novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

11

čet

09/14

prolazi četvrtak, i dolazi.

evezmajevska.blog.hr

godina kao
ne zaboravi.
ničemu
ni dlaka zvijeri
ne može ništa.
iz potekle
bezbožnosti
poraz je blažen,
kako je
kapiti po
koži
derača.
niz
dobrotu,
obećanja,
mrak,
poklonio se
crijevima,
mir.
na prijestolju,
opet,
mir.
nisam zaboravio
kako u sretna
groblja
koja znaju biti
za sebe
pokojnik i zdravo,
amen,
polaže moj
stih.
i diže spomenik.
diše me
kao da mrtvih
nema.
da ga na slamku
pijem
nisam zaboravio
ni kao žena.
ni bor bez svijesti,
ni mrva bez jauka.
ničem' se ne radujem.
sve bi,
da mi prospu
obraze,
isuše krv iz očiju,
zvijeri,
prokleta nek' sam.

9/11 - uspomene s mjesta zločina

lakozapaljivo.blog.hr

Napadi na tornjeve u New Yorku 9.11.2001. ne prestaju me fascinirati ni nakon trinaest godina. Zapravo, kad bolje razmislim, značajan dio moje akademske karijere vezan je za ovaj događaj, jer sam o njemu mnogo puta pisao, od seminarskih do znanstvenih radova, neprestano analizirajući različite ratne, političke, psihološke, sociološke i kulturne aspekte događaja koji je, kao ni jedan drugi posljednjih 50 godina, promijenio tok povijesti. 9/11 fundamentalno je promijenio geopolitičke, ekonomske i kulturne uzorke povijesti. S trenutkom otmice zrakoplova od strane Muhameda Atte i još dvadesetorice, odnosno s trenutkom eksplozija i, važnije, rušenja i potpunog fizičkog rasapa WTC-a kao simbola svjetskog poretka, ušli smo i otad živimo u periodu kontroliranog kaosa. Snaga simbolike tog događaja jedva da se može opisati. Iz političke perspektive poništena je ili barem kritično usporena predvidljiva vizija svijeta kao utopije liberalnog demokratskog društva izazvanog silama religijskog fundamentalizma; globalna ekonomija bila je teško pogođena zatvaranjem burzi, zračnog prometa, rastom američkog duga i golemim troškovima Bushevog "rata protiv terorizma" (864,82 milijarde dolara) koji je za posljedicu imao nemogućnost kvalitetnog odgovora na recesiju 2008. i prelijevanja na ekonomije ostalih država; geopolitički, dogodila se jedna od najvećih sramota u ratnoj povijesti, invazija na Irak temeljena na laži o posjedovanju i Sadamovoj namjeri upotrebe nuklearnog oružja te rat u Afganistanu, da ne govorim o današnjim posljedicama destabilizacije regije. Ipak, najveća šteta i, iz perspektive terorista Al Qaede najveća pobjeda, bila je psihološke naravi; svijet je odjednom postao svačiji za uništenje, svatko je odjednom zahvaljujući tehnologiji postao gospodar svačije sudbine. Putnički avion postao je oružje kojim se mijenja tok svjetske povijesti. Mobiteli, zahvaljujući kamerama visoke rezolucije, postali su najstrašniji ratni alat jer je sad svatko dobio mogućnost da singularan događaj - poput, primjerice, prizora rušenja nebodera, udara aviona u zgradu ili rezanja ljudske glave - zauvijek zabilježi te posredstvom interneta praktički prenese svim ljudima na svijetu. Na tom se mjestu pokazuje zastrašujuća moć interneta: jedan singularni događaj, jedna instanca straha s kojom se čovjek u normalnim okolnostima može suočiti i prevladati je, odjednom beskrajno se umnaža i stvara teror slike odvojen od terora samog događaja. Međutim, o ovim sam stvarima već ranije mnogo puta pisao pa nema potrebe da se ponavljam. Ako vas zanima, možete pročitati i post u arhivi. Sad bih htio podijeliti jednu osobnu priču vezanu uz 9/11 koju do sada nigdje nisam zapisao, a čini mi se da je vrijedna barem kao bilješka.

Točno dvadeset dana prije 9.11.2001. bio sam u New Yorku, na južnom tornju World Trade Centera. Prijatelj i ja završili smo višemjesečnu praksu u jednom restoranu u državi Connecticut, spakirali se i krenuli natrag za New York na let za Zagreb. Dan prije leta proveli smo u pratnji lokalca koji nam je htio pokazati gradske znamenitosti. Sjećam se ulaska u tu zgradu i osjećaja koji te obuzima zbog same monumentalosti tog zdanja. Zgrada je bila babilonski veličanstvena, nedodirljivi simbol hegemonije i moći Zapada, sve ono zbog čega će i pasti dvadeset dana poslije. Zapravo, čini mi se da je stajala kao neka vrsta kurčevitog, falusnog simbola kapitala i načina života, erekcija od betona, čelika i stakla, dvorac u kojem nevidljivi gospodari svijeta upravljaju sudbinom svjetske sirotinje. Ušli smo, kupili karte i stali u golemi red u kojem se čekalo 45 minuta na ulazak u lift koji je vozio na 110. kat. Napredovali smo doslovce metar u minuti laktareći se i gurajući se u masi ljudi različitih rasa, podrijetla i tjelesnih mirisa, i tada sam razmišljao kako u slučaju terorističkog napada ili požara nitko ne bi imao ni najmanje šanse za preživljavanje, jer bi kretanje takve mase ljudi u najboljem slučaju završilo stampedom u kojem bi tek rijetki preživjeli, a u najgorem slučaju gušenjem ili smrću od eksplozivnog udara vrelog zraka ili udara letećih predmeta. Nisam obdaren proročkim sposobnostima, već me na takvu misao potakla dobro mi poznata činjenica da je Ramzi Yousef 1993. već pokušao srušiti tornjeve zaletjevši se u podnožje zgrade u kamionu punim eksploziva. Napokon smo ušli u lift koji nas je odveo na vrh. Tada sam prvi puta u životu doživio istinsku klaustrofobiju, jer se nisam mogao osloboditi misli da se s najmanje 40 drugih ljudi nalazim u čeličnoj kutiji koja visi nad zračnom provalijom visine 417 metara iznad zemlje. Više me puta oblio znoj tijekom te začuđujuće kratke vožnje. Lift se napokon zaustavio u Sky Lobbyu na 44. katu, odakle smo se premjestili u drugo dizalo koje je vodilo na 92. kat. Kad smo konačno došli na vidikovac, veliku pravokutnu betonsku platformu koja je izgledala poput omanjeg dječjeg igrališta, moj osjećaj nemoći višestruko se povećao. Od provalije nas je dijelila, tada mi se činilo, premda željezna, poprilično tanka i krhka ograda, a kad sam pogledao u dubinu, prestravila me spoznaja da se ljudi jedva vide, da se pomiču oku nekom jedva primjetnom mravljom dinamikom, da su kroz slojeve magle i smoga nespoznatljivi kao točke na poentilističkim slikama. Taj trenutak suočavanja s dubinom takve visine istovremeno je i užasavajući i opojan, jer povlači kontradiktorne okidače; s jedne strane tijelo poziva na bijeg, panično uzmiče od opasnosti i opire se svakoj racionalizaciji; um, s druge strane, odjednom počinje pojačano istraživati, opija se gravitacijom, postavlja stotine "što ako" pitanja. Mislim da većina ljudi, suočena s takvim prizorom, postavlja sebi pitanje poput "Što ako padnem?" ili "Kakav je osjećaj padati s te visine?". Postavio sam ga i ja tada sebi, pokušavajući dočarati kakvo bi moglo izgledati iskustvo takvog pada. Godinama poslije sam se prisjetio tog pitanja kad sam slučajno, surfajući internetom, naletio na tužnu fotografiju osobe kako pada s te iste zgrade u, čini mi se dok je danas promatram, nevjerojatno akrobatskoj figuri: nogu savršeno pravilno ispruženih u koljenima i stopala okrenutih prema nebesima, ta je nesretna, zbog nečega mislim žena iako je nemoguće sa slike razaznati spol, dočekala svoj užasan kraj u estetski besprijekornoj pirueti skakača u vodu.



Čitavo vrijeme boravka na toj doista posebnoj terasi osjećao sam slabost u nogama i nesigurnost sličnu onoj koju ljudi dožive pri putovanju brodom, neko blago pijanstvo udova koje me neprestano tjeralo da potražim stabilnije tlo pa sam ostatak posjete proveo sjedeći na podu terase, i to u njenom samom centru, što dalje od bezdana koji je zjapio u blizini. Pri odlasku sam gledao gotovo isključivo u sivo popločani pod hodnika pod sobom, a osjećaja prisutnosti bezdana sam se riješio tek po spuštanju na njegovo dno, na užurbane, divlje i automobilima zakrčene ulice Manhattana. WTC je otada u moj svijesti predstavljen dvama simbolima kao prostoro-vremenskim i sudbinskim proturječnostima: babilonskom kulom kao simbolom moći koji je pao zbog kulturno-civilizacijskih konflikata svjetova nesposobnih međusobno se sporazumjeti te bezdanom koji se pojavljuje kao neka vrsta negativa babilonske kule, negativnim poniranjem tornjeva u zemlju koji su propali onoliko duboko koliko su bili propeti visoko.

Na mjesto događaja vratio sam se 12 godina poslije, u travnju prošle godine. Bio je hladan i kišovit, poprilično mračan dan, iako je tek bilo prošlo petnaest minuta iza podne. Iskrcali smo se djevojka i ja iz podzemne željeznice na stanici World Trade Center te se uspeli na Church street. Prizor na koji smo naišli doživio sam kao neku vrste potvrde prikladnosti moje gore opisane asocijacije: na mjestu gdje su se nekad nalazili temelji zgrada sada leža dva arhitektonski dizajnirana bezdana, praznine optočene mramorom u koji su ugravirana imena žrtava poginulih u napadima. S rubova bezdana otječe voda u crnu prazninu podno nogu podsjećajući promatrača na odsutnost onoga i onih koji su nestali na današnji dan prije 13 godina.



