novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

21

pet

08/15

NE!

shadowofsoul.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic

napisano: napisano 20.10.2010. u 20.15h na portalu Magicus, iz 4. zbirke "Plesač na žici"

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=47474

Ne piši riječi u kojima osjeća se mač
što nemilosrdno tvoje riječi veže,
jer iz takvih riječi čuje se plač,
a ljute zvijeri iz njih samo reže.

Ne piši riječi, koje imaju prizvuk tuge
što tako dugo u toj pjesmi cvjeta,
već izaberi vesele boje duge
i kreni putem leptirova leta.

Znaj, u tvom srcu ljubav traje
i koliko god će u njemu stanovati,
toliko više ćeš čuti te otkucaje
i životu oko sebe se radovati.

Zato, spremi daleko od sebe taj mač
što tako nemilosrdno tvoje riječi veže
pa nećeš čuti više nikad taj plač
ni ljute zvijeri što iz njih reže.

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/varga4.php

Image and video hosting by TinyPic

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

ISBN 978-953-7889-53-1

Sva autorska prava pridržana.

Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

20

čet

08/15

''GALEBOVA ŽELJA'' - Franka Fani Kohn

franka-fani-kohn.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic


http://www.digitalne-knjige.com/kohn.php


Image and video hosting by TinyPic

''FRANKA FANI KOHN, rođena je u Dubrovniku 15.12.1961, po zanimanju je suradnik u nastavi.

Pisanjem se bavi cijeli svoj život, no tek je sada smogla hrabrosti nešto od toga i objaviti.

Sve to objašnjava i činjenicom, da joj je kao majci petero djece, koja je k tom još i zaposlena, bilo teško u svom životu pronaći samo lirske momente.

Posebno stoga, jer se i njezin život dugo vremena uporno trudio prerasti u dramu.

Ljubav prema domovini, izražena stihovima tuge zbog rata, poticajne kritike zbog zaboravljenih žrtava, ne umire onda, kad prestane granatiranje, ona se uvijek mora isticati, pokazivati, njegovati.

A oni, koji su žrtvovani na oltaru domovine, ne smiju biti zaboravljeni.

Hrvatstvo mora biti način življenja, a ne povremeno iskazivanje osjećaja u cilju vlastite promidžbe ili koristi.
Ljubav prema Gradu, našem gradu Dubrovniku, gradu koji moramo pisati velikim G, jer je za prave Dubrovčane, Porporelaše on središte svijeta, ne jenjava, naprotiv, baš kao što majka svoje dijete voli najviše, kad je ono bolesno, tako i ljubav prema Gradu raste kad je njemu najteže.

A ako zaboravimo ratne nevolje, možda mu je upravo sad najteže – kad je stari dio grada gotovo prazan, rasprodan, kad su kulturni i umjetnički korijeni zaboravljeni i iskorišteni samo za zaradu.

Gdje je nestao dubrovački ponos, ingordeca, gosparstvo?
''Nestalo u prijevodu'', tvrdi Fani Dedović.

Zato nas nitko ne razumije.''

Maja Milošević

Image and video hosting by TinyPic

RIJEČ AUTORICE

Kao u svakoj mojoj knjizi, tako i u ovoj, prvo se zahvalim ljudima, koji su se našli na mom pozitivnom putu.

Tako bih i ovaj put počela sa tim pa mi je čast istaknuti ljude, koji su se pojavili iznenada i neočekivano, a unjeli vedrinu u moj život (kao i moje djece, jer se to podrazumijeva).

A to mjesto u mojoj duši i srcu, koje je uspjelo nakon velikih negativnih turbulencija što me nisu srušile, nego mi dale snage da idem dalje zauzimaju:

Pjesnikinja Jadranka Varga, književnik dr. Zlatan Gavrilović Kovač, urednik portala www.digitalne-knjige.com Nenad Grbac, gospar Marko Majkovica. koji je uglazbio moju pjesmu „Ja o tebi zemlji pišem“ i Đani Bulić, za prelijepe naslovnice mojih zbirki.

Osobno bih zahvalila dr. Refiki Knežević, gosparu Niku Bori, dr. Nadi John te dr. Miri Ivanković, kao i gostima pjesnicima Pavlu Jeloviću i I.G. Ucoviću.

Koliko god da se iz mojih pjesama može iščitati obiteljski slom, toliko se može vidjeti, da smo ja i djeca sve to prošli ponosnije i jače, nego što se očekivalo pa su tako moji osjećaji prema Domovini, povijesti, prijateljima i Gradu prevaladali.

Rođena u mirima stare gradske jezgre, možda ću morati poći.

To je nužno zlo, ali…

Moje srce, duša, moj pogled na more, moji stihovi ostaju za njih, a oni su i za vas one, koji čitate moju poeziju, koji ste prisutni na bilo kakav pozitivan način u mom životu.

Franka Fani Kohn

Image and video hosting by TinyPic

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE
„GALEBOVA ŽELJA“
FRANKE FANI KOHN

Ova zbirka poezije hrvatske pjesnikinje Franke Fani Kohn ima naslov ''Galebova želja'' i, uglavnom, riječ je o domoljubnoj poeziji.

U njoj su još pridodane dvije pjesme drugih autora i to Pavao Jelovića i I.G.Ucovića pa to čini posebnu draž ove zbirke, koja stoji pod dubokim impresijama tragizma Domovinskog rata i našeg mjesta u njemu.

Nema nikakve sumnje, da je vrijeme Domovinskog rata i poraća ostavilo znatne biljege na dušama naših pjesnika i da se, sukladno prilikama, budila naša nacionalna svijest i naša svijest o slobodi države, kojoj smo mi, također, prinosili i svoj krvni izažetak, svatko na svoj način.

