novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

02

sri

07/14

Snovi

sanjarenja56.blog.hr

Svi mi sanjamo. U određenoj fazi sna moguće je sanjanje, a ako se probudimo ubrzo nakon toga, pamtimo san. Inače, nemamo pojma ili se maglovito sjećamo nekih događanja u snu. Ponekad sanjamo proročanske snove, one koji nedvosmisleno predvide budućnost. Ako ih poslušamo, nekad izbjegnemo nesreću, ako ne, ona se desi. Da li nas naša podsvijest ili neka viša sila upozori, vjerujem da nitko ne zna odgovor. Više puta sam sanjala san koji predviđa nesreću, pa ako sam izbjegla situaciju koju je san pričao, prošla sam dobro, a ako sam previdjela upozorenje, nezgoda bi se desila u roku od dva dana od sna.
Za medicinu sam svojevremeno bila nerješiv slučaj, pa mi je predvidjela da neću biti majka. Liječila sam se 11 godina. Za to vrijeme nijednom nisam sanjala djecu. I jedne noći sanjah san u kojem smo samo moja kćer Jasmina i ja, pratim je od rođenja do 18. godine, borim se za nju. San završava na njen 18. rođendan kad joj dajem svoj šal, prateći je na ozbiljan ljubavni sastanak.
Kad sam se probudila, sjećala sam se svih detalja sna i ispričala suprugu. On reče: „To je jedan od ONIH tvojih snova, zapiši ga.“ Zapisala sam datum i san. Zahvaljujući tome, naknadno sam shvatila da sam san sanjala te noći kad je začeto moje tako dugo čekano dijete. Ono je naravno trebalo nositi ime mog doktora, ako bude sin, a ako bude djevojčica, po snu će se zvati Jasmina, iako o tom imenu nikad nisam razmišljala. Bio je sin...
Sanjate li i vi snove koji predviđaju?


(snimila Valcer)

01

uto

07/14

s. o. s

ziz.blog.hr

Smrt postoji, ne kao suprotnost životu, nego kao njegov sastavni dio.To je klišej izrečen riječima, ali u to doba nisam ih ćutila kao riječi, nego kao taj zračni dio u mojoj nutrini. Do tog vremena smrt sam shvaćala kao nešto u potpunosti neovisno u životu.
Ruka smrti će nas kad tad uzeti, osjećala sam, ali do dana kad posegne za nama ostavit će nas na miru.Jednostavna logična istina.
Kad umrem, ne znam što će se dogoditi sa mnom.Ne znam hoću li preživjeti u nekoj drugog dimenziji. Ako hoću koji će dio mene otputovati dalje.Koji će dio zauvijek zaspati. Hoću li vam faliti.

Život je tu, smrt negdje drugdje. Ja sam ovdje ne negdje ondje.
Zarobljena unutra tih misli koje me guše, vrtila sam se u krug bez izlaza.

30

pon

06/14

NA LAŠĆINI

domena.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic

Kada me je baka Dolores, ona s mamine strane, pozvala k sebi jer da ima nešto važno sa mnom razgovarati, iznenadio sam se. Ona je oduvijek u našoj obitelji bila nešto posebno. Od djedove smrti živjela je sama u velikoj katnici na Lašćini i rijetko je, skoro nikada, od nas tražila neku uslugu ili pomoć. S osamdeset i dvije godine bila je prilično vitalna i energična i svi smo je pomalo izbjegavali jer je sve uvijek moralo biti po njenom.
O njoj i djedu znao sam malo, samo ono što mi je ispričala mama koja je bila njihova jedinica. Djedov otac Ronald, poznati zagrebački arhitekt osnovao je jedan od prvih arhitektonskih biroa u Zagrebu, ali umro je rano, pa je djed, onako mlad, zelen i neiskusan, bio prisiljen preuzeti zahtjevan posao. Začudo, odlično se snašao i u nepunih pet-šest godina još ga je i proširio. Sposoban, zgodan i bogat bio je rado viđen gost u tadašnjem zagrebačkom viskom društvu, posebno kod onih obitelji koje su tražile dostojnog ženika za nježniji dio svojeg potomstva.
On je to obilno koristio i, prema maminom pričanju, nije bilo cvjetića na koji on kao leptirić ne bi nestašno sletio. Jedan od tih cvjetića je bila i moja baka, starija od dvije sestre, kćeri poznatog zagrebačkog bankara Ignjaca Fišera. Na fotografijama koje mi je mama jednom prilikom pokazala, baka je u mladosti bila lijepa, no bila je to ona vrsta ljepote koja je više isticala produhovljenost nego samu figuru.
Kako mi je jedanput rekla, ni ona nije znala pravi razlog zašto je zapravo djed od svih tih puno ljepših i bogatijih zagrebačkih frajli koje su mu se na pladnju nudile odabrao baš baku; da bi spojio ugodno s korisnim ili je posrijedi bila zaljubljenost. Nije joj to bilo jasno zato što je djed i nakon ženidbe nastavio švrljati. Svi su to znali, pa i baka koja je sve to stoički podnosila. Obitelj ju je zbog toga potajno žalila, no nitko se nije želio miješati u njihov brak pa je, pretpostavljao sam, to vjerojatno i bio razlog zašto se nakon njegove smrti ona toliko distancirala od nas. Ja sam je razumio, ipak je djed bio obiteljska sramota, a ne njena i kad god bi se poteglo pitanje bake Dolores i njene teško podnošljive naravi uvijek sam je branio i bio na njenoj strani. Ona je to znala i zato sam ja bio jedini s kojim je koliko toliko normalno komunicirala.

