novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

03

pet

07/15

Vladina mjera 50+

knjigoljub.blog.hr



Evo jedne mjere Milanovićeve Vlade koju svakako valja pozdraviti - mislim na olakšice poslodavcima koji zapošljavaju ljude iznad 50 godina.

Jer, nezaposlenost mladih velik je problem, i s pravom se dosad Vlada fokusirala na njegovo rješavanje, ali mladac od npr. 20 godina, do svoje 25.godine sigurno će naći kakav-takav posao, ali što će nesretnik od recimo 45 ili 50 kad se nađe na burzi, tko će njega ikad i igdje zaposliti?
Osim toga, mladac u svojim dvadesetima najvjerojatnije nema obitelj, niti dijete, i lakše će prebroditi vrijeme do pronalaska posla, a što da radi netko tko u svojoj 45. izgubi posao, a ima npr. dijete osnovnoškolske dobi, i koji je kao radna snaga poslodavcima puno manje privlačan od nekoga iste stručne spreme 20 godina mlađeg?

Da kupi dovoljno čvrst konopac i pronađe dovoljno čvrstu granu na najbližem drvetu, to je jedino što mu preostaje...

Vjerujte mi, ne lupam bezveze - bio sam na burzi od svoje 37. do svoje 42.godine, javio sam se na stotinjak natječaja i unatoč braniteljskom statusu, fakultetskoj diplomi, znanju 3 strana jezika i 15 godina staža, samo sam 5-6 puta bio uopće pozvan na razgovor i nijedan od tih poslova nisam dobio.

Znate što je jedan od problema - šefovi i poslodavci danas su mahom ljudi u tridesetima i takvi, ako im država ne ponudi olakšicu, nikad neće zaposliti nekog od 45 ili 50, jer osim što smatraju da su ti ljudi manje produktivni, također misle da će nad ljudima starijima od sebe teže uspostaviti šefovski autoritet nego nad nekim tko je od njih mlađi.

Zato treba podržati ovu mjeru (pa makar zbog nje krepala proizvodnja i prodaja čvrstih konopaca...)

P.S.

Još nešto : ZAŠTO POSLODAVCI VEĆINU KANDIDATA KOJI SE JAVE NA NATJEČAJ ZA POSAO UOPĆE NE POZIVAJU NA RAZGOVOR?

Moj odgovor: Kako se uglavnom radi o malim poduzetnicima takvi poslodavci NE POZIVAJU ONE KANDIDATE KOJE NA TEMELJU ŽIVOTOPISA PREPOZNAJU KAO OBRAZOVNO, INTELEKTUALNO ILI ISKUSTVOM SUPERIORNE SEBI, jer takvim radnicima ne bi mogli nametnuti autoritet i bilo bi im neugodnjak sjediti u uredu s nekim kome su na bilo koji način inferiorni.

To je velik problem za fakultetski obrazovane tražitelje posla, a koji je neprepoznat (ili prešućen) u javnosti.






Novi romani Ognjena Spahića i Nebojše Lujanovića

knjigoljub.blog.hr




Novi romani Ognjena Spahića i Nebojše Lujanovića

u izdanju Frakture, upravo izašli iz tiska.


Klikajte na naslove ispod i otvorit će vam se stranice s informacijama o tim romanima :


- Ognjen Spahić - Masalai

- Nebojša Lujanović - Oblak boje kože




IDEMO ZA APATIN I B.CRKVU

zgmazoretkinje.blog.hr


Danas u 19:30, nakon treninga idemo u Vojvodinu na ribarske večeri u Apatinu i nastup u B.Crkvi. Turneja traje četri dana (od petka do ponedjeljka), a ukupno će nas ići 70. Zbog toga, nažalost, nećemo koristiti vlastiti autobus, nego veći.



RASPORED TRENINGA 1A SASTAVA:

petak 3.7.
S1A 16:00-19:00 stadion Maksimir

srijeda 8.7.
S1A 18:00-21:00 stadion Maksimir

Termini se mogu mijenjati ovisno o nastupima i drugim obvezama sastava, a o čemu ćemo 1A sastave blagovremeno obavještavati.



