novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

20

pon

10/14

Anđelko Vuletić, moj izbor

isadora.blog.hr


Anđelko Vuletić (Trebimlja, Trebinje, 6. veljače 1933.) je hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik, romanopisac, dramski pisac, pisac za djecu, književni kritičar i polemičar, prevoditelj s francuskog jezika. Pučku školu završio u rodnom mjestu i Trebinju, Filozofski fakultet (književnost) u Beogradu. Dobitnik je Godišnje nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine 1965. godine za zbirku pjesama Sedam vječnih pitanja i brojnih drugih nagrada i priznanja.

Izvor: Wikipedija

Nekoliko pjesama po mom izboru (priznajem, bilo je doista teško izabrati). Nekad sam ga jako voljela čitati, onda sam dugi niz godina pauzirala sa čitanjem njegove poezije. Vratila sam mu se nedavno.

Pogled u dubinu duše

Strah me da se neću probuditi
na vrijeme

Strah me da ne ustanem
na lijevu nogu

Strah me da ne zakasnim
kao i jučer

Strah me da me ne izbace i da ne ostanem
na ulici
bez igdje išta

Strah me prometne
gužve i pijanica

Strah me da će se brinuti
i da će me dugo
čekati kod kuće

Strah me da neću stići
ni na večeru

Strah me da će me napasti
a ne znam zašto bi me napali
kad ništa nisam kriv

Strah me virusne upale pluća
i azijskog gripa A-1 i A-2

Strah me bolnice i bijelih ogrtača i bolesnika
s kojima ne možeš na kraj

Strah me pucnjave
razbojnika i raka
u grlu

Strah me da cijelu noć neću nikako moći
zaspati

Strah me da se više neću
ni probuditi

Strah me
da me više neće biti
strah


Pozlata

Nema – čini mi se – veće radosti na ovom svijetu nego
što je ustajanje iz bola.
Toplina
i snaga suza ničim se zamijeniti ne mogu.
Kada bih sreo – recimo, na drumu ili ma gdje – čovjeka
koji nikad u svojim zrelim, muževnim ili bar mladićkim
godinama nije prolio kišu suza ili se makar i jednom nije
pozlatio
plačem,
ja bih ... ja bih od njega okrenuo glavu
kao od čudovišta,
i pobjegao, brže nego
što
su me
noge
ikad
nosile.


Snomorija

Kako to
Zašto to

Zna li iko živ
Znaš li pčelo ti

I ti otrov piješ
Ali medom rosiš i tvoj i moj dom

Gdje je greška kobna
Gdje je odgovor


I ostaje li nam sad išta drugo

Cijeli jedan dan se rađamo

Drugi dan s velikom mukom na noge stajemo

Trećeg dana učimo koliko je jedan čovjek i još
Jedan

Čovjek i sav trud padne u vodu

Četvrtog dana slušamo
Kako oni tamo ubijaju i kako
I mi treba da učimo ubijati isto tako a po
mogućnosti

Čak i tri puta bolje

Petog dana
Skačemo bratu u trbuh ili sebi u usta
Ili u vatru na glavu
Da budemo najspremniji najjači i da nam bude
ravno

Sve do mora

Šestog dana otvaramo karte i otvaramo
Utakmicu
Na kojoj se ne zna ko koga udara i sve tako
Dok ne krepamo od umora
Sedmog dana podižemo krov koji nam je
Pao na glavu
Ili bježimo od kuge ili padamo u ponor koji smo
jučer

Kopali i sebi i drugom

I ostaje li nam sad išta drugo
Nego tek to
Toliko

To pitanje
A kad ćemo živjeti

I da ga ima
Odgovor ne bismo dočekali

Vrijeme je već davno isteklo


Što vjerovat se ne može

Vjerovao sam u taj jedan jedini put,
i išao sam, tiho,
da tiše nisam mogao.

Bježao sam uvijek ustranu
da lakše prođu oni što žure, što su široki i jednooki,
i što je cijeli svijet
njihov.

Sklanjao sam se jednako
mravu i
maslačku
kao vuku i hajduku.

Zaklinjao sam se u taj
jedan jedini svijet, i kotrljao se
onako kako su me
bacili.

Ali putovanju,
ali strmini
nikad
nije bilo
kraja.
Sad se javljam otud
gdje više nikakvih puteva
nema.

Hodao sam ovim svijetom
kao po svojim vlastitim ranama.

Vjerovao sam u taj
jedan
jedini hod. Taj put. Taj pad.

Sad vjerujem što vjerovat se ne može:

jednako su krivi
vini i nevini.

Natuknica 8: Dalmatinski

minusiplus.blog.hr

Ponedjeljak je, počeo je ZFF, čika caneta nema još jednu godinu zaredom, a sunce je još jednom ustalo iz svojeg kreveta...

