novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

18

ned

01/15

Malo dvorište

astrosailor22.blog.hr

Pisao sam već pred poprilično vremena o bespućima literature i kulture HR i okolice i spomenuo jednog južnijeg, a zapravo, po lokaciji, sjeverozapadnog pisca koji mi je drag: Jovanović

Njegova novija knjiga, iz 2012, "Malo dvorište" je zanimljiv povijesni krimić. Smješten u XIII stoljeće, brdoviti Balkan, uža Srbija. Mali samostan u koji su smještene, zapravo zatočene, posrnule ili zbog nečeg za "svijet" neugodne kćeri, žene ili udovice Srpskih vladarskih porodica. Njih par je tamo zapravo zatočeno da ne bi radile probleme svojim porodicama.

Jovanović na sebi svojstven način pripovijeda o bijegu nekih od zatočenica i neočekivanim zapletima oko naizgled statičnog mjesta i situacije. U pripovjedačkom postupku tu se vratio metodi iz svog prvijenca, romana srodne tematike "Monah", pa je priča sastavljena od iskaza pojedinih likova, koji grade cjelinu. Vrlo uspješno, vjerojatno i zbog toga što takav način pripovijedanja odgovara povijesnom kontekstu, a priziva i nešto od sporosti kojom se informacija tada prenosila.

U nekom antologijskom izdanju, kojeg će, mislim, Jovanovićeva djela jednom doživjeti, "Monah" i "Malo dvorište" će činiti dvojac kojeg se ne bi posramila ni jedna književnost. Ne nalazi se često priče koje su ispričane s toliko autentičnim osjećajem...čini se kao da je pisac proveo desetljeća u Hilandaru, da bi ih mogao ovako ispričati.

Kratkoća - oba romana su od svega oko 100 stranica - dodaje jezgrovitost svojstvenu radije Zen budizmu nego pravoslavnoj blagoglagoljivosti - ali mudrost se i prenosi kratkom, ne rastrošnom formom.

Toplo preporučam, ako negdje uspijete naći neku od njegovih knjiga. Ova je izdana od Novosadskog izdavača "Adresa", ali vjerojatno je, kao i u slučaju ostalih novijih izdanja, štampana u svega par stotina primjeraka. Ali vidim da se da dobiti i preko amazon.co.uk i sličnih online knjižara, dakle, dostupna je.

Kao što sam već komentirao u nekom od postova, vozikajući se biciklom okolicom Pariza, počinjem sve više cijeniti srednjevjekovnu umjetnost. Muzej Cluny blizu Sorbone u Parizu:

NEIZDRESIRANE OČI

kukacflin.blog.hr



Iz sjećanja gubim detaljan tlocrt svega što sam u životu stekao,na mio ili pokvaren način, postaje nevažno, daleko, tuđa zastava na karti a ja se polako budim u snu, zasučem rukave i stvaram dvorce na nebu. Ljubav je heroin. Heroin je ljubav. A svi već dobro znaju zahvaljujući Shakespearu-ljubav ubija. To me nimalo ne brine. Kao da s druge strane može biti gore. Kao da može biti gore ako druga strana nikad nije postojala. Kao. U „kao“ se cijeli život i sve religije mogu uvući, migoljeći crv u jabuci. Jedino što me drži u ovom cirkusu je Božji bič i njene neizdresirane oči. Dobrodošli u Cirkus Svemira! Samo plivam, plivam, plivam. Sve više sam se osjećao kao pripadnik Vodene generacije i sama pomisao da negdje pripadam probudila je u meni neki osjećaj ponosa kakav dolikuje najvećem domoljubu u mirisnom jutru Dana Zahvalnosti. Nastavljam plivati i dalje.

Autobiografije i blogeri

zalutalakrijesnica.blog.hr

Godinama sam pratila emisiju koja se pola sata (zapravo i nešto više) bavila kulturom i pogledima na kulturno (ma što ono značilo). Riječ je o emisiji HTV- a "Pola ure kulture" urednice B. Kamenski.I nekako je postalo zamorno, a katkada je i (po mojem skromnom sudu) bilo isforsirano. Pravo je osvježenje u pristupu nova emisija koja uistinu na zanimljiv način otvara različita pitanja o kulturi i onome što nas okružuje u našem kulturnom miljeu, a ovdje mislim na emisiju (opet HTV) "Noćna kavana" Dražena Ilinčića. Teme su odlične, sugovornici aktualni i znalci područja (u posljednjoj koju sam pratila gosti su bili P. Pavličić i G. Tribuson). Djela i jednoga i drugoga poznata su mi iz vlastitoga izbora čitanja, a upotpunjena i onim ulomcima koji se odnose na školski program nastave književnosti. Moram priznati da mi je Tribusonov roman "Ne dao Bog većeg zla" podsjetnik na prostore i ulice Bjelovara u kojemu sam radila i živjela nekoliko godina. Tako je, na neki način, otisak Tribusonove biografije postao i moj emocionalni podsjetnik. Pravo je zadovoljstvo i posebno iskustvo biti nevidljivim sudionikom, nevidljivim likom u romanu koji se odvija u prostoru koji čitatelj poznaje. (Isto iskustvo i radost čitanja vezala bih i za Hedlovu "Donjodravsku obalu".)
Uvijek sam vjerovala da je pisanje (je li biti pisac profesija ili misija?) nešto posebno, posebna moć i poseban dar nekolicine.
Stranice i stranice teksta su iza ova dva spomenuta književnika, a povod mojemu osvrtu je Ilinčićev razgovor o tome što njegovi ugledni gosti misle o modernoj društvenoj mreži i blogu. Mislim da je u Ilinčić u pravu kada kaže da su tekstovi blogera zapravo minijaturne autobiografije. Tribuson, koji je i vrlo duhovit odgovara da zna što je blog, ali nije poklonik bloga i nema blog te se nije bavio koracima koji vode do bloga.Pomislila sam da sam onda ja, barem u nečemu ostvarila mali napredak upustivši se u pisanje bloga, male isječke vlastitoga viđenja svijeta oko sebe.
Iz i od bloga sigurno neće nastati književnost, ali je to zgodan način izreći ne samo nešto o sebi, već o onome što pojedinca zaokuplja.Od tuda opet poveznica da je zapravo sve što su pisci/književnici napisali i svojevrsni dio autobiografije.
Bez obzira pišemo li (kao "blogeri") o sebi ili okolini, uvijek izričemo svoj stav i viđenje proširujući kulturu međusobne komunikacije, sviđalo se to kome ili ne!