Kuća u kojoj je stanovala nalazila se pri samom početku Lašćinske ulice, na blagom zavoju s lijeve strane. Niska žičana dvorišna vrata bila su zahrđala i trula, a i zvono je bilo neispravno, pa sam pokucao. Dok sam čekao osvrnuo sam se uokolo. Betonska ograda koja je dijelila ulicu i uzak zapušten vrt u kojem su rasli bagremi, preteška za zemlju pod njom, nagnula se prema unutra. Mjestimično, oluci su bili truli i prošupljeni, a fasada kuće, gusto obrasla bršljanom odvajala se od podloge i otpadala otkrivajući cigle. Prozori su bili zatvoreni i ljuštili su se baš kao i lak s masivnih ulaznih vrata ispred kojih sam stajao.
Nisam je dugo vidio i kad mi je otvorila smiješkom sam nastojao sakriti iznenađenje. Posljednji put, prije otprilike dvije godine, izgledala je kao i uvijek do tada; vremešna, ali uređena i dotjerana, ali sada, bilo je to nešto posve drugo. Pogrbljenija, mršavija i izboranija u licu, upalih očiju, rukom je nespretno i nervozno nastojala u sijedu neurednu punđu na glavi vratiti tanak pramen kose. Izgledala je vrlo umorno i iscrpljeno, a i odjeća na njoj bila je iznošena i neispeglana.
- Uđi, ajde uđi, nemoj tu stajati.
Rekla je to nestrpljivo i bez osmjeha, okrenula se i šepajući i šljapkajući prevelikim papučama povela me dugačkim hodnikom na drugu stranu prema izlazu u veliki vrt pozadi kuće. Tamo je na otvorenim vratima zastala i pokazala mi prstom bijeli plastični stol s dvije stolice ispod stare trešnje.
- Tu bumo si seli, vani. Budeš kavu?
Rekao sam da neću jer je kasno popodne, ali je ona već nestala u hodniku. Sjeo sam u hladovinu drveta. Tu, sa stražnje strane, nije bilo buke grada. Mir i tišinu samo bi povremeno prekinuo cvrkut ptica.
Sjećao sam se tog vrta kad smo dolazili još kao djeca, dok je djed bio živ. Uvijek bi nas zvao na prve trešnje, a bilo je i malina i jagoda. Sve je tada bilo puno raznobojnog cvijeća, a živica koja je dijelila vrtove bila je bogata i uredno podšišana. Sada, vrt je bio potpuno zapušten, obrastao travom, trnjem i visokim korovom. Živica uz susjedne vrtove izrasla je visoko u vis i širila se na sve strane, a samo je na metar oko stola tlo bilo malo očišćeno i ugaženo.
Kad se baka vratila, na malenoj ovalnoj metalnoj taci nosila je džezvu s dvije šalice i čašom vode. Sjela je preko puta mene i pažljivo nam natočila. Iako samo joj rekao da neću kavu, ona mi je usula.
- Na, jedna te nebu ubila – rekla je i prvi put se nasmiješila. – Kak mama?
- Dobro, i ona i tata. Penzija, kaj im fali.
- A ti? Delaš? Tam gde i prije?
- Aha.
- Ima posla?
Osjetio sam njenu nestrpljivost u glasu i znao da sve to pita samo reda radi, tek da nekako započne razgovor o onome što je njoj važno. Da joj olakšam, pogledao sam upadljivo na sat:
- Imam jedan sastanak na drugom kraju grada, znaš, pa se žurim. U šest je najveća špica, a ne bi htel zakasniti, važno mi je. Reci kaj me trebaš, stvarno sam u gužvi.
Otpila je gutljaj kave i započela:
- Čuj, moraš mi nekaj napraviti, zato sam te zvala. Da morem ja bi sama, al videl si da šepam. Opala sam prije mesec dana u vrtu. Bila sam kod doktora i niš nije strgano, al sam fest natukla kuk. Teško hodam, a trebala bi otiti do groblja. Radi se o tvojem dedu, naravno.
Nikada do tada nismo pričali o njemu, ona je to uvijek mudro izbjegavala.
- Ti znaš da Romi ni bil cveće kaj se ženskih tiče, mislim na te njegve kurve. Sigurno si čul da je prije par let jedna od njih sudski tražila ekshumaciju. Zamisli! Kurva se setila da žnjim ima dete! Štela je nofce, kaj drugo, al fala dragom Bogu pokazalo se da dete ni njegvo i ja sam dobila sud. Tak ti je to bilo, a ak si ti čul drugačije onda je to laž.
Posljednje riječi izrekla je ljutito, a brada joj je podrhtavala. Napravila je malu pauzu i da sakrije ovlažene oči, zagledala se negdje daleko u nebo, iza živice.
- Zato sam ga z Mirogoja preselila na Miroševec, to mi je bila prilika. Čuj, morala sam. Za svake Sisvete na njegvom grobu najdem lampaše i cveće, a ja znam da mu to meću one njegve kurve, proklete bile! Ko bi drugi? Tvoja mama gore nejde, ja to znam.
Znao sam nešto o sudu koji je baka vodila prije nekoliko godina, a i to da se mama ljutila što je baka premjestila djeda i da zato nisu razgovarale, ali sam tek sada saznao pravi razlog. Bilo mi ju je žao, pa sam klimao glavom pun razumijevanja ne bih li tako barem malo smirio njenu ljutnju.
- I tak sam ti ja njega premestila, al i tam su ga našle! Skroz na drugom kraju, vzadnjem redu do šume. I opet lampaši i prokleto cveće! Ne daju mu mira ni mrtvom, kurvetine! I evo, zato sam te zvala. Prije dva meseca ja sam Romana preselila na Markovo polje.
"O Bože!", pomislio sam. Došlo mi je da se nasmijem, ali nije bio trenutak.
- Imala sam vezu. Od jedne moje prijatelice, od njene ćerke muž je nekakav političar, a on je pak dobar z nekim gore u upravi na Mirogoju i tak. Drukčije ne bi išlo. Tebe trebam samo da pogledaš ak je sve u redu jer sam dala premestiti i spomenik. Onaj grob na Miroševcu mi ne treba, ja bum ionak pokopana kod moje bakice na Mirogoju. Ak oćeš, zemi si ga ti.
Rekla je to prkosno me gledajući. Očekivala je moje iznenađenje i nije se prevarila.
- Na Mirogoju? A deda?
- Kaj žnjim? Da i na meni one njegve kurve pale lampaše? A ne, dragi moj, taj film ne buju gledale.
Nisam znao što bih mislio. Divio sam se toj sitnoj starici, njenoj posesivnoj ljubavi i upornosti. Trebalo je zaista puno volje i hrabrosti za borbu protiv suparnica koje su je pratile svih tih godina, pa i nakon djedove smrti.
- I kad bi to trebalo bit gotovo? Taj grob…
- Već je gotov, zvala sam ih gore. Ti samo odi videti kak to zgleda, pa buš mi rekel. Evo…
Izvadila je iz džepa odrezak grobljanskog računa, jedan papirić i novčanicu od petsto kuna. Sve mi je gurnula preko stola.
- Tu ti piše gde je grob, a ovo ti je ime cvećarne, pa kad dojdeš gore podigni buket i metni mu to na grob. Red je red. Sve sam dogovorila, oni znaju. Ostatak je tebi za benzin.
Tu je našem razgovoru bio kraj. Malo nakon toga, pozdravili smo se i rastali. Baka je oduvijek bila racionalna i ekspeditivna.

Nekoliko dana kasnije, kad sam napokon pronašao djedovo grobno mjesto, nisam se iznenadio. Iako je do Svih svetih trebalo još puna četiri mjeseca crna mramorna ploča je već bila očišćena i okićena cvijećem, plastičnim naravno. I lampioni su bili tu, šest komada u svim duginim bojama, a bio je i jedan veći buket s posvetom i pogrešno napisanim djedovim imenom na širokoj bijeloj traci: „Dragom Rmanu od Anke“. Dedine kurve ponovno su ga pronašle.
Skupljajući lampione i cvijeće s groba, gledao sam brkato muževno lice otisnuto na bijeloj porculanskoj ovalnoj pločici i nisam bio siguran je li ozbiljno ili se smije. Postojala je nekakva iskra u njegovim tamnim očima koje su me gledale pomalo cinično i podsmješljivo, kao da su još uvijek itekako žive.