NASTUPI

- petak 3.7. u 19:30 Zapadno parkiralište Zagrebačkog velesajma (turneja Apatin-B.Crkva), o/o Šef:
# turneja seniorskog 1A sastava

- subota 4.7. u 18:30 Palmotićeva 30 (nastup nije za javnu objavu), o/o Plavec:



FOTKE sa Državnog prvenstva mažoretkinja - 8. dio

Fotografije Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja

Dodjele medalja
























Istinska gospoda su gospoda i kad gube, a naše seniorke su pokazala kako se ponašaju odgojene djevojke






























I netom pred odlazak naši genijalni navijači još su malo potukli zalihe u naviječkom šatoru


I nakon 6.220 pregledanih fotografija the end!


------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

ŽELITE LI KOMENTIRATI OVAJ POST UČINITE TO OVDJE:
1. pritisnite natpis "komentiraj"
2. kada vam se otvori novi prozor pritisnite kružić pokraj "anonimac"
3. upišite svoj nadimak
4. napišite komentar
5. pritisnite tipku "POŠALJI"

Ovaj blog će bez izuzetka brisat sve komentare koji sadrže uvrjedljive riječi, nekulturnu komunikaciju, laži ili klevete bez obzira na ostatak sadržaja komentara. Osnove kućnog odgoja i osnovni bonton je minimum komunikacije na ovom blogu. Demokracija nije anarhija, a uvrede ili klevete ne mogu se „opravdati“ slobodom izražavanja!

putna groznica

durica.blog.hr

dakle,
Danijela je šašila te rukavice,
fora,
bez prstiju,
rekla je,
kolko bi joj trebalo za prste sašit,
da bi mogla pet takvih,
to mi je jasno,
ove su, znači, srebrne,
idu malo preko lakta, tj, ovisi o duljini ruke,
pa na šaku u trokut i mala vezica preko srednjeg prsta.
meni su fora,
nisu baš prave rukavice,
kakve ja imam bijele,
jer sam si ih, naravno, nabavila, jednom, za neki koncert,
al su efektne i dobro se pašu na crno.
manje važno,
od proba,
koje sada traju u beskonaćnost,
danas smo imali sat prije samo za moj glas
( duboki alt ),
pa još cijela proba za ponovo,
i ponovo,
i ponovo,
opet se lomimo na
Rogozeku,
- jesam li ti lijepo rekla -
vježbat,
treba vježbat,
dolazit na probe,
a ne sve u zadnji čas,
pet do dvanaest,
meni je kao sve lako,
a kad moram sama,
pa dobim i mikrofon,
eeeee,
mom mužu je sve to već pomalo smiješno,
al, kaj ćeš, nismo svi od istog napravljeni.
neko se lomi na Be,
neko na meeeeee,
a ja se lomim tamo gdje sam najtanja.
i da, nesmem se ošišat sad,
jer moram,
za folk
imat dve pletenice.
a, baš sam misla na kratko.
no, nastao je i novi problem
s čarapama za nošnje,
jer, neke curke ne bi čarape,
kaj opće nema nikakvog smisla,
jer, nemreš ni nošnju ni cipelu
na bosu nogu,
a, one bi prozirne najlonke,
mislim,
ko je to vidio,
na nošnju stavit prozirne najlonke,
i još kad im u Nemačkoj kiša padne,
pa se sve razbole jer su bose,
ma,
ja bi im svima dala
one prave čarape,
znala sam da bu na kraju
to tak bilo, u nedogled,
pa dogovaranje oko cipela za jazz,
svako nek ima svoje crne cipele koje
su mu najugodnije,
i gotovo,
al ne,
ova bi štikle,
ova ne bi,
recimo, ja sigurno nebum,
jer bi, ko za peh, negdje ljosnula,
pa rasprava između svake pjesme na probi
traje petnaest minuta,
sve grakču u glas,
s onim kreštavim sopranima,
nadglasavaju se,
oko čarapa i cipela,
pa sam iz zezancije rekla:
- ko prvi vrisne žaba mu se u usta pokaka -
a dirigent me prekorio da mi se to opće ne rimuje,
pa, to su vrtićke fore, ne mora se rimovat,
bitno je samo da ušute, pa da čujem intonaciju.
uglavnom, krenulo je.

