novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

24

pet

07/15

Znaš li

livialess.blog.hr

Pogledaj kako rijeka raste i silazi u svoju maternicu.
Ziblje je drveće, grmlje, lopoči joj krase oči.
Othrvala se okovima vjerna stazi koju si utire.
Znaš, i rijeka ima svoju svjetlost. Svoju studen i plam.
Svoju konjicu kapi kojom maršira uz zvukove koji je omeđuju.
Znaš li i da gradi svoje kule dok plivaš i kroti tvoju kralješnicu.
I da se rijeka rodila da nam nikad ne bude tijesno i usko u tijelu.


Moje 'Preporuke strane proze za čitanje tokom ljeta 2015.' u 'Vijencu'

knjigoljub.blog.hr



Na kioscima je
ljetni trobroj 'Vijenca'
(samo 10 kuna)



a u njemu, između ostaloga,
i moj tekst
'Preporuka strane proze za ljeto 2015.'

Novi 'Vijenac' još donosi :

- razgovor s Ernestom Fišerom, najnagrađivanijim hrv.pjesnikom u zadnje dvije godine i gl.urednikom časopisa 'Kolo'
- razgovor s Viktorijom Car, sveučilišnom profesoricom i stručnjakinjom za medije
- razgovor s multimedijalnim umjetnikom Daliborom Martinisom
- kolumne Nives Opačić i Pavla Pavličića
- tekst Strahimira Primorca o knjizi Irene Vrkljan 'Protokol jednog rastanka'
- tekst Ljerke Car Matutinović o knjizi 'Vatrenjaci' Adama Rajzla
- tekst Tonka Maroevića o knjizi pisama Dušana Karpatskog 'Listar'
- tekst Franje Nagulova o knjizi Sanje Jukić i Gorana Rema 'Panonizam hrvatskoga pjesništva II'
- tekst Kristine Grgić o knjizi Dolores Grmače 'Nevolje s tijelom. Alegorija putovanja od Bunića do Barakovića'
- tekstovi Stipe Grgasa i Božice Jelušić u povodu 150.obljetnice rođenja W.B.Yeatsa
- tekst Josipa Grozdanića povodom 100.obljetnice rođenja Orsona Wellesa

te još pregršt tekstova o likovnoj umhetnosti, kazalištu, filu, plesu, glazbi itd.





23

čet

07/15

RAČUN MOJIH GRIJEHOVA

prokleta-od-daljina.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic

Neka mi Bog ne računa moje grijehe,
jer su oni strahoviti
i kod najmanjih mojih grešaka
čovjek nije dostojan Boga
niti je Boga dostojno,
da se sjedini sa bijednim čovjekom
pa ipak nije Boga nedostojno,
da čovjeka izvuče iz njegove bijede,
ako kažemo,
da je čovjek previše malen,
previše sitan,
da bi zavrijedio
da ga Bog izvuče iz bijede,
onda bismo očigledno
morali biti vrlo veliki
da o tome ispravno sudimo.

O, Bože, dužniče naš,
dužniče po svojim obećanjima,
obećao si molitvama pravdu,
obećao si nam spas,
jer spas nije u našoj moći,
zato molimo za njega,
o, Bože, dužniče naš,
jer se pravednik uzda u tebe
i jer se nada,
u protivnom,
pravednik se ne smije
uzdati u tebe
i ne smije se nadati,
već se sam mora potruditi
da postigne ono sto želi...

Tko bi mi onda
računao moje grijehe,
jer su oni strahoviti
i kod najmanjih mojih grešaka
i kakve bi mi kazne bile
o Bože, svetosti moja.
čovjek ne može podnijeti
teret odgovornosti!

skriveni trag

govor-tisine.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic

Skriveni tragovi
ranjive duše,
još plove
u smiraju
lažne jačine.

Mora se skriti
nešto tanano,
zrno samo moje,
daleki odsjaj
tihe čežnje.

Krijem i volim
to u meni,
zašto da nemam
samo svoje?

