Kreativni odjel

Život je zajednica čovika i mora

magarac-jedan

Glazbena za početak: Arsen Dedić - Doplovit će Rex

Kad gledam malo oko sebe sve više mi se stvarnost čini nestvarnom , realno nerealnim, korisno beskorisnim, lijepo ružnim, veliko malim.
Slušam i ne vjerujem što sve ljudi govore, nekad ne vjerujem ni kakve gluparije sam znam izgovoriti (svako malo sam sebe iznenadim).
Kad je toliko važnih stvari oko nas i moramo se svrstavati oko važnih tema, svak uglavnom drži monolog. Nema tu puno mjesta za mene, priključujem se pokretu nestvrsanih i bježim u svijet knjige, poezije, mašte.

A tamo ono što me zadnje vrijeme velikim dijelom preokupira je ideja o bibliobrodu. Brodu knjižnici koji obilazi otoke i ljudima donosi knjige i goste što pišu knjige ili pričaju o njima ili rade predstave prema predlošcima iz knjiga.

Umjesto spajanja otoka s kopnom ja bih spajao otoke s knjigom, otok s otokom, pisce s čitateljima, ljude s maštom.
Umjesto turista i njihovih novčanika, na otoke bi dovodio ljude s njihovim knjigama, idejama, snovima.

Nije važno samo da se otoke povezuje s kopnom. To dovodi do ideje da je život negdje drugdje, na kopnu, i da može doći samo s kopna. Uostalom, čemu toliki napor da se poveže jedno mjesto bez posla i perspektive s drugim mjestom bez posla i perspektive. Drugačje veze nam trebaju.

Kakva je to ideja da su stranci tu samo da donose eure, ne valja kad tako gledamo ljude, mogu nam dati i puno više i vrijednije od novca, a i mi njima možemo dati više od klape i pljeskavice, masline i apartmana.


A ne bi bibliobrod bila loša ideja. Umjesto mnoštva knjižnica ili mjesta bez knjižnica mogli bi imati jednu pokretnu koja bi dolazila u mjesto.
Brod bi mogao imati i kabine za goste. Tu bi bogli boraviti npr. glumci koji bi onda po mjestima djeci i odraslima davali predstave, ili oni koji bi održavali predavanja, gosti pisci. Slično kao što u gradskim kulturnim ustanovama imamo.

Otočka mjesta uglavnom imaju i nekakve društvene prostorije gdje bi se te predstave i predavanja mogla održavati. Često je veliki problem doći na otok, naći mjesto za prespavati, dovući opremu ili neku izložbu umjetnina. Ovako bi jednim brodom lako mogli do mnogih mjesta dovesti i ljude i stvari.

A mogao bi i dio kabina na brodu služiti i za iznajmljivanje gostima za lagani kruzing od otoka do otoka i to kroz cijelu godinu. Tako bi se i pokrio dio troškova i smanjla mogućnost da broda nestane zbog nedostatka sredstava za kulturu.
Dio bih izdvojio i za predstavljanje i prodaju otočkih proizvoda tako da se ljudi malo povežu, da vide što se sve radi na drugim otocima.
Ono što se može proizvesti na jednom otoku vjerojatno može i na drugom, a i ono što ljude na jednom otoku zanima vjerojatno će zanimati i na drugim otocima.
To bi po meni bilo dobro jer u mjesta i otoci dosta slabo povezani jedni s drugima i često niti ne znamo što se sve događa na susjednom otoku.

A kad smo kod knjiga i mašte i brodova tu se uvik sitin Arsena i one njegove pisme

Brod s mojim imenom

Kad me u vreći s topovskom kuglom
spustite u bezdan, u vodu
nek ne nosi ulica moje ime
dajte ga nekom brodu

pa da nastavim one pruge
koje sam činio prije
po bezimenim uvalama
Srednje Dalmacije

Neka tuda vječno luta
i nikad sidro ne spušta
brod s mojim imenom
kao prokleta duša

Boljima dajte aleje
i dajte trgove njima
ja ne mogu zamisliti - više
nikada na Kornatima

Nek ima ime moje
trabakul, tender, bracera
važno mi je da plovim
važna mi je nevera

i da mi pokazuju pute
u beskraju i tmici
moji mrtvi prijatelji -
danas svjetionici.

I uvijek sam mislio kakav bi to bio brod, pa mi se čini da bi jedan s knjigama bilo baš prava ideja. Neka nosi knjige ljudima kad već trgove i aleje prepušta "boljima" od sebe. Takav brod, takav spomenik ne treba čuvati policija, niti će divljaci na njega trošiti novce.
Spomenik što nosi knjige? Spaja otok s knjigom? Ljude sa znanjem? Brod da plovi među našim otocima, a nije megajahta pa što je to?

Naravno, to je nešto beskorisno, neučinkovito, neprofitno. Oko ideje bibliobroda se ljudi neće poklati, niti će organizirati stožere, referendume i prosvjede i baš zato mi se ideja sviđa.

Za kraj opet glazbene i to dvije.

Eric Serra - Virigin Islands (from The Big Blue Soundtrack)

Arsen Dedic - Jedrima oko svijeta (glavna tema)

U KOJEM ĆEMO ZNAKU IZGUBITI?

pingvinski

pKako su tradicija i tolerancija poprilično aktualne teme, odlučio sam se prisjetiti jednog minulog vremena ključnoga u razvoju današnje slike Svijeta. Glavni likovi ove priče su dva čovjeka rođena u posebno zanimljivim mjestima za našu regiju. Prvi je strongDioklecijan/strong, rođen u okolici Salone u rimskoj provinciji Dalmacija, a drugi je strongKonstantin/strong, rođen u Naissusu u provinciji Meziji. U današnjim terminima bi rekli kako je jedan rođen u Solinu a drugi u Nišu. A upravo su ova dva rimska cara najznačajniji za oblikovanje današnjeg strongKršćanstva/strong.