Na kraju i jedan ironični detalj. Na jednom od jako visokih katova, ne sjećam se točno na kojem, nalazila se suvenirnica koja je, između ostalog, prodavala zvonca sa drškom stiliziranom u obliku zgrada WTC-a. Budući da su svi kupovali taj jedan te isti suvenir, odlučio sam, iz čistog prkosa ne znam kome, kupiti zvonce s drškom Empire State Buildinga. Time sam ostao bez jedinog dokaza posjete tom za mene mitskom mjestu.

Lepi Cane

Haruki Murakami: „Ljetopis Ptice Navijalice“

bookeraj.blog.hr

Nakon nekog vremena, ponovno sam počela čeznuti za jednostavnošću dalekoistočnih pisaca, pa sam se dohvatila Harukija Murakamija i jedne od rijetkih njegovih knjiga koje još nisam čitala.

„Ljetopis Ptice Navijalice“ je fantastični roman neobične, uznemirujuće i hermetične atmosfere, čija je simbolika prilično suptilno naznačena, ali ipak jeziva u porukama koje donosi. U središtu je radnje tridesetogodišnji Toru Okada, koji je dao otkaz na svom poslu pravnog pomoćnika u jednom odvjetničkom uredu (priznajem da su me zajednički biografski elementi posve vezali uz glavnog junaka), kako bi se pronašao, u čemu ima blagoslov svoje supruge Kumiko. Ovaj mladi bračni par živi u staroj kući u mirnom kvartu, koju su iznajmili od njegovog ujaka i žive prilično skromno. Zatječemo ih nakon što im je odlutao mačak, kojeg nazivaju Noboru Wataya, po Kumikinom bratu, kojega oboje mrze i čija im se sjena nadvija nad život, iako će se pokazati da nije riječ ni o kakvom kriminalcu,već profesoru ekonomskih znanosti čija zvijezda vremenom samo dobiva na popularnosti (iako će Toru Okada tvrditi da ono što Noboru Wataya govori u svojim javnim istupima, iako lijepo zvuči, nije logički dosljedno i zapravo nema nikakvog smisla).

Upravo spomenuti Noboru Wataya upoznaje Kumiko i Torua s Maltom i Kretom Kano, vidovnjakinjama koje obećavaju kako će pronaći njihovog mačka. No ne da se to ne događa, već jednog dana i Kumiko netragom nestaje iz njihova zajedničkog života, javivši samo da je s drugim muškarcem i da napušta Torua. Otišla je bez odjeće i bez ijedne stvari iz njihove zajedničke kuće. Tek se tada u radnji romana počinju događati doista bizarne stvari – od bizarnih likova, poput japanskog ratnog veterana, a sada umirovljenog profesora zemljopisa koji dijeli s Toruom priču o svom preživljavanju u Drugom svjetskom ratu na području Kine i Mongolije, ili poput May Kasahara, tinejdžerke iz susjedstva s kojom je Torua povezala slučajnost dijeljenja zatvorenog prolaza između njihovih kuća, koji je Toru pronašao dok je još tražio mačka. Ili od bizarnih događaja, poput spuštanja u isušeni bunar napuštene kuće u susjedstvu, za koju su povremeni novinski napisi tvrdili da je kuća ukletih, jer su svi bivši stanari stradali tragičnim pogibijama.

Ovaj roman dijelom govori o našim generacijama, današnjim tridesetogodišnjacima i četrdesetogodišnjacima, i o tome koliko žudimo za smislom, i kako ga teško pronalazimo u svojim svakodnevnim životima (dakako, roman progovara i o braku i ljubavi, te kako je teško zadržati drugo u prvome), a to povezuje s događajima od prije trideset do pedeset godina, želeći valjda reći kako smo mi, koji smo danas u naponu snage, proizvod događaja, ličnosti i osobina koji su prevladavali kod generacija prije nas. Naravno, Murakami uvijek istodobno govori i o japanskoj kulturi i njezinim specifičnostima, koje se nama zapadnjacima redovito čine posve bizarnima.

Kako čitatelj prolazi kroz roman, učinit će mu se da dalje u fabuli autor sve više gazi u fantastično, pa se tako i glavni junak, koji je na početku romana pasivan, prepušten svakodnevici i nije sklon razmišljanju o uzročno-posljedičnim vezama između događaja i svojih reakcija na njih, odlučuje uhvatiti ukoštac sa stvarima izvan zbilje, a sve s ciljem da vrati svoju suprugu, onakvu kakva je bila, u njihov zajednički život.

Roman mi se svidio i lako sam ga čitala, iako je prilično obiman u odnosu na druge naslove tog tipa i žanra. Preporučujem ga ljubiteljima Murakamija i suvremene japanske kulture (koja je itekako prisutna u atmosferi svih Murakamijevih romana, pa ni ovaj nije iznimka), ali i onima koji žele novim očima pogledati svoju svakodnevicu i time dati veću težinu naizgled nebitnim događajima.

The fall of Rome

rjavina.blog.hr



The piers are pummelled by the waves;
In a lonely field the rain
Lashes an abandoned train;
Outlaws fill the mountain caves.

Fantastic grow the evening gowns;
Agents of the Fisc pursue
Absconding tax-defaulters through
The sewers of provincial towns.

Private rites of magic send
The temple prostitutes to sleep;
All the literati keep
An imaginary friend.

WHA

10

sri

09/14

Za one koji znaju.............

annaboni.blog.hr














Putujem čim zora zarudi...........

Veliki zagrljaj onima koji navrate dok me nema


Nema naslova

relativnorealno.blog.hr

Sjećaš li se onog paničnog osjećaja koji ti se stvori u grudima u trenutku kada shvatiš da si nešto izgubio? Tuga, strah, ljutnja i sram, iznenada pomiješano u jedno. Taj osjećaj puni tvoje biće i preuzima kormilo nad tvojim tijelom i osjetilima, otupljuje te. Pokušavaš se sjetiti gdje si to ostavio, gdje si to zadnji put vidio, gledaš, ne vidiš. Nema je, nema je nigdje. Nada se gasi, njen zadnji plamen vatre odlazi u dim i shvaćaš da je izgubljena i da ju nećeš pronaći.

Tražim ju u svakom koraku, navici, gesti, riječima. Tražim je u svakom kutku ove sobe, ovog grada. I nema je. Nije tamo. Gdje je?

Možda čuči negdje daleko u osami punoj tišine i spokoja. Možda je na nekom drugom planetu dovoljno daleko od Zemlje. Možda je zrak u plućima drugog sretnog bića koje bezbrižno trči nekom livadom. Možda je nečija zjenica u oku, nečije kopito, krilo, nečiji izvor topline. Kako će se vratiti?

Možda je negdje izvan vremena i prostora, u bestežinskom stanju i čuva tvoju zvijezdu. Tko će ju pronaći?

Hoćeš li me ti pronaći?

Ne želim nestati.

Sveti Gral

zagrebackidekameron.blog.hr






Prva gotička katedrala, St. Denis u Parizu, zgotovljena je 1231. Od tada se pošast izgradnje gotičkih katedrala širi Europom poput epidemije. Templari, kao bankari ali i kao čuvari i promicatelji znanja, vještina te sloboda organski su vezani sa tim zbivanjima. Upravo Red siromašnih vitezova Krista i čuvara Salomonova hrama u Europu donosi, vraćajući se iz Križarskih ratova, gdje dođe u kontakt sa orijentalnim kulturama, tehniku gradnje gotičkih katerdala. Gradnja gotičkih katedrala fenomen je i misterij sam po sebi. Gotika dolazi odjednom, niodkuda, a već prva katedrala je savršena. U njoj nema prijelazniih oblika. Navodno, postoji tajna - sveti omjer, koga Templari donosei iz Svete Zemlje i u suradnji sa poduzetnim majstorima, zidarima, stvaraju ovaj savršeni stil gradnje.

Indikativno, baš u vrijeme najintenzivnije gradnje gotičkih objekata, stvara se ceh zidara čiji pripadnici strogo čuvaju tajna umjeća gradnje. Pod zaštitom Templara slobodno putuju Europom i neometano grade monumentalne građevine. Pretpostavlja se da slobodni zidari progonjenim Templarima nakon pogubljenja posljednjeg Velikog Meštra Jacquesa de Molaya progonjenim Templarima vraćaju uslugu i pružaju utočište. Naime, od tada slobodno zidarstvo više nije samo strukovni ceh već se dijeli na operativne i spekulativne poslove. Stvoreno je jedno od najmisterijoznijih tajnih društava u povijesti čovječanstva ikada - masoni.

Prvu masonsku ložu u Zagrebu 1773. osnovao je grof Ivan Drašković. Uz ostale uglednike, članovi lože bili su tadašnji zagrebački biskup Josip Galjuf i budući biskup Maksimilijan Vrhovac. Loža je nosila latinski naziv 'Prudentia' koji je ubrzo je preimenovana u njemački naziv ’Zur Klugheit'. Članovi lože sastajali su se u kući koja se i danas naazi u Vaškoj 5. Hrvatska velika loža, kao vrhovna loža u Hrvatskoj, utemeljena je 1775. u dvorcu Brezovica, vlasništvu grofa Draškovića, pokraj Zagreba kojom prilikom je grof Drašković u dvorcu sabrao članove svih četiriju tadašnjih hrvatskih loža. Dvadeset godina kasnije djelovanje masona u Austrijskom carstvu je zabranjeno.

Masoni u Zagrebu ponovo su obnovljeni u 19. stoljeću, u obliku loža Hrvatska vila i Ljubav bližnjega. Pripadnici lože Ljubav bližnjega sastajali su se u hotelu Royal u Ilici 44. Godine 1912. otvoren je masonski hram u Uici Mošinskog 22 (danas Nazorova 24). S vremenom je u Zagrebu osnovan veliki broj loža (Maksimilijan Vrhovac, Ivan grof Drašković, Pravednost, Prometej, Amicitia, Zagreb, Ruđer Bošković, Neptun, Perun, Pitagora i Humanitas). Masonski hram u Nazorovoj 24 korišten je do studenog 1938. kad je zgrada prodana.






Niti u jednom od četiri pridodana evanđelju Novi Zavjet ne spominje imena razbojnika. Jedan od njih, Dizmo, Isusu s desna pred smrt mu se prikloni. Drugi, Gizmo, Isusu s lijeve strane zaniječe ga. Njihova prava imena saznajemo u nekim apokrifnim, gnostičkim evanđeljima a gnoza je jedna od optužbi za Templare jer prema optužbi oni štuju glavu Ivana Krstitelja koju navodno posjeduju zajedno sa pladnjem na kome je uručena kralju Herodu.

