novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

02

sub

03/24

U potrazi za...

luki2.blog.hr

Danas je bio baš zabavan dan. Jučer sam posudila knjigu za idući susret kluba, no međutim....))))

Dođem kući s naslovom "Trebali bismo razgovarati o Kelvinu". Uzela na posudbu, vidjela kod kuće što sam dobila....Pravi naslov, naime, treba glasiti: "Moramo razgovarati o Kevinu":)))). U redu. Gledam, jedini primjerak imaju u Zaprešiću..Put po noge...I zaista, ovoga puta prava knjiga je kod mene....))))

20240302-180643-2

U životu mi se ovako nešto nije dogodilo....

S obzirom da ovdje ima divnih ljudi, koji zaista čitaju i vole knjige, neću kvariti doživljaj - ali ću reci da ste sigurno čuli za ubojstva u Ribnikaru, u Beogradu....Ova knjiga opisuje kako bi moglo u stvarnosti doci do toga. Na žalost, i dogodilo se u stvarnosti.:((( Roman je pisan puno prije....Imitira li roman stvarnost ili stvarnost imitira roman? A djeluje kao SF - kao, to se nikada ne može dogoditi:(((

No, dobro. Uporna sam ja, pa je ispalo dobro.:))) I nakon uspješnog pronalaska knjige, sjela sam sa sudjedom iz zgrade na kavu - jer je ona išla na tržnicu u Zaprešić. I pričamo tako, a kad ulazi (oni stanuje u Zaprešiću) - Davor Gobac. Lijepo! Sjetio me se, jer sam u nekoliko navrata razgovarala s njim dok sam radila kao novinarka u "Vikendu"....

20240302-110554

Fotke: moje.

Svako zašto ima svoje zato....

Ljubim!

01

pet

03/24

Kobno obećanje

luki2.blog.hr

20240229-185602-2

Sinoć, knjižni klub Mozaik knjige.....ima nas, ima - pogotovo kad su svi u mogućnosti doći....postaje tijesno!:)))

Čitali smo "Kobno obećanje" Angele Marsons, a nova knjiga je "Moramo razgovarati o Kevinu". Voditeljica je nahvalilla. Autorica romana je Lionel Shriver.

Fotka - moja.

Ljubim!

Samo si tražio

matebalota.blog.hr

Samo si tražio
Malo zagrljaja
Samo si tražio
Malo ljubavi
A dobio si
Kartu za odlazak
Bez povratka

Bila je tvoja ljubav
Bila je tvoje sve
A pokazalo se
Da je anakonda
Koja lomi sve u tebi
Davi do smrti
I dok si se gušio
U vlastitoj krvi
Jedva si izgovorio:
"Zašto? Zašto Marija?"

Samo si tražio
Malo zagrljaja
Samo si tražio
Malo ljubavi
A dobio si
Kartu za odlazak
Bez povratka

Bila je tvoja ljubav
Bila je tvoje sve
A pokazalo se
Da je zmija u njedrima
Koja ispušta otrov
Direktno u srce
I dok si umirao
U velikoj boli
Jedva si izgovorio:
"Zašto? Zašto Marija?"

