegova izjava pridonijeti tome da se manje jede Nutella i općenito proizvodi s palminim uljem, ali svaka čast čovjeku da je uopće nešto tako izjavio, protiv jednog tako velikog globalnog igrača. Primjerice, bi li itko od naših političara to isto rekao za Franck? Nešto kao: 'Pa pobogu, zašto Franck proizvodi čips s palminim uljem??!!'

Ako ništa drugo od gore navedenog ne vrijedi istaknuti, onda možda ovo – okus mu je grozan!

U međuvremenu, uz tu svu poplavu palminog ulja, možda se ipak najbolje opskrbiti dobrim receptima i koliko je moguće, sve napraviti kod kuće.

Što kažete na sirovu Nutellu, dakle Nutellu od sirovih sastojaka:

http://rachelbrathen.com/raw-nutella/

Ili još jednu dobru verziju:

https://minimalistbaker.com/4-ingredient-nutella-vegan-gf/

KEVINA JAMA (8.)

obrucnabacvi.blog.hr

Mir dušama njegovim

Došlo je vrijeme da se napokon oko jame nešto učini. Nešto što će je trajno obilježiti kao mjesto stradanja nevinih. U euforiji osamostaljivanja Hrvatske puno se je obećavalo, mnogi su se zaklinjali da će stvari oko jame rasvijetliti, da će je na neki način obilježiti, ali sve je stalo. Ograđena običnom žicom, ni po čemu se nije moglo zaključiti što nama i mnogim drugima predstavlja. Razumljivo je. Hrvatska nam je napadnuta, krvavi rat je trajao, važnije stvari su se radile.

No, ja ipak nisam htjela više čekati i odlučila sam nešto ozbiljno poduzeti. Namjera mi je bila da se to stratište dostojno, makar skromno, obilježi, kao podsjetnik na mrtve i upozorenje živima.

U razgovoru s predsjednikom Općine te drugim bitnim čimbenicima u Kaštelima dogovorili smo se što i kako poduzeti. Iako sam, a ne samo ja, neopisivo željela da se Kevina jama obilježi, nisam od toga htjela napraviti predstavu.

Kako sam znala da se priprema sjednica Poglavarstva, na tu sam im temu poslala pismo, nastojeći unaprijed ograničiti ambicije nekih koji bi mogli to iskoristiti u vlastitu promociju. Tekst pisma naslovljenog na Gradsko poglavarstvo Grada Kaštela donosim u cijelosti:

“Ove godine, u rujnu mjesecu, navršava se 50 godina (1943 – 1993) tragedije znanih i neznanih žrtava Kevine jame u Radošiću.

Zahvaljujući prijedlogu i inicijativi g. Veselka Andromaka, ondašnjeg predsjednika općine Kaštela, koncem 1992. g. Prihvaćeno je od općine Splita, Solina, Trogira i Kaštela da se to mjesto, dostojno njegova značenja, obilježi.

Međutim, mi potomci stradalnika shvaćamo našu domovinsku ratnu situaciju i besparicu, a u želji da se to do 25. rujna obilježi, molimo gornji naslov da to učini skromno, s jednim kamenim križem, toliko da se napokon ukaže na tu jamu kao grobnicu.

Sutra kad naša domovina bude slobodna, kada rat završi, može se razmišljati o podizanju kapelice, kao što je predlagano. Nadamo se da ćete našu molbu na vašoj prvoj sjednici razmotriti i sprovesti u djelo.

U ime potomaka žrtava Kevine jame i znanih i neznanih, ostajem sa štovanjem.”

Jama je postala grob

Na sjednici održanoj 15. lipnja 1993. godine Gradsko poglavarstvo donijelo je Zaključak o obilježavanju spomena na žrtve Kevine jame te imenovalo Inicijativni odbor u koji su i mene uključili. Odbor je odmah dobio zadaću da što prije pripremi prijedlog za uređenje okoliša, postavljanje spomen – obilježja i organizaciju spomena.

Napravljeni su nacrti, dobivene dozvole i zemljište. Naime, zemljište oko jame dijelom je bilo upisano kao “Općenarodna imovina pod upravom Mjesnog narodnog odbora Radošić” a dijelom kao privatno vlasništvo.

Projektom je predviđeno da se napravi suhozid od grubog neobrađenog kamena, onakav kakvima se ograđuju polja, te vrata na njemu. Zid bi, u obliku nepravilne kružnice okruživao otvor jame. Napravit će se i nekoliko stepenica, da se olakša prilaz samom otvoru. S vanjske strane, između suhozida i ceste postavit će se kamena gromada s natpisom KEVINA JAMA.

Križ od klesanog kamena postavit će se na živom kamenu kao prirodnom postolju s natpisom:

1943 – 1993

POKOJ VJEČNI

DARUJ NJIMA GOSPODINE

Glavninu financijskih sredstava osiguralo je Gradsko poglavarstvo Grada Kaštela. Znatnu pomoć u tome pružili su Zračna luka Split, Rasadnici Jadro te udruge “Lijepa naša” i “Bijaći”.

Dana 25. rujna 1993. godine, na pedesetu godišnjicu ubojstva našeg oca, održana je Sv. misa na platou pokraj jame. Toga dana smo u novine dali slijedeće sjećanje:

Ovjenčan krunom mučenika završio je

svoj čestiti život u zloglasnoj Kevinoj jami

kod Radošića 25. rujna 1943. odani sin

svoje domovine Hrvatske

VLADIMIR STUDE

Iz Kaštel – Novog

Vjerujemo da ga je Gospodin nagradio na

kraju njegova životnoga križnog puta.

Molitvom i zahvalnošću sjećaju ga se:

Kćeri: Neda, Mira, Filka; unuci: Vladimir,

Siniša, Vladimir, Radovan, Dražen, Katarina,

Ida i Bruna; praunuci: Ivan, Miran, Roko,

Nikolina, Luka, Antonija, Toma, Vladimira,

Mislav, Tereza, Ana, Frane, Hrvoje, Ivančica

I napokon. Nakon pedeset godina jama je postala grob.