Kapelica Sv. Dizma na Novoj Vesi nikada se ne otvara. Na vanjskom pročelju kapelice nalazi se oslikan motiv Isusa Krista razapetog na križu. Odmah podno križa oslikana je lubanja. Lubanja je čest motiv na gotovo svim slikama koje povijesno ilustriraju ovu temu. Lubanja simbolizira smrtnost - prelazak života u smrt koju Isus svojim uskrsnućem pobjeđuje. Simbolika lubanje prisutna je i među simbolima tajnih društava za koje se drži da su nasljednici Templara. Prekrižene kosti navodno predstavljaju skelet koji sa svoja 33 kralješka poput stuba vodi do glave, vodi do Uma, do Tajne nad Tajnama - do Svetog Grala. Slučajno ili ne, 33. stupanj je najviši stupanj u masoneriji.

Od kapelice, koja se nalazi na početku nekadašnjeg templarskog posjeda put udesno vodi ravno na Ribnjak koji bi posjed Kaptola. Lijevo cestom koja je danas ulica Nova Ves dolazi se pravo pred nekadašnji templarski hram koji se prvi put 1347. pregradi u crkvu Sv. Ivana Krstitelja a što bi po drugi put pregrađena 1786. u građevinu kakvom je danas poznajemo. U crkvi već na prvi pogled upada u oči da je, za razliku od svih ostalih crkva koje su uvijek otvorene, ona uglavnom zatvorena. Iako se to može pravdati ovim il’ onim, stvar je indikativna. Nadalje, zanimljivo je što se lijeva strana oltara suprostavlja desnoj dok je u svim ostalim crkvama sve nekako simetrično. Središnja figura na oltaru nije Iskus Krist već Djevica Marija koja svojom svetošću izmiruje suprotnosti što podsjeća na dualizam, na gnozu, tešku optužbu za koju su Templari onomad bijahu optuženi.

Na lijevoj strani otara stoji crni kip sv. Antuna, dok mu se na desnoj suprodstavlja kip u bijelom plaštu. Na lijevoj strani srebrom je optočena minijature crne Gospe sa Crnim Isusom i krunama od zlatnih zvijezda. A Crne Madone karakteristične su baš za Templare. Na desnoj strani minijatura je Madone sa Djetetom no ona je bijela i pokrivena je crvenim plaštom. Zanimjivo, Djevica Marija se uglavnom prikazuje u plavom plaštu što simbolizira sukob božanskog i ljudskog, nebeskog i zemaljskog. Ovdje se tome suprodstavlja crveni plašt simbol strasti, ljubavi i putenosti. Crveni plašt se povezuje sa Marijom Magdalenom koja po svim legendama o Svetom Gralu u sebi nosi Isusovo dijete, Isusovu krvnu lozu. Oltar kao cjelina je u svakom svom detalju prepun suprotnosti što pak podsjeća na fizikani hologram. Njegova karakteristiku je da on u svakom svom dijelu cijelokupan prikaz čitavog holograma što je povezano sa fizikanom teorijom o holografskom svemiru.

Na podu crkve su crne i bijele kamene ploče što je karakteristika Templarskih i kasnije masonskih hramova. To simbolizira dualizam, herezu – gnozu, a što potiče od masonskih hramova drevnog Egipta. Značaj je daleko veći od puke dekoracije. Skriva duboku ezoteriju i mozaik drevnih simbola reda što je zabiježeno na slikama i kasnije fotografijama ceremonija. Te simbole ima svaka masonska loža jer to po predaji prezentira dobro i zlo u ljudskom životu. Prema istraživačima okultnog taj mozaik prezentira Kuću Misterija koja datira iz još iz drevnog Egipata i vezana je uz Dionizijske obrede.








Bocaccio i Furbi su razgovarali.

„Znači, tvoja teorija je da su, prikriveni i u pozadini, masoni isplairali izgradili područje koje nazivamo Donji Grad, centar današnjeg Zagreba.“ Bocaccio se obrati Furbiju.
„Pa moglo bi se tako reći. Pogedaj s kojom je on pažnjom napravljen. Strogi geometrijski red i urbanističko planiranje što je za ono doba vrlo vrlo napredno. Da te podsjetim, razdobje je to od pedesetak godina pred raspad Austrijske odnosno Austo-Ugarske monarhije koja je također simbol dvojnosti - gnoze. Grad krajem 19. stojeća broji 40ak tisuća stanovnika od kojih većina obitava u vrlo urbaniziranom i po svim tadašnjim mjeriima kultiviranom i reprezentativno izgrađenom Donjem Gradu.“ pričao je Furbi.
„Istina. Tu su po najvišem standardu sve potrebne funkcionalnosti, prateće djelatnosti i infrastruktura. Reprezentativne javne i privatne palače, stambene i poslovne zgrade, uređeni parkovi oko kojih se množe kuturne i znanstvene ustanove što urbanistički projektira Milan Lenuzzi.“ nadoveže se Bocaccio.
„Upravo tako. A sve to jako puno košta, zahtijeva rada, truda, organiziranosti i upornosti. Čitavo vrijeme raste standard i razvija se slobodna svijest koja je temelj masonerije ali Templara. Granice grada su željeznička pruga s juga, Draškovićeva s istoka te Zapadni kolodvor i Rudolfova vojarna na zapadu. Iz tog okvira preko glavnog trga, Trga Bana Jeačića, izlaze dva pravca. Ilicom do mitnice na Černomercu, na zapad, te Vlaškom do mitnice na Kvaternikovom trgu, na istok. Prema sjeveru od Kaptola vodi Nova Ves a od Gornjeg Grada Jurjevska koja se preko Malinove na današnjoj Gupčevoj Zvijezdi spaja s Novom Vesi. A gradsko grobje Mirogoj i gradski park Maksimir, iako izvan grada, sastavni su dijelovi urbanog gradskog života. Svi glavni pravci pokriveni su javnim tramvajskim prijevozom.“ Furbi nadoveže priču.
„Zanimljivo je i kako se Zagreb širi u 20. stoljeću, između dva svjetska rata. Od 80ak tisuća tik pred kraj WW1 grad do WW2 raste na 250 tisuća. Urbanizira se i gradi dio između Vlaške, Kvaternikovog trga i željeznićke pruge na jugu pa se postojećem gradu pridodaje mali moderan dio tada građen po najvišim urbanističkim i građevinskim standardima. Na zapadu se urbanizira dio između Ilice, žejeznićke pruge i mitnice na Černomercu.“ pričao je dalje Bocaccio.
„Zanimjivo je i da u to vrijeme glavne prometnice poprimaju i dobivaju svoju konačnu strukturu pentagrama, simbol kako u Templara, tako i u masona a bogami i vještičarenja. Zanimljivo, zar ne?“ Furbi postavi retoričko pitanje.
„Da, nego što veliš na razdoblje između WW2 i Domovinskog rata?“ upita ga Bocaccio.
„Znam na što ciljaš. Crvena zvijezda samo podsjeća na pentagram ali u osnovi to nije jer u svom izvornom, unutarnjem obliku, odstupa od unutarnjih pravinih geometrijskih linija pentagrama. Za razliku od žute zvijezde, simbola Europske Unije koja je vrlo vrlo pravilan pentagram.“ odgovori mu Furbi.
„Točno. Nego znaš, zanimljiv je štiklec o Većeslavu Holjevcu, najzaslužnijem zagrebačkom gradonačelniku iz vremena komunizma. Imao je problema sa svojima oko Držićeve jer se ona sa dva preostal pravca, Savskom i Hrvatske Bratske Zajednice, točno sastaju na mjestu crkve Sv. Ivana Krstitelja koja predstavlja izvorište Zagreba. Jednako tako i zbog svog hrvatstva i domojblja te općeg nastojnja oko uređenja Zagreba južno od pruge – Avenije Vukovar (ondašnja Proleterskih brigada) i Save – Novi Zagreb, te izgradnje Velesajma.“ pričao je Furbi.
„Držičeva je ipak izgrađena tamo gdje treba biti.“ namigne mu Bocaccio.
„Da kao i tajna protuteža sa Kaptola, piramida. Jer pravac Heinzelove se sa pravcem Savske križa toćno na mjestu gdje se nalazi Vojni Ordinarijat i sjedište Hrvatske Biskupske Konferencije.“ ubaci mu Furbi.

„Dobro, dobro,“ pomirjivo će Bocaccio „pustimo sad te priče. Radije mi reci što je novo kod tebe i onih tvojih coprnica? U posljednje vrijeme po tom si pitanju vrlo zagonetan.“ namigne mu.







Kroz otvorene prozore stana u Donjem Gradu dopirala je ugodna svježina noći ljeta što najavljuje svoj skori odlazak. Grad okupan svjetlošću polako je zamirao uz šum tišine posjednje kolovoške nedjelje, nedjelje nakon koje dolazi prvi rujanski radni dan, ponedjeljak. Zvuci tramvaja što osvijetjeni tiho klize gradskim ulicama, kolone automobia koje slijevaju se arterijama što protežu se pravcem istok – zapad, tihi žamor madeži i turista koji zauzimaju stolove lokala u Tkačićevoj kao i onih u srcu grada, tamo negdje oko Cvijetnog trga.