pDioklecijan je bio poganski car, strongpontifex maximus/strong, koji je dopuštao razne religije u svome carstvu ali pod jednim uvjetom. Koga god slavite morate prinositi žrtve za dobrobit Carstva. Ali jedna vjerska manjina je odbijala prolijevati krv u ritualne svrhe. To su bili kršćani. Dioklecijanu je smetalo što se ova marginalna grupa odbija prikloniti strong'tradiciji većine'/strong Carstva, a brojni vojni i religijski savjetnici su ga uspješno uvjeravali kako su svi recentni problemi Rima odraz ljutnje bogova na neposlušnost kršćana. Tako je Dioklecijan, u ime 'tradicije i boljitka većine', naredio masovni progon kršćana u cilju potpune marginalizacije te istrebljenja ove religije. Započelo je financijskim i političkim metodama a završilo je, kako to obično biva, prolijevanjem krvi. Ali njegov poduhvat je polučio sasvim oprečne rezultate od očekivanih. Preživjeli kršćani su se organizirali u jače zajednice nego prije, iskoristili svoje ubijene istomišljenike kao 'mučenike koji će inspirirati nove naraštaje' te postavili temelje za hijerarhiju prave organizirane religije, kakvu danas poznajemo.

p style="text-align: center;"img src="http://fotos.fotoflexer.com/6f16186d4743a68f7d7d2f520ff65115.jpg" style="margin: 5px; alt="" />

Konstantin je mladost proveo na Dioklecijanovom dvoru, a kao jedan od politički najsposobnijih i lukavijih pojedinaca u carstvu ubrzo napredovao do pozicije guvernera Dalmacije, pa cara Zapadnog Rimskog Carstva a nakon ratova sa Maksentiusom i Likinijem postaje pontifex maximus. Simbol njegove vojske je bio Chi Ro, koji je simbolizirao Kristovo ime te označavao njegovu pripadnost Kršćanstvu. Premda je samo desetak posto Carstva bilo kršćanske vjeroispovjesti, Konstantin je odlučio kako će mu upravo ta religija omogućiti najbolji okvir za upravljanje Carstvom. Posebno su ga se dojmile stroge hijerarhijske strukture u crkvi te je biskupe angažirao kao svoje osobne emisare i 'zaposlenike'. Premda je propagirao toleranciju prema drugim religijama, Kršćanstvo je postalo službena religija te dobivalo značajnu financijsku potporu. Također je proširio u svim vojnim i političkim strukturama saznanje kako će pojedinac 'puno lakše i brže napredovati ako izabere pravu religiju'. Svjestan kako će ljudima trebati 'opipljivih dokaza' za prihvaćanje novog vjerovanja, svoju majku Helenu je poslao u 'Svetu zemlju' da pronađe (ili odabere) 'službena' sveta mjesta i relikvije. A sam je tvrdio kako se preobratio nakon sna prije bitke u kojemu mu se ukazao goreći križ na nebu i glas koji mu je poručio 'In hoc signo vinces'.

U doba kada cvatu perunike

moodindigo

Neka stane načas sve
sve što prolazi,teče,mijenja se
iskra u oku čuva tajne neizrečene
u doba kada cvatu perunike
i izgubljeni dječaci i lat djevojčice.

Kroz šapat se ljujaju leluje
nježnost ispisuje dugine latice
za dodire prve, krhke i skrivene
u herbarij sprema osušene cvjetove
leptir na licu mladosti nektar pije.

Neka stane bar načas sve
i ti zastani...pokloni riječ,prepoznaj me
u doba kada cvatu perunike
za izgubljene dječake i lat djevojčice
za dodire prve,krhke i skrivene.

La Femme : Lady Jane Grey

modnizamorac

Lady Jane Grey (1537. - 12. 2. 1554.) bila je engleska aristokratkinja i devetodnevna kraljica Engleske; od 10. do 19. srpnja 1553. godine. Bila je najstarija kći Henrya Greya i Francis Brandon. Po majci bila je unuka Mary Tudor, mlađe sestre Henrya VIII., a prema tome i praunuka Henria VII. i Elizabethe od Yorka. Imala je dvije mlađe sestre, Lady Catherine i Lady Mary.



Ne zna se točno kada je rođena Lady Jane Grey. Tradicija nalaže da je rođena krajem rujna/ početkom listopada 1536. godine, no novija istraživanja pokazuju da je rođena u kasno proljeće 1537. godine.

U mladosti je stekla vrhunsko humanističko obrazovanje, bila je vješta u latinskom, grčkom, talijanskom i hebrejskom jeziku. Kroz svoj odgoj i obrazovanje postala je predana protestantkinja i jedna od najobrazovanijih žena svoga doba. Jane je preferirala knjige od lovačkih zabava i prezirala je svoj strogi odgoj, tipičan za to doba, kao surov.

Jednom učenjaku, Roger Aschamu, koji ju je zatekao kako čita Platona na grčkom povjerila se:

''Kad sam u prisutstvu oca i majke, bilo da pričam ili šutim, sjedim, stojim ili odlazim, jedem, pijem, bilo da sam tužna ili sretna, bilo da šivam, pjevam, sviram, plešem ili radim išta drugo, moram to raditi tako savršeno i spretno kao što je Bog stvorio svijet, u suprotnom me tako oštro vrijeđaju, tako okrutno prijete, štipaju i rade štošta drugo što ne želim ni spomenuti....da se osjećam kao u paklu.''



Njena majka, Frances, bila je dominantna žena koja je Jane smatrala previše nježnom te ju je željela učvrstiti redovitim batinama. Zbog nedostatka majčinske ljubavi, Jane se okrenula knjigama i usavršila svoje znanje u jezicima i umjetnosti. Rane 1547. godine Jane je poslana da živi sa Thomasom Seymourom koji je ubrzo oženio Catherine Parr, udovicu Henria VIII. koji je preminuo prije mjesec dana. Catherine je pružila Jane majčinsku ljubav koja joj je nedostajala, no već u rujnu 1548. ona umire pri porodu i Jane opet ostaje sama.

