Stil
cool
Uključi prikazivanje slika16
srijeda
svibanj
2012
Nisan ja laka ženska
zlatnadjeva
Vidit će me opet, kako da ne ! Može ih bit sram. Jesam li ja kriva šta je vino bilo loše , a oni dosadni ka proliv ? Uvatili se nabrajat ko šta ima. I žene i dicu i vikendice i stanove. Sve osim ljubavnica. Pitaju mene da di san ja. A di ću bit ? Slobodna ka tica. Ne, ne , nije meni potriba prat tuđe mudante i kuvat ka za manovala. Ne dam ja nikome moju slobodu, a to šta se rugaju sa mnom može in bit na čast. Odma me urtalo, ali in nisan dala gušta. Pravila san se ka da je sve u redu. Čak san i konverzirala . Sve po propisima.
Ipak, iman osjećaj da na večeri nisam baš zablistala. Prva greška je bila ta šta san sila između tri majke troje i više dice. Sva njihova dica su bila izuzetna i iznimno nadarena. Muževi su im bili izuzetno iznimni. Poslovi ludilo. Sidila sam tu sat vrimena bez da sam progovorila rič.
Tiho sam se ustala i otišla do Zlate. Zlata je u školi uvik sidila sama i malo je pričala. Nisam znala kako bi počela. Poučena pričom od maloprije, shvatila sam da ne mogu promašit ako je pitam za obitelj. Ona će počet litaniju, a ja ću samo klimati. Kao odgovor na moje pitanje, Zlata je neobuzdano počela plakat. Bila je jedinica. Majka i otac su joj umrli lani od raka pluća. Pasa joj je u veljači prigazija auto.
Kad je Zlata prestala plakat, otišla sam malo do muških. Nekako mi je sa muškima uvik bilo lakše nać zajednički jezik. Međutim, večeras s njima nisam mogla nać nikakav jezik. Pričali su ko ima boljega i većega. Kako se u auta uopće ne razumin, nisam mogla sudjelovati u razgovoru. Možda je i bolje tako. Barem mi nitko nije plaka na ramenu.
Otišla san malo do profesora. S njim je već više od sat vrimena pričala Janja, a ta Janja zna bit dosadna ka ćimavica. U sve se razumi. Profesor je filozof. Nije njemu do Janjinih gluposti. Povest ću malo razgovor o bitku. To bi ga moglo razgalit. I da znate da je. Doduše, malo smo podmazali bočicom vina. Da ste samo vidili kako je klizilo. I razgovor. I vino. I da neko nije pustija Mišu, tu bi večeri bija kraj.
Ja san vam luda za Mišom. Kad on ispruži ruku, a na prstu ona kapula od prstena, ko ne bi poludija. Još dok je bija mlađi, pa raskopča košulju, a ispod ljubavni tapetić. Srce bi mi se kidalo šta me nisu tili pustit na binu. Zato san se večeras naplatila. Bilo je malo nezgodno popet se na sidalicu, ali čim sam se dočepala stola, bila sam u elementu. Ljudi moji, šta je vrcalo ispod mojih nogu. Kad je poletila čaša crnoga na Vesninu veštu, bilo mi je ka da mi je ko da miljun kuna. Krava jedna, ona će meni da joj je žaj šta neman dice i muža. Bome, baš bi volila vidit kako će tome svome mužu objasnit odakle joj vino po vešti.
A jesan bila kraljica ! Muški se skupili, molili me da siđen, da će me odvest kući. Nećete ! Ne ! Ka da ja ne znan kako bi oni mene vodili kući. Nisan ja laka ženska neka se nisan nikad udavala.
16
srijeda
svibanj
2012
16
srijeda
svibanj
2012
Razvodje kuća Duancic
promina
Prije nekoliko dana napisao sam post pod naslovom:
Od Promine do Kanade…i natrag
Link
„Sastanem se tako s časnom sestrom Duvnjak…i ona mi između ostalog kaže kako je bila na Krizmi prije nekoliko dana u Promini, i kao dar jednoj djevojčici poklonila razglednicu Razvođa, staru više od 100 godina!- i eto meni teme za novi post….“
Jučer sam uspio doći do razglednice koju spominje časna sestra Duvnjak.
Skenirao sam razglednicu-dopisnicu, i evo je (s jedne i s druge strane):
Razglednica je tu, ali, koju nam ona priču priča?
-Gdje je nastala fotografija za razglednicu?
-Tko je obitelj na razglednici?
-Tko je „Izdavatelj:P. Duancic“?
Vjerojatno i svi vi koji gledate razglednicu već imate u mislima cijeli niz pitanja….a možda i odgovora?
Evo što sam ja saznao na ovu temu….
Na razglednici-dopisnici prvo su mi za oko zapeli zidovi sa vratima i prozorima sa lijeve i desne strane kuće, kao i sama kuća na kat.
Gdje bi to moglo biti???
Pa to je kuća pokojnog Baje, pored puta u Razvođu!-bila je prva asocijacija.
Ajmo reć' da je to točno…ali tko je onda P. Duancic?
Igrom slučaja, pričao sam s prijateljem na ovu temu, i on se odmah ponudio da će nazvati svoju tetu, suprugu pokojnog Baje, da provjeri zna li ona što o ovoj razglednici.
Tetka je kao iz topa odgovorila da ona ima istu razglednicu…i između ostalog sam saznao još sljedeće;
Na razglednici se nalazi obitelj Filipa Duvančića.
Uz njega je na fotografiji njegova supruga (ime zaboravljeno), i sinovi Slavko i Vlade, i dvije kćeri čija su imena također zaboravljena.
Razglednica je nastala kao uspomena na mjesto na kojem je trebala biti sagrađena tvornica manistre, ali se očito nešto zakompliciralo pa se od toga odustalo.
Logično je zapitati se što se kasnije događalo s tom obitelji, s obzirom da su već prije više od sto godina bili toliko napredni da naprave vlastitu razglednicu?- Kad su bili toliko bogati da su planirali gradnju tvornice manistre u Promini, u Razvođu?
Sinovi Filipa Duvančića školovali su se i završili za doktore i živjeli u Zagrebu. Navodno su i njihova djeca nastavila njihovim stopama….i ta „loza“ Duvančića i dan danas živi u Zagrebu.
Ime Filip se prije sto godina izgovaralo u Promini kao Pilip, tako da je „Izdavatelj P Duancic“ zapravo Filip Duvančić, samo je netko „F“ zamjenio sa „P“, odnosno napisao ime onako kako ga je čuo.
Pokušat ću predočiti koliko je stara Razglednica pomoću imena ljudi kojih se Prominjci sjećaju ( a nisu na razglednici).
Filip Duvančić je bio stric pokojnom Romi koji bi da je živ imao vjerojatno oko 100 godina!
Pokojni Rome je otac pokojnog Baje (koji bi da je živ imao oko 70 godina) kojeg spominjem na samom početku priče kao vlasnika kuće.
Naravno da bi se na ovu temu napisati još priča i priča.