Soba sa stilskim namještajem sred koje stoji okrugli stol rasvijetljena je ugodnom i diskretnom svjetošću. Oko stola u stolicama sjede i vijećaju četiri zagrebačke coprnice pijuckajući škotski viski koga na stol izvadila je Renata.
„Znaš kaj, meni se ovo piće, viski, zaista sviđa.“ govorila je Amata.
„Da, naša prijateljica Mary of Scotland zaista je znala u čemu treba uživati.“ nadoveže se Bobata.
„Baš kao i sve tajne kako se radi to jedinstveno piće.“ govorila je Agata s užitkom pijuckajući zatne gutljaje predivnog okusa i mirisa.
„Pustite vi sad priču o Mary i njenom viskiju. Bolje da se mi posvetimo našem poslu i planovima. Što i kako dalje?“ odgovori im Renata.
„Istina, izbjegle smo pogibelji i uživamo u sigurnosti vremena koje nas srećom ne priznaje niti za nas mari a što je za naše poslove više no dobro ali za sobom ostavljamo veliku opasnost, da se naš rod zatre.“ na glas razmišljala je Agata.
„Zbog toga bi se barem jedna trebala vratiti u ono naše vrijeme kako bi nastavila našu misiju i osigurala potomstvo.“ praktična je Bobata.
„A to znači da ona koja se vrati mora biti u godinama da može imati dijetešce, kćer a po mogućnosti kćeri, koje će nastaviti, umnožiti pa čak i ojačati našu lozu.“ reče Amata.
„Što sve znači da to mora biti netko osvjedočen u tom poslu.“ sve tri, Agata, Bobata i Amata u glas se okrenu Renati i namignu joj.
„Čujte cure, nemam ništa protiv vratiti se ali za moju malu Beatu tamo već kruži priča da je, baš kao i ja, coprnica, tko nam može jamčiti da će mala preživjeti ako me opet uhvate? Ne zaboravite da sam već bila zatočena u Kuli Lotrščak a da će samnom ovaj puta sigurno utamničiti i malu.“ svoje razloge iznosi Renata na što se Agata okreće maloj Beati koja slatko spava u kolijevci:
„Mila mala, velika ljubavi tete Agate. U kakvoj si ti opasnosti. Ali ne boj se zato moje, teta Agata će te zaštititi.“
„Teta Agata, pusti sad te obiteljske izljeve nježnosti. Bolje razmislimo kako riješiti opasnost. Bezglavo šaljući Renatu sve se zapravo dovodimo u situaciju da se naša loza prekine, izumre.“ prekine je Bobata.
„Cure dosta, stanimo na loptu i razmislio. Agata, reci što bi sa onim tvojim Ferdom, gradskim notariušem u Gradecu? Pričala si nam kako je tip zateleban u tebe?“ upita Amata.
„Da, toliko je zateleban da me je kad sam bia zajedno s vama dvjema došao uhititi. Kad se sjetim kako smo u zadnji tren utekle ...“ cinično započne Agata na što je Bobata prekine:
„To su bile objektivne okolnosti koje u datoj situaciji nije mogao izbjeći. Nego ako je, zaista zaljubljen u te, a sve znamo da jest," namigne joj k’o i uvijek praktična Bobata „on još uvijek ima mogućnost uzeti te za zakonitu i tako osloboditi optužbe.“
„A uz to, u godinama si kad možeš imati još puno puno dječice, malih satkih curica. Barem jedno nosiš već sada a meni se čini da će ih kad dođe vrijeme biti i više.“ Amata namigne Agati.
„Da one koje si svojom pohotnošću one noći prepune ugodne jebačine začela sa Furbijem.“ ubaci se Renata.
„Renata, jesi li možda ljubomorna što ti nisi bila na mom mjestu? Da si htjela i ti si mogla učiniti isto pa kao prasica uživati u čarolijama noći.“ zajedljivo Renata odgovara Agata.
„Što misliš time reći? Da nisam sposobna za tako nešto? Jesam ali nisam to želljela učiniti tako plitko na tvoj način. Ja to činim pametnije pa mi se moji ljubavnici klanjaju i udovoljavaju disktretnije i dublje, a ne tako površno kao tebi tvoji. Oni su uvjereni u svoju ljubav koju mi kao slatku žrtvu prinose na pladnju strasti i svih ostalih pitanja. Jer za razliku od tebe, flundro jedna, ja sam dama.“ trepčući očima osmjehuje joj se Renata.
„Agata, Renata! Dosta! Prekinite! Pustite sad te vaše sestrinske razmirice. Agata, mislim da bi se ti zapravo trebala vratiti. Ti ćeš vrlo lako srediti blentavog Ferdu koji će biti uvjeren da je pravo on začeo djecu pa će na taj način zapravo postati savršen otac dječici koju sa sobom donosiš iz ovog vremena. I nikada neće saznati da ona zapravo nisu njegova. Uz to, Ferdo ne samo što je utjecajan, već je i bogat pa će se potruditi vrhunski obrazovati svoje djevojčice osiguravajući im kao učiteje najbolje i najučenije ljude svog doba što ga čini savršenim kandidatom za promicanje našh poslova. Sigurno će biti do ušiju zaljubljen u svoju ženicu i dječicu koje će, kao i tebe, samo paziti i maziti te udovoljavati svakom vašem hiru.“ po običaju praktično razlučuje Bobata.
„A da stvar po naše planove bolja bude, ti ćeš na svoje kćeri prenijeti i znanja koja sa sobom donosiš iz vremena u koje smo silom prilika izbjegle pa će tako one uz sva drevna znanja i vještine našeg zanata biti još moćnije i superiornije onom dobu čime definitivno zapečaćujemo uspješnost naše loze i svh naših planova.“ zakjuči Amata.
Na te riječi sve tri, Amata, Bobata i Renata značajno se okrenu Agati pa joj u glas vele:
„Što kažeš na to?“
Na te riječi Agata se zamisli, zatim redom pogleda svaku od sestara pa im veli:
„Dobro pristajem. Vratit ću se tamo i nastaviti naše poslova."
Potom se značajno okrene Renati:
„Jednako tako, potrudit ću se Ferdi prenijeti sva znanja i ljubavne vještine koje je one noći iskazao Furbi.“
„Dogovoreno." ustane Bobata i podigne čašu punu zlatno žute tekućine života koja naziva se Scotch whiskey „Zato u to ime dignimo čaše i nazdravimo tim našim savršenim planovima.“

„I kako bi dalje?“ znatiželjan Bocaccio upita Furbija.
„Što se poslije dogodi i kako sve bi, ostavimo to za slijedeći nastavak Agramerskih priča. Već je i ovo što smo smo našim čitateljima zapisali podugačka nivea koja oduzima dosta vremena za sve to podrobno savladati i pažjivo proučiti.“ praktičan je Furbi.
„Tu se u potpunosti slažem s tobom. Moji čitatelji mi ionako zamjeraju kako su novele katkad predugačke pa zato neka to ostane za slijedeći nastavak, pardon za sijedeću novelu.“ zaključi Bocaccio na što se oboje, i Bocaccio i Furbi, kucnu čašisom finog francuskog konjaka.
A za to vrijeme, dolje sa Tuškanca, kroz otvorene prozore i balkonska vrata otmjenog salona kuće u Visokoj ulici na Griču poako je strujala ugoda koju donosi posljednja nedjeljna večer u mjesecu kolovozu Godine Gospodnje 2014.




(nastavlja se)