Frances je ubrzo počela tražiti muža za Jane. John Dudley, prvi vojvoda od Northumberlanda, namijenio je Jane tadašnjem kralju Edwardu VI., no on se uskoro vrlo razbolio i bilo je samo pitanje vremena kada će umrijeti. John se zatim predomislio i odlučio spojiti Jane i njegovog najmlađeg sina Guilforda. Janeini su se roditelji složili, i 21. svibnja iste godine održano je dvostruko vjenčanje; prvo između Jane i Guilforda i drugo između Guilfordove mlađe sestre, Katherine i Henria Hastingsa.

John Dudley je sve to dobro isplanirao. Treći zakon o nasljeđivanju krune, kojega je napisao Henry VIII. 1544. godine pokazuje liniju nasljeđivanja. Prvi je bio Edward VI., koji je ubrzo umro, sljedeća je bila Mary, Henrieva kći iz prvog braka i katolkinja, što ju isključuje iz nasljeđa. Treća je bila princeza Elizabetha, kći Anne Boleyn koja je pogubljena zbog preljuba i izdaje, također nepoželjna na prijestolju. Zakon je glasio da ako nijedno Henrievo dijete ne dobije nasljednika, kruna ide liniji njegove mlađe sestre, Mary Tudor, odnosno njenim nasljednicima, kćeri Frances i unukom Jane. Budući da se Jane udala za Guilforda, John Dudley nadao se da će pomoću njega kontrolirati Jane kada postane kraljica i time vladati Engleskom.



Janein i Guilfordov brak nije najbolje počeo. Jane se nije željela udavati no majka ju je prisilila, te su se ona i Guilford dogovorili da će živjeti više kao ''brat i sestra'' nego kao muž i žena. Guilford je na prvi pogled bio raskalašena pijandura koji je vrijeme provodio kartajući u krčmi, no kada su se bolje upoznati bilo je jasno da je inteligentan i iskusan mladić koji ne želi biti marioneta svome ocu. Jane i Guilford bili su savršeni par za vođenje države; ona je imala potrebno znanje a on iskustvo. Unatoč lošem početku, ubrzo su se vrlo zavoljeli.

Početkom srpnja 1553. godine umire Edward VI. koji je netom prije smrti svojom izravnom nasljednicom imenovao Jane. Ona protiv svoje volje podnosi teret krune te postaje kraljica od 10. do 19. srpnja 1553. godine.

U devet dana svoje vladavile Jane je uz pomoć Guilforda izvela pravu revoluciju. Napokon su sve svoje zamisli sproveli u djelo. Sazvali su parlament kako bi opozvali zakone označavanja prosjaka užarenim željezom, a umjesto toga vratili su zemlju i posjede, koje je Henry VIII. uteo manastirima i dodijelio plemićima, na neograničeno korištenje naroda. Kao treće željeli su osnovati škole za djecu siromašnih, koje bi poučavale ne silom i batinama, već brigom i pažnjom. Oslobodila je sve trenutne zatvorenike i počela kovati pravi srebrni šiling sa njenim likom. Poklonila je većinu svojih haljina da ''ugrije jadne i obuče neutješne.''



Northumberland je imao puno posla ne bi li zadržao svoju moć nakon Edwardove smrti. Najvažnije, morao je izolirati i uhvatiti Mary ne bi li ona okupila podršku. Čim je bila sigurna u Edwardovu smrt, Mary je napustila Hunsdon i krenula u Istočnu Angliu gdje je počela okupljati svoje pristaše. Northumberland je 14. srpnja krenuo s vojnicima iz Londona, no, u njegovoj odsutnosti Tajno vijeće darovalo je svoju vjernost Mary te ju proglasilo kraljicom. Jane je zatvorena u Londonskom Toweru zajedno sa Guilfordom. Nova kraljica, Mary, ušla je u London u svečanoj povorci 3. kolovoza a John Dudley je smaknut 22. kolovoza 1553. godine. U rujnu je parlament proglasio Mary službenom kraljicom, a Janeinu vlast ukinuo i osudio je kao otimača prijestolja.

Jane i Guilford optuženi su za veleizdaju, zajedno s njegovom braćom i nbivšim adbiskupom Thomasom Cranmerom. Suđenje se održalo 13. studenog 1553. pred specijalnom komisijom koja ih je sve osudila na smrt odsijecanjem glave. Širile su se glasine da će Mary ipak poštedjeti Janein život.

Protestantska pobuna u siječnju 1554. godine zapečatila je Janeinu sudbinu, iako ona sama nije imala nikakve veze s time. Ova pobuna izbila je zbog Maryine želje da se uda za Phillipa od Španjolske, katolika kojemu se nije svidjelo da u Engleskoj postoji i najmanji znak pobune protiv katoličanstva. Mary je morala birati između ljubavi prema Phillipu i Janeinog života.



Egzekucija je prvo predviđena za 9. veljače, no, odgođena je za tri dana ne bi li Jane dobila priliku da se preobrati na katoličanstvo. Kapelan John Feckenham posjetio je Jane i pokušao joj ''spasiti dušu'', ali ona je do samog kraja ostala vjerna protestantkinja. Unatoč tome, s kapelanom je bila u dobrim odnosima i dopustila mu je da je otprati do stratišta.

U ranim jutarnjim satima 12. veljače pogubljen je Guilford. Njegovi ostaci preveženi su ispred Janeine ćelije na što je ona briznula u plač vičući njegovo ime. Zatim su je odveli na stratište gdje je održala govor.

''Dobri ljudi, dolazim ovdje da umrem, a po zakonu sam osuđena na isto. Činjenica je doista, da sam za kraljicu bila nezakonita, no moja volja kao i volja mojega muža nije bila ponijeti teret krune, zato perem svoje ruke u nevinosti, pred Bogom i pred vama dobrim kršćanima, na ovaj dan.''

Zatim je skinula svoje rukavice i predala ih služavki zajedno sa rupčićem. Krvnika je zamolila za oprost i platila mu uz poruku ''Molim da me otpremite brzo na onaj svijet.'' Zatim si je zavezala povez oko očiju. Nije uspjela pronaći drveni blok na koji je trebala nasloniti glavu te je mašući rukama po zraku uz suze u očima govorila ''Što da učinim ? Gdje je ? Gdje je ?'' Kapelan joj je zatim položio ruke na drvo i ona je spustila glavu, zauvijek, izgovarajući pritom zadnje riječi ''Gospodine, u tvoje ruke predajem svoju dušu.''