U tom smislu, ova zbirka pjesama izražava duh jednog vremena i uopće jednu filozofiju, koja se u hrvatskom narodu pojavila kao određena filozofija i ta određenost stajališta, misli i osjećaja je ista ona određenost, koja prožima sve strane našeg nacionalnog duha i koja stoji sa njima, u najtješnoj povezanosti i sačinjava njihovu osnovu.

Dakle, određeni oblik poezije postoji u isto vrijeme sa određenim oblikom našeg naroda u kojemu se ona javlja, sa njegovim ustavom i oblikom vladavine, sa njegovim moralom, sa njegovim socijalnim životom, sa njegovim vještinama, navikama ili ugodnostima, sa njegovim pothvatima u poeziji i umjetnosti uopće, sa njegovom religijom, ratnim udesima i vanjskim prilikama uopće, sa propašću država, ali i sa postojanjem i procvatom novih država, u kojima se rađa i razvija jedan viši princip.

Taj princip predstavlja, zapravo, cjelokupno bogatstvo svoje mnogostranosti i to je jedan bogati duh jednog naroda, koji je kao katedrala što ima svoje svodove, hodnike, redove stubova, dvorane, raznovrsna odjeljenja i sve je to poniklo iz jedne cjeline, iz jedne svrhe u kojoj je poezija jedna forma kao jedan cvijet, jer je izraz cjelokupnog tog duha, svijest i duhovna bitnost cjelokupnoga duha vremena.

I svi oni imaju jedan zajednički korijen – duh vremena i jedna od posljedica toga je, da je poezija potpuno identična sa svojim vremenom.

Ona ne stoji iznad svoga vremena, nego predstavlja zrenje bitkovitosti i supstancijalnosti svog vremena, isto kao što nitko ne stoji iznad svog vremena, nego u njemu.

Nitko ne može izaći iz svog vremena kao što ne može izaći iz svoje kože, međutim, poezija ima neki širi karakter duha, ona je unutrašnje mjesto rođenja tog duha, utoliko što ga izražava.

Ukoliko se ona nalazi u duhu svog vremena, ona je jedna njegova svjetovna, ali i religijska sastojina, koja ima svoje odredbe i koja ima svoje simbole što važe za duboku mudrost, duboku u smislu u kome se dubokim naziva neki bunar, čije se dno ne može vidjeti ili pak dubokim kao velika tamnoplava površina mora, koja prikriva život u njemu.

Tako se događa, da čitateljima ove zbirke poezije izgleda duboko ono što je, zapravo, skriveno pa se onda kaže, da se skriva nešto duboko, a to se zna, da je takvo zato što se izražava na jedan specifičan način, koji je prirodan i koji je jasan.

Dakle, ovdje se u formi poezije izražavaju misli i osjećaji, koji kod pjesnikinje nalazimo, da su duboki, opće misli o onome što je bitno, a što nije akcidentalno kao što su misli o slobodi, misli o ljubavi, o domovini, o ratu, o obitelji, o prijateljstvu, o životu i smrti, o prelasku bića u ništavilo i opet o ponovnom uskrsnuću, da iz života dolazi smrt, a da iza smrti opeta dolazi život.

I, konačno, kao što je autorica i napisala u svojoj pjesmi ''Domovino, napaćena moja'' misli o političkoj slobodi.
Ta sloboda počinje samo tamo gdje je samostalan pojedinac kao pojedinac, koji zna za sebe kao za nešto opće, kao za nešto bitno, gdje kao pojedinac ima beskonačnu vrijednost ili gdje je filozofski izraženo subjekt zadobio svijest o vlastitoj osobnosti, gdje on polaže pravo, da ima vrijednost sam za sebe.

Prema tome, praktična sloboda bila bi misliti i osjećati sebe kao nešto opće, dati sebi odredbu općeg, odnositi se na sebe.

U tome se sastoji opća veza političke slobode sa pojavljivanjem slobodne misli.

Zato se poezija i pojavljuje u povijesti samo tamo gdje je riječ o slobodnoj državi, koja ima slobodne ustave i zato se sa pravom kaže, da je sloboda ne biti u konačnosti, već u samostalnosti i nezavisnosti, koja ne može biti napadnuta.

Međutim, u ''Galebovoj želji'' su i misli o ljubavi, o čežnji, o majčinstvu, o Gradu, o ribarima, o patnji, o strahu, o crkvi i sve to čini jedno bogatstvo ove relativno male zbirke poezije, koja poznaje jednu bitnu razliku između života i života, a koja se sastoji u tome, je li apsolutan ili samo relativan, jesu li suprotnosti, koje se uzajamno isključuju, ocrtane u oštrim linijama i razdvojene za sva vremena ili nisu.

I kao što vidimo, životni su problemi nabačeni u jednoj dilemi ili-ili, ali i kao izraz za okolnost kada se putovi na izgled račvaju.

I autorica kao da hoće reći: hoću biti poštena, a to poštenje ne može značiti ništa manje, nego dužnost u najčistijem smislu te riječi, da živi svoj život prema pjesničkim načelima, dužnost odlučivanja i dužnost idenja do kraja na svakom putu i na svakom raskrižju.

I po toj svojoj temeljnoj poruci, ova zbirka poezije svakako zaslužuje, da bude upamćena.

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač,
Adelaide, 1. 8. 2015.

