novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

09

čet

10/14

Nema naslova

mirinemir.blog.hr

Uz rođendan Ive Andrića

~EX PONTO~

Život je dug i mučan, kako da ga prebrodim, kad na mene naiđe
umor i želja smrti.
- Nasloni glavu na čije rame, sij njivu i hrani svoju djecu,
potrpi i život će proći.
Godina je duga i oskudna, kako da je pređem kad naiđu zli
mjeseci?
- Pomisli da je bilo gorih i da će doći bolje i pretrpi; godine
brzo prolaze.
Mjesec je dug i težak, kako da ga preživim kad mi dotežaju brižni
dani bez kraja?
- Mjeseci se izmjenjuju, prolaze brzo, a s njima i brige.
Dan je dug i siv, kako da ga podnesem kad me zamori i rastuži?
- Dani teku brzo. Potrpi! Donijeće radost i odnijeti bol.
Sati su dugi i neveseli, kako da ih premetnem kad donesu strah
i žalost sa sobom?
- Brzo iskucavaju sati; radi i zaboravljaj, imat ćeš miran san i
radosno buđenje.
Minuti su dugi i bolni, ko će ih izdržati kad se jave gorke misli i kajanje?
-Da, moli Boga, sine, da ti u zloj minuti dade utjehu!

08

sri

10/14

M * U * T * U * A * L * * * P * O * E * M

dandelionland.blog.hr




I wrote (almost) a perfect poem.


And than it disappeared from the screen.



The UniVERSE took it to itself!


Sretan Dan neovisnosti!

lionqueen.blog.hr



8. listopada 1075. u Solinu je okrunjen kralj Zvonimir (krunom koju mu je poslao papa Grgur VII., što je bila potvrda priznanja Kraljevine Hrvatske kao međunarodnog subjekta).

8. listopada 1871. Eugen Kvaternik pokrenuo je Rakovičku bunu, jedan u nizu neuspjelih pokušaja da se ostvari neovisnost Hrvatske.

8. listopada 1991. godine Hrvatski sabor je jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ, te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više kao takva ne postoji.
Izvor: Wiki

Galebak bijeli savi krila,
Za otocima bljedne dan;
Tihoma došla večer mila,
Sve more glatko kao dlan.
Nebolik talas zorom gori,
Još gdjegdje koj' se odziv ori,
Još katkad među maslinami
Sa mora po koj' dašak pirno;
I pljuska plima liticami,
Al' dođe noć, i sve bje mirno;
K'o kamen lađe lukom stale,
A nebom zlatne zvijezde sjale.

Sad planu - sjajni mjesec sinu,
Svud zlato drhtnu uz pučinu;
Nad otocima lebdi san,
A zlatno more kao dlan;
Naoko zlatnog mora šir
Počiva bajne noći mir.
Izvor: A.Šenoa: "Vinko Hreljanović", iz zbirke "Povjestice"


Deutschstunde

mcmlx.blog.hr

Mladić leži u bolnici nakon teške prometne nezgode.
Bolničku sobu dijeli s ostarjelim piscem, koji svojoj supruzi, kada ga ova posjećuje, čita priče o njihovom sinu, Svenu.

Priče koje izviru iz zabilješki u njegovom blokiću, pletu jednu životnu, koja završava brodolomom i smrću njihova sina.
Nakon opisa nesreće, žena uz plač stisnutih usana izlijeće iz sobe.

„Dugo sam gledao u njegovu pravcu, odavao je znake očaja“, kaže se pred kraj ove priče. „Iako je za njega sve bilo izrečeno, upitah: ‚I? Što je bilo? Da li se Sven utopio?’

„Naš Sven je umro pri porodu“, reče on...

Tako završava „Maska“.

Upravo taj otrežnjujući lakonizam, melankolija i čovječnost u pričama Siegfrieda Lenza su bili magneti koji su me privukli čitanju izvorne germanistike.

Lenzovo odrastanje na obali obilježilo je njegovo istovremeno savladavanje umijeća čitanja i ribarenja, a oboje imaju veze s kontemplacijom.

S talentom za šutnju i tišinu.

Nitko nije mogao literarne tišine prikazati tako gromoglasnima kao Lenz.

Lenzov Sat njemačkoga ne završava školskim zvonom.

R. I. P.

"Vielleicht muss ja im Schweigen ruhen und bewahrt werden, was uns glücklich macht".

(Photo by Esther Margraff)

07

uto

10/14

dok večer zašiva zvijezde

boljun.blog.hr




DOK VEČER ZAŠIVA ZVIJEZDE

Pričala si mi jednom, majko,
kako si šivala dugmad u trikotaži.
Preko šest stotina u jednoj smjeni,
šest dana u tjednu, iglom i rukom,
dan za danom, godinu za godinom.

I kako bi se vraćala kući kasno na večer.
Uzbrdo, pješke, u selo po mene i brata
kod svoje majke, koja nas je čuvala,
a mi, čekajući te... pozaspali,
sestra se tek ima za roditi.

Prisjećaš se toga dok sa svojom samoćom
sjediš na terasi i gledaš u tamnoplavo nebo.
Na njemu neka nevidljiva ruka zašiva zvijezde
i to takvom lakoćom i spretnošću da joj zavidiš.

Možda je, majko, naš život samo unutrašnjost
nečijeg kaputa i prava je ljepota s one strane,
a mi, gledajući te konce što drže dugmad,
mislimo da vidimo zvijezde... možda,

ali..., ne treba zavidjeti nebu, jer zvijezde,
ma koliko lijepe bile, svake večeri izađu iste,
a ti si svoju dugmad zašivala stalno iznova.

Zato pusti noćas neka nebo zavidi tebi.
Za onih preko šest stotina u jednoj smjeni,
šest dana u tjednu, iglom i rukom,
dan za danom, godinu za godinom

06

pon

10/14

Svjesno kontra mainstreama

svijetteatra.blog.hr

Osvrt na prvi premijerni naslov u novoj sezoni Kazališta Marina Držića

Ivan Antun Nenadić: Prikazanje muke Isusove
redatelj: Ivan Leo Lemo
premijera: 3.10.2014.



Kazalište Marina Držića u novu je sezonu zakoračilo uprizorenjem pasionske sakralne minijature "Prikazanje muke Isusove", kapitalnom djelu katoličkoga svećenika i hrvatskoga književnika iz Boke kotorske Ivana Antuna Nenadića (1723.-1784.). Režiju ove crkvene drame o Kristovoj muci i smrti na križu potpisuje splitski redatelj Ivan Leo Lemo, dok je za njenu dramaturšku obradu i prilagodbu teksta zaslužan zagrebački dramatičar i romanopisac Tomislav Zajec. Iako je riječ o drami koja se na temelju svojih literarnih odrednica neprijeporno ubraja u stilsko razdoblje baroka, ona se istovremeno nekim svojim drugim značajkama oslanja i na dugu tradiciju srednjovjekovne liturgijske forme prikazanja, a što zapaža i Zajec osobno, kada se u popratnom komentaru u programskoj knjižici osvrće na spisateljske karakteristike Nenadićeva rukopisa. Spomenuta srednjovjekovna forma sadržajno je vjerno pratila različite biblijske zapise, no Zajec u svom tekstu naglašava drugu njezinu strukturalnu osobitost. Kvaliteta izvedbenosti koju su takvi tekstovi nužno imali, odnosno činjenica da su prikazanja pisana s namjerom njihova scenskog izvođenja, ujedinjavala su različite slojeve ondašnjega društva i to u svojevrsnom komprimiranom religijskom iskustvu, koje bi posljedično razvijalo dublju vjeru, a što je ovakvim tekstovima i bila primarna svrha i zadaća. Ipak, Nenadić je iz tih srednjovjekovnih književnih okvira odskočio, smjestivši se u suvremeni barokni kontekst upravo na temelju čvrstoga i u drami itekako prepoznatljivoga autorskog pečata, učinivši Krista potpuno sporednim likom, koji u čitavoj dramskoj radnji ne izgovara niti riječ. Ostale je likove posljedično premetnuo u zbiljske dramske protagoniste, vještom ih karakterizacijom učinivši središnjim momentima kompleksne dramaturgije, rastvarajući pritom i širok prostor interpretativnih mogućnosti i redateljskih iščitavanja. Vrsnim postupkom združivanja temeljnih oblika srednjovjekovne liturgijske dramaturgije sa suvremenim književnim izričajem 18. stoljeća, Nenadić je time uspio kreirati jedinstvenu baroknu inscenaciju srednjovjekovnoga prikazanja, stvorivši dramu koja naveliko slavi bezuzročnu Božju milost i ljubav.



