novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

17

ned

08/14

School

thinkgreenlove.blog.hr

Ovaj put pisem o školi,kako bolje uciti,kako srediti kosu,kako se obuci i kako se nasminkati :).

Kako najbolje učiti ? sretan
Učite deo po deo. Ukoliko su lekcije obimne, najbolje je podeliti ih na smislene celine, i po njima učite. Pokušajte da ih prepričate tako da vama bude jasnije. Ukoliko imate vremena, napišite vašu verziju te lekcije na papir koji će vam kasnije služiti kao podsetnik.


Kako srediti kosu za školu ? sretan
Par frizura :



Kako se obuci za školu ? mah
Par kombinacija :





Kako se našminkati za školu ? mah
Par tutoriala :



Nadam se da cu vam pomoci oko ovog bloga sa školom,na moj ASK pisite prijedloge o cemu da sledeci put pisem @giveadvice1011 zujo

16

sub

08/14

16.08. Rodio se lav imenom Bukowski

zelenka.blog.hr

Dragi Bukowski,

Danas ćemo se prisjetiti tvojih darovitih ruku, koje su nam podarile samu ljepotu.
Nesebično si nam otvorio svoje srce i svojim talentom probudio u nama želju da te upoznamo. Jako dobro. Ali ne samo to, nego si probudio i želju da bolje shvatimo život. Koji si ti nekako najbolje shvaćao.

Nekada si se predstavljao kao flegmatičan, hrabar, nemaran.. ali istovremeno topao, pošten, strastven i čovjek pun ljubavi za životom. U svakom slučaju jako poseban.



Imao si nemiran duh. Skrivao se daleko od ljudi, a opet im poznavao dušu bolje od ikoga.

Imao si jako lijepe ruke, mekane. To si sam rekao. Veliki topao osmijeh, smiren pogled i poveći trbuh.
Imao si i lijep auto, koji si jako volio, kojim si često išao na konjske trke. One su te usrećivale.
Imao si i jak želudac za sav alkohol kojim si hranio tugu. Krpao prazninu.

Koliko tek žena si zaveo i uzimao kao inspiraciju. Lude, lijepe, fatalne ili ne tako savršene. Sve su te zabavljale i davale ti svoj prostor. A ti njima djelić po djelić duše.

Radio si svakakve poslove. nekima nepoželjne poslove. Radio si teško i pošteno. Volio si poštu najviše.

Pisao si cijeli život. Kratke, čiste rečenice. Zarazne priče. Duboke pjesme. Majstor riječi. Veliki poznavatelj ljudske duše.
O kakav divan smisao za humor si imao.


Poklonio si nam jako puno. Mi tebi poklanjamo samo poštovanje i divljenje.
Nadam se da je lijepo na drugoj strani.
Nadam se da dobivaš puno ljubavi.
Nadam se da nas gledaš, i jako glasno se smiješ. Jer ne znamo što nas čeka. To je nešto u tvome stilu. Komedija iz zraka. Zar ne?

Dragi Bukowski, dragi prijatelju
Sretan ti rođendan!




15

pet

08/14

Zabava za cijelu obitelj

bookeraj.blog.hr

Danas donosim nekoliko linkova: ekonomske teme, nešto za neuke po pitanju informacijskih tehnologija, te 100 najboljih romana svih vremena koje morate pročitati ako znate što je dobro za vas.

U prvom redu, donosim zabavan tekst naslovljen kao „Iskrena poruka od vašeg informatičara“ – informatičari koji vam stoje na raspolaganju na vašim radnim mjestima prozreli su vaše laži, i više od toga: žele da im ih prestanete govoriti. Dakle, monitor vam vjerojatno nije samo ispao sa stola i odsklizao se u zid, činjenica da vam je računalo infestirano pornografijom vjerojatno se nije dogodila nakon masovne zaraze računalnim virusima, a ne bi bilo naodmet niti da zapamtite da to nisu vaša računala, zato ne skidajte sadržaje koji nisu kompatibilni s kompanijinim aplikacijama, ne koristite računala za privatnu zabavu, i molim vas – nemojte izabrati lozinku koju ćete se sramiti reći vašem informatičaru.

An Honest Message From Your IT Guy

Nadalje, danas sve i da niste informatički nadareni, možete imati svoju web-stranicu, odnosno, možete voditi posao koji je između ostalog, opremljen i web-stranicom. Stranicu vam može napraviti (ali bolje da to ne čini, sudeći prema tekstu u nastavku) susjedov sin, komunalni redar, ili netko treći, ali vaše web-stranice čine vam medvjeđu uslugu ako vas, umjesto u dobrom i informativnom, predstavljaju u lošem svjetlu. Evo što autor na LinkedInu, Mario Pintar, kaže o tome.

Što vaše web-stranice govore o vama?

A sada, za knjigoljupce koji se vole samotestirati: koliko ste od sto najboljih romana svih vremena i sami pročitali? (ja sam pukih dvadesetak, a čitam onoliko sati koliko se može zagurati u jedan zaposlen dan, pa se i ponovno pitam je li smisao ovakvih lista da čovjek padne u očaj, ili što?)

One Hundred Greatest Novels Of All Time


Posveta ili na kraju:

zadihana.blog.hr




borili smo se tim livadama, međili korake travke i
suncokrete, ti meni ja tebi sve,
nazvali ju tratinčicom. Priču. A njezine latice, krunidbe
i nešto ovlaš kao donošenje odluka na temelju rezultata istraživanja -
kategorijama: moda, obitelj, osobno.
TO ne prolazi.
To ode.


14

čet

08/14

trebaš mi.

acinderellastory1.blog.hr

trebaš mi da me usrećiš, da me sastaviš ....

jer ja se tražim po prostorima i nemirna sam.


***
posveta blogerskim prijateljima:

**dragi prijatelji, možda čitajući moj blog mislite da sam očajna i depresivna . ali nisam - najljepše se smijem, samo eto ... dovoljno sam odrasla da bih znala da je on bio ona prava ljubav ..i da se takva neće ponoviti. malo je ljudi u kojih se možemo zaljubiti svakog dana, malo je onih pored kojih možemo drhtati svaki dan kao da je prvi, osjećati leptiriće pri svakom susretu.....


on je bio i on je ta osoba. ta moja osoba koja će zauvijek biti u mome srcu, ali nažalost ne i u mome životu.
osjećala sam njegovu ljubav,

i znam da ni s njegove strane još nije prestala.

nemoguće je da takvo nešto prestane, vjerujte mi - drhtao je i plakao od sreće pored mene ... takvo što, to se ne događa dvaput...


***

Ignacije & Sofronija

whiskybar.blog.hr

Ovo je odlomak iz mog novog romana "Santsangue Dellacruz". Roman će biti fantasy. Ovaj dio romana se bavi legendom o mitskom heroju sjevernjačkih barbarina. Barbari pričaju na falši čakavski, kao i ja, tako ne zamerite na falingama. Nadam se da ćete uživati kao što sam ja dok sam pisao, pa kreće:

"OK, ovako gre, bil jedno davnega leta živel Ingnacije La Joja i bival je va..." i počne se na zidu prikazivati život boga sjevernih barbara svetog Ignacija La Joje.
Ignacio je bio sin kovača. Živjeli su na samom sjeveru kontinenta Oksinje. Stari Enrico je više kovao vilice, nego mačeve, ipak kad bi nabavio dobar komad metala, iskovao bi mač i uglavnom ga prodao lokalnim klanovskim vođama.
Tako je prije dva mjeseca, nakon glasne eksplozije u šumi Ignacije donio veliki crni kamen.
"Stari gledaj veli kamik. Pal z neba, sigurno ima fanj magija va sebe. Storiš mi spadu?" Otac pogleda kamen i odvrati Ignaciju
"Ma ni vremena. Maškare su. Moramo bešteka storiti za Matildu i za Olgu i ženidu se Mate Raniji i Elma Sfera. Vilice, vilice mići, kad projdu maškare i svatovi, storit ćemo onda spadu."
I tako prošlo dva mjeseca i Ignacije se opet obrati Enricu.
"Ala gremo kovat spadu, obečal si!"
Ali stari je opet rekao kako nema vremena.
Iako je bio ljutit, IGnacije, čista srca kakav je bio rođenjem, ali mudar i slatkorječiv (to jest za jednog sjevernjaka) zamoli oca.
"Dobro stari, ja ću s tebom delat, ali pokle podne kad ti počineš ja ću sam sebi kovat spadu od oniga železa ča je palo z velikok krova kega stari i mladi zovu svemir."
Otac odloži čekič, uspravi se pogladi si prosjedu bradu te sa osmjehom kaže:
"Ignacije, ovakove tvoje besedi sam već par meseci čekal i zato nisam otel delat Spadu.Otel sam da se ti sam domisliš kako ćeš storiti to oružje, koje će jušto biti od magije, jer je od magije i prišlo!" I potapša svog sina po leđima preko kojih je išla Ignacijeva crna pletenica. Ignacije se od rođenja nije šišao, kao ni ostali barbari, jer su vjerovali kako im vlasi osjećaju vibracije plijena (životinje) i čine ih boljim lovcima. A što bolji lovac to si može više djece nahraniti, a to znači da će ga i više žena voljeti.
Svaki dan je Ignacije još žurnije pomagao ocu prilikom kovanja bešteka, ali poslije podne je pažljivo talio najbolji komad svemirskog kamena. Prvi dan ga je samo proučavao i u glavi si zamislio oblik mača, jedna strana oštra, druga špičasta kao zmajeva leđa i jasno špic u obliku zmajeve glave. Drugi dan je na pravio kalup za svoj dvoručni mač. Kalup je radio tri dana, dva kalupa je odbacio. Što ga nije obeshrabrilo jer je na sjeveru uvijek vladalo pravilo "Treća sreća" i nikada nije griješilo, koliko god su im se trgovci iz Noumenoma smijali i zvali ih praznovjernima ili još gore praznoglavima.
Peti dan je počeo s taljenjem Svemirskog kamena. Trebalo je proširiti talionicu za duplo, budući se kamen pokazao dosta otpornim na vatru, ali ubrzanom i gotovo anđeosko nadahnutom snagom stiskao je pumpu (mjeh) koja je održavala žar. Kada je konačno sedmog dana stavio istopljeni metal u kalup, mač je počeo proizvoditi tonove. Dok se hladio mač je pjevao i točno u pol noći Ignacije je otiša do jezera obasjanog sa dva puna mjeseca i stavio oštricu da se ohladi. Čim je oštrica dotaknula vodu, počela se sjajiti zlanom svjetlošću otkrijši prekrasni crtež na njoj, ljubičaste spirale koje su se spajale u trokute na zlatnoj podlozi oštrice u obliku zmaja.
Iako je mač bio zlatne boje, ovo nije bio zlatni mač jer je svemirski metal bio mnogo čvršći i od željeza, a komoli od mekanog zlata. Ovo je bio kozmički mač, u oba smisla, pao iz svemira i stvoren da donese red u svijetu. No to proročanstvo Ignacije i sjevernjaci još nisu znali.
Čak, Ignacije je pod utjecajem divljenja cijelog sela, osječao strahopoštovanje prema oružju tako da ga nije htio ni dirati već ga je položio na kućnom oltaru, kamo je svaku noć nakon rada i vježbi meditirao slažući si u glavi borbene i taliočke pokrete koje je taj dan naučio.
Ipak nakon godinu dana na njegova vrata je došla prekrasna Sofronija, djevojka njegova godišta iz susjednog sela koja je Ignaciju zapela za oko već neko vrijeme. Bila je garava od dima u licu, krv joj se slijevala iz obrve i tražila je za pomoć.
"Zlo i naopako gospodaru, demoni napali selo."
Ignacije je primijetio kako joj se grudi nadimlju od uzbođenja i straha ipak svoju fascinaciju njezinim oblinama morao je zatomiti jer je djeva bila u nevolji i trebalo je vidjeti što je problem i kako joj pomoći.
Ignacije se jako zabrine i brzo uvede djevojku u kuću. . Posjedne je za drvenu stolicu i da joj svoju večeru za jest. Kruh i maneštra. No Sofronija je bila previše u šoku, samo je sjedila i duboko disala. Ipak, čim je kročila u kuću, prostorijom je počela odzvanjati jako skladna energična muzika
Bio je to Svemirski mač. Muzika se pojačavala. Od glasnoće tonova mač se počeo tresti, što je stvorilo ritam, pretvorivši muziku u snažni marš.
"Gospodaru Ignacije, kadi sope ova muzika?" upita Sofronija, još uvijek previše prestrašena da bi nešto jela.
"To moja spada reagira na tebe." izleti Ignaciju, a onda shvati dvosmislenost svoje izjave koja je prestrašenu Sofroniju uspjela nasmijati i natjerati na prvi zalogaj tople maneštre.
"Pred nekih četiri ili pet meseci je z neba pal kamik. Ja sam od dela tog kamika storil spadu i onda on ponekad sope. Ponekad je jušto ka živ!"
"Ma ja. Ma lepo sope."
"Ja, bolje nego oni Mirkov mali ki kanta u Rudetovoj oštariji."
"Hi, hi, hi.....A videla sam te tamo pred dvajset dani!" nasmije se. Ignacije se zarumeni, no mač je bivao sve glasniji. Ignacije više nije znao što će te ga je uzeo u ruku. Čim ga je uzeo znao je što mu je činiti.
"Kažeš demoni napali selo."
"Ajme meni beštije prav z pakala. Tri glavi, deset ruki, četiri metra veliki. Niš ih ne može ubiti... nikakovo oružje." ponovno joj se vratio strah i zaplakala.
"Nemoj brinut." pomiluje ju po kosi. podigne joj glavu. Suze su polako počele topiti tamne ostatke dima s lica. Ignacije uzme krpu sa stola i obriše joj lice.
"Na ka nova!" nasmije se onda podigne mač i uzvišeno kaže: "Ova spada mi je poslana od našega gospodina Svemira ki nas čuva od škure force. Idem sad do tvojega sela i gren se demone koknut end masakrirat."
"Joj, pa kako ćeš solo. Zemi nekega. Češ poginut! Nemoj umret aš si mi lep." zabrinuto ga uhvati za košulju. Ignacije je pogleda ravno u oči.
"Lepa si ti i meni malica, još kad ti očistimo tvoje bjonde vlasi i belo lice, bit ćeš najlepša, pa kad se vratim ću te odvest malo u šumu i se." namigne joj, a ona mu namigne nazad.
"Može gospodaru Ignacije! Samo kako ćeš solo protiv tih beštija! One su pre...."
"Rekal sam ti kao imam čarobnu spadu ku mi je poslal gospodin Svemir da va njegovo ime uništim škure beštije. Ova spada je sam Svemir, ovdeka je sa njegova forca."
"Dobro Ignacije, kad tako lepo povedaš onda pojdi i zemi ovo."Sofronija skine svoj crveni pamučni šal i poveže Ignaciju oko glave. Ignacije se ohrabri i poljubi je u usta.
Tako pun hrabrosti otvori vrata.
Vani je bio mrak ali vatre susjednog sela udaljenog dvadeset minuta hoda bile su vidljive. Ignacije stavi svoju verižnjaču koju je naslijedio još od svog pradjeda, lovački nož zatakne u čizmu, sa zida uzme baklju i jasno Svemirski mač vezan remenom stavi preko leđa. Tako opremljen krene u mrak spreman i odlučan ubijati demone.
Dok je hodao hrabrost mu se mješala ne toliko sa strahom koliko s nekom panikom da neće uspješno izvršiti zadatak, no melodija mača mu je smirivala srce i dodatno jačala volju za pobjedom.
Ma nije prošlo niti deset minuta hoda, a već je naletio na prvu patrolu demonske vojske. Bilo ih je pet. Zbilja smrdljivih bića, ipak iznimne snage.
"Za gospodina Svemira, Sofroniju i sakog kega znam po dobremu!" zadere se Ignacije i navali na demone.
Oni su u prvi tren bili začuđeni i počeli su se smijat kako jedan mali čovječuljak uopće ima namjeru sam ih napasti. Ali što je Ignacije bio bliži manje su se smijali. Pogotovo ih je plašio luđački pogled ispod crvene trake, iskeženi zubi i mač koji je širio sve jaču svjetlost od koje im je pozlio. Svjetlost mača je umanjila snagu demona zbog čega su oni iscrpljeni popadali po podu ili su postajali spori i premoreni.
Ignacije im je sa lakoćom rezao glave dok je mač svirao kao neki bard u transu.
"Aaaaarg!!!!" urlikne
"Eto vas nazad doma, sam vas vratil va pakal! Vi ćete naša sela užgati, malo morgen!" i tako je još par uvreda izrekao dok je gazio po mrtvim tjelesima. Posebno je bio zadivljen oštrinom svog svemirskog mača. Rezao je sa lakoćom i preciznošću.
Gledajući svoj mač začuje žamor. Iza njega je bilo nekoliko mladića koji su ga slijedili. Ignacije se još bijesan okrene i zadere:
"Ča je!"
"Niš Ignacije, samo, bravo mona, kako si ih potamanil."
"Ah tek sam krenul. Zemite ove glave i prnesite ih nazad va selo i kod šterne ih nabijte na koplja i zovite celo selo neka vidi. Rečite da će Ignacije La Joja prnest još demonskih glavi."
"Ja Ignacije, se ih potamani!"
"Ću!"
Mladići uzmu glave koje su bile iznimno teške. Ne zaboravimo kako se radi o četirimetarskim bićima, pa su glave doslovno veličine tikve čak dvije! Uz put su jedno pet glavi ostavili jer im je petnaest glava bilo preteško za nosit. Ponavljam, svaki demon je imao tri glave.
Tako bijesan Ignacije je trčao kroz put okružen šumom. Prva pobjeda nad demonima ga je napunila energijom. Mač mu je sada bio potpuno sjajan, a ljubičaste šare su ostavljale obojani trag iza sebe. Od tolikog sjaja zaboravio je na baklju koja je ostala na demonskom stratištu ili Krf i oghanj, kako će kasnije narod sjevernih barbara prozvati mjesto prvog Ignacijeva sukoba s demonima.
Što je bio bliže Sofronijinom selu, hrabrost ga je potpuno preuzela. Osjećao se jedno s mačem, jedno sa svemirom. U sebi je nosio silu...snagu svih dobrih stvorenih bića!
On, Ignacije La Joja je izabran da kanaliizira silu tvorca gospodina Svemira i ponovno potjera mračne sile koje su htjele zavladati planetom Mediurgom. Željele su se služiti njome kao bazom s koje bi započele rat protiv gospodina Svemira i svega dobrog što postoji. A to bi bilo ne samo loše za Svemir i cjelokupnu kreaciju, (jer zlo nikad ne stvara, već samo kvari), najgore bi bilo samim stanovnicima Mediurge koji bi bili izloženi brutalnom teroru Demona i njihovog gospodara Ereniksa.
Ignacije je bio zadužen da na mikro nivou vodi igru, odnosno rat, koji se odvija na makro nivou između sile stvaranja i razaranja. Između gospodina Svemira i Ereniksa. Jer znamo onu sa početka vremena "Kako je gore tako je dolje".
I pun hrabrosti i bijesa, Ignacije je trčao prema selu dok mu se crna pletenica vijorila a crveni šal ga pričinjavao još ratobornijim. Šal, sada bandana je bio Šofronijin predmet, pa je imao osjećaj kao da ga ona gleda. Radi toga je postao dodatno motiviran da ovu misiju dobivenu od boga izveda na najbolji mogući način, kako bi se Sofronija ponosila njime.
Nakon još pet minuta trka selo se prikazalo pred njim. Vatra i dim. Ignacije stane na ternutak i prije nego što se velikom brzinom obrušio na demone ugleda uznemirujuć prizor.
U selu su sve kuće bile zapaljene dok su demoni razapinjali zarobljene seljane. Lica zarobljenika su bila paralizirana od straha, a tek bi počeli vrištati od bola kada bi bili klinovima zakucani za križeve, kola ili naprosto na zidove kuća koje bi potom demoni zapalili svojim dahom.
Prvi demon nije niti primijetio Ignacija sve dok zadnjim trenutcima svijesti nije iz svoje dekapitirane glave vidio oštro gnjevno lice koje ga je promatralo stojeći na sada bezglavom tijelu. Ipak lice je bilo pomalo premlado za tako moćnog ratnika koji ubija demone, pomislio je zadnjim trenutkom svoje svijesti, a onda je umro. I duša mu se našla na mukama u paklu te je zbog agonične boli zaboravio i na mladog ratnika i na svoj život demona kojeg je dobio time što je bio među najvećim ološem što se ikad našao pržiti u Ereniksovim jazbinama i među najotpornijima na paklene muke.
Budući je demon bio ubijen svetim oružjem, produženom rukom gospodina Svemira, duša mu je bila uhvaćena od strane dobrog boga koji ima specijalni pakao za ubijene zle demone gdje im nanosi bolnu kaznu. Kazna gospodina Svemira se ne može mjeriti sa Ereniksovom bolnom kaznom. Svemirova kazna je pravedna, dok je Ereniksova nepravedna jer dobrim ljudima želi napakostit za vrijeme života. Ili je nepravedna budući je posljedica Ereniksova zavađanja i kvarenja osoba slabe volje. Time takve osobe postaju zle te ih nakon smrti Ereniks ima pravo sadistički mučiti. Ipak, od najokorjelih i najotpornijih radi svoju vojsku demona. Upravo ovu koju mu Ignacije sada ubija zlatno ljubičastim blistavim mačem.
Demoni su padali jedni za drugim. Tamnocrvena krv je iz njihovih vratova iz njihovih utroba špricala na sve strane. No niti kap nije ostajala na oštrici Ignacijeva svetog mača. Sam Ignacije je bio poput kozmičkog plesača. Vođem muzikom svoje svemirske oštrice, elegantnim potezima je ubijao zle demone, ošamućene, osljepljene, premorene svetim sjajom kojeg je emanirao mač.
Kad je završio svoj smrtonosni ples, sav znojan, raspletene pletenice, napetih mišića Ignacije je stao nasred sela i zaurlao glasnije nego stotinu klanovskih rogova prilikom poziva na bitku ili proljetnu svetkovinu.
Kako možemo zamisliti takav zvuk? Kako uopće zvuči takav zvuk? Što može učiniti taj zvuk? Kako su drevni bardovi i mistici i duhovni vođe Ignacijeve crkve zapisali, taj zvuk je naprosto pogasio svu vatru na kučama i križevima, te regenerirao ranenje ljude.
Mrtvi su ipak otišli u Svemirove dvore častit se pivom i kozmičkim nimfama, ali još uvijek živi ljudi su od krika dobili trenutnu snagu kojom su se sami skidali sa križeva ili su u nevjerici gledali kako im odrezana ruka ponovno raste i slično.
Kao da to što je sam pobio demone nije bilo dovoljno veliko čudo, Ignacije je izlječio ranjene, stvorio nove udove.
"Poslan je od boga." počela su govorkanja, ali Ignaciju nisu trebala govorkanja da bi to znao. On čim bi uhvatio mač imao je direktnu vezu s bogom. Spojen na gospodin Svemirov um. Kao da su jedna osoba, kao da su sve.
"Stavite komade ovih beštija va hrpe i užgajte! Niš nek ne ostane!" bile su prve riječi koje je Ignacije uputio regeneriranim seljanima. Oni su ga gledali sa strahopoštovanjem, a neki su čak klekli na hladni snijeg i poklonili su mu se. Ignacije nije imao ništa protiv. Naime, iako je poslan od boga, ipak je sjevernjački barbarin. Uživao je u svojoj novostečenoj moći.
Ipak, nemože se reći kako se bahatio, no nije niti glumio skromnost. Samo je, kako bi se reklo, dostojanstveno šutio. Sjeo je na neki kamen dok mu se adrenalin polako spuštao, gledao seljane kako skupljaju djelove demona i mislio kako je prava šteta što nije ponio svoju luulu ili barem neki duhanski smotuljak.
"Ima ki španjulet?" upita Ignacije, a oko njega se na brzinu sjati desetak seljana i seljanki.
"Ko boh, bit će i za pokle i z po putu. Gracije."
dok je palio cigaru neka starija žena je izbezumljeno vrištala
"Sofronija, Sofronija, kade si mića."
"Ste vi mater od Sofronije." podigne se s kamena i priđe prestrašenoj starici.
"Sam...ma ti, ča ti znaš kade je ona, je živa?"
"Je, je, kod mene je doma. Ona me je poslala. Ja sam z Frantalina levog, otrok od kovača Enrika i matere Santsilve."
"Ma nisi ti njihov ti si od boha." odgovori žena i onda Ignacija koji je šutljivo stojao zapita:
"Me odvedeš njoj?"
"Ja, samo si stavite ku tepliju robu, neki kapot od jelena ili neš, ma trebaju vam i ke teple škornje, sneg je ka ča vidite."
"Ću."
Starica se ode spremiti, a Ignacije je gledao kako seljani pale vatru i uništavaju ostatke paklenih bića. Uživao je u prizoru kad je vatra buknula. Osjećao se potpuno ispravnim u svojim radnjama, dok ga nije prekinula zabundana starica.
"Gremo?"
"Ja, homo ća."
"A kako ti je ime."
"Ja sam Ignacije."
"A Ignacije, ja ma povedala mi je Sofronija o tebi...lepo,lepo."
Onda su u tišini hodali iz Frantalina vrha, do Frantalina levog. Imamo još Frantalin dol i Frantalin desni.
Hodajući Ignacije je samo gledao u snijeg na borovima i uživao u smirenoj muzici njegova mača.
Kako je mač slabije svjetlio, tako je Sofronijina majka Marijeta zapalila baklju. Sve joj je bilo čudno. Kako je jedan mladić uspio pobiti skupinu od dvadesetak demona? I ovaj mač što svira. Ali nije ništa pitala, bila je sretna što se bezizlazna situacija pretvorila u pobjedu.
Kad su stigli do Frantalina levog seljani su već spremali feštu. Stavili su drveni stol i već je hrana bila spremna. Pilo se i pjevalo.
Sofronija i Marijeta su otrčale jedne drugoj u susret dok su Ignacija drugi seljani tapšali po ramenu i posjeli ga na čelo stola.
Ipak Ignacije ustane i kaže:
"Ćo pomalo. Nesmemo sad slavit ka da je novo leto ili fešta prve rožice. Spomenimo se kako je pred dvesta let prošal Grande Pepić."
Na spomen Grande Pepića žamor se prolomi oko stola.
"Ja, Grande Pepić je bil grande, jedini od naše race ki je pobedil soldate od onih mićih južnjaki iz Noumenoma ki vladaju va svete jedino aš imaju šoldi i lažu ka da imaju dupli zajk ka kačka. Ja, spemenimo se kako je Pepić skupil soldate iz sake kampanje tu sa severa i osvojil tvrđavu od Noumenona. I ča je onda storil?"
Ekipa oko stola uzdahne, a jedan glas pomalo šaljiv kaže:
"A napil se, skupa sa svojim soldatima, a ča sad."
"A ča sad?" uzvikne Ignacije "Vratili se južnjaki s vojskom i ubili Pepića i njegove dok su spili šek pijani. Zato sad moramo davati del od žita, del od šoldi južnjakima mesto da oni nama. Ja komprende kompanjo! Ma razumeš ti. Zato moji Frantalinci, mi ćemo feštat, ši! Ali pomalo, kako treba i boh zapoveda. Boh gospodin Svemir mi je dal grand forcu danaska i treba mu fino zahvalit. Zato ćemo feštat u dvi smene. Jure, Fabrio, Đani i ekipa, vi na stražu do sutra u podne, a pokle podne kad se probudim i otreznim, ću ja na stražu, a vi će te feštat. Ako do tada ne pridu demoni, neće tako skoro. A onda ćemo storit taktiku. Imam još del onega svemirskega kamika od kega sam storil ovaj mač ki jedini može ubiti te zle beštije. I ćemo storit mačevi koliko možemo i onda ćemo po lepemu našemu severu patrole činiti i lovit demone, ši!"
"Ši Ignacije!" zagrme seljani i počne fešta. .
Jure, Fabrio, Đani i ekipa nisu bili baš sretni što prvi stražare, ali im je nešto u držanju Ignacija govorilo kako je bolje da mu se ne protive, što bi vjerojatno učinili dan prije, unatoč tome što je Ignacije zbilja bio jak. No većina sjevernjaka je isto bila jaka. Ipak Ignacije kao da je postao još jači, ne samo jači, nego dostojanstveniji, moć je zračila iz njega. No, uspjeli su prošvercat nešto pića i hrane, dovoljno da budu veseli, a nedovoljno da zaspu na straži i da se sutra probude neznajući što su radili ili da se uopće ne probude jer su mrtvi.
I tako krene fešta. Svirao je Sarabande, Mirkov mali. Iako Ignacije nije imao visoko mišljenje o Sarabandeovom muzičkom umijeću, mali se zbilja trudio. Čak je uhvatio harmu sa svemirskim mačem i svi seljanni (osim straže) su plesali pjevali.
Ignacije je konačno došao do Sofronije i pozvao je na ples. Ona ja odmah prihavtila. Čvrsto ga je zagrlila i rekla.
"Ne mogu verovat. Sam si se one beštije potukal, ma ti si moj muž pravi."
"Ti si moja žena. I znaš ča Sofronija?"
"Ča Ignacije?"
"Bit ćeš jedina moja žena!"
Naime kod barbara sjevernjaka muški su mogli imati više žena.
"Ti si mi dala voju da zamem svemirsku spadu, bez te niš ovo se ne bi zgodilo. I znaš ča još!?"
"Ča Ignacije?"
"Najlepša si va svete i svemire anke!"
"Ne mogu verovat. Ovo je ka u onim štorijama kad greš va posteju spit."
"Ja, ali pensam kako ćemo za ki dan opet vdeti oneh smrdljivih beštija. Ali sada malica uživajmo."
Pa su njih dvoje malo plesali, pa su malo išli u šumu raditi ono što nije pristojno raditi pred drugim ljudima, pa opet plesali, pa opet u šumu.....

Straža je prošla mirno.Slavlju su se pridružili svi Frantalinci i iz vrha i dola i desnog. Kad se Ignacije probudio pozvao je svog prijatelja Ludog i otišli su na straži zamijeniti Jureta, Fabria, Đanija i ostale. Ludi je prvi došao pa je Đani rekao:
"Ćo mona, bilo je i vreme, ima još ča za popit ili ste sve rešili čera?" ali je brzo završio sa svojim negodovanjem čim je vidio Ignacija kako se penje na palisadu koja je okruživala selo.
"Eko prnesal sam vam ovaj bocun, a va oštarije kod Rudeta imate još. Zaslužili ste. Jutra ćemo se nać, ako danas ne napadnu demoni, pa ćemo se dogovorit. Malo sam gleda kamik. Neće biti dovoljno za mac spadi i nove spade će imat manju forcu, ali bit će taman za ubit demona, samo ih neće toliko slabima učinit."
"A za koliko spadi ima kamika." pita Jure
"Jutra ćo, ala grejte na feštu."
"Gremo ća, se vidimo jutra Ignacije."
"Ja."
Ignacije je zapravo sam mogao stražariti ali je zvao Ludog kako bi imao s kim pričati. Ludi mu je bio nadimak, jer je uvijek radio pizdarije za vrijeme proljetnih svetkovima ili kako su sjevenjaci zvali "Fešta prve rožice". Imao je jarko crvenu kosu, koja je još više pojačavala njegov zafrkantski karakter.
Pravo ime bilo mu je Va'alter, inače izvorno ime za nekog sjevernjaka, ali imao je apostrof, što je ukazivalo da je dijelom južnjak. Naime, njegov otac, je bio starješinasvi frantalinskih četiri sela. Kao takav, u sjevernjačkom patrijarhalnom društvu gdje su muškarci mogli oženiti više žena, uz već pet sjevernjakinja, oženio je i jednu južnjakinju. Našao ju je dok je obavljao neke poslove u Noumenomu. I bila je prekrasna crvenokosa, kakvih nema baš na sjeveru jer su tamo uglavnom plavokose ili crnke. A niti Va'alterov otac Alvaro di Lara nije u svojoj mladosti bio za bacit. Naprotiv, kao svi sjevernjaci bio je visok, jak glasnog glasa i opuštenog duha. Zaveo je Elzu, djevojku koja je radila kao plesaćica u jednoj od mnogih Noumenomskih krčmi na svoje ali i na njezino zadovoljstvo.
Međutim Elza, iako je u početku bila zadivljena svojim mužem i prihvatila poligamiju, ipak kao djevojka juga, kad je trebalo živjeti tu poligamiju, nije mogla, a da ne pati od ljubomore. Tri puta je pokušala ubiti nožem svoje sužene, nazovimo ih tako, a jedanput i Alvara. On se jasno samo nasmijao. Na svoj sjevernjački način volio je jako Elzu, ali nije bio običaj kod njih se vezati za jednu ženu. Tako se Elza jedan dan iskrala dok je Va'alter imao tri godine i otišla...ah nitko ne zna gdje. Alvaro nije poslao potjeru, iako je mnogo patio, ali je bio stava kako...ah tko zna kakvog je bio stava. Poštovao je njezinu odluku, a i bilo ga je isto sram kako je nije uspio zadržati i za to je krivio sebe, a ne Elzu. Stoga kako bi kompenzirao gubitak Alavaro je stalno ženio nove djevojke, kako bi ublažio nikad prežaljenu tugu za Elzom.
A Va'alter, ili Ludi je u nedostatu majke počeo raditi sve veće pizdarije. Vjerojatno je i razlog njegovom ludilu bio i taj što mu je majka bila neobuzdana prpošna plesaćica. "Ki će ga znat?" govorili su stari Frantalici.
Prozvali su ga Ludi umjesto munjen, koja je originalna riječ za malo pomaknute osobe kod sjevernjaka baš zato što je bio od majke južnjakinje i bio rošast. Nije mu se sviđao nadimak i često se tukao kada bi ga netko zvao Ludi, ali ime se uvriježilo i ostao je Ludi. Na kraju bi uvijek kada bi nekoga dobio u tuči rekao kako je on Ludi, a ne Va'alter, jer je Va'alter šminkersko južnjački napisano ime, a Ludi...pa kažimo i to kako je s vremenom od kad su sjevernjaci postali potčinjeni južnom Noumenomu u njihov vokabular ušlo niz novih južnjačkih riječi. Tako se munjen više koristilo za onoga "Ki je zaprav munjen" kako bi rekli, nego za "nekega ki je samo luud."
Dodajmo, kako je kao polujužnjak najviše od svega mrzio južnjake pa se lako skompao s Ignacijem koji je jako mrzio južnjake jer tako, to je ono što se mrzi. Jasno često ga je Ignacije zafrkavao radi porijekala i ta zafrkancija je bila čest inicijator njihovih (u početku ne baš)prijateljskih tuča od kojih su obojica očvrsnuli i zbližili se.
Kad su se smjestili na vrhu palisade šutjeli su neko vrijeme i dimili svoje lule, onda Ludi upita:
"I ča mona, kako si tako lahko pobil se te demoni?"
"A znaš ka i ja, svemirska spada."
"Ča svemirska spada, kega ti zajebavaš, ala malo reci kako je pravo?!" zadere se Ludi na Ignacija.
"Ćeš kako je pravo mona?!" uzvrati Ignacije
"Ši ćo mona!" nasmije se Ludi i povuće dim
"Alora...ja ti uzmem spadu i jušto se ćutim kako imam force sto put više."
"Ja i?"
"Ma ča ja znan, osećam se ka Boh, ne ka boh, već ka Boh oni gospodin Svemir i sav sam krcat force i ne smunjan va sebe. Ni me ničega strah, samo spreda ubij zlo."
"Ma jah!" nakašlje se Ludi
"Ja!" uzvrati Ignacije i nastavi
"Znaš učinil sam tu spadu...ma već sam ti poveda i onda je prišla Sofronija, ma ke lepa divojka i ča ja znam...spada sope, demoni napadaju ja videl va glaveh kako zeman spadu i je je zel."
"I onda?" nestrpljivo ga prekine Ludi
"Ćo! I onda sam ih se pobil, nanke brige nanke niš samo sam prišal i rezal, kot da režem stablo ili ča ja znam...."
Zatim su zašutjeli i dimili duhan. Kada je polaku mač počeo stvarati pomalo zlokobnu melodiju.
"Ma ti lepo sope ova spada." nasmije se Ludi
"Ja, ma malo ni vesela melodija." odgovori Ignacije, dok je mač postajao sve glasniji
"A ga zija, hehehehe."
"Ne zija bezveze." Ignacije ustane "Ćo ča je ono črno va nebe!"
"Ča ne vidin niš!" odgovori Ludi dok mu je Ignacije pokazivao prstom točan položaj.
"Aha, a ne znam, ali..ka da gre prema nami."
"Ja, jebebala ga općina, ma da ni to zmaj, dragone ćo!"
"A zač bi prišal tu, mi nismo bogati. Niš zlata i dijamanti pul nas."
"A ča ja znam? Zać su čera demoni napali?" Ignacije bolje pogleda i uzvike
"Ćo gre prema nami!"
"Ča ćemo sad!"
"Znam ja!" Ignacije zgrabi mač i spretno se spusti sa palisade.Sam mač mu je rekao što treba učiniti, jurišati na zmaja.
I krenuo je po ravnom polju obloženom bijelim snijegom, dok je zmaj na nebu postajao sve veći i sve svjetliji. Njegove smeđe ljuske obasjavalo je zubato sunce tako da je zmaj ličio na lebdeću brončanu skulpturu koja bljuje vatru. Sama smeđa boja je ukazivala da se radi o zlom zmaju. Obično su bili lovci na blago, pozvani od zlih volšebnika.
Ignacije je ponovno trčao napunjen kozmičkom moći. Niti gomile snijega mu nisu korak činile nesigurnim. Straha u njemu nije bilo i strategija mu je jasno, gotovo, pa pisala pred očima. Onda se naglo zaustavio i čekao zmaja. Za njim je trčao Ludi sav u panici, ali znao je kako mora biti uz svog najboljeg prijatelja.
U prvom naletu zmaj je bljunuo vatru prema Ignaciju. Ipak njegov mač je stvorio svjetleću barijeru koja je odbila vatru natrag u pravcu zvijeri. Zmaj se iznenađeno jedva izmaknuo plamenu. Ipak, lukava brončana beštija je primijetila drugu osobu, koja je bila bez to čarobnog oružja, te se u svom drugom naletu usmjerila perma njoj.
Ignacije svojom pojaćanom sposobnošću opažanja primijeti manevar zvijeri i kao da joj je pročitao misli. Zapravo i je.
"Munjeni Ludi!" prosiktao je i krenuo spasiti svog prijatelja.
Taman kada je zmaj bljunuo vatru, Ignacije je odgurnuo Ludog, a svemirski mač mu je ispao iz ruku. Ipak plamen je zaobišao dvojicu sjevernjaka, međutim nesposoban da zaustavi svoj nalet zmaj je iskoristio priliku i vrhom svojih pandži zakačio Ludog po leđima. Rana je bila dosta duboka ali Ludi još nije umro, već je urlao i koprcao se po snijegu natopljenom njegovom crvenom krvlju.
Ignacije je sada bio zabrinut, mač je ležao dva metra od njega, a kraj njega mu prijatelj smrtno krvari. Zmaj je primijetio kako je Ignacije bez mača i pokušao se okrenuti što brže. Ignacije je donio odluku, jedini spas mu je zgrabiti mač, u suprotnom će obojica poginuti. I skočio je po mač, brzo ga zgrabio dok je zmaj već letio u pravcu Ludog otvorenih usta spreman ispustiti plamen. Drugi skok je Ignaciju bio lakši, jer je ponovno bio u kontaktu sa Gospodinom Svemirom i taman je stao Ispred Ludog kada je zmaj počeo ispuštati plamen.
Mač opet stvori barijeru koja je odbila plamen prema zmaju te ga zahvati.
Iako su te beštije otporne na vatru, plamen je zmaju omeo vidno polje i nije znao kuda se kreće. Doletio je prenisko i zadnje sjećanje mu je bio bijeli snijeg.
Ignacije mu je odrubio glavu kada je zbunjen letio preblizu zemlji.
Ignacije je opet osjetio navalu uzvišenih osjećaja moći, ali omeli su ga jecaji njegova prijatelja Ludog.
"Aaaa, Ignacij...umret ću ćo....aaaa, ka bol, peeeče...aaaa, ali ćo, čuj ča ću ti aaa povedati , aaaa... prej nego ča pratim, moram ti reć jednu tajnu i dat ti zadatak."
Ignacije ga sa osmjehom pogleda i kaže: "Ča da imaš otroka i da ga čuvam?"
"Ma kako....." odjednom jecajuće riječi Ludog prekine Ignacijev krik jači od sto rogova što pozivaju na feštu prve rožice. Rana Ludog u nekoliko sekundi zacijeli, a Ignacije ga primi ispod pazuha i osovi na noge.
"Ma kako?" opet se iznendai Ignacije.
"Ššššš." prstom na ustima da znak Ludome da šuti, zatim uzme mač i raspori zmaju trbuh. Povadi mu cijeva i počne i cijediti, a iz crijeva počnu ispadati dijamanti.
"Hhahahahahahahahaha!!!!!!!" počnu se nekontrolirati smijati obojica.
"Ćo pa zmaji seru blago, dijamante!" zaurla Ludi
"Mona, ma vidiš ti ovo, ča je ovo, hahahahahaha!" smijao se Ignacije dok je cijedio crijeva
"Ma kako si znao?" upita Ludi
"Se ja znam, ali pokle o tome, skupimo dijamanti. Celo selo je bogato, hahahahaha!"
Krenu natrag prema selu gdje se već skupila hrpa seljana koji je svjedočila još jednom IGnacijevom junaštvu. Ignacije se, opet u naletu euforije pobjede zadere i kaže:
"Judi, ala dajte skupite oni dijamanti ča su ostali, a neka Sofronija zame srce od beštije, znam da će biti fanj kontentna. Sem tega, dajte meni i Ludom jednu demižanu od pet litri vina i jenu bačvu od isto toliko litri bire i četiri pečene patki za mene i mojega najbojeha prijatelja. I pokle pustite nas da proćakulamo."
Nakon što su dobili cugu i hranu, ponovno su se smjestili na stražarsko mjesto. Iako su po zakonima sela mogli tražiti zamjenu budući su sprječili napad, Ignacije je rekao kako će dok se ne naprave novi mačevi od svemirskog kamena, a to počinje sutra, on stražariti.
Dodavali su se s dijamantima ka da je kamenje za praćku i cerili se.
Ludi je natezao vino i smijao se, Ignacije je punim ustima pričao
"A videj ti gospodina od beštije. Ima plemenita govna. Dijamanti ve debelome crevu, pa kade to ima."
"Samo va štorijama o čarnicama, ali baš, gospodin zmaj, ga je seljo Ignacije raskašetao."
"Sam mona, ali tebi ću dati prvu spadu ku storim i onda ćeš i ti moć raskašetat zlih demonih i zmajevi, pa ćemo im opet vadit creva i skupljat dijamanti, hahahahahaha." IGnacije se zagrcne i nakašlje, a Ludi ga lupi po leđima i upita.
"A sad se kalmaj malo i povedaj mi kako znaš da imam otroka?"
"A ča ja znam..."nategne gut pive i odgrize komad pečene patke i opet punim ustima nastavi pričati
"Ja ti vidim, ti neš kažehš..."žvače i proguta "Ti me pitaš, ča je ovo ili reći ću ti to ali nemoj ti povedat nikemu, a ja nemam pojmi ča je i onda mi se odjedamput slika stori va glave. Jušto onda mi ka neki glas kaže "Va'alter ima otroka i ti otrok je od nove žene od njegova oca....hahahahahaha!"
"Pšššš, pijano blogo, čut će na neki."
"Ma ja, ali ti Ludi si baš lud, pa di na mačehu, ča ni to kako bi povedali oni tvoji južnjaki...parverezno?"
"Ja nisam južnjak, ča je moja mater ka je šla ća, ja neznam, mrzim ih više neg ti i poveda se perverzno ...parverezno!"
"Hhehehe, povedaš ki pravi južnjak. A reči mi, staviš li onu južnjaki mast za vlasi kad si maćehi uvlačiš u posteju." Ignacije nategne još pive, a Ludi mu makne bačvu s usta tako da mu je skoro razbio zube.
"Još jednom mi rečeš da sam južnjak creva ću ti izvati pa ćemo videti sereš li i ti dijamanti ka beštija dragone."
"Ma ćo ne jidi se, tebi je valjda gore ča te zovem južnjakom nego ča imaš otroka sa ženom od oca."
"A ča sad. Znaš da je Alavro već star. Našal je tu malicu pred dva leta, nešto s njezinma oko zemje i tako on njima neku zemju dal i oni nejmu kako je običaj malicu. Još je poglavica sih Frantalinaca, storili grande feštu va njihove kampanje. A pokle dva meseca divojka tužna, a ja je pitam ča je, ča joj je ružan Alvaro, a ona da ni, nego da ne može."
"A ja, godine." zatreše glavom Ignacije i odgrize još jedan komad mesa
"Ma to joj i rečem, a ona meni ka, -a možeš ti?- A mića lepa, bjonda, črjena va lice i ča, znaš da sam lud i kažem, -a mogu.- I tako šli va šume, ka lovit i tako saki dan i jedan dan ona kaže -imat ćemo otroka."
"Ja znam se i lepo rodila i povedala tvom ocu da je bil jako dobar nakon fešte prve rožice, aš mu je u vino stavila od šamana neki pra'ah i da je uspelo. A tvoj otac je bil sretan aš će službeno postati najstareji otac va severe i ni pital niš već je odma feštu storil."
"Ja, samo sada ima jedan problem." zabrinuto će Ludi
"Rošast je ka ti i tvoja mater, a ne tvoj otac."
"Ja. Hahahahaha."
"Hhahahahaha." nasmiju se obojica i kucnu se, onda Ignacije osjećajući da je sve više počeo ovladavati moćima Gospodina Svemira ili je već bio dosta pijan i euforičan kaže maču "Sopi spado jedna!" i mač počne svirati omiljene pjesme IGnacija i Ludog i oni zapjevaše.
Nakon pjesme Ludi kaže:
"MA ja mislim kako stari i zna, ali aš je već prešal šezdeset osmu i da mu je se jedno. Boje ja nego neki drugi."
"Ja, ja čak pensam kako je on tu malicu i zel za tebe. Ali ovo nam govori kako ni baš dobro imati mac ženi."
"Ma ja, si lud!" iznenađeno će Ludi
"Ne, ti si. Vidiš ja ti volim samo Sofroniju i ne bim sebe delil s ni jednom žemskom. Ja kad ti nju vidim i kad čujem njen glas kako poveda ka da kanta najlepšu kanconu va svete, ja ne znam, meni nogi se tresu, pričam gluposti, ča sam jučer se rekal, a ona se samo smije i crveni ve lice. I ja je gledam takovu i pensam -to je jedina ženska za mene-. I naš ča!"
"Ča čo!?"
"Želim i tebi da tako isto sa...kako ti se zove malica? A vidim, Romina i otrok Paulo, ja. Ja, čas sam povedal, ah ja i želim i tebi da imaš samo Rominu i Paulo nek bude sto put jači od tebe."
"A vajda. Ma ti mene zajebavaš da sam južnak, a ti kot južnjak išćeš samo jednu žensku."
"Pa ča, kad je najlepša."
"Ma ja i Romina, meni isto kad je vidim, ja se jušto popnem na najveće stablo i onda ...a ča ja znam, još sam luđi." nasmije se i malo mu se ovlaže oči
"I takav trebaš biti vavek." Ignacije ga potapša po ramenu.



13

sri

08/14

Desiderata

bookeraj.blog.hr

Desiderata

Go placidly amid the noise and haste, and remember what peace there may be in silence. As far as possible without surrender be on good terms with all persons.

Speak your truth quietly and clearly; and listen to others, even the dull and the ignorant; they too have their story.

Avoid loud and aggressive persons, they are vexations to the spirit. If you compare yourself with others, you may become vain and bitter; for always there will be greater and lesser persons than yourself.

Enjoy your achievements as well as your plans. Keep interested in your own career, however humble; it is a real possession in the changing fortunes of time.

Exercise caution in your business affairs; for the world is full of trickery. But let this not blind you to what virtue there is; many persons strive for high ideals; and everywhere life is full of heroism.

Be yourself. Especially, do not feign affection. Neither be cynical about love; for in the face of all aridity and disenchantment it is as perennial as the grass.

Take kindly the counsel of the years, gracefully surrendering the things of youth.

Nurture strength of spirit to shield you in sudden misfortune. But do not distress yourself with dark imaginings. Many fears are born of fatigue and loneliness.

Beyond a wholesome discipline, be gentle with yourself. You are a child of the universe, no less than the trees and the stars; you have a right to be here. And whether or not it is clear to you, no doubt the universe is unfolding as it should.

Therefore be at peace with God, whatever you conceive Him to be, and whatever your labors and aspirations, in the noisy confusion of life keep peace with your soul. With all its sham, drudgery, and broken dreams, it is still a beautiful world. Be cheerful. Strive to be happy.

Na ovu pjesmu sam naletjela nedavno na internetu, a kako je notorna činjenica da volim sve što je namjerno poučno i savjetodavno, zadržala sam primjerak u nadi da će mi pjesma sama reći što da učinim s njom (opet hint na „Sunscreen“ Baza Luhrmanna).

Radi se o djelu za koje se dugo pogrešno smatralo da je nađeno među tekstovima Crkve Svetog Paula u Baltimoreu, i da potječe iz 1692. godine. Ustvari, radi se o pjesmi koja je objavljena u kompilaciji zavjetnih tekstova te crkve koju je uredio svećenik Frederick Kates. Autorstvo pjesme pripada Maxu Ehrmannu, odvjetniku i piscu iz Terre Haute, Indiana, a pjesma je zapravo objavljena 1927. godine. Novu slavu je pjesma doživjela 1971. i 1972. godine, kad je snimljena u nizu govorenih i pjevanih tekstova (između ostalog, slušala sam kako tu pjesmu čitaju Leonard Nimoy iz „Zvjezdanih staza“, kao i Richard Burton). Autorska prava Maxa Ehrmanna (i njegove supruge, koja ih je obnovila 1954. godine) i danas se često krše pa se ovaj tekst nerijetko može naći na čestitkama.

(ako se sjećate, i ranije sam govorila o jednoj pjesmi čije je autorstvo nepoznato ili se vremenom informacija o autoru izgubila, radi se o „Do Not Stand on My Grave and Weep“ autorice Mary Elizabeth Frye.)

Kako sam svjesna da dio blogosfere ne govori engleski jezik i kako su svi prijevodi na koje sam naišla bili manjkavi i očigledno kopipejstani s Google Translatea (na srpski), upustila sam se u prevođenje ove pjesme. Mislim da sam u konačnici smisao dobro pogodila, iako bi veća pjesnička duša zacijelo našla i bolje, poetičnije izraze.

Pa evo:

Max Ehrmann: „Desiderata“ (nisam prevela naslov s latinskog, ali on doslovno znači: Željene stvari)

Hodaj spokojno kroz buku i žurbu i zapamti kakav mir se može naći u tišini. Koliko je god moguće bez popuštanja, budi u dobrim odnosima s drugima.

Izgovaraj svoju istinu tiho i jasno; i slušaj druge, čak i dosadne i glupe; oni također imaju svoju priču.

Izbjegavaj glasne i agresivne ljude, oni su izvor frustracije duha. Ako se uspoređuješ s drugima, samo možeš postati tašt ili ogorčen; jer će uvijek postojati bolje ili lošije osobe od tebe.

Uživaj u svojim postignućima, kao i u svojim planovima. Ostani zainteresiran za svoje zvanje, koliko god skromno; to je istinsko bogatstvo u promjenjivim vremenima.

Primjenjuj oprez u svojim poslovima; jer svijet je pun prijevare. Ali ne dopusti da te to učini slijepim za vrline koje doista postoje; mnogi ljudi teže k visokim idealima i svagdje je život pun junaštva.

Budi svoj. Osobito, ne glumi naklonost. Niti budi ciničan oko ljubavi; jer čak i suočena s dosadom i razočaranjem, ona je trajna poput trave.

Prihvati s naklonošću mudrost godina, graciozno napuštajući mladost.

Njeguj snagu duha da te zaštiti od iznenadnih nesreća. Ali, ne zaokupljaj se uobraziljama. Mnogi se strahovi rađaju iz zamora i usamljenosti.

Iza potpune discipline, budi nježan prema sebi. Ti si dijete svemira, ništa manje nego drveće i zvijezde; i imaš pravo biti ovdje. I bilo da ti je to vidljivo ili ne, nema sumnje da se svemir odvija upravo onako kako bi trebao.

Zato, budi u miru s Bogom, kakvim ga god zamišljaš, i kakvi god da su tvoji napori i težnje; u bučnom kaosu života budi u miru sa svojom dušom. Sa svim svojim varkama, teškim radom i uništenim snovima, još uvijek je to prekrasan svijet. Budi radostan. Teži ka sreći.

12

uto

08/14

nitko kao ti.

acinderellastory1.blog.hr

tvoje su riječi teške ...

više nemaš ni jednu lijepu za mene.

potrošio si ih. možda nisi.
nikada neću saznati.


ali ti ni ne znaš da je on tu samo zato što podsjeća na tebe...


Martin Page: Kako sam postao glup

indijanka-vegetarijanka.blog.hr

Antoine je student, ima 25 godina i jednog dana odlučuje postati glup. Shvaća da njegovo preveliko razmišljanje i analitičnost ne donose ništa dobroga nikome, a posebno ne njemu samome. Iskušava najrazličitije načine da postane gluplji, da otupi svoj energični i analitićki um te se tako uklopi u društvo. Prvo odlučuje postati aolkoholičar, potom odlazi na tečaj za samoubojstvo, a na kraju i kod psihologa koji mu daje tablete koje, vidi vraga pomažu. Antoine postaje čovjekom kakve je do tada prezirao i, hej, sreće li, uklopi se u društvo. Na kraju ga ipak grupica starih prijatelja uspije na najčudniji mogući način oteti od tog načina života… Antoine je opet onaj stari i tada upoznaje, sasvim slučajno, djevojku koja je podjednako neprilagođena nao i on. I naravno, potrebna je samo jedna osoba, ali prava, da ispuni pustinju u duši. Na trenutke veoma humorističan, na trenutke bolno iskren i životni, roman je u svakoj rečenici duhovit i zanimljiv.

CITATI:

'Već je mnogo puta utvrdio da je inteligencija riječ koja označava dobro sročene i lijepo izražene budalaštine, da je toliko zastranila da je nerijetko bolje biti tup nego zakleti intelektualac. Inteligencija nas čini nesretnima, osamljenima, bijednima, dok privid inteligencije nudi besmrtnost preko novinskog papira kao i divljenje onih koji vjeruju u to što pročitaju.'

'Nalazim se u posranom svijetu, ali živ sam i ne bojim se.'

'Imao je malo prijatelja jer je patio od one vrste nedruštvenosti koja potječe od viška tolerancije i razumijevanja. Njegove raznolike sklonosti, bez isključivosti, protjerale su ga iz skupina koje su se stvarale prema averzijama.'

'Činilo mu se da je ljudsko biće toliko široko i bogato da nema veće taštine na ovome svijetu nego biti odveć siguran u sebe u odnosu na druge, u odnosu na nepoznato, i na nesigurnosti koje se kriju u svakome.'

'Ali inteligencija je dvostruko zlo: izaziva patnju, a nitko ne pomišlja je smatrati bolešću.'

'Inteligencija je nedostatak. Kao što živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa, mislim da je biti inteligentan gore nego biti glup jer onaj tko je glup to ne shvaća, dok netko inteligentan, makar je skroman i smjeran, neizbježno to zna.'

'Zapisano je u Knjizi Propovjednikovoj da onaj tko povećava svoje znanje, povećava svoju bol.'

'Kršćani imaju sreće jer ih se tako mlade upozorava na opasnost od inteligencije. Oni će je se čitav život znati čuvati. Blaženi siromašni duhom.'

'Inteligencija je evolucijski promašaj.'

'Činjenica da mislim i nastojim shvatiti nikad mi ništa nije donijela nego je uvijek igrala protiv mene. Razmišljanje nije prirodna operacija, ono ranjava, kao da otkriva krhotine boce izmiješane s bodljikavom žicom. Ne uspijevam zaustaviti svoj mozak, usporiti mu ritam. Osjećam se poput lokomotive, poput stare lokomotive koja juri tračnicama i nikad se neće moći zaustaviti jer njezin je ugljen, gorivo koje joj daje vrtoglavu snagu, čitav svijet.'

Nastojati nešto shvatiti društveno je samoubojstvo. To znači više ne uživati u životu, a da se, unatoč samima sebi, ne osjećamo poput ptice grabljivice ili strvinara koji komada predmet proučavanja.'

'Nije moguće živjeti ako ste previše svjesni, ako previše mislite.'

'Kod ljudi glupost ne dolazi od njihova nedostatka inteligencije već od nedostatka hrabrosti' (iz knjige Michaela Cimenta o Kubricku).

'Ali Antoineu je bilo jasno da se glupost nalazi više u načinu na kojima se stvarima pristupa i kako ih se ocjenjuje nego o samim stvarima.'

'-Probudite se, Antoine. Ne mašta se o nečijoj osobnosti. Od toga se ne diže. Možda je to šteta, ali tako je. Ja tu ništa ne mogu.' (ovo je Antoineu rekla zaposlenica u agenciji za sklapanje parova)

'Šalite se? Nemam vremena za gubljenje s ljudima koji žele biti voljeni zbog svoje osobnosti. Da ste barem lijepi, lako biste našli djevojke koje bi vas voljele zbog vaše duhovitosti i dobrote. Ali ovako… Mladiću, nismo ovdje da propovijedamo moral, da kažemo ovo je dobro ili loše, jednostavno svijet tako funkcionira htjeli vi to ili ne, to je tako pa onda iskoristite sve prilike koje imate.' (ista zaposlenica)

11

pon

08/14

Lik 1.

zadihana.blog.hr




Tužno je to zbrajanje salda i psovki,
njegov umoran pogled kojim negdje među stolicama
i jutros razotkriva slojeve prašine i zadah dima.
Kori ga nesanica, talog duhana u glasu i jedna
loše odigrana uloga, ili više njih,
to uporno vođenje praznih dijaloga mizanscenom
od stakla
do izlijevanja tekućina ili rijeka. Mora, negdje.
Da, i on je nekada davno trebao izabrati drugačiji život,
skrenuti u nekom suprotnom smjeru na naizgled nebitnom raskrižju
te nakon zaustavljenog trenutka,
pogleda uperenog drugdje u kadru u kojemu se na prvu
ne bi vidjelo ništa,
započeti odbrojavanje sporim pogledom na sat.
No nije: njegov je polog prije svega
točan.


Začudno u originalnosti, prodorno u aktualnosti

svijetteatra.blog.hr

Osvrt na treći premijerni naslov 65. Dubrovačkih ljetnih igara

Marin Držić: Dundo Maroje
redatelj: Krešimir Dolenčić
premijera: 9.8.2014.



Svaki pojedini povijesni trenutak sačinjavaju specifične kontekstualne odrednice koje bi neizbježno trebale implicirati domišljata iščitavanja svevremenskih dramskih predložaka, jednako kao i drugačije modele njihova uprizorenja, s namjerom da oni kao takvi budu jasna i nedvosmislena kritika svega onoga što u datom trenutku isplivava kao krucijalni društveni fenomen. U okolnostima realiteta iskrivljenih vrijednosti s novcem kao jedinim pokretačem, ciljem i smislom, te svijeta prožetoga podvalama i lažima, a premreženoga raznovrsnim interesima, umjetnost je dužna kritički promišljati, opetovano progovarati i ustrajno ukazivati, neumorno se namećući kao moralni korektiv i potencijalni ključ promjene nezadovoljavajućega društveno-političkoga poretka. Stoga, posezanje za Držićevom renesansnom scenskom igrom danas možda više nego ikad postaje razborit umjetnički pothvat. Simptomatično, suvremena zapadna realnost nipošto nije drukčija od one iz godine 1551. kada je "Dundo Maroje" kao vrsan Držićev spoj smiješne strane onodobnoga života i oštre kritike aristokratske oligarije praizveden u tadašnjoj gradskoj Vijećnici. Zbog toga ga upravo ta aktualnost i suvremenost ubraja u istinski bezvremenska štiva, dok kompleksna i slojevita simbolička višeznačnost i snažan intelektualni naboj njegova komediografskoga govora dodatno akcentira tu spomenutu odliku. Šarolik spektar tema i ideja u toj veličanstvenoj sintezi komedije i drame i dubokoj psihološkoj studiji Grada, kao i dvostruki smisao izričajnih sredstava kojima Držić vješto ispisuje svoje ironične kritičke refleksije, i danas su tako nepresušan izvor brojnih dramskih pitanja na koja suvremeni angažirani teatar neprestano traži odgovore.



Redatelj Krešimir Dolenčić i dramaturginja Mila Pavićević iščitavanju Držićeve komedije pristupaju odlučno apostrofirajući temu novca i trgovine i to kroz relaciju oca i sina, postavljajući ju u okosnicu dramske radnje, te ju potom hrabro ispreplićući s aktualnom dubrovačkom zbiljom nagrizajućega potrošačkog mentaliteta, bezobzirnih interesnih spletki i nezasitnih materijalnih probitaka. Stoljetni je grad umjetnosti zaposjela sveprožimajuća konzumeristička misao, svakodnevno proždirući njegove srednjovjekovne mire i šokantno marginalizirajući kulturu koja ga je uobličila i koja je njegov sastavni i čvrsti postament. Uprizorenjem "Dunda Maroja" na Držićevoj poljani, jedinom preostalom ambijentalnom kutku koji neoskvrnjeno počiva u njedrima Grada, gotovo kao relikt jednoga vremena i svjedok jedne epohe, Dolenčić se u srži svojega redateljskoga postupka retorički pita tko smo, što smo i gdje smo danas, a kroz odnos oca Maroja i sina Mara propitkuje kakvi smo to mi sinovi i očevi baštinici svojega kulturno-povijesnoga naslijeđa. Simbolika mjesta uprizorenja dodatno potencira sveprisutnu i snažnu Dolenčićevu raščlambu dihotomije između konzumerizma i kulture, kulta materijalnog zadovoljstva naspram kultu duhovne ugode, svijeta privida i svijeta realnosti, postupno uvodeći u ključan moment na samome kraju uprizorenja, kada eksplozivan Negromantov monolog festivalsku publiku budi iz uljuljuškanosti komediografskoga komfora.



Dolenčićevo iščitavanje "Dunda Maroja" na Držićevoj poljani oprečno je onima njegovih prethodnika, ali metaforički jednako moćno kao i ono Kunčevićevo na Peskariji prije četrnaest godina; oštra je to kritika suvremenoga trenutka, začudna u originalnosti, privlačna u inscenaciji, prodorna u aktualnosti, pri čemu je uloga Žarka Savića kao Negromanta fundamentalni dramaturški čimbenik presudan za razumijevanje čitavoga komada. Naličje naizgled dopadljive realnosti iscrtano je Negromantovom stalnom scenskom prisutnošću i to u obličju zakukuljenoga beskućnika, što je svojevrstan kontrapunkt drugim scenskim zbivanjima u redateljskoj inscenaciji neimenovanoga grada prožetoga sveopćim šušurom. Grad je to užurbanih turističkih tura, silnih ugostiteljskih objekata, sretnih i nesretnih ljubavnih priča, ali u isto vrijeme i sitnih lopova, lihvara i kurtizana. Promišljena ritmička neujednačenost predstave uza sve to postaje presudno sredstvo za dosezanje konačnoga autorskoga cilja. Dolenčić početnim dinamičnim tempom gledatelja spretno odvlači iz domene realnoga, hitro ga uvlačeći u prštave dijaloške razmjene Pometa i njegove družine, da bi ga tako umirenoga i prepuštenoga imaginaciji iznenada zaprepastio silovitim Negromantovim monologom, kojega je s početka prebacio na sam kraj. Iznimno efektna i prodorna Savićeva eksplikacija postala je tako neočekivana katapultacija u dubrovačku zbilju inkorporirane dihotomije, odnosno silovito razotkrivanje surove stvarnosti Držićevih "ljudi nazbilj" i "ljudi nahvao". Nenajavljenim preokretom iz komedije u svojevrsnu tragediju, Krešimir Dolenčić strahovitim umjetničkim krikom postiže zaokružen i cjelovit dramski učinak.



Dolenčićev "Dundo Maroje" prije svega je čvrsta glumačka predstava u kojoj je sjajni festivalski dramski ansambl paletom dojmljivih i osebujnih interpretacija oživotvorio redateljevu kritičku tendenciju, ustoličivši Držićeve protagoniste u žive scenske aktere suvremenoga trenutka, udijelivši im vlastiti doživljaj i dosad neviđenu poetiku. "Ma se treba s vremenom akomodavat", pa Frano Mašković na scenu donosi jednoga iz korijena drukčijega, svježega i recentnoga Pometa, čija osobna preispitivanja nad temama sreće i vrline suptilno upotpunjuju generalni režijski koncept. Srđana Šimunović kao Petrunjela očarala je iskazanom strašću i erotičnošću, ispreplićući svoju ulogu neophodnom vrckavošću i nužnom gizdavošću. Filip Detelić igra Mara poletno i živahno, duhovito i posvećeno, dok Laura Ksenije Marinković na isti način oduševljava i svojom komičnošću i interpretativnom markantnošću. Impresivan je i Popiva Petra Leventića, čije je potpuno uranjanje u ulogu rezultiralo nevjerojatno upečatljivim skladom riječi, mimike i pokreta. U konačnici, Dolenčićev su scenski izraz jednako upotpunili surov i prijekoran dundo Maroje Mara Martinovića, samouvjeren i ushićen Ugo Tudešak Nikše Kušelja, veseo i okretan Tripčeta iz Kotora Borka Perića, ali i suveren i odlučan Bokčilo Nikše Butijera te prepredeni gramzivac Sadi Doris Šarić Kukuljice. Tim je glumačkim prinosima u potpunosti usuglašen ovaj umjetnički pothvat, koji će tako žarištem svojega interesa i polučenim rezultatima ostati važan kritički moment u mozaiku festivalske povijesti.

Dubrovnik, 9.8.2014.

Blogerski susreti treće vrste olitiga što ću s ovom lunom & još neki stihovi strašnog Zmaja od Bloga.hr

relay.blog.hr

 photo e7e9d419-e83b-4800-a8b2-5c1ff4fe7c2e_zpsda2d2eac.jpg
(photo by Dragan Gortan)


Što ću s ovom lunom


ljudi moji…
što ću s ovom lunom
pokrije se oblakom
ko' vunenim poplunom

i zaspi bezbrižno
na zvjezdanoj stazi
cijelu noć u oblaku
do grla u vlazi

onda jedne večeri
sva jadna oteče,
''navukla sam reumu''
kroz suze mi reče

tako otečena
preko neba ide
od bola neizdrživog
sve se zvijezde vide

a ja u jastuk
svoju glavu skrijem
pa trepćuć' kao sova
cijele noći bdijem

ljudi moji…
što ću s ovom lunom
prazne je glave,
a kaže se punom

stihovi: Dragan Gortan

******************************************


Noć sa tri mjeseca


u svakom tvom oku
jedan mali mjesec

na nebu treći…
najveći

kad najvećeg oblaci skriju
u tvom oku još uvijek siju

svako tvoje oko
jedna mala zvijezda

a znaš li koliko na nebu?
beskonačno

pa i kad nije oblačno
zorom ih dan zgasne

ali te u tvom oku
i dalje sjaje jasne

stihovi: Dragan Gortan

********************************************



Žudnja


Nad mjesecom
Kad oblak zgusne
Sve što želim
Tvoje su usne

Nemoj dušo
Da te noćas brine
Da nestat će žudnje
Nestane li mjesečine

Jer i sinoć je oblak
Nad mjesecom bio
Pa je žudnja bdjela
Dok je mjesec snio

stihovi: Dragan Gortan

**********************************************


Utjeha zvijezde


ne boj se
čemu strah
i ti i ja
već bili smo prah

smrt nije kraj
i njome ne prestaje put
onaj tko davao je sjaj
beskrajem je razasut.

stihovi: Dragan Gortan

*************************************************


Mjesec s tužnim očima


Ona ima svoje mjesto
Slijepi put u dubokoj sjeni
Tu dolazi, ali ne prečesto
Sve ovisi o muževoj smjeni

Kroz zamagljen prozor automobila
Nazire se mjesec na noćnoj straži
Prstom mu nacrta tužne oči
I vrati se… u svoje laži

stihovi: Dragan Gortan

******************************************************



(photo by mayday)

Biografija, recimo...
plus dodatak
i još jedan
zapravo, ovaj pjesnik naš je kolega bloger - Boljun.

Moj dragi prijatelj i najdraži pjesnik još iz starih, dobrih vremena pokojnog mi bloga, do sada je izdao tri samostalne zbirke poezije, sve za Maticu hrvatsku

”More Ljubavi” - 2008.
”Nebo… Tvoje oči” - 2009.
”Utjeha zvijezde” - 2011.

a ja sam imala čast biti inspiracija pjesmi jednoj yes.

Naše druženje vrlo je brzo preraslo okvire bloga
a i granice stvarnosti i mašte;
jedna moja tuga, pjesniku izrečena, rezultirala je stihovima
ima li ljepše, osobnije, utješnije utjehe od te?

Dragi prijatelju, ona opet ide u moj boks...


Zbog tebe


Zbog tebe bi mogao
Napisati ljubavnu pjesmu

U njoj će oblaci
Postati bijeli jedrenjaci


Najljepšem u toj regati
Tvoje ću ime dati

Pa i ako kiša počne rositi
Ništa zato….

I te će kapi tvoje ime nositi.

Boljun
četvrtak, 19.06.2008.

(...hvala, Zmaj. I pusa...)


Oznake:
Supermjesecom sinoćnjim začarana, Perzeide ispraćajući, Leonide očekujući yes

09

sub

08/14

Malo od mene

annaboni.blog.hr



Split kao grad, svojom velikom starinom i svojom
tmastom, trošnom ljepotom ostvaruje jedincat tip
egzistencije, nepoznat Zagrebu, Beogradu i Sarajevu,
pa čak i Dubrovniku. Ja znam ovaj Dioklecijanov teški
i umorni grad od djetinjstva, ali su mi trebala četiri
decenija života da najzad sasvim prodrem u njegovu
agonijsku duboku poeziju. Split spada u gradove koji
su na svijetu jedini svoje vrste.

Tin Ujević.



Tin Ujević



Postojim.....!

Hvala na pitanju.

Schlosserove stube

zagrebackidekameron.blog.hr



Šloserove stube poznate su zagrepčanima i onima koji se takvim osjećaju. Jedanaesticom ili dvanaesticom, četrnaesticom ili sedmicom, četvorkom. Silazite s tramvaja na Draškovićevoj. Zatim prijeđete križanje sa Vlaškom, skrenete desno put Šalate. I eto vas na početku Šloserovih stuba. O Šloserovim stubama se nema bog zna što pričati iako ih se ponekad kao zaostalu romantičnu fotografiju što pdsjeća na prošla vremene može pronaći u vodičima grada Zagreba. Nakon kraćeg uspinjanja stubama stigli ste na Šalatu. Ako ste motorizirani, tada Vlaškom do Voćarske, lijevo uz brijeg Malinovom i opet ste na Šalati. Da, zaključujete ispravno. Šalata je jedina poanta postojanja tih stuba. Stube bez Šalate ne bi značile ništa i vrlo vjerojatno ih ne bi ni bilo.

Čitave godine Šalata nudi pregršt razonode i događanja. Red sporta, zatim red zabave i razbibrige pa potom opet red sporta. Glavne ljetne atrakcije uz neizbježni tenis na igralištima teniskog kluba što nalazi se uz put koji vodi prema bolnici su bazen i koncerti na stadionu s koga se, uhvatite li mjesto na vrhu južnih tribina, pruža predivan pogled na srce grada. Gotovo nadohvat ruke, ispod vas nalazi se srce grada koje kupa se raznobojnim svjetlima noći. Sjećate li se Igy Popa i njegovog zagrebačkog gostovanja u ljeto 1994.? Yeah, the wild one passanger.
„It's nice to have a break in the war!" uzviknuo je tada on prepunoj Šalati u pauzi između dvije pjesme.

Stari zagrepčanci pamte Matt Collinsa i kišobrane na njegovom prvom zagrebačkom gostovanju koje desetljeće ranije. Bi on tada velika europska rock’n’roll zvijezda, bilo je to davnih šezdesetih prije power-flowera. Iz tog vemena stariji još pamte Crvene Koralje, Lutke ... Potonje su danas bakice rock’n’rolla u hrvata. Kasnija generacija Šalatu nisu prihvatile kao mjesto okupljanja za rock koncerte. Grupa 220, Time, Drugi način, Nirvana i ostali velikani zagrebačkog rocka nisu održavali koncerte na Šalati. Ni zagrebački novi val s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih Šalatu nije prihvatio kao svoju. Tek kasnije su neki novi izvođači počeli na stadionu održavati koncerte, bilo je to krajem osamdesetih. Kasnije, u vremena koja prethode današnjici, na Šalati su se ponekad održavali koncerti Valjka i zajednički koncerti zagrebačkih Naravno, tu su i gostovanjima Simple Mindsa, Franz Ferdinanda i drugih početkom 2000tih.


Preuređen za potrebe Univerzijade, bazen na Šalati bio je omiljeno ljetno sastajalište društva iz Kafića. Tu bi dolazili svi oni koji su iz tko zna kojih razloga dio ljeta ili cijelo ljeto ostajali u Zagrebu. Isto društvo se je tu nalazilo preko dana i isto društvo se naveče ponovo okupljalo u Kafiću. Biti u Kafiću i biti član društva iz Kafića značilo je više od običnog druženja. Značilo je biti član velike porodice koja ugodno provodi vrijeme. Na bazenu su se ubijali dosadni dugi sati vruće zagrebačke nedjelje. Nedjelje u kojoj ne znate što bi sa sobom i mrzite je jer zbog posla ili tko zna čega niste negdje na moru. Biti na bazenu bila je i dobra priprema za more jer ... Trebalo je unaprijed uhvatiti najljepšu brončanu boju ljeta.


Za Furbija je nedjeljno sunčanje osim ubijanja vremena nosilo i jednu posve drugačiju aktivnost. Naime, na bazenu je on pronalazio komade. Naime kaj, trebalo se upucavati komadima koji u bikinijima ponosno produciraju svoja vitka obla tijela. Komada prvo treba upoznati. A kako ga upoznati? Plivanje u bazenu ili guranje na šanku uz provalu ponekog štosa. Pokoja šala ili poznati stari trik sa sladoledom koji kao slučajno i u prolazu, dok se ona sunča, pada na njeno užareno tijelo. Žrtva prvo vrisne, potom slijedi Furbijeva isprika koja plako prelazi u ugodan razgovor tako da se više nitko ne sjeća što bijaše u početku. Naravno, za sve situacije postoje razrađene šeme a tu je i obavezan osmjeh kojim se topi ledena duša. Poziv na sok ili kavu prije no što je otprati na tramvaj.

Danas takvi prozaični štosevi više ne pale ili možda još uvijek uspijevaju, to recite mi sada vi dragi moji čitaoci koji kroz luknjicu Interneta poput kakvih voajera kriomice virite u ove nepristojne priče?


Karmela i Furbi često su na bazenu provodili duge nedjeljne sate. Ponekad Karmela bi se pojavila s nećacima. Mirko i Sanja, nećaci, tad bi se priklonili svom društvu tako da su teta Karmela i striček Furbi imali vremena za sebe. Karmela je nosila ili zeleni ili ljubičasti bikini. Zelena boja išla je uz njenu prirodno bujnu crnu kosu. Isticala joj je zanosne grudi i slatku oblu jebežljivu guzu. Kad bi se pojavila u ljubičastom, Karmela bi kosu ofarbala u crveno ali guza i grudi bile su podjednako lijepe i jebežljivo izazovne.


Tog dana Karmela odabrala je biti brineta. Furbi se joj je sa svojih putovanja po Filipinima donio ogrlicu od crnih koralja na kojoj se ponosno isticao zeleni smaragd prokrijumčaren avionom kroz sve carinske preglede. Starom zagrebačkom fakinu Furbiju tamne naočale pružaju mogućnost zaštite od znatiželjnika koji provjeravaju što njegove prodorne oči snimaju. Tako zaštićen bolje se snima situacija. Karmela lijeno leži uz njega i upija zrake sunce. Ponekad, kad ju on nježno primi za ruku, one se samo se zadovoljno promeškolji. Furbi je u iščekivanju. Danas je posebno radoznao jer na večer ima ugovoreni sastanak sa Crvenom. Nakon onih događaja poslije tuluma Crvena mu je obećala da će se danas pojaviti zajedno sa Crnom.
„Konačno. Nakon puno pokušaja možda se nalazim pred ciljem ... Ili barem korak do njega.” razmišlja uz smiješak promatrajući u daljini kako se krovovi srca grada na suncu žare do usijanja.
odjednom primijeti, Renči im se veselo približava. Maše i pozdravljala ih.
„Što to treba značiti?” upita se „Što ona ovdje radi na bazenu?“ pomisli.

Renči im priđe. Pozdravi ih i pridruži se u ljenčarenju. Karmela leži pored Furbija dok se je Renči ispružila do Karmele, podalje od Furbija. Djevojke veselo brbljaju i zabavljaju se ogovarajući svakodnevnicu i sve ostale gluposti koje su im padaju na pamet. Nakon što im sa šanka donese piće, Furbi se zagledava uokolo. Što prema bazenu a što prema gradu. Ponekad i prema njima. U razgovor se uključiuje samo ponekad, na trenutak. Sjedi tako a nakon nekog vremena digne se i ode se kupati.


Furbi je plivao bazenom kadli ... odjednom se u vodi pored njega stvori Renči.
„Baš mi paše malo opuštanja na bazenu.” glupo dobaci Furbi ne znajući što da joj zapravo kaže.
Renči samo veselo mahne glavom i namigne mu, dpliva do njega i koljenom ga dodirne ispod vode.
„Večeras u devet. Vrh Šloserovih. Budi bez auta.” kratko mu reče i otpliva dalje.

Dan je bio izuzetno topao. Karmela nije slutila što se događa u njenoj blizini. pažnju je usmjerila na nećake koji su bili na drugoj strani bazena. Furbi je ležeći na suncu čitao Orhelov roman 'Uzbuna na odjelu za rak'. I dok je tako čitao Renči prolazeći pored njega izvede štos. Kao spotakne se i zali ga gladnim tonikom iz plastične čaše. Pa mu se odmah počne izvinjavati. Sagne se da digne čašu s poda i pri tom uzme ručnik. A Furbi ni ne snađe kadli Renči već kleči pored njega, ručnikom mu briše trbuh i prsa a uz put pokvareno i bezobrazno koristi priliku da nakratko pozdravi malog Furbića. Stari pokvarenjak Furbi je iznenađen.
„Sva je vražja.” pomisli dok joj se zahvaljuje i govori uobičajene fraze kako sve to nije potrebno, da nema veze i ostala bla bla sranja.
„Ma pusti to Renči, svakome se to može dogoditi.” zaključi Karmela njihov slučaj.


Furbi je bio znatiželjan što djevojke smjeraju pa je uranio na dogovoreni sastanak. Nervozno je šetao pogledavajući čas u smjeru Malinove a čas u smjeru Šloserovih. Nedugo nakon devet sati primjeti kako se automobil uspinje Malinovom. Automobil se zaustavi točno pored njega. Za volanom automobila sjedila je Renata.
„Upadaj.” kratko mu reče.
Furbi zaobiđe automobil, otvori vrata, uđe unutra i sjedne.





(nastavlja se)

Statistika

Zadnja 24h

39 kreiranih blogova

508 postova

891 komentara

402 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

45 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se