29

čet

02/24

VERA

starrynight2022.blog.hr

„PRI PRVOJ POSETI Veri, Sredoje donosi na poklon Gospođičin dnevnik, i mala crvena knjiga od tada leži čas na njenoj polici, čas na stolu, oboma uvek pred očima. Ona s početka izaziva u Veri ushićenje: stiska je na grudi, pa je otvara, pa je opet privija uza se, ali joj je Sredoje otme iz ruku da bi joj pokazao mesto zbog kojega ju je uzeo i zadržao: sam Verin zapis o datumu i okolnostima Gospođičine smrti. Vera zagleda mesto i nalazi da je rukopis - mada ne poriče da je njen, čak se dobro seća da ga je tu stavila - neobičan, nesličan njenom sadašnjem rukopisu, pa hoće to odmah da dokaže, traži po
sobi hartije, moli Sredoja za olovku i seda da napiše nekoliko reči. On, nagnut nad njom dok piše, smatra međutim da nije u pravu, rukopisi su isti, pa se oko toga prepiru, on hoće da uzme hartiju a ona ne da, umalo je ne rastrgnu i to ih oboje zasmeje za dugo vremena. Uopšte, ponašaju se detinjasto, kao da je vreme za njih, dok su zajedno, stalo u onom ranijem zajedništvu: mnogo se smeju, zadirkuju, vijaju se oko stola ako neko od njih neće drugom nešto da dadne, a kad se uhvate, gube snagu da izvrše ono zbog čega su se nadmetali, zacenjuju se, padaju isprepletenih ruku na otoman ili na pod i tu se ljube. Ljube se dugo, satima. Sredoje naniže hiljade laganih, jedva osetnih poljubaca na Verinu kosu, rame, ruku, a s najvećom nežnošću na onaj pečat iznad njene dojke utisnut crnim neizbrisivim slovima ,,Feldhure", koji Vera prvi put posle logora pred nekim ne krije. Ona se tada ukoči, obamre, spusti na oči trepavice boje rđe i s izgubljenim izrazom i bledilom na licu prima i u sebi broji te neprekidne, stalno jednake, a ipak uvek drukčije poljupce. Oni joj ne uzburkavaju krv, kao ni njemu: oboje imaju osećanje da piju, žedni, neku nepresušno pritičuću svežu tečnost koja ih odmah i napušta dajući mesto žeđi za novim njenim kapima. Ta nesmišljena obostrana čednost čudi ih i opet zasmejava: dolaze sebi zbilja kao deca dok tako satima leže zagrljeni i ljubeći se, a ne tražeći, ili tražeći samo uzgred, da im se zagrljaj ostvari na način koji su davno usvojili. Sredoje tvrdi da je to baš zbog snage njihove ljubavi, koja, on je to negde pročitao, može da umrtvi ili i da sasvim ukine požudu. Veri objašnjenje nije po volji, ne što u njega ne bi verovala, već što joj smeta da se uopšte o ljubavi, a pogotovo o požudi, razgovara. Kao da se stvarno vratila za deceniju i više unazad, ima želju da se samo igra, bez misli, bez suda, bez polaganja računa o tom šta čini. Čak nerado sluša Sredojeve sanjarske izjave i podsećanja na njihovo ranije uzajamno privlačenje: volela bi da se smatra da ova ljubav nema prošlost, nego da je sva u sadašnjem susretu. I kad joj Sredoje ipak naturi sećanje na scenu grudvanja, kako ju je spasao napasnika i potom poljubio, ona najednom poriče: ne, ne seća se
da su je dečaci ikad napali grudvama niti da ju je on poljubio, a na igrankama je plesala gotovo isključivo sa Milinkom, svojim dečkom, ni sa kim više. Tu među njima iskrsne prvo neslaganje.“

Aleksandar Tišma, Upotreba čoveka

image host
https://www.cdm.me/wp-content/uploads/2020/11/1.-upotreba-coveka


image host

28

sri

02/24

Put svile

luki2.blog.hr

Posljednji poziv putnicima za promociju knjige Jasena Boke NA PUTU SVILE – KAKO NAM JE LAGAO MARKO POLO.

Jasen Boko piše odlične putopise i po njima ga poznaje najšira publika. Neki ga također poznaju kao dramaturga, novinara, kazališnog i književnog kritičara. Za sebe on će reći da je prije svega putnik-nomad.

Krešimir Sučević Međeral najpoznatiji je kao Lovac u kvizu "Potjera". Neki ga se lagano boje jer, kažu, on sve zna, a ono što mu je zajedničko s Jasenom Bokom ljubav je prema putovanjima i putopisima. Ivana Žderić je urednica knjige, i ona je moderirala promociju. Izdavač je "Profil".

Sve se dogadjalo danas, u "Hocu knjigu" . Duhoviti, zanimljivi bili su baš svi sudionicu, pa znam da je i ova knjiga vrijedna čitanja. Od opisa amog puovanja, ljudi, hrane....Jasen i Krešimir, iako nisu putovali istovremeno i zajeno, upoznali su neke iste ljude tijekom svojih putovanja...Razbijene su i predrasude o prljavoj hrani u Indiji, a također sam doznala da je puno opanija i kontaminitanija voda, nego hrana...

20240228-181459

20240228-180526

S lijeva na desno: Ivana Žderić, Jasen Boko i Krešimir Sučević Međeral.


20240228-180003-2

Ljubim!