Zanimljiv je i sugestivan trenutak u kojem dubrovačko kazalište poseže za Nenadićevim komadom. Naime, suvremeni hrvatski (ali i onaj europski) kazališni kontekst s dominantnom kazališnom estetikom prevladavajućeg nasilja i nihilističkih proklamacija, trenda koji je redateljska elita nametnula, nerijetko bez ikakvog interesa publike, kao da nastavlja slijediti ideje naturalizma i realizma, u kojima umjetnik upornim prikazivanjem zloga kirurški to isto zlo nastoji odstraniti i time poboljšati svijet. Međutim, usprkos pozitivnim namjerama koje su i naturalizam i realizam u svom kulturno-povijesnom kontekstu sadržavali, s vremenom su se ti pravci premetnuli u obično kritizerstvo, pa su danas evoluirali u svojevrsnu konvenciju visoke umjetnosti, propisavši inscenacije najgorih oblika beščasnih slika svijeta kao jedine moguće i scenski ispravne. Samim time su sve one pozitivne emocije, društvena pravila i temeljne vrijednosti predstavljene kao lažne, te je kreirana atmosfera koja trenutačno vlada u kazališnoj umjetnosti i koju slijede svi oni redatelji koji žele biti priznati u mainstreamu. U takvim se okolnostima agresivnog potenciranja besmisla, licemjerja i sveopće društvene dekadencije, Lemovo posezanje za afirmativnim komadom o smislu, a k tomu još i religijske tematike, itekako čini kao razložan redateljski postupak, ali također kao oštra pljuska aktualnim umjetničkim trendovima, te beskompromisno opiranje nasrtljivom kazališnom mainstreamu. Istaknutim kršćanskim i humanističkim nabojem kojima pritom isprepliće scensko uprizorenje Nenadićeva "Prikazanja muke Isusove", služeći se suptilnim scenografskim rješenjima Vesne Režić, ekspresivnim video projekcijama Dejana Flajšmana, zornom kostimografijom Mirjane Zagorec, te žalostivim liturgijskim skladbama Velikoga tjedna u vrsnoj "a capella" izvedbi klape Kaše po izboru skladateljice Paole Dražić Zekić, Ivan Leo Lemo pred publiku donosi jednosatnu minijaturu protkanu izrazitom režijskom simbolikom, a koncentrirajući se na dramatično veličanje nemjerljive i neprocjenjive Božje ljubavi kroz otvorenu evokaciju religijskog i humanističkog iskustva.



Redateljskom iščitavanju Nenadićeva djela Lemo dakle pristupa ponajprije slijedeći trag izvornih koncepcijskih principa i scenskih značajki, a kakve je pasionska tematika svojim literariziranim biblijskim predlošcima i u srednjovjekovnoj liturgijskoj dramaturgiji nedvosmisleno povlačila, akcentirala i hrabrila. Međutim, dodatno bogatstvo ove minijature jednako se očituje koliko u redateljskoj vrsnosti iznjedrene forme i kompleksnosti ostvarenih dramskih silnica oslobođenih u složenom psihološkom portretiranju biblijskih figura, toliko i u lišenosti jednostranog iščitavanja njezinoga scenskog izraza, zbog čega su mogućnosti tumačenja nesputane i višestruke, a što ponajprije ovisi o gledatelju i njegovu individualnom religijskom iskustvu i prirodi. Iako je njena prvenstvena intencija pozitivistička orijentacija kroz angažiranu duhovnu i etičku poruku, s ljubavlju ocrtanom kao pravim i jedinim smislom, pristupiti joj se može i kao negativistički usmjerenom komentaru na nametnutu kazališnu estetiku glavne struje, kao indikativnoj eksplikaciji koja inducira važan povijesni kontekst, kao inicijativnoj platformi za vlastita religijska preispitivanja, kao angažiranoj simboličkoj poruci ili samo kao doslijednoj kazališnoj estetskoj tvorbi. Ipak, njen je najvažniji umjetnički prinos zasigurno da kroz minimalistički režijski upliv gledatelju ponudi i onaj davno zaboravljeni kazališni fundament čiju je važnost svojedobno apostrofirao još i Aristotel. Riječ je o katarzi, dubokom emotivnom pročišćenju kao produktu intenzivno proživljenoga kazališnog iskustva, a za kojim je potreba suvremenog kazališnog konzumenta neuništiva, usprkos mainstreamu koji ga sve više marginalizira, pokušavajući ga ubrojiti u kič.



U konačnici, ukupni rezultat prve ovogodišnje dramske produkcije dubrovačke kazališne kuće predstava je koja je konzistentna, a glumački uvjerljiva. U ulozi koja je od njega zahtijevala gotovo pa stalnu scensku prisutnost i to kroz prodoran muk, Mijo Jurišić odigrao je Isusa, svevši pritom vlastitu interpretaciju tek na sugestivan scenski pokret, kojim je dojmljivo utjelovio puninu Kristove božanske i ljudske naravi. Glumački uvjerljivo pariraju mu Belmondo Miliša u ulozi apostola Petra i Marjan Nejašmić Banić u ulozi Jude. Razgovori koje spomenuti dvojac vodi s vlastitom savješću, a osobito Judini kompleksni monolozi, posredstvom scenski moćnih glumačkih eksplikacija u potpunosti su ocrtale karakterne složenosti dvojice stvarnih protagonista Nenadićeve drame. Jurišiću, Miliši i Baniću također uspješnim glumačkim kreacijama pridružili su se i ostali glumci; Jasna Jukić (Marija), Branimir Vidić (Pilat), Zdeslav Čotić (Ivan), Hrvoje Sebastijan (Kaifa), Edi Jertec (Abiud), Boris Matić (Nikodem), Nika Burđelez (Veronika) i Gracija Filipović (Anđeo). Oslikana je time pamtljiva i glumački inspirativna dramska freska izrazitoga emocionalnog naboja i predstava koja, kao što naglašava Zajec, poziva na korak prema pravoj spoznaji. Pritom je na svima nama da svatko na svoj način i svojom slobodnom voljom odluči želi li se tom pozivu i odazvati. No, jedno je neprijeporno: svaki će vjernik nakon ove predstave teatar napustiti osnažene vjere i ohrabren istinom Kristove žrtve i ljubavi.

Dubrovnik, 4.10.2014.

Recimo da je...

annaboni.blog.hr

Ipak je to ljubav

Nisan te uvik jubija lipo
i teške riči digod bi reka,
nisan te stoput gleda ni čuja,
kad bi me bisna nosila vruja. ,,,,M.J



Bome i nisi . Deštriga si mi voju ma i kripost
u dane nike kad si mi triba .
Furbasto mi okrenija pleća kad bi sinja
da poć tribaš. Balote , ribe oli karte
znalo se tvoje ure za poć
a ja bi ostala sa suzom u oku
jer nisi bija ono što si bija
Nisi me uvik jubija lipo , kažeš ,
ma zna si navik okolo podne
banit u kužinu , povirit u teće i reć
.....ma sve ti lipo mrliše , oko moje ....


Maska

univerzum.blog.hr


Ne daj da te zavaram. Ne daj da te zavara lice koje nosim. Jer, nosim masku, tisuće maski, maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja. U pretvaranju sam pravi majstor, ali ne daj se zavarati. Za ime Božje, ne daj se zavarati. Pretvaram se da sam siguran, da je sve med i mlijeko u meni i oko mene da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra da je sve mirno i da sve kontroliram i da ne trebam nikog. Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren, ali moja smirenost je maska uvijek promjenjiva i koja sakriva. Ispod nje nema spokoja. Ispod nje je zbrka, strah i samoća. Ali, ja to sakrivam. Ne želim da itko zna. Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti i da će me otkriti. Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio nonšalantno, sofisticirano pročelje, da mi pomogne da se pretvaram, da me zaštiti od pogleda koji zna. Ali baš takav pogled je moje spasenje. Moja jedina nada i ja to znam. Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje. Ako slijedi ljubav. To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga, od zatvora što sam ga sam sagradio, od prepreka što ih sam tako bolno podižem. To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe, da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se. Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje, da neće uslijediti ljubav. Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati, a tvoj bi me smijeh ubio. Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim, i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja sa sigurnim pročeljem izvana i uplašenim djetetom unutra. Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski, a moj život postaje bojište. Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora. Kažem ti sve, a zapravo ništa, i ništa o onome što je sve, i što plače u meni. Zato kad sam u kolotečini, neka te ne zavara to što govorim. Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem. Što bih volio da mogu reći, što zbog opstanka moram reći, ali što reći ne mogu. Ne volim ništa kriti, Ne volim igrati umjetne, lažne igre, želim prestati s igrama. Želim biti iskren i spontan, te biti ja, ali mi ti moraš pomoći. Moraš pružiti ruku čak i kada se čini da je to posljednje što želim. Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca. Samo me ti možeš prizvati u život. Svaki put kad si ljubazan, nježan i kad me hrabriš, svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš, moje srce dobije krila, vrlo mala krila, vrlo slaba krila, ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene. Želim da to znaš.
Želim da znaš koliko si mi važan, kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe ako tako izabereš. Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem, samo ti možeš ukloniti moju masku, samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike, i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora, ako tako odlučiš. Molim te odluči. Ne mimoilazi me. Neće ti biti lako. Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove. Što mi bliže priđeš to naglije mogu uzvratiti. To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige, ja sam često nerazuman. Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem. Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova, i tu leži moja nada. Molim te pokušaj pobijediti zidove čvrstom rukom jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš? Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro. Jer ja sam svaki muškarac na kojeg naiđeš i ja sam svaka žena na koju naiđeš.

C. Finn

Organ vida

zenagaza.blog.hr

U kuću sam unišla s dvorišne strane. Podne je bilo, bez najave dolazim, mislim si - Iruda mu, pa nekog mora biti, vrata su otvorena, firanga leluja na laganom povjetarcu.