Copyright © 2014. by Eduard Pranger
Zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

29

ned

06/14

I elektronski mediji progovaraju o književnosti

bookeraj.blog.hr

Primjerice, LinkedIn, čije autore često čitam, nedavno je donio tekst o tome da književnost još uvijek treba više ne-bijelih, ne-muških glavnih junaka. Naime, autorica Monica Bryne (spisateljica i scenaristica porijeklom iz Sjeverne Karoline) je za portal The Atlantic napisala kolumnu u kojoj navodi kako je iz cjelokupne zapadnjačke moderne literature sasvim vidljivo da pisci pišu o onome o čemu znaju: kako su većina objavljivanih pisaca u zapadnom svijetu muškarci i bijelci, tako je i većina njihovih glavnih junaka upravo takva – homogena skupina.

Recimo, ni sama nisam razmišljala o tome, ali doista ne postoje ženske junakinje u američkom modernom romanu ceste, jer su njihovi tvorci muškarci, pa je autorica u svom romanu „Girl on the road“ uvela upravo takvog, ženskog protagonista, iako se i sama u djetinjstvu i mladosti morala poistovjećivati s muškim avanturističkim junacima jer ženskih tada (a ni sada) nije bilo.

Literature Still Urgently Needs More Non-White Non-Male Heroes

Sljedeći tekst, također s LinkedIna, govori o pričanju priča kao načinu za kreiranje i jačanje branda, time da autor Alexander Jutkowitz govori o građenju, odnosno arhitekturi naracije. To znači da jedan brand, odnosno jedan identitet proizvoda ili proizvođača nema samo jednu priču, odnosno jednu anegdotu koja je vezana uz taj proizvod ili proizvođača, već ih ima više, ali te priče moraju odgovarati, odnosno moraju biti konzistentne s identitetom proizvoda ili proizvođača, u čemu se zapravo i sastoji arhitektura naracije. Dakle, pričanje priča kao sredstvo prodaje proizvoda (bunila bih se, ali s obzirom da su se pričanjem priča započinjali ratovi, uzrokovali genocidi i holokausti, ovo se i ne čini kao toliko lošom svrhom).

Don't Just Tell a Story; Be a Narrative Architect

Nezgoda sa šablonama

keket.blog.hr

S namjerom da još ljepše dekoriram zidove wca krenula sam u rad sa šablonama. Ne očekujte nikakve slike, ispalo je užasno. Šablona se razmočila, potrošila sam boju i uništila zid. U pokušaju da napraviti remek djelo dogodilo se upravo suprotno, a nakon što sam zabrljala trebao je i sve popraviti. Sve sam pošmirglala i ponovno se bacila na tehniku sa spužvom, ali opet se javio problem, ne mogu pogoditi istu nijansu boje pa umjesto lijepe slike sad na zidu ima veliku točku svijetlo ljubičaste koja iskače poput neke boleštine na zidu. Moram smisliti što ću. U užem izboru su crtanje rukom (ne želim više eksperimentirati sa šablonama), prekrivanje područja ogledalom... Što mislite? Imate li vi kakvih prijedloga?

Nakon svega još slijedi izbor držača za wc papir i ručnik koje, pošto su preskupi, namjeravam izraditi sam.

Uzeći u obzir sve što mi se dogodilo ne preporučam vam knjigu '' Oslikajte dom šablonama'' Helen Morris (http://www.mozaik-knjiga.hr/knjige/oslikajte-dom-sablonama).

KURVA NE STARI

obrucnabacvi.blog.hr

Govorili su naši stari ljudi nekada (a oni bijahu vrlo pametni):
"Čovik koji pripozna kurvu, pravi je čovik, a koji se ne petlja s njomen, čovik je i po'!"

Kurvi ne smeta starost,
kurva ne stari!

28

sub

06/14

Ležerno i živahno, aktualno i polemično

svijetteatra.blog.hr



Nakon što je na prošlogodišnjoj svečanoj ceremoniji otvaranja najstarijega hrvatskog festivala tada novoizabrani intendant Dolenčić izvršio radikalni scenski zaokret u kojemu je inovativnim redateljskim pristupom oštro prekinuo s dugogodišnjom praksom suhoparnoga variranja istoga scenarija, nerijetko prožimanoga neuspjelim eksperimentima, on jednakim tragom ležernosti i živahnosti, vedrine i srčanosti nastavlja koračati i na otvaranju 65. Dubrovačkih ljetnih igara. Dovitljivo preklapajući tradicionalno i suvremeno, te vješto kombinirajući bogat prinos dramskih, glazbenih i plesnih plodova iz rasadnika hrvatske umjetnosti, a oslanjanjući se pritom na provjeren koncept kratkoće i scenske šarolikosti, Krešimir Dolenčić ne propušta priliku da u tkaninu svoga festivalskoga ruha utka i neizostavnu nit angažiranoga teatra, pa da progovori o progresivnoj potrošačkoj kulturi i konzumerizmu, kao i o stalnim bitkama za prostor za igru u gradu potpuno podređenome turizmu i redovito izloženome sve učestalijem kulturocidu. Razumljiva su, stoga, neumorna intendantova nastojanja da posredstvom svojega umjetničkoga aparata i samu ceremoniju koristi kako bi opetovano i ustrajno upozorio na hitnu potrebu za dubinskim promjenama i neophodan balans između turističkoga grada i grada kulture, kao i na nužnu izradu strategije razvoja turizma u Gradu, čija trenutna odustnost rezultira ozbiljnim nagrizanjem svih onih vrednota koje su stari Dubrovčani stoljećima utvrđivali u nutrini "svojijeh mirâ". Svakodnevno oskrvnjujući upravo onu vjeru u Libertas, koja je oduvijek bila fundament i najveća životna vrijednost slavne Republike, Dubrovnik je danas postao podanikom masovnoga kapitala, zbog čega je itekako dokučiv Dolenčićev povik gradskim ocima, kada on glasom Orsata iz slavne "Dubrovačke trilogije" preklinje kneza: "Samo spasi nam Republiku, spasi je od tuđinca, spasi je od nas!"

I ovogodišnje su Igre u znaku Grada kao "srca umjetnosti", srca koje i dalje ritmično pulsira i u njegovim najtajnovitijim porama, usprkos brojnim nastojanjima da se njegov ritam podredi dirigentskoj palici konzumerističke nemani, koja iz godine u godinu nezasitno proždire potencijalne scenske prostore. Poučen onom slavnom Pometovom mudrosti koja kaže kako se "treba s vremenom akomodavat", Dolenčić nastavlja provoditi dugotrajan proces transformacije Igara, a započet još u okvirima prošlogodišnjega Festivala. Sadržajna šarolikost svečane ceremonije otvaranja, iako gotovo pa istovjetna onoj lanjskoj, nikako nije tek bezidejna repeticija provjerene forme; ovdje je riječ o sadržajnome sukusu intendantova generalnoga koncepta Igara, kao izrazito složenoga i dugoročnoga procesa, čija su fundamentalna nastojanja upravo preoblikovanje u suvremeni festival izgrađen na temeljima tradicije; svojevrsnu inkluzivnu festivalsku formu kao nužan spoj umjetničkog i komercijalnog, pri čemu komercijalno nikako nije istoznačno jeftinom. Upravo je takva umjetnička vizija valjano združila vječne Držićeve, Gundulićeve, Vojnovićeve i Paljetkove stihove, scenski nastup folklornog ansambla Linđo, duhovitu akrobatsku koreografiju Triko cirkus teatra s maštovitom glazbenom izvedbom udaraljkaškog ansambla Sudar, glazbenom kompozicijom Mateja Meštrovića i neprolaznim notnim zapisima Jakova Gotovca i Luke Sorkočevića. Ipak, u pojedinim je prizorima evidentno izostao onaj redateljski napor koji bi im udijelio neizbježnu scensku fluidnost, a ne bi ih tretirao tek kao skup samodostatnih sekvenci bez jasne i neophodne sljubljenosti.