Tko zna…možda netko komentarom proširi moja saznanja?
(Nadam se da mi obitelj Duvančić neće zamjeriti što u priči spominjem članove njihove obitelji po nadimcima, ali oni su po njima bili daleko poznatiji nego po imenima.)
16
srijeda
svibanj
2012
Hraniteljski instinkt
igniss
Nedavno sam pisao o jednom instinktu koji su sve više i više gube muškarci u modernom zapadnom svijetu (pa tako dijelom i kod nas). Nestanak te osobine, koju sam tada nazvao "ubilački instinkt", znači da velik broj muškaraca više nema sposobnost preciznog određivanja interesa žene za sebe, tj. prepoznavanje signala.
Taj novčić ima i drugu stranu. Osobina koja blijedi kod velikog broja žena je hraniteljski instinkt. To je značajan, nadproporcionalno važan dio osobnosti (koja, je osim izgleda, drugi veliki faktor privlačnosti na ženi). Ljepota stvara interes, no upravo je prisutstvo ili odsutstvo hraniteljskog instinkta najbitnija kvaliteta za nastavak tog interesa i smislu dubljem od samo seksualnog. Ili drugim riječima, ono što sam istaknuo kada sam pisao o kvalitetnoj ženi. Ljepota i seks su ono zbog čega muškarac želi ženu. Ali hraniteljski instinkt je ono zbog čega je voli.
Ilustrirat ću što je to. Nakon što sam upoznao ženu ali prije nego što sam je poljubio ili završio u krevetu s njom, ja imam "lošu" naviku maštati kako će sve to izgledati. Hoće li biti nježno ili strastveno? Kamo ćemo ići i o čemu ćemo pričati? Što bi moglo biti s nama u budućnosti i koje ćemo sve lijepe trenutke i darove podijeliti zajedno? To romantično fantaziranje je jednostavno dio ljudske prirode, pa tako i moje.
No ako ne dođem u dodir s njenim hraniteljskim instinktom, ako ne doživim nešto od njega, moj mozak se užurbano povlači iz fantaziranja kao jež u svoje bodlje. Točnije, ako od nje osjetim da je ona tip (a većinom stvarno i jest) koji nema hraniteljski instinkt i kojeg će odbiti to moje slatko zamišljanje jer će me početi doživljavati kao očajnog Betu, to je kao da sam se opekao. Moj mozak jednostavno ne može nastaviti s tim romantičnim klišeom.
Recimo, da se pojavim lijepo sređen na spoju s nekom djevojkom koja ima taj instinkt, ona bi mi rekla da izgledam super ili nešto slično. Djevojka bez njega bi komentirala "jesam li možda šminker", ili nešto ironično i hladno što bih mogao čuti i od stranca na ulici. Treba li mi kompliment od nje? Ne, treba mi samo da sve prođe ok i da bude otvorena za poljubac negdje tijekom druge trećine spoja.
Recimo da se lijepo zabavljam s njom i oboje se smijemo. Djevojka s tim instinktom bi me dotakla i rekla da joj je jako lijepo sa mnom. Kada je djevojci bez tog instinkta lijepo, umjesto toga će se baciti na neku dugu i kompliciranu priču o tome što je njena prijateljica ili bivši napravio prošli tjedan i očekivati da iz toga dedukcijom shvatim da je zadovoljna. Moram li čuti od nje da joj je lijepo? Ne. Nastavit će me privlačiti i bez toga.
Recimo da sam umoran i negdje smo kod nje ili kod mene. Djevojka s tim instinktom bi me izmasirala, ili možda ponudila da će skuhati nešto što će mi se svidjeti. Djevojka bez njega bi me pitala koji mi je vrag odjednom i otvorila perece. Mora li mi djevojka skuhati ukusnu hranu ili me masirati, ili me možda pitati kako se osjećam, dati mi dar ili paziti na mene, ili reći da joj se sviđam? Naravno da ne. Treba mi jedino da raširi noge za mene, ali ove male, potpuno opcionalne stvari su ono što aktivira romantični dio muškog mozga i potiču me da joj se posvetim s više žara i emocije, kao nekome koga želim čuvati.
Nijedna od tih stvari mi ne treba, ali one mi govore da se mogu opustiti, ne brinuti se o igri i jednostavno uživati u novim trenutcima s njom. Ako tih stvari nema, jednostavno nema ni nikakve indikacije da će moj osjećaj sreće i zadovoljstva porasti ako budem u njenom društvu.
Ponekad me straši koliko danas ima žena (iako, hvala svim bogovima, još nisu sve zaražene) koje ne razumiju ovu osnovnu činjenicu: interes prema njima se iskazuje zbog seksa, ali ljubav grade druge kvalitete. Nema ničeg ni lošeg ni ponižavajućeg u pažnji i brizi za svog muškarca, dapače to je vitalna stvar. Ako je moja interakcija s njom poput poslovne, bez hraniteljskog instinkta, ili još gore, ako odbija pokazati ikakvu ženstvenost i ljudsku ranjivost ili će nagraditi isto od mene s povlačenjem i hladnoćom, to nema nikakve budućnosti. Naravno da ću se vratiti po ono što želim, ali neću se nikada vezati.
15
utorak
svibanj
2012
Nema naslova
nepoznate-daljine
Danas je dan više-manje nikakav.
Ništa nejde po planu, čak ni najobičniji odlazak u grad.
Zapravo več mjesec dana niš nejde onak kak treba. Svako malo se nekaj desi.
Dal je sad samo malo oblačno nad mojoj glavom pa bude poslije došlo sunce, skroz sumnjam. Već me zlo za mjesec dana unaprijed kaj me čeka.
Zlo mi je jer preksutra moram v Zg s djeteom, a išli smo ljepo na vađenje krvi, da bih tek danas dobila nalaz, a na nalazu fali dio najbitnijeg, štitnjača (fali T3 i T4). Zovem u laboratorij, veli dotična; Pa mi vam ne radimo štitnjaču več mjesec dana, šefica nam zabranila jer smo pri kraju sa sredstvima. Vade samo onima kojima "kuha THS". Ponorela sam!! Pa su mi ikaj rekli kad smo vadili krv, a ljepo su vidli kaj na uputnici piše, em je u pitanju malo djete za koje sam rekla da to nosimo v Zg. I niko te ne hebe pol posto.
I sad me opće muka dojti pred profesora, dobila bum jezikovu, a stvarno ni u snu nisam pomislila da nebudu posla napravili... e i ve bu kak veli dado69 "Martin v Zagreb, Martin Zagreba"
Na živce si idem u ovakvom raspoloženju. Idem v krpe, jadna sam...
Laku noć!
15
utorak
svibanj
2012
Poznato zlo ili neznano dobro?
simple-minds
Nije baš tako, ali nalazim se u dilemi pa možda kada sve stavim na papir, možda mi bude jasnije...A možda mi i vi pomognete....