Bila sje amo jedna u nizu tragičnih ikona koje su stradale zbog tuđih ambicija i planova. Kratki život i nasilna smrt Lady Jane inspirirali su mnoga književna, glazbena, slikarska i filmska umjetnička djela.

Petrebišća i Volovski Kuk (Velesovo carstvo)

blogodneverina

Veles, Volos ili Voloh u slavenskoj mitologiji bog je zemlje, voda i podzemlja; povezivan je sa zmajevima, stokom, magijom, glazbenicima, bogatstvom i prijevarom. Perunov je glavni protivnik. Simbol mu je zmija ili zmaj (medvjed, kuna)
Stalno je izazivao Peruna kradući mu stoku, djecu (sina Jarila) ili ženu Mokoš. Perun je progonio Velesa po zemlji, napadao ga svojim munjama s neba, a Veles je bježao pretvarajući se u razne životinje ili skrivajući se iza drveća, kuća ili ljudi. Na posljetku je Perun uspio ubiti Velesa - otjerao ga je u njegovo vodeno podzemlje. U toj ritualnoj smrti, što god da je Veles ukrao, padalo bi iz njegova tijela u obličju kiše s nebesa. Tako se objašnjavala promjena godišnjih doba.
Veles je zaštitnik stoke. Često ga se nazivalo skotji bog (stočni bog). Jedan od njegovih atributa bili su rogovi (bikovi ili ovnovi), a vjerojatno i ovčja vuna.
Veles je bio zaštitnik pastira. U nekim se slavenskim narodima, ponajviše u Rusiji, očuvao žetveni običaj da se prvi snop žita poveže u neku vrstu amuleta koji bi štitio žetvu od zlih duhova.
Nakon dolaska kršćanstva Veles je podijeljen u nekoliko različitih likova. Kao bog podzemlja i zmaj, naravno, povezan je s vragom. Njegove su dobre osobine povezivane s kršćanskim svecima. Kao zaštitnik stoke, povezivan je sa svetim Blažom, odnosno svetim Vlahom. U mnogim je istočnoslavenskim narodnim bajkama povezivan sa svetim Nikolom, ponajviše zbog osobine zaštitnika bogatstva i stjecanja.





Mokoš je žensko božanstvo u slavenskoj mitologiji, boginja plodnost, zaštitnica žena. Povezivana je s prirodnim ženskim poslovima posebno predenjem. Zvana je Mati-Syra-Zemlya što bi u prijevodu predstavljalo plodnu Majku Zemlju. Po nekim slavenskim legendama ona je žena boga Svaroga. Na njen nagovor, Svarog je odlučio stvoriti na zemlji biće koje će izgledom biti kao on. Udahnuo je život jednom hrastu iz kojeg je nastao prvi čovjek, Mokoš je udahnula život drugom čovjeku i nastala je prva žena. Njoj u čast prali su se kipovi i drugi idoli u vodi.





Jarilo je u slavenskoj mitologiji bog proljeća, proljetne vegetacije i plodnosti. U jednoj priči on je sin Daboga i Lade. Na Ladinu zapovijed otvara vrata neba i silazi na Zemlju donoseći proljeće, vraća se na nebo na kraju ljeta. Jarilo je mladić izuzetne ljepote, nosi krunu napravljenu od poljskog cvijeća i svežanj klasja u rukama.
U početku, obično se poistovjećivao s bogom rata Jarovitom kao bog proljetne mladosti, snage i sile kojom bukti život, ali kasnije su neka plemena proglasila Jarovita, odnosno, Gerovita za svog boga rata, tako odvajajući ova dva božanstva.
Postoji sličnost između bjeloruskog narodnog običaja Jarila i hrvatskog Jurjeva. Uspomena na Jarila sačuvana je u bjeloruskim proljetnim obredima u kojima je glavni lik, djevojka odjevena u bijelo s cvijećem u kosi, jahala na bijelom konju. U Bjelorusiji je puk Jarila predstavljao kao mladog čovjeka s bijelim plaštem koji jaši na bijelom konju, a na glavi mu je vijenac proljetnog poljskog cvijeća. U desnoj ruci drži čovječju glavu, a u ljevici mu je klasje.
Jarila se povezuje s Mjesecom, a njega sestra i žena Morana smatrana je kćerkom Sunca. Oboje su djeca Perunova, rođeni u noći nove godine. Ipak, iste večeri, Jarilo je ukraden iz kolijevke i odveden u podzemni svijet, gdje ga Veles odgaja kao svog sina. Tijekom Jurjeva, proljetnog festivala, Jarilo se vraća iz svijeta mrtvih, noseći proljeće iz vazdazelenog podzemlja u svijet živih. Tada susreće svoju sestru Moranu i udvara joj se. Na početku ljeta, Kupalo slavi njihovo božansko vjenčanje. Sveta zajednica brata i sestre, djece vrhovnog boga, donosi plodnost i izobilje, osiguravajući bogatu žetvu. Istovremeno, kako je Jarilo Velesov posinak, a njegova žena kći Perunova, ovaj brak donosi mir među dva velika boga; drugim riječima, osigurava kako neće biti oluja koje bi mogle naštetiti žetvi.
Ipak, nakon žetve, Jarilo postaje nevjeran svojoj ženi te ga ona iz osvete ubija (vraća ga natrag u podzemni svijet), oživljavajući neprijateljstvo između Peruna i Velesa. Bez njenog muža, boga plodnosti i vegetacije, Morana – i čitava priroda – vene i smrzava se tijekom nadolazeće zime. Morana postaje stara, užasna i opasna božica tame i leda, i naposljetku umire na kraju godine. Čitav se mit ponavlja svake godine, a prepričavanje njegovih ključnih dijelova pratilo je sve veće godišnje festivale slavenskog kalendara.

http://www.os-popovac.skole.hr/slavenska

I Ministarstvo Kulture je prepoznalo potencijale ove staze.