Image and video hosting by TinyPic

OBJAVLJENA DJELA

Zbirka pjesama "Molitva moru", 2009., Znanje, digitalne-knjige.com

http://www.digitalne-knjige.com/dedovic.php

*

Zbirka pjesama "Ista mjesta ista tuga", 2010., digitalne-knjige.com

http://www.digitalne-knjige.com/dedovic2.php

*

Roman "Dubravkna priča", 2011., digitalne-knjige.com

http://www.digitalne-knjige.com/dedovic3.php

*

Poezija „Grad života“ 2011., digitalne-knjige.com

http://www.digitalne-knjige.com/dedovic4.php

*

Poezija "Galebova želja", 2015., digitalne-knjige.com

http://www.digitalne-knjige.com/kohn.php

*

Sva djela Franke Fani Kohn dostupna su za preuzimanje sa portala

http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php


U PROLAZU

shadowofsoul.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic

(slika: digital artist)

moj tajni svjet, izbrisan u vremenu sjećanja...
živi u mašti mojih noćnih poetskih lutanja

"Operi sebe od sebe, bijeli cvjetovi rastu u tišini." ...Rumi

napisano: 14.6.2015. u 13.50h iz 8. zbirke poezije "MOJ TAJNI SVIJET"

Kamen ne prima otisak neba
u svojim dubinama
i krije neka buđenja čudna,
zarasla u šumovitim mislima,
gdje se ne čuje ništa,
samo srne ponekad prođu,
ali ljudima nikad ne dođu.

Rijeka života polako protječe,
a između dvije obale
otvoren je prolaz
za nove svjetove
i moja kasna buđenja
u toplim lipanjskim jutrima.

Jedino što mi dotakne dušu,
to su odbijeni zvukovi tvog nemira,
koji se skrivaju duboko
u tvojoj osjetljivoj duši
i ne daju nikome,
da nam naš tajni svijet sruši.

Ne želim gledati mrtva lica
na sprovodu taštine,
jer to su tek
samo neke poluistine,
koje se zateknu
u prolazu između
odbijenih rečenica.

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/varga8.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

ISBN brojevi su:
978-953-8054-81-5

Format: Exe (izvršna datoteka)
ISBN 978-953-8054-82-2

Sva autorska prava pridržana.

Ni jedan dio ove pjesme u prozi ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

"Bidon" na Braču

bookaleta.blog.hr

Dragi prijatelji i ljubitelji književnosti, ukoliko je netko od vas ovih dana na otoku Braču, bila bi mi velika čast da nam se pridružite na nekom od dva predstavljanja romana "Bidon" Nataše Skazlić, u organizaciji sutivanske udruge Svijet kao cvijet. Književna druženja uz Natašu, njezin "Bidon" i mene kao urednika ovog romana zakazana su u četvrtak 20.08. u 21:00 u Sutivanu u Galeriji SKC, a u petak, 21.08. u Supetru u Galeriji Rendić s početkom u 21:00. Ako ste blizu, dođite!

TAMOSANACIJE

tesari.blog.hr




Samosanacije, u cijelosti nastale ovdje, izdale su me još jednom.
Drugi put - u Beogradu.
A s odmakom od dvije godine ja sam ista ona - uvijek druga ja,
spremna dvaput potcrtati... linijom od zapada prema istoku,
da su neki osjećaji spektakularni sveijedan put.

Danas je cmoljavo jutro u Zagrebu,
a negdje u Suzani Matić opet grebe Tessa K. koja hoće van,
trenutno potpuno ne-dva-smisleno sretna.

19

sri

08/15

Crveni stolci

apstinent.blog.hr

Rekli su mi prijatelji na Facebooku da počnem ponovno pisati blog, da barem još negdje drugdje objavljujem. Pa evo, za početak ću objaviti priču o Crvenim stolcima, nešto što sam napisala i objavila u FB grupi Online čitanka. Bila je mala "igra" potaknuta fotografijom koju je objavio Joža Prudeus.



Zapravo je riječ o umjetničkoj instalaciji o kojoj više možete doznati ovdje, no to nije bilo važno - članovi grupe izmišljali su naslov, pisali na što ih stolci inspiriraju... A ja sam napisala priču. Nakon dugo vremena napisala sam nešto dulje od običnih i proširenih FB statusa. Naravno, ondje je priča potpisana imenom i prezimenom što ću u ovom slučaju izbjeći. No, ako baš netko žarko želi negdje objaviti, uvijek mi se može javiti. sretan


Ilan Shashin rodio se u jednoj od malobrojnih ortodoksnih židovskih obitelji u selu Zimna Woda pokraj poljskog grada Lubina. Tradicija je u njegovoj obitelji određivala svaki detalj njihova života, pa tako i njegovog - odrastao je uz priču o anđelu koji je njegovu dušu podučavao slatkim riječima Tore dok je rastao u majčinoj utrobi, gotovo na svim vratima u kući, posebice izlaznim stajale su mezuze štiteći ukućane i goste, na glavi je uvijek nosio kipu, izlažući se podrugljivim primjedbama svojih vršnjaka, strogo je poštovao Šabat, a najljepše razdoblje života proveo je u ješivi, židovskoj školi u Lubinu gdje ga je otac poslao čim su proslavili njegovu Bar micvu. Kad je razmišljao o tim godinama intenzivnog učenja Tore, ipak je morao priznati da je najveću radost osjećao zbog činjenice da je to vrijeme proveo daleko od neugodnih susjeda i njihove djece koji nisu trpjeli imućnog seoskog mesara Židova. Imao je petero braće i dvije sestre, mlađa od njega bila je samo Abi, vesela djevojčica čija je narav u potpunosti odražavala značenje njezina imena na hebrejskom - radost. Židovi pažljivo biraju imena, pa tako i njegovo, Ilan, na hebrejskom znači "drvo". Otac mu je često govorio da će i on, bude li se pridržavao Božjih zapovijedi i marljivo učio Toru, izrasti u raskošno, rodno stablo čiji su korijeni duboko usađeni u tradiciju. Tko zna, govorio bi otac, možda se jednog dana vratiš u Izrael poput ujaka, rabina Abrama i tvog brata Davida... Naravno, nikada nije propuštao spomenuti mu i slavno porijeklo njegove obitelji, izravnu povezanost s rabinom ShalomomShashnom koji je bio među pionirima talmudskog učenja u Poljskoj u 16. stoljeću. Pa ipak, unatoč tradicionalnom odgoju, Ilan u vjeri nije mogao pronaći pravi mir. Činilo mu se da raste u čahuri, odvojen od svijeta, a znatiželjna duša gušila se u krutim pravilima. Iako se o svemu moglo raspravljati (u ješivi čak i vrlo žestoko, gotovo natjecateljski), tradicija je stajala nad njegovim vratom poput Damoklovog mača oduzimajući mu svaku mogućnost drugačijeg izbora. Ne daj Bože da bi spomenuo roditeljima svoju želju da iz čiste znatiželje barem jednom kroči u katoličku crkvu kojoj se Židovi ne smiju ni približiti. Ženidba mu nije bila ni na kraj pameti iako je bio bolno svjestan činjenice da su njegovi roditelji već odavno tražili savjet obližnje povodadžije u nadi da će mu naći prikladnu suprugu iz uzorne i, ako je moguće, imućne židovske obitelji. Jednom prilikom čak je i čuo roditelje kako šapuću u spavaćoj sobi o nekoj Rebecci iz Lubina... Samo jednom se pokušao usprotiviti dogovorenom braku, no tada je uslijedio dug i njemu mučan razgovor s majkom o ljubavi koja raste, razvija se s vremenom, no brzo može ugasnuti ako ne leži na međusobnom razumijevanju za koje su ključne sličnosti u odgoju i načinu života. Ne želeći uvrijediti majku, propustio je izreći glasno svoje mišljenje da se slaže s temeljnim postavkama, ali ne i time da će mu neka povodadžija bolje izabrati ženu od njega samoga. Ili, da bi ljubav mogao graditi sa ženom koja uopće ne mora biti Židovka? Takav scenarij njegovim je roditeljima bio sasvim nezamisliv. Tijekom školovanja u ješivi odmorio se i od takvih razgovora, ionako je osjećao da je previše mlad da bi mu se nametala takva opterećenja i odgovornosti.

Nikada neće zaboraviti ljeto 1936. Te je godine upoznao Nataszu, Abinu prijateljicu iz kršćanske obitelji. Njihovi su roditelji znali s kime se Abi druži, no nisu joj branili - uostalom, u selu su prevladavali kršćani, ta nisu živjeli u Jeruzalemu. Natasza je u njihovim očima bila draga djevojka, nisu joj ništa zamjerali, a bio im je drag i njezin otac, seoski učitelj udovac - majka joj je umrla na porodu... Unatoč antisemitizmu čiji se otrov tih 30-ih godina sve više osjećao i sve češćim vijestima o pogromima u pojedinim selima u Poljskoj, učitelj Pavel Basa i javno se u više navrata usprotivio takvom širenju mržnje. Pripadao je vrlo maloj skupini školovanih ljudi u Zimnoj Wodi, pratio je zbivanja u svijetu te strahovao od mraka u koji je i njihova zemlja sve više i brže počela tonuti. Natasza, Abi i Ilan većinu vremena provodili su u šumi, na skrivenim mjestima koje su djevojke otkrile još u vremenu dok su se penjale po stablima tražeći patuljke i vile. Ilan je te godine napunio 17, a Natasza i Abi 16. Više nisu bili djeca, tih se godina moralo sazreti ranije, prilike nisu dozvoljavale bezbrižna i beskrajno duga djetinjstva. Pa ipak, Natasza je imala čudesnu moć, barem u njegovim očima - ma koliko bili zabrinuti ili žalosni, uspijevala je svojim optimizmom i smijehom otjerati svaku sjenu zla. Sve češće se njegov pogled gubio u njezinoj dugoj, kestenjastoj kosi i toplim, smeđim očima koje bi se, u trenutku kad bi sklopila oči, našle skrivene iza gustog baldahina trepavica. A kada bi ga ponovno podigla, zablistao bi njezin pogled obasjavajući Ilanovo srce poput izlazećeg sunca. Uživao je i u njihovim razgovorima o vjeri, tražio je da mu govori o Isusu, kršćanskim običajima, o svim detaljima koje nije mogao doznati u svojoj kući. Ona je rado zadovoljavala njegovu znatiželju, bez imalo želje da mu nameće svoja uvjerenja. Uostalom, i sama je voljela slušati o Židovima i njihovoj tradiciji, s ljubavlju spominjući "stariju i mudru braću".
- Kažeš da je u ovom svijetu Bog skriven. Što misliš, možemo li nekako naslutiti gdje se skriva i dotaknuti ga? - iznenadila ga je jednom prilikom svojim pitanjem. Zamislio se na trenutak, a zatim je nježno uhvatio mladicu hrasta.
- Evo, upravo ga držim za ruku - nasmijao se - priroda je njegova kulisa, proces stvaranja nikada nije završio. Prisutan je u svakom detalju koji nas okružuje... Evo, i ti ga možeš dodirnuti, siguran sam da će mu biti posebno drago!
Bilo je nečeg posebnog i čudesnog u tom trenutku dok su oboje držali mladicu božanske ruke. Neizreciva jednostavnost postojanja, svijest o jedinstvu koje u svojoj vječnosti briše svaku razliku, a ljudske materijalne vrijednosti i ograničene horizonte čini toliko beznačajnima, gotovo smiješnima... On nije negdje na nebu, nedodiriv, hladan i dalek - ovdje je, sada i uvijek, stvaran i beskrajno veličanstven, predivan i postojan. U pjevu ptica i žuborenju potoka je njegov glas, u stablima ruke, mekom travom obrasla su njegova koljena na kojima su sjedili i odmarali se okupani ljubavlju sunca koje je blistalo u njegovim očima... I vraćali su mu ljubav - uronjeni u vječnu ljubav, postali su ljubav... I shvatili su da ih veže sila veća i jača od svega što su poznavali na ovom svijetu, no znali su i da je sve ovozemaljsko protiv njih.

A pošast nadolazećeg rata bila je sve bliže, zli dusi u selu postajali su sve glasniji, kuće su bazdjele na mržnju... Prvi udarac kojeg je osjetio na vlastitoj koži bilo je surovo ubojstvo njegova oca u jesen 1938. Zaklao ga je na seoskom putu usred bijela dana podivljali mještanin Josef, navodno bijesan jer ga je "prevario na vagi i masno mu naplatio". Pričali su im susjedi da se vratio kući krvavih ruku, psujući židovsko smeće koje je trebalo očistiti s ovog svijeta. Majka uslijed šoka nekoliko dana nakon njegova ubojstva nije progovorila ni riječi. Sjedila je na stolcu uz ognjište, pogleda izgubljenog u plamenu svijeće na stolu i samo se klimala naprijed i nazad. Na trenutak bi povremeno klonula u plitki san, a potom bi otvorila bezizražajne oči i nastavila s jezivim ritualom... Učitelj Pavel i Natasza tih su ih dana često posjećivali. Abi i Ilan bila su jedina djeca u kući, njihova braća i starija sestra odavno su krenuli svojim putevima, odselili se, osnovali obitelji - tko zna hoće li i kada dobiti pisma o smrti njihova oca. Ilan je ostao u kući, a ljubazni je učitelj pozvao Abi da spava u njihovom domu uz Nataszu. Kad se majka napokon pribrala, slijedili su dani žalovanja i suza, no tada se nešto u njoj prelomilo.
- Abi i ti ćete se krstiti, sve sam dogovorila sa župnikom... - progovorila je hladnim glasom, a Ilan je sjeo ne znajući što da joj odgovori. Bilo je proljeće 1939., raskošno u svom buđenju, no ljepotu prirode više nitko nije primjećivao.
- Majko, to nije rješenje. Svi znaju tko smo, od kuda je naša krv. Krštenje nas neće spasiti...
- Krstit ćete se, a zatim ćemo uzeti samo ono najnužnije i zauvijek otići iz ovog sela.
Ilan je osjetio grč od same pomisli da će otići. Nikada ne bi požalio jer napušta Zimnu Wodu, ali pomisao da ostavlja Nataszu činila mu ne u potpunosti neprihvatljivom.
- Majko, ako si tako odlučila, imam samo jednu želju prije odlaska. Želim se vjenčati s Nataszom, želim da i ona otputuje s nama...
Nikada nije ni pomislio da bi tako nešto mogao izreći svojoj majci. Nije znao ni što može očekivati. Bio je svjestan činjenice da njezina odluka o njihovom krštenju nije potaknuta željom za preobraćenjem, već čistim nagonom za preživljavanjem i spašavanjem djece. Stajala je uz ognjište okrenuta leđima, mirujući u tišini koja se mogla rezati nožem. No, kad se okrenula, na licu joj je titrao nježan osmijeh kojeg nije vidio mjesecima.
- Adonai sve vidi i sve razumije... Ako je to i njezina želja, neka bude tako i neka vam je blagoslovljen brak - Ilanu su potekle suze, tračak topline obasjao je barem na trenutak njihov dom.

Natasza nimalo nije oklijevala. Tijekom posljednjih mjeseci njihova je veza rasla i jačala, skrivena iza debelih stabala šume koja su upamtila priču dvoje zaljubljenih, još iz vremena u kojem nije bilo baš nikakve nade za zajedničku budućnost. Planirali su skromno vjenčanje na otvorenom u srpnju, bez slavlja, samo uz skromni objed na velikoj livadi za uzvanike. Nikom nije bilo do raskošne svadbe u tim vremenima, niti je bilo puno onih s kojima bi uopće mogli i htjeli podijeliti svoju radost. Selo nije prihvatilo s odobravanjem Abino i Ilanovo krštenje, pa tako ni vijest o braku. No, budući se mladenci nisu obazirali na zle jezike, spremni na skori odlazak. Na dan vjenčanja donijeli su nekoliko drvenih stolaca iz Pavelove škole i klupu koju su prekrili bijelim stolnjakom te ukrasili šumskim cvijećem poput oltara. Župnik je bio topao čovjek, pun razumijevanja za svakoga i punim je srcem vodio obred vjenčanja. Natasza je obukla jednostavnu vjenčanicu svoje majke koju je otac posebno čuvao za ovu prigodu, a Ilan je nosio svoje jedino odijelo koje bi vadio iz ormara samo za Šabat i blagdane.

...

Odjednom je nastao kaos... Iz šume je navalila podivljala skupina muškaraca iz njihova sela oboružanih batinama i noževima, predvođenih onim istim Josefom koji nije osjetio ni trunku kajanja nakon ubojstva mesara te je nastavio gajiti mržnju prema njegovoj obitelji... Natasza i Ilan ostali su ležati držeći se za ruke pred okićenim oltarom poprskanim njihovom krvlju, okruženi razbacanim stolcima čije je drvene površine natapala krv nesretnih uzvanika koji nisu uspjeli pobjeći... Sljedećeg je dana selo pokopalo mrtve, no nitko se više nije vratio na livadu. Na listi mrtvih nije bilo ni Abi ni Nataszinog oca Pavela, od tog im se dana izgubio svaki trag. Invazija na Poljsku u rujnu bacila je u zaborav priču o nesretnom vjenčanju, a mladice hrasta sve više su rasle, ne obazirući se na ratna zbivanja - livada je polako počela nestajati...

...

1946. godine dječaci iz sela naišli su na neobičan prizor - desetak crvenih, drvenih stolaca posloženo je u šumarku, a kroz naslone su rasla mlada stabla, poput ruku koje su ih zauvijek čvrsto prigrlile, ne dopuštajući ikome da ih odnese iz šume. Stolci i stabla bili su jedno, utkani u vječnu prirodu... Ipak, mirisali su na svježu boju, a kad bi ih se pažljivo pogledalo, dva su se stolca posebno isticala - imala su izrezbarena imena, Ilan i Natasza... U tom trenu naišla je mlada žena koju su odmah prepoznali. Tek nedavno je sa nekim gospodinom Pavelom izašla iz skrivenog skloništa iskopanog u tajnosti ispod škole. Pričali su da je noću izlazila i skupljala plodove za hranu u šumi i u poljima....


PROCJEP

shadowofsoul.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic
(slika: digital artist)

moj tajni svjet, izbrisan u vremenu sjećanja...
živi u mašti mojih noćnih poetskih lutanja

"Operi sebe od sebe, bijeli cvjetovi rastu u tišini." ...Rumi

napisano: 26.12.2008. u 23:23h na portalu iskrica weblog, a iz 8. zbirke poezije "MOJ TAJNI SVIJET"
ova pjesma nije objavljena u niti jednoj mojoj knjizi, a govori o tome kako moja mama nije upoznala Davora, a da ga je upoznala, znam, bila bi mu prijateljica, kao što je to bila i meni

http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=1461&log=283527&order=desc

Tamna noć, duboka poput tvojih očiju, dah se zaledio između izgovorenih riječi…

Opet mi srce uranja u svoje poznate titraje, opet osjećam blizinu anđela, opet sam usamljena između dana i noći, jer tvoje oči su prekrivene snovima, tvoj dah je uravnotežen…

To je ono vrijeme između dana i noći, kad sam najtužnija, to je ono vrijeme kad je otišla.. kad je nestala, iako mi je dala život, nije te uspjela upoznati…

Dala mi je boju ljetnog neba, a voljela bih da ste se upoznali…

Potopit ću u polusvijest duboke svjetove svoje duše, zaronit ću opet u svoje plave dubine...

Na tamnom oltaru noći spoznala sam koliko je samoće u tom vremenu, između dana i noći, dok ti spavaš…


Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/varga8.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

ISBN brojevi su:
978-953-8054-81-5

Format: Exe (izvršna datoteka)
ISBN 978-953-8054-82-2

Sva autorska prava pridržana.

Ni jedan dio ove pjesme u prozi ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

18

uto

08/15

Umro je Arsen Dedić

knjigoljub.blog.hr




U ponedjeljak 17. kolovoza poslijepodne u Zagrebu je u 78. godini umro Arsen Dedić, veliki hrvatski skladatelj, književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor.

Autor je i izvođač mnogih šansona te pobjednik mnogih glazbenih festivala. Napisao je, skladao i izveo mnoge dojmljive ljubavne i misaone pjesme te je svojim izvornim stilom stekao mnogobrojne poklonike. Slovi za jednog od utemeljitelja šansone u Hrvatskoj. Uz glazbu, objavio je više zbirki lirike.

Prevodio je i obrađivao poznate šansonijere i autore, među njima Gina Paolija, Sergia Endriga i Jacquesa Brela, koji je svojim likom i djelom snažno utjecao na njegovu karijeru.

Osnovno određenje mu je glazba, ali spajajući je s poetskim prirodno je stigao do vlastitoga kantautorskoga govora, koji ga je najviše i obilježio.

