novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

28

pet

08/15

Svi za Hajduka, a Hajduk za niku stvar

umornooko.blog.hr

Očekivali smo Vinkica i ja ovu utakmicu ka malo koju do sada. Među ostalima, kad je blagajnik Hajduka izjavija da u trideset godin nisu ovako planile ulaznice, naslućivala se fešta .... koju je, kako Bog zapovida, podgrijavala i Torcida, sa ogromnin karuselon, oliti điradon tonobilima priko grada, noć prije utakmice.


«Slobodna Dalmacija»

Srića da su Česi spavali u Dugopolju, inače da su bili u kojemu gradskome hotelu, ne vidujen da ne bi dobili serenadu ispod ponistre ... all night long.
Čak i po novinan nisan odavna vidija ovakovi tekstova ...

«S naslovnice Slobodne Dalmacije:»
Pismo Hrvoju Miliću
Hrvoje, na ovo sam se pismo odlučio nakon što sam vidio kako s Torcidom slaviš poslije Osijeka. Skaka si s dignutim rukama, još da ti je bilo preskočiti ogradu znam da bi bio najradosniji na svitu. Ti si, Hrvoje, zbog mnogo razloga igrač koji, zajedno s kapetanom Goranom, moraš povest momčad u pobjedu.
Imas od svih najviše iskustva. Skupite ti i Goran tu mladost oko sebe prije utakmice, u svlačionici, savjetujte ih, recite im koju rič, dvi.
Recite im da se ne boje, da izađu hrabro na teren, da ne razmišljaju o HSV-ovima i St. Entiennovima i ostalim utakmicama koje su naša davna prošlost.
Recite im da moraju biti strpljivi, pustite ove priče kako treba navalit u prvih 10 minuta, slušajte Šoltu, dobro vam on govori, utakmica se igra 90 minuta. Ako treba i u produžetku se može dobit.
I usadi toj dici, koja jos ni vozačke nemaju i ni brijat se ne znaju, malo onog svog slavonskog, onog strpljivog, laganog, al' kad vi Slavonci zagrizete onda vi ne puštate … Pa na to dodajte još malo ovog našeg dalmatinskog dišpeta i ove purgerske lukavosti kod naših Zagrepčanaca, našeg Tome i našeg Frana i naseg Josipa… i ovi moraju past. Jer oni jadni još ne znaju šta ih čeka na Poljudu…
I još nešto za kraj, ali najvažnije. Reci im, Hrvoje, da nije smak svita ako ne uspiju. Uspit ce dogodine. A mi ćemo svejedno na kraju utakmice pivat ka da su ta dica osvojila Ligu Prvaka. Sve im to, Hrvoje, reci. Jer vi ste za nas prvaci svita.
Stara Torca s istoka.

I mi smo se, Garbinovi, spremili u sastavu u kojemu odavna nismo nastupali, Vinkica, Zlato Mamino i moja malenkost. Kupija san karte čin su izašle u prodaju, da se poštedin žicanja, moljakanja i beskrajnih čekanja u redu oće li/neće li ... A bome smo se i na vrime uputili, da lipo sednemo po komodu na svoje misto. Upali smo u kolonu koja se kretala puževin korakon već na magistrali oko Kmana ... tako da nije bija problem izać iz aute, ovo slikat ...

 photo 01 dolazak na poljud_zpsy088lip0.jpg

... i prošetat do aute koju je vozija brat i odmaka samo par metri dalje cerek
I Torcida se spremila ka skoro nikad do sada ... ovi put su se okupili na Peristilu i krenili, kako se to moderno reče, «korteon», oli po domaću, u povorci, od kraljevskoga trga put Poljuda ...

 photo 01a torcida peristil jutarnji_zpsetkfahek.jpg
Foto «Jutarnji list»

I jema bit da su namo ispucali cili pirotehnički arsenal koji bi inače završija na tribinan Poljuda


Video: «Slobodna Dalmacija»

Još je ono žuto govno na nebu dobro grijalo kad smo stigli nadomak Poljuda ... i slikali se, kako je i red ...

 photo 02 isprid poljuda_zpsvxazudix.jpg

... a čin smo se namistili na tribine, pa je i jedan selfi od Garbinovi, nakon cca sedan-osan godin

 photo 02a20garbinovi_zps8qyrwamq.jpg

Kako smo debelo uranili (oko dvi ure) prikraćiva san vrime sa snimanjen okolice. Drago mi je da nisan bija jedini iz «bele zgrade» u sektoru S-dolje, na Istoku ...

 photo 03 torcida bela zgrada_zpsl3jpvirk.jpg

Makar znan da is je na Sjeveru bija pun kufer cerek
Sve je bilo pod kontrolon, vatrogasci su uredno obašli teren i utrdili da je situacija pod kontrolon ...

 photo 04 vatrogasci_zpsmfjgdojv.jpg

Čak je i Alen Nižetić na centru terena otpiva onu pismu ča je inače piva sa pok. Vinkon Cocon «Ljubav mog života» i nezaobilaznu «Dalmaciju» koju je piva još dok je bija u Tutti Fruttija

 photo 05 nizetic_zpszcep7upd.jpg

... a Torcida je, po ko zna koji put, ugodno iznenadila sa svojon koreografijon ...

 photo 06 i bog i vrag_zpstrlelxqo.jpg
... i Bog i Vrag gledaju Hajduka ...

Ekipa je izašla, nakon zagrijavanja, uz burni pozdrav ciloga stadiona, skupila glave i sve je mirisalo na dobru predstavu ...

 photo 07 dogovor_zpsqr55qgra.jpg

Ali ... jema bit da su muda ostavili u svlačionici. Gubimo 1:0 iz prve utakmice, umisto da navalimo, a mi čuvamo tija san reč ča. Kasnije primimo gol i deboto da je bilo «svršila Mare zavit» ... očekiva san da ako ne odma, onda na poluvrimenu, kad ih Šolta malo istriska u svlačionici, krenemo dat koji gol, pa makar primili pet golov ... ali ništa. Igramo sa jednin napadačen ka da čuvamo rezultat. Deset minuti prid kraj uvodi minja beka za beka. Jedino ča je prominija pribacija Jeffersona u napad, a oti bi falija sa dva metra tapinu od stogodišnje masline ...
Neću više, još mi je tlak na trista ... ajde, sad mi je bar pinku lakše kad san ovo sve napisa, samo još jednu stvarčicu ... pa makar me proglasilo Žalosnon Sovon ...
Nismo prošli. Ni prvi ni zadnji put. Proćemo dogodine ... ali, nemojte me sad činit beštimat, ne prodajite dicu ako baš ne morate, zadržite ovo ča jemamo skupa barenko godinu dan ... pa i trenera «#$%&, možda mu dotle dođu neke stvari iz guzice u glavu.
Kad bi to bilo ... možda se i moremo ča nadat, a ako sad sve rasprodamo, pa iznova, ne znan više čemu se mogu nadat. Da ću poživit dovoljno dugo da Hajduk prizimi u Europi?
Reka je Bukle Hlevnjak, kad su ga intervjuirali za stogodišnjicu Hajduka, «Emocije su zajebana stvar». I kurba je i suzu pustija cry
I jesu, vrlo zajebana stvar, i one lipe i one malo manje lipe. Ali ljudi moji, meni su više suze dopizdile, oću se malo smijat ... Još koju godinu pa neću ni moć dolazit na Poljud, ne znan bi li i danas moga uzać skaline od podanka do vrja tribini ... Ali i kad ne buden moga, navijat ću svin srcen, makar isprid TV ekrana.
Kako to objasnit nekome kome srce ne kuca za bilu boju? Teško!
Naivan? Možda
Neizlječivo? Sigurno!
Dijagnoza: HŽV!!!
Zdravi i veseli bili! mah mah mah

Objavljeno na medjimurje.info

gtaradi.blog.hr

Promocija prve blogerske zbirke u Hrvatskoj

Prva hrvatska zbirka blogerskih radova je servirana.



U knjizi su odabrani radovi blogera sa Blog.hr-a, njih 39, koji dolaze iz šest država: Austrije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Nizozemske, Njemačke i Srbije.



Ono što je najzanimljivije u knjizi je potpuna različitost autora, ali ne u podjeli na stare i mlade (ima ih od 25 do 73 godine), ili po zanimanjima, a ima ih od liječnika do skippera, od arheologa do konobara, od elektroinženjera do profesora, od domaćice do kasirice, već u različitim stilovima razmišljanja, oblikovanja priča, stihova, foto zapisa.



Dragi Zagreb grade, u subotu, 29. kolovoza imaš čast ugostiti te blogere i njihove kolegice i kolege iz cijele Hrvatske na promociji te zajedničke knjige “I ja imam post”, ili kako je oni od milja zovu Blogoknjige.
Promocija počinje u 17 sati u Europskom domu u Zagrebu, Jurišićeva 1.



Među 39 blogera su i dva Međimurca: semper contra i Gorkić Taradi (na slici)


CURE SU BILE MRAK

zgmazoretkinje.blog.hr


1A sastavi su došli oko 8 sati u Albi na Europsko prvenstvo nekih 1.600 km od Zagreba. Svi im držimo fige i želimo sreću. Cure volimo vas i ponosni smo na vas. Vi ste Zagreb!



IZVJESCE IZ EUROPSKOG
Cure su bile presuper. Sva tri dobna razreda.

Posebno sam bio ponosan sto su navijale za sve timove, pa čak i najveću konkurenciju.



LIVE STREAM SA PRVENSTVA

Zelite li pratiti prvenstvo to mozete na:

http://www.ustream.tv/channel/studioviba



OGROMAN ANGAŽMAN NA EUROPSKOM PRVENSTVU U KOŠARCI

Na Europskom prvenstvu u košarci, koje se održava u rujnu u Zagrebu, dobili smo ogroman angažman

- dočekivat ćemo VIP uglednike u Zračnoj luci Zagreb
- plesat ćemo na otvaranju Europskog prvenstva sa posebnom koreografijom samo za tu priliku
- odradit ćemo ceremonijal otvaranja
- odradit ćemo sve VIP protokole na otvaranju
- svaki dan natjecanja ćemo sa 52 osobe sujelovati u VIP protokolima, hospitalitiju u VIP zonama i natjecateljskim zonama i to 10 sati na sve tri utakmice
- ustupit ćemo logistiku za natjecanje (zastave, trake za odvajanje, stolove, mobilne stanice...)

Ukupno ćemo odraditi preko 3.000 sati u samo 6 dana, a u Areni Zagreb će biti konstantno preko 50 naših mažoretkinja, kao i koordinatori za pojedine segmente organizacije.



AUDICIJE

su u četvrtak 17. 9. u 20 sati i
subotu 19.9. u 15 sati

u Palmotićevoj 30



NASTUPI

- subota 29.8. u ???? službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Slaven Belupo), o/o ????:



FOTKE sa prvog treninga priprema za Europsko

slike Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja

Ovako je to bilo na prvom treningu priprema, nakon ljetne stanke, prije tri tjedna























------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

ŽELITE LI KOMENTIRATI OVAJ POST UČINITE TO OVDJE:
1. pritisnite natpis "komentiraj"
2. kada vam se otvori novi prozor pritisnite kružić pokraj "anonimac"
3. upišite svoj nadimak
4. napišite komentar
5. pritisnite tipku "POŠALJI"

Ovaj blog će bez izuzetka brisat sve komentare koji sadrže uvrjedljive riječi, nekulturnu komunikaciju, laži ili klevete bez obzira na ostatak sadržaja komentara. Osnove kućnog odgoja i osnovni bonton je minimum komunikacije na ovom blogu. Demokracija nije anarhija, a uvrede ili klevete ne mogu se „opravdati“ slobodom izražavanja!

ko puno radi njega se i nagradi

durica.blog.hr

nisam sasvim sigurna koliko je pametno pisati o ovoj temi još usijane glave iz koje mi para nije prestala šištati kroz uši, grlo na nož, no, imam ogromnu potrebu izbaciti to sve iz sebe dok je sve friško. kako ova moj editor, na svu sreću podnosi svakojaka moja sranja, tako bu podnesel i ovo, a meni se glava nebu raspuknula niti otkotrljala pod stol, već bum sutra prazna kao tabula rasa nastavila raditi svoj posel najbolje kaj umijem i mogu, nakon što se i umijem, bez one druge dileme.
zato sam se počela prazniti još jutros, jer mi sama pomisao na taj sastanak stvara želučane tegobe, žgaravicu i nadutost uz neke nove alergijske reakcije, svrab i učestali poriv na bljuvanje. na sve to pripremala sam se psihički na način da samu sebe uvjerim kako je sve moguće, a ja sama sam na to sve u potpunosti spremna. jednostavno pomirena unapred. kaj bu bu, jer tak i tak nikad nije da nekak i nije.
no, prvo kaj me izbacilo iz takta je odvratan događaj u kojem je Daliji nestalo iz torbe četristo, brojkama 400 kuna iz torbe koje si je spremila u kovertu za platiti računa Dinesa i to iz zaključane sobe koju sam ja osobno zaključala, te još jednom provjerila dal su zaista zaključana, jer mi se dan prije u žurbi desilo da sam samo uzela ključ bez okretanja ga u bravi i to dok smo zajedno bile na krovnoj natkrivenoj terasi, dakle, na sasvim udaljenom, drugom kraju zgrade sa djecom iz pet različitih odgojih skupina, dakle njih dvajst, jer zbog blata nismo mogle na dvorište.
i još sam miljon posto sigurna da je soba bila zaključana, jer sam, dok smo se vraćale stepenicama dolje poslala Daliji ključ po jednoj starijoj curici, jer je ona išla prva, a ja zadnja, vodeći za ruku dijete kojemu je silaženje stepenicama otežano. dakle, ja sam sobu zaključala, Dalia ju je otključala, ključ je bil kod mene u džepu od kute, a nas dvije smo čitavo vrijeme provele na toj zadnjoj terasi skupa s djecom. kolegica koja je došla u drugu smjenu također je našla zaključana vrata. Dalia je još ujutro rekla kak žuri platit taj račun da joj ne blokiraju karticu, pa je lovu već pripremila. da bi ironija bila veća imala je soma i četristo, ali je netko bio toliko pošten i nimalo pohlepan, stoga joj je soma ostavil. i moja torba je bila tamo do njene koja je visila na stolcu, a ja svoju ostavila na izvolte pokraj stola. i osim deset papirnatih kuna imala sam još nekaj sitno kovanica tam di se drži lova, a među nekim bezveznim papirićima, uglavnom starim slipovima prseavinutih napola i pedeset eura koja smo dobili u Rovinju za Frana od jednog rođaka, al ih, koza nisam pospremila u njegovu kasicu " Medo Štedo ", već ih tak bedasto nosam sa sobom u nofčaniku. da li sreća il puka slučajnost to mi taj gad od lopova nije maznul. svi znaju da je naša u teškoj financijskoj gabuli, jer joj gotovo čitava plaća odlazi na ogromnu ratu kredita veliko stana kupljenog u ona još zlatna vremena kada su je svi uvjeravali kako je to izvrsna investicija, dok joj je danas tek omča oko vrata kao i velika gromada kugle kojom žonglira rukama, nogama i kičmom.
mene je to jako pogodilo ravno u dušu. zapravo, ne mogu se točno odlučiti da li me više ražalostilo, razljutilo ili razočaralo. jer, potpuno je jasno da je to uzeo netko iz kuće, netko naš koji je živi, diše, hoda i jede među nama sva govna koja nam svakodnevno serviraju svi oni čije odluke utječu na naše živote. vjerojatno netko tko je u goroj i težoj situaciji od svih nas, jer to je jedini način na koji ja sama sebi mogu objasniti takav odurno nečastan, nizak i nemoralan čin. kao potez očajnika. jer, sasvim je jasno da bio netko izvana da bi zaključana vrata morala biti provaljena i da bi sasvim sigurno takav lopov cijelu njenu torbu i moju pokraj nje, pa možda i još nešto drugo. a, i sasvim sam sigurna da ne bi ostavil onih još soma kuna koji su bili u koverti. to me nagnalo na ramišljanje da smo ljudi i imamo normalne međuljudske odnose mogli za takvu osobu skupiti lovu, ak joj treba za platit struju da joj ne isključe ili za kaj joj već treba, samo da smo znali da je u takvoj situaciji da mora krasti kolegicama lovu iz torbe dok su na drugom kraju zgrade s djecom. ili, da bi trebala u našoj ustanovi postojati nekakva kasa uzajamne pomoći kakvu je moja stara imala u svojoj firmi na kojoj je na čelu sada i naš poslodavac, u ono vrijeme kada ljudi nisu morali krasti jedni od drugih na poslu, za takve nekakve krizne situacije.
uglavnom, to je bila jedina tema o kojoj sam ja željela razgovarati na sastanku. isto tako sam htjela predložiti da sada svi damo prilog za Daliju, kolko ko može, pa da si žena može platiti taj račun umjesto da joj blokiraju ili prerežu karticu. no, umjesto toga, mi smo nakon suhoparnog i nimalo zanimljivog godišnjeg izvještaja, a sve smo to već preko nekoliko puta čule, vidjele, osmislile, prezentirale i na kraju krajeva same izradile, slušale, kao što sam i pretpostavila morale slušati o našoj satnici za koju je naša sindikalna povjerenica na jednom sastanku na kojem rekla da nje sve u skladu sa zakonom, jer su neki, bez obzira koliko rade u samom startu u minusu, što jednostavno ne smije biti, jer ak si na poslu i radiš ne može ti računati kao da nešto nisi odradio. e sad, nije čak bio problem što je ona to iznijela kao svoje osobno mišljenje, nakon što je bila na nekim radionicama o satnicama u Selcu za vikend, nego je problem u tome kaj se mi, sve ostale kolegice nismo izjasnile da smo mi, ipak zadovoljne. jer, nisu sve u minusu. samo one koje imaju kraće preklapanje s kolegicom.
naime, sada moram objasniti svima onima koji prate to što pišem, a i svima ostalima koji slučajno nalete, kako ne bi bio potpuno nejasno.
pokušat ću to sasvim pojednostaviti. dakle, mi odgajatelji ne bi smjeli raditi s djecom u grupi više od šest sat u komadu. kao što neki vozač kamiona ili autobusa ne bi smio voziti ljude ili teret više od neki određeni broj sati bez prestanka koji ja sada ne znam točno, pa ne želim nagađati. no, nama se, ipak računa, piše, evidentira i vrednuje osam satno radno vrijeme, jer tih dva sata imamo pripremu za rad. eh, sada, problem je u toj pripremi. jer, ponekad, a to je dosta često da se priprema ne odvija u ustanovi, već u knjižnici gdje se nabavlja literatura potrebna za provođenje plana i programa, ili u šumi skupljajući lišće o granje, na polju, livadi, plaži, smetlištu, pa čak i kod kuće dok izrađujemo poticaje, aplikaci, mobile koji vise sa stropa, oslikavajući slikovnice ili šivajući lutke, te, naravno pisanje raznorazne podagoške dokumentacije koju nije dozvoljeno pisati za vrijeme boravka s djecom, ili kako se to još naziva, efektive. isto tako idemo i na razne seminare i stručna usavršavanja, uglavnom izvan ustanove u svoje,ajmo reć slobodno vrijeme, ak to traje više od dva sata i vikendom je vrlo često.
obzirom da je vrlo teško izračunati koliko se tko treba pripremati za nešto vrlo točno i precizno, tako svaki ravnatelj, ako sam ja to dobro shvatila ima pravo kreirati svoj oblik satnice prema tim nekakvim zakonski zadanim okvirima i propisima. no, pravi zec u grmu prekovremenih sati i slobodnih dana. jer sve mi, kada je neka od nas na bolovanju radimo duple smjene, ili, ak imamo sreće u nekakvim spajanjima međusmjene, a onda sa duplim brojem djece. i sada je pitanje da li se taj slobodan dan piše +/- ( plus-minus ) šest ili osam, pa kom nos čist il posran. isto tako ona preklapanja na ručku, obavljanja kupaonica i spremanja za popodnevni odmor, ako si sam, piše ti se plus nešto više sati, jer si bio sam, pa si duplo više radio, nego kada si s kolegicom.
uglavnom, obzirom da mi sve nismo zadovoljne, a to uopće nije istina, jer neki imaju sasvim okej uređenu satnicu, jer imaju dugo preklapanje s kolegicom, što znači da u popodnevnu smjenu dolaze ranije, kada odrade određeni broj dežurstava i prekovremenih sati nakupe dosta tih slobodnih dana, koje onda mogu iskoristiti kada je to moguće organizacijski ostvariti, dakle kada je smanjen broj djece i nema tako velike potrebe za svim prisutnim ogajateljima. na taj način je vuk sit, a ofce na broju. kod kolegica koje imaju krače preklapanje potrebno je odraditi više prekovremenih sati za taj isti slobodan dan. koji se do sada pisao minus šest, a po novome bi se trebao pisati minus osam.
e, sad, ono što je mene uzrujalo je to, da niti ja, jer sam imala taj dan obavezan roditeljski sastanak, niti pola nas ostalih kolegica nismo uopće bile prisutne na to dotičnom sastanku na kojem je trebalo reći kako samo mi ipak zadovoljne tim našim slobodnim danom minus/plus šest, pa samim tim niti smo htjele niti smo mogle povrijediti na način našu ravnateljicu, a sve ćemo biti kažnjene na isti način.
kaj mogu, kad ja ne volim nepravdu. niti me tko pitao jesam li zadovoljna ili nisam, tako da nije ni mogao govoriti u moje ime. na taj sastanak došla sam na sam kraj, točnije petnaest minuta prije kraja, kada je gospođa Strugar, neka faca iz našeg sindikata nešto govorila vezano za beneficirani radni staž koji ja, sigurna sam nikada neću dobiti.
a i u cijeloj toj priči meni bi puno više zanimao broj djece, materijalno okruženje i općenito poboljšanje i oplemenjivanje naših uvjeta rada, jer, ovako i onako moram raditi onoliko koliko moram i kako god to netko negdje, pa i na plotu zapisao, meni nitko ne može vrednovati realno moj rad, trud i zalaganje, jer, jednostavno u ovom našem poslu to nije moguće.
jedina prava satisfakcija su mi djeca koja mi sada, kada sam se vratila s godišnjeg trče i zagrljaj i osmijeh roditelja na vratima kad me vide i vele:
- evo, napokon, naše tete! -

BLOGERSKA FAMILIJA

demetra1.blog.hr

Znam da ste mnogi već pisali o temi BLOGER. Sigurna sam da gotovo svi mislimo kako je biti bloger stvarno lijepo. I je, lijepo je. Lijepo je imati mjesto u tom virtualnom svijetu koje ti je skoro kao dom. Mjesto u koje ulaziš kao u svoju sobu, zatvaraš vrata i ostavljaš po ladicama (postovima) sve ono o čemu misliš, o čemu sanjariš, sanjaš, ono što te muči, što bi najradije preskočio, zaboravio, a uporno čuči negdje u dnu želudca. Blog je mjesto gdje ostvarujemo svoje sanje bez da moramo moljakati, tražiti dozvolu, natjecati se za taj komadić životnog prostora. Jednako tako sam sigurna da svatko od nas blog i blogiranje doživljava na svoj osobni način, bar ja tako gledam i mislim. Ono što sam već više puta potvrdila vezano za moja razmišljanja o blogiranju je osjećaj praznine kada sam duže vrijeme odvojena od blogerske obitelji. Netko će možda reći da je to navezanost, da jednostavno više ne možemo bez tog kutka, ali ne nije. Nije stvar u sponama koje nas drže, već u našoj osobnoj potrebi u ovom ludo ubrzanom vremenu ne biti sam. To da mi blog i blogeri nedostaju kada sam dugo bez interneta shvatila sam već odavno, ali uvijek se pomirim jer znam da ću se vratiti doma i da će sve biti na svome mjestu, da ću ponovo sresti iste ljude, vidjeti (čitati) što su sve proživjeli dok me nije bilo. To bih ja nazvala blogerskom obitelji. Naravno da ne možemo pratiti svakoga dana sve postove i da nam ponekad nedostaju one prave riječi kako bismo ostavili komentar, no možda bi mogli imati neki blogerski znak kojim bismo jedni drugima dali do znanja kako smo pokucali, vidjeli, svratili, ali bez kavice (komentara) krenuli dalje. Tko zna, možda netko predloži nešto pametno, a do tada cijeloj mojoj blogerskoj familiji od srca (čuvam ga da što duže traje) veliki pozdrav.

A zbog moje mađarske krvi evo malo



28.08.2015.

Koordinate srca...

dinajina-sjecanja.blog.hr




U mreži
Finneganovog
bdijenja
koračah mostom
između večernje
i jutarnje zvijezde.

Izmišljaj pisca,
san u snu
i nepostojeće riječi,
neprevedive,
složene od
pjeva slavuja
i cvrkuta ševe,
mirisa mora
i okusa
medovine.

Potonuće Mjeseca
u skute zlatne hostije
dodiruje osjetila.

Budim se,
tu si,
sanjiv u budnoj strasti,
kao Helion
Suncem utkan u kožu,
osmijehom tišine
utopljen u pore,
žudnjom u osrčje,
pohotom ucrtan
u kalendar zbilje,
nezamjenjiv
nesalomljiv,
neizbrisiv
sa koordinata
srca.

Osmijehom budiš osmijeh
srcem srcu daruješ ritam,
načelo našeg
vremena.

Smijemo se...

Dijana Jelčić




* Jaja, tjestenina, paprika, prženi luk i maslinovo ulje … kalorije: 520

minus40kg.blog.hr



10 dag jaja (2 kom.)
5 dag integralne tjestenine
20 dag paprike
1 dag prženog luka
0,1 dl maslinovog ulja
sol, papar

- dinstaj papriku na maslinovom ulju, posoli, zapapri
- umiješaj jaja, posoli, dodaj prženi luk
- serviraj uz tjesteninu

Volim kada kuća miriši po pečenoj paprici ;)

Jednostavno, ukusno i u globalu nutritivno cjelovito i prihvatljivo.

Ulja je na knap, i sve je dosta suho, ali to je standardan problem kod kalorijski kontroliranih obroka. Pogotovo su nezgodna pečena jaja, jer ona u trenu upiju svu masnoću. Ali dobro, na to sam pristao kada sam izabrao ovakav način prehrane.

Ovaj prženi luk je zanimljiv, nešto kao čvarci, ili smrvljeni masni čips, ali od luka. Dobar je i solo, a i ovako kada se doda u jelo. Ima nevjerojatnih 563 kcal u 10 dag. Bili smo za vikend na ručku u renomiranom švedskom mega dućanu. Probao sam slavne okruglice i još par sitnica. Nisam uzeo fotić sa sobom, pa neće biti ni posta. Na povratku smo uzeli ovaj neobični luk.

P.S. Zašto bi ono što tvojoj taštini neugodno škripi u ušima bilo vrijeđanje, omalovažavanje, …, a dok ti činiš to isto drugima, onda je to samo tvoje mišljenje, iskrenost i direktnost, i još sve u kontekstu vrline tebe kao osobe. Nema upitnika, bar ne kod mene, a kod tebe ;)

Bijelo

stella.blog.hr

Volim bijelo. Možda zbog bijelog kamena mog djetinjstva

ili bijelog cvijeta iz kamena

ili bijelih oblaka koji se često igraju na nebu

ili zbog prekrasnog spomenika u Lisabonu

ili zbog labuda, koji se važnira u Maksimiru

i pored bijele lađe u Skradinu.

Lijep je bijeli Sunčanik u Senju.

I bijela crkva u Kovačici

I nebo i snijeg su bijeli zimi

Volim bijele ruže, to već svi znaju

I bijelu torbu baš volim. Dar sina.

Volim vjenčanja, gledati, plesati, veseliti se na njima.

Zasladimo u bijelom tonu!

(slikala Lastavica, a post naručio minus40kg.)

Sebe u bijelom nisam sama slikala

Vinski maraton, drugo izdanje - Istra trči i pije!

ribafish.blog.hr

Bliži se dan trčanja drugog istarskog maratona/polumaratona/štafeta Parenzana Wine Run, na koji sam i ove godine pozvan. Ne zbog svojih kvalieta, koje su u rangu skotnog nosoroga disleksičara, nego zbog savršene zabave koju ovaj događaj pruža.

Stoga sam vas želio pozvati da mi se pridružite u treninzima, ali ne onim trkačkim jer se tu ništa ne može učiniti, nego da svi skupa odemo u nedjelju u Vinski grad na Špancirfest. Ako imate mjesta u autu, trznite, clio je na kirurgiji do daljnjeg...

No, kako je Istrian wine Run nešto najbolje što mi se dogodilo prošle godine, pročitajte kako je to izgledalo, i vidimo se 6. rujna. Ajd vinili vi meni!



Kako sam jedva preživio vinski maraton!

Kao liječenom plivaču, ideja da otrčim 21 kilometar s pauzama za vino svakih pola sata, učinila mi se malo infantilnom i besmislenom. No, bolji poznavatelji mene, samo su slegnuli ramenima i rekli – doći će zadnji, razvalit će ga muskulfiber, ali će ga opet zvati. I tako je nekako i prošao prvi Wine run Parenzana magic – savršeno!

Kao bivši plivač maratonac, često se na Facebooku divim Đurđici Orepić, koja je u najboljim godinama počela trčati, plivati i biciklirati. A kako se njenom dečku, Ivici Matoševiću divim iz puno manje plemenitih razloga, navest ću samo teran, poziv da se pojavim na polumaratonu u njihovoj ekipi došao je kao budali šamar, ili pivopiji Pale Ale Zmajske pivovare.


Umjesto da se besmisleno pripremam za sport za koji nisam niti građen niti talentiran, samo sam otišao ranije kući s degustiranja dva nova piva i dva sasvim solidna hamburgera, izvadio tenisice iz razdoblja treniranja rukometa, gaće koje ne žuljaju (krivo), parne čarape, i uvalio se nekim trkačicama, prijateljičinih prijateljica u automobil. Bože, sjajnih li žena, a ja mislio da su svi trkači sektaši, kakva greška! Dosadašnji rekord u duljini trčanja iznosio mi je pet kilometara, pa mi je moj alter-ego smireno savjetovao – stari, otrčimo do prvog stola s vinima, tu se strgamo i usidrimo uz fingiranje zatezanja stražnje lože ili mezanina.

Ali, kako život piše drame, i kako nikad ne slušamo majke, učitelje i već spomenuti glas razuma, mene je ponijela atmosfera maskiranog polumaratona po uzoru na onaj bordoški u Medocu, na mjestu gdje se utrka – završava. Naime, Livade, mjestašce podno Motovuna poznato po tartufima i ubojito sjajnim fužima s pancetom i tri vrste gljiva u najbezličnijem od sva tri restorana, postale su te subote kratkoročni dom za stotinjak trkača koji su se šepurili u svojim antiznojnim, prozračnim, lasteksastim i ostalim dresovima, i u dobrom raspoloženju čekali prijevoz za najkraću trku Parenzane, koja je kretala iz Grožnjana. Do kojeg smo išli autobusima. Naime, davno prije su iz Portoroža startali ultramaratonci na 68 kilometara, a onda i pravi na 42 iz Poreča! Kakvi luđaci, svaka čast!

I dalje sam si govorio da će mi rekord na 21 kilometar biti barem deset kilometara, pijuckao Vmalvaziju i grickao pršutić na startnoj liniji. Moja se ekipa maskirala u doktore, počeli smo se zagrijavati i razgibavati (Đurđice, oprosti što sam te zalio vinom), a ja sam prvi pošteni znoj pustio dok sam na startu, u predivnom Grožnjanu – uzalud pokušavao pronaći WC. Na glavi šešir, na nosu naočale, sav u crnom, s prirodnom bradom – pljunuti Heisenberg iz Breaking Bada. Što nije prepoznao nitko, iako je moto maskirane trke bio – hrana. A ja sam bio kuhar. Šmrc. A tada su svi potrčali...



Parstotinjak metara smo vijugali po centru Grožnjana, a onda krenuli starom rimskom cestom prema dvadesetak kilometara udaljenom cilju. Prvo sam trčao sa Zadranima, koji su dan prije plivali Porečki maraton, slijedio prekrasne noge Nevene Rendeli (njoj je rekord bio 10 km!), i uglavnom pričao viceve s raspoloženom ekipom koja nije pucala na medalje i pehare, nego na okrijepnu stanicu. Prva tri kilometra, a tad je trebalo nužditi, no onda su mi iz pluća izašla tri slona i naslonila me na prvo drvo. Malo mi se zamutilo, i rekoh – to je to. Ajmo doma. A onda sam vidio rijeku nasmijanih maškaranih likova koji su me prijateljski sprdali, ulovio lakši ritam s poznatim makarskim vinarima, i nekako došao do prvog odmorišta na 7,5 kilometara.

Malvazija Dešković, par refoška, merloti, Senković, Zigante, sve po izboru sponzora i organizatora Vinistre... Bijelo vino na puteljku nasred Istre je nažalost bilo mlako, pa sam se bazirao na crnjake, riješen da je ovih istrčanih 55 minuta apsolutno savršen uspijeh. A tada je pored mene projurila jako zgodna trkačica u nečemu očigledno tijesnom i klesanom, a kako sam se skompao s dvije Riječanke maskirane u puževe, rekoh, idemo još malo.

Osim ultra, maratona i polumaratona, moglo se prijaviti i za štafetu 3x7 kilometara, ali kako su me izdala oba prijatelja, tako sam sad solo pronosio slavu punkufer.hr-a, sebe i svih nas polurekreativaca koji sjede za kompjuterom 12 sati, a najradije bi živjeli na Sušcu i bacali vrše... Pa sam trčao, i upoznao tako divne i zabavne ljude iz Rijeke, Kranja, Poreča, mljeo i smijao se, čekao i bio čekan, stajao slikati predivan krajolik, odmarao po hladu, plašio se tunela, i konačno došao do druge vinske stanice. Refošk, malvazija, rose, moja omiljena malvazija Geržinić. Napolitanke i lubenice. Deset minuta pauze i laganim trkom dalje.

Oko jedanaestog kilometra prve krize. Pjevam megamix Dalibora Bruna. Na glas! Dakle, nisam svoj. Počinjem se zabrinjavati kad na drugom mostu pjevam ranu Lidiju Percan, ali uz pužice s Kozale i grožđice iz Poreča, nekako prelazim i drugu trećinu polumaratona. Matošević teran, dogovor da uskoro u Slavoniji umjesto Wine runa radimo Swine run s usputnim krkanjem odojaka, sjedanje i slikanje ispod table za Oprtalj i sekunda utona u san. Da, puknuo sam. Nokti su mi bili kao u kormorana ubojice, noge sam zabacivao kao Keyser Soze desnu, majica od trideset kuna na sniženju je opako grebala obje bradavice, a duša je bila jadna kao Đibina kajdanka u srednjoj školi. Ali se nisam dao. Rijeka je otišla dalje, jedva sam pobjegao Ujaku Albertu iz Kranja i njegovim pričama kako je 26 sati trčao preko Sardinije, a onda je s desne strane osvanuo Motovun.

Okinuo sam fotku, naslonio se na bolna koljena i smlavljen upitao svog Alteregoslava.

"I, što ćemo?"
"Idemo nazad, skupit će nas bus, odustao si i na Rtini 2005."
"Ali tamo mi je napukla tetiva!"
"Nema veze, idemo pajkiti, ajde, nisi ti za ovo Ribice..."

I tu sam puknuo. Ja ću sebi - Ribice? Pa nisam curica! Dok se ne raspadnem, nema odustajanja, pogotovo ne tih pišljivih pet kilometara do cilja! Za tih pišljivih pet kilometara mi je trebalo kao za 16 do tada, ali se nisam dao. Šetuckao, trčkarao, radio prstom šatorčić na majici protiv grebanja dojaka, pjevao prigodne „Ako umrem mlad“ i „Ja ne moren više tako“ kad sam uzeo zadnji gutljaj soka, i sreo supatnicu iz Poreča kojoj je ovo također bio prvi polumaraton. Pa smo tako više došetali do cilja, i počeli se praviti da trčimo kad smo čuli buku sa cilja. Onda je nju ponijela euforija, a mene napali grčići u listovima, pa sam i službeno završio maraton kao fantastičan 94.

U vremenu novog osobnog i rekorda za astmatičare veterane od 3.23.00! Dobro, bio bih zadnji da ih desetak nije odustalo, ali je u cilju bilo još vina, i kanapeića s tartufatom, i tijesta s tartufima, i soka, i muzike, i proglašenja, i osvojili smo nagradu za najbolji kostim, ali sam se već bio presvukao, a i ne bih se mogao popeti uz stepenice, i pobjednici su dobili vina koliko su teški, pa sam se slikao sa svojim sjajnim suvozačicama, i još dugo pijuckao plješćući pobjednicima.

I dok sam ulazio na kant u auto, i popio sve xanaxe od kolegica, shvatio sam da će me sutra sve boljeti kao da sam vanmaterično rodio trojke pandi. Ali je kao i nakon Farosa i desetoboja u Beču – tu na licu bio taj osmijeh sreće i ponosa. Savršen provod, fantastična ekipa, vrhunska organizacija i kraljevski muskulfiber. Tko ga šiša, vidimo se i dogodine, idem barem na 3.10.00! Ajd živili!

Na kraju, da bizarnost bude kompletna, stali smo u Buzetu i na glavnom trgu u slastičarnici Hajduk, uz Užičko kolo slušali i gledali manifestaciju - Dani Bošnjačke kulture. Divan, predivan provod, Istra je zakon!

Tekst objavljen na portalu punkufer.
Fotke Parenzana Magic

Ugodan vikend hehe

eurosmijeh.blog.hr



Udaje se baba za dedu .
Pita ga baba šta ima od pokretne i nepokretne imovine .
A deda odgovara .
- Od pokretne imam vilicu, od nepokretne kurac !



Tko je zaštitnik hrvatskih politicara ? - Sv . Pinokio .



dosao Mujo u neku stranu firmu na razgovor na posao.
prosao sva pitanja ali na kraju mu poslodavac kaze :
" sve je ok , ali vi Bosanci ste lijeni , stoga mislimo da niste potencijal za nasu firmu."
a na to ce Mujo:
"ma kakvi bolan , Crnogorci su lijeni , mi Bosanci smo samo glupi!"



Pričaju Bosanac i Crnogorac te će njemu Bosanac :
- Čitam baš juče u novinama da su neki tamo stručnjaci k'o biva utvrdili da je
doručak bitniji i od ručka i od večere". Kad će na to Crnogorac :
- "Pa čoče potpuno su u pravu, treba organizam da dodje sebi poslije spavanja"!



Oženjeni muškarac duže živi od neoženjenog ali zato oženjeni više želi umrijeti!



na uskome krevetu posvađaše se i pogurase dvije plavuše..
jedna od njih gurnu drugu i ova pade na pod...
i dok je joj ova prigovarala,ova druga s kreveta joj reće,
pa ajde bona dođi lezi ,,ima sad mijesta...



Došla tetka rođaku na Cetinje i pita ispod terase: Oću li stepenicama?
Rođak odgovara: Ne tetka, no će zgrada čučnut!


Okrece se kolo srece:


Sutra je promocija Nase knjige i ja na zalost necu biti prisutan radi
posla,vec bu Sjedokosi objasnil razloge....Knjiga je Super i svaki Autor zasluzuje Respekt
za svoj udio u njoj...Evo ovdje u bavarskoj Imam do sada preko 50 zainteresiranih koji
bi odmah zeljeli imati knjigu,hehe moracu ovdje napraviti jednu malu promociju..



U knjizi ima za svakoga po nesto,od prica iz svakodnevice,putovanja,ljubavnih poema,
osobnih slika,svaka rijec je rijec nekoga...



I naravno ima i Humore hehe:



I na kraju jedno veliko HVALA nasem Borisu,nasem Sjedokosom koji me je osobno
docekao u Zagrebu i srdacno predao knjige...



Pozdravljam sve Blogere koji ce se sutra pojaviti i biti na promociji...

svjesnost

radi.blog.hr



da biste uopće mogli postati svjesni situacije u kojoj se nalazite morate odvojiti SEBE od svoje priče i tek tada počinje klijati sjeme svjesnosti.....

NOVO: Adalet Agaoglu - 'Leći i umrijeti' (Hena com, 2015.)

knjigoljub.blog.hr


Adalet Aaolu
'Leći i umrijeti'
roman
izd. Hena com
Prevela s turskog Dunja Novosel
Broj stranica: 438
Godina izdanja: kolovoz 2015.
Uvez: meki uvez s klapnom
Format: 14 x 21,5 cm
Cijena: 149 kuna




Riječ izdavača



Roman Leći i umrijeti prvijenac je autorice Adalet Aaolu i začetnik poznate i nagrađivane trilogije Teška vremena.

Jednog travanjskog jutra 1968. godine u 7 sati i 22 minute Ajsel ulazi u sobu luksuznog hotela s namjerom da izvrši samoubojstvo. Ležeći u sobi nešto više od sat vremena, priziva u sjećanje svoj život, ali i život čitave generacije koji je bio snažno obilježen političkim previranjima u Turskoj od 1938. do 1968. godine.

Kroz dnevničke zapise njezina prijatelja Ajdina, pisma što ih je razmjenjivala s prijateljicama te kroz snove i sjećanja snažno će i životno oslikati odrastanje prve generacije republičkih Turaka. Bilo je to vrijeme obilježeno smrću Velikog Oca – Ataturka, političkim i društvenim reformama u Turskoj te ratom i nacizmom koji su poharali Europu.

Leći i umrijeti stoga je i psihološki i politički roman. Jednom perspektivom uranjamo u psihu i intimni svijet obrazovane i osviještene Turkinje koja je svjesno zavela svoga studenta Engina, dok drugom poniremo u prošlost i dramatična politička zbivanja. Dva se vremenska okvira neujednačno, ali snažno isprepliću u slojevitu priču o životu i smrti, o idealima, očekivanjima, ali i razočaranjima koja neminovno donose osvješćivanje i iskreno uranjanje u intimu.

Ništa manje nije se ni moglo očekivati od spisateljice kalibra Adalet Aaolu, koja je i sama pripadala prvoj generaciji republičkih Turaka i čije se pisanje u Turskoj uvijek smatralo feminističkim manifestom. Priča o ženi suočenoj s ograničenjima i pritiscima što ih nameće uštogljena i promjenama nesklona sredina te o njezinoj potrazi za istinskim identitetom ukopanim pod bremenom društvenih zahtjeva prozni je ispis kojim je Adalet Aaolu potvrdila svoju životnu i književnu zrelost, intelektualnu snagu te hrabrost i stilsku izražajnost.





"Slučajno srce" na drugom biciklističkom maratonu za kornatske vatrogasce 2. dio

slucajnosrce.blog.hr

Dan 2.
Slunj - Zadar 185km
Start: (07:00)
1. pauza: Plitvička jezera 30km (09:00-09:10)
2. pauza: Korenica 50km (10:10-10:40)
-u Korenici se odvajamo na D25 i krećemo u smjeru za Bunić 65km, pa preko Šalamunića
3. pauza: Udbina 91km (12:40-13:00)
-od Udbine se vozimo po D1 prema Gračacu
4. pauza: Gračac 125km (14:20-14:40)
5. pauza: vrh Velebita 130km (15:00-15:15)
6. pauza: Zaton Obrovački 145km (15:30-15:35)
-skrečemo desno za Posedarje 165km oko 16:20 i po D8 do cilja
Cilj: Zadar 185km (17:10)

Pogled sa starta.


Vozeći se prema Velebitu osječam se ko Frodo iz "Gospodar prstenova" kada u daljini gledaju svoj cilj, planinu uništenja.


Korana.


U Plitvicama sam u žaru borbe produžio kraj mjesta za pauzu, pa sam odmarao solo negdje u nastavku.


U vatrogasnoj postaji Korenica priređena nam je obilna zakuska.


Odmah po izlasku iz Korenice počeli su mi lakši tehnički problemi. Kvrckanje u lijevoj pedali nije zvučalo niti najmanje bezazleno, no sve je bilo pod kontrolom. U jednom trenutku sam ostao sam na cesti i to u dužini od oko petnaestak kilometara. Ponovno prilika za uživanju u prekrasnom krajoliku, a onda mega nagrada. Pogled sa vidikovca u Udbini.


A onda nisam ni ja mogo više izdržati.


Zakuska u vatrogasnom domu u Udbini.


Zakuska u vatrogasnom domu u Gračacu.
(Čovjek bi rekao da idemo samo od zakuske do zakuske.)


A zatim je usljedio uspon na Velebit. Kako su ga najavljivali, čovjek bi ga se uplašio, no moje mišljenje je da je jučerašnji uspon bio daleko teži i zahtjevniji.
Tunel koji dijeli uspon od nizbrdice.


Nizbrdo! Može se opisati jednom rječju, a to je "Božanstveno", ali to nije sve. Prvi pogled na more! Većina vas to vjerojatno neće razumjeti, ali to i nije tako bitno. Spustila mi se suza niz znojno lice.
Nakon kratke pauze u Zatonu Obrovačkom krenuo sam žustro prema Maslenici i do mosta sam stigao prvi.


Moje more.


Do Zadra smo imali policijsku pratnju, koja nas je uvela u grad pod sirenama i dovela sve do rive. Pravi predsjednički status.
Najlijepši pozdrav iz Zadra.

Mort sezona

dmj.blog.hr

Da, i nekada bi davno trajala u augustu, prije no što smo počeli prevoditi neke bezvezne kisele krastavce s engleskog, a mjesec počeli zvati kolovozom. No nismo je zamišljali ovako, ovo je predoslovno, molit ću vas lijepo, vratite nam ono staro, benignije značenje pojma mort sezona.

Nisam onako ažuran kao nekada u kronikama smrti glazbenika, dakako, ovaj blog se sveo na sjenu vlastitog psa (a nemam psa), no svakako sam želio napisati ponešto o Arsenu, o stablima na Tuškancu koja će i dalje ostati svijena i rasti ukoso, ali nitko više na koncertima neće spominjati razlog. O tome kako sam mu samo jednom bio na koncertu, onomad davno kada je prvi puta odlazio, ali to je bilo davno, tada je bio rat. Samo da bi se ispostavilo kako nije bilo davno i kako još uvijek traje rat, a i prijatelj i brat su umrli...

A onda sam danas saznao kako je umro Boris Aranđelović. Ne, njemu nisam nikada bio na koncertu, jednom se posvađao s Točkom prije koncerta i jedino Smak nije nastupio na reunionu značajnih ranih domaćih bendova, a drugi puta... jebiga, zar malo, malo sreće nije san? Prije samo dva mjeseca, svirali su u subotu, a ja sam u petak odlazio iz Beograda natrag doma za Zagreb. Nije da nisam razmišljao o tom jednom dodatnom danu, ali niti imam svoju Šumadiju, niti ona pjeva o sreći, kada sam stavio na papir koliko bi me koštalo, odustao sam. Budala.

Kada čovjek jako želi otići na nečiji koncert, ne treba pitati gdje je, nego otići ponovo na put. Kamo god. Baš zato sam prije nekoliko godina proučio raspored europske turneje Willieja Nelsona. Činilo mi se najrealnijim RyanAirom otići u Dublin i ondje ga pogledati. No, kao ni za taj Smak na Ušću, nisam našao suputnika, a ne volim na putovanja odlaziti sam, pa ni kada me čeka čarobna glazba na kraju puta. Nedavno sam, prije mjesec ili dva, spomenuo Izzy kako bih od svih glazbenika na čijim koncertima nisam bio, najviše volio vidjeti Willieja, čak i ispred Springsteena.

Kad je večeras stigla vijest da je i Willie Nelson umro, koja se na sreću pokazala lažnom, nekako je napokon sve sjelo na mjesto. Odavno znam za teoriju po kojoj smrt dolazi u trojkama, valjda je ovo kraj mort sezone. Koje, zapravo, nije ni bilo. Odgovor je odavno izrečen, na jednom od onih albuma koje bih ponio na pusti otok i potom se ondje iščuđavao što će mi kad nemam ni struje ni ma kakav uređaj za reprodukciju zvuka. Premda je govorio o mjesecu nad Havanom, vjerujem da je taj trabant dostatno velik da obasja i mjesto kamo su, normalno, svi oni otišli. U Meksiko.

They All Went To Mexico

I tako sve štima. Cuge i trave dovoljno za sve njih, i mrtve i žive, još će i preostati. Dva cinika koja nisu dala da ih se zove tako mogu se po čitave dane šamarati dosjetkama i prekrasnim pjesmama, treći nema pjesme, ali ima glas za njih. Negdje su na haciendi parkirani njemački motocikli, i prikolice također, kada bude prevruće mogu sjesti na neki i napraviti đir da se malo rashlade. Neka, oni su barem otišli u Meksiko. A mi ostali, mi samo čekamo.

Statistika

Zadnja 24h

17 kreiranih blogova

443 postova

897 komentara

340 logiranih korisnika

Trenutno

9 blogera piše komentar

52 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se