---------------------------------------------------------





Dolazak Hrvata - Celestin Medović. Ovdje baš izgledamo pankerozno.





Kome se neda šetati od rondoa iz Mošćeničke Drage može doći s autom po makadamu iako je cesta uska i prava je drama oko mimoilaženja, a nema mnogo mjesta za parkiranje limenih ljubimaca.




Perunike, Iris ili Božika su ovdje domaće.





Krenuli tako nas dvoje iz Trebišća za Petrebišće. Imali smo na umu popesti se do Peruna da vidimo panoramu, ali se Veles s time nije složio. Odlučio je baš danas isprovocirati svoga suparnika Gromovnika.




Ira pored slapova potoka Potok. Hvata te neka euforija kad si tamo, to sve čisto, to sve miriši. Kad sam se vratio u grad sve mi je nekako smrdilo, a ja sam još uvijek mirisao po šumi.







Potoki i Trebišća su spalili Njemci i to baš pri kraju rata. Od '39 do kapitulacije Italije, stanovnicu su bili izolirani i bez ikakvih obavijesti o vanjskom svijetu. A partizanima je pasalo da Nijemci pale kuće pod krilaticom "više spaljenih uća više partizana". I dalje čitam Vinka Škalameru koji u Mošćenilkom zborniku progovara o tim vunenim vremenima. Mic po mic sve će biti obnovljeno.




Pastirski stan obnovljen tijekom radionica koje organizira svake godine agilna udruga Dragodid.




Prošle godine je bio postavljen krov od slame. Iz unutra izgleda poput polja naopačke.




Ljudi su prije kurili vatru iz unutra i tako bi konzervirali još više tu slamu od truljenja.







Zapadno od Peruna i istočno od brda Zaglav stoje Petrebišća, dolina u kojoj su stanovnici iz Trebišća vodili stoku na ispašu i vršili žito.

http://konkursiregiona.net/zelimir-peris-kako-se-na-gumnu-vrsi-zito-lapis-histriae-2012-prva-nagrada/

Evo kratka priča Želimira Periša kad smo već kod gumna.




Mliječike su napokon odrolale svoje listove.







Kad smo stigli gore čuli smo neke glasove, i ko nekim čudom taman osobe koje smo trebali upoznat. Jedan od njih je "žrec" Marko iz prošlog posta. Složili smo se da je slučajnost samo izgovor za nemaštovite ljude.







Strašni Veles i ove godine pokušava zbaciti Peruna. Njihova nikad okončana bitka je zapravo suština harmonije.







Velesovo tijelo je napravljeno u suhozidnoj tehnici, i to u duplo. Dva lica od polu-obrađenog kamena sa ispunom kamenja različitih dimenzija.







Još jedan obnovljeni pastirski stan sa krovom od škrila. Unutra su ležišta od drva. Ne zaboravite ponijeti sa sobom vreće za spavanje.




Uspon do Peruna ostavljamo za neki drugi put.




Spuštamo se dolje, u Velesovo carstvo. Keramičke pločice sa kiticama slavenske narodne pjesme.






Non stop je padala kiša što nas nije zaustavilo, ali nisam se smrzao. Zapravo voda me hranila.

Ako tražite stručno vođenje sa mnom, klik na Annalineu.

Što je Grcima Olimp to je našim precima bio Perun.

Danguba

oni-mene-i-ja-sebe

Što je tele a što koza?
Jedu, bleje i seru okolo pa ti onda misli koje je boje autobus pun životinja.
Da kažem da je bio dobar dan, pa i je da mi je netko to rekao.
Treba nabavit fotić sad i ko dobar drugar hvatat pičoke uokolo kada su u nepažnji i bez garda. ;)
Ograda čeka novu boju al nikako da je se uhvatim i još da zaradim sad kad nema para.
Ubaciti poštenjačinu među lopove je loša ideja. Završio bi kao i oni. A da se promijeni sistem, e o tome se da pričat.
Pirati moj nadam se da čete biti ta prekretnica i promjeniti ovo zakržljalo govno koje stoljećima "funkcionira".
Daj e, pogledam si stol i mislim: "je sam svinja majke mi, neznaš šta je gore, ja ili stol ili još tipkovnica puna hrane".
Treba nać posao sad, barem preko ljeta da se ne žica starce svaki dan. Završit će u ludnici prije mene koliki im je minus na tekućem. Skupit pare, uživat, kupit njoj nešto i sebi sredit komp. Ma di ćeš bolje.

"Oni mene i ja sebe"-moto života da ga fućkaš nebi bolje prošo.

Pričala mi neki dan ali uporno. Manje bitno, ali da opet gledam sebe bio bih šupak, a nadam se da nisam. Kaos kaos. Il si tigar il si 'čka.

Igrati ili ne igrati, pitanje je sad.

*danas novi link da se informirate o vremenu koje slijedi ;)

83. ČUJEM DA JE DANAS SVJETSKI DAN PRETILOSTI STOGA, SVJESTAN DA NISAM NAJPRIKLADNIJA OSOBA ZA GOVOR O TOME, OSJEĆAM NEODOLJIVU POTREBU ISTAKNUTI PRIMJEROM KAKO JE UZALUD BITI DEBEO AKO TI JE SVE DRUGO TANKO I PLITKO...