A u kući muk. Vrata soba širom otvorena, a ni glasa. Uđem u prvu sobu, nekada sobu moje braće, a tamo na dva kreveta tri male dječje glavice, rasule se na pernatim jastucima smeđe kovče. Na moje korake, otvaraju oči, djeca nestvarna kao anđeli.

U drugoj sobi mlad bračni par. Ma rekla bih djeca i oni, lica bijelih, čistih, kao da su netom majčinim mlijekom nahranjena. To su roditelji djece.

U trećoj sobi baka i djed. Ne spavaju, sjede na rubu kreveta i tiho razgovaraju. Kad su me spazili brzo se dižu, rukuju, zovu u kuhinju.

Ispričavam im se što sam upala u kuću bez najave. Ušla sam kako je kod nas nekada komšiluk svraćao. Rijetko je tko zvonio na ulazno zvonce. To je radio poštar, inkasatori, Cigani kada prose, uglavnom kada netko stran "službeno" treba gazde.

Komšiluk bi samo prošao kroz ajnfort, odgurnuo firangu na vratima i viknuo: Gazde, ima li koga?

Moj otac bi se skočio, pošao prema vratima i glasno odgovarao: Ima! Naprid, naprid, samo uniđite!

Moji su roditelji uvijek bili razdragani kada bi im tko svraćao. Druželjubivi ljudi.

A sada sam i ja tako ušla. Ustvari, kako i ne bi, to je moja roditeljska kuća, ja sam tu odrasla, to je moj dom, makar je odskora iznajmljen nekim stranim ljudima.

Da se ispričam što sam tako nenajavljena i nepozvana upala u kuću, objašnjavam da sam došla na vikend kod brata, a u staru kuću me je najviše dovela potraga za slikama moga sina kada je bio mali. Moj muž ga je slikao tu u avliji u raznim zgodama, kako juri kokoši, koje su kod nas ulijetale iz komšiluka, kada bi utekle kroz ogradu u bašči. U ljetnom bazenčiću kupljenom u Pevecu, kupao se tako da sam sva bila mokra. Slike kako pomaže tati i mami čistiti paradajz i papriku za zimnicu, slike u kupinama koje oboje brstimo. Slike prve izmaglice u bašči, lagane studeni koja se sveti za ljeto koje je pržilo. Slike na toboganu na kojem smo se oboje spuštali na povratku od doktora.

A tu su negdje i zagubljene slike moga brata u uniformi kako odlazi na prvu crtu bojišnice, u Šodolovce. Sliku crnoga Badnjaka i moje majke kako ispraća sina do kapije, uobičajeno u cik zore, a on šutke nestaje iza kapije, bježeći od njezina pogleda.

Toga jutra, zlokobno je izgledalo, iznimno, okrenuo se na kapiji i rekao: Mama, sretan ti Božić.

Nižu se slike u mojoj glavi kao u albumu. Bez čipke sjećanja na osjećaje koji ih okružuju samo su produkti celuloidne vrpce i sva vrijednost im je u fotografskoj vještini.

Objašnjavam ljudima, mene ta fotografska vještina ne zanima, iza tih slika je moja prošlost, slike opredmećuju moju emocionalnu popudbinu, kad ih gledam smiješim se. Vidi, kako smo veseli dok jedemo kupine, na slikama se ne nazire moja briga zbog rata neotplaćenog kredita, neimaštine u kojoj računam svaku kunu i lipu, hrabrosti da toga ljeta kupim natikače u Nami na Kvaternikovu trgu, za tri stotine kuna, u svoj svojoj neimaštini.

Dok govorim ljudima, jezik se plete. Oni me uopće ne razumiju.

Zagledam se u čovjeka. Pedesetih je godina, skoro moj vršnjak, a njegove oči su potpuno neprobojne. Svedene na organ vida. Nedaju da se dopre do njegove duše, sjećanja, prošlosti, gledaju me kroz zatvorena vrata nepoznati unutarnji svjetovi kao mrtve celuloidne trake.

Čovjek zapitkuje za preostale stvari u kući, može li ih koristiti. Pod šupom je dječji tricikl, autući, taćke, stare dječje izderane role.

Ma, naravno, možete – kažem. I nelagoda zazebe jače.

Pokušavam opet talamuditi po svome, al osjećam da je tema kriva. Kasno je da ju preusmjerim.

I sinu mi! Iruda ti, pa skroz sam smetnula s uma, pa to su povratnici s one druge strane. Naša nostalgija za prošlošću nema isto geografsko područje. Njihove celulodidne trake u ovom prostoru strše mrtve, jer bi nostalgija na neke strane krajobraze u kojima je ostala mladost ovdje bi bila neshvaćena. Oni su svoje oči sveli na organ vida.

Sagnem pogled prema podu i kraićkom oka ulovom živu sliku njihove djece kako se s našom lovi u dvorištu.

Mali su i o ovome pojma nemaju.


05

ned

10/14

koŠ

evezmajevska.blog.hr

krojači
sa pismom
prestižu me
u braku.
sretno
na omotu
i prerezan
pupak.
(pas mater)
prolaze
brže od
šavova
na ruži.
N.N.

Mata (krečenje6) - piše:Pajo Pakšu

ppaksu.blog.hr

- Ma kaku hitnu! Nisam mogla. Moj se Gojko srušijo preko mene, pa me još zaglavijo, a znate imo je jako, jako velikog i preko stošesdeset kila je bijo težak, visok i ljudeskara od čovjeka. Nisam se mogla pomjerit. Ne mogu ga zbacit sa sebe. Jao meni, vičem ja moj Gojko što me ostavi…pa dozivam u pomoć, a baš navraga nikome ne čuje. Ja sve mislim, aj možda će mu spasti sad kad je dušu ispustijo, a moj Gojko sve ladniji, a ona stvar mu i dalje nabrekla u meni. Ne mogu se pomjerit, oću se utušit, nemam zraka i tako se cijelu noć ja borim s mojim Gojkom… a crni moj Gojko što me ostavi sad kasi mi najpotrebniji…kad prezoru čujem ja kako kum Dušan s vrata doziva mog Gojka….

Image and video hosting by TinyPic

ako si propustijo, a misliš da moraš ovo čitat:
krečenje 5
krečenje 4
krečenje 3
krečenje 2
krečenje