Otvorim prozor
u kutku čežnje
i pustim
dušu da se ugrije,
od miline se topim
i čuvam moje
skrivene tragove.

nitko nije kriv

mirjanapejakxpeki.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic

Ne gasite svjetiljku ionako tinja tračnicama pustim
zvižduku lokomotive dok ulazi u napuštenu stanicu
slušajte jecaje u hladnim noćima, osjetite
da li je istina ljubavi u kupeu hladnih limova
zaslužila da bude voljena.

Kasnio je vlak kao i uvijek
zamrznuta stakla injem ukrašena
slutila su da pogled neće biti kao svaki dan,
ako kasne minute u pravcu sna
dok na stanici Sreće
čeka biće sa toplim zagrljajem ljubavi.

I nitko nije kriv, nitko
niti bjelina snijega
niti mjesec što je srebro svoga sjaja
prostro preko smrznutih ravnica
niti strojovođa kojeg čekaju u domu dva plava oka.

Nitko nije kriv, a krivac optužen bješe bez dokaza
zbog toga što je dušom sanjara iskreno volio
dok na hladnim čeličnim šinama
vlak do stanice Sreće sporo se kretao.

Pejak Mirjana Peki (Prow.Quantum.Xm) (xir)

Blog.hr kaže:Piši što misliš

janeausten.blog.hr

Mislim da bi moje masovno čitanje knjiga moglo imati nekakvu korist. Volim čitati i to sve moguće, ali se naživciram kad posudim neko smeće od knjige (a toga danas ima na tone!). Iz tog razloga odlučila sam pisati kritiku za svaku knjigu koju pročitam. Nadam se da ćete ovdje pronaći nešto što vam se sviđa i iznijeti svoje mišljenje. Tako je teško pronaći osobu koja čita, bilo što, ali stvaaarno bilo što.

1. Borgijina ljubavnica - Sara Poole

Općenito volim povijesne romane. Volim čitati o prošlim vremenima i u glavi zamisliti kako je to tada bilo. Zamišljam odjeću, prostorije u kojima se likovi nalaze, način na koji žive. Sara Poole u svoje povijesne romane ubaci trunčicu ljubavi i to ne one patetične ljubavi, već realne kakva je zaista bila u to vrijeme.

Prvi dio serijala povijesnih trilera o Francesci Giordano "Trovačica" samo je uvod u spletke obitelji Borgija koji se svim sredstvima pokušavaju domoći papinskog dvora. U mračnim vremenima renesansne Italije mlada trovačica pokušava održati papu i njegove podanike na životu. Uz taj težak i gotovo nemoguć pothvat susreće se sa osobnim demonima koji ju progone u snu. Pokušava saznati istinu o smrti svoje majke, a ni sama nije svjesna gdje će ju to dovesti.

Svakim poglavljem romana pojavljuje se mogući ubojica, ali do samog kraja Poole ne otkriva cijelu istinu. Toplo preporučujem ovaj roman kao i prethodno spomenuti. Lako čitljivo štivo koje ja osobno nisam ispuštala iz ruku dok nisam otkrila sve zavrzlame koje donosi život na dvoru.


Ocijena: 5

VOLIO SI ME

shadowofsoul.blog.hr


Image and video hosting by TinyPic
(slika: digital artist Unicfantasy)

napisano 18.10.2007. u 19:01h na portalu Iskrica weblog, a iz 1. zbirke "Sjena duše"

http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=1461&log=201496

Na graničnom području zadnje misli dolazim do tebe, da bih se shvatila...

Dok sam izrastala iz sebe, hranio si me ljubavlju, prepoznavao među posrnulim siluetama u neko gluho doba noći, među onima koji neće u pravocrtna gibanja.

Tražio si u meni krajnji smisao svog postojanja…. volio si me.

Iz rukopisa iskustva zrelijih godina, kroz neke neukusne konverzacije, dolazili smo do preklapanja puteva, križanja putanja i zaobilazili se u širokom luku.

Pokrivala sam se čežnjom i preko glave, samo da te ne nazovem.

Davno naslućeni posljednji mrak ostavio je tek jedva otvorena vrata za tračak svjetla.

Brisao si moje ime sa svojih usana svakim gutljajem žedne vode, ali… volio si me.

Dok su se drugi okretali za mnom, ti si me volio.

Išao si usporedo sa mnom, ali u drugoj dimenziji postojanja.