Sama najava ovogodišnjega dramskoga programa, kao i početak našega najslavnijega ljetnog festivala neosporno su pokazali kako festivalski brod uspješno i ustrajno nastavlja ploviti nekim novim plovom, plovom kojim uplovljava i u one najskrovitije i usnule zaljeve ne bi li im ponovno udahnuo duh festivalskoga života. Tako se Igre ovo ljeto vraćaju i u neke davno zaboravljene i napuštene prostore, poput ljetnikovca Skočibuha i Držićeve poljane, i to kako bi u njihovim skrovitim ambijentalnim utočištima razotkrile mjesta u kojima "srce umjetnosti", iako gotovo nečujno, i dalje nezaustavljivo pulsira. Međutim, zabrinjavajuća je činjenica kako je Držićeva poljana pritom i jedno od posljednjih mjesta gdje se uopće može igrati predstava u gradu koji svakim danom konzumerističko-kapitalistički performansi s ulica sve više potiskuju kulturno-edukativne scenske manifestacije. Time je tema ovogodišnje ceremonije jasan i nedvosmislen umjetnički boj u obranu svih onih vrijednosti kojima se Dubrovnik stoljećima dičio i angažirani krik umjetnika protiv sve akutnijih nedaća koje zahvaćaju mediteranski srednjovjekovni biser. Dubrovnik uistinu vapi za korjenitim promjenama do kojih može dovesti samo ukupna pomirba između rastućega turizma, kulturne ponude, želja i očekivanja festivalske publike i lokalnoga stanovništa. Svečana ceremonija otvaranja 65. Dubrovačkih ljetnih igara bila je stoga vrlo jasan pokušaj angažiranoga teatra da kroz vedar i zabavan, energičan i dinamičan, aktualan i polemičan način progovori o sve opasnijoj disperziji potrošačkoga mentaliteta, u kojemu sveopća pomama za kapitalom pretvara Grad i njegovo stanovništvo u taoce konzumerističke kulture u kojoj iščezava sloboda o kojoj piše pjesnik, te blijedi ona stara s Lovrijenca "non bene pro toto libertas venditur auro". No, pitanje je koliko su zapravo ovu Dolenčićevu scensku minijaturu uopće razumjeli oni koji se i dalje svojim ispraznim političkim parolama zaklinju na vjeru u Libertas.

Dubrovnik, 10.7.2014.

SVIM DRAGIM LJUDIMA

alfavucica111.blog.hr







Potaknuta pitanjem eme....odgovaram:)...ovdje sam, eto vikenda a ja i danas bila na zračenju,, Ema, dobila sam devetu dozu i još se ne osijećam loše iako me malo brinu posljedice tolikog uništavanja i zdravoživućih stanica. No, kako sam odbila radikalni zahvat(operacija), moram biti spremna na to da ne mogu uvijeki dobiti sve što želim. Eto, dok sam mjesec dana čekala početak liječenja koristila sam neke alternativne pripravke(Graviola, neko vrijeme soda-bikarbona) ali sve u kontroliranim uvjetima, prateći stanje svakodnevno, i bez obzira što Thunder veli da nema Boga, ja ću reći, Hvala Bogu, stanje se drastično popravilo. uspjela sam bez zračenja izliječiti nepce i da ne ulazim u detalje, tegobe su bar 50 % posto manje od onih koje sam imala prije mjesec dana, i nešto više sada već...O čemu svjedoče moja obitljska liječnica koja je, nakon što sam je posjetila s razmakom od tri tjenda viknula "Ženo!!!Pa što ti to radiššš?", kao i zubarica koja na sve načine pokušaav ispraviti pogrješju jer, ona je ta koja je trebala primijetiti prve znakove poremećaja a na moje žalbe nije reagirala...Promjena ishrane, puno, ali zaista puno voćnih sokova( Nobela za onog tko je izmislio sokovnik)povrće iz vrta, neuništeno gmo pripravcima, izbacivanje crvenog mesa iz ishrane(teetina, junetina, svinjetina) u bilo kojim oblicima, mesni dio baziran na piletini, puretini i zečetini i naravno, bijeloj ribi,,...izbacivanje šećera i upotreba prirodnog meda, kao i drastično smanjenje mlijeka i mliječnih proizvoda...i evo rezultata. Imunitet mi je, pretpostavljam, dovoljno jak da ne osjećam još posljedice zračenja iako su bile predviđene....O svemu ovome imala sam namjeru napisati post malo poduži, jer, vjerujte, ima i u tome toliko toga smiješnog...a smijeh je nešto sa čime se budim i sa čime odlazim na počinak..radujem se i najmanjoj sitnici...i onom mravičku koji mi je sa drvene stolice maznuo mrvu kruha i onom smiješku kojim me dočekuju ostali pacijenti pred sobom za torture...jer zadaća koju sam si zadala je..unositi radost posvuda, optimizam svugdje gdje vidim da ga nema a smijeh....ma neka se oriiii!!!!!!!!!!!!!!



205. Kontrolirana ludost

svjedok.blog.hr

Prepisujem odlomak iz knjige Moć tišine Carlosa Castanede:


"U samoj umjetnosti prikradanja", nastavio je don Juan, "postoji jedna tehnika koju vračevi vrlo mnogo koriste: kontrolirana ludost. Vračevi smatraju da se jedino kontroliranom ludošću mogu odnositi prema sebi - u stanju proširene svijesti i opažanja - i prema svima i svemu u svijetu svakodnevnih događaja."

Don Juan je kontroliranu ludost objasnio kao umjetnost obmanjivanja i pretvaranja u potpunu udubljenost u ono što se trenutno radi - tako dobrog pretvaranja da to nitko ne može razlikovati od prave udubljenosti. Kontrolirana ludost nije u potpunosti prevara, već jedan istančan, umjetnički način odvojenosti od svega dok se istovremeno ostaje sastavnim dijelom svega.

"Kontrolirana ludost je umjetnost", nastavio je don Juan. "Jedna vrlo dosadna umjetnost, i vrlo teška za naučiti. Mnogi vračevi nemaju osjećaja za nju, ne zato što u samoj toj umjetnosti ima nečeg lošeg, već zato što ona traži mnogo energije da bi se izvježbala."

Don Juan je priznao da je savjesno izvodi, iako mu se to naročito ne sviđa, možda zbog toga što je njegov dobrotvor bio tako vješt u njoj. Ili možda zato što njegova osobnost - za koju je rekao da je u osnovi neiskrena i sitničava - jednostavno nije imala okretnosti da vježba kontroliranu ludost.