Njeno "veličanstvo" Taylor Swift

toco1980foto.blog.hr

Poznato je koliko pojedine estradne zvijezde imaju pretjerano visoko mišljenje o sebi, čak do mjere da umišljaju kako imaju pravo kontrolirati apsolutno sve što se oko njih događa. Tako je npr. svojevremeno Beyonce pokušavala zabraniti fotogafiranje na svojim koncertima jer nije bila zadovojna nekim fotografijama koje su izašle u javnost.

No nedavno se dogodio novi slučaj gdje je pjevačica Taylor Swift, odnosno njeni agenti, sastavili ugovore koje moraju potpisati svi fotreporteri koji žele snimati njene koncerte. Prema tom ugovoru, snimljene fotografije smiju biti upotrebljene samo jednom, a ona i njeni agenti čak uzimaju sebi za pravo da u slučaju bilo kakvog kršenja tog ugovora smiju uništiti fotografsku i računalnu opremu fotografa.

Taylor Swift Photo Contract: Break Our Rules, and We Can Break Your Gear

Što je time postigla? To da su je pojedine novine počele bojkotirati.

Major Irish Newspaper Boycotts Taylor Swift Concert Photos Over ‘Restrictive’ Contract

Why there’s no photo of Taylor Swift’s gig in today’s ‘Irish Times’

Uf, zakasnio sam na "čvenk"!

gp-zagrebancije.blog.hr



Jupiter i Venera

#2222
... kad ne čitam "novine"...

02

čet

07/15

Čas ljubavi

mrvicak.blog.hr

Vjetar razvejava mjesečinu,
Noć se od mjesečine dimi,
Ti si nalik mladom vinu,
Sa zvjezdama si u rimi.

Ispod vatrenog nebeskog svoda
Padaju crvene trešnje zrele,
U brdima blista voda,
Zemlju probadaju bijele strijele.

Noćas je sve od moje usne,
Stižu plodovi iz samog raja,
Mjesečina se u voću gusne,
Noć je prva, noć je bez kraja.

Čas je Ljubavi! Čas je vatre!
Cijelim tijelom svojim je ložim,
Al ona ne može da me satre,
Jer ja se noćas u tebi množim.


Autor: Petar Pajić


Foto: Dražan M.

Laku noč

modrinaneba.blog.hr

Koji sladki jastučič sam juče kupila, dal se vam dopadne?
 photo blog 1_zpswagy1qmq.jpg
Ula je odma jastučič uzela za sebe i njoj se dopadne!!!
 photo blog_zpsvrunl5rm.jpg

Etui za tablet - kako se to radi

100bofora.blog.hr



Odvažite se! Pred vama je jednostavan, da ne može biti jednostavniji tutorijal! Poigrajte se s uzorcima i ostatcima krpica i za prednju stranu napravite mali patchwork od komada koji su vam na raspolaganju. Etui možete koristi i za spremanje pisaćeg ili šivaćeg pribora... ma savršen je za što god vam padne na pamet

Što mi treba?
- vanjska tkanina, unutrašnja tkanina - dužine do pola metra, ovisno o dimenzijama za koje se odlučite
- flizelin, podstava
- elastična traka, konopčić ili šivena traka za omčicu,
- drvena puca (gumb)
i ovaj jednostavan tutorial: Link na pdf

Odaberite dimenzije etuija - ovisno o tome što ćete u njemu držati. Za 7" tablet kao što je moj konačne dimenzije su 16 x 25 cm. Kada se preklopi bit će oko 16 x 20 cm.
Za to ću izrezati pravokutnike 18 x 27 cm. Od prilike računam po 1 cm sa svake strane. Ako ćete koristit vatelin za podstavu ili deblji flizelin, možete slobodno i 1,25 - 1,5 cm uzeti ekstra. Planiram širinu do šava držati 1 cm.

Rezanje materijala - izrežite dva komada 18 x 27 cm vanjske tkanine, dva unutrašnje i dva podstave - flizelina, filca ili što ste već odabrali. Ja sam koristila vunenasti flizelin.

Aplicirajte flizelin na unutrašnju tkaninu na stranu gdje nije uzorak. Nakon toga prislonite dva pravokutnika da se uzorci gledaju, da su "krive" strane vani. Prošijte po jednoj strani i dnu. Drugu stranu prošijte tako da ostavite na sredini 5 do 6 cm otvor. Početak i kraj otvora osigurajte duplim šavom. Ostavite gornji rub otvoren. Vanjske komade također prislonite da su im uzorci prema unutra, ali prošijte rubom , dnom i drugim rubom, bez potrebe za ostavljanjem otvora.