Tu počmlje gazdarica svoj monolog.
Viče kum Dušan: Kumeeeee, oooj kumeeeee…ustaj već je pet sati, ako si na kumi završavaj! Idemo na pecanje. Ponijo sam kanister rakije, tablu slanine i pet kila carskog za roštilj da nam ne bude dosadno dok pecamo, a možemo i koju zagangat.
- Kumeee, ošo je Gojko… - vičem i ja jadna ovaka.
- A dije ošo u pičkumaterinu kasmo se dogovorili za pecanje?
- Umreo je.
- Kade?
- Sinoć!
- A di?
- Na meni kume i aj ulazi ne mogu se ustat da ti otvorim.
- A kako da uniđem kad je zaključato?
- A nije zaključato kume. Gojko nikad naveče ne zaključava vrata, neda mu se u kupatilu dizat dasku sa šolje pa piša s ulaznih vrata.
- A koju ja pičkumaterinu preko trist godina dozivam kuma s vrata kad je kovas stalno otključato!
- A ne znam kume… a uniđi već jednom…a jadna li sam…a što me ostavi moj crni Gojko…
Uniđe kum, ugleda kumu i kuma preko kume, prekriži se, uimeocaisinaiduhasvetogamen, e moj kume ti i mrtav jebeš…
Odloži na stol ranac, izvuče kanister s rakijom, natoči si štanplicu pa reče, za pokoj duše moga kuma , nategne onako momački na eks te lupi praznom štanplicom ostol, e sad kumo reči ti meni što se to dogodilo?
- Kako što se desilo? Pa jesi čorav? Unišo u mene, zakovrnijo očima i umreo… E moj Gojko što me ostavi…
- Veliš kumo unišo, a jel osto…mislim u tebi?
- Osto moj kume… osto i to čvrsto…
- I veliš…ono baš je čvrsto…mislim u tebi?
- Ma je kume, ajde molim te više skidaj moga Gojka sa mene utušiće me…
- Saću kumo samo da popijem jednu za pokoj duše moga kuma, pa natoči još jednu štanplicu rakije te je eksira.
Priđe kumu Gojku, poljubi ga u ladno čelo te reče, e moj kume uvijek si mogo, a i umro si ko pravi muškarac, te ga počmlje odizat sa kume.
Pati se kum Dušan kako bi razdvojijo kuma i kumu, al nejide pa reče kumi, kumo neće ovo ići, a da zovemo hitnu?
- A što će mi hitna kad je umreo?
- Da vas razdvoji kumo.
- A neće mene niko gledat golu ko me ne zna. Ja sam se kokuće porađala samo da mi negledaju u onu stvar.
- Što ćemo onda kumo?
- A ne znam, ti si propo jednu godinu u medicinskoj, prije nego što si završijo za zidara. Valjda si nekog vrag, tamo naučijo, smisli nešta.
- Dobro kumo, kako ti kažeš, samo da ja popijem još jednu za pokoj duše moga kuma pa odo po komšiju Matu. On je u ovo doba već budan, hrani svinje i stoku, a on vas je sto put zateko kako se tenfate pa neće biti problema da te vidi taku.
- A nisam ja kriva kad je Gojko uvijek mogo…i jebo i pijo i pušijo u isto vrijeme…e moj Gojko… ajde kume i požuri.
Ode kum Dušan i nakog nekog vremena vraća se sa komšijom Matom, a Mata se prekriži pa reče, e moj komšo ta ti i mrtav jebeš, ugleda rakiju na stolu pa pita, jel to Gojkova rakija?
- Nije, moja je.
- Ajde da prvo popijemo jednu za pokoj duše pokojnog komšije pa ćemo onda na poso, kaže Mata.
Natoče oni, eksiraju te lupe štanplicama ostol pa Mata reče, ta 'susa ti kume jesi ti siguran kako 'vo nije Gojkova rakija? Jab reko da je. Niko nije zn'o peć rakiju ko komšija.
- Ma nije, moja je ja peko, jebemteutuglavutvrdoglavu!
- Aj' da popijem još jednu za pokoj duše pa da baš vidim, natoči Mata još jednu ispije, ponovo štanplicom ostol, obriše brk pa reče, ne znam, al jab' reko kako je ovo Gojko peko…
Taman kum Dušan hoće nešto izustit, a kuma se prodere, ajooj vas dvojica pa dokle ćete, a ne mogu više već sam sva utrnula…
- Ima kuma pravo, aj ti Mata uvati kuma Gojka s jedne strane, a ja s druge pa da ga odignemo.
Ipočnu oni odizat Gojka, kase kuma javi, ne valja… ne valja…i mene odižete… evo mi guzica u zraku…
- Kako i tebe kasmo za Gojka uvatili, pita Mata?
- A osto u njoj, a nije splasnijo, odgovori kum Dušan.
- Ta 'susa ti, nemoj mi reć.
- Kažem ti.
- I veliš baš je 'nako osto unjoj.
- Osto.
- I to čvrsto, sve se čudi Mata.
- Ajooj meni, kuka sve kuma, pa spuščajte me dolje već jednom…oćete da mi kičma pukne…
- Saćemo komšinice, aj ti Dušane uvati Gojka zanoge i malo odigni, a ja ću se saget da vidim kol'ko je ušo.
Uvati kum Dušan, kuma za noge te ga lagano odigne, sage se Mata i gleda pa sve vrti glavom dok gladi brk, ta ne valja 'vo nikako…bome je ušo skroz do jaja.
- I što ćemo sad, pita kum Dušan?
- A ne znam, ajmo tamo da popijemo koju za pokoj duše pa da usput razmislimo.
Natoče oni štanplice, prekriže se, za pokoj duše kaže Mata, amen, odgovi kum Dušan, eksiraju lupe štanplicama ostol, zagladi brk kum Mata 'nako zamišljeno pa reče, neš' mi je sad sinulo…a jesi ti sto posto sigrat kako 'vu rakiju nije Gojko peko?
- Ma, moja je. Ja peko. De više prestani reci šta si smislijo.
- Vidi ovako, samo da nas kuma ne čuje…Uzmemo skalper za stiropol odrežemo tamo di su spojiti, odignemo kuma Gojka, a kasnije vadičepom iščupamo ostatak komšije.
- Hmm…a nisam baš siguran da će to valjat. A što ako ne uspijemo iščupat ostatak pa ostane u kumi?
- A ne znam, aj ti onda nešto smisli kolko se sjećam ti si spo jednu godinu u medicinskoj prije nego si završijo za zidara…
- Slušaj dok sam išo u medicinsku bijo sam na obdukciji i tamo dok je doktor tranđiro mrtvaca naučijo sam da kurac raste izguzice. Pa bi ja ovako…uzmemo salper orežemo kuma do šupka zajedno s jajima…odignemo kuma pa ga obojica uvatimo za jaja i povučemo. Tako bi već išlo.
- Ta nebi išlo! Nikog ja više ne vatam za jaja i kurac!
- Pa što ti je sada Mata jebogati!
- Jese sječaš kasmo ti, ja i Slave išli kod Joke uzimat sjeme ošarca?
- A kako se ne bi sjećo.
- E, i onda je šarcu trebalo mao išlajfat kako bi napunili anper…
- To nikad neću zaboravit, vala…
- I niko nije tijo, već smo se dogovorili da ćemo sva trojica kako niko nikog ne bi mogo zajebavat poslije…
- Pošteno.
- I omda si ti predložijo, aj ti Mata prvi, a mi ćemo ostali iza tebe. I ja uvatijo, a niko od vas nije…
- Pa nismo bili spremni, a ti si to tako brzo obavijo da se nismo stigli snać.
- A stigo si me uslikat kako drkam šarcu i naljepit to na izlog dućana da svi vide. Ja cijelo ljeto nisam mogo ić' u dućan na pivo zbog tog. Sjede ovi ispred dućana i sve ržu i njište kame vide. Idu djeca za menom po ulici pa ržu i njište. Iskuće nisam izlazijo. Kaže meni moja Manda, aj Mata malo prošetaj među ljude, što si se zabijo ukuću, a ja ne smijem osramote… Spjevali mi pjesmu, eno Mata što izdrka ata!
- Ma pusti sad to Mata sad je situvacija ozbiljna, idem ja kumu pripremit da zna što ćemo radit…
Objasni kum Dušan kumi što i kako planiraju, a kuma će, nemojte ljudi akobogaznadete pa kako će sakat na drugi svijet…
- Ima kuma pravo, a možda je neko onjegovi predaka bijo musliman pa prešo na našu vjeru, a tamo ga dočeka sedam djevica. Osčim će radit ako mu odrežemo alat kastigne na drugi svijet…
- Ta 'susa ti misliš kako je to moguće?
- A gore tamo konas je sve moguće, tamo se ne zna ko koga jebe, moj Mata.
- Kume, prestani lajat gluposti, prokletati ta rakija što piješ… Smišljaj nešto da skinemo Gojka jadnlalisam…e moj Gojko što me ostavi…
- Nema druge kumo, nego idem ja po Joku i Slavu, a ti Mata dok se ne vratim, pripremi roštilj i baci to carsko pa da i pojedemo za pokoj duše moga kuma, a i on bi to volijo…
- A kume jesi poludijo skroz naskroz…pa nemoj mi dernek pravit oo kuće.
- Dobro ti kaže komšinica Dušane. Nije ni mjesto ni vrijeme…
- A dobro, onda da popijemo po jednu za pokoj duše prije nego što krenem.
Ope natoče, ispiju štanplicom ostol. Mata rukom zagladi brkove pa reče, a jesi ti siguran da si ti ovo peko?
- idi upičkumaterinu i ti kasam te uopće dovodijo, popizdi kum Dušan izleti van te ljutito zalupi vratima.
- A nemoj ga sekirat komšija. Znaš kaki je kad popije….
Nakon nekog vremena vraća se kum Dušan sa Jokom i Slavom, uniđu sva trojica ukuću, prekriže se, kažu Slave i Joka uglas, e Gojko ti i mrtav jebeš… A ona rakija na stolu jel to Gojkova?
- Nije moja je, kojivamjekurac ljudi!
- E to sam mu i ja reko, a on kaže njegova, javi se Mata.
- A vidi i Mata je tu…njhiii…rzz.rz… -zanjište i zarzaju zajedno Joka i Slave.
- Ta znavo sam ja daće 'vako bit, ljutito će Mata, odo ja kući svoj Mandi. Nećete vi mene više jebat.
- A kućeš upičkumaterinu, faliće nas..
- Ma bolimekurac snalazite se kako znadete i umijete.
- Ma de Mata, samo smo se šalili, ajde da popijemo za pokoj duše, reče kum Dušan… a ostani i zbog mene, nadoveže se i kuma.
- E zbog tebe ću ostat komšinice, a ne zbog ove trojice seronja i de toči tu rakiju za pokoj duše…
Natoče oni rakiju, prekriže se, ispiju i lupe štanplicom ostol, a Joka prijupita, Dušane jesi ti siguran da si ti ovo peko? Men' ista Gojkova!
- I meni vala liči na Gojkovu. Niko ne zna ispeč rakiju košto je Gojko znao… - javi se Slave
- E to mu ja cijelo jutro govorim, a on meni tupi kako je on to peko.
- Ljudi…ma nemam ja vama živaca ništa više vama objašnjavat… Ajmo radit…jel ima ko kaku ideju kako razdvojit kuma i kumu?
- Imam ja, javi se Slave…Evo ovako…ja i Dušan ćemo uvatiti Gojka za noge, a ti Joka…ti i Mata ćete uvatit kumu za ruke i na moj znak, ja i Dušan ćemo povuć Gojka. A vi čvrsto držite kumu. Jesmo se dogvorili, pljune u šake Slave i kaže, ajmo.
- Čekaj. Samo pod jednim uvjetom, digne ruku Joka.
- Kojim, pita Slave.
- Da me Mata ne dira svojim rukama. Njiiihiii… -zanjišti Joka što glasnije može.
Tu ova trojica prasniše u smijeh, a Mata popizdi, e sad ja stvarno odo!
- A kućeš upičkumaterinu, samo se šalimo.
- Ma odo! I baš tamo upičkumaterinu…
- A nemoj molim te komšija, nemoj zbog mene preklinjem te…e moj Gojko što mi to uradi… a i ti kume…nemam riječi…
- Dobro komšinice ostaću samo zbog tebe.
- Ajde da sad radimo? Slave jel ti misliš da će to funkcijonirat? – pita kum Dušan.
- A issati kako neće. Ja i Joka smo bili prvaci Jadranski susreta u potezanju konopca sedamdesetosme u Splitu na Bačvicama. Jel tako Joka?
- Tako je. A i na radničko sporckim igrama i seljačkoj olinpijadi smo zlata osvajali.
- Za tebe Slave ne znam, a za Joku pouzdano znam da taj mora nije vidijo, a kamoli potezo konopca na moru. Za radničko sporcke igre i seljačku olinpijadu da bi riječ reko, al za jadranske susrete….- sve sumljičavo vrti glavom Mata.
- Kako nisam bijo. A ljudi čujte ga, pa ja svake godine idem na more za razliku o tebe, moj Mata.
- Kao prvo zašto si se onda gušijo kasmo išli na kupanje na banju pa te pokojni Gojko moro spašavat.
- Zato što je na banji voda rjeđa, a na moru od soli gušća pa je lakše plivat, a nisam ja to znavo. Treba se priviknit na to.
- Me ne pričaj, prolazila moja Manda jednom pored vaše kuće naveče, a kovas spuštene roletne, sve zaključato, vi kofol ošli na more, a moja Manda čula kako ti svojoj kažeš, Nado ne pali svjetlo, vidiće komšije da nismo na moretu. A vi ljepo sve pozaključavali pa plandujete ukući deset dana. E jebo tako more, tako možemo i ja i Manda ić na more.
- A kako neće čut tvoja Manda, kad uvo nije odvajala od prozora i rolete od ujutro do naveče ne bi li nešto čula, izleti Joki.
- A-ha! E sasi se sam izdo! Eto vid'te da sam ja bijo ipak u pravu, slavodobitno će Mata.
- Idi drkaj konju kurac, konju jedan, popizdi Joka.
- Dostaaa! Dosta je fašizma, zaurla kum Dušan sve ljutito škrgučući zubima, nemojte da ja poludim… Osad će bit kako ja kažem. Sad idemo pop't rakiju za pokoj duše mog kuma Gojka i to uradimo dostojanstveno, a ti ćeš Slave pošto vidim da si najpametniji, ako niš drugo bar si pametniji od ove dvojice održat jedan kratak govor u čast mog kuma. Onda idemo razdvojit kuma i kumu. I još jedno, neću više ništa da čujem u vezi moje rakije. Jesam bijo jasan!
Ovi se umusili i šute, toči svima kum Dušan po rakiju, prekriže se, ispiju lupe štanplicom ostol, a Slave počmlje držat govor, dragi naš Gojko ne znam di si sade…
- Kako ne znaš di je, pa evo ga na meni…pa šta je vama ljudi jel vam ta rakija tolko udarila umozak… De već jednom napravite nešto zabogamiloga, zaplače kuma.
- Ima kuma pravo…idemo sad i kako je Slave reko…ti Mata i Joka drž'te kumu za ruke, ja i Slave ćemo povlačit kuma za noge na moj znak.
Uvati kum Dušan kuma Gojka za nogu i pita, jeste svi spremni?
- Nismo, kaže Joka.
- A što je sad Joka tebi?
- Ma ja sam spreman, al' eno si Mata toči rakiju tamo za stolom.
- Samo da popijem još jednu za pokoj duše…
- Ma sunc tijebem šokačko…Ostavi tu rakiju i dolazi vamo…nemoj da ti ja dođem tamo pa ti natočim jednu… - ope popizdi kum Dušan.
- A jesi neki na kraj srca, prekriži se Mata brže bolje pa ispije rakiju nezaboravivši pri tom praznom štanplicom lupit ostol.
Rasporede se oni, pita kum Dušan jeste spremni?
- Za dom! - poviče Mata
- A koji sad tebi kurac Mata?
- A jebga izletilo.
- Ljudi, ajse uozbiljite…Situvacija je delikatna. Jeste spremni?
- Jesmo!
- Na moj znak, tri-četr…
- Nismo!
- Kako nismo? Ko to viče?
- Ja.
- Ope ti Mata. Što je sad?
- Pa moram pišat pritjeralo…
- Mata, ne seri to nam je dvije minuta samo trebamo povuć i gotovi smo pa idi pišaj poslije. Jel može, jebemumater., sve širi ruke kum Dušan.
- Dobro kako ti kažeš, a ako se upišam tiš mojoj Mandi ić objašnjavat zašto imam upišane gaće…
- Jesmo svi sad napokon spremni?
- Jesmo!
- Na moj znak… tri četr SAD!
- I povukoše oni kol'ko god jače mogu, a kuma zajauka, Aaaaaaaaa..joj meni..raščščeretit ćete me…
- Izdrži kumo još samo malo….