Gledao sam ga iznenađeno. Prestao je pričati i nepomično me promatrao vragolastim očima.

"Za vrijeme dok ne dođemo do čarobnjaštva, naša se osobnost već oformila", rekao je i slegnuo ramenima u znak pomirenosti s tim, "i sve što možemo je da izvodimo kontroliranu ludost i da se sebi smijemo."

Preplavilo me je suživljavanje s njim i uvjeravao sam ga da on za mene ni na koji način nije ni sitničav, niti neiskren.

"Ali to je u osnovi moje osobnosti", tvrdio je on. A ja sam tvrdio da nije.

"Prikradači koji izvode kontroliranu ludost vjeruju da se, kad je riječ o osobnosti, čitava ljudska rasa može podijeliti u tri grupe", rekao je, i nasmijao se onako kako se uvijek smijao kada mi je postavljao neku zamku.

"To je apsurdno", pobunio sam se. "Ljudsko je ponašanje suviše složeno da bi se tako jednostavno podijelilo."

"Prikradači kažu da mi nismo toliko složeni koliko mislimo da jesmo", rekao je, "i da svi mi spadamo u neku od te tri grupe."

Smijao sam se od nervoze. Obično bih takvu tvrdnju shvatio kao šalu, ali ovog puta, obzirom da mi je um bio izuzetno bistar i moje misli pronicljive, osjećao sam da je zaista ozbiljan.

"Jesi li ozbiljan?", upitao sam što sam ljubaznije mogao.

"Sasvim ozbiljan", odvratio je i počeo se smijati. Kasnije sam se malo opustio. A on je nastavio objašnjavati prikradački sustav klasifikacije. Rekao je da su ljudi iz prve grupe savršeni tajnici, pomoćnici, sudruzi. Oni imaju fluidnu osobnost, ali im njihova fluidnost nije od koristi. Oni su ipak uslužni, brižni, potpuno domaći, snalažljivi u svojim granicama, šaljivi, lijepo odgojeni, ljubazni, delikatni. Drugim riječima, oni su najfiniji ljudi koje čovjek može sresti, ali imaju jednu veliku manu: ništa ne mogu sami. Njima je uvijek potreban netko tko će ih usmjeriti. S takvim usmjerenjem, bez obzira koliko napeto i u suprotnosti s njima bilo, oni su čudesni. Ali sami, oni ginu.

Ljudi iz druge grupe uopće nisu ljubazni. Oni su sitničavi, osvetoljubivi, zavidni, ljubomorni, egocentrični. Oni govore isključivo o sebi i obično traže da se ljudi povinuju njihovim normama. Uvijek imaju inicijativu, čak i onda kada im to nije ugodno. Svaka ih situacija u potpunosti zaokuplja i nikada se ne opuštaju. Nesigurni su i nikad nisu zadovoljni; što su nesigurniji, to su neugodniji. Njihova je fatalna greška u tome što su spremni ubiti da bi postali vođe.

U trećoj grupi su ljudi koji nisu ni ljubazni, ni neugodni. Nikome ne služe, niti se ikome nameću. Nezainteresirani su. Oni imaju visoko mišljenje o sebi, koje stvaraju samo iz sanjarenja i priželjkivanja. I ako su po bilo čemu izuzetni, to je što čekaju da se stvari dogode. Oni čekaju da ih netko otkrije i pokori i imaju čudesnu lakoću da stvore iluziju kako obećavaju mnoge stvari, koje stalno obećavaju izvesti, ali nikad ne ispune, obzirom da, u stvari, ne mogu ništa.

Don Juan je rekao da on osobno sasvim sigurno spada u drugu grupu. Onda mi je predložio da sebe negdje smjestim, a ja sam začegrtao. Don Juan je praktički bio na tlu, presamićen od smijeha.

Opet me je tjerao da se odredim i ja sam protiv svoje volje predložio kako sam možda mješavina sve tri.

"Nemoj meni prodavati te miješane gluposti", rekao je, i dalje se smijući. "Mi smo jednostavna bića, svatko od nas je jedan od ta tri tipa. I kako se meni čini, ti spadaš u drugu grupu. Prikradači ih nazivaju isprdcima."

Počeo sam se buniti kako je to ponižavajući način klasifikacije. Ali sam se zaustavio baš kada sam htio nastaviti dugom tiradom. Umjesto toga, kazao sam da, ukoliko postoje samo tri grupe osobnosti, svi smo mi uhvaćeni u te tri kategorije bez nade da se promijenimo ili iskupimo.

Složio se da stvari stoje baš tako. Izuzev što postoji avenija iskupljenja. Vračevi su davno otkrili da je samo naša osobna samorefleksija dio jedne od tih grupa.

"Problem je što sebe uzimamo preozbiljno", rekao je. "U koju god grupu da spada naša samorefleksija, to je važno samo za našu samovažnost. Ako nemamo samovažnosti, uopće nije važno kojoj grupi pripadamo.

"Ja ću uvijek biti isprdak", nastavio je tresući se od smijeha. "A i ti ćeš. Ali ja sam isprdak koji sebe ne uzima preozbiljno, dok ti to još uvijek radiš."

Bio sam ogorčen. Htio sam se svađati s njim, ali nisam mogao skupiti energiju za to.

Na pustom trgu, njegov smijeh je odjekivao jezivo.

27

pet

06/14

Julian Fellowes: "Prošlo nesavršeno vrijeme"

bookeraj.blog.hr

Pobožno pratim sve što je Julian Fellowes napravio i zbog čega je postao popularan u posljednje vrijeme. Seriju „Downton Abbey“. Nedavno objavljeni roman „Snobovi“. A sad i roman „Prošlo nesavršeno vrijeme“.

(za neupućene, radi se o scenaristu i idejnom tvorcu „Downton Abbeya“ serije koja je nagrađena Emmyem i „Gosford Parka“, koji je nagrađen Oscarom, britanskom autoru srednje generacije koji u posljednje vrijeme uživa u svjetlima reflektora i svojim romanima, od kojih su spomenuta dva objavljena i kod nas)

Mislim da mi je Zlica rekla da joj se „Prošlo nesavršeno vrijeme“ sviđa više od „Snobova“, a nakon čitanja „Prošlog nesavršenog vremena“, mislim da se moram složiti s njom. Mnogo obimniji, ali puno zanimljiviji, roman „Prošlo nesavršeno vrijeme“ prati pripovjedača, sredovječnog pisca koji je kao mladić u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća bio dio britanske visoke klase, i koji se kroz tijek romana u sjećanju i druženju s bivšim prijateljima prisjeća svoje mladosti, a sve na nagovor svog bogatog umirućeg prijatelja Damiana Baxtera, koji je tih istih šezdesetih godina bio pretendent, skorojević koji se silom želio probiti u to isto visoko društvo, da bi ga krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, ogorčen, posve napustio.