Dakle....Moje dijete ima 4 godine i već je 3 godine u vrtiću. Čekaju nas još 3 godine do škole i na prekretnici sam što napraviti. Neki koji me čitaju znaju da Jan ima dijagnozu usporenog razvoja govora i da čekamo mjesto na rehabilitaciju. On je postao pravi mali brbljavac, ali ga je (osim nama poznatima) teško razumjeti i u 9 mjesecu kreće s vježbama...Ono iza nas, sve što smo prošli, ne bi nikome poželjela, a jedna od najgorih stavaka je nerazumijevanje istog vrtića koji je sve njegove probleme svaljivao na nas: "dijete vam je razmaženo, on ne želi ovo, on ne želi ono"...Krivnja je i u nama jer smo povjerovali "stručnjacima" da on zaista jest razmažen, međutim moj osjećaj me uvijek dobro vodio, a to je, da su svi naši problemi bili povezani sa zakašnjelim govorom (njegovo tadašnje osamostaljivanje u grupi, odbijanje sadržaja i slično). Dobro iz svega što je proizašlo jest da sam postala, neskoromno i s punim pravom kažem: vrlo dobra mama. Educirala sam se na svim poljima, čitala dobru i lošu literaturu, konzultirala se sa stručnjacima i došla do trenutka kada sam u potpunosti razumjela Janove potrebe, a onda malo po malo i njegov govor koji se tada počeo razvijati. Uz to, stavila sam i stručni tim i odgajatelje na svoje mjesto, stručno im dokazavši sve ono što je prije bila kao moje subjektivno mišljenje, ostvarila sam s njima bolju komunikaciju, na kraju su ponizno priznale, iako nevoljko da su pogriješile jer se nikad nisu susrele sa sličnim problemom. Sada je Jan sretan u svojoj grupi, ima prijatelje, ima dobar odnos s tetama, voli ići u vrtić...
U fazi dok smo bili u postupku traženja govorne rehabilitacije, došli smo do zaključka da trebamo vidjeti da li nam vrtići izvan našeg nešto drugo nude, da sada ne duljim, drugi vrtići su se isčuđavali kako je "naš" strulni tim tako pogriješio u našem slučaju, zanemario probleme (i ja kažem: produbio ih), međutim, niti oni nam ništa bitno ne mogu više ponuditi. Tako da smo ostali na tome da Jan ostaje u istom vrtiću.
Moja dilema jest: ostaviti ga sa sadašnjim društvom s kojim je od 15 mjeseci (i s kojima je prošao proces odrastanja, ali uz njih nije propričao kao što to predškolci obično znaju kada dođu u vrtić) i sa istim tetama (s kojima smo prošli i sito i rešeto, ali na kraju uspostavili dobru komunikaciju) ili ga premjestiti u drugu grupu, kod drugih teta, u mješovitu skupinu gdje ima, osim njegovih vršnjaka, i predškolaraca, dakle starije djece....
"Zlo" koje znamo ili dobro koje ne znamo??
Pomagajte......
15
utorak
svibanj
2012
Grijeh šutnje
modestiblejz
Bolje mučat i sebe poštedit problema, bolje mučat i sačuvat glavu – izgovorila je to sijeda žena kao sam po sebi razumljivi i jedini mogući zaključak teških tema koje su iskrsle u tom bremenitom popodnevnom razgovoru. Izgovorila je to dvaput, gotovo kao poštapalicu, kao neupitan plod one izreke usađene u svakog od nas još od ranih nogu da je šutnja zlato. Njena se sugovornica još jednom uhvatila razmišljati koliko se neizmjerno zlo može sakrivati pod nepropitanim narodnim mudrostima, kakve već takve “zdravo za gotovo” uzete mudrosti znaju biti.
“Nisam dovoljno naivan da pomišljam kako će ova knjiga promijeniti tijek povijesti i prodrmati savjest čovječanstva. Knjiga nema više moć kakvu je nekada imala.”
Desilo se da je prije toga, u vrlo kratkom periodu, jedan za drugim, uronila u svjetove dvojice autora, koje je obojicu, ma koliko njihovo pismo govorilo o različitim kulturama, mučilo jedno te isto veliko pitanje, barem za one koji u Njega vjeruju. Pitanje je to, njima neshvatljive, Božje šutnje. Šutnje na zlo i ljudsku patnju prouzročenu tim zlom.
Jedan je tome svjedočio… – Onoga strašnog dana, među strašnim danima, kad je dijete pribivalo vješanju (da!) drugog djeteta koje je imalo lice nesretnog anđela, čulo je nekoga iza sebe kako jeca: “Gdje je Bog? Gdje je? Ta gdje je Bog? A jedan mu je glas u meni odgovorio: Gdje je? Evo ga – obješen je ovdje, na ovim vješalima!”
A drugi je, poslije svih ljudskom razumu neobjašnjivih patnji… – A usprkos tim strašnim i nemilosrdnim patnjama prinošenim kao žrtva njemu, Bog je i dalje šutio… ali znam što ćete reći: Njihova smrt nije bila besmislena. Ona je ugaoni kamen… sada uživaju vječnu sreću; …Pa ipak, pitam se zašto je moje srce i dalje ispunjeno tugom? ...Što zapravo želim reći? Ni sam potpuno ne razumijem. Samo to da danas… ne mogu podnijeti taj jednolični zvuk mračnog mora koje izjeda obalu. Iza mračne tišine mora, šutnja Božja… taj osjećaj da Bog, dok ljudi uzdižu svoj glas u patnji, ostaje prekriženih ruku, šutljiv –
ipak na koncu u sebi rezonirao – Ali …nije šutio. Čak i da jest, moj život govorio bi o njemu sve do dana današnjega.
I u tome je sadržan ključ spoznaje. Vjerovali u njegovo postojanje ili ne, sve se svodi na to da On šuti kada šuti čovjek. Kad govori čovjek tada govori i On. Ako je čovjek zakazao govoriti onda kada je trebalo, tražiti razlog za Negovu šutnju u prisustvu zla možemo samo u svojoj šutnji u prisustvu zla. A to na ljudska pleća, ukoliko želi biti i živjeti kao čovjek, stavlja veliki teret civilizacijske odgovornosti, čak i više od odgovornosti - humanističke, sveljudske i nadljudske obveze da se na zlo ne šuti. Jer šutnjom, onda kada se šutjeti ne smije, na cjedilu ostavljamo i čovjeka i Boga (ako u njega vjerujemo/te).
Oni koji su šutjeli jučer šutjet će i sutra
Uvijek postoje oni koji – “…govore svijetu da je cijela ta pripovijest …pobijenih samo legenda, a svijet će, u svojoj bezazlenosti, povjerovati – ako ne danas, onda sutra ili prekosutra… Oni koji su šutjeli jučer šutjet će i sutra.”
No zašto su šutjeli i zašto šute? Jer je po njima bolje mučat i sebe poštedit problema, jer je po njima šutnja zlato. Ne shvaćajući i ne prepoznajući, začahureni tako u svome strahu, da svojom šutnjom u prisustvu svakodnevnog zla, tom zlu daju prešutno odobrenje, poticaj za njegovo daljnje kancerogeno bujanje. Da će tom šutnjom i okretanjem glave možda kratkoročno i sebično poštediti sebe sada, ali na štetu – drugog i nevinog, a sutra jednako tako i na štetu sebe. I osobno to ne bih nazvala bezazlenošću, nazvala bih to zloćudnim autizmom.