Preokrenite unutrašnji komad da je uzorak vani. Umetnite ga u vanjsku vrećicu da su uzorci unutra i da se gledaju. Dobro pogurajte donje kutove.

Omčicu učvrstite iglicom na sredini gornjeg ruba između dviju srana tako da gleda prema unutra. Prošijte po cijelom rubu, a kada dođete do omčice prošijte je dva put ili tri put da čvršće drži.
Preokrenite kroz otvor koji ste ostavili na unutrašnjoj vrećici.
Zatvorite otvor jednim šavom. Dobro ispeglajte komad. Ako ste ga radili za tablet ili slično - isprobajte ga staviti u etui i preklopite. Odmjerite u tom slučaju gdje bi vam najbolje pasala puca (gumb). Ušijte gumb. Dodatno ako želite možete napraviti i jedan šav po gornjem rubu. Taj šav, osim što je dekorativan, pridonijet će da se forma etuija održi, da se unutarnja vrećica ne širi prema van i obrnuto!

Veselo šivanje!!!

Princeze, samuraji i njihovi dvorci II dio

hagakure.blog.hr

Tokuhime & Odawara-jo













Tokuhime1 (1565 - 1615) je bila druga kćer Tokugawe Ieyasua (1543 - 1616) koji će
na početku 17. st. nakon pobjede kod Sekigahare postati najmoćniji čovjek u Japanu.
Majka joj je bila gospa (lady) Nishigori, jedna od Ieyasuovih konkubina. Tokuhime je
bila poznata i kao Ofu, Tomiko, Harima-gozen i Ryosho-in.







gore, Tokuhime





Godine 1582. nakon iznenadne i nasilne smrti Ode Nobunage (1534 - 1582) za koju
je ponajviše odgovoran njegov general Akechi Mitsuhide (1528 - 1582) politička
situacija u Japanu ponovo je postala narušena i nestabilna. Tokugawa Ieyasu
jedan od lokalnih vladara (daimyo) da bi smanjio tenzije između svoga i susjednog
klana Hojo, dogovorio je brak između Tokuhime i Hojo Ujinaoa (1562 - 1591) koji je
živio u dvorcu Odawara, udaljenom od današnjeg Tokya nesto manje od 70 km.
Otac Ujinaoa bio je daimyo Hojo Ujimasa (1538 - 1590) lider klana Hojo i
Odawara dvorca. Majka Obain bila je kći opasnog Takede Shingena (1521 - 1573)
poznatog kao "tigar iz zemlje Kai" i gospe Sanjo no kata (1521 - 1570).







gore, karta središnjeg Japana i prikaz koncentracije vrlo jakih daimyoa i njihovih
područja u vrijeme Sengoku perioda tj. "perioda zaraćenih država" koje je trajalo
od sredine 15. st. sve do samog kraja 16. st.








gore, Hojo Ujinao







gore, Hojo Ujimasa, otac Ujinaoa i lider Odawara dvorca, počinio seppuku nakon pada
Odawara dvorca 1590. godine







gore & dolje, Odawara-jo, zamak (dvorac) Odawara koji je generacijama bio stožerni
dvorac klana Hojo;











Odawara dvorac pokušavali su osvojiti i Uesugi Kenshin (1530 - 1578) godine 1561. i
njegov najveći rival Takeda Shingen godine 1569. ali tek je Toyotomiju Hideyoshiju
to uspjelo za rukom 1590. godine. Jedan od saveznika Toyotomi Hideyoshija bio je
i Tokugawa Ieyasu;







gore, pogled na Odawara dvorac sa Odawara stanice







gore, pogled na Odawara stanicu sa najvišeg kata Odawara dvorca







gore pogled na Odawaru sa Odawara dvorca







gore, jedan od prilaza dvorcu







gore, glavni ulaz







gore, unutrašnje dvorište Odawara dvorca







gore, na ulazu u dvorac







gore & dolje, unutrašnjost dvorca













gore, još jedan pogled na Odawaru iz Odawara dvorca







gore, unutrašnje dvorište







gore & dole, jedna od ulaznih vrata u unutrašnje dvorište dvorca














gore, vanjski zidovi Odawara dvorca







gore, statua Hojo Shouna (1432 - 1519) osnivača Hojo klana koja stoji ispred
Odawara stanice