Zanimljiv je odnos između pripovjedača i njegovog nekadašnjeg prijatelja, s kojim je na četrdeset godina raskinuo sve odnose:

„Ali već sam na prvi pogled prepoznao od koga je pismo. Rukopis na omotnici bio je poznat, ali promijenjen, kao lice omiljena djeteta nakon što godine na njemu ostave nemilosrdan trag. Usprkos tome, do toga jutra, ako bih na njega uopće i pomislio, ne bih vjerovao da ni išta na svijetu moglo navesti Damiana da mi piše. Ili ja njemu. Moram odmah napomenuti kako nisam bio uvrijeđen tom neočekivanom pošiljkom. Ni najmanje. Uvijek je lijepo kada ti se javi stari prijatelj, ali u mojoj dobi još je zanimljivije kada ti se javi stari neprijatelj. Neprijatelj ti, za razliku od prijatelja, može priopćiti nešto što ni sam ne znaš o vlastitoj prošlosti. Premda mi Damian nije bio aktivni neprijatelj, bio je bivši prijatelj, što je ,dakako, mnogo gore. Razišli smo se u svađi, u trenutku divljega, neobuzdanog bijesa, hotimično raspuhanog vrućinom spaljenih mostova, nakon čega smo otišli svaki svojim putem i nikada nismo ni pokušali ispraviti počinjenu štetu.“

Međutim, Damian priziva svog bivšeg prijatelja s posebnom svrhom: na samrti je, nikad nije postao otac djeteta u braku jer je u ranoj odrasloj dobi prebolio zaušnjake, ali zna da je u svojoj aktivnoj debitantskoj sezoni postao otac jednog izvanbračnog djeteta koje je sada odrasla osoba, odgojena među pripadnicima britanske visoke klase, zbog čega Damian moli svog prijatelja, koji još uvijek ima veze s istim ljudima s kojima se družio u svojoj mladosti, da otkrije koja od dama iz plemenitaškog društva krije sramnu tajnu o očinstvu svoga djeteta.

Kroz ovaj roman, ocrtava nam se sasvim drugačija predodžba o mladosti u šezdesetima, koju obično promatramo kroz prizmu odrastanja hipi-generacije; pa iako se hipi-revolucija dogodila u šezdesetima i u Velikoj Britaniji, ipak je postojao određeni broj finih mladića i djevojaka koji su se zabavljali na način na koji su im to roditelji sugerirali, koji su u svojoj mladosti debitirali u društvu, odnosno bili prezentirani na balovima i na mondenim večerama. Stoga, o hipi-generaciji u ovom romanu neće biti niti riječi, već o odrastanju onih koje je seksualna revolucija posve mimoišla.

Iskustvo čitanja ovog romana je sve u svemu bilo izrazito zabavno, humor u njemu je sveprisutan, ali prilično pitom i suptilan, iz čega se vidi da autor sa simpatijama progovara o generaciji kojoj pripada. Stoga, radi se o lako čitljivom, pitkom štivu kojim ćete svakako uspješno prekratiti vrijeme u kišovito-ljetnim danima koji dolaze.

26

čet

06/14

Diem perdidi

huc.blog.hr

windowz photo window_zps6cf52749.jpg


na putu za atelijer
susretneš sestru bivše djevojke
prošlo je više od deset godina
pa zastaneš da pročavrljaš

i dok brzopotezno izmjenjujete informacije
osjećaš nervozu stare cure, njeno naraslo prigušeno ludilo
njezinu neostvarenost žene, brižne majke, strastvene ljubavnice, odvažne putnice
i polako se truješ
udišući je preko kože
na metar udaljenosti
ona se ugnježđuje
u tvojoj glavi
kao neželjena misao
kao griža savjesti
kao slabost
koja će te proganjati čitav dan
svako malo
oživljavati ćeš taj period
prilaziti likovima iz prošlosti
još jednom
iz želje da ih spoznaš iz nekog propuštenog ugla

ali to je tako, čim izađeš iz kuće, gotov si
zaboravi na sebe
prihvati neminovnost nasađujućih mema
na tvoje moždane stanice lijepi se misaoni virus
poruka sa jumbo plakata
Nama je samo do zabave
naslova strana nekog političkog tjednika
Hrvatska u raljama Europe
natpis na kamionu
Otpad nije smeće
(ima više socijalnu, no ekološku dimenziju)
humoreskni tautološki grafit na crkvenom zidu
Dobro je dok incest ostaje unutar familije
lik bogalja bez pola lubanje i
njegov začuđujući modus operandi dok vrti čunjeve u zraku
bosonoga djeca prosci na Zrinjevcu
oči mlade krasotice blještave ljepote
toliko blještave da obeshrabljuju mladca
i mene starog konja molećivo prizivaju za ljubavnika
odlomak razgovora u kafiću
...majka mi umrla od raka, ali osjećam se dobro, vrlo dobro…
napirlitna vlasnica pekinezera u parku zazivlje Deus
krhotina solilokvija u prolazu
...ondje žive naše majke jer su izgubile svoje snove...

ponekad je pogubno čak pogledati kroz prozor


stoga, ostani ovdje
u krevetu, u polumraku
iza spuštenih škura
depriviranih čula
paraplegičarski miran
u jedan poslijepodne

i razmišljaj o onome
o čemu doista želiš razmišljati

glazba za ugođaj: Mozart - Piano Concerto No.23 In A Major, K 488 Adagio

STIHOVI

klarinblog.blog.hr

Image and video hosting by TinyPic

Stihovi su moje modro more,
Riječi,
pjenušavi valovi,
a pjesme ?

Pjesme su kapljice
kojima ih je moj val ljubio.

25

sri

06/14

Viktor Pelevin: "Kaciga užasa"

bookeraj.blog.hr

Dakle.

Nisam pisala više od mjesec dana (čitala jesam, ali manje), jer sam selila svoje cjelokupno materijalno postojanje iz jednog u drugi grad, pri čemu vam teško mogu opisati kako nakon nekog vremena (odnosno, nakon nekoliko selidbi) frustrira to što stvari nisu na mjestu gdje bi ih čovjek očekivao, što se ormarići u kuhinji i frižider otvaraju na krivu stranu i što je u prvom naletu brzinske selidbe sve samo ubačeno u ormariće i ormare, u nadi da će nešto kasnije biti više vremena da se stvari rasporede tamo gdje bi doista i trebale biti. Lavine neočekivanih predmeta koji su se slijevali iz kutija, ormara, kofera i vrećica obeshrabrivale su me da bilo što počnem sama sa sobom i svojim životom sve dok ne budem točno znala gdje mi se što nalazi i kako će mi svakodnevica odsad izgledati.

Tako da sam proteklih tjedana samo – raspoređivala. Sada konačno mogu reći da znam gdje se što nalazi, počela sam funkcionirati u svakodnevnom životu kao normalna osoba i mogu dalje sa svojim životom, pa i ovim blogom.

Čitala jesam (čak štoviše, mogu se pohvaliti da sam se nakon četiri odgledane sezone „Game of Thrones“ konačno uhvatila i čitanja „Pjesme leda i vatre“ Georgea R. R. Martina), i to „Kacigu užasa“ ruskog pisca Viktora Pelevina koju danas predstavljam, i „Prošlo nesavršeno vrijeme“ britanskog scenarista i pisca Juliana Fellowesa, o kojoj nešto više kroz koji dan. Nisam niti propuštala internetske zanimljivosti, a svoje sam čitateljsko iskustvo obogatila i e-book čitačem, iako ga nisam stigla previše isprobavati (vjerni čitatelj ovog bloga će znati da nisam protiv e-knjiga, ali sam analognim izdanjima uvijek davala laganu prednost).