09

uto

09/14

KREČENJE - piše: Pajo Pakšu

ppaksu.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic


Neš me nejide u zadnje vrijeme u životu. Osto brez posla, pa se prijavijo na biro, pa na socijalnu pomoć i tako dok ne primam socijalnu pomoć idem i krečim po kućama za neku siću. Uglavnom su to neke bakice koje kubure sa parama pa onako odoka za neš pogodiš samo da bi radijo kako bi imo bar za pivu i cikare.
Nije to baš tako lako i nać, mora te neko preporučit. A omda me preporučijo od mog prijatelja prijateljev prijatelj da odem okrečit kod sestre njegove žene. A ono klasika, sama živi, ima mali pemziju od pokojnog muža, nemoj joj puno uzet.
Aj, dobro, mislim si ja bolje išta nego ništa, dobijo atresu, štafelaj poruku i lagano pjehe, jebga nije bilo daleko. Svega dva tri kilometra zračne linije, pješce nešto malo duže. Pozvonim, ja, a ono vrata otvori crnka, doduše nije prirodna već ofarbata, a koga jebe bitno da je crnka, a dobra mamujojebem ko mrkla noć, ijako je pundžu imala ko Jovanka broz uopće nije bila loša.
Otvori vrata i reče: Izvol'te? Ja se uzmuco, uzjebo pa jedva kažem: Oću! Došlo mi da kažem, tebe, al' sam se ipak suzdržo.
- Šta oćete? – ope pita.
Došlo mi da ope da neš izustim i kažem pa to što nudite, al' ope nekako prevalim preko jezika: Oću…Oću da te krečim!
- Molim?
- Ma ja sam od Mirka prijatelj, a on je dobar sa ovim kako se kaže… a da, Milanom, a Milan je dobar sa Stevom, mužom vaše sestre…I da sam ono stavo….Uglavnom ja sam vam došo okrečit stan. – jedva se nekako snađoh.
- Aaaa…Vi ste majstor Pajo. Što ne kažete oma. Ajde uniđite.
Vrlo rado bi ja unišo i parkiro utebe, a ope se suzdržim da to kažem pa uniđem ustan.
- E'o majstre trebalo bi okrečit,spavaću, dnevnu,nišu, špajzu, kujinu…a šta mislite oćel' trebati i strop u kupatilu. Mento izgleda dobro?
- Izvin'te gospođo pustite vi majstora da to ošacuje. Vi ne vidite ono što mi majstori vidimo. E'o, vidite ono žuto gore. Ne vidite? Ono gore tamo desno? – sve pokazujem prstom i pravim se pametan.
- Ne vidim, oprostite. Idem po naočare.
Ode ona po naočare, a sve miješa onom guzicom, obučena u crne tajice, a dupe joj čvrsto i okruglo ko one dvije crne lubenice kaih staviš jednu pored druge, samo što taru jena o drugu. Ugodno oku vidit. Vrati se ona sa naočarama i pogleda:
- A jese stvarno žuti. Imate pravo majstore. Vidite ja sam vam lajik za te stvari, a uz to slabo i vidim. Imam već dosta godina.
- Ma di vi imate dosta godina. Ja imam dosta godina. Ja vam ne bi davo više od…od.. dvajspet! – sve češem bradu i kofol razmišljam a tu je negdi cirka čerestdevet do pedeset, a moraš tako srat ako se misliš počastit nakon krečenja.
- Jooj..ihih …fala vam majstore. Ma meni je već peesetri godine.
- Peesetri godine??? Ne mogu vjerovat. Nikad vam ne bi davo tolke godine. – a je serem, al' istina ja bi joj skinijo cirka pešes godina. Onako, dobra srednja fircirgerica.
- Nego majstore pošto krečite?
- Poto!
- Odgovara mi cijena.
- Dobro omda kasmo se dogovorili, a kako ćete da vam krečim? Stropovi bijeli, a zidovi u boji. To vam je skuplje. Stropovi i zidovi bijelo to vam je jeftinije.
- Šta vi mislite majstore? Kojom bojom bi vi okrečili.
- Da se mene pita jabi sve u bijelo. Sad je to moderno, a i koju god boju da stavite isto vam se prlja i bijelo i bilo koja boja. – serem, imam samo jedan jebeni valjak, koćega prat nakon svakog krečenja pogotovo ako oće spavaću u roza, kujinu u bananazeleno, dnevnu u boju breske.
- Vidite tako sam i ja razmišljala. Neka ide sve u bijelo. Samo nemojte majstore da bude ona bolnička bijela, malo je zagasite.
- Ništa se vi ne sekirajte. Sve su danas bijele boje zagašene. E'o jupol u sebi ima plave i kabi ja dodo pigmenat dobijo bi banana zelenu zbog te plave. – ma lažem, nemam pojma samo serem da se ne moram jebavat sa pravljenjem zagasito bijele.
- E svaka čast majstore. Znate ja nikad s bojama nisam znala. Niti to miješanje boja..Ma ništa. Joj, sramota me reć kolku sam ocijenu imala iz likovonog.
- Ma samo reknite nemojte se stidit, neću nikom reč. – namignem 'nako šerecki.
- Jedva tri i to na lijepe oči.
- A vidite ja sam imo pet iz likovnog. Šta mislite da su svi imali pet iz likovnog? Pa omda bi svi bili moleri! Meni niš nije išlo uškoli samo likovni. Znate, ima razlike od molera do molera. Nisu svi isti.
- Ma ja čim sam vas vidla na vratima oma sam si rekla, Božana vidi se po njemu da je izučen moler.
- Nisam baš izučen, ja sam prijučen, al' sam peko zanat od najboljih majstora.
- A šta ste po struki?
- Nije bitno šta sam završijo bitno je šta sam sada. Sada sam nezaposleni restaurator tekničar. – kažem onako ponosno.
- Aha. Radili ste u restauraciji?
- E to vam ja kažem!
- A šta ste radili? Ko konobar?
- Ma da…jebga. – i ja se našo kom ću objašnjavat, a dam se kladit da ni pola koji ovo pročitaju ne znaju koja je to struka.
- Sad kasmo se dogovorili oko posla možete krenit s radom. Odakle ćete počet?
- A odakle drugo nego ovas. – i jope nako šerecki namignem i razvalim usta u krezavi osmijeh.
- Kako to mislite omene ćete krenit?
- Pa mislim tako da sad kasmo se upoznali više si nećemo govorit Vi već ti. Jel možemo preć na ti?
- Ja bi ipak radije na Vi. Znate ipak ste Vi majstor moler, a ja sam omoje svekrve naučila da majstorima treba govoriti Vi. Ja sam po onom kako se kaže starokatoličkom duhu odgojena.
Krenem ja sa krečenjem,razmutijo boju, uzo valjak pa molujem.
- Mjastore, majstore!!!
- Reknite gospođo.
- Pa jel nećete prije krečenja rasprostrt najlon po podu da ne kaplje boja?
- Ništa se Vi ne brinite, ja kad krečim pane di koja kap, a vidite ovu maramicu u džepu?
- Vidim.
- E kad kapne, ja oma tom maramicom obrišem.
- Joj, pazite majstore. Prošle godine sam postavljala laminate po kući. Digla kredit da sredim malo tu svoju sirotinju. Još pet godina moram otplaćivat kredit u švicarcima.
Uzmem, zapalim cikaru i kažem: Gospođo. Jesam ja Vama reko da se niš ne sekirate?
- Jeste.
- E pa omda, u čemu je problem?
- Al' znate kad padne dolje i osuši se teško je skidat boju, a i laminati bi se mogli oštetit.
- Ne brinite ništa gospođo kako sam ušo i zateko, tako ću i ostavit. Niko se na mene još nije žalijo.
Kako ja krečim i pane koja kap ona briše za mnom. Kako se sagne tako joj se guza malo raširi i ocrta joj se pica. Krečim ja i gledam u to dupence i ocrtanu picu, a sa valjka sve više kaplje. Ne znam više ni di udaram da me jebeš, ne mogu pogled odvojit od tog dupenceta i pice.
- Joj majstore ovo neće biti dobro, Vama sve više curi istog valjka, otiće laminati.

(nastavlja se…)

Pogurajmo Bibliobus!

budan.blog.hr



Zajednica na zadatku - pogurajmo Bibliobus!


Naš prvi ovomjesečni šareni magazinski paket (odmah i najavljujemo - bit će dva!) ima i svog junaka - Gradski bibliobus! Cijelu jesen odvija se naša akcija prikupljanja sredstava za novo vozilo koje će na svjež i kvalitetniji način služiti zajednici u kojoj živimo. Guranje bibliobusa treba i vašu ruku pa istražite kako mu možete pomoći. Tu je i standardno kvalitetna Stranica 33, dobre preporuke, prikazi, a prava poslastica je nostalgični uvid u prve dane škole naših “magazinaca” i knjižničara… I da, ako ste otvorili ovaj mail na 8.9. sretan vam Dan pismenosti!



Pogurajmo bibliobus - zajednički do nove knjižnice na kotačima

I Korzo gura bibliobus na Dan pismenosti


Knjižničari prvašići

Stranica 33: Sve što ste htjeli znati o Gradskom bibliobusu, a niste se usudili pitati

Tema

I "magazinci" su bili prvašići...

"Oni su mali, ali su veliki, odnosno hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali." Ovo nije priča o Smogovcima, ali je o našim divnim autorima Magazina i njihovim...
Više...


Tema

Pogurajte bibliobus uređenjem Facebook profila i banerima na vašem portalu
Svi mogući načini guranja bibliobusa za vaše Facebook profile! A i naš superjunak je nestrpljiv...
Više...


Kauč i knjige

Oda pisaćoj mašini

Da, istina je, ovaj nam je autor predao tekst ispisan pisaćom mašinom. I to ne bilo kakav tekst već cijelu odu tom danas opskurnom načinu kreativnog stvaranja. Bili smo dobri i pretvorili ga u nama...
Više...


Prikaz

Marcel Pagnol: U slavu mog oca

Ljetna praznikovanja s obitelji u kamenoj kući na rubu zabačenog zaseoka. Škure koje se škripavo otvaraju prema bujnom krajoliku maslinika i borova. Pustolovna iskradanja iz raščupanog vrta i tumar...
Više...


Osvrt

Počela igra s 3D printerima u našem Striboru
Nakon dosta iščekivanja i u stvarnosti je počelo rađanje našeg inkubatora za 3D printanje za djecu i mlade, financijski podržanog od međunarodne organizacije EIFL koja potiče inovativne projekte u...
Više...


Knjižničaranje

Stranica 33: Monožanrovci

Što su to monožanrovci?Monožanrovci su ljudi (korisnici i ostatak čitateljske javnosti) koji preferiraju jedan žanr nad ostalim žanrovima. Nije još utvrđeno rađaju li se takvi ili takvima postaju u...
Više...


Tema

Jeste li znali: koji su književni velikani boravili u našoj zemlji?
Jedna tema nastala u ljetnoj hladovini, ali koja otkriva uvijek zabavne informacije - koji književni velikani su boravili u našim krajevima.
Više...


Kauč i knjige

Ovo tu je najbolja knjiga, Put u središte zemlje i Super Com
Nastavljamo sa serijom tekstova o knjigama i čitateljskim momentima koji su obilježili živote naših autora, urednika, suradnika, prijatelja...
Više...


Prikaz

Reif Larsen: Odabrana djela T. V. Spiveta

Ovo je jedna od onih knjiga koje nikad neće doseći vrh popularnosti top ljestvica čitanosti, iako vam se u prvi mah činilo da u ruci držite hit. Činilo se to i izdavačima, urednicima, prevoditeljim...
Više...


Po našem guštu

Hjalmar Soderberg: Doktor Glas

Ova prelijepo ukoričena knjižica iz Disputove biblioteke Na tragu klasika zbilja i jest klasik, štoviše i lektirno štivo u švedskim školama, ipak, iz nepoznatih razloga, kod nas nije skoro pa uopće...
Više...

//////////////////////////////

lp, borivoj

budan.blog.hr

07

ned

09/14

Točka na i

svijetteatra.blog.hr

I nakon Igara o Igrama - drugi dio osvrta na Dolenčićevo uprizorenje "Dunda Maroja"

Marin Držić: Dundo Maroje
redatelj: Krešimir Dolenčić
premijera: 9.8.2014.



Novija povijest Dubrovačkih ljetnih igara ne pamti kada je neka predstava toliko uznemirila duhove kao što je to bio slučaj s Držićevim „Dundom Marojem" u režiji Krešimira Dolenčića, predstavom koja je premijerno izvedena početkom kolovoza na Držićevoj poljani. Svjesnim i beskompromisnim odmakom od gotovo pa kanonskoga komediografskog iščitavanja Vidrina djela, Dolenčić je inteligentnom redateljskom interpretacijom nastojao dokazati suvremenost Držićeva književnoga pera, a gledatelju toliko približiti i snažno osvijestiti aktualni dubrovački trenutak da se time ozbiljno zamjerio prvenstveno onim strukturama kojih se u predstavi dotaknuo, a zatim i svima onima koji zaziru od modernih iščitavanja klasičnih djela, proglašavajući vlastito iskustvo jedinom meritornom ocjenom uspješnosti nekog umjetničkog proizvoda, nerijetko čak i bez najmanjega pokušaja razumijevanja njegove osnovne teorijske potke. Ipak, priča oko Dolenčićeve inscenacije samo je jedna u nizu mnogobrojnih povijesnih epizoda u kojima recentno i drugačije otvara polemike, potiče diskurse, te mijenja ustaljene trendove. Neki će tako njegova ovogodišnjega „Dunda Maroja" smatrati izrazito banalnim, drugi bezrazložno zagonetnim, a treći će reći kako je opterećen suvišnim, dok će se malo tko zapitati kako bi Držić pisao danas i kakvu bi kritiku on uspostavio nad dramom naše sadašnjosti, ispuštajući pritom iz vida činjenicu kako se možda upravo tu skrio ključni trag koji slijedi redatelj zajedno sa svojim autorskim timom. U stanovitoj mjeri paradoksalno, baš je o tome ovdje bilo riječi. Doista je to bio trag koji je definirao koncepciju, uspostavio ciljeve i otkrio razloge inscenaciji surove i mučne stvarnosti, što samo onaj tradicionalnije usmjeren dio publike evidentno nije očekivao, ili nije bio spreman vidjeti u jednoj od dramskih konstanti i svojevrsnih okosnica Dubrovačkih ljetnih igara. Međutim, Dolenčić igra nepokolebljivo, publici ne povlađuje komedijom, već ju razložno uznemiruje i upozorava provokativnim, ali istinitim i bolnim, nemilosrdno razotkrivajući sveukupnu tragičnost dubrovačke zbilje.