Ukazivati na tu ljudsku šutnju i autizam, znači nositi glavu u torbi. Jer se ljudska vrsta ne voli suočavati sa svojim propustima. Ljudi se ne žele vidjeti u svoj svojoj ogavnosti i okrvavljenosti ispod kože. Oni ne vole da im netko prstom ukazuje na ono najgore u njima što su potisnuli i skrili sami od sebe. Reagirajući u obrani, oni to prepoznavanje i definiranje, u svome potpunom nerazumijevanju, iskrivljeno doživljavaju prijetnjom, moraliziranjem, prijeteće uzdignutim prstom...
Bilo je ljeto, nesnosno vruće, znoj se svima cijedio niz leđa i obraze, pred šalterom se nezadovoljno komešao dugačak red umornih, nervoznih i razdražljivih ljudi. Sve je to za sve prisutne išlo presporo, presporo, taman onoliko presporo da svima kida živce, da ih sve učini bešćutnima i krvoločnima. Smežurana staričica, starinska vešta žene sa sela, marama na glavi, ne baš previše čista, neugodan zadah znoja, drhtave ruke, a u njima račun i zgužvane novčanice: “Sinko, iman nešto ođe, donila san platit, ma ne znan slova, ti mi upiši sinko.” S gađenjem odmičući nos od stakla koje ih je dijelilo, službenica kojoj se obratila, pronašavši u starici razlog sveopćeg nezadovoljstva, spremno i kao iz topa iskoristi svoju priliku za odušak: “Šta je vama, kao da ja nemam pametnijeg posla?! Di bi ja bila kad bih svima upisivala?! Šta ste uopće došli, šta ste vi mislili?! Šta niste nekome dali da vam ispunjava papire nego ste mene našli gnjavit i zadržavat red?!” Ruke na to molećivo zadrhtaju još i više: “Sinko bi ja, ali neman koga. Aj mi ti upiši.” Zvuk gnušanja odsječe joj kao da tjera dosadnu muhu: “Ajde bogati stara di si mene našla, ajde doma, smetaš! Sljedeći!” Red umornih, nervoznih i razdražljivih ljudi u potpunoj tišini gleda u lijevo, u desno, u pod, plafon, pogledi upereni negdje drugdje, svugdje samo ne u poniženu i nijemu staričicu, mlađa žena baš sada nešto traži u torbi, muškarac baš sada šalje poruku na mobitel, nekima je možda i neugodno ali šute, starija žena baš sada proučava umjetnu paprat u kutu, to se njih ne tiče, ionako čekaju predugo, nesnosno je vruće, baba smrdi, zadržava red, pa šta ako se na nju otresa, neka joj je i rekla, ta gdje bi svi bili kad bi tako svi dolazili, njima se žuri, njih nije briga, neka ide doma već jednom, biti će svima bolje ako baba konačno ode doma, ona je kriva ona je za sve kriva.
Nadrkana kravo, tako doma i s materom pričaš, jeli!? – ustajali zrak najednom propara zvonak glas – A i vi svi ostali, vas nije rodila majka?! – gledajući ih sve u oči, iz reda istupi mladić sa irokezicom na glavi, srebrna karičica u nosu, crne marte, iskrzana maja, natpis Ramones, očito punker - Dođi bako, ja ću ti upisat - i uzevši staričicu za ruku išeta s njom na čisti zrak.
Tišina, muk, nakon prvog šoka evo i prvog glasa negdje iz kuta: “Drogaš!” Pridružuje mu se i drugi: “Drogaš nego šta! Ma jesi vidio ti tog majmuna! Nekulturni balavac!” Zatim i treći: “Kako ga nije sram! Narkomanska nekulturna stoka! Đankara prokleta! Sramota! On će nama mater spominjat!? On će nama! Pičkamumaterina! Divljak nadrogirani!” Uskoro svi bruje: “Sramota! Sramota! Zar je to način?! To nije način! Smeće narkomansko! Jesi mu vidija kosurinu?! Jesi mu vidija rećinu u nosu?! Jesi mu vidija rasparanu robetinu?! S kojeg je to brda sišlo?! Na kojim je to drogama?! Kakva je to mladost! Kakva su to dica?! Sve droga, alkohol, tablete! Nema odgoja! Nema kulture! Nema poštovanja prema starijima! To je kriminal! To je smeće! Na šta je ovo došlo?! Smak svita! Sve to treba zatuć! Sve to treba kolcem! Sve to treba na Goli otok!” Sve glasovi koji vrište, koji povlađuju sebi, koji si glade perje, koji službenici daju za pravo, koji jezicima međusobno peru svoj zajednički grijeh. Već su pod bujicom kletvi pokopali i zaboravili i staricu i njeno poniženje, a usput i svoju šutnju, sljepoću, gluhoću i bešćutnost, jer su sad našli novu metu za svoje bijesove, u tom mladiću koji im je rekao što ih ide. Jedino ona starija žena još uvijek proučava onu paprat u kutu, nekako skutrena u sebe, kao da je dobila udarac u trbuh, kao da bi ako je moguće i sama željela postati ta paprat, kao da bi ako je ikako moguće nestala, propala u zemlju, kao da bi ako je ikako moguće sada bila bilo gdje drugdje na svijetu samo ne tu, gdje nažalost jest, među pravednicima.
Da, još jednom velim, tako se dogodio holokaust. Zlo se naime događa kada dobri ljudi okrenu ili pognu glavu. Zlo je stupalo, a dobri ljudi nisu činili ništa, dobri su ljudi iz straha, interesa ili neznanja gledali u pod, baš tražili nešto u torbi, baš slali sms, proučavali paprat, šutjeli. Dobri su ljudi zakazali.
Slavko Goldstein nazvao je tu ljudsku neosviještenost koja je dovela do prešutnog istrebljivanja cijelih naroda “bolešću koja zamračuje spoznaju i blokira svijest”. Zbog te iste bolesti, ljudi u velikoj i zabrinjavajućoj većini pored zdravih očiju ne prepoznaju ili žmire na zloćudnost sitnih svakodnevnih postupaka koji kroz predrasude zazivaju veliko zlo. Oni naprosto nisu sposobni prokazati zlo. Ili sebično kratkovidno vide samo ono nebitno, ono što im trenutno remeti njihov komfor i sliku samih sebe, ali ne vide ono bitno što ugrožava druge. Iz interesa, straha ili neznanja (nezainteresiranosti) odabiru ne vidjeti kada netko sa minijaturnom pozicijom moći ponižava slabijega od sebe, kada se netko bahato gura preko reda, kada netko nekome psuje cigansku ili srpsku mater, kada netko slobodne žene naziva kurvama, njihovu djecu kopiladi, homoseksualce pederčinama etc., ne vide jer se to njih ne tiče.