17

sub

01/15

UPOZNAJTE UPRAVITELJA ZGRADE

kukacflin.blog.hr



Boss lokalne mafije , regionalne mafije i mentor svim asistentima lokalne samouprave, utjerivač nepravde od kojeg strepe i brkovi inspektora, zamaščeni šećerom u prahu sa vrha okrugle krafne, jutros je pio prvu kavu. Boss mafije je htio svoju sliku, autoportret jer svi Velikani imaju autoportret i htio je ženu koju nikad nije mogao imati. Kad bi se sjetio svoje neprežaljene ljubavi, čak i sad, nakon dvadeset šest ljeta i dvadeset sedam zima, poslao bi kamatare na stare dužnike ili bi opalio rafal u strop. Iz gnjeva, iz boli, ali ne vrijedi. Bušotine na zidu i u njegovom srcu samo bi ovlaš bile sljepljene, nikad do kraja pukotine spojene. Boss se nikad nije smijao. I kad se smije, taj čovjek ne pomakne rub gornje usne. Vjerujte, kad se smije bez osmijeha, to izgleda zastrašujuće a zvuči melodično kao kad bi u crkvenom zboru svirali Elvisa. To je samo blaga usporedba. Zvuk iznad škrga, opor bijes lava kad mu antilopa pobjegne pred nosom. Tako se Boss nasmije, jednom nekad i dva put godišnje. Nasmijao bi se na primjer, kad bi pobijedio u šahu, a pobjeđivao je uvijek jer kaže, on ne zna način kako gubiti. Ili je bio genijalac u naličju demonskog abortusa ili su mu drugi od straha popuštali, sami procijenite.
Boss nikad nikom ne vjeruje, proklet kao vampir u Africi. Po danu ne vjeruje prijateljima, u sumrak neprijateljima a u noći Boss ne vjeruje samom sebi. On spava s jednim okom otvorenim. Neprijatelj nikad ne spava,a sam je sebi najveći neprijatelj. Na lijevoj strani mu duša, desna strana isto tako prazna. Simpatičan čovjek, kad vam kažem. Pola života proveo je u samoći, pola u katakombama vastitih misli a što su misli? Misli- dešifrirani ukras podzemlja podsvijesti, a Bossa su progonile dan i noć, od tud ljubičasti podočnjaci ispod dva crna zamagljena prozora na koja nikad nije pala kiša.
- Naslikaj me! Da? Ne? Istupio je tri koraka naprijed napuhanim prsima prema zbunjenom i preplašenom slikaru čiji su sitni brkovi poigrali od straha.
- Ovako me naslikaj, kako stojim i gledam u daljinu. Da? Ne? Prihvatio se štapa kojeg je vječno nosao sa sobom i pogledao u daljinu. Iako su mnogi Velikani imali portret u foteljama, bio je sitne građe i kratkih nogu pa bi izgledalo kao da slika nekog klinca u pubertetu.
- Hoću sliku... Pravih dimenzija! Da? Ne?
- Ali, senor... Pravih dimenzija... Uh, kako mislite pravih dimenzija... Znate, heh portret uglavnom ima jedinstvenu shemu veličine...
- Ne zanima me! Neka bude preko cijelog zida! Da? Ne? Opsjednut svojom veličinom nosio je potpetice kao srednjovjekovni kraljevi na francuskim dvorovima i nikad mu nitko nije smio spočitati ženske cipele.
- U redu, u redu senor... Hoćete li gledati kroz prozor? Prema polici s knjigama? Lijevo? Desno?
- Mali, koga ti zajebavaš? Kad krećemo s poslom? Da? Ne? Da?
- Uh, moram, ovaj, sad ću pogledati na raspored. Debeli polušpanjolac izvukao je zgužvan rokovnik iz prednjeg džepa.
- Siguran sam koliko te plaćam da sam prvi na rasporedu. Inače ćeš ti biti na mom rasporedu, jasno? Da? Ne? Da?
Brzo je zatvorio rokovnik. Da, da, naravno senor, da vidimo... Hoćete li se slikati u toj odjeći koju sad nosite na sebi... Crni prsluk mhm, malo peruti na ramenima, mhm... Hoću li i perut nacrtati senor? Da? Ne? Da?, pokušao se našaliti i bar malo razvedriti Bossa.
Slikar se još jednom našao u koštac sa munjama koje su sijevale iz očiju ljutitog šefa.

Međugorje u pjesmi i ljubavi - 19

idragi28.blog.hr

19 - Škola ljubavi (pokora)

Kako postići puninu kršćanskog života,
koju čini ljubav, koja rađa dobrim djelima.
Kako se osloboditi od stanja napetosti
i negativnih pojavnosti u svakom od nas,
pojavnosti koje se očituju u nepomirenosti,
oholosti, sebičnosti, pohlepi, uvrjedljivosti,
škrtosti, lijenosti, zavisti, razuzdanosti i sl.
Koliko smo se oslobodili od ovih pojavnosti
ogleda se u dostignutom stupnju ljubavi
prema sebi, bližnjima i svemu stvorenom.