Jedan od naših najvećih istraživača Držićeva djela, književni povjesničar, esejist i teatrolog Frano Čale, svojedobno je o „Dundu Maroju" zapisao sljedeće: „Neophodno je za razumijevanje našega tumačenja komedije istaknuti još nešto o Držićevu komediografskom govoru. Držićevo scensko shvaćanje jezika na osobit je način dramatično, a tu specifičnost možemo odmah definirati kao višeznačnost, aluzivnost, podobnost da se udovolji dvosmislenoj izražajnoj funkciji: s jedne strane, komediograf je morao zabaviti širok krug općinstva, puka i vlastele, prikazujući smiješne strane njihova svagdašnjeg života i razne uvjerljive zgode likova prepoznatljivih u paradigmatskoj okosnici suvremenoga teatra koju je njima prilagodio (a ne obratno!); s druge strane, on je dvostrukim smislom istih tih izričajnih sredstava želio progurati oštru kritiku aristokratske oligarhije, kritiku nadahnutu u pozlijeđenoj duši neobična umjetnika i budućeg urotnika." Dolenčić u svojoj predstavi poseže za istom logikom; u tom dvosmislenom komediografskom izričaju o kojemu govori Čale, on dodatno akcentira inkorporiranu Držićevu ironiju, ali istovremeno prepoznavajući i snažnu piščevu svijest o suvremenom čovjeku i njegovo dramsko promišljanje nad ljudskom sudbinom. U tom naponskom stanju umjetničke budnosti i zaokupljenosti egzistencijalno potresnom sadašnjošću, a u kojoj postoji mjesto tek za podrugljiv osmijeh, Dolenčić prodire u samo izvorište njene supstancije; dramatičnu dihotomsku raščlambu nagrizajućega konzumerizma i potisnutih moralnih načela, prividnoga bogatstva i zastrašujućeg siromaštva, te zabrinjavajuće hipertrofirane iskvarenosti i zatomnjene čestitosti, redatelj pretače u dramaturšku srž svojega trećeg „Dunda", čineći pritom isto ono što bi činio i Držić danas; napada nas smijehom koji probada.



Treba li stoga ponovno obrazlagati stalnu Negromantovu scensku prisutnost u obličju zakukuljenoga beskućnika, mudraca (!) lišena časnog i pristojnog života u potrazi za plastičnim bocama skrivenima među silnim smećem kojim je scenografkinja Dinka Jeričević zatrpala scenu? Nisu li ti njegovi učestali pokušaji da iste te plastične boce zamijeni za koricu kruha dovoljno bolan i prodoran kontapunkt drugim scenskim zbivanjima, te lažnom sjaju i bogatstvu neimenovanoga Dolenčićeva grada u kojemu ipak prepoznajemo - Grad? Grad užurbanih turističkih tura koji prodajemo Rusima, konzumeristički centar silnih ugostiteljskih objekata, koji su u obliku pokvarenih i prljavih centara zabave zaposjeli čak i onu najznačajniju dubrovačku spomeničku baštinu, grad u koji pritječe lavina bogatih znatiželjnika koji se poput babe Perine predaju potrošnji, potpuno zanemarujući skrb o čestitom odgoju i brigu za ćudoređe vlastita djeteta, grad kojim je zavladalo sveopće moralno, a kod običnoga čovjeka i ono materijalno siromaštvo. Kako se onda Pomet u Držićevu čuvenu monologu o trpezi može veseliti „ispečenu kapunu" i „jarebicama oblahnim"? Tko danas uopće jede kapuna i jarebice pa se ima tomu razloga veseliti, smijati se iskreno i ushićeno, a ne podrugljivo poput gladnoga suvremenog čovjeka u interpretaciji Frana Maškovića?



Ipak, ovaj osobito intrigantan i oštrouman koloplet redateljskih ideja predstavljen u ovogodišnjem „Dundu Maroju" neki će protumačiti kao predstavu opterećenu viškom znakovlja, te istodobno prožetu iritantnom banalnošću. Višaka, međutim, ovdje nije bilo. Bio je to jedan vrsno zamišljen aktualni dramski proizvod o relativizaciji koju konzumerističko ludilo unosi u već ionako dovoljno izopačeni svijet nemorala utemeljen na osobnim probitcima i interesima, a kojim je Dolenčić publici sasvim jasno i kreativno predstavio suvremenost Držićeve pisane riječi. Jedna od naših najvećih i najstarijih kazališnih glumica u svom nedavnom intervjuu govorila je o emocijama u teatru, kazavši pri tome kako "suvremeni teatar ne bio smio biti sluga nikakva svjetonazora i nikakve ideologije, jer kazalište daje emocije, kojih smo danas najviše gladni - i to izravnih, onih koje se toga trenutka stvaraju". Dolenčićeva predstava bila je upravo takav oblik suvremenoga teatra, beskompromisno istinita i intenzivno bolna slika našega doba, te otvoren i prodoran zaziv pozlijeđene umjetničke duše, zaziv nekog boljeg vremena, društva, svijeta. Zbog toga ovaj tekst zaključujem istim onim riječima kao i prvi dio osvrta na ovu predstavu; žarištem svojega interesa i polučenim rezultatima, Dolenčićev će „Dundo Maroje" zasigurno ostati zabilježen kao važan kritički moment u mozaiku festivalske povijesti.

Dubrovnik, 7.9.2014.

***

Post scriptum:
Na samome kraju, prenosim poveznice na druge mrežne stranice s tekstovima čiji su autori moji cijenjeni kolege. Tekstovi su većinom objavljeni netom nakon premijere "Dunda Maroja", a zainteresirani čitatelj lako će uočiti njihovu literarnu i kritičku raznolikost. Iako sam pobornik pluralističke misli, koja jedina potiče razvoj kreativnoga diskursa, te sam uvjeren da on jedini može rezultirati pojavom nekih novih umjetničkih strujanja, ovdje mi je namjera bila ukazati na jednu drugu pojavu; na jednom primjeru pokazati na koje se sve načine može pisati o jednoj predstavi. Nažalost, ima tu i onih "kritika" koje su svrha same sebi. Bez obzira na to, prenosim i njih, tek toliko da se vidi da i takve postoje. Evo, dakle, tekstova:

1. Davor Mojaš za Kazalište.hr
2. Tomislav Čadež za Jutarnji list
3. Marina Zec Miović za Dubrovnik Press
4. Petar Mišo Mihočević za Portal Oko
5. Katarina Fiorović za DubrovnikNet
6. Andrija Tunjić za Vijenac
7. Sonja Seferović za Slobodnu Dalmaciju
8. Vido Bogdanović Blog

***

laku noć rudari

evezmajevska.blog.hr



crna zemljo, okrutna li si.
ti sita,
i da gladnog sina u utrobu trpaš...
živino!

Okrutne igre

zagrebackidekameron.blog.hr




Svanulo je jutro. Sunce je još bilo nisko nad obzorom. Gledajući neraspemljen stol od sinoć Furbi tiho na vršcima prstiju pokupi čaše, odnese ih u kuhinju i stavi u perilicu. Zatim se vrati i u komodu, kamo stoji, skloni bocu viskija.
„Sinoć smo dobro potegnuli. Cure mogu dobrano popiti. Tko bi to za njih rekao? Sva sreća što se, kad si u dobrom rapoloženju, od dobrog viskija ne možeš napiti. “ razmišljao je gledajući polupraznu bocu.
„Za sad je sve dobro i pod kontrolom jedino ... Što mi bi da pristanem da Renata sa djetetom ostane privremeno kod mene? Simpa je i draga ali to privremeno bi moglo potrajati. No dobro, to ću nekako pregurati. A tko zna što će se sve očekivano i neočekivano može još dogoditi? Čitava ova priča prepuna je iznenađenja. Sva sreća da one tri, sad dok se ne smjeste, stanuju u hotelu. Još bi mi samo falilo da se sve usele kod mene. Što bi ja s njima? A bilo bi i vrlo skučeno.“ razmišljao je Furbi pijuckajući prvu jutarnju kavicu kadli iz smjera sobe gdje je spavala Renata sa djetetom začuje laganu škripu vrata. Prođe tren i u kuhinji se pojavi Renata.
„Dobro jutro.“ pozdravi je Furbi „Pridruži se i popij kavicu.“ reče joj.
„Neka, prvo moram napraviti kašicu za Beatu i nahraniti je pa ću ti se onda pridružiti.“ Renata mu namigne.
„Kako hoćeš. Dok sam te čekao ja sam već zargrijao mlijeko pa ti samo umuti što smatraš da je potrebno.“ odgovori joj a u sebi pomisli:
„Brzo uči i prilagođava se ovom vremenu.“
„Da, moram. Nužda tjera na to.“ na glas odgovori mu Renata.
„Oh, oprosti, neću više. Znam da mi možeš čitati misli pa ću ti ubuduće sve govoriti. Da ne ispadne kako imam neku zadršku.“ ubaci Furbi.
„Ma neka, samo ti misli. Obećajem ti da se više na te tvoje misli neću osvrtati.“ namigne mu Renata.

Mala se Beata zadovojno meškoljlia u kolicima pored kojih je sjedila Bo.
„Znaš kaj, ja sad moram prošetati Bo. A ti obavi sve što misiš da trebaš uključujući tu i one tvoje frendice, coprnice.“ Furbi namigne Renati i te ustajući od kuhinjskog stola pozove:
„Bo dođi, idemo u šetnju.“ na što pas sav radostan skoči i u tren se stvori pred ulaznim vratima očekujući svoju ogrlicu.
„Dobro se zabavite.“ pozdravi ih na odlasku Renata.

