Kreativni odjel
cool
Uključi prikazivanje slika18
petak
svibanj
2012
Draga ljubavnica
malavrana
Sjedim na terasi, na divnom današnjem suncu, pijuckam pivu, slušam mjuzu. Baš kako volim...opuštam se...gledam svoja dva haskija kako se igraju. Nikad nisu bile opuštenije. Predivne su.
Razmišljam o sebi, o svojim postupcima, o rizicima. Zašto volim raditi stvari na rubu? Uvijek na rubu..
Kao novinarka izlažem se prevelikom stresu, zdravstvenom riziku, još jednom burn out-u. Žudim za tetoviranjem, uživam i u procesu, bolnom, ali iscjeljujućem, pijem, tulumarim, gutam muškarce kao da su igračke. Nisam baš bila takva prije. Ili jesam, pa je ovo samo nadogradnja. Nakon devet godina veze i zajedničkog života, od čega zadnjih nekoliko godina nisam bila sretna, razumljivo je da sam luda. Ali nije samo to. To i je jedan od razloga prekida, osim što je tip bio kreten. Ne mogu se smiriti, kao da ne mogu "sazrijeti" i "odrasti" na način na koji to rade drugi. Mogu se truditi, puno raditi, biti civilizirana, i gotovo se praviti da sam odrasla. Ali nešto u meni, taj neki nemir, uvijek je prisutan i ometa me u "odraslom" životu...
Nemir, i jedan mali dio mene koji uvijek želi pobjeći, ma koliko sretna bila, koji želi otići bilo gdje osim tamo gdje stvarno jesam. "On the road again...".
Samo da mi je sjesti u auto ili u avion, i nestati odavde. Tjeskoba, od koje bježim, i kojoj se stalno vraćam, moja najdraža ljubavnica. Bol, koje nema, pa se vrati, kao nezdrava ljubavna veza. Želja za uvijek nečim novim...
Nikako da nađem tu svoju nišu, u kojoj ću funkcionirati poput "odrasle" osobe. Je li grijeh stalno se tražiti, stalno se nadograđivati, a nikad nije dovoljno? Ne znam. Neki kažu, super, to je genijalan i kreativan način funkcioniranja, neki kažu, bože, nikad nećeš odrasti. Ja iskreno ne znam što je istina, samo znam da je nemir moja niša.
18
petak
svibanj
2012
Book Worm
pinkeye
Ja sam vlasnik spomenara,
molim da mi se po njemu ne šara.
Lijepo piši, gumicom ne briši,
ali dobro znaj, listove mi ne kidaj!
Listovi su svi na broju
prepoznat ću ruku tvoju!
Broš, naušnice, prsten i pločica.
18
petak
svibanj
2012
Moja kritika romana 'Krvavi meridijan' Cormaca McCarthyja u 'Vijencu'
knjigoljub
Na kioscima je
novi broj 'Vijenca'
(samo 10,00 kn )
a u njemu,
između ostaloga,
i
moja kritika
romana
'Krvavi meridijan'
Cormaca McCarthyja
Novi Vijenac još donosi:
- razgovor s književnom povjesničarkom Helenom Peričić
- razgovor s teatrologom i novim akademikom Borisom Senkerom
- tekst Jasena Boke o pobuni hrvartskih dramskih pisaca protiv obrazloženja žirija za dodjelu nagrade Marin Držić
- kolumnu jezikoslovke Nives Opačić
- tekst Ljerke Car Matutinović o knjizi Željke Cvitanović 'Životna feniksoljublja'
- tekst Pavla Pavličića iz ciklusa 'More i voda' : Beč i Londra
- tekst Strahimira Primorca o knjizi 'Bog neće pomoći' Marka Pogačara
- tekst Ane Kapraljević o knjizi Branimira Donata 'Prakseologija hrvatske književnosti'
- tekst Darije Žilić o knjizi 'Svemir u prahu' Romane Brolih
- tekst Davora Šalata o knjizi 'Krijumčari' Aleša Debeljaka
- kratka priča Zorana Malkoča 'Ubio si babu'
te još pregršt tekstova o teatru, filmu, likovnoj umjetnosti, plesu, arhitekturi, glazbi...
17
četvrtak
svibanj
2012
...dijablog
mcmlx
Hladno, promrzlo i tiho jutro zateklo nas je budnima, kao i prije 15 godina.
I kao prije 25 godina, Starac vještim pokretom u sjenci naših silueta zabljesnu plamičkom, paleći cigaretu.
Šutimo.
Nitko da kaže ni riječ.
Čekamo.
Starac započe riječima čija mekoća stvaraše osjećaj udobnosti, utjehe i nade.
"Glas naših najstarijih starih, naših najstarijih mudraca kaže da prvi bogovi koji su stvorili svijet, učiniše to naizgled bez ikakva reda.
Kao da nisu učinili ništa više doli razbacivanja pojedinih djelića.
A tako stvoren svijet, ustvari nije bio jedan, nego više njih, sve drugačiji od drugačijeg.
Ili, kako bi vi to rekli, bijaše mnogo geografija.
I naši mudraci govorahu, dakle, kako se susretoše vremena, Prošlost, Sadašnjost i Budućnost, kako bi se žalili bogovima.
"To ne može tako ići dalje. Mi ne možemo u ovom neredu svjetova koji postoje raditi svoj posao. Trebalo bi biti samo jedno vrijeme, tako da možemo hodati ukorak. "
Govorahu vremena.
Bogovi su saslušali, što su Prošlost, Sadašnjost i Budućnost imali za reći i rekoše: "Dobro, vidjet ćemo."
Prvi bogovi koji stvoriše svjetove, se povukoše i nitko ne zna što su razgovarali, ali to je dugo potrajalo.
I onda ih prvi bogovi pozvaše i rekoše im: ". Mi smo razmislili o vašim riječima i želimo vam reći da vaša ideja nije dobra" .
Vremena počeše gunđati, i prigovarati kako su preveslani samo zbog toga što i oni nisu bogovi.
Bogovi su im rekli da bi trebali sačekati, jer to nije sve što im imaju za reći.
"Pa dobro, da vidimo", rekoše vremena iščekujući.
Tada im pojasniše prvi bogovi da će doći vrijeme u kojem će vladar zavladati svijetom i želeći porobiti cijeli svijet želeći ga ubiti i uništiti.
Da će snaga vladara biti velika i strašna, i da ne postoji sila u svijetu koja bi joj bila ravna.
Da će jedini način otpora i borbe protiv vladara biti u raznolikosti i brojnosti, kako ovladavanjem pojedincem ne bi ovladao svima.
Bogovi bijahu svjesni i činjenice kako će i raznolikost vremena i kalendara koju su podarili uzrokovati mnogo problema i ljutnji onih koji putuju, ali nisu imali drugog rješenja, i tako odlučiše.
I rekoše prvi bogovi Vremenima: biti će u svakom od ovih svjetova, onih koji grade svjetove a da će znati čitati kalendare i zemljovide.
I doći će jednom vrijeme u kojem će prošlost, sadašnjost i budućnost biti – jedno, vrijeme u kojem će svi ovi svjetovi poraziti Vladara.
Tako govorahu prvi bogovi.
I Vremena zažamore jer su znali odgovor, i pitahu da li će, ako vladar bude poražen, cijeli svijet biti onda spojen u jedan Svijet?
A prvi bogovi govorahu da svi muškarci i žene toga doba imaju to utvrditi jer će uvidjeti - da li ih različitosti čini jakim ili slabim da bi se oduprli Vladaru, koji će opet doći i ponovno ih osvojiti. "
Starac ustade i ode.
Još uvijek je hladno, ali malo svjetla je ostalo, skoro tek toliko da sjenke ne ostanu same.
I gotovo!