Navedena negativna stanja ili pojavnosti
mogu se uklanjati pokorom, koju nazivamo
vježbom ili stjecanjem: poniznosti, poslušnosti,
jednostavnosti, praštanja, vjernosti, odanosti...
Pokora je zato način uklanjanja nešistoća,
i suprostavljanja grijehu i djelovanju zloga
koji nas želi zarobiti i učiniti nesposobnima.
Stoga, pokora nije nešto žalosno, nametnuto,
nego radosno stanje stjecanja prave slobode
po kojoj smo odgovorni za svoje postupke,
i slobodni u ljubavi na putu ka Gospodinu.

Najbolji put da saznamo što treba i kako
odstraniti iz našeg srca, bića, jeste molitva.
U molitvi susrećemo svjetlo božanske ljubavi,
a u tom svjetlu vidimo svoje svjetlo, a i tamu,
Kroz molitvu vremenom dobivamo snagu
da se borimo protiv loših poruka u sebi,
i energiju potrebnu da se istih oslobodimo.
Božansku ljubav koja nam dolazi molitvom,
usporedimo sa vinogradarom, u proljeće,
koji ulazi u svoj vinograd, te trs do trsa čisti
i uklanja sve nepotrebno da ojača trsje,
da vinograd raste i donese plodove.

Pokora u nama stvara prostor za slobodu,
i svaki put kad u nama umire zlo i grijeh,
Bog se rađa i nastanjuje u našem srcu.
Sloboda nas oslobađa za susrete s drugima
da ih vidimo i da im djelima ljubavi pomognemo,
a tako ujedno najviše pomažemo sami sebi.
Marija nas poziva na pokoru i molitvu, te na
djela ljubavi, kako bi Bog ispunio naše srce.
"Što koristi braćo moja, ako tko rekne da ima
vjeru, a djela nema? Zar ga vjera može spasiti?
Vjera bez dijela ljubavi, mrtva je sama u sebi!
Dokaži mi svoju vjeru odvojeno od djela,
a ja ću tebi dokazati svoju vjeru djelima".
(Jak 2,14-18)

***

livialess.blog.hr

Otkinula sam tamne krošnje prije jeseni. U majčinim krinolinama hrabro zaplesala, pa zaspala. Nedelja i bura su se voljele u mom dahu. Na nebu je platno, prišapnula mi je sova. Mjesec pritom ima lik Mona Lise. Ovisi iz kojeg kuta ga gledaš, a tako gledaju samo oni koji spavaju dok im se mijene prikazuju rijetkim očima.
Svoje tajne obrede s mjesecom dugo nisam otkrivala da ne propustim koji magični, astralni časak.
Pučine su ipak znale što snijem i koga gledam dok se noćna jeka pretvara u svileni bolero.

za annaboni, kamenčići za bolje snalaženje na putu kroz šumu poezije...

starateta.blog.hr











tražiti neki posebni sinopsis u lirskoj pjesmi, ma kako izgledala narativno po strukturi, nema naročitog smisla.

čitala sam pjesme i filozofske spise sv. tereze avilske, i da ne znam njezin životopis i povijesnu pozadinu, smatrala bih te pjesme očitanjem najvatrenije čulne ljubavi prema posebnom muškarcu. i jesu! no ne radi se o partnerskoj romantičarskoj ljubavi prema nekom vitezu, nego dubokom, egzaltiranoj, ekstatičnoj ljubavi prema vjerskom subjektu/objektu obožavanja. budući da nisam tako duboko u vjerskim vodama niti senzibilizirana za takvu vrstu poezije, nisam ih mogla doživjeti u onoj punini i vrijednosti kao što bi mogao neki odani vjernik. no, iz dobro napisanih stihova i najokorjeliji nevježa osjetit će ili neće, ovisno o sposobnosti vlastitog senzibiliteta i strpljivosti odgonetanja, ljepotu samih riječi, njihovog smisla, zvučnosti i osnovni dojam kojeg pjesma ostavlja na čitaocu. ako nema ni trunke talenta u tom smislu, onda znači da nema ni empatije, i onda nema ni smisla raspravljati o poeziji.

sama struktura pjesme izgleda razlomljeno, s poveznicom motiva lopate kao simboličkog sredstva za rješavanje nakupljenih nepravdi. lopata je sredstvo kojim se nasipavaju rupe, iskopaju, pa zakopaju, zakopava se blago, no zakopavaju se i strvine. lopata je stvar kojom možeš pljesnut nekog po guzici, ili ga mlatnut tako da se opruži. kad se govori o cijeni nečega u nominalnoj vrijednosti, onda svaka lopata zemlje, možda i zlatne prašine, ima vrijednost. robnu. konkretnu. materijalnu. koliko lopata vrijede dani provedeni u nadi? koliko lopata iznosi svaka poruga mojoj svakoj vlasi na glavi, i koja je vrijednost oka modrog kao najdublje more? stih je slobodan, uzo bilnu upotrebu simbolike, metaforike, uzvika, nabrajanja, oksimorona, detalja upravnog govoraa koji doprinose dinamici stihova, ritam je uglavnom ujednačen, brz, no pjhesničke slike čvsto stegnute sintagmama, uz dosta aluzija na neke svima poznate situacije iz svakodnevnog života.

osnovna tema pjesme je ljubav, strukturalno: razgovor o ljubavi. zapravo monolog.
imaginarni sugovornik kojem na temelju nekih nedoumica i indirektno nabačenih pitanja, sugovornik (opet meni omiljena ich forma) odgovara. ton pjesme je tvrd, odrješit, taman. vlada koloristička jednoličnost (sinestetički).