(nastavlja se…)



Septica-Govno mrtve babe


ČITAVA FRKA OKO NAKITA

dianna-divernoe.blog.hr

Deo iz predstave Poslednji sekund za Brašov, gde je odrađen prvi deo predstave u vidu monodrame, gde je glavni lik tumačila Dajana Diverno, biće predstavljen najverovatnije kroz novi projekat - roman + predstava. To je dogovoreno juče, a nadamo se da će Dajana Diverno predstaviti roman i u drugim zemljama. Naziv dela je po ogrlici - Topaz u kremenu. Monodrama je do sada izvedena u Papilonu i u Kruševcu
Dianna Divernoe zaista dosta radi po pitanju njenog literalnog angažovanja.
Više reči uskoro

04

sub

10/14

.._-=| negdje u sredini |=-_..

dsk.blog.hr



mentalni glamur subotnje večeri u svom svojem sjaju.
volim šareno.
i ptice ga vole isto.


ima tu neke sličnosti.




_citat dana:
~ "i kaktusi su samo ljudi", Barbara Streisand u Humu na Sutli, 1964.














Skrivene misli jedne navijačice - travanj

eworm.blog.hr

Ponedjeljak, travanj 1, 2396, 22:02 sati

Mrzim 1. travanj! Nasjednem na ama baš svaku neslanu šalu! Osobnog sam mišljenja kako nije nimalo lijepo zezati se na račun fizičkog izgleda, naročito kose. (Mada bi bilo super da je Ian ipak pripremio jednu ludoriju na moj račun.)


Srijeda, travanj 3, 2396.

9:07. je bilo kada sam pogledala na veliki gradski sat. Kasnila sam u školu, i bila sam izrazito nervozna zbog toga. Ko za vraga javni prijevoz je uzeo slobodan dan (takav sam dojam ja stekla), i nijedan taksista nije reagirao na moj S.O.S. poziv, pa sam jurila ko muha bez glave. I umalo sam ostala bez glave kad...

„Hej, pazi kuda voziš ti...“

Nevjerojatno! Dogodio mi se najmekši sudar s biciklom (a pitala sam se tko se još vozi na nožni pogon?!), i našla se na Ianu koji se ispružio leđima na zemlju obujmivši me svojim snažnim rukama na najbožanstveniji mogući način. Kakva karma?! Uh!

„Ti“, zurio je u mene kao da imam rogove na glavi.
„Ti“, ponovila sam za njim, i provjerila je li doista imam rogove. „Nisi li možda trebao biti u školi?“
„Morao sam kupiti lijek za Ždrala. Susjed je javio da je zmaj najozbiljnije bolestan, a nitko drugi mu nije mogao pomoći. Potrebna je posebna biljna mješavina za ubiti virus a daju je isključivo na recept.“
„Kako si ti dobar“, filmski sam zatreptala za vrijeme ustajanja dok sam otresala prašinu sa sebe. „Ideš u apoteku?“
„Ne, sve sam već sredio. Vraćam se natrag u školu.“
„Hmf... slučajno idem u tom smjeru.“
„Luna...“
„Molim te Ian. Nedostajao si mi.“

Nismo otišli u školu... uopće. Umjesto toga, saznala sam kako u „Neptunu“ služe božanstvenu limunadu. Zadržala sam se duže nego sam očekivala. Ian je definitivno bio sretan što me vidi samo... patio je. Osjećala sam to veoma intenzivno, i znala sam kako je na meni riješiti ljubavni trokut.

18:30. Dobila sam spektakularnu ideju! Kao temu svibanjskog maturalnog plesa predložit ću MORSKI SVIJET! Palo mi je na pamet dok sam razmišljala o sebi, Ianu i neizgovorenim mislima danas u Neptunu.

18:37. Mogla bih biti sirena!

18:40. Mmmmm... ili možda bolje zlatna ribica. Sirena je isfurana!

18:57. Hmf... hobotnica?

19:06. Neee... Posejdon! Još bolje, njegova supruga! Je li Posejdon uopće imao ženu? Hmf... u svakom slučaju morao je imati barem zgodnu ljubavnicu.

21:49. Guppy tropska ribica...


Nedjelja, travanj 7, 2396.

14:00. Ručak kod Erikovih. Osjećala sam se usamljeno. Sada, kad sam prihvaćala istinu, ostatak ekipe za stolom, bez premca je blebetao o Rh-faktorima. Saznala sam kako Erik obožava Rh-negativne krvne grupe, dok je njegova mama opravdavala to činjenicemo kako je riječ o klasičnom tinejdžerskom buntu. Neka prikrivena vrsta negativizma.