b-612

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi i da se nađemo u policijskoj postaji.
– Opet?
– Ma pusti. Imam neko okapanje s policijom.
Požurio sam u policijsku postaju u koju su ovaj put pritvorili Nenada. To je bila ona ista u kojoj smo se upoznali. Malo me ponijela nostalgija.
Začudio sam se kad me policajac na ulazu nije prepoznao. Srećom, netko je intervenirao.
– Pusti ga. On je moj.
Pogledao sam tu ženu i, premda sam je prvi put vidio, prepoznao sam je. Bila je to Nenadova dobra i mudra ravnateljica.
Policajac je na njene riječi ustuknuo. Nedovoljno.
– Makni se u stranu, debeli. Lakše bih prošao pokraj nilskog konja.
Nevjerojatno je kako me je tako debeli policajac brzo i spretno uspio oboriti na pod, a potom lisičinama prejako privezati za radijator. Mislio sam da ću opet gubiti vrijeme po pritvorima. Srećom, netko je intervenirao.
– Pusti ga. On nije pri sebi.
Kasnije se ispostavilo da je dobra i mudra ravnateljica intervenirala pa sam zapravo spašen zahvaljujući njoj.
– Kaj je bilo s Nenadom?
Ispričala mi je da su bili na redovitom liječničkom pregledu svi djelatnici škole koju ona dobro i mudro vodi. Pa tako i Nenad. Nakon pregleda su nalazi poslani u školu.
Tajnica, koja i inače ne voli Nenada, pogledala je njegov karton i našla da je liječnik napisao da je Nenad pretil.
Tajnica, koja i inače ne voli Nenada, rođenjem je kajkavka.
Tajnica, koja i inače ne voli Nenada, smatrala je svojom građanskom dužnošću prijaviti Nenada za prijetnju.
Tajnica, koja i inače ne voli Nenada, neprestano Nenada prijavljuje policiji.
Zato je Nenadova dobra i mudra ravnateljica došla izgladiti nesporazum.
Nenadova dobra i mudra ravnateljica voli izgladiti nesporazum.
Poželio sam biti nesporazum.
Pa da i mene malo izgladi.
– A gdje je Nenad?
– Eno ga u vrtu. Ima okapanje s policijom. Kad okopaju ruže pustit će ga doma.

UDRUGA STUDENATA NERETVE U ZAGREBU PREDSTAVLJA NERETVU

matijevici

U subotu, 25. svibnja u vremenu od 10 do 15 sati, na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu održava se manifestacija pod nazivom “Tko smo, što smo, odakle smo?“.

U, sada već tradicionalnoj manifestaciji sudjelovat će 18 studentskih zavičajnih udruga koje će predstavljati kraj iz kojega dolaze. Ove godine po drugi put sudjeluje Udruga studenata doline Neretve koja će Zagrepčane i njihove goste upoznati s kulturnom i povijesnom baštinom i proizvodima naše zlatne doline. Uz domaći pršut, sir, sušene smokve i rakiju, sve posjetitelje očekuje dobra zabava uz tamburaše i kulturno - umjetnička društva iz cijele Lijepe Naše.

Iz Udruga studenata doline Neretve su pozvali sve Neretvane, njihove prijatelje i sve ostale koji žele znati više o Neretvi da posjete njihov štand, na kojem će biti i promotivnih materijala iz doline Neretve.

„PLES NA ŽICI“ - NOVA KNJIGA

domena

U izdanju nakladničke kuće Hena.com iz tiska je izašla moja nova zbirka kratkih priča. Trideset i jedna novela na 296 stranica knjige, a cijena je prava sitnica - 129,00 kn. Prvih deset blogera koji naruče knjigu ("Ples na Žici") dobivaju je preporučenom poštom :)

„Prije nekoliko desetljeća pročitao sam u ruskom časopisu Ogonjok humoresku o čovjeku kojeg je vjerenica željela predstaviti ocu. Čovjek je bio pisac, suradnik humorističkog časopisa, a svojim je crticama ismijavao ljudske mane i slabosti. Kada je djevojčinu ocu izgovorio svoje ime, otac se smrknuo i istjerao ga iz stana. Naime, onaj pisac, humorist i satiričar, da bi ušao u psihu svojih likova  pisao je svoje priče u prvom licu.
Slično postupa i Pranger. Opisujući zgode koje izlaze iz naše svakodnevice, čini to najčešće u prvom licu. Upravo tako, poput majstora karikaturista, uočava onaj bitan groteskni detalja koji će, izdvojivši se iz nemarkantnog sivila običnosti, izraziti neku pravu istinu, sitnu, nealarmantnu, ponekad i nedovoljno dramatično, ali istinu koja svijet oko nas, onaj stvarni svijet, prikazuje slojevitiju i zanimljiviju stvarnost nego što ga obično gledamo.“
(Iz pogovora Ludwiga Luje Bauera)

82. ČUJEM DA JE DANAS SVJETSKI DAN BORBE PROTIV TERORIZMA PA, NE PRIHVAĆAJUĆI NJIHOVO SIJANJE STRAHA, NESIGURNOSTI I PANIKE, ODBIJAM GLEDATI INFORMATIVNE EMISIJE NA TELEVIZIJAMA…