Pošto ljubav, malena?

već prvi stih pokazuje smijer dijaloga, sumnja u čistoću lljubavi kojoj valja biti čista, neukaljana, bez ikakvih natruha grijeha; izraz "malena" , uobičajeni ljubavni epitet, nježni pridjev prisnosti koji se otjelovljuje kao imenica, konkretna osoba

grubi odrešiti odgovor:
Jedna lopata za oduševljenje jednom guzom,
A drugi ćeš puta uzeti kameru
Neupitni digitalni dokaz
trenutne zaigranosti
indiskretni detalj implicitne seksualne konotacije, vrlo čest u stvarnom životu, oduševljenje, čisti puteni pokazatelj čulne napetosti i želje

Jedna lopata za svaku minutu
Vremena kojem je ukinuto poštovanje
- vrijeme koje valja poštovati i cijeniti kod onih koji ga imaju premalo, takvu neobzirnost obično imaju oni koji nisu u stanju razumjeti, koji ne znaju kud će od puste osamljenosti i dosade, i smatraju da se svi trebaju ravnati po njima, uz povremene blagonaklone ustupke
A obećao si mi 1001 smrt
Ako ne budem poslušna
- vrlo česta želja ljudi da onaj drugi bude potpuno pokoran i da posluša sve savjete i naredbe, pod krinkom brižnosti i ljubavi. zapravo sebična manipulacija i izazivanje osjećaja krivnje kod onog drugog


Jednom ću lopatom odalamiti
Sve one o kojima si rekao prljavu riječ
- zapravo izdvajanje činjenice da se o drugima vrlo ružno i s nepoštovanjem govori iza leđa, naravno, neprimijetljivo, nekažnjeno, pa bi bilo interesantno znati što se priča kasnije drugima o sugovorniku (obično se radi o insinuacijama, pretjervanjima ili degutantnoj indiskreciji)
Rovove ćeš kopati i neće ih biti dovoljno
na poljima širokim kao istok
kopat ćeš dok se ne izvrne koža s ruku i obraza
Da se umiješ u svojem kasnom kajanju
- pa osoba iz pjesme osjeća da takvo nedolično i nečasno ponašanje valja biti kažnjeno, stoga "krivac" neka iskusi muku kopanja jame za sve one pogane riječi koje je izrekao o drugima, uključujući i istočnu stranu svijeta poznatu po visoravnima, nepreglednim ravnicama i stepama (tj. širokom prostoru)


U noći kad si skupljao zvijezde
I dijelio ih širokogrudno
Malo meni
A malo bijelim snovima koji su izbjegli krvoproliće
-kitica govori o ružnoj navici istovremenog udvaranja i slanja komplimenata, što je uvredljivo i prosto ponašanje, u to je upletena i situacija kad se spominju bivše ljubavi, posvećuju im se pjesme, no istovremeno se daje kroz kontekst i direktno do znanja da se misli i na sadašnju ljubav.
I u toj noći
(govorim o tebi, srećo!)
U pjesmi za mrtve bilo je mene potpuno žive
S kolačima, tajnim znakom poljubaca
I ruševinama koje valja obnoviti
ja nisam ta što ponosno ostavlja svoj buket na raspelu
Nit mislim za tako nešto podnijeti račun
- a takvo je ponašanje ne samo nekavalirsko nego i degradirajuće za one koji su otišli, a namjerno kompetitivno za one koji su ostali. pri tomu je posebno degutantan detalj samohvale o činu poklonstva onima koji više nisu prisutni.

Pošto ljubav za one
Što nude podsmješljivu priču o ženama
Koje čekaju triput
- pitanje vrednovanja ljubavi onih ljudi koji s podmijehom odaju tuđe intimne tajne, ne, ne bih željela da o meni netko kasniej priča da sam zahtijevala posebni krevet, adekvatni položaj i određene, vrlo kontolirane kretnje, s detaljnim opisom koje i kako, khm, khm
Khajuraho deaddead
Khajuraho
Khajuraho
- ovdje je simbolika višestruke radnje naglašena iterativnim oblikom i aliteracijom na jedan od hinduskih hramova posvećenih kama-sutri
Zgrnut ću riječi lopatom
Volimteljubimtemalena
Ineželimnikakveznanstvenerasprave
- uz navođenje uobičajenih ljubavnih izljeva strasti i odrešite naredbe udaljavanja zbivanja od ičega sa strane
Zgrnut ću stihove repetirane u beskonačnost
Jer zanijekao si me već prve noći
Prebrisati slike jedine istine
iz tvoje privatne zbirke ogledala
I ti ćeš ponovno sjati u svojoj nevinosti
- u kontrastnom prikazu naglog preokreta nijekanja bliskosti i nesposobnosti gledanja istini u oči, usprkos prethodnim verbalnim dokazima ljubavi i odanosti

Koliko lopata košta klečanje
pred golim ramenom durge osvetnice burninmad
I pljesak nakon uspješne predstave
U kazalištu zvanom: obrana od opće opasnosti
- u skladu s višekratnim obratom situacije, dirigiranim ne toliko osobnom odlučnošću koliko kalkulatorstvom i manipulacijom situacije na terenu, ponovno upucavanje onoj koja ga je nemilo istjerala iz svog životopisa, i ponovno moljakanje i puzanje na koljenima usprkos istovremenom obraćanju drugoj strani:
Jer mogao bi me vječno voljeti
Mogao bi sa mnom živjeti
A meni je suza tako nepoznat pojam
I opasno je na suho rađati
- mogao bih te vječno voljeti, mogao bih s tobom živjeti, no si si, eto, okrutnica, pa sam primoran ljubav zatražiti ošet s druge strane, možda mi uspije milostivu umilostiviti, da se smiluje meni, koji tako uspješno manevriram...kakav notorni deja vu!
rofl