Image and video hosting by TinyPic

Svaki parti, svako parti nabrijavanje, svaki after (koji je, poznato je, ponekad bolji od partija), svaka pribrija i, ne manje važno, permanentna opuštenost koja je za sve navedeno na neki način uvjet mogućnosti – zna to i jedan prljavi pozitivistički remeta – predstavlja komunikacijsku situaciju. Preduvjet svake funkcionalne komunikacijske situacije, zna remeta i to, jest baratanje manje-više sumjerljivim kodiranim sustavom znakova, kolokvijalno – istim jezikom. Koliko je u svakoj od gorenavedenih komunikacijskih situacija značajna ili presudna upravo verbalna komunikacija, a koliko se svaki pojedini dominantno oslanja na neke druge kodove podložno je naravno raspravi. Ova se natuknica bavi upravo apostrofiranim aspektom: specifičnim verbalnim kodom kojim se partijajući kolektiv, na čelu s MIP kolektivom, služi prilikom neke od navedenih komunikacijskih situacija, nipošto isključivo, no preferabilno u kontekstu partijanja. Radi se, drugim riječima, o u navedenim situacijama upotrebljavanome idiomu.
Domaća Wikipedija idiom, pomalo neprecizno, uključujući i definiciju idiolekta, no za naše potrebe upotrebljivo definira kako slijedi: 'Lični idiom podrazumeva naročite osobine određene ličnosti po kojima je ona lako prepoznatljiva u ponašanju ili interakcijama sa drugima. Uključuje sve što je razlikuje od drugih (način odevanja, maniri, mišljenje, postupci u ophođenju, navike i dr.)'
U nastavku ću ukratko ocrtati neke osnovne karakteristike spomenutoga parti-idioma, nazvanog za ovu priliku radno 'Partijom'. Ne znam staviti potreban naglasak, ali i remeti je jasno da ovu složenicu nastalu križanjem pojmova 'parti' i ' idiom' ne treba miješati s partijom pokera, takozvanom 'dobrom partijom' ili Socijalističkom radničkom partijom na čelu sa Stipom Šuvarom (pokojnim).
Partijom, koji inače odlikuju formalna obilježja bliska srpskohrvatskom ili hrvatskosrpskom jeziku (s njima on ugrubo dijeli gramatiku, ortografiju, sintaksu etc.), temelji se prije svega na intenzivnoj, glasnoj, ekscesivnoj, na sve na sve načine izvitoperenoj i do paroksizma dovedenoj upotrebi dalmatinskog dijalekta, prije svega od strane njegovih neizvornih govornika. Dakle, Partijom bi smo mogli označiti vrstom 'hiperboliziranog dalmatinskog kao drugog jezika (second language), u intenzivnoj komunikacijskoj situaciji bilo koje vrste, preferabilno parti situaciji'. Imperativi ekscesivnosti, hiperbolizacije, improvizacije i izvođenja vokabulara po načelu ekvivalencije odnose se stoga posebno upravo na izvorne govornike dalmatinskog i sličnih ikavskih dijalekata.
Glavna je glasovna promjena koja karakterizira ovaj idiom koji je u stanju pomoći svakom partiju, svakom afteru i svakom opuštanju – ali i zabezeknuti te iznimno smoriti nepartijajuće i neopuštene elemente, s naglaskom na izvornim govornicima ikavskih dijalekata – tzv. partijalizacija. Pri partijalizaciji samoglasnici (a,e,i,o,u) ispred ili poslije konsonanta, prelaze u samoglasnike (a,e,i,o,u), no sada odabrane posve nasumično (s jakim ipak naglaskom na samoglasnik I).
Za MIP kolektiv, te svaki drugi primjereno partijajući kolektiv, predstavlja partijom žargon autentičnosti.
Identificirati govornika koji se služi Partijomom najčešće nije komplicirano. Riječ je prije svega najčešće o remeti, u najmanju ruku bepu te krkanu ili đikanu, u najboljem slučaju barbi, pod utjecajem najmanje nekoliko opijata istovremeno, često djelomično ili potpuno razodjevenom (još češće s hlačama i/ili gaćama spuštenim do gležnjeva), koji, recimo na plesnom podiju – istovremeno ne prigovarajući na kvalitetu glazbe te izvijajući van ritma kukovima – urla npr: 'A sinjorina, a ićeš li milo itić do onog crnog DJ-a Picika i pibrinit se da rimeta kinacno pisti TBF???' Pritom možete biti sigurni u jedan od dva ishoda: komunikacijska će situacija pod a) biti iznimno uspješna i parti plodonosna, ili, pod b) DJ će, kao pogođen sendvičem u čelo, ekstremno smoren napustiti zabavu.
Slijede primjeri u korist teze da Partijom ipak nije proizvod MIP kolektiva, već dio domaće parti baštine. Idu Flego i Pijavica mnogo mamurni s Kamenica prema Komiži (Kimiži!) i žude ondje pojesti picu. Usput mlataraju rukama, šutiraju konzerve, klepaju se međusobno trstikom i urlaju: Triba pacu pojist, sid idma, e, triba pacu pojist, eee!! Zatim, otvorivši meni picerije Charlie, ondje nalaze picu 'Paca', koju zatim i poručuju te konzumiraju. Još znakovitije, čemu dodatni komentar nije potreban: glavna zagrebačka ulica već se čitav niz godina zove, kako bi se i trebala zvat svaka normalna glavna ulica, jednostavno Ilica.

sastavio: Piga a.k.a Pujavica

18

sub

10/14

Neobična otpornost knjige

bookeraj.blog.hr

Neki dan sam na Net.hr-u pročitala vijest koja me prilično razveselila: donijeli su vijest da je papirnata knjiga ponovno u modi, te da pojava e-knjiga nije uspjela zamijeniti „analogne knjige“. Naravno, zanemarivši dvije činjenice iz teksta – gle tko to govori, na Sajmu knjiga u Frankfurtu – što bi govorili nego da im ide sjajno i da ljudi još uvijek vole papirnate knjige, kao i da se ustvari radi o jednoj te istoj priči, samo na različitim medijima, valja zamijetiti da se nije dogodilo to što su neki mračno predviđali – da će e-čitači zamijeniti papirnate knjige, već se e-čitačima zapravo stvorila nova potreba koja je samo kupovinom tih uređaja mogla biti zadovoljena, i da i jedan i drugi medij imaju svoje poklonike i kupce, odnosno vlastito tržište. Čak štoviše, u ekonomskim terminima – samo tri do četiri posto knjižnog tržišta otpada na e-knjige, što se vidjelo tek nakon što se euforija malo stišala. Rast tržišnog udjela e-knjiga se usporio, čemu se dijelom ima zahvaliti i nepopularnosti Amazona kod autora i nakladnika, te činjenici da se nakladnici mogu opredijeliti za specijalizirana područja, što kod Amazona nije slučaj, s obzirom da je isti većinom prodajno orijentiran.