Dobri ljudi zbog očuvanja svog komfora odabiru ne vidjeti zlo i time ga potvrđuju. Dobri ljudi time postaju njegovi (ne)svjesni dionici.
Novi problem nastaje kad ih se sa tim suoči. Kad ih se suoči s njihovim udjelom, ma koliko malen i naizgled beznačajan bio, u nekontroliranom bujanju zla.
Verbalni delikt
Brutalna je istina – da ljudi ne vole čuti brutalnu istinu. Istina je po njih neugodna. Sramna. Ona zadire i ruši njihove male začahurene svjetove u kojima se sve to njih ne tiče i u kojima oni sa tim nemaju nikakve veze. Ona ruši njihove svjetove u kojima nema njihova djelića odgovornosti. Nitko ne voli slušati o svojim obezama i propustima. Tada riječi bole.
Words like violence
Break the silence
Come crashing in
Into my little world
Painful to me
Pierce right through me
Can't you understand
Oh my little girl
Words are very unnecessary
They can only do harm.
Ako se već mora izreći, a po njima najbolje da se o njoj šuti, ljudi žele da im se gruba istina upakira u celofan, izrekne lijepim riječima, po mogućnosti servirana uz poljupce i ispriku, jer ih se eto nepotrebno uznemiruje grubim vijestima. Ali opet ni slučajno da zbori o onim njihovim djelićima odgovornosti.
Što se događa onima koji zlo vide i o njemu ne šute? Takvi su optuženi za verbalni delikt, takvi su zbog imenovanja zla sami optuženi za zlo, jer su zlo imenovali. Za prozvane je mladić s irokezicom nekulturni divljak i narkoman, jer ih je uhvatio u ne djelu, jer ih je uhvatio u trenutku kada su moralno i ljudski podbacili u svakom pogledu, jer ih je uhvatio u trenutku kada su imali priliku pokazati ljubav prema najmanjem od svih, prema bližnjemu svom - a nisu, on je za njih divljak jer ih je svojim postupkom istupanja iz reda posramio. A zato jer ih je svojim postupkom istupanja iz reda posramio, na njega su izrazito kivni. Za njih je isključivo on oličenje podmuklog zla, koje se onoga vrućeg dana uz njihovo prešutno odobrenje doista dogodilo. A njegov drugačiji izgled savršeno im je poslužio kao samorazumljiva potvrda njegove krivice, njegova otpadništva (kao što bi im za progon poslužilo i bilo što drugo).
Zašto to dobri ljudi čine? Zašto dislociraju zlo sa sebe na njega? Jer jedino na taj način pred sobom mogu opravdati svoju šutnju (kad se šutjeti nije smjelo), kroz mladićevu navodno neprimjerenu reakciju, dakle prebacivanjem krivnje sa sebe na njega. Alibiranjem svoga zla njegovim izgledom, rječnikom, manirima. To čini njihova podsvijest koja je, suočena sa svojim propustom, spremna učiniti sve, apsolutno sve, samo da se njihova zamračena i uspavana svijest ne suoči sa vlastitom krivicom - pa su spremni zavarati i sama sebe, odnosno vlastiti um. A kako? Pa okrivljavanjem onoga tko ih jasno vidi. Obezvređivanjem glasa koji nije šutio kao što su šutjeli oni. Opravdavanjem da šute svi, a da onaj tko ne šuti očito može imati i sigurno ima samo loše namjere (da "očito" s njim, a ne s njima, nešto nije u redu).
Nema sreće ni ljubavi
Jer svi se boje istine
I riječi nisu iskrene
Jer svi se boje istine
I smeće je pod tepihom
Jer svi se boje istine
A gladni smo i jadni smo
Jer svi se boje istine
Priznaj samom sebi
U trenutku istine
Da bole riječi iskrene
U trenutku istine
Postoji vrijeme za šutnju i vrijeme kada se šutjeti ne smije. Osobno ni jednu grubu riječ ne smatram ni izbliza toliko vulgarnom, kao što zloćudnom i vulgarnom i tragičnom smatram ljudsku neosviještenost i šutnju na zlo koje nam se događa pod nosom.
J'accuse! - vikao je Zola prije 114 godina. Optužujem za rasizam i antisemitizam, imenujem i optužujem za zlo sve one koji optužuju nevinog Dreyfusa, sve one koji su mu prišili zločine koje nije počinio, samo na osnovu njegova podrijetla! Upleteni naravno, a upleten je bio cijeli državni aparat, nisu htjeli čuti po njih vrlo neugodnu istinu, niti su htjeli da se za nju čuje, a Zolu koji ju je izgovorio trebalo je ušutkati. Po onoj - Drži jezik za zubima! No Zola je ipak izrekao istinu, koliko god da je brutalna bila, i bijegom u Englesku od tamnice spasio vlastitu glavu.
I zbog toga je doista opasno ne držati se većinske zavjere šutnje. Opasno je suočavati “dobre ljude” sa njihovim propustima i krivim postupcima. Jer je ljudska sljepoća i odbijanje samospoznaje izuzetno tvrdokorno, agresivno. Progledati bi značilo spoznati vlastitu odgovornost, a ona je većini neprobavljiva, jer bi značila priznanje vlastita grijeha šutnje. Još ako to činite nemilosrdno, ako o istini progovarate brutalno otvoreno, onda ste pogotovo nastradali. Istinom se zamjeriti “dobrim ljudima” znači staviti glavu na panj, dati im sjekiru ili omču u ruke.
Ljudi u svome izbjegavanju bilo kakve neugode izazvane neželjenom introspekcijom, zamjeraju onome tko im u lice baca brutalnu istinu. Pored zla koje im se događa pred očima i pred kojim zatvaraju oči, oni zahtijevaju rukavice, ljubaznost, lijepo postupanje, kulturu. Oni u svome samozavaravajućem snu nipošto ne žele da ih netko zgrabi za ramena, protrese i grubo probudi, već da ih ljubazno tješi, s njima suosjeća, priča bajke o njihovoj dobroti i pjeva im lijepe uspavanke, a po mogućnosti na zvučnike pušta i smirujuću klasiku. Sve drugo (drugačije) smatraju vulgarnim nedostatkom kulture. Sve drugo smatraju prijetnjom.
_Uglađenost zla vs. Ružnoća istine_
Svjedoci tvrde da je bio izuzetno uglađen, govorio je ljubazno i tiho, nikad nikome nije uputio ružnu riječ, uvijek besprijekorno obučen, pomno začešljan, koristio je pomade, visok, taman, zgodan, miljenik žena, nije skrivao zvoju zaljubljenost u umjetnost, dičio se svojim poznavanjem klasične glazbe, na poslu je često preko razglasa puštao Wagnera, pravi gospodin. Sve je na njemu odisalo, što bi rekli, gospoštinom, jer se pomno trudio da u javnosti njegova pojava prednjači kulturom. Upravo je takav, uglađen, savršen i kulturan stajao i na onom uzvišenom podiju u bijeloj doktorskoj kuti, razvrstavajući tankom dirigentskom palicom žene od muškaraca. Iza njega se u zrak visoko dizao dimnjak spalionice iz kojeg je kuljao gust dim. Njegov je posao bio biti Mengele.