Reče Zapata, El suen'o de un he'roe...
***
Said the little boy, ‘Sometimes I drop my spoon.’
Said the little old man, ‘I do that too.’
The little boy whispered, ‘I wet my pants.’
‘I do that too,’ laughed the little old man.
Said the little boy, ‘I often cry.’
The old man nodded, ‘So do I.’
‘But worse of all,’ said the boy, ‘it seems
Grown-ups don’t pay attention to me.’
And he felt the warmth of a wrinkled old hand.
‘I know what you mean,’ said the old man.
Shel Silverstein, The Little Boy and the Old Man
17
četvrtak
svibanj
2012
Voda
veno
- I nije uopće pitanje je li čaša polu puna ili poluprazna! To me ne zanima! Zanima me što je to u čaši? Voda ili što već? Ako je voda zašto je voda?! E to je pravo pitanje! Čaša je, pretpostavimo, dopola puna jer je netko ispio polovicu sadržaja te čaše. Čitav niz mogućnosti se sad postavlja preda nas. A tko pije vodu?
U tom trenu prebaci lopticu na drugu stranu šanka gdje ga je sa podsmijehom pratio ober koji je upravo završavao večerašnji obračun. Četvrtkom srećom po njega umornog nema mnogo brojeva i zareza za zbrajat.
- Samo budale piju vodu! – pokuša bit duhovit premda suviše mlad i nesiguran u svoju šalu
- E, moj prijatelju! Ne znaš ti još ništa o životu! Svak onaj što je pravo žedan će se napiti vode. I bogat i siromah.
Zagrabi rukom kutijicu sa šanka i stade se okretati prema svom kaputu što je bio prebačen preko naslona barskog stolca. Kako se oblačio tako je kutijicu stavio u džep. Nježno, oprezno kao i svako večer prije toga.
- Je l' to i dalje nosiš prsten sa sobom?
- Nego šta?!
- Pa do kada ćeš ga tako nosati sa sobom?!
- Dok ne nađem prst kojem pripada! – osmjehne se boemski onako bradat i samo se uputi ka izlazu te još samo dobaci - Dok ne nađem onu što će pristati…
17
četvrtak
svibanj
2012
Baksuz
sanjarenja56
Oko dvadeset godina Anica je moj pacijent. Sada ima 84. Kad je došla do mene, imala je već iza sebe operirana i zračena dva teška raka sa posljedicama, ali sačuvanom glavom. Posljedice sam joj godinama krpala. U međuvremenu u rajska naselja odoše svi koji su je liječili, osim mene (zasad). Agresivna u nastupu, svime nezadovoljna, vrlo zahtjevna, uspjela je da se zamjeri s većinom ljudi, pa je ostala vuk samotnjak. Stalno je žurila na neka suđenja, svaki čas bi nekoga tužila. Čak ni kćer, liječnik, više nije htjela da joj ponešto uradi u njezinoj ustanovi, jer je uspjela sa svima da je posvađa. Nisam to ni željela znati, ali uvijek se žalila da ne razumije zašto se kćerka okreće od nje. Jednostavno, ona je uvijek vidjela samo sebe, a druge ljude i njihove potrebe uopće nije primjećivala. Ako bi tražila da bude primljena, išla je preko drugih pacijenata kao da su zrak, najradije bi kroz njih. Kao čovjek teška mi je bila kao crna zemlja, ali nije uslišala moju želju da prijeđe kod drugog liječnika.
Na moj odjel smjestila sam supruga u završnoj fazi maligniteta. Kasnio je s liječenjem i nije se više moglo nešto naročito uraditi. Na kraju svoje smjene krenula sam da ga obiđem, kad je Anica uletjela kao hitna. Njeno je uvijek bilo hitno ... Napravila sam joj ono što je tražila, a ona je odmah zahtijevala još, pa još dok joj nisam rekla: "Dosta je, moram kod muža koji umire." Pogledala me s izrazom nevjerovanja, kao da sam smislila loš izgovor.
Nakon mjesec dana suprug je tonuo i tog dana je počeo krvariti na dijalizi. Teško stanje, pitanje sati. Obavijestili su me i ja sam požurila da završim preglede da bih pomogla i njemu. Utom je uletjela Anica, opet "hitno". Nije bilo nevažno, neka infekcija, ali moglo je čekati. No nju ne možete odbiti. Završila sam traženo i napisala što treba uraditi, pa ustala da krenem kod supruga. "A da mi izmjerite tlak?" zahtijevala je.
"Žurim da izmjerim tlak mome mužu koji umire!"
"Zar je on još živ? Pa to ste mi rekli i prošlog puta! "
Mog supruga nema četiri godine. Jučer smo razgovarali o teškim ljudima i sinu sam ispričala ovo. Sin me, sa suzom u oku, pitao da li sam je izbacila. Nisam, jer ni to ne vrijedi s takvim ljudima. Onda je zatražio da napišem priču. Napisala sam.
16
srijeda
svibanj
2012
Nevidljivi rat
moodindigo
U ratu uzaludnom
pokrivam procvalim visokim travama
pogaženim crvenim makovima
uvenulim ružama divljim
krhkim velom bazge mirisne ,
skrivam sama od sebe
mrvu slatke opsjene
nevidljiv trag tebe u meni
na puteljku okorovljenom
rijetkima znanom
u danima pomračenog Sunca
i noćima bez Mjeseca
U ratu uzaludnom protiv sebe
suočavam hladnu stvarnost
s nadom bez povoda i temelja
Iako znam nevoljenja istinu
ti pobjeđuješ tamu ,
kroz pukotine sjaš nevidljive ,
i ne znaš , da ni kriv ni dužan ,
na duši imaš me
16
srijeda
svibanj
2012
60.000 eura
jutarnjepero
- I koliko si izgubio?
- 60.000 eura.
Listam interesantne blogove.
On pokušava napadati. Možda pronaći krivca.
Nešto mi želi reči.
- Čuj, ja neću sada, nakon 5 godina plakati s tobom nad tim novcem.
Naučeno se štitim i dodajem.
- Imaš sreće. Znam žene koje su se razvele.
Pet godina je trebalo za izricanje.
16
srijeda
svibanj
2012
Mali komadić utjehe
malavrana
Čovjek još uvijek pati za svojom bivšom. I unatoč činjenici da je svjestan da me lako može dobiti u krevet, i da bi se mogao igrati, priznaje da još pati za bivšom. I to prije seksa. Kažem da ipak želim spavati s njim, i pitam njega želi li on isto. "Gle, ja sam muškarac", odgovara on.
I unatoč prvom dojmu grubog i predominantnog alfa muškarca, na kraju ispada nevjerojatno iskren. I unatoč tom prvom dojmu, ispada iznenađujuće mazan, nježan i obziran. Onaj koji ljubi u čelo nakon seksa, i ne zaspe, i ne počne odmah gledati telku, nego posveti pažnju, pita jesam li dobro, jesam li svršila, je li bio dovoljno nježan.
Lekcija i više nego naučena. Ljudima treba dati priliku. Da pokažu svoje pravo lice. Nekad na gore, ali nekad i na bolje... Oboje prihvatljivo!
"A gle, ja sam žena", odgovorila sam mu.
Ispada da samo muškarci žele samo seks. To je totalna glupost, naše društvo je toliko u kurcu, i toliko zadrto, da se žene odgaja da ne mogu željeti - jednostavno samo seks. Kao da je to neka zla, i krajnje izopačena, privilegija muškaraca.
I ja sam u situaciji da se teško zaljubljujem; imam svoje crusheve, naravno, ali sa 32 nisam baš više klinka koja ne zna što hoće. Pa smo se dogovorili da ćemo se ipak samo, i jednostavno, poseksati.