Kolika je cijena smijehova i snjegovića
zakonika i dubokog mora, igara
u kojima valja stajati mirno
dok ne obaviš jutarnju smotru
o milosni generale ruku praznih od snova fino

koliko lopata valja štedro izbrojiti
da plati se suma sumarum
za gomilu usahlih ljubavi
- i na koncu svečana zakletva da one druge, više nema, da je s tim gotovo, da je otišla, no neprestano u javnosti izranjaju ti posmrtni ostaci koji su navodno već pokopani i nepovratni.
nek košta da košta
no ja ne naplaćujem arheološke artefakte
zaboga!
Za sva ostala tričava dugovanja
lopata mi baš dobro leži u ruci smokin

zaključak: detaaljiziran prikaz psiholoških vrlo čestih pojava među ljudima, moralno prema svim etičkim parametrima neprihvatljivi, uobičajene situacije tipa "obećanje ludom radovanje", neodgovornost prema osobnim emocionalnim relacijama s drugim osobama koje su ukazale povjerenje i odanost. po pitanju strukture takvih ličnosti valjalo bi načiniti cijeli novi esej, no budući da je ovo samo analiza pjesme, koja govori o nekim neugodnim temama o međuljudskim odnosima općenito, a na primjeru jedne imagirnarne veze koja je zbog navedenih razloga došla svome kraju, a ne stvarnih osoba, onda je suvišno o tomu ovdje razglabati.

daklem, pjesma je ilustracija međusobne duševne udaljenosti, nesretne konstelacije različitih očekivanja i namjera, gdje je zapravo glavni kontrast u nesposobnosti spoznaje i samospoznaje sugovornika i odlučnosti druge osobe da zbog mnoštva navedenih razloga riješi konflikt odlaskom. i teško je za vjerovati da netko od čitalaca bađš nika nije doživio situaciju u kojoj je bio izigran, kojem se lagalo, kojem su se govorila nesuvisla opravdanja, i koji se konačno izvukao iz situacije neopravdane privrženosti nekoj drugoj osobi. dakle, jedan općeniti događaj, dobro poznat svima, situacija koju su opjevavali pjesnici otkad je pismenosti, pisali romani, tragedije, znanstveni traktati, psihoanalitički protokoli, a ja, eto , jednu pjesmuljicu. :) wave

MRAV

kukacflin.blog.hr



- Što pričaš stari, kakvo bildanje? Ti ne bi mogao zgaziti ni mrava.
- Nađi mi mrava i zgazit ću ga!
- Mrav! Netko te želi vidjeti!
Iz mračnog kutka udaljenog dijela Zgrade, visok dva metra i težak 120 kila čevapa izjedenih rijetkim žutim zubima, ljut kao medvjed kojeg je netko probudio u vrijeme zimskog sna izašao je Mrav i naprasito uzviknuo;
- „Tko me treba?“ što se čulo još jednom u jeci Zgrade koja ponavlja.

REKLA JE MOJE IME

kukacflin.blog.hr


Kao da nešto tražim
Gledao sam u pod
Vidio blatne čizme spremne za hod
Nije vrijeme za sram
Dajem što dam
To i nije nešto, mislio bi često
Pa opet draga,
Put je dalek do nebeske kule
Jedan minus jedan je draga,
Život jedne nule
Odjednom je počela da se igra
S ranjenom dušom tigra
I rekla je...
Povrijedi me tiho
Povrijedi me da boli
Povrijedi me kad smo sami
I kad smo goli
Povrijedi me i reci
Tko tu koga Voli
Opet je šaptom otklonula boli
Rekla je pogrešno ime
I mada se ne zamaram s time
Rekla je moje ime
Rekla je moje ime

Kukac Flin

Siri Hustvedt: „Zavezanih očiju“

bookeraj.blog.hr

Roman „Zavezanih očiju“ američke autorice Siri Hustvedt je njezin prozni prvijenac, objavljen 1992. godine. Osim njega, autorica je objavila i „The Enchantment of Lily Dahl“ s radnjom koja se odvija prije romana „Zavezanih očiju“, zatim roman „What I Loved“, objavljen 2003. godine, te zbirku pjesama i zbirku eseja. Autorica živi u Brooklynu sa suprugom Paulom Austerom, još jednim sjajnim suvremenim piscem čija sam obožavateljica, te šesnaestogodišnjom kćeri Sophie.

„Zavezanih očiju“ govori o Iris (primijetite anagram autoričina imena), siromašnoj studentici književnosti na Sveučilištu u New Yorku, koja se uz akademski rad, bavi i raznim povremenim poslovima koji se odlikuju bizarnošću, pa tako za Mr. Morninga, društvenog istraživača, šaptom opisuje svakodnevne predmete na diktafon, jedno vrijeme postaje instruktorica plivanja u YMCA, konobarica u pomodnom baru i manekenka, a za svoga profesora bavi se i prevođenjem njemačke pripovijetke „Okrutni dječak“.

Iris je neobična, introvertirana, često je usamljena i vrlo je siromašna, zbog čega povremeno ne jede i nema od čega platiti stanarinu. Pati od migrena, zbog čega u jednom periodu svog studiranja završava u bolnici, koju si ne može priuštiti, a dok svoje odnose s muškarcima secira pomno i pridaje im ozbiljno značenje, njezini odnosi sa ženama su površni, kratkotrajni i prolazni.