SUBNOR se odavno prestao javljati. Čak se tako više ni ne zovu. Valjda su se posramili svoga imena. Ni njihovi članovi sebe ne nazivaju borcima. Sad su “antifašisti”. Zanimljivo, potpuno su zaboravili da su se borili u “socijalističkoj revoluciji”.

Čak su se počeli buniti protiv pretvorbe u gospodarstvu kao da je nisu oni izmislili. Doduše, onda se to zvala “konfiskacija”.

Mi, obitelji žrtava, sada imamo uređeno mjesto gdje možemo položiti cvijeće i upaliti svijeću. A “humanisti”? Neka se sami nose sa svojom savješću

Image and video hosting by TinyPic



Autor: Filomena Filka Ratković Petak, 12. lipnja 2015. u 08:00

23

uto

06/15

Dok led traje dobro je

nachtfresser.blog.hr

Čitajući Maxa Frischa sam shvatio da ljudi uglavnom postupaju na dva načina, ili se ufuraju u važnu ulogu koju su svojim trudom i sticajem okolnosti stekli ili pak sami izaberu ulogu, prije ili kasnije, koja će predstavljati njihov život. U oba slučaja znaju što im je činiti i koje poteze moraju vući da bi istu opravdali, te se u razgovorima poslije još i hvale svojom principjelnošću. Ljudski, odveć ljudski, primjećivao je Nietzsche koji je previše dobro shvaćao stvari da bi mogao ostati normalan.
Lijepo je na državnoj maturi svake godine kad je matematika na rasporedu viditi drage učenice i učenike ranijih generacija. Svake godine se na taj dan lijepo podružimo.

KEVINA JAMA (7.)

obrucnabacvi.blog.hr

Kćer likvidiranog narodnog neprijatelja

Partizani su se ponovo vratili 1944. godine. Ovaj put za dugo. Dogodilo se ono što moja majka nikad nije nazvala drugačije nego: prevrat. Taj isti događaj desetljećima se službeno slavio kao “oslobođenje”.

Kao i mnoge druge, tako su i nas srednjoškolke pokupili i poslali na razne poslove. Meni je dopala vojna bolnica VIII korpusa koju su smjestili u zgradu Splitskog Sjemeništa. I tako sam postala kvazibolničarka.

Zajedno s još jednom djevojkom, dobila sam jednu sobu u kojoj smo skrbile o ranjenim borcima. Dovozili su ih iz Knina, Drniša i tko zna od kuda sve. Borbe su još trajale. Iskreno govoreći, nisam u tome bila baš uspješna. Nije da nisam htjela. Jednostavno, nisam znala.

Među grupom ranjenih koji su ležali u toj mojoj sobi bio je i naš, kaštelanski mesar Vinko Mamić poznatiji kao Škoto. Jednog dana dovezli su novu grupu ranjenika a među njima i sirotinju iz bliskog susjedstva, Antu Žanića-Ivanurića. Čim me je Ante ugledao odmah je počeo galamiti.

“Što radi ovdje ova,” – pokazao je na mene – “to je kćer likvidiranog narodnog neprijatelja! Neće ona o nama brinuti.”

Tad se Škoto podigne s kreveta.

“Umukni, Ante, sram te bilo!” – podviknuo je ljutito – “Brzo si zaboravio što je Studina kuća učinila dobro tvome ocu i svima vama. Ili umukni ili izlazi iz ove sobe.”

Na njegovu stranu, u moju obranu, stao je još jedan ranjenik, crnogorski partizan.

U tom trenutku, kao da je znao, ušao je Milan Martinac. Došao je vidjeti kako mi je. On je također u ležao u bolnici jer je bio ranjen u ruku.

Kad je čuo što se događa, bez puno buke je Antu izbacio iz sobe i zabranio mu da se tamo više pojavi.

Uskoro je završila i moja, ne baš uspješna karijera, bolničarke. Netko se pametno sjetio da je bolje da nas puste ponovo ići u školu.

Čekanje se isplati(lo)

Poraće je. Prošla je, i našu obitelj dobro zahvatila, prvo konfiskacija pa nacionalizacija. Što se moglo? Sila Boga ne moli.

Mi, moje sestre, brat i ja poženili smo se i poudavale. Najstarija Neda je s mužem Francom Bisiakom otišla u Italiju. Mira se udala za Mirka Slade-Šilovića i živjela u Trogiru. Ja sam se udala za Juru Ratkovića. I obitelji naših muževa imali su svoje Kalvarije, ali sad neću o tome. Jure i ja smo također stanovali u Trogiru. Drago je sa suprugom Tatjanom ostao živjeti još neko vrijeme s mamom u obiteljskoj kući.

Kevina jama i ono što se na njoj događalo zabranjena su tema. Jedino obitelji žrtava pamte i o njoj potiho govore. I stalno se pitaju: zašto?

Najvjerojatniji odgovor na to stalno “Zašto?” saznali smo zahvaljujući jednom pravom Trogiraninu, sada pokojnom. Zvao se Vinko. Prezime mu neću spominjati iz jednostavnog razloga. On se smatrao djelomičnim uzročnikom naše tragedije, iako zaista nije bio ni za što kriv.

Već sam rekla da smo živjeli u Trogiru. Jednog dana, negdje krajem, pedesetih godina, na Mostu od Travarice zaustavi me znanac, Vinko. Kasnije sam saznala da je tako pristupio i Miri.

Prve riječi koje je izustio bile su:

“I ja snosim odgovornost za smrt vašeg oca.”

Zapanjeno sam ga pogledala. Jedino sam uspjela izustiti:

“Kako?”

Mala digresija; moram se kratko vratiti u prošlost. Nakon izbora 1939. godine u našoj općini na vlast je došao HSS. Naš pape je, kao istaknuti član stranke, izabran na mjesto odbornika.