I dok sam još uvijek među onima, koji neće u pravocrtna gibanja, tvoje je postalo tako patetično predvidljivo, da sam shvatila…nema te više, iako si me volio.

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/varga.php

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=30649

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=58000

Image and video hosting by TinyPic

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

ISBN 978-953-7673-60-4

Sva autorska prava pridržana.

Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

V e l i k i Č o v j e k

svemirputnik.blog.hr


Postavljaju mi pitanja o životu, njegovomu problemu
Naročito o čovjeku velikom i koji taj naziv zaslužuje
Ta prihvaćam taj nagovor da načnem tu tešku temu
Vremena me i zao samozvani gazda svijeta okružuje!

Na početku ljudskoga roda rekli su da je vojskovođa
Veliki čovjek koji je, i tuđu zemlju u bitkama osvojio
Jeli li to slavno otimaš li tuđe? Jesi li time veliki vođa
Što si pobio vojnikovu djecu, njihove žene prisvojio!

Lukavo izrabljuješ ljude i tjeraš ih da bude po tvome
Pa taj zločinački čin bezobrazno demokracijom zoveš
Ne možeš ubiti nekog ako želi slobodu, biti na svome
Osobito kada se lukavošću na ostatak svijeta pozoveš!

Zbog toga veliki čovjek kada ti slični priznanja odaju
Za svoja zlodjela umjesto da te u zatvor strpaju, osude
Izrugujući se poštenim ljudima nagrade unaprijed daju
Kao velikanu grade spomenike lažni ti pridjev dosude!

Veliki si ti Čovjek ako se za mir i prava svih ljudi boriš
Nitko nije toliko dobar da bi drugomu gospodarom bio
Odlika velikih je plemenitost; za nju moraš da se izboriš
Velikan još nikada nije svoju snagu niti motive zlorabio!

22

sri

07/15

Nakon svega

zadihana.blog.hr




ovdje zuje peći i hladnjaci,
motori automobila
i pijani pješaci,
i vruće je pod decibelima upitnika i mojim
lažnim osmijesima
za dobro jutro
i doviđenja.

Ovdje je cijela jedna godina što opisuje desetljeće,
ovdje su i dodiri kojima ne smijem biti
nekadašnje sklona,
i kava, ružnoća okusa
na koju navikneš
pa više ne znaš
naručiti bolje.

Ovdje je i prokletstvo navike
i neizvjesnost promjene,
ovdje su sve moje želje
otpuštene jednim izljevom vode u wc-školjku,
i žohari i kruh,
i ništa
i sve.

Ovdje valjda jedino više
nisam ja.


Razgrađivači

huc.blog.hr

pogreb photo sprovod_zpsmweia7rc.jpg

Harry je izbjegavao sprovode i vjenčanja. Za njega je sve to bilo jedno te isto sranje. Ali danas je bio tu. Bob je bio njegov najbolji prijatelj i upravo je pokapao oca.
Stari svećenik mrmorio je nad otvorenim grobom.
Harry je iz prvog reda promatrao Bobovo lice. Niz obraze kotrljale su mu se krupne suze. Ulagao je silan napor da se ne raspadne.
Otkud sad to, čudio se Harry znajući koliko su se Bob i stari Fritz mrzili. Pod krovom tog nemilosrdnog vojnika Bob je otrpio isuviše nepravdi, prečesto je bio obezvrijeđen, prezren, okrutno kažnjen i ismijan da bi samo tako oprostio. Što se Harryja ticalo, imao je legitimno pravo da svakog dana u 7 ujutro, uz zvukove nacionalne himne, piša starom po grobu.