b-612

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da ga liječe u Draškovićevoj.
Kad sam došao do njega prematali su mu razbijenu glavu.
– Kaj je bilo, dobri čovječe? Izgledaš kao da si se zamjerio borcima za toleranciju i ljudska prava.
– Odveo sam auto kod Pijanog Romana.
– I on te pretukao?
– Naravno da nije. On je taman bio na odlasku u komunu. Odlučio je liječiti se od alkoholizma. Pokušao sam ga odgovoriti da ode dan kasnije, kad mi popravi auto, ali se nije dao.
– Đubre jedno pijano.
– Nazvao je jednog svog prijatelja mehaničara i dogovorio da odvedem auto kod njega na popravak. Pa sam mu ga odveo.
– I on te je pretukao?
– Naravno da nije. On je preuzeo auto i rekao da dođem popodne u pet sati po auto. Uputio me je potom do tramvaja i ja sam krenuo doma. Uhvatio sam tramvaj zadnji čas. Vozač mi nije htio otvoriti vrata, ali sam stao na prugu i nisam se makao dok me nije vozač pustio unutra.
– I on te je pretukao?
– Naravno da nije. Normalno sam se vozio tramvajem, kad mi je zazvonio mobitel. Zvala me je moja dobra i mudra Ravnateljica.
– I ona te je pretukla preko mobitela?
– Naravno da nije. Nisam je čuo u tramvaju pa sam izašao na sljedećem stajalištu. Kad sam završio razgovor shvatio sam da nemam pojma gdje sam pa sam pitao staricu, koja je naišla, da mi kaže gdje sam.
– I ona te je pretukla?
– Naravno da nije. Zamolila me je da joj pomognem prebaciti neke vrećice do zgrade. Pa sam prešao preko ceste i ušao s njom pred lift. Taman sam je htio pozdraviti i vratiti se do tramvaja kad se iz mraka pojavio neki starac.
– Kako iz mraka kad je bio dan?
– Očekivao sam da ćeš pitati je li me on pretukao.
– Pa neće te pretući valjda starac koji u pola bijelog dana izlazi iz mraka.
– Počeo je vikati na tu ženu da ju je napokon uhvatio s ljubavnikom. Rasplakao se grcajući da ga je razočarala jer joj više nije dobar.
– A što si ti?
– Ja sam šutio dok nije rekao nešto što nisam mogao odšutjeti.
– Što je rekao?
– Rekao je da bi joj oprostio sve, ali da ne može to što je našla ružnijega od njega. Prigovorio sam mu, a on je odnekud izvadio letvu i opalio me po glavi.
– I pao si od jednog starčevog udarca?
– Kad je drugi put zamahnuo, uzmaknuo sam. Ali sam udario glavom u ormarić s vatrogasnim aparatom. Pao sam na pod, a aparat je ispao iz ormarića i pogodio me direktno u glavu.
– Znaš li da je vatrogasni aparat izmišljen u Zagrebu?
– Iz nesvijesti sam se probudio ovdje. I sad me zamataju. A meni teško.
– Proći će rane. Ni prvi ni zadnji put da su te pretukli.
– Ne boli me to.
– Nego?
– Doživio sam djelomičnu amneziju. Ne znam gdje sam ostavio auto.
– Pa pitaj Pijanog Romana.
– On je otišao u komunu. A tamo im je zabranjeno i s kim komunicirati prvih šest mjeseci.

koalicija

blogotype

Vrijeme prije osam rezervirano je za one koji rade negdje u blizini i to je jasno iz svega što se vidi.
Tip u dobro pripijenom antracit odijelu i bijeloj košulji mirno hoda s vrećicama u ruci, u desnoj neka brendirana tamna i u lijevoj mala vrećica HaundEma i prozirna sa stiroporskom kutijom u kojoj je vjerojatno doručak ili ručak kupljen u K&K (Konzumu na Kvatriću). Tamne očale daju mu tu potrebnu odsutnost, no prekratke hlače cinkaju onu „modnu pripijenost“ modela i guraju ga samo u „premalo“. Biciklisti piče na sve strane, opažam prenisko podešena sjedala kod žena u tridesetima, ili im to nema tko podesiti ili ne znaju il' neće i nije im važno ili jednostavno nemaju dobre odnose s partnerima, ili jebatga; partnere boli ona stvar. Hoće to godište žena bit' prgavo, na podlozi od samosvijesti i u vlastitom umaku od rutina i važnosti postavljenih ciljeva.

Meškoljim sitniš desnom rukom u džepu hlača dok u lijevoj svako malo vibracijom označi spam moj „životni suputnik“ ipak provjerim isti. Jako je glupo imat' mobitel na hrvatskom, promijenit ću na engleski čim se koliko toliko sprijateljim s „pokretima i gestama“ te „zračnim pregledavanjem“.
Tih 12 kuna je spremno za prosjake s moje uobičajene rute, no istih nema, kao da im je neugodno prositi od ovih koji rade. Hmm, ne mo'š prosit' od istih kao ti.

Lukićeva slikovnica „Kapetanica nebodera“ zadjenuta za oluk bez prave funkcije nje same kao i oluka za ovakva sunčana jutra tjera me da pomislim prije na gubitak smisla njih oboje no na nečiju namjeru da slikovnicu podari nekome tko je želi. Takva, ostavljena u klinču s olukom ne šalje poruku „uzmi me“ prije govori „tu sam, jer sam nekome bila višak“.
Važnost prisutnosti dnevnog svjetla pri šminkanju je krucijalna, baš kao i veličina ogledala, Steve Madden štikle štikle vrište koliko i bijelo lice, a oboje izviru iz crnog „kompletića“ četrdesetgodišnjakinje s menađer gardom i nejednako nanesenom i do gležnjeva ne razvučenom kremom za samotamnjenje. Bez obzira na zgodne plavušine noge prestraši me taj „mastbi“ koncept.
Naočale me ne sakriju od njenog „vot d faking ju luking et“ pogleda i kao spas pažnju mi odvuče jureća anoreksična mama režeći na dva pretila dječaka u dobi 5 i recimo 8 koji su obučeni poput blizanaca. Koji horor za mlađeg, ako ispustimo bazni deficit „majčinske topline“ njega za tri godine opet čeka odjevna kombinacija koju sada nosi, naravno pod uvjetom da majka ne ustraje na „duplić“ kombinaciji. Iako bi joj bilo bolje ustrajati na strpljenju i afirmiranju svega toplog majčinskog, u koliko im dakako nije bebisiterica – e' u tom slučaju su stvarno nadrljali.

Nema prosjaka, al' ima šrinkova, stoje i piju kavu s barskog stola na ulici. Jedan je moj frend. Mahne. Kao da čekiram svoje mentalne sustave, ok rade, uz to osvijestim melodiju koju Mihaly Simka Varnagy kucka na električnom čelu, po čijem ritmu vjerojatno još od doma hodam.
Od 8-9 pijem kavu, a od 9-11 spašavam živote - kaže. Žestoka ti ta privatna praksa kad se može od dva sata živjeti, rekoh. A ne, on radi na Rebru – dodaje, zar misliš da bih radio samo dva sata da radim za sebe. Na kratko dignem desnu, a spustim lijevu obrvu. Što ću popiti, pita me, konobarica ne on. Zahvaljujem se. Neke kave se piju, a neke odbiju.
Prije no što se pozdravimo pita me ono već u zadnje vrijeme dosadno opetovanje zašto sam tako smršavio i jesam li dobro. Ovo „dobro“ se odnosi na to jesam li zdrav. Dobro sam i ne da mi se objašnjavati da sam slučajno smršavio te mu kažem da sam zaljubljen. I od toga se mršavi, zar ne? Poneki puta zajebeš zajebanta :-) . Pozdravljamo se, odlazim i zapravo ga ostavljam u nedoumici tko je koga tu.
Hodam dalje, ovako u svjetlo sivom kao da sam u „maskirnom odijelu za grad“, te se ne razaznajem na ulici kroz atektonsku sjenu.