Papirnate knjige su opet u modi, e-knjige ih nisu uspjele zamijeniti

Nakon svega toga, čovjek se nužno mora zapitati u čemu se sastoji ta nevjerojatna otpornost knjige na tržišne i društvene promjene – vjerojatno nije e-knjiga prva zaprijetila popularnosti papirnatih knjiga (čak i ako jest najsličnija „pravoj stvari“), sigurno su ljudi i kod pojave novina rekli: „To je to, knjiga je mrtva!“, da ne spominjem da su to isto rekli i kad se pojavila televizija. Međutim, ti mediji su bili informativne prirode, oni su zamijenili samo onaj segment knjige koji obavještava i poučava, u dijelu i onaj koji zabavlja, ali ne radi se o istoj vrsti zabave kakvu pruža knjiga.

Što se tiče e-knjiga, postoji mogućnost da će njihova cijena, kao i cijena e-čitača, uskoro biti pristupačnija nego cijena papirnatih knjiga, ako to i nije već slučaj. Zasad, ovisnost o pristupu internetu i izvoru struje je ograničavajuća okolnost za e-knjigu, kao i činjenica da je demografija kojoj se obraća tržište e-knjiga sasvim drugačija od one koja još uvijek kupuje papirnate knjige. Ono što papirnatu knjigu izdvaja je, osim sadržaja, i njezina opipljivost, njezina oprema, pa i to govori u prilog ovom mediju.

Ali ima nešto što je zajedničko papirnatim i e-knjigama: dobra knjiga uvijek predstavlja tajna vrata u drugi svijet. Pisac Mac Barnett je upravo tako nazvao svoj govor na TED-u u kojemu govori o tome kako se fikcija iz knjige fluidno prelijeva u stvarni svijet i kako, iako znamo da fikcija nije istina, vjerujemo da ona to jest. Prekrasan govor, pogledajte.

17

pet

10/14

2. Haiku susret u Delnicama

budan.blog.hr


2. Haiku susret u Delnicama


2. HAIKU RECITAL DELNICE 2014.

25. listopada 2014.

PROMOCIJA ZBORNIKA HAIKU RADOVA „ OJ, DELNICE, GRADE POD PETEHOVCEM „

Poštovani haiku pjesnici, dragi prijatelji !
Na prvom našem susretu u Delnicama 2013. godine i u mnogim kontaktima nakon toga nametnula se ideja o drugom susretu. Udruga „Goranski koraci“ raspisala je natječaj za haiku poeziju po kategorijama odrasli-učenici i temom planina-snijeg. Mnogobrojni vaši prekrasni radovi našli su svoje mjesto u zborniku radova, kao naravno i svi nagrađeni autori, te ovom prilikom uz susret, izmjenu iskustava i druženje, svi zajedno ćemo prisustvovati promociji prvog haiku zbornika prispjelih radova na našem području. Dakako, svako ukoričeno djelo raduje, ono je poput rođenja djeteta. Ono je nagovještaj nečeg novog, nečeg što veseli, oplemenjuje i obećava. Ono je početak, razvoj i budućnost ,uz želju bez kraja i zauvijek . S takvim željama i mislima u našem Gradu Delnicama zajedno ćemo se radovati uz zbornik haiku radova „ Oj, Delnice, grade pod Petehovcem „
Kao domaćini i organizatori htjeli bismo dati nekoliko važnih informacija, naputaka, sugestija, kako bi vaši dolasci i odlasci, boravak i druženje bili dio ugode i lijepog sjećanja na naš susret.
Krenimo redom: prijevoz ( vlak iz Zagreba – za one koji bi došli vlakom)- polazak s glavnog kolodvora Zagreb 7,50 ( uz ugodnu vožnju i druženje, pokoju napisanu pjesmu ) dolazak u Delnice u 11.20. Za one koji ne poznaju grad slijedi (telefonski poziv Slavice ) doček i zajednički odlazak na mjesto susreta.
12,00 sati – doček gostiju u restoranu „ Tron „ Delnice – Supilova 45
13,00 sati - razgled turističkih destinacija u Gradu Delnicama – knjižnica i čitaonica Delnice u proslavi 140. godišnjice svojeg postojanja - izložba hajgi, šetnja gradom- Kuća Rački, Popovićev mlin
14,30 sati ručak u restorani „ Tron „ Delnice
15,30 do cca 17, 30 sati 2. HAIKU RECITAL DELNICE 2014.
18,14 sati polazak sa željezničkog kolodvora Delnice za Zagreb – dolazak u Zagreb glavni kolodvor u 21,00 sat
Mjesto održavanja susreta: Delnice
Mjesto okupljanja : Restoran „ Tron „
Razgled grada : 13,00 sati do 14,30
Ručak: 14,30 sati restoran „Tron“ Delnice
Recital-promocija zbornika: Radnički dom Delnice