14:40. Nakon objeda, Erik me je doslovno odvukao u svoju sobu. Mislila sam, frajer se želi ljubiti, i baš sam smišljala ispriku kad...

„Luna... moramo razgovarati.“
Vrpoljio se u mjestu. Načuo je kako je to u prvom redu odlično za dobru liniju, pa sad iskorištava svaki prazan hod, i jednostavno, vrpolji se.
„Nešto se dogodilo?“
Promatrala sam ga netremice. Usnice sam samo lagano napućila, a treptanje svela na minimum.
„Ne još.“
Ruke je stavio u džepove hlača, pa ih zatim ponovno izvadio. Njegov nemir proizvodio je u meni nervozu.
„OK! Nemoj me više držati u neizvjesnosti.“
„Luna... ja...“
„Popio si nekoga na slamku?“
„Ne.“
„Učinio si jednog od učenika vampirom?“
„Ma neeee...“
„Onda si gej.“
Pomislila sam kako sam napokon utvrdila ispravnu dijagnozu.
„Ne! Pusti me da dovršim!“ skvičao je neopisivo neumoljivo.
„OK! OK! Samo sam pokušavala pomoći!“ doskora sam mu se pridružila u ekspresionistički nastrojenom eksplozivnom raspoloženju.
„Luna... ja...“
„Aha! Znam!“
„Prestani već jednom, molim te!“ nasitno ga obuzimao očaj.
„Dobro onda i ti prestani s tim otezanjem, i ispričaj mi lijepo šta se dogodilo.“
„Ja... zaljubljen sam.“
„Znam. U mene. Pa?“
„Ne u tebe... barem ne više...“
Okretao se oko svoje zamišljene osi, a ja sam nepomično pratila taj idiotski prizor. Priznajem, trebala mi je cijela minuta da se priberem, i tek tada sam izustila:
„Tko je ona?“
Prestao se vrtiti, i sada se češkao po glavi, povremeno pogledavajući negdje oko mojih očiju.
„Maya.“ Nagađala sam.
(Hm, naravno!)
Sagnuo je glavu.
„Nisam imao namjeru. Jednostavno, dogodilo se.“
„I koliko to sve skupa traje?“
Kiptila sam poput svake druge cure koja je upravo saznala kako njen dečko ustvari voli drugu.
„Ovoga... nisam ti radio iza leđa. Želim tvoj blagoslov za vezu s Mayom.“
„Blagoslov?! Erik, pobogu, nismo u srednjom vijeku!“
Vrištala sam mada mi dugo nakon toga (sve do večeri) nije bilo jasno zašto.
„Ne mogu biti sretan s njom ako znam da ti za mnom patiš i čezneš za mojim savršeno definiranim bicepsima“, snuždio se diskretno napnuvši mišiće ruku.
Sad sam se zbilja nasmijala.
„Erik dušo, olakšat ću ti“, položila sam obje ruke na njegova ramena. „Drag si mi... veoma, ali... ja te ne volim. Ne sjećam se jesam li ikada... nije važno... Uglavnom, ne preferiram osobito biti ostavljena, jer bi to moglo utjecati na popularnost u školi. Stoga, bijesna sam na tebe dragi.“
„Nemoj biti, nemoj biti! Učinit ću sve... reći kako si me napucala zbog drugoga, bilo što!“
„Zbog koga?“
„Iana? Misliš da nisam primjetio kako se potajno škicate. Hehe...“
„Ali, iskreno, ja ne vidim Iana kako se nudi, pa čak ni za bijedan flert.“ Namrštila sam se.
„Hmf... naravno! Iz poštovanja prema meni. Kad razgovaram s njim...“, uputio mi je nimalo fascinantan urotnički osmjeh.
„Nećeš ti s nikim razgovarati“, prekinula sam ga.
„Neću?“
„Da nećeš“, izrekla sam samouvjereno, s rukama na kukovima. „Smislit ću ja već nešto. A sad se gubi! Ne želim te vidjeti niti čuti za tebe naredna dva dana.“
„Luna, pa ja sam u svojoj kući.“
„Hmf... tako je“, smela sam se na trenutak. „Onda ja idem...“
Zakoracila sam u smjeru vrata, i pred sam prag se osvrnula.
„Znači dva dana“, priprijetila sam prstom, strepeći kako me moja tiha tolerancija cjelokupne situacije ipak izdala. „Nakon toga, možda ti odlučim oprostiti.“

17:00. Razmišljala sam pozitivno. Napokon slobodna (za Iana)!

18:20. Nešto nepoznato mi nije dalo mira. Hmf?!

20:02. Jao! Pa ja sam izgubila maturalnog partnera!


Utorak, travanj 9, 2396, 21:55 sati

Ideja MORSKI SVIJET dočekana je s neskrivenim oduševljenjem. Školski odbor je rekao kako ipak moraju raspraviti prijedlog u tančine, ali je stvar vrlo obećavajuća. Zahvalili su mi na nadahnuću. Još su spomenuli kako će mi se javiti, i da u međuvremenu svakako malo razradim svoju inače fantastičnu zamisao.

Hmf... možda bih mogla biti rak samac?
(I možda Ian osvane kao moruzgva?! rofl)


Četvrtak, travanj 11, 2396, 21:55 sati

Brzi su. Moj super-prijedlog za MORSKI SVIJET je usvojen! Sad još samo moram nabaviti pratnju za radostan događaj! sretan


Nedjelja, travanj 14, 2396.

Podne. Nervozno sam cupkala po kuhinji, a svako malo, pogled bi mi skrenuo na iPhone. Zašto ne zove??? Poslala sam mu bezbroj mailova.

12:27. Zazvonio je. Umalo se nisam polomila doslovno skačući na Ianov poziv.

„Halo“, javila sam se zadihano.
„Što sam tako važan“, smijao se.
„Umm...“, zbunila sam se zakratko. „Gdje si ti dođavola?!“
Nije mi dugo trebalo da se snađem.
„Ispred tvojih vrata“, rekao je nadasve smireno.

Uputila sam se prema izlazu, i stavila ruku na skener. Odmah me je prepoznao, i voilŕ: fizička prepreka između mene i Iana bila je uklonjena. Trebalo je poraditi sada na ostalima.

„Gdje me vodiš?“
Podigla sam glavu fokusirajući njegove zbog jakog sunca sužene zjenice.
„Idemo na kavu, tako si rekla?“
Prelazio je preko mene ispitivačkim pogledom.
„Pa, da... ali, kamo me vodiš“, bila sam uporna.
„Gdje bi željela otići“, otvoreno mi je pokazao kako je danas dobre volje (za promjenu), kad je riječ o meni.
„Ovoga...“, zagledala sam se negdje neodređeno. „Umm... iznenadi me!“

I tako je i bilo.

„Impresionirana sam“, zadovoljno sam se protegnula na stiliziranoj fotelji, i na trenutak pomislila kako se izležavam na pravom pravcatom lotosovom cvijetu.
„Sviđa ti se?“
Pitanje sam ispravno shvatila retorički, mada sam imala žestoku potrebu za komentarom.
„Nego šta! Nikad prije nisam bila na ovakvom mjestu.“
„Nisi čula za 'Žabice'?“
„Jesam... samo mi nažalost nije palo na pamet doći ovamo. Jao kad cure saznaju...“
Spontano sam zapljeskala, i oduševljeno promatrala konobare maskirane u žabe, zmije, kornjače i ostale žitelje bare.
„Drago mi je što ti se sviđa.“
„Još kako! Uhh... ovo me podsjetilo! Znaš da je prošao moj prijedlog za temu maturalne zabave!“
„A to bi bilo?“
„Joj, pa ti ne znaš! Morski svijet.“
Nestrpljivo sam čekala njegovu reakciju.
„Morski svijet“, ponovio je sa stanovitom dozom odobravanja. „Zanimljivo.“
„Erik će pretpostavljam biti Posejdon?“
Bio je to pokušaj da me nasmije, i nagovještaj kako još nije čuo za naš prekid.
„Erik i ja smo prekinuli“, srknula sam gutljaj bezalkoholnog koktela čijom je aromom dominirala papaja.
„Žao mi je.“
Znam da je potonje izrekao radi reda.
„Ne treba ti biti“, olakšala sam mu kako bih na vrijeme spriječila eventualno prenemaganje. „Samo.. to za sobom povlači problemčić...“ nastojala sam zvučati samozatajno, barem zakratko.
Nagnuo se prema meni, pretvorivši se u uho.
„Ostala sam bez pratioca za maturalni ples, pa...“
„Pa?“
Proučavao me, i kladim se, naslađivao se mojim mukama.
„Pa sam mislila... ovoga... ako si ti možda slobodan... možda...“
„Nisam slobodan.“
Smrznula sam se. Ovo definitivno nisam očekivala.
„Kako?“
„Nika me pitala...“
„I... pristao si?“
Ne znam zašto sam upitala kad je bilo očigledno.
Oborio je pogled.

15:09. Jurila sam. Zahvalila sam se Ianu, i odbila njegov prijedlog da me otprati doma. Dakle, taksi je preuzeo Ždralovu ulogu.
Čut će me ta mala smutljivica!

15:12. Nisam mogla dalje čekati.