Na trgu je kalkofonija veća, svi u stvari „delaju“, i bez obzira što relacija Maksimirska – Vlaška ponekad podsjeti na bilo koji grad na svijetu, trg je Zagreb. Da, logično je da Bandić dobije izbore, gurnem i drugu ruku u džep i potražim ključeve ureda.
Teta što mi „čuva“ bicikl dok prodaje jagode kako bi upotpunila svoje nedovoljne prihode od penzije, mi kratko i srdačno mahne, vratim joj širokim osmjehom.

Zajebani su ovi moji putovi do ureda - mislim si, autom ne vidiš ljude, a biciklom ili romobilom samo projuriš kraj njih i ne stigneš se uplesti u mreže njihovih života i misli ili pak mojih percepcija o istima. Iako na prvi pogled svi izgledaju kao da su u dobroj koaliciji sami sa sobom.
Hmm, baš kao što i ja izgledam tako.

Izbori

civordnaratep

Kako reče Puhovski: 'ovo nije praznik demokracije nego vašar'! (dnevnik 3 htv1)
A Kerum reče: 'Nadam se da će Bago završit u konobare što i jest kad mi krade postotke'. (praćenje izbornih rezultata Nova tv)
Bago je makar konobar!
Nema veze, bitno je da nema gubitnika, svi su dobili! I doista je tako.

Bio sam obaviti građansku dužnost i na izlazu gura mi u usta, mislio sam sladoled, kad…
- Oprostite, radi izlaznih anketa možete li nam reći za koju ste opciju glasovali?
- Mogu naravno.
- Pa, oćete li nam reći?
- Neću!

Naiđem na onog što mi je donio vino dan prije u zamjenu za glas i odma prelazi u napad.
- Nisi me zaokružio!
- Što ću te zaokruživat kad si zaokružen, stojiš ko 'debela berta'.
- Neka neka.
- A kao znaš da te nisam zaokružio?
- Mi imamo svoje izvore i točno znamo ko je kome dao glas.
- Nije mi jasno toliki trošak radi jednog mjesta u gradskom odboru ili županijskoj skupštini?
- Koji trošak? Sve to pokrije samo jedan mandat u jednom od ta dva tijela!

A mi se pitamo zašto su udbaši, obavještajci, špijuni i prvi nosovi policije završili u politici?
Treba li pojašnjenje?

Kažu demokracija je skupa!
Po ovome ispada da je to što smo u socijalizmu bolje živjeli razlog bio demokracija.
Manje demokracije-manje troška!
No sudeći kako se široke ruke dijele pokloni čini se da i nije baš tako ili te novce koje troše nisu zaradili što će biti jedino točno.
Stoga bih predložio da se uvede prijemni ispit za ulazak u politiku a sastojao bi se u tome da budući političari moraju proći jedan normalan test kojega svakodnevno prolazi radni čovjek.
Naime makar 6 mjeseci bi dobivali plaću za svoj posao u visini hrvatskog minimalca i od toga sa svojom obitelji bez pomoći sa strane neka žive i okušaju tu gorku sudbinu radnika uz napomenu da su privilegirani jer ima puno onih koji ni to nemaju.
To je potrebno da bi mogli makar donekle znati kako je živjeti na dnu i da im probudi makar na tren senzibilnost spram gladnih.

Englezi imaju jednu poslovicu a glasi: 'Nisam bogat da kupujem jeftine stvari'!
Sudeći po ovoj izreci a gledajući našu demokraciju mi smo čini se jako bogat Narod.

E MOJ ZAGREBE

pingvinski

81. ČUJEM DA JE DANAS DAN KULTURNE RAZNOLIKOSTI PA DONOSIM SVJEDOČANSTVO O TOME DA, MA KOLIKO KULTURA ZNA BITI RAZNOLIKA, NEKULTURA UVIJEK BIVA RAZNOLIKIJA...

b-612

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi i da se nađemo kod kule Lotršćak.
– Kaj ovdje radiš?
– Slikam Japance dok slikaju top kako puca?
Pogledao sam ga sućutno. Jadni moj Nenad, zbilja je pukao.
– Sreća da smo se našli na Gornjem gradu. Sjetio sam se koju sam izložbu zadnju pogledao. Sjetio sam se kad sam zadnji put bio u muzeju.
– Kada?
– Prije nekoliko godina dok je trajala izložba “Blago svetog Tripuna”.
Očekivao sam da će Nenad nešto reći. Ali, on je šutio. Šutio je i gledao u mene.
– Šutiš?
– Čekam da završiš.
– Pa završio sam.
– Zbilja? Nije dosta da se Japanci non-stop miču, nego me još i ti praviš ludim?
– Ne kužim.
– Rekao si da si bio u muzeju dok je trajala izložba “Blago svetoga” tri puna?
– Da.
– Što tri? Što tri puna? Tri puna dana? Tri puna mjeseca? Tri puna tjedna? Ili možda tri puna desetljeća, mudrijašu?
Kad su to čuli i neki su se Japanci podsmjehnuli.
– Ne – tri puna..., nego – Tripuna. Zaštitnik Kotorske biskupije je sv. Tripun.
Nenad se nasmiješio s olakšanjem.
– Ah, oprosti. Moja grješka.
– Grješka? Zar nije – greška?
– Ako je grijeh i griješiti, onda je i grješka.
– Ma daj… Zar ćemo ukinuti sve riječi s E?
– E…
– Onda se mi nismo danas trebali naći kod tebe, nego smo se mi trijebali…
Očekivao sam da će Nenad nešto reći. Ali, on je šutio. Šutio je i gledao u mene.
Napokon upita:
– Što smo se mi tri?

IZBORNE MOGUĆNOSTI

domena