Među muškarcima koji se ističu, tu je Stephen, pretenciozni mladić u kojega je bila ozbiljno zaljubljena, ali nakon što on postane opsjednutiji njezinom fotografijom nego njom, taj odnos naglo i nepovratno zahladi (upravo u tom razdoblju se počinju javljati migrene). Nakon toga, njezin liječnik koji je distanciran i koji ignorira njezine simptome, ekscentrični likovni kritičar Paris, njezin stariji oženjeni profesor – radi se o galeriji muških likova koji na određeni način glavnoj junakinji donose radost, ali joj i nanose bol ili donose zlo. U odnose s tim muškarcima se glavna junakinja baca bezobzirno i bez opreza prema sebi, i svaki od tih odnosa je pomalo nepovratno mijenja. Stoga se moram složiti s urednikom Dragom Glamuzinom koji je kao glavnu temu promišljanja Siri Hustvedt u ovom, ali i u kasnijim njezinim djelima (čemu ću mu morati vjerovati na riječ), naveo pitanje – kako postajemo ono što jesmo?

Za mene ovaj roman raspolaže s tri ključna zastrašujuća momenta – u prvom redu, kad nakon foto-sessiona s prijateljem fotografom, Iris osvane s fotografijom na kojoj ne nalikuje na samu sebe, a kojom njezin tadašnji dečko Stephen ostaje očaran toliko da se posve udalji od nje (radi se o virenju u podsvjesno); zatim, nakon što završi u bolnici zbog migrene, kad je maltretira starica koja boluje od demencije (starica simbolizira posvemašnje prepuštanje porivima podsvijesti, koja u cijelom svom sjaju izlazi na površinu); i treći prizor, nakon što je njezin vremešni ljubavnik napadne tijekom ljubavnog čina, kao izraz okrutnosti koja se krije u podsvjesnom.

Iako je ovaj roman objavljen kao dio biblioteke Femina Profila, ne radi se o ženskom pismu o kojemu se kod nas puno pisalo i pričalo prije desetak i više godina kad je knjiga kod nas i objavljena, već se radi o univerzalnom tekstu koji je vremenski i prostorno neoznačen i koji se, prema mom iskustvu, jednako tečno čita danas, kao i 1992. godine kad je objavljen, kao i 2004. godine kad je preveden na hrvatski jezik.

Preporučujem za čitanje: pomalo introvertiranim osobama koje imaju neobičan smisao za humor i ponešto drugačiji ukus u svakodnevnim sitnicama, osobama koje poimaju svijet na drugačiji, crnohumorni način, i onima koji se ne boje vlastite podsvijesti i onoga što iz nje vreba.

16

pet

01/15

NAPUŠTENA ZGRADA

kukacflin.blog.hr

Sjena me opet prevarila. Na trenutak sam povjerovao da sam tu, na polukrivoj bankini, u ležećem položaju, pijan i smrdljiv. Ali nisam bio, bar ne dok su mi oči bile zatvorene. Ispod teških vjeđa plivao sam oceanom i pričao s ribama o trećem svjetskom ratu. Odjednom sam se vratio na pučinu i shvatio da me dupini jure na motorima. Jedan je bio toliko blizu mog zadnjeg koraka da sam se brecnuo-i povratio po bankini. U tom trenutku, motor je uistinu zazujao kraj mojih osjetljivih bubnjića, a motorist- ne dupin- mi je kulturno pojebao mamu i svirnuo. Možda mu je zasmetalo što mi noge vire preko pola kolnika, tko će ga znati. Uz vojničku samodisciplinu, odlučno i čvrsto sam se podigao na noge koje su još uvijek bile drvene, sa osjećajem trnaca sve do-da oprostite-šupka. Sjena je i dalje prgavo skakutala oko mene podsjećajući me na tužnu činjenicu da sam živ, što odmah znači da sam i ranjiv. Ne volim razmišljati o svojoj ranjivosti, odmah me sve svrbi kao da se radi o kakvoj alergiji. Alergiju na život jako dobro liječi heroin. Šteta što sam prestao s tim sranjem. Evo, već drugi dan i odmah se osjećam kao nov čovjek. Povraćam k'o veliki. Nemojte biti ponosni na mene molim vas, nisam se ostavio svojom voljom, dostavljač nije u gradu, kao i inače kad ga najviše trebam. Zanimljiva je i ta slučajnost da nikad nije u gradu kad ga pitam komad na dug. No, u svakom slučaju, iako nisam ni stigao puno razmišljati o cilju moje putanje, noge u kojima je već lagano cirkulacija počela funkcionirati, same su krenule prema Zgradi. Zgrada je mjesto. Posebno mjesto. Mjesto s dušom, rekli bi pjesnici. Naše mjesto. Tu dolazimo kad nemamo gdje ići, a mi nikad nemamo gdje ići pa budemo tu, žohari, rekao sam vam. Za nas se pitanje „Biti ili ne biti?“ rastače u dva puta, a to su „Dom ili Dop? „, a svi znamo da kad- tad mi izaberemo ne biti, izaberemo dop. Zato smo ovdje. Napuštena Zgrada kraj perona 33- utočište slabih, prenočište djevojaka što prodaju svoje tijelo za kruh i votku, hotel za narkomane koji vole gledati kroz prozor i čekati budućnost dok razmišljaju o prošlosti, centar za beskućnike i raj za one koji imaju ništa -a nekad su imali sve. Nedostaje samo još Majka Tereza da nas blagoslovi, majke mi i slika bi bila kompletna. Velika je to Zgrada, u njoj se vjetar često izgubi. Ako ikad budeš išao sjeverno od tračnica, leđima okrenut Suncu, putokaz ti može biti zmijski put, odvojen od svega civiliziranog, koji ćete dovesti ravno pred- Zgradu. Iz daljine ćeš spaziti grafit „i mi smo nečija djeca“, ispod grafita je ulaz na kojem su nekad bila vrata a sad samo razdvaja dva bloka crvenih cigli. Uđi, uđi slobodno i pitaj za Kukca Flina, svi će ti pokazati prozor pod kojim zvijezde brojim. Molim te skini zlato sa svog vrata i ne nosi lijepe cipele ako te ikad život donese ovim putem. U Zgradi sam sa svima dobar, ali ne toliko dobar da te ne bi oderali dok si rekao keks. Narkomanima je jedini prijatelj gospodin sa velikim H. Ne shvaćam to osobno, pa nemoj ni ti, ali ako ikad budeš išao sjeverno od tračnica, poslije zadnjeg perona 33 dođi i ja ću te primiti tko god da jesi. Život propalice je skoro isti kao život sveca. Nauči te da prihvaćaš sve onakvima kakvi oni uistinu jesu. Ovdje ti ne treba maska nadrkanog radoholičara, dobrog oca, poštovanog kolege. Ovdje možeš slobodno reći“ U kurcu sam“ ili ne moraš reći ništa- i svi će razumjeti.