Na putu slobode

matebalota.blog.hr

Egzistencija
Preživljavanje
Beznadežni život
Vodi u šetnju
Krugom ludnice.
Kako
Kada
Gdje
Zašto
Počelo je?
Ako kopaš duboko
Naći ćeš izlaz.
Otmi sebe,
A onda bježi.
Trči slobodan,
Koliko te noge nose,
Pa makar umro trčeći
Na tom putu slobode.

Bezdan vs. bezdan

gosponprofesor.blog.hr

Piše Nietzsche, "kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe".

A Angelus Silesius piše, “Bezdan mojeg duha / uvijek doziva u kriku / bezdan Boga".

27

uto

02/24

Sirotinja vs. sirotinja

gosponprofesor.blog.hr

"Ponegdje bi se pojavila sirotinjska kućica bez krova, zarasla u šikaru nabujalu od posljednjeg rata. Na nagorenim zidovima još su stajali potpisi rušitelja, simboli, nazivi jedinica, čisto da se pohvale.

Sirotinja je dizala sirotinju u zrak. Sirotinja se svetila sirotinji i sirotinja je postajala još veća sirotinja. Spiralno sirotinjstvo, pomisli."

(Robert Perišić, Područje bez signala)

26

pon

02/24

Odjek tišine

filiparumenovic.blog.hr

U mojem unutrašnjem svijetu, tišina se pretvorila u galamu koja odjekuje u mojim mislima poput grmljavine u daljini, prigušene i nečujne svima osim meni. Moje srce, zavijeno lancima, je teško kao kamen koji kao sidro vuče ka dnu provalije, zaboravljeno i izgubljeno. Emocije u meni su kao oluja koja diže i spušta morske valove kao da lutaju između mira i kaosa i ostavljajući sa sobom nesigurnost i tugu. Proganja me osjećaj kao da se gubim u beskrajnom labirintu gdje je svaki korak ima svoju težinu i vučem se dublje u mračne hodnike. Borim se sama sa sobom, Kao da me prate vlastiti demoni i svojim hladnim rukama me vuču u crnu zemlju. Svaka moja misao, emocija, osjećaj kao da su se zapleli u paučinu tuge, mreža iz koje ne mogu pobjeći poput ptice zarobljene u kavezu koja promatra beskrajno nebo izvan dosega svog ograničenog svijeta. Moje riječi postaju rešetke mojim usnama koje me tiho guše i oduzimaju glas. Dok prolazim kroz dane omotane sivim plaštem, polako blijedim kao boja pržena na suncu.

Tebi za inat

matebalota.blog.hr

Ne guraj mi prst pred nos!
Ne prijeti kao dječaku
Uhvaćenom rukom u pekmezu.
Nisam ja tvoj produk eksperimenta
Niti uzaludan pokušaj milosrđa.
Ne zalijevaj me svetom vodom
Kako bi me očistila od zla
Kojeg sam dobio u ustanovama.
Ne njuškaj dah kojim dišem
Nema u njemu traga alkohola
Niti išta od mare i kokaina
Jer na ulici ionako samo prosim.
Pružam ljudima u crnom i crvenom
Staru plastičnu čašu od jogurta
Za komadić smrdljive salame
I kvarat kruha starijeg od mene.
Nisi ti ta koja će me izvući
Iz skloništa nagomilanog beskućnicima.
Ja sam jedan od luda koje zatvaraju
Dok predsjednik paradira pred vama.
Klečite, veselite se i plačite istovremeno.
Ne maši tom rukom pred licem mojim
I ne čisti savjest svoju preodgojom
Kojem se cijelo biće moje suprostavlja.
Ne pripadam svijetu ovom a ni tvom.
Uzalud se trudiš!
Ja se vraćam u sukob s demonima,
Koji me progone od rođenja mog.
Nisam kukavica.
Ja sam kao kip Slobode, čvrst i uspravan.
Stojim njima i tebi nasuprot.
U čijoj službi si ti? Njima ili meni?
Svejedno! Nećeš uspjeti!
Odavno sam ja izabrao stranu
U ovom usranom svijetu sukoba
Taštine, moći i igranja bogova.
Ponavljam ti, što se gradiš svetom
A sveta nisi. Lažeš sebi i drugima.
Nema ništa svetog u tebi i tebi sličnima.
Samo glumiš a gluma ti je jadna.
Sva si patetična i od lažne veličine sazdana.
Postavljaš se kao majka svima jadnima.
Bježi od mene! Bježi!
Rekoh ti i ponavljam po treći put
Ne maši prstom ni rukom
Ne maši negacijom pred mnome
Jer i ne znaš tko stoji pred tobom.
Ništa ti ne znaš o meni. Nemaš pojma.
Vrati se svakodnevnom dociranju
Onima koji u tvome društvu uživaju.
Ja sam samo prah, koji raznosi vjetar
Svemirom u daljine beskonačne
Daleko od tebe i tebi sličnima.
Kako je divno leći gol ko' od majke rođen
Na svježoj travi pogledom put zvijezda
Dok se ti i svijet tvoj čudite, zgražate.
Za vas je to tajna luđaka koje vi označiste
Takvi su slobodnjaci s prirodom spojeni.
I u luđačkoj košulji oni su slobodni.
Tek vašim naporom postaju katatonični.
Ne bude se ma što god uradili,
Dok ne dođe netko njima sličan,
Ostarjeli Mali Princ ili neuredni Petar Pan.
I vrate se u radost i pjesmu.
Zato ostavi me! Ne diraj moj svemir mira.
Odlazim u moj svijet veselih ljudi
A ti nazad u svoju kolotečinu
Kojom se cijelo vrijeme hvališ.
Pjevat ću i plesat vama i tebi za inat!