Padao je prvi sumrak. Par - čovjek i pas šetao je Tuškancem. Kad dođe do odvojka prema Dubravkinom putu, par zamakne preko parkirališta pravac ljetno kino.
„Bo dođi. Idemo malo ovdje.“ Furbi se obrati psu koji potrči uz strme stube prema platou ljetnog kina.
Kad se uspeše na prazan plato kina gledajući napuštenu pozornicu Furbi pomisli:
„To što mi se posjednjih dana događa scenarij je lude fantastične priče. Coprnice iz srednjevjekovnog Gradeca pred progonom dolaze u ovovjeki Zagreb. Neudana coprnica Renata sa djetetom plemenitaša bježi pred lomačom. Coprnica Agata nikako da zaboravi tog svog krvnika, gradskog notariuša. Coprnice Amata i Bobata uvjeravaju je da se mora vratiti kako njihova loza na Gradecu ne bi izumrla. Sve u svemu, luda kuća.“ razmišljao je Furbi.
U međuvremenu mrak je bivao sve gušći. Upali se rasvjeta.
„Bo dođi“ Idemo natrag kući.“ Furbi pozove psa koji se okrene i pored njega šmugne u mrak.
„Ma kud si opet pobjegla? Bo, vrati se. Bo dođi!“ zadere se Furbi kadli u sumraku ispred njega promakne tamna prilika.
„Što je sad to?“ pomisli Furbi kadli ... pred njim pojavi se Agata.











Isusovci su red Katoličke crkve koji osnuje Ignacije Loyolski (1491.-1556.). Geslo im je: ‘Ad Maiorem Dei Gloriam' (Sve na veću slavu Božju). Zanimljivo da svi crkveni redovi do svetog Ignacija uzimaše ime osnivača no Ignacije i drugovi od početka su protiv. U jednom mističnom viđenju u La Storti blizu Rima Ignaciju se ukaže Isus s križem a pokraj njega bi i Otac koji reče:
„Želim da ovoga uzmeš za svoga slugu"
Isus se tad okrene Ignaciju i reče:
„Hoću da nam služiš."
Bi to događaj koji je uticao na osnivanje i davanje imena redovničkoj zajednici. Zanimjivo, prvi Isusovci od početka ne htjedoše da im glava bude itko doli sam Isus Krist kome jedinom služe, pa tako red dobi ime 'Družba Isusova’.
Vrlo brzo, već 1575., Isusovci doaze u Dubrovnik odakle se šire po čitavoj Hrvatskoj.
Svugdje gdje djeluju, Isusovci se usmjeravaju ka čovjeku - širenju znanja i obrazovanja pa tako zbog dobrog prihvaćanja od puka i vladara širom svijeta, oni uz pronositelje kulture postaju i neka vrsta tihe diplomacije a što je katkad u opreci sa politikom i interesima moćnika, Država i Crkve. Bi to razlog zašto ih papa Klement IV 1773. ukine čime izgube veliku imovinu koju steknu po čitavom svijetu. No ne prođe dugo pa ih papa Pio VII 1814. ponovo uspostavlja međutim, sa vrlo suženim djelovanjem kojim se još i danas bave.

Pokraj gradske kuće Dverce, nekad palače grofice Klotilda Buratti Vranyczany, zgrada je najstarije zagrebačke škole. Tu na Katarininom trgu, nedugo po dolasku na Gradec, Isusovci 1607. otvoriše šestogodišnju gimnaziju da bi 1632. otvorili i Teološki tečaj, takozvanu Bogoslovnu Akademiju. Trideset godina poslije uvode Filozofski tečaj pa na molbu i uz sve pismene i usmene dokaze, Car Leopold I dne. 23. rujna 1669. izda svečanu povelju kojom se zagrebačkoj Bogoslovnoj-filozofskoj Akademiji daju sva prava tadašnjih europskih sveučilišta.

Prije raspuštanja reda Isusovci učilištu pridodaju seminar Pravnih znanosti što sve 1776. carica i kraljica Marija Terezija potvrđuje dekretom osnivajući Kraljevsku Akademiju znanosti (Regia Scientiarum Academia) sa tri studija: Filozofskim, Bogoslovnim i Pravnim.

Na poticaj mecene hrvatske prosvjete, kulture i umjetnosti biskupa Josipa Jurija Strossmayera Hrvatski Sabor 1861. donosi zakonsku osnovu o Sveučilištu u Zagrebu koju car Franjo Josip prilikom boravka u Zagrebu 1869. potpisuje pa ban Ivan pl. Mažuranić dne. 19. listopada 1874. svečano otvara moderno Sveučilište u Zagrebu. Sveučilište djeluje u dograđenom dijelu gimnazije na Katarininom trgu. Zgrada ubrzo postaje pretijesna pa se 1882. seli u zgradu izgrađenu nasuprot zagrebačkog sajmišta, koje kasnije posta trg danas sporna imena na kome den. 14. istopada 1895. car Franji Josip I svečano otvori Hrvatsko Narodno Kazaište.







„Bok Agata. Što radiš ovdje?“ upita je Furbi.
„Nisi nimalo iznenađen?“ protupitanjem odgovori mu Agata.
„Nisam. Vi ste me istrenirale na svakakva iznenađenja. Pa se time više uopće ne opterećjem. Puštam nek’ bude kako bude.“ namigne Furbi.
„Ohoho, namigivanje. Vidim, učiš od Renate.“ zagonetna bi Agata.
„Zašto ne? Čovjek uči dok je živ.“ našali se Furbi.
„Pogotovo je sposoban učiti od onog tko mu se sviđa.“ značajna je Agata.
Na te riječi Furbi se pažjivio zagleda u Agatu.
"Ima dobru figuru. A ispod izazovno odjeće po svemu sudeći nalazi se atraktivno tijeo." pomisli ali gasno reče:
„Dopusti mi da preskočim odgovor.“ namigne joj i nastavi „Nego što ti radiš ovdje. Zavodiš slučajne prolaznike?“
„Paaa ... tako nekako. Prvo odaberem žrtvu, zatim je slijedim i onda se neočekivano pojavim pred njom. Na kraju je zavedem.“ nasmije mu se Agata.
„Ma nemoj mi reći. Ja mislio da si ti samo coprnica a kad ono ti si prava vampirica.“ nasmije joj se Furbi.
„Vampirice ostavi ze neke svoje druge priče. Ja jesam coprnica.“ značajno mu namigne Agata.
„Dobro, dokaži. Da vidim. Vjerujem samo onom što vidim vastitim očima i čujem vastitim ušima.“ Furbi se šalio.
„A kako je sa onim što opipaš vlastitim rukama?“ Agata bi zagonetno.
„Tu vjera prelazi u doživljaj, iskustvo a to je već nešto drugo, puno više od same vjere.“ namigne joj Furbi.
„Jesi li siguran?“ upita ga Agata ponovo pa mu na tren izazovno pokaže predivne grudi .
„Voliš ti voliš male jabućice, zar ne? Baš kao i izazovne prćaste stražnjice.“ govorila je dalje Agata na što se Furbiju pojavi slika pred očima pa u tren ugleda Agatinu prćastu guzu. No već slijedećeg trenutka slika nestane i ostane reanost šetališta na Golubovcu.
„Sad si već počela sa copranjem.“ našali se Furbi.
„Zašto ne. Copranje uvijek uspijeva. Pogotovo ono koje pali glavice.“ Agata naglasi posljednju riječ.

Gledala je svoj odraz u ogledalu. Donje rublje sa crnom čipkom, najlonke, halteri. Duga kosa, prirodne grudi i tetovaža pri dnu trbuščića. Ipak, u posljednjem trenutku odbacujem rublje. Želim da osjetiš moje tvrde bradavice, moju vlažnu mačkicu, sve one željne su tvog dodira. Želim te izluditi.
Zvoni na vratima. Vrijeme je. Puštam muziku, navlačim malu crnu haljinu. Otvaram vrata. Pružaš mi cvijeće i butelju vina. Privlačiš me k sebi i ljubiš me. Jednom rukom me grliš dok mi drugom stiščeš guzu. Osjećam kako ti ponos raste ali ne, nečeš me dobiti samo tako. Moraš me poželjeti, poželjeti sve do granica izdržljivosti.
Ritam muzike. Gledam te u oči, vrtim kukovima, sišem srednji prst. Polako mazim svoje grudi i pružam ruku ka tvojim preponama. Prihvaćam tvoj pogled kojim mi govoriš želju. Čtam te, digao ti se je.
„Legni na trbuh.“ naređujem ti.
Mirisnim uljem i blagim pokretima masiram te od vrata na niže. Niže, još niže. Zavlačim ruku među tvoje noge. Lagano ti ljubim unutrašnjost bedara. Moj topli dah, ti uzdišeš a ja jezikom kružim oko tvojih jaja. Sama se već počinjem vlažiti. Toliko te želim.
Okrećeš se na leđa. Tvoj poged u mojim očima, hvataš me za grudi. Osjećam dotok krvi u tvoj kurac.
Bradavice, već su mi tvrde od želje. Skidaš mi haljinu i kružiš po njima jezikom. O Bože, kako me to izluđuje. Sva sam vlažna iz mene već curi.Trljam se o tvoj nabrekli kurac. Želim te,da, želim ga. Spuštam se k njemu. Jezikom. Masiram ti trbuh i zalazim u prepone. Moj vreli dah i usne. Izluđuju te. Ljubim te i pružam ti grudi. Evo, liži ih. Kako je tvrd taj tvoj kurac i kako sam ja vlažna. Počinjem ti drkati. Polako. Stenješ od užitka, plamtiš od želje. Nježno ti kružim usnama po glaviću. Vidi, vidi, na njemu već je jedna mala kap velike muške požude.
„Uzmi ga.” govoriš mi.
„Ne još.“ odgovaram ti.
Jezikom ga ližem od korijena do vrha. Uzimam ga u usta. Cijelog. Hvataš me za kosu i nabijaš ga duboko duboko u grlo. Gutam ga, ližem glavić. Drkam ga jako, jako brzo. Ližem ti jaja. Ti stenješ a ja te želim do boli. Od neizdržive želje počinjem se trljati tvoju nogu. Znam, moram se nabiti na taj tvoj veliki tvrdi kurac. Ne mogu više bez njega.
Bacaš me pod sebe i jednim trzajem mi ga nabijaš duboko u pičku. Vrisak mi otima strast. Jebeš me brzo, fukaš me duboko. Osjećam ,svakog trenutka ću svršiti. Ali ti zastaješ i bezobrazno me gledajući u oči.
„Ne želim da još svršiš.” govoriš mi.
Potom me jebeš lagano prodirući tek do pola a ja dalje ludim. Kako te samo životinjski želim!
„Jebi me jako, jebi me jako. Divlje, jebi me divlje!“ zapovijedam ti.
Opet mi ga nabijaš do jaja, imam tvoj kurac, ovaj put do kraja. Divlje! Opet! Silno i duboko mi nabijaš taj tvoj kurac. Osjećam pulsiranje svoje vlažne pičke. Drhtim, gorim, borim se za dah. Prvi val eksplozije prolazi mi kroz cijelo telo. Pulsiram, vlažim, nogama ti stišćem leđa i nabijam te duboko, dublje, najdubje što mogu, u sebe. Večeras je to prvi orgazam. Puna sam tvoje sperme ali još nisam gotova. Ni izbliza nisam gotova.