„Kaciga užasa“, podnaslovljena kao „Mit o Tezeju i Minotauru“ djelo je autora Viktora Pelevina, ruskog pisca mlađe generacije, za kojega kažu da se radije služi računalom nego knjigama, i o kojem se malo zna s obzirom da ne daje intervjue niti nastupa u javnosti, već komunicira sa svijetom isključivo e-mailom, a proslavili su ga romani „Omon Ra“, „Život kukaca“ i „Generation P“. Radi se o izdanju iz Biblioteke Mitovi nakladničke kuće Vuković&Runjić, u kojoj je više poznatih autora na nov način obrađivalo teme iz mitologije (iz iste Biblioteke mislim da sam čitala još i „Baba Jaga je snijela jaje“ Dubravke Ugrešić i „Angus sanjar“ Alexandera McCall-Smitha).

Inače nijedno drugo Pelevinovo djelo nisam ranije čitala, ali već iz same bilješke o piscu, koja govori da se radi o modernom piscu mlađe generacije, ovisnom o računalu, proizlazi da se radi upravo o tipičnom djelu za ovoga autora. Naime, na početku romana saznajemo da se desetak osoba srelo u chat-roomu, ili u forumskom threadu (interesantno, thread, ili nit, započela je osoba pod pseudonimom Arijadna). Ne mogu komunicirati o svom izgledu ili spolu ili životnim pričama, znaju samo da su se svi probudili zarobljeni u istovjetnim ćelijama koje se otvaraju u posve različite svjetove i da ih je tamo zarobio Minotaur, čudovište s bikovskom kacigom („kacigom užasa“). Među njima vlada nepovjerenje, pa sumnjaju i to da je jedan među njima Tezej, koji ih treba osloboditi i ubiti Minotaura, ali i da je jedan među njima Minotaur, koji postoji samo ukoliko svi sudionici priče nastave vjerovati u njega i spekulirati o njemu. Ono što sigurno znamo jest da je Arijadna vodilja, kroz čije snove o patuljcima i Minotauru saznajemo više o stvarnom svijetu koji okružuje sudionike chata izvan njihove komunikacije.

Ovaj roman je sažet, ali se istovremeno radi o prilično filozofskom i nadrealnom djelu, u kojem se, dakle, sudara koncizna komunikacija svojstvena chatu, s likovima iz klasične grčke mitologije. Strukturom, roman je nastojao imitirati labirint, koji se pojavljuje kao lajtmotiv ne samo forme, već i sadržaja romana. U odnosu na klasične elemente mita o Tezeju i Minotauru, ostali su oni glavni: Arijadna, nit, odnosno klupko vune, Tezej, Minotaur kao čovjek-bik i labirint. Novo i neobično jest u onome kako su ovi elementi dekonstruirani i ponovno sklopljeni, jer oni ni u čemu ne nalikuju originalnom predlošku.

Zabavno, pomalo filozofski, za sladokusce koji vole razmišljati o simbolima i pozadini stvari.

1

ovo-je-labirint.blog.hr

~ And I don't even know how I survive
I won't make it to the shore without your light
- Armin van Buuren


Neobično je da se u prolog stavljaju citirane pjesme nekog popularnog izvođača. Dva su razloga tome; Prvi je to što je i ova priča sasvim neobična pa nipošto ne bi bilo u redu pisati svakodnevne, obične citate kako čitava priča ne bi izgubila svoj smisao. Drugi razlog je nešto neobičniji od ove neobične situacije. Ovo nije fantastična priča, nije akcijske ili humoristične tematike, već stvaran, istinit događaj prepun uspomena i trenutaka iz njenog života. Pisac je usko vezan s njezinom stvarnošću te će čak i privatne stvari izvolijevati u svojim slovima, koje sastavlja u riječi i rečenice kako bi čitaocu stvorio užitak, jer uspomene vrijedi zapisati; one s vremenom izblijede, nestanu, izgube se u magli naše podsvijesti ili jednostavno budu potisnute od strane mnogo drugih uspomena. Zato čovjeku trebaju knjige, papiri, olovke i njegova mašta - Baš kako bi se usrećio najmanjom mogućom sitnicom... Svojim vlastitim uspomenama. Ova priča nema posvetu, nije inspirirana od strane nekoga piscu bliskog niti je ideja stvorena pri razgovoru s nekom osobom. Ovo je priča o njoj koja je živjela za budućnost, koja je bila prepuna ambicija i snova koji su samo čekali da budu ostvareni.

***
Ovu priču je odlučila ispričati iz prostog razloga vlastite želje, bez prisile ili nagovaranja. Čisto zato jer je željela, jer je predugo držala stvari duboko u sebi, skrivene od pogleda, osude i razočarenja njoj dragih ljudi. No, kako na meni nije ni da vas upoznam s njom i njezinim karakterom, ona će to učiniti sama. Pa ipak, tko bi je mogao poznavati bolje od nje same, mada ni u to više nije bila sigurna.




Prvo poglavlje

~ It's a blind faith, a cruel waste
One bitter taste
So I know I need this sweet sensation
- Chase and Status

***

Neobično je sasvim neobična riječ već spomenuta u prologu, pojam koji savršeno opisuje njezino stanje uma, njezinu zrelost i fizičke osobnosti. Nije bila ni nalik drugima. Djevojka savršene ambicioznosti, uporna u svojim nakanama čvrsto stojeći s obje noge na zemlji, bila je u mogućnosti postići najveće društvene statuse te osigurati sebi kvalitetnu budućnost. Bila je idealist s naznakama pesimističnog realizma, nimalo ohola i bahata. Nikakav hvalospjev se ne nazire u ovom poglavlju, da to odmah razjasnimo, ali bila je vrijedna toga. Svaki čovjek se odlikuje svojim vrlinama, no mana nikome ne manjka. Što bi bile njezine najveće mane? Povodljivost. Naivnost. Lakovjernost. Manjak samopouzdanja. Vjerojatno se pitate kakve veze ovi epiteti i pridjevi imaju s pričom... Svaka dobra priča zaslužuje dobar uvod, zaslužuje da se karakterno postavimo prema likovima, zaslužuje biti shvaćena, ali težak je put do razumijevanja. Kako se najbolje poistovjetiti s nekim? Upoznajte ga.

Visoka ni metar i sedamdeset, poprilično vitkog tijela (ni blizu anoreksije, ali ne ni daleko), očiju boje badema i blago narančaste kose koju je prebojavala redovno, sakrivajući nedostatke njezine prirode, sitnih rupica ispod donje usne koje bi se pojavile samo dok je bila nasmiješena, pomalo nepravilnog nosa i punih usana, bila je nesavršena, ali svoja. Njezini hobiji nisu bili nimalo drugačiji od njene osobnosti; Čitala je, pisala, uživala u izlascima sunca pokrivena jaknom na balkonu male sobe i predavala se porocima poput cigareta ili čaja u kasnim večernjim satima uz neku dobru knjigu. Godine neću spominjati jer ne želim da je osuđujete prema tom broju sasvim nebitnom za ovu priču, samo smatram kako je bitno navesti da je bila poprilično zrelija od svojih vršnjaka. Takva kakva jest, jedinstvena poput ostale populacije na ovom planetu, vlastite je želje ispunjavala pod bilo koju cijenu, pa tako i onu najveću... Da bude sretna.