24

sub

02/24

BIGLISANJE PROPAGANDNOG SLAVUJA

huc.blog.hr



nema hljeba od Hljebnikova
niti puške od Puškina
nema burga od Erenburga
niti čaja od Čajkovskog
nema plodova od Jesenjina
niti brašna od Bjelova
nema lijeka od Osipa
Mandeljštama
hartijice od Bloka nema
nit boja u Tolstoja ima
nema vola, nema šina od Vološina
livadnog cvijeća od Majkovskog nema
niti mirisa od Cvetajeve
nema četinara u Baljmonta
breza u Ljermontova
nema pelina od Gorkog
ni kopejke u Rubljova
zrno soli od Solženjicina nema
nema repe u Rjepina
niti mrkvice u Zajceva
nema zdjele u Glinke
odreska sirova u Serova
nema konopa sidra Brodskog
pa ni gunja u Bunjina
dostojanstva u Dostojevskog
nema
nema AH! od Ahmatove
niti MU! od Musorgskog
od Maljevića osta tek
pokoji malj
ničeg nema.......ima
očaja mraka i jada

Sibirijada!




Ja te pratim, u ruci mi strela…

23

pet

02/24

FILMORE PLACE

starrynight2022.blog.hr

„Maxie mi je, pričajući o Odesi, oživio mnoge uspomene iz djetinjstva. Iako nikad nisam dobio jasnu sliku Odese, njen dašak me je podsjećao na malu bruklinsku četvrt koja mi je toliko značila i od koje su me tako rano otrgli. Potpuno jasno je osjetim svaki put kad ugledam neku talijansku sliku bez perspektive; slika, recimo, predstvalja pogrebnu povorku, što će reći doslovno onaj isti doživljaj koji sam oćutio u djetinjstvu, doživljajo pun snažne neposrednosti. Prizor prikazuje ulicu, a žene po prozorima sjede na ulici, ne negdje iznad ulice, ili podalje od nje. Sve što se dogodi odmah svi saznaju, baš kao u svijetu divljaka. Umorstvo visi u zraku, sve je na kocki.
Baš kao što na slikama talijanskih primitiva nema perspektive, tako su i u maloj četvrti iz koje sam ponikao postojali samo okomiti planovi na kojima se sve odigravalo i kroz koje se, iz sloja u sloj, sve miješalo baš kao prilikom osmoze. Granice su bile oštre i jasno obilježene, ali nisu bile neprelazne. U dječaštvu sam stanovao negdje na granici između sjevernog i južnog dijela. Bio sam tek neznatno dublje na sjeveru, svega nekoliko koračaja od široke ceste koja se zvala Sjeverna druga ulica što je za mene bila prava granica između sjevera i juga. Inače je granica zapravo bila u Ulici Grand, što je izbijala na Broadway Ferry, ali ta ulica za mene nije imala nikakva značenja osim što su je već pomalo počeli naseljavati Židovi. Jeste, Sjeverna druga ulica bijaše tajanstvena ulica, granica između dva svijeta, od kojih je jedan stvaran, a drugi izmišljen - a između ta dva svijeta sam ja i proživio cijeli svoj život. Uličica, koja se protezala svega između dva ugla, od Ulice Grand do Sjeverne druge ulice, zvala se Filmore Place. Ta je uličica koso izbijala tačno nasuprot djedove kuće u kojoj smo mi stanovali. Bila je to najčudesnija ulica koju sam vidio u životu. Prava idealna ulica - za dječaka, za ljubavnika, za manijaka, za pijanicu, za lupeža, za bludnika, za ubojicu, za astronoma, za glazbenika, za pjesnika, za krojača, za obučara, za političara. Ta je ulica bila upravo takva kakva je, i u njoj su mahom bili baš sve takvi predstavnici ljudskog roda, a svaki je, iako svijet za sebe, skladno ili neskladno živio s ostalima, ali zajedno s njima, u čvrstom savezu, kao klijalište isprepletenih ljudskih bakterija koje se ne mogu raspršiti ako se i sama ulica ne raspadne.