Sad nastavljam Vinkovu priču:

“Održavala se sjednica općinskog vijeća na kojoj je trebalo razmotriti molbu Josipa-Bepa Babina za mjesto nadglednika ceste i vodovoda za područje Kaštel Novi – Trogir. Taj sam posao ja radio već neko vrijeme. Bio sam oženjen i imao troje djece. Babin je bio neoženjen i već imao posao u vojnoj bazi Divulje kao civil.”

Otac je taj dan bio u Splitu po poslu. Po povratku, kod zgrade općine zaustavio ga je općinski poslužitelj s porukom da odmah dođe u općinu na sastanak.

Kad je na dnevni red došla Babinova molba, otac se usprotivio.

“Nemam ništa protiv Bepa, ali on je sam i ima posao a Vinko će ostati s djecom na ulici.”

Na glasovanju je pobijedio očev prijedlog većinom glasova. Bepov otac, također vijećnik, ostao je u manjini i ja sam zadržao mjesto.”

Zastao je na trenutak, kao da ne može doći do daha. Ja sam šutjela i čekala nastavak potpuno obuzeta pričom koju sam slušala.

Rezultate glasovanja njih dvojica, Bepo i Vinko, čekali su vani, ispred općine. Kada je čuo odluku i kao je do nje došlo, Babin je viknuo našem ocu:

“Vlade, Vlade, platit ćeš mi za ovo, kad – tad.”

“Eto,” – završio je Vinko svoju ispovijed – “sad znate da je sve to počelo radi mene. Ja sam kriv radi zle krvi između njih.”

Još uvijek u šoku zahvalila sam mu na njegovo iskazu. Sad mi je jasnije mnogo toga. Rekla sam mu da on nikako ne može biti kriv za ono što se godinama poslije toga dogodilo i da mu savjest može biti potpuno mirna.

Bol za ocem nikad nije prestala. Kriomice smo odlazili na Kevinu jamu pomoliti se i staviti cvijeće. Tako smo si stvarali iluziju da je to pravi grob.

Zašto kriomice? Zato jer je milicija budno pazila da se tamo nitko ne mota osim onih koji bi došli baciti smeće ili lešine uginulih životinja. Cvijeće ili bilo koji drugi znak našeg dolaska revno bi uklanjali. Vojska i bolnice su svoj otpad bacale u jamu sve u nadi da će je ako ne zatrpati onda bar pokriti dno i ono što se na njemu nalazilo.

Ne dirajte smetlište – možda će nam opet trebati

Djeca su nam rasla pa su i oni počeli hodočastiti na to smetlište, u što se jama polako pretvarala.

Kako je vrijeme odmicalo tamo se išlo sve manje potajice, sve je više bilo cvijeća i svijeća. To je lokalnom SUBNOR – u bilo kao crvena krpa pred bika. Netko od njihovih aktivista je imao zadatak redovitog obilaska jame i uklanjanja svega onog što bi obitelji ostavile.

Na službenoj razini su padale razne ideje što napraviti s jamom: zatrpati je, čvrsto je ograditi ili otvor zaliti betonom. A sve u ime tobožnje zaštite stanovnika. Kao da u jamu svaka dva-tri dana neko nepažnjom upadne, pa se to mora svakako riješiti.

O tome se posebno govorilo na svečanosti otvaranja asfaltirane ceste Kaštela – Lečevica. To je bilo sedamdesetih godina, malo iza sloma Hrvatskog proljeća, za vrijeme progona onog što su oni zvali “hrvatski nacionalizam”. U ime boraca NOB-a široku raspravu presjekao je Ante Kapetanović iz Kaštel Starog. Sukladno svom starom antifašističkom i humanističkom opredjeljenju, po iskazu tamo nazočnog Mate Lazića iz Kaštel Novog, javno je obznanio:

“Ništa od toga se neće učiniti. Neka ostane kakva jest. Možda će nam opet trebati!”

Stare navike teško umiru.

Brat Drago je 1954. godine, s nekoliko svojih prijatelja speleologa iz Splita, potajice organizirao spuštanje u jamu sve u nadi da će pronaći i izvući očeve ostatke. Duboko je vjerovao, točnije rečeno nadao se, da će ga moći identificirati po zubalu.

U svojoj nakani nije uspio. Nije pronašao očeve ostatke ali su zato pronašli puno ljudskih kostiju i lubanja. Neki kosturi su bili čitavi, izmaknuti na stranu, što je dalo naslutiti da su neki od žrtava ubačeni živi.

U jami su, osim kostiju, pronašli dijelove odora: značke, kopče za remene i sl. uglavnom oznake talijanske vojske. Tako se potvrdilo i konačno odredište onih zarobljenih Talijana koji su, navodno, prevezeni u Šibenik.

Speleolozi planinarskog društva Mosor 1985. godine istraživali su Kevinu jamu. Predsjednik društva Goran Gabrić kasnije je izjavio:

“Između 15 do 20 jama za koje znamo da postoje u okolici Splita, Kevina jama zaista je najveća i u njoj se nalazi najviše ljudskih kostiju, iz čega je očito da su tu masovno bacani ljudi. I u drugim nalazili smo ljudske kosture ali nigdje tako mnogo.”

U istom tekstu Gabrić na upit o mogućoj procjeni broja ubačenih ljudi odgovara:

“Procjena se može od kretati više stotina ljudi do nekoliko tisuća. Kažem, velika hrpa smeća zasad skriva podatke.”

A slavni partizani navedeni u ovom tekstu?

Često su ti krvnici, za života, prolazili ispred naše kuće. Uvijek pognutih glava.

Ime moga oca bilo je godinama zabranjeno. Jedini način da se njegovo ime bar nekako pojavi u javnosti je bio neuobičajen.