„Nika“, vikala sam u slušalicu.
„Ej Luna, šta radiš?“
„Nemoj ti meni: 'šta radiš'! Ti, jedna obična... spletkarošice... eto što si!“
Tu sam se zaustavila jer sam se uplašila kako bih lako mogla briznuti u plač.
„Luna... nisam sigurna da razumij...“
„Molim?“
Nisam joj dopuštala izreći bilo kakvo opravdanje za njen katastrofalni postupak.
„Ti bijedna lažljivice, obični gnjusu! Kako si mi mogla to učiniti?“
„Ako misliš na to što sam pozvala Iana na ples...“, ha, netko se prizvao pameti. „... nije tako loše kako ti se možda čini. Uplašila sam se da ne ostanem sama, kako stvari sada stoje, i trebala sam prijateljsku uslugu. Bila sam uvjerena kako ti ideš s Erikom, i da će ti biti drago kad čuješ za Iana i mene. U svakom slučaju, solucija je znatno bolja nego kad bi dečko izašao s nekom fufom od nepovjerenja koja bi cijelu večer slinila po njemu.“
Hmf... zvuči suvislo.
„Nika, trebala si mi reći. Morala si mi reći.“
„Oprosti Luna. Jučer sam ga pitala... i... nisam stigla... mislila sam... ovoga... danas... i... znaš već... oprosti miiiii!“
„Čujemo se kasnije“, poklopila sam.

16:00. Oh, Bože! Što mi je činiti?! Moram pronaći partnera podhitno! I mora biti urnebesno zgodan!

Nedjelja, travanj 21, 2396.

9:25. Pogledala sam kroz prozor. Dan je bio sunčan. Odlučila sam: sve će biti u savršenom redu.

9:30. Nakon petominutnog protezanja, ustala sam se, ili bolje reći, pokušala sam učiniti isto, ali me je omela prokleta gumena patkica. Tupavi loris obožava te prastare igračke, i nikada ne pazi gdje ih ostavlja. Svaki puta zgazim na neko nesretno stvorenje. Danas sam imala sreću, pa se radilo o gumenoj patkici, neki dan sam posrnula, stavši nogom na kristalnog ježa. Ako tako nastavi, dat ću ga u azil, kunem se!

9:42. Poskliznula sam se na mokrim pločicama. Ne želim razmišljati što bi to moglo biti. Loris!!! (Nadam se da je nespretnjaković samo prolio vodu!)

10:05. Dovraga! Šta je s tim Čarobnjakom! OK, sama ću napraviti kavu! Kvrapcu! Nestalo je kave! Nemoj paničarati Luna! Smiri se, i bez panike. Sve su to sitnice, beznačajni djelići ovog čarobnog dana, koje ga nipošto ne mogu pokvariti.

10:12. Mama! Ova haljina se ne smije prati klasično! Uhhhh!

Ništa, sjest ću ovdje, i neću prstom pomaknuti ostatak dana.

10:15. Tko sada zvoni? Cccccc...

„Ian?“
Izgledala sam odveć teatralno kada sam protrljala oči.
„Nika mi je možda spomenula da se ljutiš jer ona ide sa mnom na ples?“
„Ha! A je li ti možda i natuknula kako sam joj slučajno u srijedu odlučila oprostiti?“
(Ovo namjerno nisam zabilježila u svom dnevniku. Neka se ne vidi koliko znam ja biti mekana.)
Zurio je u mene s osobitom satisfakcijom.
„Luna, ne bi trebala tako burno reagirati. Ipak si još uvijek moja najbolja prijateljica.“
Lagano me uštipnuo za nos. Svidjelo mi se, pa sam se najiskrenije nasmješila.
„Hm... šta ću ja s tobom?“
„Možemo zajedno prošetati. Dan je kao stvoren za šetnju... sunčan...“

11:40. Donekle sam osjećala okus šetnje u svojim stopalima.

„Još uvijek nisi sretna“, primjetio je.
(Napokon!!!)
„Čini ti se. Ja sam apsolutno presretna osoba, znaš!“ lagala sam u inat.
„Kako ti kažeš“, nije mi dalje proturiječio.
Samo je produžio korak, i počeo nonšalantno fućkati.
„Pa dobro“, zaustavila sam se u mjestu, i prekriživši ruke ljutito na prsima, zauzela (obrambeno) odlučan stav. „Nek' ti bude! Nisam u svom najboljem elementu. Eto, priznala sam!“
„Iiiii, opet se vraćamo na ples“, okrenuo se prema meni, i žustro mi prišao, skrativši udaljenost među nama na onu koju ja osobno doživljavam bliskom.

Ian je, kako sam ranije napomenula, iznimno inteligentan, i sve skuži odmah.

„Hmf...“, je bio zvuk koji sam uspjela proizvesti, a zapravo sam željela reći kako puno od te teme ipak nisam odmakla.
„Ne brini, dečki su jedva dočekali tvoju solo karijeru“, zadirkivao me on nemilosrdno. „Kladim se, nećeš još dugo ostati sama, a glede plesa, znam najmanje petoricu koji bi bili počašćeni kada bi dobilli priliku izaći s tobom.“
Pogledao me krajičkom oka kako bi pravovremeno ulovio moju reakciju. Tobože mu se pogled izgubio u daljini, ali meni ništa ne može promaknuti.
Prihvatila sam igru, i zatulila: „Ali ja hoću... ovoga neću bilo koga!“
Neka mu bude kristalno jasno kako se opasno palim upravo na njega. I ne moram posebno spominjati koliko se realnom činila moja iscenirana zbunjenost. Oh! Tako sam simpa! Dobro je što Ian duboko poštuje tuđu privatnost, i ne kopa mi obično po mislima bez pitanja.
„A koga bi ti htjela?“
Njegov bariton je tijesno skrivao likovanje koje je vjerno oslikavalo Ianovo stvarno unutarnje stanje.
„Nije važno koga“, zavlačila sam. „Poanta je u tome kako znam koga ne želim! Kraj priče.“
„Hm... znam šta će te razveseliti“, uzeo me za ruku, očigledno ubrzavši korak.
Pratila sam njegov ritam, i nisam mogla da se ne pitam: 'Gdje me to vodi?'

Ma daj! Šoping centar?!

„Hajde, moramo ti pronaći haljinu“, bio je bezobrazno odlučan.
„Ali, ako ne budem imala prvoklasnu pratnju, izričito odbijam ići na ples!“
„Hmf... Šta se dogodilo s Lunom koju poznajem?“ manipulirao je mnome neobično školski. „Nju zasigurno ne bi tamo neki frajer spriječio da se pojavi i zablista na plesu.“
„Pojavi... zablista“, promucala sam. „U velikom stilu?! Mmmm...“
„Uostalom, kad sam već ovdje, bacit ću oko na kravate“, hinio je šopingholičara vrlog početnika.
„Zablista...“, ponovila sam ovaj put više za sebe. „Čekaaaj!“
Potrčala sam za njim u jasnoj namjeri da ga sustignem.

Moram priznati, bilo je nečega blago erotičnog u Ianu koji nestrpljivo čeka da ja iskočim iz grandiozne kabine odjevena u jednu od njegovih fantazija.

„Ta-daaa“, nezgrapno sam nastupila, i posve sigurno bih zateturala da mi ruke nisu bile raširene te ravnoteža, na svu sreću, nije bila narušena.
„Hm. Ne znam što bih rekao.“

Mada je izgledao istinski zadivljeno, isprva mu nisam povjerovala. Prošetala sam ispred ogromnog zrcala. Ponadala sam se kako ipak nije čarobno, i da odraz u njemu pripada meni. Ahhh... izgledala sam zamamno u žutoj haljinici s puf rukavićima.

Nije prošlo dugo, i ja sam shvatila kako u nježno žutoj boji nije moguće nametnuti vlastitu pojavu, pa je pinki haljetak s rozim i bijelim volanima i crvenim mašnicama bio drugi izbor koji se pokazao nesretnim.

„Izgledaš kao torta.“
Bio je brutalno iskren.

„Hej, a ova“, okrenula sam se oko sebe. „Sviđa ti se?“
„Lijepa si... poput neke slatke mladenke.“
Komentar je razbio još jedan san.

Nakon otprilike osam minuta izašla sam pred Iana obučena u haljinu boje fuksije, sprijeda na gumbiće, a uz rub se našlo nekoliko volana za svaki slučaj ako treba spasit stvar. Nakašljala sam se dok sam pogledom tražila njegovo amatersko mišljenje.
Nažalost nije odobrio kreaciju, a sudeći prema njegovu izrazu lica, dalo bi se naslutiti kako sam se, možda, malčice doimala presmjelo.

Već sam kiptila kad je odbio jednu zelenu, a odmah zatim i ljubičastu (pa šta ako je bila prozirna?!), i bijesno sam se uvlačila u novu opravu.

„Savršena si!“

Ako Vas zanima haljina je bila bijela (aha, još jedna!), protkana srebrom i kristalima, s ne odveć širokim bretelama.