Ma na kraju, i ja imam svoju kompliciranu situaciju, i tko je nema, ali to ne znači da se želim zatvoriti u svoja četiri zida, i pod krovom koji prokišnjava. Imam potrebu za muškim društvom, razlozi su naravno akademske prirode - možda trebam rebound, možda samo ego trip, možda tražim novu ljubav, ma tko će ga znati nakon devet godina ozbiljne veze. Ali znam da nema razloga da se zatvaram u sebe, jer je to, kao, prikladno, nakon prekida. I, možda, samo možda, što je opet akademsko pitanje, se pretvaram u ženskog playera. U našem društvu bi se reklo - s obzirom da sam žena - u drolju. Ali ja odbijam takav termin, ne što bi bio uvredljiv, nego je neistinit. Nije da 'player' ima puno pozitivnije konotacije, ali ipak puno više od žene-drolje. Muški player je, kao, kull, on je macho, zna što hoće, a to će i dobiti. On je šarmantan, i zna zavoditi na neki nevjerojatno misteriozan način, poznat samo njemu. A žena koja radi isto, e ona to radi jer je očajna, jer traži potvrdu u muškoj pažnji, jer je nestabilna i ne zna što hoće. Ma jebem ti ja to. To su gluposti. I jednog i drugog ima na obje strane.
Moj emocionalno nedostupni ljubavnik je to vjerojatno manje od mene. I ja sam možda više njega htjela samo potrošiti nego on mene. On je ispao veći đentlmen nego ja dama. I to je u redu.
Na kraju smo se mazili kao da smo najprisniji na svijetu, i to je u tom trenutku bilo savršeno iskreno. I ja sam htjela otići doma, a on je htio zaspati u zagrljaju... Otišla sam kući.
15
utorak
svibanj
2012
Grijeh šutnje
modestiblejz
Bolje mučat i sebe poštedit problema, bolje mučat i sačuvat glavu – izgovorila je to sijeda žena kao sam po sebi razumljivi i jedini mogući zaključak teških tema koje su iskrsle u tom bremenitom popodnevnom razgovoru. Izgovorila je to dvaput, gotovo kao poštapalicu, kao neupitan plod one izreke usađene u svakog od nas još od ranih nogu da je šutnja zlato. Njena se sugovornica još jednom uhvatila razmišljati koliko se neizmjerno zlo može sakrivati pod nepropitanim narodnim mudrostima, kakve već takve “zdravo za gotovo” uzete mudrosti znaju biti.
“Nisam dovoljno naivan da pomišljam kako će ova knjiga promijeniti tijek povijesti i prodrmati savjest čovječanstva. Knjiga nema više moć kakvu je nekada imala.”
Desilo se da je prije toga, u vrlo kratkom periodu, jedan za drugim, uronila u svjetove dvojice autora, koje je obojicu, ma koliko njihovo pismo govorilo o različitim kulturama, mučilo jedno te isto veliko pitanje, barem za one koji u Njega vjeruju. Pitanje je to, njima neshvatljive, Božje šutnje. Šutnje na zlo i ljudsku patnju prouzročenu tim zlom.
Jedan je tome svjedočio… – Onoga strašnog dana, među strašnim danima, kad je dijete pribivalo vješanju (da!) drugog djeteta koje je imalo lice nesretnog anđela, čulo je nekoga iza sebe kako jeca: “Gdje je Bog? Gdje je? Ta gdje je Bog? A jedan mu je glas u meni odgovorio: Gdje je? Evo ga – obješen je ovdje, na ovim vješalima!”
A drugi je, poslije svih ljudskom razumu neobjašnjivih patnji… – A usprkos tim strašnim i nemilosrdnim patnjama prinošenim kao žrtva njemu, Bog je i dalje šutio… ali znam što ćete reći: Njihova smrt nije bila besmislena. Ona je ugaoni kamen… sada uživaju vječnu sreću; …Pa ipak, pitam se zašto je moje srce i dalje ispunjeno tugom? ...Što zapravo želim reći? Ni sam potpuno ne razumijem. Samo to da danas… ne mogu podnijeti taj jednolični zvuk mračnog mora koje izjeda obalu. Iza mračne tišine mora, šutnja Božja… taj osjećaj da Bog, dok ljudi uzdižu svoj glas u patnji, ostaje prekriženih ruku, šutljiv –
ipak na koncu u sebi rezonirao – Ali …nije šutio. Čak i da jest, moj život govorio bi o njemu sve do dana današnjega.
I u tome je sadržan ključ spoznaje. Vjerovali u njegovo postojanje ili ne, sve se svodi na to da On šuti kada šuti čovjek. Kad govori čovjek tada govori i On. Ako je čovjek zakazao govoriti onda kada je trebalo, tražiti razlog za Negovu šutnju u prisustvu zla možemo samo u svojoj šutnji u prisustvu zla. A to na ljudska pleća, ukoliko želi biti i živjeti kao čovjek, stavlja veliki teret civilizacijske odgovornosti, čak i više od odgovornosti - humanističke, sveljudske i nadljudske obveze da se na zlo ne šuti. Jer šutnjom, onda kada se šutjeti ne smije, na cjedilu ostavljamo i čovjeka i Boga (ako u njega vjerujemo/te).
Oni koji su šutjeli jučer šutjet će i sutra
Uvijek postoje oni koji – “…govore svijetu da je cijela ta pripovijest …pobijenih samo legenda, a svijet će, u svojoj bezazlenosti, povjerovati – ako ne danas, onda sutra ili prekosutra… Oni koji su šutjeli jučer šutjet će i sutra.”
No zašto su šutjeli i zašto šute? Jer je po njima bolje mučat i sebe poštedit problema, jer je po njima šutnja zlato. Ne shvaćajući i ne prepoznajući, začahureni tako u svome strahu, da svojom šutnjom u prisustvu svakodnevnog zla, tom zlu daju prešutno odobrenje, poticaj za njegovo daljnje kancerogeno bujanje. Da će tom šutnjom i okretanjem glave možda kratkoročno i sebično poštediti sebe sada, ali na štetu – drugog i nevinog, a sutra jednako tako i na štetu sebe. I osobno to ne bih nazvala bezazlenošću, nazvala bih to zloćudnim autizmom.
Ukazivati na tu ljudsku šutnju i autizam, znači nositi glavu u torbi. Jer se ljudska vrsta ne voli suočavati sa svojim propustima. Ljudi se ne žele vidjeti u svoj svojoj ogavnosti i okrvavljenosti ispod kože. Oni ne vole da im netko prstom ukazuje na ono najgore u njima što su potisnuli i skrili sami od sebe. Reagirajući u obrani, oni to prepoznavanje i definiranje, u svome potpunom nerazumijevanju, iskrivljeno doživljavaju prijetnjom, moraliziranjem, prijeteće uzdignutim prstom...