Kada je Toyotomi Hideyoshi 1590. godine napao Odawara zamak, Tokugawa Ieyasu
svoju je kćer Tokuhime kojoj je tada bilo 17 i njenog supruga Hojo Ujinaoa poslao na
planinu Koya pored današnje Osake. Nakon što je Ujinao umro ondje slijedeće godine,
Tokuhime se sa njihove dvije kćeri vratila ocu Ieyasuu.







gore, pogled prema Odawara stanici







gore, Odawara stanica







gore & dole unutrašnjost Odawara stanice



















gore, druga strana Odawara stanice na kojoj se nalazi statua Hojo Souna (dolje)













gore & dolje, shinkansen peron Odawara stanice


















Od Odaware do Shin Yokohame shinkansenom ima 15 min. vožnje a do Tokya još
20 min. Fotografije dvorca i grada Odaware snimio sam 2013. godine u rujnu i ove
godine u lipnju.










# bilješke & fusnote #

1 hime - princeza










N.K. Franjo

numenu.blog.hr

Odma s vrata načelnik je reka, svitu mi moramo nešto učinit, a je složija san se, ja ću evo popit kavu, i reka Kati šta oće da je zovemo Katarina, Kate daj mi jednu kraću sa dvi kapi ladnog mlika.
Nemoj se zajebavat, reka je gradonačelnik, jesi vidija šta se dogodilo u Zagreb.
A nisan vidija, da prostiš ja san ovdi, pa kako bi vidija šta se događa u Zagreb, ako ti je neko reka da san dalekovidan zajeba te
Tebi su samo monade na pameti, jesi li vidija da je reka Milanović, zakleti komunista iz Glavica, a i oni ministar šta je uzeja ženino bezime, šta pari ka Šemso, da će se aerodrom u Zagreb zvat po Franji Tuđmanu.

Jebe mi se kako će se zvat aerodrom u Zagreb, mene je straj aviona a ionako otkad su napravili cestu prije dođen autom nego avionon, i na kraju kakve to veze ima s nama.

Kako ne razumiš, reka je načelnik, mi ćemo bit jedino misto šta nema ništa Franjino, ni rivu, ni ulicu, njanci kaletu.

A onda i ti daj našem aerodromu misto po Franji, rekla je Kate.

Kuco mala reka je načelnik, starijeg o sebe zajebavat, lipo te mater odgojila.

Sitija san se reka je Mate poštarov sin, oni šta je dobija otkaz u Brisel, najboje da nogometnom klubu damo Franjino ime.

E jesi pametan, rekla je ines, biće je i Real dobija ime po nikom Realu.

A jebiga reka je Mate nemoš, dirat u rivu, jerbo je obala 4. brigade, ko smi dirat u brigadu i to 4.,
trg isprid crkve je Trg svetega Mikule, to isto ne smiš dirat, hotel se zove Nevenka, po punici od načelnikovog brata, pa je bolje dirat u žice na dalekovodu nego to, dunkve osta je samo nogometni klub.

Lipo, reka je Špiro diler, koji ne dila travu vengo kumpire, jedva čekan da u sportske vidin naslov, Sloga iz Mravinaca uvalila Franji pet komada, ili Borac iz Bakra uvjerljivo dobija Franju, ili Franjo nije imao šanse protiv Junaka, ili...

E tu mu je u rič upa načelnik i reka, a koja san ja šempja, jesan naša pametne sugovornike, jebala vas i Sloga i Borac i Junak, dabli vas jebali, i demonstrativno napustija kafić.

Kate daj mi još jednu reka san Kati šta oće da je zovemo Katarina, daj i Špiru šta će popit ožednija je od diskusije sa načelnikom.