Haryja je mučio trbuh. Bolovi su započeli i prije no što je došao na pogreb. Krvio je za to poširana jaja od jučer, kozji sir i domaći ajvar tete Dragice. U crijevima se zbivala prava mala digestivna drama, neprestano je nešto klokotalo, cviljukalo, zavijalo, čule su se mukle podvodne detonacije. A onda ga podbode oštra bol u donjem dijelu abdomena! Trenutno poblijedi ispustivši prigušen jauk. Malo se presvine u struku, ne bi li si olakšao muku, a zatim poče ritmički naprezati trbušne mišiće sve dok bol ne posusta. Odahne. Uspravi se. U unutrašnjem džepu sakoa potraži pamučnu maramicu. Otre s čela krupne kapi znoja. Huh, muke po Harryju, pomisli. Utaman pristigne nova pošiljka bola. Postupi navlas isto. Tja, što mu je drugo preostalo nego da sišće-napinje-stišće-napinje taj zapušteni musculus rectus abdominis. Kontrakcije na kraju istjeraše pasanca iz rupe! Glasan prdež propara zrak. Brzinu zvuka ubrzo sustigne nesnosan smrad. Tužan skup se skanjivao čepeći noseve. Sumpor, zatrepće upozoravajuća crvena lampica u sektoru svećenikovog mozga zaduženog za nadnaravno.

Bože, koliko sveti možemo biti s tom tjelešnoću, pravdao se Harry pred samim sobom, sa svim tim prđenjem, smradnim šupcima, kiselim zadahom iz usta, pokvarenim zubima, vonjem mokraće, isparavanjima, izlučevinama, neukrotivim dlakama, zastrašujućim izraslinama, rascvalim bradavicama, prištićima, aknama, lišajevima, gljivama, krvavim periodama, noćnim polucijama, gumastom spermom, rasprslim hemeroidima, mirisom govana i krvi, zelenom sluzi, naslagama smegme te ostalim užasima svakodnevice. A tek bolesti! Jednom je pročitao da prosječan zapadnjak tijekom života iz svoje stražnjice iskipa 15 tona izmeta. 15 tona iz tog sićušnog, patetičnog rektuma! Zbilja impresivna brojka.
U tom trenutku imao je viziju. Stari Fritz čučao je nag na vrhu brda od poserotine, kenjao je svoje posljednje govance. Crvenu u licu ječao je kao svinjče. Mučio se, nesumnjivo. A onda je napokon uspio ispustiti ciglicu. Spazivši Harryja, uputio mu je značajan pogled, visoko podigao pobjednički palac i rasplinuo se u Ništavilo.

Surealan prizor, tako apsurdan, a opet toliko moćan u svojoj metaforičnosti, najbolji prikaz naših života i nastojanja stigao je kao nenadano otkrovenje, natjeravši Harryja u luđački smijeh. Počeo se smijati glasno i nezajažljivo. Smijao se i smijao, nikako da prestane. Ubrzo su sve oči bile uprte u njega. No čovječe, saberi se, koji ti je vrag! Nemoj od pogreba činiti lakrdiju! Sramotno! Stari moj, za ovo mi duguješ dobro objašnjenje, u mislima ga je korio Bob. Čak je i svećenik prestao s čitanjem Novog zavjeta. (Možda se to ipak Belzebub muva ovuda.)
Oprostite, izustio je Harry slegnuvši ramenima u znak isprike, a onda iznova prasnuo u smijeh.
Nije bilo pomoći. Morao je pobjeći. Sjurio se niz Aleju tišine, no još dugo je među nadgrobnim spomenicima odzvanjao njegov smijeh.

Glazba za ugođaj: Samuel Barber - Adagio for Strings, op.11

Ljeto

zadihana.blog.hr




U polumraku grada u kojemu trepere
prva svjetla javnog prijevoza,
dok sve izvan tebe proizvodi zvukove
naizmjeničnih hroptaja ljeta i asfalta,
nesposobna si za dovršavanje priča.
I taj nered, prešućuješ joj, to tvoje hinjeno
euforično zadovoljstvo
onim što si u sebi nedavno uzgojila,
čini da mu se sada neizbježno primičeš
braneći si preživljavanje dana.

Ne govoriš ništa.
Ni njezino odsustvo, Požega,
mirnoća čiji te izvori intrigiraju i plaše,
ni sve ono što o tebi jednim pogledom zna,
ne izazivaju prelijevanje vode,
ne zaustavljaju taj suhi krah.

(Jednom ćeš joj zaplakati na ramenu,
znaš to, ali ne još.)

Njezin je pogled mirna površina upravo takve vode,
prije odlaska zaboravlja ponijeti miris kave
i omekšivač rublja, svaki svoj preskočen ručak
i rutinu, način na koji pritišćeš MUTE
sve do njezina povratka.