Bilo je ljeto, nesnosno vruće, znoj se svima cijedio niz leđa i obraze, pred šalterom se nezadovoljno komešao dugačak red umornih, nervoznih i razdražljivih ljudi. Sve je to za sve prisutne išlo presporo, presporo, taman onoliko presporo da svima kida živce, da ih sve učini bešćutnima i krvoločnima. Smežurana staričica, starinska vešta žene sa sela, marama na glavi, ne baš previše čista, neugodan zadah znoja, drhtave ruke, a u njima račun i zgužvane novčanice: “Sinko, iman nešto ođe, donila san platit, ma ne znan slova, ti mi upiši sinko.” S gađenjem odmičući nos od stakla koje ih je dijelilo, službenica kojoj se obratila, pronašavši u starici razlog sveopćeg nezadovoljstva, spremno i kao iz topa iskoristi svoju priliku za odušak: “Šta je vama, kao da ja nemam pametnijeg posla?! Di bi ja bila kad bih svima upisivala?! Šta ste uopće došli, šta ste vi mislili?! Šta niste nekome dali da vam ispunjava papire nego ste mene našli gnjavit i zadržavat red?!” Ruke na to molećivo zadrhtaju još i više: “Sinko bi ja, ali neman koga. Aj mi ti upiši.” Zvuk gnušanja odsječe joj kao da tjera dosadnu muhu: “Ajde bogati stara di si mene našla, ajde doma, smetaš! Sljedeći!” Red umornih, nervoznih i razdražljivih ljudi u potpunoj tišini gleda u lijevo, u desno, u pod, plafon, pogledi upereni negdje drugdje, svugdje samo ne u poniženu i nijemu staričicu, mlađa žena baš sada nešto traži u torbi, muškarac baš sada šalje poruku na mobitel, nekima je možda i neugodno ali šute, starija žena baš sada proučava umjetnu paprat u kutu, to se njih ne tiče, ionako čekaju predugo, nesnosno je vruće, baba smrdi, zadržava red, pa šta ako se na nju otresa, neka joj je i rekla, ta gdje bi svi bili kad bi tako svi dolazili, njima se žuri, njih nije briga, neka ide doma već jednom, biti će svima bolje ako baba konačno ode doma, ona je kriva ona je za sve kriva.
Nadrkana kravo, tako doma i s materom pričaš, jeli!? – ustajali zrak najednom propara zvonak glas – A i vi svi ostali, vas nije rodila majka?! – gledajući ih sve u oči, iz reda istupi mladić sa irokezicom na glavi, srebrna karičica u nosu, crne marte, iskrzana maja, natpis Ramones, očito punker - Dođi bako, ja ću ti upisat - i uzevši staričicu za ruku išeta s njom na čisti zrak.
Tišina, muk, nakon prvog šoka evo i prvog glasa negdje iz kuta: “Drogaš!” Pridružuje mu se i drugi: “Drogaš nego šta! Ma jesi vidio ti tog majmuna! Nekulturni balavac!” Zatim i treći: “Kako ga nije sram! Narkomanska nekulturna stoka! Đankara prokleta! Sramota! On će nama mater spominjat!? On će nama! Pičkamumaterina! Divljak nadrogirani!” Uskoro svi bruje: “Sramota! Sramota! Zar je to način?! To nije način! Smeće narkomansko! Jesi mu vidija kosurinu?! Jesi mu vidija rećinu u nosu?! Jesi mu vidija rasparanu robetinu?! S kojeg je to brda sišlo?! Na kojim je to drogama?! Kakva je to mladost! Kakva su to dica?! Sve droga, alkohol, tablete! Nema odgoja! Nema kulture! Nema poštovanja prema starijima! To je kriminal! To je smeće! Na šta je ovo došlo?! Smak svita! Sve to treba zatuć! Sve to treba kolcem! Sve to treba na Goli otok!” Sve glasovi koji vrište, koji povlađuju sebi, koji si glade perje, koji službenici daju za pravo, koji jezicima međusobno peru svoj zajednički grijeh. Već su pod bujicom kletvi pokopali i zaboravili i staricu i njeno poniženje, a usput i svoju šutnju, sljepoću, gluhoću i bešćutnost, jer su sad našli novu metu za svoje bijesove, u tom mladiću koji im je rekao što ih ide. Jedino ona starija žena još uvijek proučava onu paprat u kutu, nekako skutrena u sebe, kao da je dobila udarac u trbuh, kao da bi ako je moguće i sama željela postati ta paprat, kao da bi ako je ikako moguće nestala, propala u zemlju, kao da bi ako je ikako moguće sada bila bilo gdje drugdje na svijetu samo ne tu, gdje nažalost jest, među pravednicima.
Da, još jednom velim, tako se dogodio holokaust. Zlo se naime događa kada dobri ljudi okrenu ili pognu glavu. Zlo je stupalo, a dobri ljudi nisu činili ništa, dobri su ljudi iz straha, interesa ili neznanja gledali u pod, baš tražili nešto u torbi, baš slali sms, proučavali paprat, šutjeli. Dobri su ljudi zakazali.
Slavko Goldstein nazvao je tu ljudsku neosviještenost koja je dovela do prešutnog istrebljivanja cijelih naroda “bolešću koja zamračuje spoznaju i blokira svijest”. Zbog te iste bolesti, ljudi u velikoj i zabrinjavajućoj većini pored zdravih očiju ne prepoznaju ili žmire na zloćudnost sitnih svakodnevnih postupaka koji kroz predrasude zazivaju veliko zlo. Oni naprosto nisu sposobni prokazati zlo. Ili sebično kratkovidno vide samo ono nebitno, ono što im trenutno remeti njihov komfor i sliku samih sebe, ali ne vide ono bitno što ugrožava druge. Iz interesa, straha ili neznanja (nezainteresiranosti) odabiru ne vidjeti kada netko sa minijaturnom pozicijom moći ponižava slabijega od sebe, kada se netko bahato gura preko reda, kada netko nekome psuje cigansku ili srpsku mater, kada netko slobodne žene naziva kurvama, njihovu djecu kopiladi, homoseksualce pederčinama etc., ne vide jer se to njih ne tiče.
Dobri ljudi zbog očuvanja svog komfora odabiru ne vidjeti zlo i time ga potvrđuju. Dobri ljudi time postaju njegovi (ne)svjesni dionici.
Novi problem nastaje kad ih se sa tim suoči. Kad ih se suoči s njihovim udjelom, ma koliko malen i naizgled beznačajan bio, u nekontroliranom bujanju zla.
Verbalni delikt
Brutalna je istina – da ljudi ne vole čuti brutalnu istinu. Istina je po njih neugodna. Sramna. Ona zadire i ruši njihove male začahurene svjetove u kojima se sve to njih ne tiče i u kojima oni sa tim nemaju nikakve veze. Ona ruši njihove svjetove u kojima nema njihova djelića odgovornosti. Nitko ne voli slušati o svojim obezama i propustima. Tada riječi bole.
Words like violence
Break the silence
Come crashing in
Into my little world
Painful to me
Pierce right through me
Can't you understand
Oh my little girl
Words are very unnecessary
They can only do harm.
Ako se već mora izreći, a po njima najbolje da se o njoj šuti, ljudi žele da im se gruba istina upakira u celofan, izrekne lijepim riječima, po mogućnosti servirana uz poljupce i ispriku, jer ih se eto nepotrebno uznemiruje grubim vijestima. Ali opet ni slučajno da zbori o onim njihovim djelićima odgovornosti.
Što se događa onima koji zlo vide i o njemu ne šute? Takvi su optuženi za verbalni delikt, takvi su zbog imenovanja zla sami optuženi za zlo, jer su zlo imenovali. Za prozvane je mladić s irokezicom nekulturni divljak i narkoman, jer ih je uhvatio u ne djelu, jer ih je uhvatio u trenutku kada su moralno i ljudski podbacili u svakom pogledu, jer ih je uhvatio u trenutku kada su imali priliku pokazati ljubav prema najmanjem od svih, prema bližnjemu svom - a nisu, on je za njih divljak jer ih je svojim postupkom istupanja iz reda posramio. A zato jer ih je svojim postupkom istupanja iz reda posramio, na njega su izrazito kivni. Za njih je isključivo on oličenje podmuklog zla, koje se onoga vrućeg dana uz njihovo prešutno odobrenje doista dogodilo. A njegov drugačiji izgled savršeno im je poslužio kao samorazumljiva potvrda njegove krivice, njegova otpadništva (kao što bi im za progon poslužilo i bilo što drugo).
Zašto to dobri ljudi čine? Zašto dislociraju zlo sa sebe na njega? Jer jedino na taj način pred sobom mogu opravdati svoju šutnju (kad se šutjeti nije smjelo), kroz mladićevu navodno neprimjerenu reakciju, dakle prebacivanjem krivnje sa sebe na njega. Alibiranjem svoga zla njegovim izgledom, rječnikom, manirima. To čini njihova podsvijest koja je, suočena sa svojim propustom, spremna učiniti sve, apsolutno sve, samo da se njihova zamračena i uspavana svijest ne suoči sa vlastitom krivicom - pa su spremni zavarati i sama sebe, odnosno vlastiti um. A kako? Pa okrivljavanjem onoga tko ih jasno vidi. Obezvređivanjem glasa koji nije šutio kao što su šutjeli oni. Opravdavanjem da šute svi, a da onaj tko ne šuti očito može imati i sigurno ima samo loše namjere (da "očito" s njim, a ne s njima, nešto nije u redu).
Nema sreće ni ljubavi
Jer svi se boje istine
I riječi nisu iskrene
Jer svi se boje istine
I smeće je pod tepihom
Jer svi se boje istine
A gladni smo i jadni smo
Jer svi se boje istine
Priznaj samom sebi
U trenutku istine
Da bole riječi iskrene
U trenutku istine
Postoji vrijeme za šutnju i vrijeme kada se šutjeti ne smije. Osobno ni jednu grubu riječ ne smatram ni izbliza toliko vulgarnom, kao što zloćudnom i vulgarnom i tragičnom smatram ljudsku neosviještenost i šutnju na zlo koje nam se događa pod nosom.
J'accuse! - vikao je Zola prije 114 godina. Optužujem za rasizam i antisemitizam, imenujem i optužujem za zlo sve one koji optužuju nevinog Dreyfusa, sve one koji su mu prišili zločine koje nije počinio, samo na osnovu njegova podrijetla! Upleteni naravno, a upleten je bio cijeli državni aparat, nisu htjeli čuti po njih vrlo neugodnu istinu, niti su htjeli da se za nju čuje, a Zolu koji ju je izgovorio trebalo je ušutkati. Po onoj - Drži jezik za zubima! No Zola je ipak izrekao istinu, koliko god da je brutalna bila, i bijegom u Englesku od tamnice spasio vlastitu glavu.
I zbog toga je doista opasno ne držati se većinske zavjere šutnje. Opasno je suočavati “dobre ljude” sa njihovim propustima i krivim postupcima. Jer je ljudska sljepoća i odbijanje samospoznaje izuzetno tvrdokorno, agresivno. Progledati bi značilo spoznati vlastitu odgovornost, a ona je većini neprobavljiva, jer bi značila priznanje vlastita grijeha šutnje. Još ako to činite nemilosrdno, ako o istini progovarate brutalno otvoreno, onda ste pogotovo nastradali. Istinom se zamjeriti “dobrim ljudima” znači staviti glavu na panj, dati im sjekiru ili omču u ruke.
Ljudi u svome izbjegavanju bilo kakve neugode izazvane neželjenom introspekcijom, zamjeraju onome tko im u lice baca brutalnu istinu. Pored zla koje im se događa pred očima i pred kojim zatvaraju oči, oni zahtijevaju rukavice, ljubaznost, lijepo postupanje, kulturu. Oni u svome samozavaravajućem snu nipošto ne žele da ih netko zgrabi za ramena, protrese i grubo probudi, već da ih ljubazno tješi, s njima suosjeća, priča bajke o njihovoj dobroti i pjeva im lijepe uspavanke, a po mogućnosti na zvučnike pušta i smirujuću klasiku. Sve drugo (drugačije) smatraju vulgarnim nedostatkom kulture. Sve drugo smatraju prijetnjom.
_Uglađenost zla vs. Ružnoća istine_
Svjedoci tvrde da je bio izuzetno uglađen, govorio je ljubazno i tiho, nikad nikome nije uputio ružnu riječ, uvijek besprijekorno obučen, pomno začešljan, koristio je pomade, visok, taman, zgodan, miljenik žena, nije skrivao zvoju zaljubljenost u umjetnost, dičio se svojim poznavanjem klasične glazbe, na poslu je često preko razglasa puštao Wagnera, pravi gospodin. Sve je na njemu odisalo, što bi rekli, gospoštinom, jer se pomno trudio da u javnosti njegova pojava prednjači kulturom. Upravo je takav, uglađen, savršen i kulturan stajao i na onom uzvišenom podiju u bijeloj doktorskoj kuti, razvrstavajući tankom dirigentskom palicom žene od muškaraca. Iza njega se u zrak visoko dizao dimnjak spalionice iz kojeg je kuljao gust dim. Njegov je posao bio biti Mengele.
Jednom davno kolegica je promišljala: „Ja sam od onih koje dugo šute dok dobro ne procijene situaciju. Sumnjam da bih i ja podigla glas, jer me moja urođena patološka pristojnost sprječava u tome. A to onda iskorištavaju oni koji su patološki nekulturni.“
Na što sam nadopunila: „Osobno smatram kako smo mi na tu pristojnost programirane od malih nogu, a donosi nam počesto više štete nego koristi u životu. Jer dok smo mi pristojne, dotle beskrupulozni gaze preko leševa i nas. Vjerujem da se takvima sve u životu vrati, ali tko će vratiti one leševe preko kojih su prešli...“
Zloćudnost i nekultura tog beskrupuloznog patološkog zla upravo je u tome da koristi našu usađenu patološku pristojnost i da podlo iskorištava onu usađenu misao kako je šutnja zlato koja mnoge čini invalidima u neophodnoj osudi zla. Zlo je najobjesnije baš onda kad na nju računa i kad dobija našu šutnju, pristojnost i neuzvraćanje. Osobno se stoga ne kolebam, kada to ocijenim nužnim, opaliti mu šakom u nos.
Uglađeni Doktor je slušao klasiku. Bio oličenje kulture. Zapravo je bio oličenje cijele smrtonosne ideologije, koja je silno držala do toga da je se smatra kulturnom, pokroviteljicom umjetnosti, neokaljanom, čistom. Pa je to opet nije priječilo da (ne)kulturno šalje ljude u plinske komore. Dapače. Činili su to uz zvukove valcera. Činio je to Doktor uz kurtoazno ćaskanje sa logorašicama osuđenima na smrt, koje nisu vjerovale da tako pristojan čovjek može činiti neopisive zločine, dok i same nisu postale nesretne žrtve njegovih monstruoznih eksperimenata. Do tada nikad viđeno, monstruozno zlo, cvalo je upravo pod jednako monstruznom krinkom/licem kulture, rada, reda i ljubaznosti. I kamo sreće da ga je netko na vrijeme opalio po nosu.
Ljudi žive u opasnoj zabludi kada djetinje-naivno zamišljaju zlo isključivo kao prljavo, glasno, ljuto, siromašno, nekulturno, vulgarno. Žive u potpunoj zabludi kad misle da nekoga, a i njih same, osobna pristojnost, poznavanje i držanje pravila bontona, pravila lijepog ponašanja, alibira od zla. Najveće zlo mami baš kao što se djecu mami slatkišima, širokim osmijehom, slatkorječivošću, ljepotom, divnim obećanjima. Ono se krije pod savršenom bijelom kutom i uglađenim riječima, minijaturnom pozicijom moći za kakvim šalterom, poslušničkim mentalitetom, pod krinkom građanske uglađenosti i kulture.
Stoga ni jednu grubu a istinitu riječ koja prokazuje zlo, ne smatram ni izbliza nekulturnom, kao što nekulturnom, zloćudnom i tragičnom smatram ljudsku neosviještenost, sljepoću i šutnju na zlo koje nam se događa pod nosom.
Sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj odvode nevine u plinske komore, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj mrcvare nevine u kazamatima, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj linčuju različite, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj na bilo koji način stradavaju nedužni, civilizacijska je dužnost svakog čovjeka da je bez krzmanja, gdje god da je prepozna, u kome god da je prepozna, svim sredstvima, i nogama i rukama, pokazuje i prokazuje kao krimen, nju, zloćudnu i suodgovornu - šutnju.
Činjenica da svi šute nikako ne može zamagliti ono što se jasno vidi, niti može pokolebati odlučnost ispravnog čovjeka. Ako će to probuditi i osvijestiti neosviještene ljude, istinu treba vrištati sa krovova, valja im je gurnuti u lice.
I s tim u sjećanje prizivam svoj omiljeni filmski kadar, koji bez ijedne izgovorene riječi, istodobno govori koliko šutnja može biti plemenita, a opet, da u životu svakog čovjeka (ne jednom) osvane vrijeme i mjesto kada je civilizacijski imperativ - ne šutjeti.
14
ponedjeljak
svibanj
2012
Anna Sam: "Muke jedne blagajnice"
bookeraj
Priča o književnom uspjehu koji je poletio zahvaljujući odskočnoj dasci blogosfere nije nepoznata ni na našim prostorima (znate na koga sve mislim, da ih sad ponovno ne hvalim!) Anna Sam i njezine „Muke jedne blagajnice“ potječu iz iste priče – radi se o dvadesetosmogodišnjoj djevojci s diplomom književnosti i osmogodišnjim radnim stažem iza blagajne u supermarketu.
Da bi svoje postojanje učinila podnošljivijim, počela je bilježiti događaje s radnog mjesta koji bi se doista mogli okvalificirati kao „sumrak civilizacije“. U supermarketu je vidljivo sve – tabui koje još uvijek imamo (glede kupovine toalet papira, prezervativa ili higijenskih uložaka), sve veće raslojavanje između bogatih i siromašnih (pa tako Anna pogledom prati one koji kupuju samo na akcijama i oslanjaju se na kupone i promotivne ponude), manjak dobrog odgoja koji je postao sve vidljiviji (pa tako neki niti na blagajni ne odvajaju uho od mobitela, niti da bi pogledali blagajnicu), kao i priča o naplaćivanju plastičnih vrećica u Francuskoj koja je u tamošnjim supermarketima uvedena odavno (ozbiljno, ni inače ne koristim puno plastičnih vrećica jer nastojim biti ekološki svjesna, ali kad ovo i kod nas uzme maha, u potpunosti prelazim na višekratne tekstilne torbe).
„Jedna od velikih revolucija s početka ovog stoljeća: plastične vrećice, koje su po supermarketima izdašno dijelili kupcima, iščeznule su. Pa je to kupce silno sredilo. Osobito u prvo vrijeme.
Njihovo je zaključivanje teklo ovako: „Ako dućan više ne daruje vrećice, znači da ih prodaje; krenuli su dakle, musti veću lovu.“ To sam i ja pomislila. No, došlo mi je da im kažem i sljedeće: „Mislite na sutra i na sve te krajolike koji će vam se ukazati u svoj svojoj ljepoti bez plastike. More, bez vrećice koja pluta po površini – zar to nije super?““
Negativna strana posla u supermarketima su i nasilne rasprodaje, koje u Hrvatskoj još uvijek nisu uzele maha, koliko ja znam (vjerojatno zato što ni sniženja nisu jednako nasilna kao vani).
„I još, dobit ćete, kad-tad, dojam da ste postali radnik na sortiranju otpada. Velik će broj kupaca misliti da je vaša pokretna traka kanta za smeće i doslovno će tako na nju istovarivati svoja kolica ili istresati košaricu. Na vama je da se snađete pa što brže možete preuzmete i sredite njihovo brdašce povoljno kupljene robe. Za njih, „izvanredno povoljno“ rijetko se rimuje s „pristojno“. To je danas i kao pokušaj preskupo.“
Da sve ne bi bilo tako crno, moram reći da su uvjeti rada za jednu od najslabije cijenjenih grupa radne snage u Francuskoj ipak malo bolji, jer za šestosatno dnevno radno vrijeme (odnosno 30-satno tjedno radno vrijeme) mjesečna plaća iznosi 850 eura, što prema mom izračunu iznosi nešto preko 6.300,00 kuna. Za usporedbu, jedna moja prijateljica je radila u jednom trgovačkom lancu, s istim uvjetima rada, ali s četverostruko manjim primanjima. Iako je bedasto što zaposlenici imaju 3 minute pauze po satu rada, odnosno 18 minuta za šest sati rada, za nešto veća primanja, ja bih se brzo naviknula.
Prednosti ove knjige: čita se brzo jer je izrazito zabavna.
Nedostaci: ostavlja pomalo gorak okus u ustima za sve nas koji smo bar jednom radili u trgovačkom zanimanju (a i za one koji su barem jednom kupovali u supermarketima), jer su neke ljudske mane i predobro poznate.
P. S. Pitajte Annu iz kojih sve odvratnih dijelova tijela ljudi vade novac. Bljak!
14
ponedjeljak
svibanj
2012
analiza
lonca
SLOGA J - OMLADINAC NG = 5:4
OMLADINAC NG - Sudić, Babić, Markić, Jurić (cap), Matijević, Veverec, Markovinović, Galić (od 45. min. Ivešić), Blažević, Ergotić (od 45. min. Kokanović), Tukara (od 45. min. Vučković)
Strijelci: 0:1 - Tukara, 2:2 - Tukara, 2:3 - Blažević, 5:4 - Veverec
... utakmica o kojoj se nema što puno reći, spomenimo da je Sduić promašio penal a Babić izašao sa lakšom povredom pa smo isprobali sustav sa 10 igrača, Živić iz predostrožnosti nije ni ulazio, komentar što se tiče same utakmice je nepotreban ...
OMLADINAC ST - SLAVONAC CO SP = 2:0
... nakon dugo kola domaći konačno kompletni te od prve minute kreću žustro sa ciljem osvajanja 3 boda, te je prvih 20-ak minuta na terenu postojala samo jedna ekipa i to domaćin, prijetilo se sa svih pozicija, šutevima izvana, kornerima ali nitko nije bio miran u završnici da pospremi loptu u mrežu, sredinom 1. poluvremena gost se budi te prijeti iz uglavnom slobodnih udaraca te jedna od tih loptu završava na gredi te se odbija u gol-aut, do kraja domaćin ima loptu više u posjedu ali bez konkretne završnice, u 2. dio domaćin također ulazi bolje u igru i opet sa većim posjedom lopte u svojim nogama te nakon slobodnog udarca i gužve domaći igrač kupi loptu te sa 7-8 metara pogađa gredu, te gosti loptu izbijaju van, nedugo nakon toga trud i zalaganje su se isplatili te domaćin dolazi u vodstvo 1-0 nakon slabe intervencije vratara koji dobija gol skoro iz mrtvog kuta, gost se opet pomalo budi te prijeti uglavnom šutevima iz daljine ali ništa konkretno, nedugo zatim nakon slobodnog udarca netko u gužvi u 16-ercu domaćih loptu pogađa glavom i šalje ju pod prečku ali vratar domaćih lijepom paradom ju šalje u korner, nedugo zatim je i 2-0 nakon dobre akcije po boku i povratne lopte domaći igrač ima lagan posao i sa 3-4 metra neometano pogađa za 2-0 što je na kraju bio i konačan rezultat i zaslužena pobjeda domaćih ...
DUBRAVA Z - SIKIREVCI S = 2:0
... Dubrava je dobila rezultat pod okriljem novog trenera i vraća se polako na pobjednički put, odigrali su baš onako kako se od njih tražilo, ispunili su zadane ciljeve i uspjeh nije izostao, disciplinirano u obrani prije svega došli su do vrijedna 3 boda koja su i očekivali pred utakmicu, gosti ove sezone osciliraju od dobrog do očajnog, nije ovo bila neka očajna partija ali pali su praktički bez ispaljenog metka što je ipak za jedne Sikirevce ispod časti, ovu sezonu će odraditi kako znaju i umiju a onda skupiti sve što vrijedi i ponovo na jesen jurišati na sam vrh jer ozbiljnih protukandidata neće imati, prije svega se tu misli na povratak Petrića, Jarića, Lekića i ostalih odbjeglih sinova ...
MLADOST Č - GRANIČAR SŠ = 3:3
... imali su domaći sve u svojim nogama, poveli 3:0 ali prekirvaj, neiskustvo brojnih juniora koji su odigrali utakmicu te svatovi kod suigrača Šote su ostavili traga te nisu izdržali pa su se gosti uspjeli vratiti na 3:3 što je za njih velik uspjeh ali ni domaći nisu previše nezadovoljni, golove za domaćine postigli 2 Čičak i Maras ...
MLADOST D - ZVONIMIR DV = 0:1
... Divoševci su siguran putnik za 3. ligu i tu više dvojbi nema, jedino neke zakulisne igrice i jako dobra poleđina mogu izmisliti neke kvalifikacije u protivnom će igrati mnogo derbija nagodinu prije svega sa Kupinom, Prnjavorom i ostalima, dali su sve od sebe domaći ali su izgubili i to ih boli, Vrba je rutinski došla do pobjede i ne razmišljajući o bodovnoj situaciji domaćina nije dopustila iznenađenje, Vrba je također jedan od najozbiljnijih kandidata za nagodinu napasti sam vrh ove lige i pokušati nakon iskustva opstati u 1. županijskoj ...
SLOGA V - DILJ K = 2:2
... bez obzira što su gosti došli bez pola sastava nisu napustili teren pognute glave, dapače uzeli su veliki bod čime su još jedino oni ovo proljeće neporaženi jer City je pao u Jarugama i sad drže niz bez poraza na velikih 9 utakmica, domaćin je odigrao ispod očekivanog i dakako da nije mogao uzeti sva 3 boda s takvom igrom, na kraju su i jedni i drugi zadovoljni podjelom bodova ...
GARDUN G - RAKETA B = 2:0
... Gardun kod kuće 100%-tan, Raketa nije uspjela da ne primi gol a još i kad ne zabiješ nema se što očekivati osim poraza, moglo je biti i gore za goste ali eto samo su 2 gola završila u mreži ali Raketi je pao kamen sa srca jer Divoševci su legli kod kuće i za njih više spasa nema, Raketa je uspjela očuvati drugoligaški status što im je ovo proljeće bio glavni cilj i u tome su uspjeli ...
14
ponedjeljak
svibanj
2012
Sei Shonagon u knjižnici Bogdan Ogrizović
hagakure
U petak 18. svibnja u 19 sati u sklopu Dana japanske kulture u organizaciji
Hrvatsko - japanskog kulturnog i gospodarskog društva (HJKGD) i Međunarodnog
centra za kulturu (MCUK) održat će se predavanje Sei Shonagon i njeni
"Zapisi pod uzglavljem"
Voditeljica predavanja: dr. sc. Anica Vlašić - Anić
Glazbena pratnja na gitari: Sanjin Anić
Ulaz slobodan
Sei Shonagon (966-1025) bila je dvorska dama koja se proslavila
(ali tek nakon svoje smrti) svojim "Zapisima za uzglavljem" (Makura no
soshi). Knjiga se smatra drugim romanom u svjetskoj povijesti (prvi je
također napisala dama sa dvora u Kyotu Murasaki Shikibu,"Priče o
princu Genji-ju" ili Genji monogatari) i jedno je od najčitanijih i
najvrijednijih djela japanske književosti uopće. Djelo je nastalo na prijelazu
X u XI st,najstariji sačuvani prijepisi potječu iz vremena petsto godina
kasnije,dok prva tiskana verzija datira iz XVII st. Knjiga sadrži oko 300 kraćih
nepovezanih tekstova vrlo različite tematike,od poglavlja koja samo nabrajaju
imena rijeka ili planina,preko popisa "ugodnih stvari","neugodnih stvari","stvari
koje mrzimo","dosadnih stvari" itd. do tekstova koji opisuju pojedine događaje.
Takva vrsta književnosti zove se Zuihitsu ili "zapisi što slijede kist", jer djeluju
kao doživljeni i neposredno zapisani događaji,dojmovi,razmišljanja i ideje.
Makura no soshi je mozaik blistavih detalja koji ne čine neku cjelinu
niti za tim pretendiraju. Djelo je pisano izvanredno živo,upravo pršti
od duha i duhovitosti,iskreno je i ne skriva spsisateljičine simpatije i
antipatije; najčešće izražava ono što autorica želi reći na lakonski i
najbolji mogući način. Nisu pošteđeni ni budistički redovnici koji su
ironizirani i ponekad omalovažavani,ali ne zlobno i pakosno već
ležerno i otvoreno. U popisu "dosadnih stvari" dolaze npr. "Budistička
služba u dane apstinencije" i "Dugi boravak u hramu".
Nekoliko kraćih dijelova Zapisa za uzglavljem:
"stvari koje ozlojeđuju"
Kad smo nekome poslali pjesmu ili uzvratnu pjesmu,pa se nakon
što je otišla domislimo maloj promjeni - možda samo nekoliko
znakova - koja bi je učinilla boljom.
Posebno može ozlojediti ako pismo ode na krivu adresu i bude
uručeno nekome za koga ni u snu ne bismo pomislili da mu pokažemo.
Još kad bi glasnik bez oklijevanja priznao da je pogriješio,pomiirili bi se s
time. No on uvijek počinje raspravljati i pokušava dokazati kako je to učinio
onako kako mu je bilo rečeno. To je ono što je toliko mučno,i da nema
uvijek nekog prisutog,sigurna sam da bih jurnula na njega i udarila ga...
iz "zgodnih stvari"
Lice djeteta sa zubima zaritim u dinju...
Djevojčica koja zabacuje glavom da bi odbacila kosu s očiju kad želi
nešto razgledati...
Iz "veoma mrskih stvari":
Kad je naša vlastita pjesma,za koju smo dopustili da je netko drugi
upotrijebi kao svoju,izabrana za pohvalu.
"Zapisi uz uzglavlje" ne oskudijevaju zapažanjima o dvorskom ljubakanju
Važno je da ljubavnik zna kako treba izgledati njegov odlazak. Kao prvo,
ne bi trebao biti previše spreman da ustane,već bi trebao tražiti malo maženja:
"Dođi,već je svanulo.Ne želiš valjda da te ovdje nađu..." i tako dalje.
Volimo također da se ponaša na takav način da smo sigurni da je
nesretan što odlazi i da bi ostao duže kad bi samo mogao.
I još nekoliko dijelova iz ove briljantne knjige:
U proljeće,najljepša je zora. Kako se svjetlost rasprostire preko brežuljaka,
obrisi im se oboje laganim crvenilom a nad njima se razastiru uski snopovi
grimiznih oblaka.
Ljeti - noći. Ne samo kad sja mjesec,već i za tamnih noći,dok krijesnice
vrludavo lepršaju amo-tamo - kako je lijepo !
U jesen - večeri,kad blještavo sunce tone pored rubova brežuljaka a gavrani
lete prema svojim gnijezdima u grupama po tri ili četiri ili dva. A još je ljupkije
jato divljih gusaka svrstanih u niz,poput mrljica na dalekom nebu. Kad zađe
sunce,srce nam je ganuto šumom vjetra i zrikanjem kukaca.
Zimi - rana jutra. Kako li je lijep snijeg što je noću zapao - no divno je i tlo
prekriveno injem i mrazom. Pa čak i kad nema ni snijega ni mraza,kad je ciča
zima a naša svita hita iz sobe u sobu,raspirujući vatru i donoseći drveni ugljen,
u kakvom je to lijepom skladu s raspoloženjem godišnjeg doba ! No kako se
približava podne i hladnoća popušta,nitko se više ne brine oko vatre i uskoro ne
preostaje ničeg do li hrpica bijela pepela.
gore,karta Kyota nekad i sad
Sei Shonagon bila je dvorska dama carice Sadako (carica Teishi) u
čiju je službu stupila u svojoj 24.godini. Kad je Sadako 1000. godine,
deset godina kasnije umrla,Shonagon je napustila dvor;legenda kaže
da je umrla u poodmakloj dobi siromašna i sama.
Carica Sadako ili Teishi (976-1000) bila je kćer Michitake Fujiware (953-995),
carevog regenta (990-995),i prva supruga 66.cara Ichijo-a (živio,980-1011;
vladao,986-1011);interesantno je kako je iste godine kada je njen otac postao
regent,ona udana za cara Ichijo-a;njemu je bilo 10 a njoj 14 godina.
Druga žena cara Ichijo-a bila je Shoshi (988-1074),najstarija kći Michinage
Fujiware (966-1027),najmoćnijeg regenta Fujiwara klana i jednog od
najmoćnijih ljudi tog vremena i Rinshi Minamoto (964-1063),Michinagine glavne
supruge i majke šestero privlačne i inteligentne djece - dva sina i četiri kćeri.
Carica Shoshi udala se za cara Ichijo-a u svojoj 13 godini.Bila je majka dva
buduća cara.
gore,Michinaga Fujiwara,najmoćniji čovjek na dvoru početkom X st.
gore,Rinshi Minamoto,majka tri carice
gore,rezidencija Fujiware Michinage
Kada je car Ichijo umro 1011. zamijenio ga je Sanjo (976-1017;
vladao,1011-1017), kojeg su oženili za Kenshi (994-1027),drugu kćer
Fujiware Michinage i Renshi Minamoto.
gore,Dvorana Feniksa hrama Byodo-in koji je dao izgraditi Fujiwara Michinaga;
Byodo-in se nalazi u gradu Uji-ju,koji je danas,praktički,predgrađe Kyota;
fotografija je sa interpleta
---------------------------------------------------------------------------
# izvori za post
Vladimir Devide,"Iz japanske književnosti",Zagreb,1985.
Liza Dalby,"Pripovjest o Murasaki",Split,2003.
14
ponedjeljak
svibanj
2012
Ono platno
strangerinthedawn
Bijeg od uznemirujućih boja. Svaka se izlije cijela. Ne po tijelu, već po svemu što mu je pred očima. Kad prilazi druga prva se ne povlači, ova se samo prelije preko nje. Tako se talože i kad se ponavljaju, što onda? Niti jedna više nije u vlastitom, izvornom tonu, u onom tonu u kojem putuju do svojeg mjesta. Zajednički razmuljane, kako to već biva na platnima u sobi nestalnih. Nemoguće je obrisati one koje smetaju a da se još više ne razmrlja čitav prizor. Ne znam jeste li već vidjeli platno na kojem se svaka boja prostire tako da ga cijelog pokriva. Niti jedna nema svoje posebno mjesto, svoj poseban kutak, svoju liniju, svoj domet. Niti jedna ne čini sklad ili nesklad s nekom drugom bojom. Svaka je cijela slika, ali ne i slika za sebe, jer niti jedna se ne miče kada se jednom rasprostre. Sigurno nije slučajno da je boja ženskog roda. I oslijepljujemo dok mislimo da smo mi ti koji ih nanosimo, raspoređujemo, gubimo. Nanosimo na sebe. Čista platna naša su nerođena tijela. Raspoređujemo u sebi, njihovu veličinu i okvir zadajemo sami, vjerujući da nam ipak narav naređuje. Gubimo se, dok ona postaju puna, prepunjena, iz njih kipi.
Teško je govoriti bez njihove prisutnosti. Teško je misliti, osjećati. Ne zato što bi nedostajale, da ne biste pomislili. Teško je jer ih je nemoguće isprati. Voda je nemoćna spram jakih ruku kojima grle svoja platna. Možda ih i može ošamutiti na tren, ali tada se i platno skvasi, smežura se ili nabubri, nikakve koristi od toga. Isto je i s vjetrom.
Svugdje ih zatječu skupa, a nisu zajedno. I svugdje ih raspoznaju po bojama, platno uvijek previde, ono ne može govoriti. Pokuša li se pomaknuti izgledat će kao da se boje pomiču. Ostaje mu da ukloni svoje želje. Pod teretom radoznalih pogleda pruža im sve što žele vidjeti je sve što mogu vidjeti. Sve daje kada samo ionako ostaje skriveno. Čemu prezirati, čemu se nevoljko povlačiti, čemu se opirati kada nema drugih očiju i kada vlastite vide samo opsjenu, bez potaje gajeći nadu da pogrešno vide?
S njima ne razgovara, samo ih promatra. Ne zna znaju li uopće da postoji. Da ne postoji bez njih. Možda tek za istok. One ne govore, jer govore samo kad ono progovori pa je nemoguće razlikovati. Ili ono ne govori. Svejedno je. Ni u šutnji nije drugačije. Ne znam poznajete li već nekoga tko ne poznaje šutnju, već samo govor bez glasova koje drugi mogu čuti. Zato se često pita po čemu je uopće drugačije od njih, u čemu je prava razlika. A kako nastaju ova razlikovanja koja nisu prava? Ili je razlikovanje samo odmor i utjeha? Ili je istost?
Da se vratim na šutnju. Ona ništa nije izgubila, nema u njoj nikakve praznine. Sve je u njoj nepoznato, novo, strano. Zato zavodi, još jedna žena, ne zbog praznine, ne zbog mira. Sve je u njoj daleko, nada da još ima neotkrivenog, unatoč tome što se zemlja odavno pretražila, unatoč tome što se nebo odavno rasvijetlilo i unatoč tome što se ljubav neba i zemlje odnedavna prepoznala u liku djeteta koje samo sebe rađa. Sada već i sami možete vidjeti zašto je ono, platno, srednjeg roda, a šutnja, a boja, a zemlja nije. A požuda.
14
ponedjeljak
svibanj
2012
Eric Faye, Nagasaki
zenaucrnom
Provela sam subotnje prijepodne čitajući (uvjetno rečeno) romančić "Nagasaki" francuskog spisatelja Erica Faya - jednu od knjiga koje sam odabrala za pisanje recenzija na portalu Najbolje knjige.
Iskreno sam se zadivila vještini autora da na šezdesetak stranica ispiše dvije sudbine i istovremeno potakne čitatelja na razmišljanje o vlastitom odnosu prema okolini.
Osim toga, za predložak je iskoristio istinitu priču koja se, kao vijest, 2008. godine pojavila u japanskim dnevnim novinama.
Moram priznati da do sada nikad nisam čula za ovog spisatelja, iako mu je repertoar poprilično dugačak, a sve što sam uspjela saznati u ovom kratkom vremenu je da je rođen u Limogesu 1963.godine, da je novinar agencije Reuters, da je u Hrvatskoj poznatiji po romanu "Pariž", te da je za "Nagasaki" 2010. godine dobio Veliku nagradu Francuske akademije.
Recenziju možete pročitati OVDJE.
- Statistika Blog.hr
Zadnja 24 sata
50 kreiranih blogova
2.357 postova
776 komentara
1.162 logiranih korisnika
Trenutno
14 blogera piše komentar
88 blogera piše post