Opet uzimam tvoj kurac, Ovaj put u usta. Drkam ga, ližem jezikom.
„Kako pušiš, joj Bože!” stenješ.
Noge ti se grče, jaja su ti već nabrekla od nakupjene sperme. Uzimam ih u usta, ližem. Ližem ih. Pa ga pušim i drkam. Naizmjenično. Kako je tvrd. Opet osjećam vrelinu u pički. Sjedam na njega i lagano idem gore dolje, gore dolje, hopa cupa. Ti uzdišeš, mučiš se, želiš ubrzati. Hvataš me za guzu, podižući me i spuštajući u divljem ritmu. Klitoris mi je nabrekao, spremna sam za još.
I dok mi sišeš bradavice počinjem se trljati o tebe. Kako me to pali. Ja se trljam sve jače i jače, trljam se sve brže i brže a ti mi ližeš grudi.
Ne mogu to više izdržati. Opet svršavam. Dobro i jako osjećajući kako me ispiru zvijezdice mliječnog puta što pitiču iz tvog svemira. Svršavam toliko žestoko da vrištim. A ti me potom nježno ljubiš u usta i zatim se spuštaš dolje. Lagano grickaš vanjske donje usne ne dodirujući mi klitoris na kome osjećam tvoj topli dah i nove valove požude. Oh, kako sam opet napaljena. Ne, nije mi dosta. Guraš mi prst u pičku i kružiš. Jezikom prelaziš po njoj. Noge mi se grče. Opet ludim. Ti kružiš jezikom po mom klitorisu polako, zatim brže, sve brže i brže, Grudi su mi nabrekle, pička pulsira a ja drhtim. Guraš mi prst sve dublje, ližeš me sve brže. Bože, izvan sebe sam od užitka. Opet svršavam silovito.

„A sad te želim odpozadi!” naređujem ti.
I guram ti svoju vlažnu pičku koja još pulsira od divljeg orgazma. Nabijaš ga u mene, u pičku. Odpozadi.
„Bože kako je tvrd!“ vrisnem.
I kako je duboko. Jebeš me sve brže i jače. Vučeš me za kosu i nabijaš mi ga tako duboko i brzo da mislim kako ću eksplodirati. Drugom rukom trljaš mi pičku. Drhtim, vrištim, izvan sebe sam. Opet svršavam. Najjače. Eksplozija užitka. U meni se slijevaju potoci sperme. Borim se za dah.

A ti me opet me bacaš pod sebe. Osjećam kako se boriš izdržati. Znam, umireš koliko opet želiš svršiti. Jebeš me polako boreći se sa željom. Ne vrijedi, ne vrijedi mai moj. Sav se već treseš. Ne možeš više izdržati.
„Kekni na kojena.“ govoriš mi.
I ja to činim. Pušim ti ga. Kurac samo što ti ne pukne. Jaja su ti potpuno nabrekla. Sav drhtiš. Skupljam usne i pušim taj tvoj krasan kurac. Sišem ga, gutam ga. Ti uzdišeš, stenješ dok ti ga drkam, jako ti ga drkam. Grickam ti jaja dok se ti grčiš i drhtiš. Tvoj kurac je u mojim ustima i duboko mi je u grlu.
„Namoj stati, nemoj stati.“ govoriš mi.
I ja ne stajem. Nastavljam. Ubrzavam ritam. Sve brže i brže, sišem sve jače i jače. Svršavaš mi u usta dok se ja trudim isisati svaku tvoju kapljicu, progutati sve tvoje do posljednje kapi.

„Uh kakav seks!“ govorio je Furbi gedajući u kupaonici vitku figuru Agate koja je prala zube „Možda jedan od najbojih u životu.“ namigne joj.
Agata se na to okrene, kratko ga pogeda ga, pa veli:
„Nemaš ti pojma što te još čeka Sad se idi obući. Mi smo gotovi.“ zagonetno namigne.




(nastavlja se)

06

sub

09/14

Jubav od mriže i mora

annaboni.blog.hr



Šaka suza, vrića smija ča je život vengo fantazija
Trči vrime, cvili maška, traje jubav pusta, siromaška
Šaka suza, vrića smija ča je život vengo fantazija

To je bilo ka u priči, živili su ka golubi, i nosili svoje brime
S puno srca, malo riči, goli, bosi, gladni, grubi, volili se cilo vrime....................







Tako ti je bilo u nika vrimena : bacidu mrižu skupa sa gajete i ono šta uloviš je za obid , bokun ribe daš i maški i ona je živo biće ča te u oči gleda,
U takemu životu miritaš barenko sriču jerbo i onako
ničega nima puno. Osim jubavi, Ma od jubavi si sritan a ne sit.
Težačke ruke , od soli i mora , pune srca jednako se vole.
I tako se u sirotinji ne brojidu dani ; oni gredu sami kako Bog zapovida važno je da ima
žmul vina, bokun kruva i koja bilo riba u mriži,


Davno su partili Roko i Cicibela , ma ostali su zapamećeni po svojoj gajeti i svojoj mriži.

George R. R. Martin: "Ples zmajeva"

bookeraj.blog.hr

Najveći čitateljski zalogaj u 2014. godini uspješno sam probavila, pročitavši krajem kolovoza „Ples zmajeva“ - peti i posljednji objavljeni nastavak serijala „Pjesme Leda i Vatre“ proslavljenog pisca fantasya, Georgea R. R. Martina. I, kao što sam već ranije najavljivala, time započinje moje zasigurno višegodišnje čekanje posljednjih dvaju nastavaka kojima bi se serijal i dovršio (bit će naslovljeni kao „Vjetrovi zime“ i „San o proljeću“).

Kao što sam već navela, „Ples zmajeva“ je peti nastavak serijala o Sedam kraljevina, a zbog svoje je obimnosti (radi se o više od tisuću stranica, i to ne ubrajajući pregled plemićkih kuća koji se nalazi na kraju svakog nastavka serijala) podijeljen na dva dijela, prikladno nazvanima Prvi i Drugi dio.

U prvom dijelu, kao što je Martin i najavio, bilo je riječi o likovima koji su posve izostavljeni iz četvrtog dijela, odnosno iz „Gozbe vrana“, s obzirom da je „Gozba vrana“ posvećena samo događanjima u Kraljevu grudobranu i izvan njega, pa se prvi dio „Plesa zmajeva“ odnosi na događaje koji obuhvaćaju Tyriona Lannistera, sada nevoljkog naseljenika Slobodnih gradova koji se nastoji sakriti od duge ruke svoje otuđene sestre Cersei, koja kao kraljica regentica u ime svog maloljetnog sina Tommena stoluje u Sedam kraljevina. Osim njega, tu je i Arya Stark, koja u Braavosu izučava svoj novi zanat, dok njezin polubrat Jon Snow nastoji uspostaviti zapovjedništvo nad Noćnom stražom i uspješno obraniti kraljevstvo od opasnosti koje vrebaju s onu stranu Zida. Danaerys Targaryen stoluje u slobodnom gradu Mereenu, ali niti njezino kraljevanje nije lišeno opasnih kompromisa između kojih se izbor ukazuje doista nemogućim. Međutim, ovdje saznajemo i o nekim drugim igračima koji se žele uključiti u igru prijestolja, pri čemu se to osobito odnosi na dotad pasivnog vladara Dornea, Dorana Martella.

U drugom je pak dijelu Martin spomenuo da će se radnja, koja se dotad račvala, ponovno ujediniti, tako da čitajući drugi dio saznajemo o političkim previranjima koja destabiliziraju Kraljev grudobran, o tome kako su rezultirali Danaerysini napori i kako su se političke i društvene figure pomaknule prema konačnom razrješenju.

Nažalost, dvije knjige do kraja je još prilično puno, tako da me i „Ples zmajeva“ ostavio u iščekivanju i sa željom da saznam sve, što će mi, barem za sadašnje vrijeme, biti uskraćeno. Ono što nakon svega moram podcrtati jest da nisam čitatelj fantasya u tradicionalnom smislu (iako sam klasike, poput Tolkiena, dakako, pročitala) pa možda moja ocjena serijala u konačnici neće imati toliku težinu kao ocjena pravih šmekera, ali i bez obzira na to volite li ili ne volite fantasy, radi se o serijalu čija vrijednost leži i u prikazivanju društvenih, političkih i kulturnih okolnosti koje su unverzalne za svako doba i svako društvo, bez obzira je li fiktivno ili stvarno. Zbog toga, vjerujem da će i čitatelji koji poput mene, nisu čitatelji fantasya u tradicionalnom smislu, uživati u ovom serijalu. Dakako, ako odvoje dovoljno vremena i strpljenja.

smrt zvijezde

boljun.blog.hr



SMRT ZVIJEZDE

Ima onih kojima nikad
Život ne ukrsti staze
Jedni k drugima idu
A stalno se mimoilaze

U sebi će reći: sudbina!?
(a protiv nje se ne može)
I kad im godine učine svoje
I kad im bore naberu kože

I reći će: Što će nam ljubav,
Kad od starosti tijela nam svenu?
A svaki put umre po zvijezda
Kad sjenom si dotaknu sjenu


(D.Gortan iz zbirke u pripremi)





Statistika

Zadnja 24h

28 kreiranih blogova

544 postova

759 komentara

393 logiranih korisnika

Trenutno

12 blogera piše komentar

49 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se