Kad je 1981. godine umrla naša majka Katica na osmrtnici je pisalo: Katica Stude udova VLADIMIRA rođ. Poparić. Ona je sama za života sastavila svoju osmrtnicu. A na njenom lijesu, po njenoj želji, uz Branimirov križ, bio je veliki hrvatski grb izrađen od cvijeća.

Autor: Filomena Filka Ratković

Bolesni um

budan.blog.hr




21. lipnja 2015.


Ako je osoba bolesna ili njen um zaokupljen necim drugim, nece dozivjeti okus hrane. Takodjer, ako je srce puno neznanja (tamas) ili je razuzdano, osoba ne moze iskusiti radost niti na trenutak, pa cak niti ako je ukljucena u prisjecanje na Gospoda. poklonstveno pjevanje, ponavljanje imena ili meditaciju. Jezik ce biti sladak dok na njemu ima secera. Isto tako, ako u hodniku srca neprekidno gori stup svjetla zvan predanost u njemu nece biti tame. Od gorkog okusa cijeli jezik postaje gorak. Slicno kad u srce udju pohlepa i ljutnja svjetlost nestaje, scenom zavlada tama i svi postaju zrtve velike tuge i gubitaka. Dakle, oni koji teze postici svetu prisutnost Gospoda moraju steci odredjene navike, discipline i osobine. Uobicajeni nacini zivota nece odvesti do Boga. Oni moraju biti pomocu duhovne discipline ponesto promijenjeni.

Bozanski govor, 3 veljace 1964.

Ispunite svoje srce sa svjetlom ljubav kako u njemu lose osobine mrznja, pohlepa i zavist ne bi pronasle mjesta. ( Baba )

Ako je život samo san...

blogodneverina.blog.hr






Pogled sa Ravni prema Valunskoj vali i gradu Cresu.

Probudio sam se bez glavobolje nakon divnog dana provedenog na vapnencu istočne Istre. Rakalj, Krnica, Marčana, smotra vina istočne Istre na Skitači. Još nije toliko razvikano među turistima, a i radi kosine terena nema mjesta za izgradnju suludih kompleksa poput ovih što nam tajkuni i političari pripremaju sa Rivijerom Brijuni od Pule do Barbarige...




Probudio me prijatelj koji ne pristaje niti na zajebanciju da ga zovem gazda već suradnik u firmi gdje radimo konzervatorsko podloge na GIS-u i idejne projekte u turizmu i kulturnoj baštini. Javio sam se izraubanim glasom. Rekao mi je da sam napisao odličan osvrt o Brionima i da sam materijal za doktorat na što mi je srce uskočilo do grla. Ne treba nikakva povišica. Glavno da netko primjeti trud zar ne?




Poluotok Ubac lijevo i obale Krnice, Kavrana, Šišana i Ližnjana desno. Vidi se skroz ispred rt Kamenjak. Ako nastavite po ovom tijesnacu prema sjeveru doći ćete do ušća rijeke Raše. Toliko arheologije i povijesti na jednom mjestu da se ostaje bez daha.

Jednog dana vas vodim u Nezakciji.





Sretan vam dan antifašističke borbe. Nemojte nikad zaboraviti što se moglo desiti da se naši narodi nisu pobunili protiv okupatora.


Politički i ekonomski patuljci su zgazili diva i na to treba biti ponosan.


Darivanje krvi, podijela kruha onima koji nemaju, pomaganje prijateljima u poteškoći, ustajanje protiv nepravde, zaštita slabijega pred jačim, skrb o općem dobru, građanski odgoj, informiranost i sve što vas čini boljom osobom.


To je danas antifašizam.


Nedajte se da vas nagovore na išta drugo i nemojte se sramiti jer niste sami.


Biti pojedinac to znači i susretati pojedinca, to je vrlo teško, svakodnevno voditi računa da je drugi jednako vrijedan kao i ti, svakodnevno znati da drugi ima sve ono što ti imaš – sva prava, sve dužnosti, i da ga tako trebaš susresti. I zato je veliki Rilke rekao da se ljubav prepoznaje ne po tome što drugoga posjeduje nego što ga štiti.

Ljubav je zaštita tuđeg postojanja i tu je veličina koja iz nje stalno izbija i čini nas vrijednima. Zato ljudska prava nisu ništa drugo, nego točno u okviru države formulirani ideal koji već tisuće godina čovjek želi ispuniti, a koji vrlo jednostavno glasi:


“Ja sam ljudsko biće, neizrecivo vrijedno, i mora se osigurati sve što je potrebno da tu vrijednost na Zemlji ispunim”.


Vlado Gotovac, govor o ljudskim pravima, Rovinj 1991.


SFSN!

22

pon

06/15

Samoprocijenjene kompetencije studenata Učiteljskog studija za rad s djecom sa posebnim odgojno-obrazovnim potrebama