Izvor: Moderna Vremena Info



Prekrasan tekst Miljeka Jergovića posvećen Arsenu Dediću pročitajte ovdje


GLAS

domena.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic

- Brzi vlak broj 417 za Kutinu, Novsku, Slavonski Brod i Vinkovce stoji na drugom peronu, prvi kolosjek...
Monoton ženski glas najavljivao je polazak vlaka. Sjedio sam u kolodvorskom restoranu s bratićem, glavnim šefom vagonskog ureda.
- Hvala ti Ivane za vino i pozdravi starog. Stvarno niste trebali...
- Ma daj, sitnica. Nek se nađe za Božić. Kako Marija?
- Dobro, puno radi, nikad nije doma pa onda moram malo i ja uskočiti. Skuham tu i tamo, malo usisam...
- Da, da… Vremena su se promijenila stari moj, svi moramo raditi sve – reče i zavrti glavom. – Nije dobro.
Razgovor je zamro.
- Slušaj, daj mi nešto reci. Ova ženska koja najavljuje dolazak i odlazak vlakova, kolku ona ima plaću?
Pogledao me je čudno, s pažnjom i znatiželjom.
- Zašto?
- A pišem nešto o željeznici, pa me zanima. Bez veze.
- Pa da ti pravo velim, nemam pojma…
Slegnuo je ramenima i otpio gutljaj piva. Ispod gustih obrva njegov me pogled mjerio.
- Pa otprilike... Ono, kolko bi mogla imati? Tri, tri i pol? Četiri?
- Ne znam, velim ti.
I dalje me je gledao pažljivo, nekako nepovjerljivo.
Kao da je pogodila da o njoj pričamo žena s razglasa monotono počne recitaciju:
- Brzi vlak broj 521 za Karlovac, Gospić, Gračac, Knin, Drniš, Perković i Split kasni u polasku dvadeset minuta.
- Znaš…
Primaknuo mi se bliže naginjući se preko stola.
- Da mi nisi bratić... Gle, to ti je jedna posebna priča. Mislim, s tom ženskom – rekao je ispod glasa.
Ogledavao se oko sebe nepovjerljivo. Onako krupan i velik, u tamnoplavoj uniformi, bio mi je pomalo komičan. Nisam jednostavno mogao zamisliti da se on nekoga boji. Ponovo se osvrnuo uokolo i nastavio:
- Vidiš, kolko ja znam nikada niko nije vidio tu ženu!
Zastao je značajno, odmaknuo se, naslonio na stolicu i pogledao me slavodobitno. Mislio sam da se šali, ali bio je ozbiljan.
- Evo, ja sam ti tu osamnaest godina brale i cijelo to vrijeme nikada ja tu ženu nisam vidio. Ni-ka-da! I ne samo to, niko o njoj ne želi uopće razgovarat. U početku, nisam ja to ni primjećivao, no jednom davno, ko mladi pomoćnik šefa, zapalo me je da joj par puta odnesem vozni red i neke obavijesti. Dali su mi koverat i ja sam joj ga odnio.
- Gdje?
- Gore, u njenu sobu.
- I?
- Ništa. Pokuco sam i gurnuo omot kroz prorez na pultu vrata, onako ko što mi je šef reko. I otišao, ali to mi je bilo čudno. Onda sam se malo zainteresiro i raspitivo. Bilo mi je blesavo, al na pitanja nisam dobio nakakvi odgovor jer jednostavno svi su o njoj izbjegavali razgovarat. Čim bi je spomenuo skretali bi s teme il bi jednostavno odlazili izgovarajući se nekim hitnim poslom – reče i zapali cigaretu.
- Ma daj... Pa šta tu ima tako tajanstveno? Žena ko žena... Radi svoj posao – rekoh navlačeći ga.
- A nije baš tako. Recimo, od tad jedno me je vrijeme baš zanimala. Čak nekolko puta potajno sam čeko pred uredom da izađe. I nisam je dočeko! Aha! Onda sam pažljivo slušo - i znaš šta? Nikad, al baš nikad nisam čuo da bi pogriješila. Uvijek taj isti monotoni glas, bez pogreške, ko automat. Čudo jedno! A vidiš kakav glas ima. Čak ne možeš pogodit ni kolko bi mogla imati godina.
- Pa dobro, mora nekad izaći iz ureda... Kako dobiva plaću i to... Pa nije valjda da je stvarno niko ne poznaje, da je baš nikad niko nije vidio?
- Gledaj. Ja sam onda bio klinac, no prije par godina razgovaro sam s Tolićem, glavnim otpravnikom. Bila je nekakva proslava, Dan željeznice, ne znam. Uglavnom, malo smo popili i ja sam ga pito o njoj. Ko, bilo bi fino da je i ona s nama, i tako, te fore... Sjećam se samo da mi je tada reko da je ona bila tu kad je on i došo. Tamo negdje, šezdesetih, šezdeset petih. I da je isto tako i on kao mladac, istraživo. I ništa. Odustao je! Navodno, priča se da je i njena stara radila tu prije nje... I šta ti ja znam, uglavnom, sve mi je to nekako mutno i tajanstveno, al s vremenom, prestalo me zanimati. Ništa ne pitam i nije me briga, eto. Završio je.
Dotočio je pivo u čašu, popio nekoliko gutljaja, pa zagasio cigaretu i pozvao konobara.
- Čuj, ako misliš pisat nešto o ovom nemoj mene ni slučajno spominjat, dobro? Znaš da sam u sindikatu. Baš mi ne bi trebalo da me neko vuče po novinama…
- Ne, ne. Bez brige. Nego.... Jel bi bio problem da odemo malo do njezina ureda? Par minuta, samo da vidim...
- Pa nema se šta vidit. Vrata ko vrata, bez veze.
Konobar je došao i nakon malo natezanja uspjelo mi je da platim.
Kroz labirinte hodnika došli smo do malog lobija. Stepenice su vodile na kat. Uokolo, stari ormari pretrpani papirima i starim registratorima. Vonjalo je na pljesnivoću i poliš za parkete. Dugačak uzak hodnik osvijetljen samo golom žaruljom, bez prozora. Na kraju, vrata, prljavo-bijela s mlječnim staklom i prorezom za poštu iznad malenog zatvorenog pulta.
Približio sam uho tik do stakla, no ništa nisam čuo. Ivan je stajao sa strane. Uto, negdje dolje s peronskog razglasa začuo se poznati glas:
- Poslovni vlak broj 700 za Karlovac, Generalski Stol, Ogulin, Moravice, Skrad, Delnice Fužine i Rijeku polazi sa trećeg perona, drugi kolosijek...
Zaustavio sam dah. Koliko god se trudio nisam u sobi čuo ništa. Ni šum. Napeto sam osluškivao. I dalje ništa. Pogledao sam Ivana, a on je samo slegnuo ramenima. Nekoliko minuta stajali smo tako u tišini, a onda smo se okrenuli i otišli.


Copyright © 2015. by Eduard Pranger
Zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

autorski narodni vicevi

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 3.8.2008.


Ni dva-tri dana nakon uhićenja Radovana Karadžića, Nemanja je na blogu Vaseljena objavio vic:

Mujo dolazi do doktora Dabića na tretman i učini mu se poznat:
– Oprostite, ja vas znam od nekud… Ma jeste li vi Radovan Karadžić?
– Paaaa… jesam!
– Ma nije moguće! – zgrane se Mujo.
– Izvin'te, a odkud se znamo? – upita Karadžić.
– Pa iz Srebrnice.
– Ma nije moguće! – reče doktor Karadžić…

Ovom prilikom me ne zanima je li ovaj vic uopće duhovit, koliko je duhovit, kakav je njegov humor, koliko je u njemu morbidnosti i, moguće, neukusa. To može svatko za sebe prosuditi. Dozvoljavam da je možda nastao prilagodbom nekog ranije postojećeg, meni nepoznatog vica. Dok se to ne pokaže, smatram ga – poučen mnogobrojnim ranijim primjerima – originalnom brzom reakcijom na aktualni događaj.