PALI SMO

kukacflin.blog.hr

Neka pada po svim snjegovima
Pada po lažnim obećanjima
Neka pada
Pada po svim oblacima
Po očima i licima
Neka pada
I mi smo pali
Nikad ustali a bilo nas je previše

PLAVA SJENA

shadowofsoul.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic

napisano 2003.,pjesma je nastala nakon jedne teške situacije, kad sam se toliko razočarala, da me progutala plava sjena tuge...pjesma je iz 1. zbirke "Sjena duše"

Iz te nijeme tišine, odjednom je progovorio glas nekog zla, neke duše što se dovukla sa rukama bez vena i nasukala na moje obale.

U riječima bez smisla, bio je naglašen strašan smisao moje zablude, moje iluzije.

Dok su rane na duši disale isprekidano, boje su se polako smirivale i ocrtavale jasnu sliku.

Čula sam da se lomi komad moje boli i puca nadvoje, kao iznad otvorenog groba stajala sam i gledala pokapanje nečeg u što sam vjerovala.

Što to gasne u mojim očima?

Što se to odvaja od mene i odlazi u nepovrat?

Vjeovanje u njegovu ljubav?

Korakom laganim, a tako teškim, prekoračila sam otvoreni grob i dotakla se prvog naslona, da bih odmorila užasnuto lice i na tren zaboravila grube riječi zle duše.

Ostalo je sve isto.

Stranice sudbine su opet omeđene nevidljivim maglama, a kad u vrtlogu vjetra osjetim hladni dah plave sjene... znam, ''sve smo mogli mi'', da sam tvoja bila ja.

Nisam.

I plave sjene plešu ples zlokokobne tuge, neiskrenosti, laži, mreže što je pleteš oko mene, a cijeli svijet se rasipa na komadiće zbog tvojih laži... opsjena... iluzija...

I magle, te bijele magle....

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/varga.php

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=59897

15

čet

01/15

moje pjesme u časopisu "RIJEČI"....

mirjanapejakxpeki.blog.hr


Moji pjesmuljci zastupljeni u časopisu "RIJEČI", časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak

Image and video hosting by TinyPic


TRPKOST SNA

Jutarnji vjetar dotakne korov u meni
osuši znoj na sljepoočnici
razvedri lice kao cvijet trnine
uzdahne i ode
trzaj probudi tijelo
oštra bol pri svakom pomaku
utihnuo je cvrkut ptica
na vrhu grana umjesto krika
debele brazde u bore se naselile
bijes u dubini srca skutrio se
šuti
čeka
obrasle grudi obručem od mjedi
razapinju
kao kosac u zamahu na sred polja
kako?
a nije moguće
sklopit ću oči prije nego se ponoć dovuče
u žile nabrekle od bola
tek uski pramen svjetla
kroz korov prolazi
toči se u tijelo kao najslađe vino
kola venama mojim
uzburka krv i stvara snagu
otapa mjed
kako bi zadah zraka s mirisom
kiseline strujao
ali kako?
nije moguće


BUDNA U SNU

Ležim u lažnom spokoju
u bljesku svjetla što mi oči ubija
u šumi gdje aveti spavaju i ne daju mi mira,
a dajem sve i tijelo i dušu,
dajem sve što mogu da dam
u džepu jedino što imam za sebe,
ostao je dio moga sna

Ne uzimajte, molim vas večeras
neka me ugrije od hladne noći
obećanje dajem, ranom zorom
predat ću vam i taj dio sebe

Bršljan neka ovije žile oko moga tijela
sakrije tugu u očima,
mahovina na stablu hladna od sjevera
neka mi hladi dušu bolnu

Snježna mećava neka mi oči oslijepi
tiho ću jecati, da ne čuju oni
što dušu mi na dnu ponora bacaju

Ostajem nijema i neću plakati
zahvalit ću Bogu na životu,
pa makar zadnje mi bilo u ovoj noći
samo mi ne dirajte, dio sna u džepu


UMIRE MOJE JUTRO

Slutim
nije sve rečeno na rubu obale
dok mutna voda dotiče život stvaranja
gledam ne bi li vidjela
počinje li ili završava moj korak

U viru
što guta površinu vode i odnosi u bezdan dubina
čujem glas izgubljenih dana
trenutke tišine
a mjesec žut umjesto jecaja crkvenog zvona
srami se svoje sjene
a ja ne znam ima li izlaza

Ako uronim glavu u rascjep života
nestanem zauvijek
ili da čekam
glas presude za utjehu
dok uz cvrkut ptica
umire moje jutro


UDALJENOST DO TAME

Utješi suze s kojima se vjetar poigrava
dok drhte na obrazima ispijene puti
ispij njihovu tugu
prije nego zaborav kao dom zagrle