Zagrebački biciklisti samoubojice

boljizalet.blog.hr

Došlo je ljeto i na zagrebačkim ulicama sve vrvi od biciklista. Svako jutro vozim se na posao Maksimirskom i svako jutro poželim nekolicinu luđaka, koji s rukama u džepovima i sa slušalicama u ušima voze po sredini ceste, strpati u zatvor ili ih barem poslati na težak prisilan rad. Vjerujte, nemam ništa protiv biciklista. I sama rado pedaliram i na moru sam tijekom cijelog godišnjeg odmora biciklistica koja nerado ulazi u auto.
Već nekoliko godina vlast u našem gradu intenzivno popularizira vožnju biciklom. Biciklističke staze u Zagrebu iscrtane su na raznim gradskim dionicama. Negdje su povučene logično, a na nekim mjestima više ugožavaju nego što štite bicikliste. Zeleni val je takav primjer. U Zagrebu postoje i punktovi gdje se mogu iznajmiti javni bicikli. Sjajna stvar, ekološki opravdana, ali nigdje nisam čula provjerava li itko znaju li se biciklisti uopće ponašati u prometu.
Svi uglavnom znamo sljedeće prometno pravilo: Ukoliko na pješačkom prelazu nije iscrtana biciklistička staza, svi biciklisti bez iznimke dužni su zaustaviti se, sići s bicikla i prijeći preko pješačkog prelaza pješke. Ne sjećam se kada sam zadnji put vidjela da je netko od zagrebačkih biciklista uvažio ovo pravilo. Ne samo da na zebri ne siđu s bicikla, nego uopće ne uspore prije pješačkog prijelaza. Skrenula sam neki dan polako iz sporedne Stančićeve u Zvonimirovu i skoro doživjela infarkt. Biciklistica mi je iznenada uletjela u vidno polje i projurila centimetar ispred mog auta. Zakočila sam i preznojila se tri puta u sekundi. Jurcanjem preko zebre skoro je stradala, a ja sam zbog nje postala potencijalna vozačica-ubojica. Svi zagrebački vozači točno znaju o čemu pišem.
Prije dva tjedna u radijskoj emisiji na lokalnoj radio postaji gostovao je naš gradonačelnik. Razgovarao je sa simpatičnim voditeljem o biciklistima u Zagrebu. Komentirajući navedeno prometno pravilo, Bandić je pitao voditelja silazi li on na pješačkom prijelazu s bicikla. Voditelj je smijući se rekao slušateljstvu da ne silazi, a Bandić je veselo i s nerazumljivim razumijevanjem potvrdio da se tako ponaša većina biciklista. Strašno. Umjesto da gradonačelnik kaže kako je ovakvo ponašanje kažnjivo i opasno, on javno konstatira da je to uobičajen i normalan postupak.
Sljedeća loša biciklistička navika je nepoštivanje crvenog svjetla ili kronični nedostatak strpljenja. Ukoliko se voze po kolniku, a na semaforu zasvijetli crveno, bez problema se popnu na pločnik i s pješacima koji ne poštuju crveno vozeći prelaze križanje. Zatim se opet vraćaju na kolnik i nastavljaju dalje. Ili brzinski smisle neki drugi način kako bi izbjegli stajanje na semaforu.
Zbog gustog prometa ispred moje kuće većina biciklista vozi se pločnikom iako nije iscrtana biciklistička staza. Ne protivim se tome ako su biciklisti oprezni i ako su pristojni prema pješacima. No, dobar dio biciklističke populacije okrećući pedale ležerno razgovara na mobitel ili sluša glazbu. Pojma nemaju što se oko njih događa u prometu. Kada izlazim iz vlastitog haustora pažljivo provjeravam i lijevo i desno kako bih sigurno kročila na pločnik. Moja kolegica je dva puta slomila ruku jer su je dva puta u dvije godine, vjerovali ili ne, na pločniku srušila dva različita biciklista s istim obrascem ponašanja. Obojca su pobjegli i nisu joj pomogli niti da ustane.
Ne znam koje je rješenje ovog gorućeg gradskog problema. Možda bismo s obaveznim prometnim tečajevima za bicikliste ipak uveli malo reda u ovaj zagrebački kaos na cesti. Zar u Zagrebu ne postoje prometni stručnjaci? Očito, struka je gadno zakazala.