„Sigurno? Nisam poput mladenke ili šta tome slično?“
„Savršena si Luna.“

Mada je Ian i naredna dva sata ostao pri svom mišljenju kako sam savršena (čitaj: neodoljiva), ja sam se prije sama sebi činila čudesno nestvarnom. Najbliže gorskoj vili, sto svjetlosnih godina udaljena od jednostavne djevojke iz susjedstva. Na kraju me on zamolio neka prestanem govoriti makar jedan trenutak, ili barem promjenim pitanje. Ne razumijem ŠTA ima loše u tome ako djevojka koja je netom kupila novu prekrasnu haljinu, nekoliko puta upita svog sugovornika prilično škrtog na riječima, kako izgleda u novom ruhu? Pa, cure vječito žeđaju za još jednim komplimentom. Ipak, skidam mu kapu jer me kako tako uspio oraspoložiti.

Kasno u noć. Nanovo sam obukla svjetlucavu toaletu, pa se ispred ogledala okušala u druženju s imaginarnim ljudima. Čiči se već pitao, 'gdje je nestala njegova gazdarica', pa sam mu lijepo objasnila kako popularna cura poput mene mora biti zadivljujuće spremna na zabave tipa maturalnog plesa kojima obavezno nazoči populacija čije se mišljenje obično uvažava. Jadničak, mislim kako neće nikada shvatiti prirodu nas cura u trendu.


Srijeda, travanj 24, 2396.

6:30. Osjećala sam pravu fizičku nemoć. Ruke i noge odbijale su poslušnost te su namjerno otežale, i pomaknuti se samo dva milimetra, za mene je momentalno bio pravi podvig.

7:02. Naposlijetku sam smognula snage, i uspjela nazvati mamu. Jezik mi se pleo dok sam joj pojašnjavala svoje bijedno stanje.

„Izmjeri temperaturu, sunce“, rekla je.

39'2! Autodijagnoza: gripa.
U travnju?! Hm? Istina, zahladilo je ovaj tjedan, ali baš da ja ulovim virus koji je uspio nadmudriti zimu.

Nisam otišla u školu.


Četvrtak, travanj 25, 2396.

Liječnik se morao složiti sa mnom.

„Gripa“, čudio se pronalasku klasičnih simptoma.

Ovo je moj prvi put da bolujem od te iscrpljujuće bolesti. Na jedan način, priznajem, mrvicu sam uzbuđena! Neko posve novo iskustvo pa se kriomice radujem. Zamolila sam mamu da mi pripremi domaću pileću juhicu. Primjetila sam kako u filmovima obično pomaže, a sve odreda se radilo o romantičnim dramama ili komedijama.

Huh! Kako sam samo mogla zaboraviti! Pa ja ne mogu smisliti pileću juhu!

Odlučila sam kako je ovo prvi i posljednji put da imam gripu!


Petak, travanj 26, 2396.

14:30. Ian je navratio danas nakon nastave. Istina, nije propustio ni jučerašnji dan, samo ja sam, sve do maloprije, bila uvjerena kako sam ustvari imala tipičan čaroban san. Donio je neke trave koje bi trebale smlaviti gripu u hipu.
Izuzetno je važno ne koristiti antibiotike, i podići imunitet na ispravan način. Ianova dobitna kombinacija ima ulogu više fantastičnog bodritelja organizma u njegovoj ekstraordinarnoj borbi u ringu s G. Gripom. Naposlijetku, zahvalna sam mu do neba jer je prihvatio Čičija, samo dok meni ne bude bolje. Moj primjerak lorisa iznimno je senzibilan na viruse i bakterije, toliko da nekada pomislim kako ih zapravo lovi iz zabave s namjerom prvog stupnja.


Subota, travanj 27, 2396.

8:00. Temperatura je netragom nestala. Usudila bih se tvrditi, osjećam se bolje nego inače subotom kada se zabunom probudim u ovo doba.

9:00. Mama je došla k meni provjeriti stanje u kojem jesam. I ona je bila zadovoljna.

10:00. Hmf... Upravo sam shvatila kako ću u ponedjeljak morati ići u školu. cry

Razmišljam o tome da pojedem sirovi krumpir.

10:25. Ian je stigao noseći dupkom punu košaru voća u desnoj ruci. Dominirale su naranče. Nije se previše zadržao jer su oko 11:00. dolepršale cure. Nimalo mi se nije dopalo kad je zločesta Nika isprovocirala onih nekoliko, ne baš osobito pametnih, rečenica s njim. U gluposti je ipak prednjačila ideja kako bi Ian također morao odabrati gothic style.

Uhh! Umalo sam povratila!!!
Umjesto toga, samo sam triput puknula od ljubomore.

Ian je ispravno uočio osobnu suvišnost pa se izgubio, otprilike dvadeset minuta nakon dolaska Tabite, Elene i nike (čije sam ime namjerno napisala s malim početnim slovom).

U 12:00. u tančine sam poznavala apsolutno svaki trač pokrenut u protekla dva dana.

Erik je navodno svoj nezamjenjivi dragocjeni ametist ipak zamijenio ružičnjakom (za sreću u ljubavi!). Nedvojbeno je poblesavio za onom Mayom koja se opet, prema traču broj 2, usudila promijeniti boju kose u plavu. Sukladno izvoru, od sada, oblači isključivo krpice i čipku, i totalno je sexy! Debela Indira je uspjela izgubiti 200 grama na mjesečevoj dijeti, a Lili je napustila sestrinstvo. Sumnja se kako cura pokreće samostalan biznis. Kao šećer na kraju, profesor F., potajno se sastaje sa svojom (grudima) obdarenom učenicom (identitet nepoznat – izvor je zatekao intrigantni par kako se pipka u mrklom mraku), a od lansiranja top-senzacije, Don Fuan (još jedan zgodan nadimak), zauvijek se oprostio sa svojim punim prezimenom.

Hm... Neobično...
Lani sam kod profesora F. imala satove pjevanja, i nisam doživjela poseban tretman. Možda bih se trebala zabrinuti?!

Otkucalo je 16:00. kada se ekipa razišla. Mama se već užurbano spremala na neki rock koncert s tatom. Počinjao je u osam, ali oni su naravno hitali zauzeti mjesta u prvom redu.

17:58. Bila sam veoma sama.
Pomislila sam:'Kad bi barem Čiči bio ovdje... ahhh...'
Ali nije. Nisam imala koga gnjaviti.


Ponedjeljak, travanj 29, 2396.

Odmah ujutra na školskom hodniku sam presrela profesora F. Tobože, čekala sam nekoga ispred susjedne učionice. U ruci sam za svaki slučaj imala knjigu, ako se gospodin F. ipak usudi pitati me zašto čekam. Sve je dobro prošlo, a ja sam dobila priliku izbliza promotriti lice Don Fuana. Začudo, nije izgledao nimalo drugačije.

Cijeli dan svi su samo pričali o maturalnoj zabavi, i koju ulogu iz morskog svijeta bi uopće mogli preuzeti. Mene su gledali ispod oka, ne usuđujući se postaviti pitanje o mojoj pratnji za veliku noć. Svi su znali za Erika i naš prekid. Neki su me vjerojatno sažalijevali što je opet bilo nepodnošljivo.

Veliki odmor. Više od svega sam željela biti sama. U tu svrhu pronašla sam savršeno drvo, i ispružila se tik pored njega. Ali, ni to mi danas nije pošlo za rukom.

„Slobodno se pridružim?“
Netremice sam blejala u Iana, i pitala se – zašto mi to radi?!
„Činiš se usamljena“, bio je uporan u svom nastojanju da ga primim u društvo.
Napokon sam trepnula.
„Kako hoćeš!“
Nastavila sam žvakati tjesteninu s tunom.
„Nisi baš raspoložena“, izjavio je.
„Bingo!“
„Mislio sam danas svratiti do tebe, i dovesti Čičija. Nedostaješ mu.“
Dopuzala sam do njega, i samo ga zagrlila.
„OK“, kimnula sam. „I on meni nedostaje.“
„Luna, je li te nešto muči? Tu sam, ako trebaš razgovor.“
„Ne! Hvala.“ Povukla sam se natrag u sebe.

Nastupila je šutnja, i za kratko vrijeme, nitko se nije usudio progovoriti. Takva vrsta tišine nikada nije kotirala pri vrhu moje top ljestvice.

A onda... ženski hihot iz neposredne blizine. Dopirao je iza stare dvorane što se mjesecima nalazila u epicentru restauracije. Nije to bio glas jednog od radnika (radovi su uglavnom bili rezervirani za popodnevne sate), ali mi se učinio nadasve poznat. Povukla sam Iana za sobom u smjeru odakle je odzvanjao smijeh. Poput radoznale djece, nas dvoje smo provirili glavama, i zaprepašteno, i posve sinkronizirano otvorili usta.

„Nika“, prošaptala sam dovoljno glasno da me se čuje. „Profesor F.“

- nastavit će se -

Moj put

vecer.blog.hr



Knjiga je svjedočanstvo o liječenju od karcinoma. Prvi dio opisuje liječenje konvencionalnom medicinom, koje nije bilo uspješno. U drugom dijelu se sve mijenja. Prelazi na prirodni (alternativni) način koji daje odlične rezultate. Promjena je temeljita, fizička i psihička. Mijenja se sve. Od prehrane do pogleda na život. Sve to zajedno dovodi do izlječenja.
Detalje o knjizi pogledajte ovdje.

Statistika

Zadnja 24h

220 kreiranih blogova

10.081 postova

794 komentara

577 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

41 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se