Bar mi se tako činilo. I tako je potrajalo sve dok nije otvoren Viljemsburški most, poslije čega su navalili ovamo Židovi iz Ulice Delancey u New Yorku. To je izazvalo raspad našeg malog svijeta i uličice po imenu Fillmore Place koja je, baš kao i njen poziv, bila vrijedna, dostojanstvena, svijetla i puna iznenađenja. Kao što rekoh, nahrlili su Židovi i kao moljci su počeli nagrizati tkivo našeg života, sve dok nije ništa ostalo osim moljčaste stvarnosti koju su donosili sa sobom gdje god došli. Uskoro je ulica počela zaudarati, uskoro su pravi ljudi umakli, uskoro su kuće počele propadati, i to tako da su, jednako kao i žbuka, počele otpadati i stepenice. Ubrzo je postala nalik na neisprana usta u kojima više nema nijednog prednjeg zuba i gdje se jedino ovdje-ondje naziru pougljene krnje, dok su usnice već trule, a nepce nestalo. Uskoro je u kanalima bilo smeća do koljena, izlazi za nuždu puni čađave posteljine, žohara i zgrušane krvi. Uskoro su se židovski znakovi pojavili na izlozima i posvuda je bilo peradi, lososa, marinade i ogromnih kruhova. Uskoro su se pred svakom kućom, na stepenicama, po malim dvorištima i pred trgovinama pojavila dječja kolica. A ta je promjena donijela još jednu: nestalo je i engleskog jezika; posvuda se čuo samo jediš, samo taj šištavi, prigušeni, piskutavi jezik u kome i bog i truli krumpir jednako zvuče i isto znače.
Mi smo se odselili među prvima, neposredno iza najezde. Dva-tri puta godišnje bih navratio u stari kraj, o rođendanu, Božiću ili Danu zahvalnosti. Svaki put bih primijetio da je nestalo nešto što sam volio i do čega mi je bilo stalo. Bijaše to kao ružan san. Bivalo je sve gore i gore. Kuća u kojoj su mi rođaci još stanovali bila je nalik na tvrđavu što se raspada; sabili su se u jedno krilo tvrđave i vodili kukavan, pustinjački život postajući i sami plašljiva, hajkana, ponižena stvorenja. Čak su počeli otkrivati razlike među židovima iz susjedstva smatrajući da su poneki sasvim čovječni, čestiti, uredni, blagonakloni, milosrdni i tako dalje, i tako dalje. Srce mi je pucalo kad bih to gledao. Došlo bi mi da uzmem mitraljez i pokosim cijelu četvrt, i Židove, i arijevce.
image host
Baš nekako u vrijeme najezde, vlast je odlučila promijeniti naziv Sjeverne druge ulice u Aveniju Metropolitan. Ta cesta, koja je za arijevce oduvijek bila put na groblje, postala je sad ono što se naziva prometnom arterijom koja spaja dva geta. Na njujorškoj strani se obala brzo izmijenila jer su nikli brojni neboderi. S naše, bruklinske strane nicali su magazini a pristupi mnogobrojnim novim mostovima pretvarali su se u tržnice, javne nužnike, kladionice, papirnice, slastičarnice, restorane, prodavaonice odjeće, zalagaonice itd. U jednu riječ, sve je postalo metropolsko, u najgorem značenju te riječi.