I nećeš joj reći da ti zadnjih dana podrhtavaju udovi,
da se u tebi rastvara lopoč,
da je tvoja tuga bijela,
a rupa koju je taj netko ostavio za sobom
užareno crvena i peče.
Da dok ležiš u polumraku skrivena od njezine brige,
do tebe dopire tek ponavljajuće pitanje prostora
i vatre,
da tvoj lopoč raste dok se vrelina noći
skriva u dubini ranojutarnje sobe.

I to isto pitanje koje ti je mjesecima
posluživala šutnjom,
dok si ti jednako bezglasno skupljala
slojeve prašine sa svojih cipela,
ne ostavlja vam mjesta za dijalog.
Rekla bi joj: "Marina, i dalje razmišljam o riječi OTPIS,
proganja me, upozorava i plaši,
izolirana sam njezinom obojenošću
i prolaskom vremena."
I osjećala bi pritom njezinu rezigniranost,
odustajanje kojim ti poručuje
da se tu više ništa ne može odraditi,
osim onoga što si već napravila.

Lopoč zastenje jače, podmuklije.

"Ali, Marina, danas sam", izgovaraš ispijajući prvu šalicu
jutarnje kave, "ovaj prostor nazvala skrovištem,
nečim što me održava na nogama,
tom nekakvom stabilnom točkom
i egzilom koji je poput tebe nijem u podražajima."

(Marina je u Požegi i znaš da i dalje pričaš isključivo
sama sa sobom.)

Lopoč podiže listove.

Sanjala si noćas vječni sjaj uma bez daljina i rana,
potpunu predaju
ili potpuni zaborav.
Probudila si se mokra od kopanja simetrične dubine
ispunjene vodom.

Lopoč je još jednom zadrhtao,
rastvorio listove,
uzburkao odraze svojih bodeža nad vodom.
Osijek je uplovio u još jedan ljetni ponedjeljak.


Nema naslova

stivn.blog.hr



po zanimanju sam liječeni altruist!


21

uto

07/15

heroji su odabrali strane

lanterna-duse.blog.hr



Heroji su izabrali strane
ostarjeli u svojoj nemoći
da se izvuku iz orbisa
tuđih sklepanih mišljenja
samuju u svojoj malenosti
pod krinkom veličine..

Luna doziva, pali baklje
kroz labirinte, gdje junaci
utiru pravac
dok iz zidova vrište
mrtvi Minotauri
željni novog života..

Nema ih više,
Sunčane kočije
odveli im esenciju istine
u neka nova, savršena tijela
gdje mogu birati
hoće li umrijeti dostojni
svoje svjesnosti
kao životinje
ili ljudi, svejedno,
jer više ne mogu biti
i jedno i drugo…

Heroji biraju stranu
i shvaćaju
da je vrijeme bitaka
prošlo svršeno vrijeme,
jer ratovi su odavno prestali
u vidokrugu usplamsale Lune
koja srebrom kiti kosu umornika
i plete halje ljubavi
za neke nove, oproštene početke..

Svijet je okrugao,
kažu neki,
svijet je ravan,
kažu drugi,
dok je spoznaja otvorena
i jasna:
svijet je ravan, linija,
koju sami zaokružujemo
kad se počnemo vrtjeti
kolotečinama
ponovljenih grešaka..

Zato heroji šute,
i gaze trnje
i blate stopala
i ne obaziru se na duljinu
predskazanog puta…

Oni su drugačiji
samozatajni u buri
strahova od sutra
vjerujući u nepogrešivost
vlastite radosti
koja nikad
poraz doživjeti neće..