Lud zbunjenog

dokrajasvijetacvrstonazemlji.blog.hr

U Liuyuan stižemo po planu, a bez ikakvih poteškoća nalazim pred kolodvorom i minibus za Dunhuang. Treba pričekati kojih 15-ak minuta dok se ne sakupi dovoljno ljudi, a potom krećemo. Cesta je prilično loša i drmusava, nažalost mi je fotoaparat ostao u malom ruksaku koji je u prtljažniku, tako da nemam fotografija pejzaža. A pejzaž je još uvijek sličan Xinjiangu. Uokolo se nalaze srednje visoka brda, koja su crne boje, izgledaju kao velike gromade ugljena. Između toga tlo je pjeskovito, pustinjsko. Potom se brda gube i prelazimo u potpunu pustinju. Ovo više nije Taklamakan, to je već početak Gobija. Do Dunhuanga imamo 120 km ovakve vožnje, uz tek pokoje naselje. Iako smo promijenili provinciju, ovo je još uvijek zapadna Kina, divljina i pustinje. Vozimo se prema gradu koji je bio jedna od najvažnijih postaja na Putu svile upravo zbog toga što je riječ o velikoj i plodnoj oazi, prvoj nakon vrlo zahtjevne dionice puta kroz gudure i pustinju koja se prostirala zapadno od Dunhuanga.
Nakon kojih dva sata vožnje pristižemo u grad. Dunhuang ima dosta smještajnih kapaciteta, ali ne baš hostelskog tipa. Radi se o atraktivnoj turističkoj destinaciji, ali više za organizirane ture, koje odsjedaju u hotelima. Na Hostelworldu su mi ponudili tri hostela, dva s prilično lošim ocjenama i jedan još neocijenjen. A svi su izvan centra grada, smješteni u izletišnoj zoni nedaleko Mingshashana. Na kraju sam rezervirao taj neocijenjeni, možda radim grešku, ali ne bi mi bila prva na ovom putovanju. No do dolaska u Dunhuang nisam više siguran da se sjećam imena. Možda je Moli. Baterija na mobitelu mi se ispraznila, ne mogu provjeriti na netu. Ne znam, ako pitam taksista, možda će znati. Možda će znati engleski, ovo je ipak turističko mjesto…
Pretežno za kineske turiste. Naravno da ne zna engleski, njemu to ne treba. A i na „hostel Moli“ me blijedo gleda. Ali sad će on to doznati, samo da nekoga nazove. Moli me da mu napišem točno ime hostela (iako ni ja nisam siguran je li točno), kad mu dam napisano na papiriću, on se onako zasmjehne, vjerojatno mu nije palo na pamet da ću mu ime hostela napisati na latinici. Da znam pismo, vjerojatno bih znao i jezik, pa bismo mogli normalno komunicirati. Ne uspijeva ni preko telefona doznati ništa o hostelu. Ja mu kažem neka pogleda na internetu na mobitelu (ima pametni telefon, morao bi imati internet na njemu). On ne kuži što ja hoću. Ponavljam mu „internet, internet!“, ali izgleda da je autizam Kineza toliki da oni ne samo što imaju svoju riječ za taj pojam (što je OK, imaju i Slovenci medmrežje i Mađari világhalózat), nego ni ne razumije internacionalizam (što nije slučaj sa Slovencima i Mađarima). Vozi me u nekom neodređenom smjeru, a onda se sjeti da ima nekoga tko zna engleski, naziva tu osobu i daje mi ju na telefon. Ja ukratko objašnjavam u čemu je stvar i da trebam hostel za koji mislim da se zove Moli, ali da nije to sad toliko bitno, nego samo želim da on objasni vozaču da na internetu na svom mobitelu pronađe podatke i adresu hostela i onda će sve biti u redu. No ovaj s druge strane postavlja neka glupa pitanja tipa imam li rezervaciju u tom hostelu i sl. Ja mu ponovno ponavljam da samo trebam internetsku vezu. Onda on kaže da će me ovaj odvesti do drugog hotela, gdje ću se onda snaći. Na moje opetovano pitanje zašto jednostavno ne zamoli ovoga da mi dadne internet na mobitelu, dobivam odgovor koji ne razumijem baš najbolje, pa završavam taj suludi razgovor.