Voljela je plesati. Nije imala ritma, teško je pamtila korake, često bi se pogubila i spetljala sama od sebe, ali voljela je ples. Voljela je glazbu. Ništa na ovom svijetu nije joj pružalo veći užitak od glazbe, njezinih čari, nota, tempa, ritma, teksta i instrumenata. Onaj osjećaj koji bi joj počeo prožimati cijelo tijelo već s prvim taktovima pjesme koju je nazivala najdražom, dok se njihala i posve predala tom osjećaju, bio je neprocjenjiv. Ljubav prema glazbi odvlačila ju je od psihičkih problema koje je samoj sebi stvarala; Patnju zbog tuđe neosviještenosti, gorak bijes zbog izdaje onih koje je nazivala najbližima i vlastite naivnosti te tugu jaču od bilo kakve, uzrokovanu željom da bude ono što nikada neće moći biti.

Još jedan ogroman užitak u životu su joj predstavljale knjige. Voljela je i pisati, iako nikada nije skupila snage da svoje radove čak i pokaže nekome, objavi ili samo pročita. Bojala se neuspjeha u onome što voli. Bila bi shrvana kritikom ili pak nezadovoljna pohvalom. Takva je ona, prepuna strahova koji je sputavaju na trnovitom putu do vlastite sreće, no nipošto nije mogla, niti je pokušavala skupiti snagu i suočiti se sa svim životnim preprekama. Više je voljela šutjeti i živjeti u neznanju jer joj je svaka nedovoljno dobra stvar u glavi podapinjala noge dok je lagano šetala ka vlastitom uspjehu. Vjerujem da se pitate zašto ne pišem u prvom licu, kad sam već odlučila podijeliti svoje iskustvo s vama. Teško je pričati s nekim o sebi, makar i na papiru, ali je teško spomenuto i zadržati za sebe, pogotovo pred strahom od neuspjeha poput mog. Dugo mi je trebalo da započnem, da sve svoje osjećaje i razmišljanja ispišem u obliku riječi. Odgađala sam, odustajala, prestajala s pisanjem najmanje tisuću puta do sada, ali sam napokon shvatila da to nije u skladu s mojom prirodom. Zaboga, zar da ambiciozna djevojka poput mene samo tako prizna poraz? Nije mi bilo ni na kraj pameti. Tako sam jedne večeri u studenom, poslije 8 sati navečer, samo sjela za svoje računalo i, s laganim zvukom trancea u pozadini, započela ovu dugu pripovijest o svom životu i svemu što me isti naučio. Koja je moja pouka, što sam to važno izvukla iz svega što sam doživjela? Jednostavno je. Ne vjerujte nikome.

Nije sve onako kako mislimo. Ljudi dolaze i odlaze, stvaraju sretne uspomene jednakom lakoćom kojom te uspomene i ruše, blate s daljnjim vremenom, natjeraju vas da ih zavolite, da im predate puno povjerenje pa vas onda zajebu kao da nikada niste ni postojali, kao da ste čisti poznanici na putu, netko nebitan i nevažan za sve u budućnosti. Natjeraju vas da noćima ostanete budni, da se pitate ima li vaš život smisla ili pak da tu besmislicu pretvorite u nešto vama štetno i okončate sve svoje muke jednim laganim potezom. Ispričavam se na vulgarizmima i mojoj nekulturi, ali u afektu nagona ljutnje i bijesa riječi lete same od sebe, kako preko jezika tako i preko tipkovnice. Ne planiram prečitavati napisano, dosta mi je i samog prisjećanja na sve što se dogodilo, pa ću stoga samo predati vama da presudite, po prvi put u životu, i suočiti se sa svime što me čeka. Nemam se namjeru više predavati. Dosta mi je vlastitih strahova koji su, ne biste vjerovali, dvoznamenkasti broj sa velikom tricom na početku i jedino što me sprječava u svemu što želim. Snovi su nešto svima nama moguće ako smo se voljni probuditi i potruditi pri dosezanju tog navodno nemogućeg cilja – Svega o čemu maštamo.

Imam bujnu maštu, često dramatiziram i pravim scene od najmanje sitnice koja mi ne odgovara. Možemo reći i da sam malo razmažena, iako nisam odgajana na takav način. Imam sestru stariju 16 godina, osobu koja mi može biti čak i majka, koja se prema meni i odnosi u skladu s tim. Bila mi je idol. Prije spavanja mi nikada nije čitala bajke niti kratke pričice za djecu kao što ostali braća i sestre čine, već poznate španjolske pisce poput Paula Coelha ili Carlosa Ruiza Zafona. Moram priznati da mi je i dalje, nakon dugih godina otkada sam je zadnji put imala u rukama, Sjena Vjetra ono nešto najbolje, nešto što me inspiriralo da pokrenem svoje duge prste i natjeram ih da počnu pritiskati slova na tipkovnici. Valjda su idoli ono što bi nas trebalo poticati na daljnji rad, umjesto sputavati pred ljubomorom i zavišću.

Teško je reći da sam ovo zapravo ja u kratkim crtama, jer nema nikakvih naznaka kratkih crta i opisa u gore napisanom, već samo čista ispovijest duše kojoj je napokon postalo otežano disati zbog same sebe. Vidjet ćete, nisam ni u čemu pogriješila niti sam slagala kako bih vam stvorila veći užitak pri čitanju, ako ga uopće i imate, te ću svoj mali monolog završiti uvodom u pripovijetku pod nazivom Drugo poglavlje. Već sam spomenula kako ću vam prepričavati stvari iz svoje perspektive, a mislim da je najbolje kada bih jednostavno začepila gubicu i prešla na bit. Nemam čitav život za pričanje.

24

uto

06/14

Dionizijevi miljenici

huc.blog.hr

 photo SLONIC_TONIC_zpsa9a64126.jpg


P'jane guzice

Napili smo se,

gotovo smo obnevidjeli
od ouzoa
Sven i ja
dolje, u Ateni
pred vratima Partenona.

Zakukurikali smo ob ponoć u slavu
Henry Millera
i njegovog druga Katsimbalisa
Lawerenca Durrella i dobitnika prestižne nobelove nagrade
Giorgosa Seferisa

KUKU-RI-KU!
KUKU-RI-KU!
KUKU-RI-KU!

Ovog puta atički pijetlovi u dolini
nisu se odazvali.

„Kako zapravo stvari stoje sa suvremenim grčkim pjesništvom?“
upitao sam Svena.
„Odakle da znam“, opovrnuo je i počeo povraćati

blistave dijamante
komadiće jučerašnje sreće...

Statistika

Zadnja 24h

35 kreiranih blogova

448 postova

759 komentara

364 logiranih korisnika

Trenutno

12 blogera piše komentar

44 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se