Zvijer

naelektrisaniguster.blog.hr

Kad je doša ispod krhotina od smrvljenog praha od čvrste konstrukcije, dočeka ga je začuđujući mir. Nije vako zamišlja kraj prostora. Kraj sebe. Kraj svita. Šta je uopće tija? Danima i danima, noćima i noćima traga je i luta za utvarama. Glavu je gubija puno puta. Tisuće života je izda, izda je sve ideale i sve vrijednosti dobra. Uzima je hiljade nevinih života da bi sazna. Gleda je nevinoj djeci u oči dok su in iz skvašenih i prignječenih tijela tekli mlazovi krvi. Nije naučija. Okrenija je moral potpuno, za 360. Bija je dobra osoba, borac za pravdu, ljubavnik i iskreni prijatelj. Prostodušan otac koji se skrbi za svog sina, koji mu donosi plodove života u polju. Koji sa zalaskon sunca se vraća u kući, bistrog, dobroćudnog pogleda iz kojeg zrači beskraj ljubavi. Ljubav u koju, kad god zahvatiš ima još. Iz toga je posta krvnik i krvnik ljubavi. Ranjen iz ljubavi, iz rane, ubija je ljubav di god bi je vidija. Ali ipak svin trudon da ubije ljubav, i dalje je nije moga ubit u sebi. I dalje je rana zračila... A ranu na životu drži ljubav. Ipak, posta je hladan. Hladan i modrog tijela. U njemu je umrla krv, ali on je bija živ. Groteskno živ i bolestan. Privalija je cili krug života i smrti koji se ima provalit, živija je sve živote koji su postojali i one koji su ljudi želili da postoje. SVe je vidija i nije sazna. Okrenija je krug i resetira se. Nakon 360 stupnjeva sad je opet na nuli. I opet, kao i prije, jednako prazan. Jednako bez riječi i znanja, bez mrvice znanja. Valjda se sa sticanjen najvećeg znanja, vraćamo u potpuno neznanje. Ali ovaj put svjesno neznanje.

Prah se je komada i drža ga je u ruci. Tija je dalje, dublje. Dublje od prosvjetljenja, dublje od spoznaje. Tija je do osjećaja. Tija je do imanja. Ili barem do gubitka ikoga i ičega koji more da ima. Ispod velike kamene gromade, krhotine, ležalo je nešto. To nešto je bilo crno, sa svikastin nijansan. To nešto je bilo poput velikog svijenog trupa, kao kod ptice koja spava samo što nije imalo pera. Imalo je veliku, kamenoliku kožu, ali koža je bila zemlja. Crna, crnkasto-siva gruba zemlja koja je izgledala i pomalo meka. Dolazija je prema pojavi. Drhta je... Ni sam više nije zna. Izgubija je svrhu postojanja nađući je. Sve što je tražija, je sa pronalaskon izgubija. Doša je do točke kad se u njemu mišalo sve što zna... Prostor, vrime... Koliko li je samo ograničeno samo to razmišljanje o prostoru i vrimenu... Pored toliko kategorija stvarnosti, mi smo samo otkrili dvi... A unutar, unutar tih kategorija, kuca srce. Unutar, unutar besmrtnog i beskrupuloznog alata svemira, kuca jedno masno, izgubljeno srce. Zaboravljeno od svita, netraženo od mnogih, neobožavano od mase, sasvin ostavljeno i zapostavljeno. Ali to srce ne zna. Ono ne traži, jer ono jest. Ono ne gubi jer ono ne dobiva. Ono je.... Riječi posustaju. Kad je doša do Pojave, ona je stajala mirno. Kad je stavija ruku na nju, osjetija je... Da ona diše. Da zemlja lagano, lagano titra. Pojava je bila ogoljena od svega. Bila je to zemlja, zemlja dublja i golija od sve one koju je vidija odajuć po njoj. Zemlja golija od života koji živi na njoj. Samo zemlja, sama bez života. Život sam, bez života da ga krije. Pojava se je trgnila i pomaljala glavu. U trenu je stvarnost zatreperila... Izgubija se je... Naša se je u moru, crnom moru u kojem je bija u tečnosti ali bez tekućine koju osjećaš. Bija je u svijesti o tečnosti, ili pak u tečnosti o svjesti... Pliva je u moru i osjeća je kako ga pojava u svakom tom atomu, mrvici te tečne svijesti promatra. Kako ga sam prostor mrzi. Ali nije to bila mržnja na kakvu smo mi navikli. Nije to bila objektivisana mržnja. Nije. Nije to... čak ni bila mržnja. Oči koje su ga gledale ozbiljno i smjelo, je osjeća nas sebi. Na svakom svom tijelu ih je osjeća. Svaka mrvica i najsitnija njegovog tijela je morala opravdat svoje postojanje pred očima koje su ga gledale. Zaša je dublje nego što je smija, ako je mislija ostat nevin.

U momentu mu je blicnija trenutak... Slika je zatreperila i naša se je u samom srcu spoznaje. Samog srcu srca. U tunelu, mračnom i uskom, okruglih hodnika od crnog metala. Osjeća je kucanje srca u zraku. Osjeća je svjest kucanja srca. Kao da je dio njega. Nije više moga svatit je li on dija pojave ili je pojava dija njega. Svaća je pojavu, svaća ju je ko nikad do sad. Sasvim ju je jasno razumija, bez potrebe da se o njoj razmišlja. Sve one godine tuge, godine bez gledanja. Pojava je bia jako duboka, uistinu zahvalna. Zahvalna svakome, svakome ko je želi. Idealna svakome, svakome ko je traži. A mnoge oči su uprte od nje. Dok ona spava. Spava mirno svoj kameniti san. san tisućljeća i eona, san zaborava i bezbroja gladnih traženja i stvarnosti. Svemiri mogu umirat i rađat se i plesat, ali pojava to ne osjeća. Oči pojave ne doživljavaju te promjene. Pojava je mirna i jasna, determinirana. Ne traži i ne dobiva. Jer jest. Sasvim mu je jasno bilo, kad je prvi put doša do nje i vidija je, osjetija je kako diše, da ima posla s nečin što nije viđeno. Što nije opisano, što ne postoji. Namjera pojave je bila izvan vremena, ustvari, vrijeme je bilo tek hir te goleme i nemjerljive namjere. Golema je bila ideja pojave, ideja njena je rušila i rađala svitove. Svitovi su ko bijesna oluja izbijali i rađali se divlje i nesnosnosno iz nje. Ko divlja djeca tek rođena, sama, zasebna. Divlja i ljuta, spremna da se osvete za svoje rođenje. Da se osvete za život. Pojava je bila dalja od svega, a opet dublja od namjere... Dublja od... Dubine... Kad je doša na veliki proplanak iz kojeg je teka potok i raslo je cviće, pogled mu je puca na dolinu u sumrak. Vječiti sumrak. Vječiti sumrak pojave. Osjetija je njenu tugu. Osjetija je golemu tugu koja je rasla u njoj. Osjetija je da je ona majka. Osjetija je da joj je neispunjeno majčinstvo. Ali ona i dalje, u svom nagonu, rađa i rađa dicu. Ali, dojam ga je privarija. Jer je pojava privrnila iluziju i vratija se je u tunel. Doša je do prostorije di je triba doć do srca. Tuneli su bili hladni i nesnosni. Nemilosrdni. Pojava ga nije štedila. Nije poanta da se prema njemu bude fin. Poanta je da osjeti, da prođe. Da bude. Nema poante pričat o nečemu, osoba to triba doživit. Kako se približava srcu svaća je, da pojave ne briga. I to je suština, ha, tako golema misao! Pojave ne briga za nj! Pojava se ponaša i lomi, zla je, suštinski je zla. Ali nema potrebe da širi svoje zlo, zašto bi to radila? Pojavu ne briga. Ona jest to što jest. Ali kako se približava centru, centru prostorije, koja se sužavala oko njega... Sve je više osjeća njeno srce. Njeno besprostorno, opnasto srce. I osjetija je. Osjetija je to. Osjetija je eone koji se rađaju u opni, u kugli. Osjetija je kako smo svi pojava i kako je sami stvaramo. Osjetija je. Osjetija je zvijer. Zvijer koja je dublja od vrimena, od življenja. Zvjer koja je iskonska i koja postoji, mirna. Zvijer koja mirno gleda zalaske sunca. I ta zvijer, i ta zvijer je razorila bezbroj svitova. Sami mir je bija u njoj. I ta zvijer je uništila svo sjeme koje je posadila. I mirno je gledala u tragove. I ta zvijer ga je volila, volila ga beskrajno i bez razloga. Gledala ga je s najdubljon ljubavi koju je ikad osjeća. U očima su joj navirale suze. Ta zvjer ga je volila toliko, da ga nije mogla imat. Da nije moga bit njen. Ali ona je bila sva njegova. Njegova partnerica, i ljubavnica ako triba. Seks sa zvijeri je bija postajanje zvijeri. Ali je to volija. Ali je to tražija. I konačno je naša šta traži i konačno je naša šta oće. I konačno je naša kome će bit predan.