Dok smo još živjeli u onoj četvrti, nikad nismo spominjali Aveniju Metropolitan: ona je za nas ostala Sjeverna druga ulica iako joj je ime bilo službeno promijenjeno. Možda sam istom poslije devet-deset godina, stojeći jednog zimskog dana na uglu te iste ulice, nasuprot rijeke, i promatrajući prvi put visoki toranj Metropolitanskog osiguravajućeg zavoda, napokon shvatio da Sjeverna druga ulica više ne postoji. Pomakle su se nestvarne granice mog svijeta. Sad bih se mogao baciti daleko preko groblja, daleko iza grada i države New York, bome daleko i iza Sjedinjenih država. U Point Lomi, u Kaliforniji, zagledao sam se u široki Pacifik i ondje sam osjetio nešto što me je prisililo da okrenem glavu u suprotnom pravcu. Vratio sam se u svoj stari kraj sa starim drugom Stanleyjem, koji je upravo bio izišao iz vojske, i šutke i zamišljeno smo koračali ulicama. Evropejac gotovo uopće ne može shvatiti kakav je to osjećaj. Čak kad u Evropi moderniziraju grad, ipak ostanu tragovi staroga. U Americi svaki trag, ako i ostane, brzo zatru i izbrišu u pamćenju, zgaze, smrve i unište novotarijama. A novotarije svakodnevno poput moljca nagrizaju tkivo života, sve dok ne ostane samo velika rupa. Stanley i ja smo prolazili kroz tu strahotnu rupu. Čak ni rat ne izaziva ovakva pustošenja i štete. U ratu se grad može pretvoriti u prah i pepeo i izgubiti sve svoje stanovnike, ali ono što iznikne na ruševinama, bit će opet nalik na staro. U smrti se oplođuje zemlja koliko i duh. A u Americi je pustošenje temeljito i uništava sve. Nema ni govora o preporodu, samo se pojavljuje kržljavo raslinje, taloži se novo tkivo u kojem je svaki sloj ružniji od bivšega.

Koračali smo u toj ogromnoj rupi, kako rekoh, a bila je zimska noć, vedra, studena i sjajna, i kad smo s juga prešli granicu, pozdravili smo sve stare ostatke ili mjesta na kojima su nekoć stajali pojedini predmeti ili kojima smo sami jednim svojim dijelom pripadali. A kad smo se približili Sjevernoj drugoj ulici, negdje između Sjeverne druge ulice i Fillmore Placea - na potezu od svega nekoliko metara koji ipak znače veliko i bogato područje zemaljske kugle - zastadoh pred kućerkom gospođe O'Melio i pogledah kuću u kojoj sam odista znao šta znači živjeti svoj život. Sve se sad skupilo u maljucne razmjere, pa čak i onaj svijet iza granice, svijet koji mi se činio tako tajanstven, toliko strahotno golem i čvrsto omeđen. Stojeći tako kao u bunilu, sjetih se odjednom sna koji bi mi se često prisnio i koji još i danas ponekad sanjam i za koji se nadam da ću ga sanjati sve do groba. To je san o prelasku preko granice. Kao i u svakom snu, i u njemu je najvažnija bila opipljivost stvarnosti, činjenica da čovjek doživljava stvarnost a ne da sanja. Kad pređem graničnu među, posve sam nepoznat i osamljen. I jezik je ondje čak drugačiji. Zapravo me neprestano smatraju za stranca, tuđinca. Imam neograničeno mnogo vremena i posve sam zadovoljan što ga provodim u skitnji po ulicama. Postoji samo jedna ulica, moram priznati - produžetak ulice u kojoj sam stanovao. Napokon stižem do željez nog mosta iznad manevarskog kolodvora. Uvijek je već mrak kad stignem do mosta iako nije daleko od graničnog prijelaza. Odozgo promatram splet tračnica, istovarišta, tendere, skladišta i dok tako piljim u to klupko stvari, koje se čudno kreću, dolazi do preobražaja, baš kao u snu. Uslijed tog preobražaja i izobličenja postaje mi jasno da je to stari san koji sam već toliko puta usnio. Spopada me paničan strah da ću se probuditi i posve sam siguran da ću se uskoro probuditi, baš u trenutku kad budem htio, nasred velikog otvorenog prostora, ući u kuću u kojoj se skriva nešto što je za mene od izuzetne važnosti. Baš kad se primaknem toj kući, dio mosta na kojem stojim počinje se na krajevima rasplinjavati, topiti, nestajati. Prostor me omata kao sag i guta me, i u njemu, naravno, nestaje i kuća u koju nikad nisam uspio ući.“