psihologijaobrazovanja.blog.hr

Studentica sam druge godine Učiteljskog fakulteta u Rijeci i ovaj semestar odslušali smo kolegij "Inkluzivni odgoj i obrazovanje" koji je usko povezan sa temom koju sam izabrala za današnji blog. Osvrnut ću se na samoprocijenjene kompetencije studenata Učiteljskog studija za rad s djecom sa posebnim potrebama. Posebno ću izdvojiti dva važna pojma vezana za tu temu, a to su integracija i inkluzija. Pod pojmom integracija mislimo na uključivanje djece s posebnim potrebama u redovne škole. Inkluzija je proces u kojem nam je cilj da se dijete, a kasnije i osoba sa posebnim potrebama osjeća kao ravnopravan član zajednice i gdje je stav da se ne izdvajaju takve osobe u posebne uvijete, te da naglašavajući mogućnosti nasuprot nedostacima pruža cjeloviti pristup svakom djetetu i osobi sa posebnim potrebama.Uključivanje djece s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama u redovni sustav, tzv. inkluzija započinje 70-tih godina 20. stoljeća u svijetu, a sredinom 90-tih godina pojavljuje se termin inkluzija.
U Hrvatskoj je odgojno-obrazovno uključivanje započelo 1980. kao proces integracije. Odgojno-obrazovni sustav u Hrvatskoj je danas inkluzivan i većina djece sa posebnim potrebama uključena su u redovne razrede.
Smatram da je učitelj jedan od najvažnijih faktora u pocesu integracije jer sudjeluje od samog početka u radu sa takvim djetetom i direktno utječe na djetetov razvoj od intelekualnog, socijalnog do emocionalnog i zato je važno da bude kompetentan. Kompetentan učitelj znači da posjeduje vještine, znanja, osobine i stavove. Istraživanja pokazuju da učitelji u dovoljnoj mjeri ne stječu kompetencija za rad kakvu bi trebali. Tijekom školovanja bazirali su se na teoretskom, a ne praktičnom dijelu. Moje mišljenje i stajalište slično je istraživanjima,a to je da studenti Učiteljskog studija su tek djelomično kompetentni za rad sa djecom sa posebnim potrebama.
Najviše znanja smo dobili samo u teorijskom smislu. Izostaje praktično i osobno iskustvo kao i volonterski rad koji smatram korisnim.Dodatne edukacije bi nam pomogle da budemo kompetentniji učitelji kada se jednoga dan susretnemo sa takvom djecom.
Na tom putu naše edukacije neka nam vodilja bude ova Goetheova izreka: "Odnosi se prema čovjeku onako kakav on jeste i on će ostati takav. Postupaj prema njemu onako kakav on može postati i kakav bi trebao biti i on će postati onakav kakav može i kakav bi trebao biti.“

Paula Eleta

Iadera Gashuku Zadar 2015

carstvoznakova.blog.hr

























Od 19. do 21. lipnja ove godine u Zadru u organizaciji Hrvatskog Kendo saveza i
kendo kluba Ouka održan je međunarodni kendo seminar Iadera Gashuku.

Kao gosti učitelji seminaru su se odazvali: Kim Min-Hwan 7th Dan Kyoshi,
Livio Lancini 7th Dan Renshi, Tibor Barany 7th Dan Renshi, Bernardo Cipollaro
6th Dan, Ma Yunsook 6th Dan & Christian Filippi 6th Dan.

Seminar je vodio poseban gost Kim Min-Hwan – Kyoshi 7th Dan (coach of the
Korean women's team for the 15. WKC in Novara 2012). Osim domaćih kendoka
iz klubova Sisak, Marjan (Split), Rijeka, Agatsu (Zagreb), Zagreb i Ouka (Zadar) na
seminaru je bilo kendoka iz Mađarske, Austrije, Francuske, Italije...






































Čestitke svima na položenim kyu i dan stupnjevima; gore, uspješni polagači kyu i dan
stupnjeva kendo kluba Zagreb

Bilo je odlično. Radujemo se novim kendo događanjima u Zadru :D
















Svečani ručak

nachtfresser.blog.hr

Dobio sam usisavač s više brzina. Nije mi bila jasna logika, pa normalno da ću usisavati na najjače i što brže završiti, kao što inače racionaliziram s nužnim ali nekreativnim poslovima. Šipak, kad sam probao na najjače, Jin je u sekundi odjurio glavom bez obzira, inače se ne boji tih naprava, a drugarica se izgubila u kupaonici, jednostavno tutnji. Sad ne razumijem što je proizvođač mislio.
Jučer smo išli na zakašnjeli rođendanski ručak u Trsatiku. Sad je tamo problem što drže do kvalitete pa je restaurant uvijek pun, nikad biti ono zadovoljan. Obično bi na tim ručkovima birali nešto posebno i ne pazili na cijenu. Problem je što me više izgleda skoro ništa ne može impresionirati. Za bifteke sam izuzetno kritičan, primjetim svaku suvišnu žilicu, a ni najboljem kuharu ne bih znao objasniti ono kako baš ja volim, pripadam generaciji koja ipak konja i ždrijebe preferira za jahanje, a janjetine sam se izgleda u ona mračna vremena zbilja izguštirao na sve načine. Restoran nije specijaliziran za riblje specijalitete, škampe volim, ali i njih sam se izguštao dok nisu u punom sjaju zasjala svjetla slobodnog društva.
Tako na kraju uvijek završim nakon premišljanja na ražnjićima, a ako smo na drugom kraju kod None i Franota šiš ćevapu, jelima s prilogom, jedno malo ispod, drugo malo iznad pedeset kunića. Sva sreća da tržište ne dijeli moje mišljenje o posebnosti tih jela. Drugarica je izabrala nešto skuplje, punjenu teletinu. Teletina je i meni bila u kombinaciji ali sam se zaželio baš roštilja, a nekako tu vrstu mesu nisam nikad s njim povezivao. Vidi vraga, izgledalo je i bilo izvrsno s rikulom koju isto tako jako volim.
Planirao sam jutros pisati nešto kao programski post, no onda mi je misli zavela fotografija koju krajičkom oka spazih na naslovnici, je li ili nije, na kraju je, cesta prema mom prvom radnom mjestu između Senja i Karlobaga, Jablancu.
Odlutah u bolju prošlost i izabrah uvijek moguću pričuvnu varijantu, pisati o hrani, ako ništa za iritirati one koji se bave važnim temama i takvom se pisanju podsmjehuju.
Kao što napisah svojoj berlinskoj frendici, pitanje zabrane pristupa psima kupalištu na jednom tamošnjem jezeru nije sekundarno, to ja osobno smatram barem isto toliko važnim pitanjem kao pitanje završetka izgradnje novog nesuđenog aerodroma, kod koje je nestalo novca, otprilike kao da se gradi autocesta u Hrvatskoj, s tom razlikom što će tamo bez sumnje velika većina krivaca odgovarati, neki se vjerojatno i ubiti, tako to funkcionira.

Neizbježna prodaja i kako je usavršiti

bookeraj.blog.hr

(Tekst je izvorno objavljen kao blog-unos na mom LinkedIn profilu)

Vjerojatno ste ne jednom čuli kako (se) svi ustvari prodajemo: prodajemo na poslu, prodajemo u privatnom životu, prodajemo sebe, svoju uslugu ili svoj proizvod. Ipak, rođenih je prodavača vrlo malo i većina nas će se, unatoč tome što neki možda pogrešno smatraju da se nikad neće naći u situaciji da moraju prodavati sebe ili svoje umijeće, susresti s potrebom da usavrši svoje prodajne vještine.

U tu sam svrhu pročitala „Ziglar o prodaji“, priručnik koji je napisao jedan od najpoznatijih profesionalnih prodavača, Zig Ziglar, a koji je objavljen davne 1991. godine u izvorniku, a kod nas preveden tek 2002. godine u izdanju Katarine Zrinski. S obzirom na protek vremena, tehnologija koja se spominje u ovom priručniku je davno zastarjela i vidljivo je da Ziglar, koji je baratao pagerima, faksom ili auto-telefonom, nije mogao niti sanjati ovakav procvat mobitela, osobnih stolnih i prijenosnih računala. No to čak i nije toliko smetalo; principi su naime, ostali isti.

(Još jedna zastarjela spoznaja iz navedenog priručnika je i ona o ženama kao „demografskoj skupini koja stječe sve veću kupovnu moć“, jer su u međuvremenu prodavači itekako dobro naučili lekciju o ženama kao najvećim potrošačicama.)

Iako će većina nas zamisliti muškarca u crnom, sivom ili tamnoplavom odijelu, sa svijetlom košuljom i neutralnom kravatom, kao vjerodostojnog i idealnog prodavača, Ziglar odmah na početku priručnika govori o prodavačicama kao pouzdanijima i vjerodostojnijima:

„U novoj radoj snazi devedesetih ženski predstavnici u prodaji dobivaju sve veći udio u poslovanju – udio u poslu koji ide iza broja žena uključenih u prodajnu profesiju. Zato postoji nekoliko izvanrednih razloga. Broj jedan je činjenica da su žene pouzdanije. Ne, to ne znači da je svaka žena u prodaji potpuno pouzdana ili da se na muškarce u prodaji ne može osloniti. No, to znači da, podcrtano i napisano velikim slovima, kad prodavačica kaže da će vam poslati izvještaj u četvrtak, to i učini. Kad vam prodavača kaže da će vam poslati izvještaj u četvrtak, manja je vjerojatnost da će održati riječ.

(...)

U razgovoru sam iznio zapažanje da se u Americi ženama instinktivno više vjeruje nego muškarcima, da su ljudi skloni procjenjivati ih po izgledu i da djeluju po njihovim prijedlozima. Muškarci i žene potencijalni kupci radije će „vjerovati“ prodavačici nego prodavaču i ponašati se po njezinim preporukama.“

Ovo je vjerojatno istina, a ja dodajem još i svoju spoznaju, koju sam pokupila negdje usput – dok muškim prodavačima vjerujemo ako su odjeveni u tamno odijelo sa svijetlom košuljom i neutralnom kravatom, od žena prodavačica očekujemo da su primjereno, ali nešto izazovnije odjevene: u jarke boje, s krupnim nakitom, jer očekujemo od žene prodavačice da se na njoj poslovni uspjeh jasno vidi. Također, dok su uspješniji prodavači oni oženjeni, kao prodavačice su uspješnije neudane žene.

Moram istaknuti da se radi o priručniku koji prilično detaljno opisuje korake u prodaji, pa za početnike predstavlja obvezno štivo kako započeti, kako pribaviti prve klijente, kako pristupiti klijentima – a sadrži i hodogram za dobivanje preporuka od zadovoljnih kupaca:

1. Upitajte svog kupca izravno za preporuku: „Zašto me ne upoznate sa svojim najboljim prijateljem koji treba naše usluge, dajući mi njegovo ime i neke informacije o njemu?“
2. Ako je preporučitelj iznimno zagrijan za vaš proizvod, zamolite da vas odmah telefonski preporuči/upozna sa svojim prijateljem.
3. Vi zapišite ime te osobe na karticu – neka preporučitelj nabroji sva imena kojih se može sjetiti, da mu ne nastupi mentalna blokada (dobra je ideja pisati imena pojedinačno na kartice), pa se onda vratite na druge informacije – adresu, telefon, zanimanje, aktivnosti itd.
4. Postavljanjem pitanja podsjetite preporučitelja na osobe s kojima se druži.
5. Upitajte preporučitelja koga biste od preporučenih osoba trebali prvoga nazvati.

Neke od drugih korisnih metoda pribavljanja kupaca su i traženje kupaca i preporuka među obitelji i prijateljima, povratak postojećim klijentima s novim proizvodima, korištenje izvora poput žutih stranica, trgovačke komore, raznih poslovnih vodiča, novina, interneta i drugo; promatranje srodnih ili komplementarnih industrija (primjerice, odvjetniku je srodno zanimanje knjigovođe ili poreznog savjetnika, jer rješava sličnu vrstu problema), uključivanje u društvene projekte i spremnost na pružanje pomoći, dijeljenje s drugim kolegama, te pažljivo postupanje s potencijalnim kupcima (sve ovo je detaljnije opisano u priručniku, ali bi zahtijevalo puno vremena i strpljenja da se potanko objasni, pa one koji žele znati više prepuštam čitanju knjige).

Isto tako, autor je za potrebe upoznavanja vaše potencijalne baze klijenata, grupirao kupce u četiri kategorije (tvrdokorni, prijateljski raspoloženi, iskreni ili sposobni) – dakako, radi se o idealnim tipovima ličnosti od kojih stvarne osobe vjerojatno imaju ponešto od svake vrste – te kako prodavati, primjerice, osobama koje su tvrdokoran tip kupca, ako ste vi, primjerice, prijateljski raspoložen tip ličnosti (savjet: budite poslovni, ne započinjite ćaskati).

Konačno, priručnik se bavi i vježbama postavljanja pitanja, koja grupira na pitanja o osobi, organizaciji, ciljevima i preprekama, koja se postavljaju kao pitanja otvorenih vrata, pitanja unutar zatvorenih vrata i da/ne pitanja, ali najvažnije pitanje, pitanje svih pitanja u prodaji (i pravilo svih pravila u prodaji) – UVIJEK UPITAJTE ZA NARUDŽBU.

Za kraj, a vezano upravo uz posljednje pravilo, ostavljam vam statističke podatke za razmišljanje:

„Ovo je važno jer prodaji tehničar Chris Hegarty izvještava da 63% svih prodajnih razgovora završava time da prodavači ne postavljaju određeno pitanje narudžbe.

(...)

Istraživanje doktora Herba Truea iz Notre Dame otkriva da 46 posto prodavača koje je intervjuirao jednom zapita za narudžbu, a zatim odustaje; 24 posto pita dva puta prije nego što odustane; 14 posto pita treći put; a 12 posto se ne da i pokušava i četvrti put prije nego što poslovično dignu ruke. Zbrojeno, to je 96 posto onih koji odustaju nakon četiri pokušaja zaključivanja, a opet isto istraživanje pokazuje da se punih 60 posto prodaja ostvaruje nakon petog pokušaja zaključivanja. Budući da je postotak onih koji ne postavljaju pitanje o narudžbi pet puta 90 posto, očito je da četiri posto ostvaruje 60 posto prodaja (i 60 posto provizija).“

KEVINA JAMA (6.)

obrucnabacvi.blog.hr

Zločinci će svoj teret nositi zauvijek

Mama se odlučila na povratak u Kaštela.

Nije nam dopustila da nosimo crninu kao što je običaj. Možda iz prkosa.

“Crnina je vanjski znak tuge. A tuge nam je dosta u srcu.”

U svoj svojoj žalosti brinula se o nama ne samo fizički.

“Ne dopustite da vam u srcima zavlada mržnja jer onda postajete neljudi. Svaka mržnja ubija dušu i srce. A najvažnije je spasenje duše. Molimo za oca, nemojmo ga zaboraviti a zločinci koji su to učinili svoj teret će nositi zauvijek.”

I bilo je tako. Puno godina nakon opisanih događaja dugovi su počeli stizati na naplatu. Naime, Kaštela su mala mjesta, sedam povezanih sela uz more. Manje – više svi su se tada međusobno znali i tajne se nisu mogle dugo čuvati. Tako je misterija nestanka moga oca dobila i svoje počinitelje, naredbodavce i izvršitelje. Mi smo znali za njih, a i oni su znali da mi znamo.

Martin Stipoljev zvan Tikvica umirao je u teškim bolovima. Osjećajući da mu se bliži kraj, poslao je prijatelja Jakova Jakovca iz Kaštel Starog našoj mami s molbom da dođe do njega i da mu dade oprost. Ona je odbila doći mu u posjetu nego mu je po istom glasniku poslala poruku:

“U ime djece i moje, ja sam ti oprostila, a ti to raščisti sa svojom savješću.”

Nije umro lako. Rak ga je rastakao, bolovi razdirali pa je sam pokušao prekratiti si muke.

Josip-Bepo Babin partizanski general, 1943. godine alfa i omega u Kaštelima. On je odlučivao o životu i smrti svojih susjeda i suseljana. Ni njemu nije dano da ljudski umre. Grižnja savjest učinila je svoje. Prerezao si je žile na rukama a potom se bacio u more kod hotela “Palace” u Kaštel Starom. Sutradan su njegovo truplo našli kako pluta pod Čiovom.

Križni put sina “narodnog neprijatelja”

Brat Drago bio je tada u Zagrebu gdje je pohađao Tehničku školu. Za vrijeme školovanja živio je kod našeg strica Antona. Stric je imao stan i kancelarije predstavništva firme “Braća Stude” u Mrazovićevoj ulici.

Drago je za ubojstvo oca saznao sasvim slučajno, od jednog poznanika Kaštelana, negdje oko Božića. Odmah nam je javio da dolazi kući. Znali smo kad dolazi parobrod (iz Zagreba se tada putovalo vlakom do Metkovića ili Ploča a potom brodom do Splita). Mama i ja smo otišle u Split kod očeve sestre Slavke Nikolić. Na brodu ga je dočekala rodica Miljenka i dovela do tete gdje smo ga mi čekale. Mama i teta Slavka su ga na koljenima molile da ne ide u Kaštela i da se ne osvećuje. Na jedvite jade su ga namolile te se on nakon tri dana vratio u Zagreb.

Kao sin “narodnog neprijatelja” on je prošao svoj Križni put. O toj Kalvariji ćete čitati kasnije.

Svijet nije crno – bijel. Niti je samo jedna strana dobra a druga loša. Za vrijeme rata svašta se događa. Tako je bilo i u tom ratu.

U Kaštelima smo nastavili živjeti kako smo mogli. Našu tugu čuvali smo u sebi kao i mnogi drugi. Naučili smo se na ratne uvjete. Pa, već su prošli Talijani, pa partizani a sad su svoja pravila uveli Nijemci i ustaše. Prijatelji nam pokušavaju biti pri ruci a neki okreću glavu od nas ako već ne mogu izbjeći susret na ulici. Tako je i s drugim obiteljima čija je sudbina slična našoj. Najodaniji našoj obitelji nepokolebivo je ostao Ante Danilo sa svojom obitelji. Pomagao nam je kad je bilo najpotrebnije, kad su se drugi iz straha ustručavali. Nikad im to nećemo zaboraviti.

Deja vu

Veljača 1944. godine, jedan sat po ponoći. Mrkla noć. Cijelo selo spava. Odjednom lupa na ulaznim vratima i povici:

“Otvaraj!”

Iz kreveta skačemo kao u bunilu. Nije li to noćna mora? To se već dogodilo, nemoguće je da je ovo istina. Ovo mora da je ružan san.

“Otvorite vrata!”

Vika i udarci ne prestaju. Brzo se razbuđujemo. Svi – mama, Mande, Mira i ja – trčimo do vrata. Mama je otvorila samo prozorčić na vratima. A pred njima, s puškama stoje dvojica ustaša a iza njih dva njemačka vojnika. Slična situacija kao prije nekoliko mjesec. Samo su odore druge. Žele ući.

“Što hoćete?”

“Moramo pretražiti kuću. Imamo dojavu da unutra skrivate obitelji komunista.”

Mama se odlučno, kako ona zna, ustobočila na vratima rukama naslonjenih na bokove.

“Neću otvoriti. Tako su mi došli partizani i odveli muža. Nikad ga nisam više vidjela. Možete ući samo silom. Ako ne vjerujete meni, idite Načelniku općine i pitajte ga je li ovo istina. Mislite li da bi mogla štititi te komuniste nakon onog što su nama učinili?”

Oni prijeteći skinu puške s ramena. Malo ih je zatekla situacija. Nisu naučili da im se netko suprotstavi.

“Možete me ubiti. Drugačije nećete ući”, – nije se mama dala smesti.

Ona dvojica ustaša se pogledaju. Ovakav nastup civila prema njima nije im bio uobičajen. To ih je potaklo da provjere priču. Jedan od njih ode do načelnika (tada je to bio Ante Škarica-Živkov). Brzo se vratio, jer Škaricina kuća nije bila daleko od naše.

“Istina je što je rekla. Muža su joj ubili partizani.”

To im je bilo dovoljno. Uz ispriku su se povukli. Ali su na odlasku rekli:

“Prijavio vas je netko iz sela.”

Naravno da je potkazivač mogao biti samo netko domaći. Od kuda bi oni, došljaci, to mogli znati? U selu se dobro znalo tko je s kim kakav i tko kome pomaže.

Na tome je završila ta epizoda. A mogla je i drugačije.

Naime, na zadnjem, trećem katu naše kuće zaista su bili oni koje su tražili. Kako smo se mi kod prijatelja skrivali nakon ubojstva oca, tako su sad, dolaskom nove vojske, u opasnosti bili neki drugi.

Skrivajući se od nove vlasti kod nas su spavale: Marija Jurčev-Šejo i njena dva sina dok joj je muž Ante bio u partizanima te Marija Kuzmanić-Gvozden sa sinovima Vinkom i Petrom čiji je brat Frane također bio u partizanima. Obje su bile aktivistice AFŽ – a, ali našoj mami, unatoč svemu, to nije smetalo. Nije zaboravila da su nam to prvenstveno prijatelji kojima treba pomoći.

Autor: Filomena Filka Ratković

Partnerstvo škole i obitelji-temelj dječjeg uspjeha

psihologijaobrazovanja.blog.hr

Pedagoški djelotvorna škola ima razvijenu suradnju s roditeljima. Kad mislimo na suradnju mislimo na zajedničko djelovanje i pregovaranje koje je usmjereno prema nalaženju rješenja, odnosno novog, zajedničkog polazišta. Suradnje nema kada su glasovi povišeni, a ljudi uzbuđeni i ljuti i svađalački raspoloženi. Ona također ne postoji kada se ljudi povuku, postanu pasivni ili se učestalo vraćaju na prijašnje probleme. Nasuprot tome, suradnja postoji kada je prisutno poštovanje koje se očituje u slušanju, želji za razumijevanjem, prihvaćanju promjena, drugačijih gledišta, novih aktivnosti. Suradnja škole i obitelji, odnosno učitelja i roditelja, može biti tradicionalna i partnerska. Na koji će se način ona ostvariti i odvijati, ovisi o školskom ozračju, ali i o individualnim osobinama učitelja i roditelja. U današnjem svijetu jako je važno imati dobru poveznicu i uspješnu suradnju ,te dobar odnos između škole i obitelji. Važan partnerski odnos između škole i obitelji su od velike važnosti i značaja za djetetov uspjeh u školi. Prikazat ću istraživanje koje je napravljeno o sličnostima i razlikama u suradnji roditelja i škole u urbanimi ruralnim sredinama (Hornby i Witte, 2010.). Navode se prednosti seoskih škola gdje su škola i zajednica su više povezane nego u gradskim sredinama, a stanovnici ruralnih zajednica osjećaju veću pripadnost i ukljućenost u zajednicu. U takvim sredinama roditeljsko sudjelovanje je veće nego u gradu u svim aspektima dječjeg života.
Smatram da je temelj zdravog sustava odgoja i obrazovanja uključivanje roditelja. Škola koja je usmjerena na dijete vidi roditelje kao svoje najvažnije partnere jer su oni ti koji najbolje poznaju svoje dijete. Učitelji, dakle, trebaju uvažavati roditelje, kao što roditelji trebaju uvažavati njih. Njihove su uloge u odgoju i obrazovanju djeteta različite, ali komplementarne. Uzajamno poštovanje, dijeljenje informacija, osjećaja i vještina, dogovaranje i zajedničko odlučivanje, nužno je kako bi se ispunila odgovornost za uspjeh djeteta. Treba imati na umu da je za postizanje navedenog potrebno vrijeme i trud uključenih. Međutim, kada se u obzir uzmu brojne prednosti koje dobra suradnja ima za obje strane, ali – još važnije – za samo dijete, to je mala cijena koju treba platiti.

Paula Eleta

Statistika

Zadnja 24h

14 kreiranih blogova

275 postova

465 komentara

234 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

37 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se