Jednom davno kolegica je promišljala: „Ja sam od onih koje dugo šute dok dobro ne procijene situaciju. Sumnjam da bih i ja podigla glas, jer me moja urođena patološka pristojnost sprječava u tome. A to onda iskorištavaju oni koji su patološki nekulturni.“
Na što sam nadopunila: „Osobno smatram kako smo mi na tu pristojnost programirane od malih nogu, a donosi nam počesto više štete nego koristi u životu. Jer dok smo mi pristojne, dotle beskrupulozni gaze preko leševa i nas. Vjerujem da se takvima sve u životu vrati, ali tko će vratiti one leševe preko kojih su prešli...“
Zloćudnost i nekultura tog beskrupuloznog patološkog zla upravo je u tome da koristi našu usađenu patološku pristojnost i da podlo iskorištava onu usađenu misao kako je šutnja zlato koja mnoge čini invalidima u neophodnoj osudi zla. Zlo je najobjesnije baš onda kad na nju računa i kad dobija našu šutnju, pristojnost i neuzvraćanje. Osobno se stoga ne kolebam, kada to ocijenim nužnim, opaliti mu šakom u nos.
Uglađeni Doktor je slušao klasiku. Bio oličenje kulture. Zapravo je bio oličenje cijele smrtonosne ideologije, koja je silno držala do toga da je se smatra kulturnom, pokroviteljicom umjetnosti, neokaljanom, čistom. Pa je to opet nije priječilo da (ne)kulturno šalje ljude u plinske komore. Dapače. Činili su to uz zvukove valcera. Činio je to Doktor uz kurtoazno ćaskanje sa logorašicama osuđenima na smrt, koje nisu vjerovale da tako pristojan čovjek može činiti neopisive zločine, dok i same nisu postale nesretne žrtve njegovih monstruoznih eksperimenata. Do tada nikad viđeno, monstruozno zlo, cvalo je upravo pod jednako monstruznom krinkom/licem kulture, rada, reda i ljubaznosti. I kamo sreće da ga je netko na vrijeme opalio po nosu.
Ljudi žive u opasnoj zabludi kada djetinje-naivno zamišljaju zlo isključivo kao prljavo, glasno, ljuto, siromašno, nekulturno, vulgarno. Žive u potpunoj zabludi kad misle da nekoga, a i njih same, osobna pristojnost, poznavanje i držanje pravila bontona, pravila lijepog ponašanja, alibira od zla. Najveće zlo mami baš kao što se djecu mami slatkišima, širokim osmijehom, slatkorječivošću, ljepotom, divnim obećanjima. Ono se krije pod savršenom bijelom kutom i uglađenim riječima, minijaturnom pozicijom moći za kakvim šalterom, poslušničkim mentalitetom, pod krinkom građanske uglađenosti i kulture.
Stoga ni jednu grubu a istinitu riječ koja prokazuje zlo, ne smatram ni izbliza nekulturnom, kao što nekulturnom, zloćudnom i tragičnom smatram ljudsku neosviještenost, sljepoću i šutnju na zlo koje nam se događa pod nosom.
Sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj odvode nevine u plinske komore, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj mrcvare nevine u kazamatima, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj linčuju različite, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj na bilo koji način stradavaju nedužni, civilizacijska je dužnost svakog čovjeka da je bez krzmanja, gdje god da je prepozna, u kome god da je prepozna, svim sredstvima, i nogama i rukama, pokazuje i prokazuje kao krimen, nju, zloćudnu i suodgovornu - šutnju.
Činjenica da svi šute nikako ne može zamagliti ono što se jasno vidi, niti može pokolebati odlučnost ispravnog čovjeka. Ako će to probuditi i osvijestiti neosviještene ljude, istinu treba vrištati sa krovova, valja im je gurnuti u lice.
I s tim u sjećanje prizivam svoj omiljeni filmski kadar, koji bez ijedne izgovorene riječi, istodobno govori koliko šutnja može biti plemenita, a opet, da u životu svakog čovjeka (ne jednom) osvane vrijeme i mjesto kada je civilizacijski imperativ - ne šutjeti.
14
ponedjeljak
svibanj
2012
Plaćenička mladež
at-placenici
Unatoč kiši koja je padala cijelu noć i dobar dio jutra, deset plaćenika danas izlazi na teren odraditi redoviti šumski trening. S obzirom da se danas nije očekivala visoka borbena aktivnost, trening koristimo za upoznavanje četvorice novih sa osnovama Plaćeničkog zanata. Odradili smo čak pet fajtova sa po dva oživljavanja po mokroj i nadasve zelenoj šumi. Iako je naglasak danas bio na obuci, nekoliko puta smo se ipak žestoko pohvatali. Uglavnom sve se vrtilo oko dva gustiša, pošto je relativno rijetka šuma onemogućavala prikriveno prikradanje. Sve u svemu, vrlo kvalitetno potrošen dan koji smo okončali u lokalnoj taverni, analizirajući današnji fajt te pritom dogovarajući skore angažmane. A sudeći prema reakcijama mladića... dobili smo i Plaćenički podmladak.
Naravno pritom ne treba zaboraviti Plaćeničke tekovine i sve Plaćenike koji nam se trenutno nalaze razasuti diljem Bivše naše i inozemstva, što zbog posla, što zbog raznoraznih drugih angažmana. Ujedno im želimo što bezbolniji boravak tamo gdje već jesu i što brži povratak među nas. Znamo da i ovdje smrdi štošta toga, ali ovdje bar imate ekipu...
13
nedjelja
svibanj
2012
Globalno selo i blogerska druženja
alexxl
Ahhh, kad se sam setim onih opasnih vremena,
i onih krvavih borbi, protiv nam mrskog HDZ-a,
koji su slali kordone policije sa oklopnim vozilima na nas............
Našeg križnog puta................Bla.., ovaj,... mesničkog polja....
Palih drugova,...........ma, se sećate da je tak opal gledajući onu sisatu, da si je i ruku strgal...............smotanog.
Ubačenih elemenata sa strane...........
Davna vremena, opasna vremena!
Kao, sad nam je bolje, fol, maspater i vremenu i kiši i + 12!
Ondak ona foto druženja, nagrade, pa čak i posel za Novu tv,
ma lijepo.
Hvala Bugenvilijo!
Tu sam upoznal još 30tak blogera.
Super.
Danas sam se našel sa PMS-om. Upoznah "svinjčeta".
Čovjek je "ilegalac" i želi takvim ostati, pa od slika, na vam ova.
Osim, što dijelimo slične svijetonazore u ničem drugom nismo slični.
Em je mršaviji, em je mlađi, em je zgodniji, em je školovaniji,
emti, vjerojatno i bolje pjeva od mene.
Čovjek je malo opičen na nauku, pa sam mu pomogel malo oko kuće, kao hausmajstor.
E, fakat je istina da ti s doktoratima, da su sa šrafcigerima na Vi,
makar sam i ja danas bil malo na vi sa šrafcigerom, poslije 5-6 rakijica,
pa me Svinjče upozoril:
-ne, ne, na desno treba
I radi, puno radi i zato je slabo na blogu.
Eto zakaj ga nema.
I znate koga mi je želja upoznati?
1. Teobaldu
2. Toxicu
3. na, mozak mi se zblokiral, ma onu kaj je malo u Sarajevu, a malo u Splitu,.....ona kaj se svako jutro probudi.
Stalno mi Neverin na pameti, iš, iš, išššššš..........
makar bi i njega volil, no, upoznati, ne valjda okinuti, cccccccc.
No, te za sada.
Guba je taj naš blog, baš guba.
Ono, stvarni, virtualni frendovi, poznanici, pa se jednog dana nađete.
Windici sam poslal onaj fishbone od inoxa, ona meni malvaziju,
Bugi mi dala "mu err" gljive,
od Golden age-a dobih kristalnu kuglu, ja nekima pomoć oko designa i html code-ova, Nova meni honorarnog posla.
Baš smo vašar, sajam, sajam taštine.
Pusa svima i najte kaj zameriti.
13
nedjelja
svibanj
2012
Umjetnička bravarija kod kuće
njofra1928
Ovo su neka umjetnička djela na i u mojoj kući, mojih ruku djelo...
Kvaka - skoro pa autoportret - kovano i patinirano željezo
Moja ograda - ručno kovana željezna vrata, pocinčana, patinirana sa 7 boja
Ograda iz drugog kuta
Svjetiljka
Svjetiljka - krupni plan
Noge stola
13
nedjelja
svibanj
2012
ISTINITA PRIČA-POTICAJ ZA PETICIJU PROTIV OPASNIH PASMINA U RH; Čuvajte djecu i pse!!! Parkovima hodaju nabildani tipovi s american staffordshire terrierima psima koji kolju bez razloga
sunnydaygirltheonlyone
Danas sam vrlo osobno doživjela nešto o čemu sam samo gledala u filmovima, o čemu sam samo čitala strašne naslove u novinama, o čemu sam samo naslućivala da se događa u nekom drugom gradu, u nekom drugom parku, u nekoj drugoj državi...
Pričala sam s frendicom na mobitel i šetala svoju malu ljubimicu- kujicu Astru. Odjednom je prema Astri luđački trčao ogroman crno-bijeli pas american staffordshire terrier. Kako sam izrazito emotivna i intuitivna osoba osjetila sam da nešto s tim psom koji tako trči nije u redu. Prijateljici sam rekla da pričeka malo na liniji...U mojoj glavi je već bio najgori mogući scenarij---vidjela sam kako je "skinuo glavu" mojoj mezimici. No, na svu sreću, to se nije dogodilo. "Crno-bijelo tele oštrih zubi i široke čeljusti" koje bi trebalo zakonom zabraniti ili bar držati sa brnjicom, ju je mimoišao, njegov cilj nije bila moja Astra, već je bio žuti stafford ili pitbull s kojim se igrao i divljački naganjao po dječjem parku bez nazora gazde... Izgledalo je to sve kao igra grubih pasa na prostoru gdje im nije mjesto. Sjela sam na klupu malo izvan tog parka samo da se smirim i da završim razgovor na mobitel, jer mi je bilo nezgodno hodati, a još sam i na štaki od nedavne ozljede. Igra tih opasnih pasa po dječjem parku nije prestajala. Njihove gazde? Uhhhhh...Tipični vlasnici takvih pasmina-- svi izgledaju vrlo slično--- Nabildani dečki -jedan u 20-tim, drugi u 30-tim godinama, napuhano i prepotentno hodaju kvartom kao da ga i posjeduju, jedan od njih je i nalik na narko-dilera...Pa da!!!- Možda i posjeduju ovaj kvart. Ironično sam pomislila. Znala sam te dečke iz viđenja---profil ljudi koje izbjegavam! Djeluju kao netko tko je pun kompleksa, pa se šepuri poput purana u svom kvartu, papa steroide, bilda, nosi zlatni lanac, kupi opasnog psa...i time šalje i daje jasnu poruku; "0pasan sam momak"!!! ----Takvih "opasnih" se ja ne bojim, jer su obično kukavice i slabići, a u suštini duše posjeduju neki kompleks koji nadomještaju opasnim psom, al izbjegavam ih gdje god mogu zato jer nemaju previše mozga u glavi, već samo bahatost i silu. Na veliku žalost takav profil dečki s takvim psima danas ima gotovo svaki zagrebački kvart.
Igra njihovih pasa je trajala, oni su hodali kroz park s rukama poput majmuna obješenih prema dolje, ja sam pričala na mobitel, a jedna divna mlada susjeda vraćala se iz grada sa svojim slatkim malim psićem. Nasmijala sam joj se i rekla da je presladak taj njen mješanac--mali terijer brkati bijeli sa smeđim flekama. Djevojka je morala proći kroz park da dođe do svoje kuće, ali nije prošla!!! Oba stafforda zaletjela su se na njezinog slatkog malog mješanca kojeg je vodila na vodilici za pse. Klanje je počelo!!!! Dva na jedan!!!!!!! Dva troduplo veća i krvoločnija psa, na jednog malog bezazlenog zavezanog na lancu-vodilici. Crno-bijeli stafford predatorski je zgrabio malog slatkog mješanca. Djevojka je pokušavala privući svog psa bliže lancem k sebi, ali stafford je baš kao što to radi pitbull zgrabio i nije puštao. Držao je njegov vrat i dio glave u zubima. Mali psić je cvilio, zavijao, zvao u pomoć...Užas!!!!!! Jeste li ikada čuli kako skviči svinja na klanju?????? E, tako i puno gore zvukove proizvodio je bespomoćan psić na sred dječjeg parka, a gazdarice ga nije mogla obraniti. Žuti stafford je obilazio i grizao malog psića sa strane. Gazdarica je pokušavala izvući glavu i vrat svog mješanca iz ralja crno-bijelog stafforda, ali nije mogla. Tek onda su bahati, nabildani momci lagano i vrlo smireno došli da zaustave krvoproliće u kojem se moglo vidjeti vrlo jasno da zapravo uživaju. Meni se srce sledilo, držala sam svoju kujicu u krilu, obje smo se tresle, moja prijateljica s kojom sam razgovarala na mobitel- čula je te strašne krikove i koljače pse čak preko mobitela. Stanari okolnih zgrada čiji balkoni gledaju na park su istrčali na balkone. Ja sam počela vikati na nabildane momke da svežu te svoje koljače, da ću policiju nazvati, da ih sram bilo...Plakala sam nemoćno, gledala nepravedan čin gdje jači kolju slabijeg i nedužnog, gdje netko tko poštuje propise i drži dobroćudnog i malenoga psa na vodilici plaća ceh za nekoga tko ne drži psa na vodilici, a ima monstruma, koljača za psa. Mrzila sam te momke koji su vrlo traljavo pokušavali odvojiti i zaustaviti svoje pse od krvoprolića. Malom mješancu nije bilo spasa. Staffordu nisu mogli otvoriti čeljust u kojoj mu je bila zaglavljena glava malog nedužnoga psića. Navodno ti krvoločni psi kada jednom zagrizu imaju tako građenu čeljust da jednostavno ne mogu pustiti, moraju pregristi do kraja da bi mogli otvoriti čeljust... Monstruozni čin je nekako završio, djevojka je s polu-mrtvim psom trčala veterinaru, a nabildani dečki su ostali u parku sa svojim psima. Nisu ih zavezali, nisu ih kaznili...Ja sam u suzama vikala na nabildane dečke da ih zavežu -da su koljači ...Oni su samo šutke gledali u mene. Nakon čitavog tog užasnog prizora nisu zavezali svoje pse, nisu imali za njih brnjicu, nisu ih čak niti kaznili, nisu čak niti otišli iz dječjeg parka... Samo su me gledali i slali su vrlo jasnu poruku...--"Mi se nikoga ne bojimo! Mi smo sila!! Mi smo jači od vlasti!!!!!!! Mi ovdje vladamo!"
Kao dijete odraslo u socijalizmu i domovinskom ratu šetala sam slobodno i bezbrižno gradom, djeca su se igrala sigurno u parkovima, a opasne američke pasmine pasa nisu postojale u našoj zemlji po dječjim parkovima, ni sa brnjicom, ni bez brnjice nije ih u opće bilo...U što smo se mi to pretvorili??? Po uzoru na koga????????
Danas našim parkovima šetaju nabildani iskompleksirani tipovi--vlasnici opasnih pasmina čiji će psi danas zaklati nečijeg ljubimca, a već sutra možda će priklati i vaše dijete u parku i to pred vašim očima, a vi nećete moći ništa!!!!!!!
Gdje je tu zakon??????? Postoji Pravilnik o opasnim pasminama (pas mora imati brnjicu, povodac i biti u pratnji punoljetne osobe, radno sposobne ...) Ovaj Pravilnik u RH nitko ne poštuje i očito nije dovoljan. Budući si pas sam ne može staviti brnjicu, zavezati se na lanac, krivi su vlasnici, a budući vlasnicima nitko ne može ništa, a kazne i sankcije ih ne plaše... jedino rješenje koje ja vidim je peticija za potpunu zabranu opasnih pasmina u RH. Molim sve koji se slažu da lajkaju ovaj tekst!
13
nedjelja
svibanj
2012
majčin dan
domenico
.. politički azilant.. doseljenik u Jamerika.. veri jang... maj mader u kroeša umrla.. nisan smi materi doć ni na sprovod..
u naša ... jadna nova kroeša.... kam bek san se....kad san smija .. i moga
i fali mi... moja mater
11
petak
svibanj
2012
Pozdrav s Baltika
semiramidinvrt
Da, još malo pa natrag. Konačno sam se dokopala interneta na malo duže od par minuta.
Sjever je čudan. Dan ovdje traje bolesno dugo. U 10 navečer još je sumrak. Sunce izlazi prerano. Sve je drugačije. I ravno.
A ja volim brda.
Još dva dana u Tallinnu i onda 24h putovanja natrag (zanimljivo je kako su karte puno jeftinije ako imaš 18 satnu pauzu među letovima). Bit će to zanimljiva noć u Rigi. Imam najbolju ekipu na svijetu, dva tjedna smo 24 sata zajedno, doslovce. I nismo si dosadili, stalno imamo nešto za reći, stalno nam je prezabavno i falit će mi jako.
Upoznala sam prekrasne ljude. A to je neprocjenjivo.
Bilo je lijepo, ali fale mi svi moji. Jako mi fale.
I znate, što više putujem to sve više shvaćam koliko jako volim svoju zemlju i svoje ljude. Da.
11
petak
svibanj
2012
Oda o čovjeku
putgradine
Nekada smo učili da se čovjek ponosno uzdignuo iznad ostalih životinja i da ga od ostalih životinja izdvaja razvijeni mozak i onaj ratio koji mu daje mogućnost razumnog tj. razboritog djelovanja.
Vjerojatno se danas još uvijek o tome uči na satovima biologije, a o Darwinu pišu hvalospjevi. Još davno prije Krista i Aristotel je pisao o dva dijela duše. Jedan je onaj koji se tiče naših nagona, a drugi je razumski koji taj nagonski stavlja pod nadzor.
Ne slažem se da je čovjek negdje iznad jer je to jedina životinjska vrsta koja pripadnike svoje vrste, ubija, muči ili siluje. Zar ratio tome služi?
Zašto je taj nagonski dio tako loš? Vjerojatno zato što se na prvu odmah misli samo na nekontrolirane tjelesne užitke, ali nagon je briga za svoje potomstvo, sposobnost opstanka svog krda, jata ili u krajnju ruku obitelji. Nagon bi mogla biti želja da napravimo svoj dom u kojem nismo gladni, u kojem žive ljudi koji se štite, hrane, rađaju i umiru.
Zar je to loše? Promatrajući mačku iz susjedstva, vidim da se bolje brine o svom mačiću nego mnoge žene koje poznajem o svom djetetu. Ako nekome kažemo da je životinja, usporedba je totalno nepravedna jer su životinje u mnogočemu "uljudnije" od mnogih ljudi koje poznajem. One te vole ili ne vole, ne znaju za glumu, licemjerje ili prepredenost. Eh....da, one nemaju razuma i baš su mi zato tako drage...
11
petak
svibanj
2012
Dlaka i jaje
alexxl
Ah, malo filozovski post o životu.
Ono, u stilu dragog mi kolege, tu sa bloga,...........NF.
Komad stubišnog plota.
Pogled s exclusive , dole, di je stoka sitnog zuba.
Malo opoja, gablec.
I kaj ti je život?
Danas jesi, sutra nisi!
Veli predivna gazdarica:
-dečki, jel se može pomoći tim smotanim grlicama?
Mi:
-G'đo, kaj to neki problem?
Od sada, barem za taj par grlica, važi:
"danas jesi, a blogme i zutra buš"
Dojdem doma, a ono operacija.
Dlaka svud!
Džukela mijenja krzno, a Zmaj operira.
Hitim pogled prek balkona, velim, petak je, sunce me ubi danas,
kadli,....... vidi inspiracije, vidi lepršave energije.
Potrčim ko sumanut po fotić, Zmaj će:
-stari, pa kaj ti je, si ponoril, .............
a ja klik, pa klik:
-ma sve O.K., bil je tu na cvijećeku neki leptirić, pa da ga uslikam,
znaš mene
-ahhhhhhhh, jesi šašav, a ja pomislila da si si vidil duha pokojnog dede Pantelije.
- Statistika Blog.hr
Zadnja 24 sata
51 kreiranih blogova
2.279 postova
781 komentara
1.161 logiranih korisnika
Trenutno
14 blogera piše komentar
70 blogera piše post