Ludost je bila pustiti ih da krenu
ne pitavši se
tko će brinuti za srce kad ostane samo

Podsjeti svaku izgovorenu riječ
da nije uzalud izrečena
jer ostavila je tugu na stazi
kraćoj nego je sunce udaljeno od tame


TANKA NIT OPROSTA

Vidim li ja to suze kako donosiš na listu prošlosti?
prati te glazba lutajućih vjetrova
zatvorenih očiju dolaziš
pred prozirni zid odlučnosti
snažan i probuđen
nedjeljnim jutrom prije svih snova

Nije potrebno da padneš na koljena
čuvaj to malo ponosa stisnutog u dnu praznih džepova
nemoćno vrisni bestidnim glasom
ja ću sakrivati prigušen krik na usnama

Spaljene su misli neizrecive mržnje,
kraj je teških udaraca i posjekotina
sada znam,
mirno spavam noću,
a jutrom ugledam svjetlost dana

Preživjet ćeš i ti
dobro poznajem osobine gladi i potopa
i mene su hranile uspomene gorke,
izbrisani dio života,
toplina nestala s usana

Kako ćeš stati pred srce zgaženo na asfaltu,
isprati sjenu na kojoj leži,
zaliječiti bol hladnog bijesa,
pasti pred tron životne sudbine,
vratiti povjerenje i istinu osmjeha?


RIJEČ OSTAJE ISTA

Neka bude i konopac oko vrata
tako i tako ništa ne vrijedi
ni taj pokušaj
slomiti htjenja, želje i moć
na rubu
ne na kraju života

A tko mi kaže
i ne govori istinu o jučer
jer danas promijeni svoju halju
a riječ ostaje ista

Hodalo je svijetom dobro i zlo
pod ruku se uhvatili i krenuli
krenuli uništiti sve što je ostalo
a ni sam Bog nikada ne bi sumnjao
da riječ izumire

Put je samo iskustvo

kukacflin.blog.hr

Sa svakom mojom ambicioznom željom u nakrivljenom ogledalu vidim Ego kako mi se sustavno podsmjehuje. Osjećam se, ako se to osjećajem uopće može nazvati, kao ospica pod noktom, nekontrolirano me grebe, boli me svijet. Iako sada, baš sada- siguran sam da bi mogao pokoriti svijet ali ne mogu, ne mogu pokoriti samog sebe jer ovaj korijen je suviše utaban u zemlju da bi iz njega narasla krošnja. Kako će i narasti, kad s ove strane ceste proljeće nikad ne pozdravi, čak ni uz put. Zato je pivo dobar odgovor. Uspavljuje sve osjećaje, koji nekad-ne uvijek-zapravo rijetko se pojave i šepure plešući Flamenco po Batinom šanku. Previše magle u ljudima ovih dana. Ne želim razgovarati s ljudima. Kad razgovaram s ljudima dolazi do užeglosti u grlu i probavnih smetnja. Zaključak je da svaka komunikacija za mene predstavlja zdravstveni problem pa mi je lakše pretvarati se da sam jedan od žohara- Kafkina preobrazba mi je jako prisna srcu, moj osobni horoskop, da tako kažem. Vratim se u svoj oklop i svijet se iznenada smanji na mene, moj ego i dva metra kvadratna-od šanka do smrdljivog toaleta i nazad. Tu sam siguran. Nemojte misliti da se žalim. Svoju bol vidim kao vječnu pjesmu- Mjesečeve note pod prstima Božjeg milosrđa , sviraju o oseci života i plimi iluzija. Plešem tango za jedno. Ako bol nestane, nestati će i pjesma. A s pjesmom nestaje sav moj svijet. Umjetnost življenja- što li je umjetnost nego dokaz da smo svi dio iste boli. Mi smo samo slike koje putuju svemirom na nebeskom projektoru kako bi zabavljali velike bogove. Ništa više od doživljaja i ništa manje od jeftinog Batinog piva.
Ne mudrujem, samo vam pokušavam pokazati koliko sam pametan kao i mnogima do sada, no nisu se baš pretrgli da me kao pametnog i dožive. Ovdje me stari ljudi više doživljavaju kao džeparoša, mladi kao simpatičnog narkomana a žene kao usputnog jebača. To je sve, zato rekoh, bio bi grijeh da se požalim.
Možete odmah primjetiti da moj svijet kako prostorno tako i socijalno aktivistički nije velik ali svijet u mojoj glavi je sasvim druga priča koju vam, na vašu nesreću sudbine čitača tek kanim ispričati. Velik, prevelik da bih stao u geografske karte, prešaren da bi se nacrtao, previše reljefan i bezgraničen da bih mogli po njemu oblikovati globus. U Vašem svijetu spadam u grupu socijalno ugroženih, u status odbačenih, samo jedan u Vodenoj generaciji. Nije ni čudo što sam se na tu ulogu već odavno navikao pa je igram najbolje kako znam i umijem. Ali jebemu, i jedan takav može nešto promjeniti, spomenuti i stvoriti. Valjda. Bože, kako li je ovo divno i frustrirajuće. Kad kažem ovo mislim na život, ništa više, ništa manje. Čovjek koji traži Boga je poput djeteta koji traži oca nestalog na kolodvoru prije dvadeset godina. Želi ga naći i pitati zašto ga je ostavio, želi čuti ono što želi čuti,to bi bilo sve osim Istine. Traga za formulom, odgovorom jer pitanje je prokletstvo. I onda kad nađe svog oca shvati da su svi odgovori cijelo vrijeme bili u njemu a put je bio samo iskustvo.

Statistika

Zadnja 24h

34 kreiranih blogova

459 postova

1.068 komentara

419 logiranih korisnika

Trenutno

11 blogera piše komentar

47 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se