Henry Miller, JARČEVA OBRATNICA


Snagom Erosa

matebalota.blog.hr

Male dojke
Veličine zrelog nara
Kao orah čvrste
Oblikovao sam
Da ih ljubi
Onaj koji te voli.
Na vrh njima stavih
Zrele jagode
Iz kojih sok curi
Jeziku užitak
Dok ih liže dragi.
Nisam obećao
Nisam prazne priče pričao
Stvarao sam
Tvoj trbuščić
I malu nakapnicu
Iz koje pije žedni.
I dok ti govoriš
Usnama crvenim
Za ugrize napravljenim
Ja sam vajao
Tvoja bedra meka
Rukama podašnim
Nasladama poželjnim
Baršunastija od baršuna.
Njima se ovijaš
Oko njegova golog tijela
Kao velika udavka
Ne puštaš
Sve jače stišćeš
Dok on u stiske ne umre.
Galaksija se raspada,
Dimenzije nestaju
U eksploziji crne rupe
Koja nastaje
I guta sve što privlači
Silom koju nitko ne razumije.
Sve što proguta
Zauvijek nestaje.
Ljubavnik je umro
A ti ženo čvrstih grudi
Podatnog trbuščića
Baršunastih bedara
I dugih nogu
Još si jača
Snagom Erosa napojena.
Tko ti može stati na kraj?
Nisam uprazno brbljao.
Stvorih te predivnu
Ljepšu od tvojih želja.
Sve si prevarila pa i mene.
Sad odspavaj malo
Na ukrašenom jastuku
I krevetu požude
Do slijedećeg mladića
Željnog tebe i tvojih krasota.

22

čet

02/24

Dva velika

donabellina.blog.hr



ARSENU

Bio si Jakov. Bio si Toma. Pavao.
Krao si drugima, drugi od tebe više.
Na kraju priče - svog si sebe razdavao.
Ništa ne izmišljam. Crno na bijelom piše.
Bio si samotnjak. Kontrapripadnik horde.
Nisi htio, no i od drugih si zajmio.
I dug im ne vraćaš… I rušiš sve rekorde.
Za tebe vrijedi: tko je jamio, jamio.
S otmjenim odmakom podnosio si fetvu,
Prokleto spreman na atakiranje s boka.
Znao si svoju visoko dignuti letvu,
Al' su i na tebe - gledali sa visoka.
Da nisi malo pretjero (no dobro sjeda!),
Ti, "prvorazredni građanin drugog reda"?"?

S.A.E


Ova Arsenova po mojem izboru : sva sela dalje od mora su nabrojena, sve djevojke željne mora i grada spomenute ...ovim tangom !

glagoljanje

mcmlx.blog.hr


»Nagi su svi narodi bez knjiga« (KonstantinFilozof)

Povijest Hrvata neopisiva je i nespoznatljiva bez glagoljaštva, hrvatskoga odvjetka ćirilometodske tradicije
Glagoljaštvo obuhvaća pismenost na hrvatskom tipu glagoljice i na hrvatskom tipu ćirilice (glagoljica je autorsko pismo, a ćirilica se razvila iz grčkoga alfabeta)
Prvi dokumentirani spomen glagoljaštva vezan je za splitski crkveni sabor 925. godine, a njegovo povlačenje iz povijesti za Drugi vatikanski koncil u 20. stoljeću
Zlatno doba hrvatskoga glagoljaštva, u kojem nastaju najreprezentativnije rukopisne knjige i koje se završava pojavom tiska, obuhvaća 14. i 15. stoljeće
Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva slavi se 22. veljače jer je toga dana 1483. godine izdana prva hrvatska tiskana knjiga, glagoljski »Misal po zakonu rimskoga dvora« (Prvotisak), od kojega je danas sačuvano 14 primjeraka.
Rasprava o tome gdje je Prvotisak mogao biti tiskan uključuje Rim, Veneciju, Izolu, Kosinj, Senj i Modruš, a na pitanje tko je to mogao biti, progovaraju jezične osobitosti misala koje upućuje na Istrane.
(#Staroslavenski institut)

»Glagoljica ili hrvatska abeceda«
Johann Friedrich Fritz, 1743.
@Petar216
Bilder hochladen

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum