Gospodarstvo - Aktualno - 24 sata

cool

četvrtak

svibanj

2012

.

.

.. .. Imati muda...
Jutros sam se probudila s kišom. Kiš Danilo je u knjizi „Čas anatomije“ rekao sve što se da reći za one koji „ne/imaju muda“. Za Zorana Milanovića i Vladu ne znam što bih rekla. Ivica Račan u malom. Gandhi u tragovima. Čovjek bez m***.
Na „Danu poduzetnika“ Z.M. je poručio:
- Nastavimo li ovako nećemo imati za plaće.
Ostavit ćemo zaposlenike u javnim službama bez božićnice i regresa.
Sitnoj Raji dovoljno za nahraniti dušu. Ozbiljnim magla pred očima. Potoci suza. Kiša...
-To nije rješenje - što kaže Mišo Kovač.
Rješenje je priznati kako ova država ne može hraniti više od 200.000 zaposlenih u javnim službama.
Treba priznati kako je nova Vlast nespremno ušla u bitku za opstanak zemlje.
Vlast koja je prekjučer umjesto Pelješkog mosta nudila trajekte, jučer tunele, danas brzu cestu iznad Neuma govori koliko je nespremna.
Umjesto inih poreza, dizanja cijena nafte, struje, plina, većeg PDV-a, guljenja ovo malo privrede, krpljenja proračuna, vraćanja kredita i novih zaduženja, trebala je imati muda te prvo krenuti s Markova trga s čišćenjem ispred svoga praga.
Vlast je trebala ukinuti, smanjiti privilegije i visoke mirovine saborskih zastupnika, smanjiti broj zaposlenih u javnoj upravi, prozvati sve one koji su dopustili bespravnu gradnju, nedonošenje presuda, sve one koji su dopustili neplaćanje obveza tvrtkama, gradovima, državi, raskrinkati nepoštenu ulogu parazitskih sindikata...& još mnogo čega...
Ali za to treba imati muda...

Vrijeme, vreme, vrime je evnuha.

ponedjeljak

svibanj

2012

Anna Sam: "Muke jedne blagajnice"

bookeraj

Priča o književnom uspjehu koji je poletio zahvaljujući odskočnoj dasci blogosfere nije nepoznata ni na našim prostorima (znate na koga sve mislim, da ih sad ponovno ne hvalim!) Anna Sam i njezine „Muke jedne blagajnice“ potječu iz iste priče – radi se o dvadesetosmogodišnjoj djevojci s diplomom književnosti i osmogodišnjim radnim stažem iza blagajne u supermarketu.

Da bi svoje postojanje učinila podnošljivijim, počela je bilježiti događaje s radnog mjesta koji bi se doista mogli okvalificirati kao „sumrak civilizacije“. U supermarketu je vidljivo sve – tabui koje još uvijek imamo (glede kupovine toalet papira, prezervativa ili higijenskih uložaka), sve veće raslojavanje između bogatih i siromašnih (pa tako Anna pogledom prati one koji kupuju samo na akcijama i oslanjaju se na kupone i promotivne ponude), manjak dobrog odgoja koji je postao sve vidljiviji (pa tako neki niti na blagajni ne odvajaju uho od mobitela, niti da bi pogledali blagajnicu), kao i priča o naplaćivanju plastičnih vrećica u Francuskoj koja je u tamošnjim supermarketima uvedena odavno (ozbiljno, ni inače ne koristim puno plastičnih vrećica jer nastojim biti ekološki svjesna, ali kad ovo i kod nas uzme maha, u potpunosti prelazim na višekratne tekstilne torbe).

„Jedna od velikih revolucija s početka ovog stoljeća: plastične vrećice, koje su po supermarketima izdašno dijelili kupcima, iščeznule su. Pa je to kupce silno sredilo. Osobito u prvo vrijeme.

Njihovo je zaključivanje teklo ovako: „Ako dućan više ne daruje vrećice, znači da ih prodaje; krenuli su dakle, musti veću lovu.“ To sam i ja pomislila. No, došlo mi je da im kažem i sljedeće: „Mislite na sutra i na sve te krajolike koji će vam se ukazati u svoj svojoj ljepoti bez plastike. More, bez vrećice koja pluta po površini – zar to nije super?““

Negativna strana posla u supermarketima su i nasilne rasprodaje, koje u Hrvatskoj još uvijek nisu uzele maha, koliko ja znam (vjerojatno zato što ni sniženja nisu jednako nasilna kao vani).

„I još, dobit ćete, kad-tad, dojam da ste postali radnik na sortiranju otpada. Velik će broj kupaca misliti da je vaša pokretna traka kanta za smeće i doslovno će tako na nju istovarivati svoja kolica ili istresati košaricu. Na vama je da se snađete pa što brže možete preuzmete i sredite njihovo brdašce povoljno kupljene robe. Za njih, „izvanredno povoljno“ rijetko se rimuje s „pristojno“. To je danas i kao pokušaj preskupo.“

Da sve ne bi bilo tako crno, moram reći da su uvjeti rada za jednu od najslabije cijenjenih grupa radne snage u Francuskoj ipak malo bolji, jer za šestosatno dnevno radno vrijeme (odnosno 30-satno tjedno radno vrijeme) mjesečna plaća iznosi 850 eura, što prema mom izračunu iznosi nešto preko 6.300,00 kuna. Za usporedbu, jedna moja prijateljica je radila u jednom trgovačkom lancu, s istim uvjetima rada, ali s četverostruko manjim primanjima. Iako je bedasto što zaposlenici imaju 3 minute pauze po satu rada, odnosno 18 minuta za šest sati rada, za nešto veća primanja, ja bih se brzo naviknula.

Prednosti ove knjige: čita se brzo jer je izrazito zabavna.

Nedostaci: ostavlja pomalo gorak okus u ustima za sve nas koji smo bar jednom radili u trgovačkom zanimanju (a i za one koji su barem jednom kupovali u supermarketima), jer su neke ljudske mane i predobro poznate.

P. S. Pitajte Annu iz kojih sve odvratnih dijelova tijela ljudi vade novac. Bljak!

nedjelja

svibanj

2012

Od svega pomalo :)

kamena-kucica-na-skoju

Znam... ooo, ne znam... ma, znam... ne, ne znam... o čemu pisati ...
Toliko se toga izdogađalo u zadnjih, pojma nemam koliko... dana?... mjeseci?... sva sreća, pa blog pamti bolje... ma, jel' moguće, da je prošlo već gotovo tri mjeseca od one legendarne sudske preporuke, koja je zakotrljala mnoge događaje, stvorila masu novih upitnika... i doista su neumorni ti upitnici, a ja mislila da sam iscrpila već sve njihove rezerve... u svakom slučaju, nove spoznaje i još jedno prosvjetljenje... pobogu, od tolikih žarulja, i sam Tesla bi pobjegao glavom bez obzira... al', ako ništa drugo, učmali sudski spisi su se, po ne znam koji put, ponovo protresli, i podsjetili svekolike sudionike na svoje postojanje. Ono što je cijelo vrijeme konstanta, koja se ne mjenja, i koja svaki put iznova pokazuje svoje ružno lice, to je osjećaj toplo-hladno-terapije, štono bi Alka rekla... ej šta mi radiš... prvo me pališ, pa me onda hladiš... zagorčavaš mi život, pa ga onda sladiš...

Konačni rasplet je, u svakom slučaju, još uvijek jako upitan, a pošto nije nimalo lako, sve to i riječima opisati, spomenula bih dva davna komentara (uf, jedva ih pronađoh ), koji najbolje mogu dočarati zadnja događanja...
Shelly Kelly je još u veljači 2010. g. dobro zaključio "ajme... a svi tu scenu otkrivamo kao Kolumbo Ameriku"..., dok je, u lipnju prošle godine, sunce na prozoru, ispravno shvatila "... upustila si se u veliku bitku, koja zahtijeva i strateške, a bogami i psihološke pripreme... treba imati za to živaca i želudac... da ne velim još nešto...", a pade mi sad na pamet i stručna ocjena geomira iz siječnja ove godine "... jer to je kašeta puna krivih ruzinavih brokvih!!"...
A moglo je, ipak, sve bolje završit', da nisu drugi pogrešno procijenjivali umjesto mene, dok sam ja živila u blaženom neznanju ... ovako, nedoumice ostaju, i tek ih treba odgonetnuti ...

Znam... ooo, ne znam... ma, znam... ne, ne znam... o čemu pišem ...
ono što je sigurno, ako ovako nastavim, uopćeno o svemu, a konkretno o ničemu, kakve li koristi od pisanja... al' nema veze, važno je zapisivati... dnevnik je dnevnik... a ako se, nakon kusur i nešto godina, i sama budem pitala šta je ovdje pjesnik htio reći, 'ko mi je kriv... možda jedini zaključak i bude... znam da ništa ne znam ...

A znam, ooo znam, znam... možda je to i jedino u što bih se kladila... ma, kad bih sad prosula pred vas sve teme, koje čuče u mojoj glavi, i čekaju da ih pretočim u nekakvo, barem čitljivo, štivo, "vanknjižne" teme bi, garant, do nogu potukle one "knjižne"... a vidim, i podsvijest radi svoje... rekoše mi nedavno "bolje ti je bacat' lovu na loto, možda nešto i dobiješ" ... a ja bi se već upustila u klađenje ...

Znam... ooo, znam... puno sam riči prosula, a ništa nisam rekla... mila majko, sramote, još će kogod pomislit' da sam političar, a nisam, maaajke mi ... eto, odma' sam se sva smela, ni sama više ne znam šta sam otila reć'... aha, o temama je bila rič... ma, nisu teme problem, život naš svagdašnji, nepresušan je izvor ideja za pisanje, pitanje je samo što želimo dijeliti s javnošću, a što, ipak, želimo zadržati samo za sebe. Kad bi smo htjeli i mogli zapisivati sve naše misli, bez imalo cenzure, ne bi ni trebali ispuštati olovku iz ruku, a kakvo bi to tek "ludo" štivo za čitanje bilo, teško je i zamisliti .

I onda, da nastavim ja priču, tamo di je zapela... "kako je počeo rat na mom otoku", ili... da vam pričam nešto drugo... možda o pentranju po šumama i gorama moga maloga mista ...

... a u povratku...

... laganom šetnjom, korak po korak, uz more, sve do kuće...

ili... o pikanterijama unutar sudskih zidina, o praznim hodnicima, i hladnim sudnicama...
ili... o životu u pauzama sudovanja i odlazaka na otok... možda o danima kad se osjećam kao robot, kojeg su navili da vozi kuća-pos'o, pos'o-kuća, pa jedva čeka na radiju onu... fala ti Bože opet petak... ma, koga briga što ti... petci, petki, petkovi ... vrag će ga znati, kako se to kaže ... prolaze k'o ludi, pa se ni ne okrenem, a ono radio već ponovo svira... fala ti Bože opet petak ...

ili... o šetnji po Marjanu za praznik rada, ako više i'ko i zna o kakvom se tu prazniku radi, al' koga briga, Marjan je važan, on je uvijek praznik za sva čula, on uvijek napuni prazne baterije ...

ili... o proljeću i skidanju, i trenutno nepremostivom problemu, kako se uvući u omiljenu garderobu... a e, sve ima svoju cijenu, pa i ova zaljubljenost u blog, koja ne prolazi, ali zato dolazi na naplatu... i mada svaku moju na temu debljine, obično presijeku... "ma daj, samo se ti ne javljaj"... vaga ne laže, a višak je uvik tamo di ne triba, pa sad ti, kamena, uđi ako mo'š, u svoje lanjske bile gače, olitiga, hlače, da ne bude zabune ... pa krenem odvažno "''oćemo na Marjan, na trim-stazu?"... "ma daj, nisi normalna!?! idemo na kavu!! ... i onda ti smršavi uz takve ... bez slika...

ili... o moru, koje me sad najviše mami i zove, jer proljeće, nama u Dalmaciji, već debelo na ljeto miriše, a more je sada najljepše za opuštanje uz neku laganu knjigu... mir, tišina, sunce još ne prži tako jako, zaljubljenika je još relativno malo, a većina tek ispipava temperaturu, umočivši lagano prstiće... svejedno koje ...

gadno je samo, ako se iskrene torba, sve gluposti ostanu u njoj, a jedino mobitel uleti u more... shit happens ...

ili da vam pričam o spotićima, koji još uvijek zauzimaju posebno mjesto u mom srcu, a ni ideja ne nedostaje... jedan je upravo završen, i samo čeka onaj "i-to-je-to-klik", kako bi krenuo u svijet ...

Asti miša maloga, pukla san nabrajajući... a mogla san i završit', a... a još nisan ni započela, e... idemo mi ovako... početak rata će pričekati svoju zasebnu priču, nakon koje će puno toga biti jasnije, jer njegove posljedice nisu ništa manje aktualne ni danas, iako je prošlo više od deset godina.

Umjesto toga, zavirimo malo unutar sudskih zidina, i otkrijmo kakve tajne kriju njegovi kuloari... a mila majko, sramote, bi'će sam ja još jedina, koja se vucara po sudovima, a nisam političar, maaajke mi ... Prašina se je malo slegla, i početni dojmovi jesu dobili nešto jasnije konture, ali, još uvijek je teško dati rezolutan odgovor u smislu dobro-loše, ili, odgovoriti geomiru na pitanje "vuče li na tragiku ili komediju"... prerano je za bilo kakvu kategorizaciju, jer treba odraditi još dosta posla, i razriješiti mnoge nedoumice. Ono što me u tom kontekstu posebno veseli, lagana je obnova i nekih, davno zapuštenih, odnosa, koji bude lijepe uspomene iz djetinjstva... veseli me skori, malo duži boravak u mistu, jer, vrata su mi otvorena, čak i bjanko-ključ, ako treba ...

A jednom davno rekoh, da je moja pra-pra baka, vjerovatno, lakše došla do cara Franje Josipa, nego što bi ja do nekog suca... i priznajem, nisam bila potpuno u pravu, jer... može se ugovoriti razgovor sa sucem, ukoliko na sudu imate neki predmet. I možda sam mogla i prije, i možda mi je malo i žao što nisam, ali, rekli bi naši stari... sve u svoje vrime... pa, možda bi to ranije bilo i preuranjeno, i možda ne bi imalo isti efekat, kao sad, stoga zaboravimo, jer, samo Bog zna, šta bi bilo, da je bilo. Ukratko, nakon telefonskog dogovora, razgovarala sam sa samom predsjednicom suda, i na to se je odnosila moja nedavna najava, da se još nešto iza brda valja. Sada, kad je razgovor već obavljen, mogu izraziti svoje zadovoljstvo, prvenstveno, onom ljudskom dimenzijom, dimenzijom shvaćanja situacije, problema, naših osjećaja i frustracija, a sve to, koliko god bilo, i trebalo bi biti, normalno, jednostavno ne očekujemo, pa nas ugodno iznenadi. Razgovor se vodio o svemu, ali s naglaskom na dva predmeta iz 2009. za buduću kućicu, uz prezentirane slike, koje svjedoče o zapuštenosti i propadanju. Od sutkinje više puta ponovljenim "ovo je dobro... ovo se može završiti", rodila se nova nada. Za "zemaljsku" problematiku će trebati još puno muke, ali... ako bude kućice, i zemlja će se lakše rješavati...

I da zaključim ovu od-svega-pomalo-štoriju... moja nada nikad nije bila ugašena, jer u protivnom, ne bih ni pisala blog... stvar je, uza svu svoju zamršenost, vrlo jednostavna... dok živim ja, živi i moja nada... a odluka o životu i smrti nije u mojim rukama...

Vera: "Sad samo čekam da umrem..."

Rudo: "Nemoj tako, ženska glavo. Dobar je život. Samo čovjek mora imati neke želje, neki cilj, razumiješ?"

/Abdulah Sidran "U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce"/

nedjelja

svibanj

2012

Palača Ćipiko

kuca-de-bele-mame

Palača je nastala povezivanjem romaničkih zgrada poćetkom druge polovine 15. stoljeća,palača je obnovljena u 1457.godini koja j eistaknuta na natpisu u dvorištu.

petak

svibanj

2012

KAKO STVORITI NOVAC?

crostojkovic1958

Vođa pokreta "ŠTIT" Branko Stojković

Svi znamo da je novac jedno od glavnih sredstava - preko kojega nas kontroliraju, jer bez novca danas ne možete raditi ništa što bi ste stvarno željeli.

Cilj im je da radimo naporno - i to da radimo za male cifre, te da malo trošimo na razne gluposti i "hranu" koja je u stvari umotana u smeće - jer ima na sebi puno ambalaže. U stvari mi plaćamo skupo ambalažu, a ne hranu...

Zato sam odlučio da otvorim ovu temu, gdje ćemo svi moći da podjelimo znanje kako napraviti, tj. stvoriti novac, preporučiti neke dobre knjige za motivaciju, ili bilo što bi moglo pomoći prosječnom čovjeku da bude bogatiji, pametniji, i ima vise slobodnog vremena.

Nadam se da na ovom blogu (koji posjete) ima ljudi koji će komentirati i koji su finansijski slobodni i koji mogu dati dobre savjete nama drugima. Na primjer koji posao bi bilo pametno započeti, kako doći do povoljnih kredita i slično.

Vođa pokreta ŠTIT
BRANKO STOJKOVIĆ
http://crostojkovic1958.blog.hr
00 385 (0) 95 814 82 90
CROATIA / BJELOVAR
brankostojkovic152@yahoo.com
----------------------------------------------

četvrtak

svibanj

2012

Jedino što u mom životu štima je ljubav

crvenimrak

Prekjučer sam, dvije godine i 8 mjeseci nakon kaj sam položila vozački, treći puta u svom usranom životu vozila auto.
Zaključila sam da da bih došla na nivo prije polaganja vozačkog, trebala bih uzeti barem 10 sati vožnje.
Jedna seansa vožnje košta 40ak eura.
Plače mi se.

Evo bit će 4 godine da se seksam na francuskom.
Mislim da se više ne umijem seksati na hrvatskom.
Kad bih se seksala na hrvatskom, sve bi mi bilo smiješno.
Ko onda kad čuješ da Slovenci čačkalicu zovu zobotrebec ili klitoris ščegetavček.

Taman kad sam prije dva tjedna opet poželjela krepati od jada, naglo sam se predomislila jer sam otkrila potencijalni rak kože u svom malom madežu lijevo od brade koji je naglo zadobio crvenu konturu i počeo crnjeti.
Cmizdrila sam dva dana i već sam isplanirala što ću raditi u dane koji mi preostaju kad li me Muškarac natjerao da odem doktorici kako bih mu dala mira i napokon prestala cviljeti.
Doktorica mi je pogledala vrat, sise, pazuhe, leđa, noge, razmake između nožnih prstiju i guzove.
Rekla je da je jedino sumnjiv madež kraj brade te me poslala svom dermatologu koji mi je predložio pregled tek za mjesec dana. Za mjesec dana moj potencijali rak kože može metastazirati na sve organe! Malo sam napuhala stvar pa je čovjek odlučio primiti me ranije pošto je zamišljao madež nasred face promjera 10 centimetara koji se povećava 2 cm u polumjeru po danu.
Taman prije pregleda kad sam oblačila jaknu, otkinula sam slučajno rajfešluzom svoj mini pocrnjeni madež koji sam zatim izgubila na crnom stubištu naše zgrade.
Dermatolog je, srećom, bio sasvim staložena i razumna osoba te mi je za 46 eura službeno priopćio da nemam rak kože te da ne moram odstranjivati ni jedan od madeža pa čak ni onaj kojeg sam izgubila na stubištu naše zgrade.
Čim sam platila tih 46 eura, točno mi je bilo žao što nemam taj prokleti rak kože.

Pošto mi papiri koji život znače kasne, jučer sam se išla raspitati na zavod za zdravstveno osiguranje jel napreduje stvar s mojom socijalnim osiguranjem.
Bolje da nikud nisam išla jer su mi na licu mjesta oduzeli zdravstvenu iskaznicu i rekli da će sve biti sređeno za 2 mjeseca, ali da ne znaju dal će mi dopunsko vratiti sve one novce koje sam poplačala od kad me država osudila na administrativni kaos.
Trenuto hodam po svijetu s kvazi boravišnom dozvolom, bez zdravstvene iskaznice, sa iskaznicom dopunskog osiguranja koja vrijedi kraće nego što sam platila dopunsko te sa škrniclom papira na kojem su mi na zavodu napisali broj mog zdravstvenog osiguranja u slučaju da mi se crijeva razlete na nekom raskršću uslijed tragične prometne nezgode kao da će spomenuti škrnicl sastrugati moja crijeva sa ceste i nadmiriti medicinsku intervenciju.

No, nije da mega cendram, sarkozizam je srušen te ne moram izroditi desetero djece za novu boravišnu dozvolu niti ću biti stavljena u fašističke centre namijenjene prosuđivanju dopadnosti svake individue koja želi kročiti na tlo francuske republike.

Danas sam obavila telefonski razgovor nakon kojeg sam, glupača, pristala doći na razgovor za posao te se sad opet tučem po glavi. Sutra ću otkazati. Radi se o pola radnog vremena na 6 mjeseci određeno u susjednom gradu. Ni v rit ni mimo. I to još da budem agent lobist za privatnu firmu. Ono, zašto ne mogu naći neki normalan posao s nekim normalnim uvjetima? Ne želim predavati neozbiljnim postpubertetlijama ni baviti se bogatom klijentelom na Champs-Élysées, ni putovati svijetom za snobovsku elitnu visoku školu, muka mi je više od svega, ja bih samo normalan posao! Jel to još postoji i zašto mene nikad ne zovu za nešto NORMALNO i prihvatljivo? Mislim da ću se upisati u agencije koje obavljaju aktivnosti pomoći u domaćinstvu. Budem peglala, čistila, kuhala i mijenjala pelene budućim truplima. Smatram da je to daleko bolje nego osmišljavanje gurmandskih tekstova za svjetski elitne čokoladne bombone koji koštaju 107 eura 12 minijaturnih komada, dok su jedva usporedivi s s crtom 505.

Evo došla sam u fazu da vjerujem da je moj život na dosadnom jadnom stand by-u te da nikada neće zavibrirati.
Dosadan stan od četrdeset kvadrata, ekstremno dosadan Senfograd, dosadni Senfograđani, dosadni isti dani, besparica, vrućina, mačak koji nikak da krepa pa će ko u inat živjeti zauvijek, dosadno buđenje, dosadno odlaženje u birc, dosadno traženje posla, dosadni razgovori za nebulozne poslove na koje nisam primljena, dosadna poslijepodneva, dosadne večeri bez megauploada, dosadno spavanje.
Jedino što u mom životu štima je ljubav.
Jel ipak imam pravo kukati?

četvrtak

svibanj

2012

Kula sv.Marka

kuca-de-bele-mame

Kula sv.Marka se nalazi na sjverozapadnom dijelu grada.Okruglog je oblika i prilagođena od topovskih hitaca,nastala je u XV.st..

srijeda

svibanj

2012

Novi svjetski poredak by Izitpajn

b3

Valjda inspiriran sinoćnjim Mišakovim baljezganjima u Booksi (izvještaj pending, bude negdje, valjda, pratite obje pojavnosti NOSF-a) nešto mi je palo na pamet.

Proročanstvo (čisto radi dramskog efekta): Nostradamus ili tako nešto je prorekao da će veliki svjetski sukob koji će u trećem mileniju promijeniti lice svijeta biti na liniji Zapad - Daleki Istok (dakle Kina i tako to).

Situacija:
1. Nakon višetisućljetnog feudalizma i kratkog razdoblja državnog soc-komunizma, Kina se pretvara u kapitalističkog giganta koji tek počinje otkrivati blagodati kapitalizma.
2. Nakon 200+ godina, zapadni kapitalizam dolazi do svog logičnog završetka; tržišta su konsolidirana, nema više prostora za širenje, a Marx reče da se, bez širenja, kapitalizam urušava. Tko nije vjerovao, danas vidi i zašto: u trci za profitom i nemogućnosti pronalaska novih tržišta, potraga se okreće prema vlastitoj populaciji i "smanjenju troškova". Populaciji se to, naravno, ne sviđa.
3. SAD su dužne abnormalnu količinu keša, paz' sad, upravo Kini. Nisam provjeravao, ali vjerojatno ni EU-blok nije imun na posuđivanje novca od Žute Opasnosti.

Scenarij:
1. Zapad, rastrgan unutrašnjim suprotnostima - kapital u potrazi za profitom i ogromni dug koji mu sjedi na grbači te populacija kojoj se ne sviđa plaćanje tuđih dugova, a i ponekih koje je sama napravila - se urušava i dolazi do razmišljanja, a možda i emanacije, promjene paradigme privatnog vlasništva.
2. Činjenica da je Zapadu kapitalizam bio u redu dok su se pljačkale kolonije i dok je trebalo dizati vlastito carstvo, a odjednom više nije u redu sad kad treba platiti svoje dugove, nimalo ne impresionira Kineze.
3. Kapital, kao, uostalom, ni bilo tko drugi, ne voli biti razvlašten.
4. Deathmatch!!!

Eto, živi ne bili pa vidjeli.

ponedjeljak

svibanj

2012

Naknada za plaćanje računa...

rudarka

Danas sam odnijela telefonske račune na naplatu. Direkt u poslovnicu te-coma. Jerbo oni imaju ono čudo od stroja u šta guraš račune i novce, a ne naplaćuju naknadu.

Malo morgen. Nema stroja, a striček mi je lijepo objasnio da zaračunavaju naplatu računa po 5 kn/računu. Ma dajte najte.

Ja upotrijebim svoje vrijeme i novac (i faking platim parkiranje u centru našeg sela, jebalo gradonačelnika i njegovo ugledanje na Bandićija u Metropoli), te mi još traže pare. Grr...

Lijepo sam se okrenula na peti i bez pozdrava odmarširala van iz poslovnice. I to se zove poslovnost???

Sigurna sam da svakom penziću 5 kuna znači puno. I sigurna sam da mu nije teško za par kuna naplate otići do komunalca i platiti odvoz smeća, do plinare platiti račun za plin, a bome i ovaj dotični za telefon.

A kad ono prevara nad prevarama....

Baš sam ljuta.

Ps. Odo na par dana u Opatiju. Šalje me preduzeće.

ponedjeljak

svibanj

2012

Gradski mostovi

trogibogi

Uploaded with ImageShack.us
Grad je spojen s kopnom i otokom Čiovom mostovima.Umjesto drvenog mosta koji je spajao grad s kopnom podignut je mali most 1905.godine.Današnji veliki most koji spaja grad s Čiovom podignut je 1868.godine.

nedjelja

svibanj

2012

Kad kartica dolazi na naplatu

zlatnadjeva

Kameni pločnik ispire kiša. Tuste se kapi rasprskavaju i spajaju. U njima se ogledava narančasti sjaj uličnih svjetiljki. Grad je pust. Pokislo pseto se vuče ispod nadstrešnice robne kuće. S druge strane dva crna lika pod crnim kišobranima gledaju kroz staklo na vratima banke.

- Bit će jebeno – tiho će jedan.
- Ovde smo ka na dlanu. Tribali smo ić u Split III.
- Tamo je noćni čuvar. Pogledaj dobro unutra.
- Nema nikoga. Idemo počet.

Prilaze bankomatu i vade iz džepova alat. Petljaju nešto po mraku usput tiho psujući.

- Koja sam ja budala kad svakoga slušam ! – kroz zube će jedan.
- I ja sam mojoj govorija da je nemoguće izvuć pare iz bankomata, ali to je ludo. Zapela da moram kako god znam, jer joj sutra kartica dolazi na naplatu.
- Nema ti, prika , od ovoga ništa . Popušit ćemo disciplinsku kad se vratimo, ali stvar je neizvediva. Reka sam ti odmah da odemo opljačkat kladionicu.
- Šta radite ? – začuju strogi glas iza leđa.
- Popravljamo bankomat.
- Kako nisam od šefova čuja da ga treba popravit.
- Čut ćete sutra – odgovori čovjek u crnom polako spremajući alat u džep.

nedjelja

svibanj

2012

A sada spektakl!

modestiblejz

U prethodnom sam postu govorila o dnevno-političkim manipulatorima koji ne prežu ni pred čim kako bi ostvarili svoje ciljeve i koji se ne ustručavaju koristiti tuđu nesreću za vlastiti (najčešće politički, a time naravno i materijalni) probitak.

Sada promotrimo konkretan primjer. Ovih su dana primjeri brojni, ali usredotočimo se na jedan.

U Škabrnji se prije par dana dogodio klasičan šovino-rasistički ispad u kojem su mještani doslovce, pred očima nijeme i navodno pravne države, istjerali dvije romske obitelji koje su se došle naseliti u njihovom susjedstvu. Gnjevna je rulja, u klasičnom linču, poticana i vođena načelnikom općine Lukom Škarom, izgnala Rome zato jer (slijede škabrnjski argumenti): „u Škabrnji od pamtivijeka nisu živjeli ni Srbi ni Romi, pa neće ni sada; neće škabrnjska djeca ići u vrtić ili u školu s Romima; ne žele tuđince u svom mjestu koje se krvavo izborilo za slobodu; jer Cigan je Cigan pa neka je i od zlata.“

Naša je Škabrnja u Domovinskom ratu postala na neki način simbol stradanja kao i Vukovar, jer su srpske snage masakrirale njene stanovnike i potpuno sravnile selo sa zemljom. Škabrnjani nose strašne ratne traume, ali to ne može opravdati ovakvo ponašanje toliko godina poslije rata i prema ljudima koji s njihovim traumama nemaju nikakve veze.

Na ovakav bjelodani šovinizam, rasizam, ksenofobiju, primitivizam i diskriminaciju, glasno je reagirala jedino ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić koja je ispravno osudila te događaje i upozorila „...da Hrvatska, želi li vrijednosti ljudskih prava propagirati u međunarodnim odnosima, to prvo treba činiti doma... budući da ona stvara sliku zemlje i društva u svijetu, ali i odraz te slike na domaću situaciju.“

Predsjednik HR je potom zatražio očitovanje službi i tu bi priči bio kraj da se komentarom nije osjetio pozvan nadovezati i zastupnik Boro Grubišić iz HDSSBa, koji se prigodno složio da događaje kraj Škabrnje treba osuditi, ali ne i s ministričinim stavom da se takvi događaji odražavaju na sliku Hrvatske u svijetu:

– I osobno žalim i osuđujem svaku vrstu diskriminacije, pa i ovo što se dogodilo u Škabrnji, rekao bih u jednom izoliranom imovinsko-ekološkom sporu koji se tamo dogodio, koji ima i elemente diskriminacije – kazao je Grubišić te dodao da ipak ovaj izolirani slučaj ne bi trebao imati preozbiljnu refleksiju u inozemstvu.
Kakav bi tek bljesak trebao biti nakon odluke Sarkozyja o deportaciji Roma iz Francuske, i to na tisuće njih? Prema tome, ovaj izolirani slučaj, koji ne podržava ni hrvatska Vlada ni Sabor ni itko od nas, ne može imati refleksiju prema van – zaključio je Boro Grubišić.

Kada netko govori, treba uvijek pažljivo slušati što govori, ali i tko to govori. Odnosno iz čijih usta izlaze poruke i parole. Time dolazimo do one manipulacije i političke demagogije o kojoj je bila riječ u prethodnom postu.

Boro Grubišić jedan je od onih sedam hrvatskih saborskih zastupnika koji su se, prije najavljenog zakona kojim se ukidaju povlaštene mirovine - na jedan dan umirovili da bi sebi osigurali povlaštene mirovine. Član je HDSSBa (Hrvatskog Demokratskog Saveza Slavonije i Baranje), stranke čiji utemeljitelj i osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš trenutno izdržava zatvorsku kaznu u BiH, a u koju je pobjegao pred zakonima hrvatske države, na koje se HDSSB poziva.
Boro Grubišić zastupnik je Hrvatskog sabora iz redova stranke koja se dakle ne odriče svoga utemeljitelja osuđenog ratnog zločinca, niti njegovih sramotnih zločina (provođenje mučenja i likvidacije srpskih civila) koje očito ne priznaju zločinima, i koja je svojim programom i sloganom (Za svoje!) izrazito nacionalističkog, te protu EU predznaka.

Što to HDSSB dakle želi poručiti, koristeći škabrnjski incident kao izgovor? I što je to Boro Grubišić, poslije naizgled politički korektne osude svake vrste diskriminacije, zapravo svojim komentarom rekao, i što je možda još i važnije - želio reći?

Samo izolirani slučaj?

Jedan izolirani imovinsko-ekološki spor? Koji ima elemente diskriminacije? Boro srcati, ma jel` se ti to sad ozbiljno praviš glup?! U zemlji u kojoj se i jednog predsjednika pogrdno naziva/lo Ciganinom? U zemlji u kojoj romske djevojčice ne mogu odrađivati školsku praksu jer su Ciganke? U zemlji u kojoj je nekoga i nešto pogrdno okarakterizirati kao ciganluk, ciganskim, cigančenjem, crnim ciganinom posve uobičajena razgovorna poštapalica? U zemlji u kojoj mještani bagerima, kanalima, žicom, ogradama izoliraju romske susjede? U zemlji u kojoj tjeraju „Cigane koji su Cigani pa neka su i od zlata“ jer „u Škabrnji od pamtivijeka nisu živjeli ni Srbi ni Romi, pa neće ni sada“, a sve to po onoj narodski omiljenoj i opjevanoj nećete u..., niste ni prije ?
Update: U zemlji u kojoj se osnivaju Krizni stožeri za zaštitu od Roma ?

Ma izoliran slučaj malo sutra.

Sveprisutna netrpeljivost (i predrasude) prema drugačijima, u ovom slučaju Romima (a mogli su biti i Srbi, Kinezi, Afrikanci, muslimani, homoseksualci, Jehove ili mali zeleni), nikada među ljudima nije bila izoliran slučaj. Ona je pravilo.

Stoga, što zapravo Boro Grubišić govori kad izgovara neistinu o izoliranosti slučaja? Pa on unatoč izgovorenim riječima da osuđuje zapravo ne osuđuje, odnosno, parafrazirajući samog Boru Grubišića, osuđuje - ali u elementima. On bi sudio ali ne sudio. On bi želio biti politički korektan prema Romima jer je eto to in ali da istovremeno ostane politički nekorektan prema Srbima. On bi sudio zločin ali slavio ratnog zločinca. Boro Grubišić je dvosmislen u situaciji u kojoj dvosmislenosti ne smije biti, on bi želio sjediti na dvije stolice jer je politički demagog koji skuplja poene gdje god stigne. On problem nastoji uvredljivo umanjiti i neukusno podmesti pod tepih izoliranog imovinsko-ekološkog spora. On nastoji klasičan rasizam svesti pod rijedak slučaj te imovinske i ekološke probleme, koji se inače rješavaju propisima uređene države, a sigurno ne progonom gnjevne rulje kojoj imovinska i ekološka pitanja ne mogu biti izgovor, niti alibi, niti pokriće za evidentan šovinizam.

Da, Romi se većinom bave skupljanjem i prodajom metalnog otpada. Od toga njihove brojne obitelji žive. Kad i ako to djeluje štetno po okoliš, kad i ako to nekome smeta, posao je uređene države određivati pravila koja će je (u)činiti uređenom, bez gaženja ljudskih prava. Ako skinsi sutra sebi uzmu za pravo pretući nekog crnca pod izgovorom da je bacio zgužvani papirić na cestu umjesto u kantu za recikliranje papira, to ne znači da su skinsi ekološki zabrinuti i odgovorni građani, već su i dalje rasistički debili koji se služe neviđeno glupim izgovorima da bi opravdali svoj rasizam. Stoga izgovora za škabrnjski šovinizam i ksenofobiju po osnovama imovine i ekologije (jednako kao ni po osnovama ratne traumatiziranosti) ne može biti.

Mnogi će bez da trepnu reći - nemam ništa protiv homoseksualaca, ali ne bih volio u obitelji imati jednog. Ili - nisam rasist, ne volim prolaziti pokraj crnaca ne znam zašto, ali ja nisam rasist. Ali čekaj malo, ako nemaš razloga za to, ako su tvoji razlozi potpuno iracionalni, što je to onda nego homofobija ili rasizam? Kako svijet uopće zamišlja homofobe, rasizam, rasiste? Kao čudovišne zakukuljene i lako prepoznatljive ku-klux-klanovce koji po cijeli dan šetaju naokolo sa omčama i zapaljenim bakljama u ruci? Ne mili moji, ne. Rasisti jesu i mile bakice i brižne majke i odgovorni očevi i inače mirni suseljani koji su u svemu naizgled super, samo što iz nekog iracionalnog razloga ne vole biti u blizini crnaca, Roma, homoseksualaca itd. To jest rasizam. A čudovišna je njegova svakodnevna ni po čemu prepoznatljiva bezličnost.

Samo elementi diskriminacije?

Nadodajući tek na kraju svog komentara i možebitne elemente diskriminacije, dakle ne čistu diskriminaciju, nego samo njene neke elemente (brojive u promilima valjda) – Boro Grubišić se, recimo to sad i otvoreno, izruguje dobrom ukusu, razumu i žrtvama škabrnjskog slučaja. No da ne brojimo sad samo elemente diskriminacije, zbog lakšeg razumijevanja onog o čemu govorim, možemo mi krenuti i obrnuto. Hajmo recimo ustanoviti koliko postotaka od količine kamenja koje je letilo prema romskim prikolici/ama nije imalo elemente diskriminacije? Ako je već Bori Grubišiću moguće ono nemoguće pa i klasičnu diskriminaciju umanjivati na njene elemente, onda mu ne bi trebalo predstavljati problem da identificira elemente kolaca, žice, prijetećih telefonskih poziva i letećeg kamenja koji u škabrnjskoj diskriminaciji recimo nisu bili diskriminatorni. Voljela bih od zastupnika Bore Grubišića čuti to objašnjenje.

No Boro Grubišić u umanjivanju škabrnjske sramote ne staje samo na „izoliranom imovinsko-ekološkom sporu sa elementima diskriminacije“, on čini i korak dalje. On se zapravo češe gdje ga svrbi.

Francuska čitaj EU

Nema refleksije - tvrdi, tješi i s govornice uvjerava tako Boro Grubišić sebe, svoju stranku i sve Hrvate. Nemušto prikrivajući kivnost na to inozemstvo kojemu paranoično zamjera neprijateljstvo prema malenoj Hr. Uvjerava nas pri tom kako neće oni nas (a oni su EU), da neće svi ti EU nacisti, taj Sarkozy, ti Francuzi, taj vanjski No1. neprijatelj Hrvatske, ma neće oni nas špotati, ne zato što nemaju zašto (ta čak je i Boro prisiljen priznati da postoje ti nesretni elementi diskriminacije) - nego neće jer ne smiju! Neće taj vanjski No1. neprijatelj Borine stranke i njenog utemeljitelja reći ništa, tvrdi sa govornice lijan Boro dok se u sebi smješka misleći da je EUovce uhvatio u nečemu što sada i Hrvatima daje alibi za krimen. Jer ta kako bi se oni usudili suditi nas zbog ove zanemarive šačice izoliranih Cigana, kad sami Francuzi iz zemlje istjeruju na tisuće! Neće nas EU zbog toga zvati na red. Tako veli Boro. Grubišić naime hrvatski rasizam pokušava pokriti deportacijom Roma iz Francuske, dakle francuskim rasizmom.
Je li progon francuskih Roma krimen, jest. No to ne alibira Hrvate od progona hrvatskih Roma. A Boro bi upravo tim ucjenjivao i trgovao, jednim krimenom za drugi - Ako oni tako mogu postupati, šta nam mogu predbacivati. Pa ako Francuzi to čine u velikim brojevima, ta što je ovo kod nas u sići. Oni tamo ne smiju reći ništa, jer su i sami rasisti i imaju držati jezik za zubima, ma što god se ovdje dešavalo! Romi bili linčovani, Srbi plutali rijekama, svejedno. I to otkriva da Boro škabrnjske postupke prema Romima uopće ne smatra bitnom stvari, već nebitnom sitnicom. Razumljivom ratnom i poratnom traumom. O kojoj nema potrebe trošiti riječi, niti je prenapuhavati do diskriminacije, kad su eto prisutni samo njeni elementi. Ta što je to par kamenovanih Roma u usporedbi sa tisućama deportiranih francuskih. Ništa. Ali takva trgovina Boro, to no pasaran.

To je sramota, da jedan Rom ovako može posvađati cijelu Hrvatsku - ogorčeno reče načelnik općine Škabrnja nakon čega je poklopio slušalicu zapitavši se kako ćemo mi na takav način u Europsku Uniju.
Ma da, ima naš čoek pravo, za sve su krivi Cigani, da jedan Rom, zamislite, da jedan najobičniji Cigo, ma čak niti Židov niti Srbin, nego jedan najbezvezniji Cigo pa da posvađa sveti hrvatski rod. Zaista-zaista, ta kako ćemo tako posvađani u EU?! Nije nama Rvatinama problem rvacki rasizam (to je ionako zadaća i potvrda pravog Rvatine da tu i tamo zatuče kakvog cigu, pedera, čedu, četu i svake take), nego je problem rvacko nejedinstvo, to je priko velkička mana ´el, baš oti sotone i crveni-žuti-zeleno-crni vragovi i nutarnji i vanjski neprijatelj, baš oti zlikovci koji nit išta piju, nit išta iziđu, nit sunca vidu, nege samo našoj svetoj Rvackoj danonoćno radu o glavi. A bogati, a nu.

I u tom grmu leži zec. Nije Boru Grubišića niti njegov HDSSB briga za protjerane hrvatske, a još manje za protjerane francuske Rome. Oni brinu za ljudska prava jednako kao što je brinuo i utemeljitelj njihove stranke dok je svojim žrtvama niz grlo točio kiselinu iz akumulatora. Ma jok, oni se samo preko Roma žele izreklamirati, nabaciti još jednim kamenom na EU, na svog trenutnog glavnog neprijatelja, na razarača jedinstva svih Hrvata (isključivo zbog čijeg je pritiska utemeljitelj njihove stranke klisnuo preko granice i sada čuči u zatvoru zbog počinjenih ratnih zločina), na vanjskog No1. nemesisa Hrvatske (poslije Srba) - koji im zapravo daje razlog za postojanje i laprdanje. Na koncu, bez nekog izmišljenog neprijatelja ne bi ni njih bilo. Njih uopće nije briga za Rome ni krše li se njihova ljudska prava. Njih uopće nije briga ni što će i kako svijet to komentirati. Oni samo žele reklamu, teatralno, pred očima kamera, kobajage papreći tom zamišljenom EU neprijatelju, javno mu prijeteći pesnicom sa govornice u prazno (Ne smijete! Neće/te!), da hrvatski narod još jednom vidi tko je tu na hrvatskoj političkoj sceni pravi Rvatina i domoljub, a tko neprijatelj Hrvatske i stoka sitnog zuba. Da hrvatski glasači, koji gledaju prijenose sjednica, jasno vide za kojeg to politički korektnog i domoljubnog rvackog junačinu (u elementima) treba ubuduće glasati, osigurati mu novi mandat, fotelju i naravno... povlaštenu mirovinu.

Za svoje! ...fotelje

A to je jedini cilj tih njihovih dnevno-političkih manipulacija koje u zadnjim tekstovima seciram - neprestanim laprdanjem o biločemu postići da se izmanipulirani i preopterećeni (hrvatski) narod niti u jednom trenutku ne dosjeti i ne zapita koja je uopće svrha postojanja i financiranja takovih stranaka i demagoga.

Šapnut ću vam nešto, ali slutim da već znate... svrhe nema.

subota

svibanj

2012

....Gastro izložba...

elyca

u Podrumima na otvaranju izložbe cvijeća...u drugim hodnicima jedna druga slika... Gastro izložba koju su ugostitelji Splitsko-dalmatinske županije pripremili za otvaranje Izložbe ....

.

(punjene lignje, paštetice od škampa ...lepeza od školjaka....("Bukara" skriva u ovim tečama okolo sve ono što je izložio na lepezi)

.

(rafioli od blitve punjeni pršutom i sirom ili tripicama...i oni od tripica sa pršutom i sirom) ...malo školjkica i jastoga)

.

(domaći pršut, kruh ispod peke od brašna s kamenih mlinica i uštipci ...rižot od kozica i šparoga ... ostalo je na toplome...i soparnik...)

.

(punjena prepeličja jaja sa šparogama na rikoli i kori od tikvica ....soparnik i kroštule....puno kroštula)

.

(Mara i Duje....torta od palente i blitve...i brod od poriluka i lignjica ...punjen fažolom)
maru i Duju nitko nije tio dirat...pa su ljude molili da uzmu pršut s njih.... ostao samo Dujin pojas s kapulicom :-)))

.

gregada od ribe (sa sabljarkom i jastogomm...iza je morski pas s dalmatinskim travama...pa još arambašići.... sipa s bobom... (desno u teći i frigane lignje i girice u slapovima....tripice (Bračke) ...sirevi s travama.... dimljena tunjevina...bakalar s orzom...i svašta još ...pa vina...i vinari ...

.
(desno su čokoladne tortice s narančom...kako mi je žao što ih nisam probala...a bili su i rafioli i Imotska torta...uffff...lipote)

....svi koji su došli....dobili su neko nesvakidašnje ili autohtono jelo.... i iako je vladala velika gužva...nije bilo naguravanja... a ja sam ostala u šoku od kvalitete serviranja i inovativnosti naših ugostitelja ....

...i tko će sad reć da se nemamo čime podičit i da nemamo šta za ponudit?.....

...vjerovali ili ne...najviše me ljudi pitalo gdje mogu dobit čašu vode... srećom ju je bilo posvuda okolo po stolovima...

...a sad natrag na cvijeće.....

.

P.S. namjerno nisam imenovala objekte koji su donjeli hranu)

subota

svibanj

2012

Obnova starina s dušom

kamena-kucica-na-skoju

Svaki početak je težak, kažu, pa nema razloga da tako ne bude i s pisanjem. Ne znam kako je to kod drugih, al' moje pisanje u pravilu krene tek tragom neke ideje ili pak, u sretnijoj varijanti, ideje i naslova, što je, ipak, samo prvi nesiguran korak u jednu zamišljenu priču, tek prvi mali kamenčić u stvaranju jednog mozaika misli i riječi... a prava avantura, dakako, tek slijedi...

A kad spomenuh ideje, one, opet, putuju nekim svojim stazama, čudnovatim i nedokučivim... ponekad se rode naprasno naglo, kao bljesak munje, kao grom iz vedra neba, koji jedva čeka da se oglasi svijetu, a ponekad znaju čamiti pritajene, začahurene, danima ili mjesecima, čekajući strpljivo svoj trenutak slave...

I ova današnja ideja, jedna je od takvih, začahurenih, koju zamalo da bi prekrila prašina zaborava, da nedavno, kod friško useljenog prijatelja-graditelja, ne vidjeh komentare drage mi prije bez bloga, bračanke...

Naime, u veljači sam još, u meni omiljenoj rubrici SD, čitala o udruzi "Novi sjaj dalmatinskih ruina", koju je osnovao bračni par Vlatka i Mladen Poropat, oboje građevinari, koji su otišli i u menadžerske, odnosno, dizajnerske vode...

Al' vrime mi nešto pobiglo, po običaju, pa će priča tek sad ugledati svjetlo bloga, uz manji dio teksta iz članka /nakošen/, i još ponešto mojih razmišljanja... hvala bračanki, što me podsjetila, a znala sam, napomena je ležala tu negdje, u đumbusu mojih papirića, samo ju je trebalo pronaći ... al' isto ne mogu vjerovati, da je prošlo toliko dugo ...

A šteta bi bila, zar ne, da ignoriram i ne osvrnem se na jednu tako dobru udrugu, koja je ama baš u svemu po mojoj miri ... i gotovo je sigurno, da bi ih kontaktirala u slučaju svoje obnove, bilo samo radi savjeta ili, pak, i radova, sad je sasvim nebitno... nadam se samo, da će udruga poživjeti dovoljno dugo ... jer šta se mene tiče, tu nema straja, ja sam neuništiva ... u svojoj mašti ... a da bi, u sretnom razvoju događaja, zlata vridila i iskustva prije bračanke, koja ih je već angažirala oko nekih radova na svojoj kući, nije potrebno ni spominjati...

Iz članka ću prenijeti, po mome viđenju, ono najbitnije, i barem neku od sličica, ako uspijem, jer mislim da se baš i ne daju kopirati ... ili sam ja tudum, pa ne znam način ... u svakom slučaju, preko gornjeg linka možete, i pročitati više, i pregledati fotogaleriju... mislim da vrijedi truda i vremena...

... kako sami kažu, cilj im je sačuvati tradicijske ljepote, a namjera im je davati besplatne savjete i upute svima koji se žele upustiti u obnavljanje starih kuća, od pravnih savjeta kod kupnje, do tehničkih savjeta, koji se tiču obnove same...

... osnivači su spomenute udruge baš zato, da bi iza njihova djelovanja ostajale primjereno adaptirane stare dalmatinske kuće, štoviše, osobito su zainteresirani za ruine, one koje odavno možda nemaju ni krova, ni prozora, ni vrata... jer njihov je pristup obnovi takav, da najradije "pod rukom" imaju tradicijsku kuću, na kojoj revitalizacijom žele očuvati izvornost graditeljske baštine gledano izvana...

... pa smo ih i našli u jednoj dalmatinskoj ruini kojoj su vratili sjaj, u njihovoj kućici u Betini, na otoku Murteru... to je stara betinska kuća, čija fasada ničim ne otkriva tajnu unutrašnjosti, i koja ničim ne narušava sklad staroga mista – odavno nagriženog lošim adaptacijama... a slijedili su i starinski mot, po kojem su dalmatinske kužine bile na vr' kuće, odnosno na posljednjem katu...

I to je to... da završim riječima kuhara iz "Dobro jutro, Hrvatska"... on bi još dodao i... dobar tek... ma neee, nisam nezaposlena, nisam niti otišla u mirovinu... još uvijek sam u kategoriji radnika... joooj, kako to danas gordo zvuči ... samo mi radno vrime nešto klizi, pa taman uspijem pred posao uloviti ideju za kuhanje... ako ne traži puno truda i vrimena

subota

svibanj

2012

Nogometna subota

toxycat

Što mislite, tko bi trebao refundirati trošak?

Marković kojeg ne zanima novi naraštaj?

Čačić koji mi savjetuje da manje telefoniram?

Ili HEP koji je uveo "jeftinu tarifu" iza 22h?

1 2 3 Naprijed

Statistika Blog.hr

Zadnja 24 sata

51 kreiranih blogova

2.279 postova

781 komentara

1.161 logiranih korisnika

Trenutno

14 blogera piše komentar

70 blogera piše post