Gleda je tisuće i vidija je tisuće muka i tisuće umiranja zbog neprihvaćanja smrti, tisuće patnje zbog bjega od patnje. Tisuće gorkih patnji nastalih zbog prikrivanja postojanja patnje i laganja samog sebe da patnja ne postoji. Vidija je ljude, kako hodaju kroz vječnost, i kako in se haljine viore dok pružaju krake svoje ludosti, svoje ljubavi razrogačenih očiju i poludjelih umova. Down through all eternety, the cryings of humanity... Vidija je to, i vidija je zvijer. Mirnu, prostu, skromnu. Vidija je zvijer kako voli više nego što ijedno biće voli. Vidija je zvijer kako iskreno plače kad joj je ljubav ubijena. Vidija je zvijer kako iskreno ubija svoje vlastite ljubavi. Sve je to vidija i divija joj se je. Divija se je njenoj iskrenosti. Jer je sve nestalno kad je nastupila njena iskrenost. Svi čini, sve radnje i radosti, svi su postali samo projekcija koja izvire iz suštine zvijeri. A zvijer je gledala, tužna i zamišljena. Zvijer je sanjivo i ozbiljno razmišljajuć gledala naprid. I on je odlučija, da je dosta. Da je dosta bilo života bez zvijeri. Da je dosta bilo svega. Posta je žena. Skinija se je, skinija se je gol. Uša je u centar u kojem je stala fontana. Umija se je vodon, i potopija je svo svoje tijelo u vodu. Okupa se je i posta je zvijer. I vratija se je. Vratija se je odakle je još davno doša. Vratija se je u vječni početak i vječni povratak. Vječni soj.

nevidljivi sugovornik pokojnog govornika

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 14.7.2010.



Knjiga koja se ovih dana pojavila na novinskim kioscima i košta manje od dvadeset kuna rijedak je izdavački biser: tekstovi Zorana Franičevića, vrhunske fotografije niza prvorazrednih fotografa, sjajna odgovarajuća dizajnerska obrada, odličan uvod Renata Baretića, te zapravo genijalan naslov - knjiga kakvu je legendarni urednik "Poleta" i najmlađi zastupnik u hrvatskom saboru svih vremena zaslužio.

Neću više o knjizi, nego prelazim na fotografiju objavljenu na str. 119.



Samo me nešto štrecnulo oko srca kada sam je vidio. Prepoznao sam mjesto gdje je uslikana, znam da sam ondje nebrojeno puta bio, ali se ne mogu sjetiti gdje je to bilo. Naočale na stolu - imao sam iste takve. Naočale odložene ispred sugovornika - i danas imam tu naviku. Bilježenje natuknica za vrijeme razgovora - kao da neki novinar radi intervju ili je to ono što i danas često radim. Pitam se - jesam li ja nevidljivi sugovornik? Čak i ako nisam, mogao bih biti ja. Mnogo puta smo Frane i ja upravo tako razgovarali i na fotografiji je jedan od prizora kojih se sjećam.

O čemu smo pričali - ne sjećam se ni jedne posebne izjave premda se sjećam o čemu smo uglavnom razgovarali, kao i tema nekoliko razgovora koji su po nečemu bili posebni.

Knjiga koja me obradovala ujedno me i žalosti - Frane je od mene posudio uvezani komplet "Poleta" (koji nikada nije vratio) kaneći napisati knjigu koju nikada nije napisao. Knjiga, ova druga knjiga, pojavila se tek kada je on već pokojan. Knjiga koju je toliko želio pojavila se tek kada on više nije bio smetnja da se pojavi. Dok je bio živ bez njega se nije moglo, a osloniti se na njega da će je napraviti bilo je iluzorno.

Kakvo je to prokletstvo da je potrebno umrijeti da bi se odnosi čovjeka sa svijetom uskladili?



Statistika

Zadnja 24h

11 kreiranih blogova

351 postova

669 komentara

287 logiranih korisnika

Trenutno

1 blogera piše komentar

3 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se