Poštovani, molim da cijenjene prijave za 2. haiku susret učinite kod predsjednice Udruge“ Goranski koraci“ Slavice Grgurić Pajnić ( organizator ) na mob 098 448 314 ili mail: gorancica56° gmail.com.
Osim prijave molim zatražite i sve druge informacije kao i dogovore u svezi drugih načina dolaska u Delnice ( autobus, osobni automobil i slično. Pošto su ulice u rekonstrukcijama svakako ćemo dati i naputak za parking. Kod prijave treba potvrditi, ukoliko ste zainteresirani i rezervirati ručak ( po veoma povoljnoj cijeni-juha, pohano meso, salata, krumpir )u iznosu od 30,00 kn po osobi koju plača učesnik susreta. ( za vegetarijance i slično, za istu cijenu će pripremiti meni po dogovoru )
Napomena: dragi haiku pjesnici i pjesnikinje, dragi najmlađi učesnici recitala, čast nam je priopćiti da su svi autori , odlukom cijenjene komisije i razloga prvog zbornika radova na ovom prostoru ( koji su poslali svoje radove ) zastupljeni u zborniku, odnosno uz to podijeliti ćemo prvu nagradu, dvije druge i tri treće nagrade za odrasle kao i za učenike po temama planina i snijeg ukupno 24 nagrade. Na prijedlog predsjednice udruge „ Goranski koraci „ proglasiti ćemo i pjesmu zbornika- susreta recitala 2014. godine, te će toj pjesmi i autoru iste pripasti posebna nagrada.

Veselimo se susretu u Delnicama, zagrljajima sa prijateljima, lijepim sjećanjima i nadasve recitalu haiku pjesništva, koji je ove godine inspiriran temama snijeg i planina i prekrasnim pogledom iz Petehovca na naš grad u zagrljaju zimskog dana, kako govori i omotnica našeg zbornika.
Sa svim informacijama do tada stojimo na raspolaganju ,
sa poštovanjem Udruga „ Goranski koraci „


Slavica Grgurić Pajnić

--------------------------

lp, borivoj

Wanted

anarhandjeo.blog.hr


Nauči me lijepom ponašanju,
kako da se lijepo izražavam
žvačem hranu zatvorenih usta,
i širom zatvorenih očiju,
u daminom društvu.

Nauči me kako da te volim
ja sam dobar učenik,
kad neki predmet volim;
nauči me kako
da umjereno izgaram u strasti,
lijepo molim.

Moji maniri su samo goli,
Iskreni,
I ne baš pretjerano profinjeni,
Jedino su tako uspjeli preživjeti;

Na ulici,
Trebam finu damu,
Baš poput tebe,
Da me nauči
I ja da budem fin,
I samo za njezine potrebe;

Ne znam se ponašati
bez nje(njezine uzice):
upadam u nevolje,
pijem, tučem se;
ne drogiram se više, a ni manje.

Trebam ju da mi pomogne
da povratim ljudskost,
da se vratim u civilizirano stanje...
jer podivljam,
predugo ostavljen bez nje,
moje gospe.

>;)-->


PLAY ME!!!

16

čet

10/14

prioriteti.

acinderellastory1.blog.hr

shvatila sam da sam dala šansu sebi i njemu.

ali isto tako vidim da sam tu šansu dala u granicama,u svim mogućim okvirima i da sam postavila previše kriterija.

a netko drugi ne zaslužuje ne imati šansu u potpunosti samo zato jer si ti bio odvratno govno.
slažeš li se?

e pa ja se slažem.


možete li zamisliti da se netko probudi jako ran dok je vani još uvijek mrak. dok još nije ni svanulo. možete li zamisliti da se netko probudi, a vani je kiša ...
možete li vjerovati da se netko stvarno probudi rano ujutro prije svitanja dok je vani kiša samo kako bi vas došao vidjeti, poželjeti vam dobro jutro i poljubiti vas?


ne, ja to nisam mogla zamisliti,
ali je on to napravio.



- eto to ga čini drukčijim od tebe. čini ga drukčijim to što je on vrlo jasno dao do znanja što mu je prioritet,

dok sam tebi bila samo opcija.




Vikram Seth: "Prikladan momak"

bookeraj.blog.hr

Neko vrijeme nisam objavljivala na blogu, dijelom zato što nisam imala inspiracije, a dijelom i stoga što sam čitala nešto zahtjevnija (u smislu: obimnija) djela, za koja mi je nužno trebalo vrijeme za čitanje i razmišljanje o njima.

Prvo od takvih je trilogija „Prikladan momak“ indijskoga pisca Vikrama Setha. Djelo se sastoji od tri romana koji se čitaju zajedno – „Kišni paviljon“, „Sveta rijeka“ i „Svadbeni sari“. U djelu kojega kritičari nazivaju indijskim „Ratom i mirom“ susrećemo se s okruženjem indijskoga potkontinenta u razdoblju nakon 1951. godine, kad su britanski kolonijalisti prepustili upravu državom Indijcima, te nakon što je počinjen atentat na Mahatmu Ghandija i nakon što je na njegovo mjesto, kao premijer Indije, zasjeo Nehru. U to vrijeme, Indija je još uvijek feudalna država s rascjepkanim posjedima u vlasništvu pojedinih radža i zemljoposjednika.