U jednoj od ranijih životnih faza nekoliko sam se godina bavio humorom. Između ostaloga, čitao sam zbirke viceva sa svih strana svijeta, od japanskih prevedenih na engleski, preko svih mogućih europskih, do južnoameričkih i australijskih. Ono što sam vrlo brzo uočio jest da su svi vicevi svagdje uglavnom jedni te isti ili na isti kalup. Mijenjaju je likovi: Bobi i Rudi, Max i Moritz, Škoti, Poljaci, Židovi, Meksikanci… Svi preuzimaju viceve jedni od drugih i prilagođavaju ih domaćem terenu. Rijetki su oni zaista originalni i pri tome zaista smiješni.

Jedni od rijetkih koji su uvijek originalni su oni o Muji i Hasi, (pri čemu se smijemo zaboraviti ni Fatu.) Kadikad je zapanjujuće koliko brzo poprate neke događaje, pri čemu su uglavnom vrlo duhoviti.

Vicevi o Muji i Hasi izvorno su blago, endemska vrsta, svojevrsno čudo narodnog duha. Da je pameti i dobre marketinške organizacije, mogli bi biti izvozni artikl.

Ovom prilikom palo mi je na pamet još nešto. To nisu narodni vicevi u klasičnom smislu, toliko su svježi da mora da postoji i njihov tvorac, za svaki vic ne više od jedne osobe. Koliko je tih osoba koje smišljaju viceve o Muji i Hasi? Mnoštvo, mala grupica, ili jedan jedini? Ako ih je više, znaju li jedan za drugoga, smišljaju li zajedno ili su raspršeni i ne poznaju se? Klasičnim SUP-ovskim metodama, idući od čovjeka do čovjeka i pitajući od koga su čuli najnoviji vic, za nekoliko dana moglo bi se to otkriti.

Zamišljam jednog od tih ljudi na vrhu brežuljka, izvaljenog u travu u sjeni drveta, ćibući i ispija mekanu šljivovicu, i ako bih ikoga rado sreo i upoznao, to je on.



17

pon

08/15

in memoriam.. arsenu i tebi

stivn.blog.hr






U mom suncu
Imas odsjaj


Tamo, tamo da putujem
Tamo, tamo da tugujem


Bolu odzvanjaju hladovi
Ruke ti pamtim


Tamo, tamo da putujem
Tamo, tamo da tugujem



Ljubi me ko prvi put
Vjecno da pamtim



Tamo da putujem
Tebe da tugujem


Voda

zadihana.blog.hr




Stajala sam u kupaonici promatrajući svoju razbarušenu kosu,
instrument zapetljan u noć koju više neću znati istjerati iz sebe.
Iza tih vrata skupio se čitav jedan svijet, sažeo mi u grlu
sjenu jedne te iste melodije pjevušene danima,
sjećanje na zvuk koji nam je postao simbol i nagovještaj.
Tijelo kao album, kao film, kao prostor.
(Jesam li nas izmislila?)
Voda, bezvučan mlaz pod mojim prstima
u kojima se ogleda nešto prijeteće,
ono isto vrijeme, neprijatelj i vrata kroz koja ću uskoro proći,
pretvara nas u simfoniju i sada više ne znam što s tim.
Izreći ju glasno? Riječima koje tijelo neće znati krasti,
voditi takvu sebe uzvodno čak i kada me nikada jasnije
nije zavaravalo tijelo koje više ne zna što ubrojiti u korisnost,
što u stvari onkraj žudnje, iskrenije, glasnije,
što u mene, u njega,
što u ovu drveniju, odrasliju stvarnost.
Pa da znanjem prodremo u te oštre detalje,
srcem kamere pretvorimo se u minute jednog beskrajnog kadra,
u kontrast,
u protagoniste uporne u glasnom odbrojavanju vlastitih koraka, zgrada,
u gomilanje odrona što će se obrušiti na nas prvim udahom jutra.
Ja ću pritom, sasvim protočna i utišana strujom,
postati neumoljivo jaka i, evo, tu ću zastati.

Tu sam zastala.


Ples misli

cudnidm.blog.hr

Mnogo se toga dogodi u mraku
Promjeni se sve, probudim se,
A mene nema,
Skrio sam se među zvijezdama.

Vjetar nosi prašinu, pijesak
Miris tamnih noći.
Topao je, usitinu je topao.
Ugodan.

Tako je smješna nekad tišina,
Razigrana da ni sam ne znaš,
Znaju moje misli
Što ih tišina na plesanje tjera.

"Saberi se,
Ostani među zvijezdama
Vidiš svemir, ljepotu beskonačnu.
Tu je bolno, ogranično je.
Stvoren si za nešto više
Stvoren si da se s Mjesecom družiš."

ZA PRIMJER DRUGIMA

mirjanapejakxpeki.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic

Odmara život na starom tronošcu
prebaci uvojak sijede kose preko ramena
zagrlio njedra
gleda sliku starog oca i stare majke
za primjer drugima.

Ne skriva srebrne godine
čarolija je prestala disati onoga dana
kad je čovjek prestao vladati sobom
ljut na nebo i sunce što ga grije
jer ništa se promijenilo nije
osim suhog zrna ispod rebara.

Pita se
hoće li mu netko objasniti
što se dogodilo, a što nije
za primjer drugima.

Umoran
nakon večernjeg sijela na tronošcu
dotakne postelju
shvati
postao je sluga samom sebi
zabacivši sijedu kosu iza ramena
za primjer drugima.

autorica: Pejak Mirjana Peki (Prow.Quantum.Xm) (xir)

Statistika

Zadnja 24h

24 kreiranih blogova

332 postova

879 komentara

283 logiranih korisnika

Trenutno

4 blogera piše komentar

16 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se