Ipak, čitatelj ulazi u priču jednim vjenčanjem. To je velik dan za obitelj Mehra, čija je matrijarhica, gospođa Rupa Mehra, zadovoljna svojim izborom supruga za kćer Savitu, jer se radi o Pranu Kapuru, sinu pokrajinskog ministra financija pokrajine Purva Pradeš (pa čak i unatoč tome što su zločeste tetke komentirale da je Pran nažalost ipak previše „tamnoput“). Osim nje, gospođa Rupa Mehra ima i sina Aruna, koji sa snahom Minakši, iz obitelji tamošnjeg uglednog suca Ćaterđija, živi u Kalkuti, a s njima živi i neoženjeni sin Varun, dok je najmlađa kćer Lata još uvijek s majkom.

S druge strane, obitelj Kapur osim ministra Maheša Kapura, koji se upravo nalazi u proceduri donošenja zakona kojim će se svim zemljoposjednicima oduzeti posjedi, raspolaže i nekim drugim članovima – Pran je profesor književnosti na sveučilištu u njihovu rodnom Brahmapuru, njegova majka je domaćica koja je sa svojim suprugom bila borac za probitak Kongresne stranke (stranke Mahatme Ghandija), ali sad uživa u svom životu domaćice, te kćer Vina, koja je udana za obućara i trgovca Kendarnatha Tandona, s kojim ima sina Bhaskara, devetogodišnjaka izrazito zainteresiranog za čari matematike. Ne smijemo zaboraviti niti Mana Kapura, Pranovog i Vininog brata, čija tragična ljubavna priča s pjevačicom narodne indijske glazbe, Saidom Bai, počinje upravo u noći Pranova i Savitina vjenčanja.

No, tragičnih ljubavnih priča ne nedostaje i na drugim frontama – nakon što je udala Savitu, gospođa Rupa Mehra ozbiljno planira izabrati prikladnog momka i za svoju mlađu kćer, Latu. Međutim, Lata ima i vlastite planove, ili bolje rečeno, vlastitu sudbinu, koja je natjera da se zagleda u studenta Kabira, ali s kojim ni na koji način ne može ostvariti ljubavnu vezu, jer je Kabir zbog svojih osobina definitivno neprikladan momak. Vidjevši svoju priliku, počinju joj se udvarati i pisac Amit Ćaterđi (brat Latine šurjakinje Minakši, koji živi sa svojim bratom Dipankarom, zanesenim filozofom, i sestrom Kakoli, djevojkom iz indijskog visokog društva, te svojim roditeljima), ali i self-made-man Hareš Khana, smiješno odjeveni, prizemljeni poslovođa u tvornici cipela, koji je pristupio upravo gospođi Rupi Mehra i svoje udvaranje prema Lati počeo upravo u odnosu na njezinu majku.

U pozadini cijele priče autor nam neprestano prenosi događanja iz društvenog, političkog i vjerskog života Indije u tom razdoblju. Tu zemlju, naime, potresaju neprestani nemiri, koji izviru iz arhaične klasne (kastinske) podjele te potrebe za promjenom, novim političkim strujama – socijalizmom i nacionalizmom, ali i iz vjerskih podjela na hinduse i muslimane, jer muslimanska manjina (koja je odjeljivanjem Pakistana od Indije dobila svoju državu) neprestano traži svoja prava u Indiji, a neki osobito krvavi povijesni događaji, poput istovremenog održavanja dvaju vjerskih blagdana koji su rezultirali masakrom i progonom, svjedoče o težini tih podjela. Osim toga, autor dotiče i pitanje „nedodirljivih“ i njihovih prava, s čime se osobito susreće Man Kapur na svom proputovanju kroz ruralnu Indiju u pratnji učitelja jezika urdu, Rašida Khana.

Malo je reći da je ovo djelo (koje je Vikramu Sethu donijelo svjetsku slavu) ogromno – „Kišni paviljon“ ima 494 stranice, „Sveta rijeka“ 638 stranica, a posljednji dio, „Svadbeni sari“, čak 718 stranica. Ipak, kako nisam mogla donijeti sud o romanu a da nisam pročitala sva tri dijela, s obzirom da su dijelovi međusobno povezani i da čine jednu logičnu cjelinu, odlučila sam napisati nešto o trilogiji, a ne o svakom pojedinom njezinom dijelu.

U konačnici, svidjelo mi se, iako je, po indijskom običaju, blagoglagoljivo. Ljubavne priče koje se događaju u romanu su ljupke, u likove se čitatelj lako može zaljubiti, pa se vrlo brzo i lako može prelijetati preko stranica. Stoga nije čudo (a ni sama se ne bih bolje izrazila) što je The Times o romanu napisao: „Nađite vremena za ovaj roman. Pravit će vam društvo do kraja života.“, a u Guardianu je o romanu rečeno: „Ovaj je roman dugo, slatko i besano hodočašće kroz život.“ Toplo preporučujem.


278. ČUJEM DA JE DANAS SVJETSKI DAN BORBE PROTIV MENINGITISA PA, PROMATRAJUĆI I PROMIŠLJAJUĆI, ZAKLJUČUJEM DA NIJE DOBRO SVE ŠTO ČOVJEKU DOĐE NA PAMET…

b-612.blog.hr

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da su ga zadržali na policiji.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Najobičniji nesporazum…
Zamolio me je da odem po njegov auto pa da dođem po njega.
Čim je sjeo na suvozačevo mjesto duboko je uzdahnuo i upitao me:
– Misliš li da sam ja psihički bolestan?
– Nemoj mi, Nenade, to raditi. Znaš da ne znam lagati, a ne mogu reći ni ono što mislim.
– Optužili su me da sam psihički bolesnik.
– Kaj je bilo?
– Znaš da je Nives pokrenula tribinu „Tragedija genija“ o velikanima koji su živjeli ispred svog vremena. Kad se ona udala za Pijanog Romana i posvetila sasvim njemu i djeci, tribinu je preuzeo njen brat Yves.
– Znam.
– Danas je bila tribina o Oscaru Wildeu. I ja sam bio na tribini.
– Problematično je to što se družiš s Nives i njenim bratom, ali to ipak nije psihička bolest.
– Najprije je jedan tip govorio o Wildeovom simbolizmu pa neki drugi o tome je li Oscar Wilde doista umro u Parizu od meningitisa ili je ubijen.
– Kakve to veze ima sa policijom i psihičkim boleštinama?
– Nakon toga je slijedila glazba. Yves je rekao da bi bilo dobro da pustimo neku pjesmu u kojoj se spominje Oscar Wilde.
– Ima logike.
– Jura iz puzzlerije mi je posudio staru ploču na kojoj je pjesma u kojoj se spominje Oscar Wilde.
– To je protuzakonito?
– Kad je krenula pjesma ustao se neki tip iz publike i počeo vikati da je tribina bez veze jer se nije dovoljno istakla činjenica da je Wilde homoseksualac, a to je ono što je najznačajnije kod njega. Yves ga je zamolio da se smiri, ali ovaj mu je prišao i zviznuo mu pljusku. Onda je povikao da je pjesma koju slušamo homofobna i krenuo prema tehnici. Budući da sam se uplašio da će razbiti Jurinu ploču stao sam ispred njega i zapriječio sam mu put. Frajer me je pokušao odgurnuti, a kad je drugi put nasrnuo dočekao sam ga šakom i srušio na pod.
– Šokantno.
– Onda su me priveli pod optužbom da sam homofob. Navodno je tip kojega sam složio na pod aktivist homoseksualnih udruga.
– I što ćeš sada?
– Ništa. Pustili su me.
– Zašto?
– Zato jer sam ga udario u samoobrani. Tip je nasrnuo na mene, a u rukama je imao i hladno oružje.
– Kaj je imao?
– One škare za rezanje žica. Ne znam kako se zovu. Cvajcangle ili tako nekako…
– Cvikcangle?
– Cvakcangle?
– Cvakcingle?
– Cvakcige?
– Cvikcage?

Zašto ljubav boli


Uspomena na predivnu večer...

knjigoljub.blog.hr




Želite li
osjetiti
malo atmosfere
s jučerašnje
promocije romana
'Major Tom'
Karmele Špoljarić
(izd. Hena com)

klikajte ovdje




Jedna sa svim sudionicima:


s desna na lijevo : Jagna Pogačnik, Karmela Špoljarić, Nermina Husković, Vesna Tominac Matačić i moja malenkost



15

sri

10/14

Još malo o riječima na hrpi

semiramidinvrt.blog.hr

Jako volim čitati. Nekada imam više vremena za taj svoj dragi hobi, nekada manje. Postoje periodi kada sumanuto čitam knjige, doslovce gutam jednu za drugom, a postoje i periodi dugi po nekoliko mjeseci kada knjigu jedva da uzmem u ruke. Ipak, to nisu periodi suše i apstinencije, tada obično pojačano čitam različite portale, vijesti, kritike, osvrte i slično. Znam da mnogi zaziru od pametnih telefona, ali mene moj upravo spašava u ovakvim situacijama, pogotovo na svakodnevnim putovanjima prema poslu i natrag.
Dakle, volim raznolikost. Pratim različite (uglavnom strane) popularno-znanstvene portale, pratim i nekoliko DIY blogova sa šarolikim izborom tema, volim čitati kolumne sa svih strana svijeta, ali i naše domaće… Guardian i BBC često imaju dobre analize tema koje me zanimaju, a i Wired mi se prilično sviđa sa svojim izborom tema. U svakom slučaju, čitam svašta. Međutim, jedna me tematika konstantno bode u oči, podbada, unosi nemir i to puno češće kod nas nego kod stranih portala koje pratim.
To bi bile vijesti i novosti iz kulture. Ne vijesti same po sebi, već stil pisanja naših novinara, kolumnista i spisatelja.
Znači to je nešto što se provlači od analize izložbe koja vas možebitno zanima i želite otići u muzej pa se pripremate tako da pročitate nešto o samoj izložbi na stranicama muzeja do najobičnijih književnih, glazbenih i inih kritika. Ono, uglavnom što možete pročitati su verbalni proljevi.

Autor na svojim crtežima defragmentira možebitnost postojanja i kroz svoju unutarnju borbu pruža svijetu viđenje stvarnosti na samo sebi svojstven način…

Bla bla, truć srać. Znači ovu rečenicu sam ja sad izmislila, ali kužite o čemu pričam. To je to. To je taj stil.

Primijetila sam da taj određeni stil njeguje većina koja se bavi temama iz kulture u Hrvata. Da, generaliziram, ali ubijte me sad, to je uglavnom tako. Recimo, relativno često čitam novine, a kada me neki naslov sa tih kulturnih stranica privuče da ga pročitam, u 90% slučajeva na pola odustanem od čitanja, u 9% se prisilim pročitati do kraja, a 1% tekstova uspijem pročitati jer su manje-više napisani razumljivo.
Dakle nije mi jasno to kićenje teksta, kao da se autori natječu sami sa sobom ili cijelim svijetom (teško je odlučiti) kako bi napisali što kićeniji tekst sa što više verbalnih ispada. Pokušavaju valjda dokazati kako oni koketiraju s riječima kao Tiger Woods s palicom za golf.
Ali ono, shvatili smo. Fulekstrauber ste pametni. Znate puno kompliciranih riječi složiti u rečenicu koju samo vi razumijete. Ajmo jedan spontani aplauz.
Sada će mi netko reći da ja ne razumijem kulturu i da tu uglavnom trkeljam gluposti. Pa dobro, možda i je problem u meni, ali ja nekako volim misliti da je u njima. naughty

Rijeka još s Kičmom

nachtfresser.blog.hr

Usprkos svim peripetijama i uobičajenom neizvjesnošću upravo se u Rijeci odvija još jedan sajam knjiga "Kičma". Uz izložbeni prostor u HKD-u i na Korzu svakodnevna su gostovanja autora na brodu hotelu Marina, književnom kafiću "Dnevni boravak" i još par mjesta. Budući da organizatori između ostalog prate moj blog gosti književnici se ove godine hrane u meksičkoj bodegi, mom standardnom izlazištu.
Jučer je jedna od gošći bila Milana Vuković Runjić i to u kafiću Hotela Neboder. Iako je ulaz psima kao i na našem najjačem sajmu knjiga u Puli dopušten, koliko znam nije, od bitnijih, na zagrebačkom, na velesajamskom blatu, organizator ne može garantirati za prostore u kojima se odvija program, pa Jin i ja nismo ni pokušali ući slušati književnicu koju dugo ne pratim, u prvoj fazi mi se nije sviđala jer je preveliku važnost pridavala seksu, kažu da je jučer bilo zanimljivo.


''DUŠA ANĐELA'' - moja 6. samostalna zbirka poezije

shadowofsoul.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Poeziju pišem od 1969. godine kad sam napisala moje prve tri pjesme i od tad se nisam zaustavila.

Ova knjiga je zapis mojih najdubljih misli i posvećena je mom suprugu Davoru. Pjesme su pisane za Onu stranu, za svijet gdje žive Duše, za povratak svake Duše Kući... Dakle, Ona strana znači - kad Duša napušta tijelo i odlazi Kući, u svoje sfere postojanja, u druge dimenzije, čovjekova Duša u dubini sebe zna, da se mora vratiti Kući. Vratiti se Kući, znači otići Bogu i tamo provesti 100 godina ljudskih, što je Duši tek 1 godina i onda Duša odlučuje u koga će se inkarnirati... Takvim razmišljanjima sam posvetila cijelu tematiku ove knjige “Duša anđela”....

Ova šesta zbirka pjesama, «Duša anđela», nastala je u razdoblju od 24.3. do 27.9.2014. godine, kao posebna cjelina, tematski neovisna od prve knjige poezije „Sjena duše“, druge knjige „Predvorje bijele tišine“ i davno napisane, a tek nedavno objavljene knjige poezije moje mladosti „Gola žena“, kao i knjige „Plesač na žici“ i „Na trgu ptica“ i čini šest mjeseci zapisivanja mojih razmišljanja o nekim duhovnim temama, koje su me oduvijek zaokupljale u živoj mašti, dok sam čitala bajke, a kasnije to isto gledala u fantasy i science fiction filmovima i time potvrđivala ono što sam oduvijek znala u duši – anđeli su oko nas, duša im svaki puta zadrhti kad se zabrinu za nas.

R E C E N Z I J A

''Čemu se tijelo daje umoriti i slomiti ili možda naše Srce zatvori knjigu života, položi je na Svetu ruku, da bi se opet stvorilo svježim u novom savršenstvu?

Hoćemo li čuti posljednje otkucaje stare ure u svečanoj tišini ili će nam lik mramornog anđela pružiti ruku nakon svega zemaljskog, kad naša čista Duša prijeđe preko praga na kojem ostavlja tijelo, a krene do oltara i ugleda svoju sliku?

Posljednji dan prelistava godine i prolazi životom zemaljskog puta, ali ne do kraja, već do samog početka kad bosonogo tijelo od jučer, postaje Duša od danas.

Tada Duša pronalazi krunu u susretu savršenstva.

Prolazeći mislima do veličanstvenog trenutka, spisateljica oslikava poteze svjetlosti umiranja, skidanjem okova koji je vežu o Zemlju, pronalaska nebeskih putova do izvora novog života Duše.

Skinuti koprenu sa zemaljskog života, tijela, u kojem tinja želja za vječnim sjedinjenjem u susretu:

„...Odabrana sam da ponesem svjetlost ove duše kroz zemaljska pusta polja,...
....Tamo gdje spavaju kosti odavno zamrlih života.“

Vječni život, budućnost...

Povratak Duše na već življeno, oplakivano sa čežnjom, kada se usne otvaraju samo spokojnim dušama.

Odanost duša ovozemaljskom svijetu je nepoznata, pročitajmo posljednje večeri naših snova, stihove spisateljice što prekidaju tišinu.''

Mirjana Pejak-Peki, pjesnikinja

knjiga se besplatno može preuzeti na donjem linku:

http://www.digitalne-knjige.com/varga6.php


Image and video hosting by TinyPic


13

pon

10/14

drama

zahira.blog.hr

(PROLOG) Dvije su zaljubljene siluete
okupane srebrom mjesečine;
(PARODA) ja zaljubljena sam u strast
a ti u moje postojanje.
~~~
(UVOD) Dug je put do kraja
al' već mu osjećam blizinu.
(ZAPLET) Neizvjesnost je odavno tu
(KULMINACIJA) a ti bi - da odem od sebe!
~~~
(PERIPETIJE) "Nešto je jebeno
na ovoj skici autoportreta!
(RASPLET) Čuješ, nemoj tresnuti vratima
na odlasku...
(KRAJ) Nisi čuo, izgleda."



Paulo Coelho: Jedanaest minuta

indijanka-vegetarijanka.blog.hr

Roman na 219 stranica koji prati djevojku Mariju, Brazilku, koja odlazi u Ženevu u Švicarsku s obećanjem da će postati plesačica, a kasnije završi kao prostitutka. Knjiga je napisana na osnovi stvarne priče žene koja je danas udana, živi u Lausannei i ima dvoje djece.

Priznajem, prije kojih petnaestak godina, kada je Coelho postajao popularan, njegove sam knjige gutala kao lepinje s koprivom, nisam mogla prestati čitati. Ovu sam knjigu, međutim, pročitala s naporom. Na momente mi je čak i išla na živce i pomišljala sam da je neću pročitati do kraja. Radi se o tome da je sve predvidljivo, čak je i kraj tipičan, kao iz nekog lošeg ljubića, a sve je upakirano u neku filozofiju o tome kako treba biti dosljedan, nadati se i vjerovati i, dakako patiti se pri tom, što mi, obični smrtnici već jako dobro znamo, ali opet kao da tražimoo potvrdu da je to tako.

U ovoj njegovoj knjizi se dobija i opis nekoliko eksplicitnih scena seksa, to je valjda utjecaj sve ove silne seksualne književnosti koja se razvija posljednjih nekoliko godina pa je morao i on to ukomponirati u svoju knjigu, da bude u trendu. Osim toga, i naslov je vezan uz seks – Marija, naime zaključuje da se seksualni čin svodi na jedanaest minuta, osim ako nema one unutarnje svjetlosti između para pa to onda može trajati u nedogled ili se, pak radi o nečemu sasvim iznenadnom i neobičnom pa se u takvom također može dulje uživati, što ona iskusi u sado mazo odnosu.

Čitajući knjigu razmišljala sam o Coelhu, o njegovoj popularnosti. On je danas 'fenomen masovne kulture'. Ima ga posvuda. Čak i na Jani, koja sada nije samo 'voda' već 'voda s porukom'. A ono što on nudi zapravo su lijepe riječi, nešto što lijepo zvuči, a kad se malo dublje nad tim zamisliš, vidiš da to sve uopće ne drži ni 'vodu' ni 'vodu s porukom'. Razlog njegove popularnosti vjerojatno leži u sljedećem – velika većina ljudi je površna, zato im i paše to što im on površno poručuje, bitno je da je lijepo, ali što iza toga stoji ili ne stoji, manje je važno jer će i ovako i onako doći neka druga, zanimljivija poruka.

Novi dokazi inertnosti vodstava udruženja pisaca

knjigoljub.blog.hr




O inertnosti i nebrizi vodstva HDP-a za dobrobit svoga članstva već sam više puta pisao, a oni su prošloga tjedna dodatno potvrdili da je takvo moje mišljenje opravdano :

Naime, HDP je nedavno utemeljio novu književnu nagradu 'Janko Polić Kamov'.

Poziv za prijavu na taj natječaj na svoje web stranice su stavili 09.10.2014. a rok za prijavu na natječaj istječe 10.10.2014.

Treba li tome uopće ikakav komentar?

Naravno, oni će se pravdati kako su mailom poslali obavijest o nagradi na puno adresa, ali navedeni je slučaj nova potvrda da HDP svoje web stranice smatra nužnim zlom.
No, drukčije nije ni s DHK-om.

Eto, da potkrijepim to moje razmišljanje :

prije tjedan-dva objavljeni su rezultati natječaja Ministarstva kulture za financiranje neprofitnih medija, a koji su dodatni primjer nedovoljne brige strukovnih udruženja pisaca i književnika za dobrobit svoga članstva. Naime, oba hrvatska udruženja pisaca imaju svoje web stranice. Međutim, te stranice oni doživljavaju kao nužno zlo (što je očito već i iz nebrige za njihov dizajn, jer su stranice obaju društava neatraktivne i nepregledne, te sadržajno vrlo siromašne) i ne vide ih kao platformu za dodatnu promociju rada svojih članova, niti u njima prepoznavaju potencijal i mogućnost da ih pretvore u medij na kojem bi pisci mogli pisati i zarađivati dodatni honorar.

Na temelju čega tako zaključujem?

Na temelju toga što niti DHK niti HDP nisu iskoristili natječaj Ministarstva kulture za financiranje neprofitnih medija da na njemu za svoje članstvo osvoje od 70.000 kuna do 250.000 kuna koliko najbolje ocjenjenim neprofitnim medijima Ministarstvo godišnje dodjeljuje za njihov rad.

Inertna i nezainteresirana za dobrobit svoga članstva, vodstva HDP-a i DHK-a nisu se niti prijavila na taj natječaj, iako kao neprofitna udruženja građana zadovoljavaju uvjete natječaja, a s obzirom na članstvo koje okupljaju, na natječaju bi vrlo vjerojatno prošli.

Nažalost, vodstvima tih društava ni na pamet ne pada web stranice svojih udruženja pretvoriti u kvalitetan internetski medij na kojem bi njihovi članovi (pisci i književnici) objavljivali svoje novonapisane tekstove i za to bili plaćeni iz sredstava dobijenih ovim natječajem.




Statistika

Zadnja 24h

18 kreiranih blogova

459 postova

704 komentara

379 logiranih korisnika

Trenutno

15 blogera piše komentar

44 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se