Taksist me doista dovozi do nekog hotela, ali mu ja odmahujem da to nije to i da vozi dalje. Izvlačim kartu Dunhuanga u vodiču i pokazujem mu gdje bi to trebalo biti – na donjem kraju karte je strelica na kojoj piše „Crescent lake“, a hostel bi se trebao nalaziti blizu toga. Pokazujem mu to, nadam se da će prepoznati. On nema pojma koji je vrag Crescent lake (inače jedna od najpoznatijih vizura Dunhuanga). Tražim ga da mi dadne mobitel, on mi ga daje i namješta na zvanje. Ne, želim ti pokazati što zapravo trebam – ali onda shvaćam da on izgleda uopće nema mobilnog interneta na mobitelu. Ja ne vidim ništa slično. Glavno da ima svoju sliku pod drvetom na podlozi glavnog ekrana.
Ubrzo dolazimo do zgrade dunhuanškog muzeja, gdje on skreće pitati znade li netko engleski. Naravno da nitko ne zna, i ne samo to, ni ovdje nitko ne može shvatiti moju jednostavnu uputu „mobile internet“, iako ženska na recepciji ima iPhone. Meni sad nije bitno toliko kako se hostel zove i gdje je, samo da mi je naći točno ime na Hostelworldu i tamo je i adresa i broj telefona, pa u krajnjoj liniji mogu nazvati… U međuvremenu su pozvali jednu zaposlenicu koja prema vlastitom priznanju zna engleski veli litl. OK, ja joj potanko i sporo objašnjavam redom u čemu je stvar, naglašavajući riječi kako bi joj sve bilo jasno. Ali sada ove dvije koze s muzejske recepcije, koje pojma nemaju u čemu je točno problem i što mi treba, ulijeću sa svojim objašnjenjima. Onda još i vozač (koji cijelo vrijeme drži moj vodič s kartom) pokušava pokazati na karti natpis Crescent lake, za koji ni ova na recepciji nije uspjela utvrditi što je točno (utipkala je ime u Google Prevoditelj, naravno uz tipfelere, koje sam vidio, ali nisam znao kao da joj ukažem na njih). Pokušavam udaljiti ostale iz razgovora u ovom trenutku i zamoliti ovu veli litl da usmjeri pozornost na mene. Ja sam taj koji traži i znat ću najbolje objasniti što mi treba. Ali ne, ona isto tako u panici traži „pomoć“ od svojih kolegica na recepciji, koje ne znaju što ja zapravo hoću. Tražim od jedne ženske s recepcije da mi dadne mobitel, kako bih joj zorno pokazao što trebam. Ona mi „pomaže“ tako da mi namješta program za pisanje. Ma ne to, zaboga. Ona mi onda prebacuje na drugu vrstu tipkovnice. Pa na unos kineskih znakova. Isuse Bože… U međuvremenu se na recepciji pojavio neki tip koji ima nekoga tko zna engleski, pa nazivaju tu osobu. Ta osoba opet ne uspijeva razumjeti o čemu ja pričam i što mi zapravo treba, pa i taj razgovor prekidam. Naposljetku mi pada na pamet spasonosna ideja – vozač nije zaključao taksi (dakle, netko mi je mogao popaliti torbe iz njega, ali u ovom času ne stignem biti paranoičan), pa tako trčim do auta, iz malog ruksaka izvlačim punjač i vraćam se na recepciju. Začudno, kad su me vidjeli s punjačem otprve shvaćaju što trebam i oslobađaju mi jednu utičnicu. Sad trebam samo pričekati dok se malo napuni… Pa onda kad se upali, dok se digne sistem... Pa dok spori internet ne učita stranicu koju trebam… U međuvremenu su opet doveli jednu zaposlenicu koja navodno zna engleski. Možda malo bolje od one prve. Ali se i vješto služi Google Prevoditeljem. Napokon nalazim stranicu koju trebam, i da, hostel se doista zove Moli, a adresa je „sa sjeverozapadne strane Polumjesečastog jezera (Crescent Lake)“. Ova to pojašnjava vozaču, a potom još i naziva hostel s rečenog broja, kako bi ustvrdila gdje je točno. I onda me na kraju pita „So, you want to go to Moli?“ Ne, radim anketu o tome koliko su taksisti u Dunhuangu pismeni i koliko dobro poznaju svoj grad i strane jezike.
OK, dakle je li sad vozaču jasno? Ona tvrdi da mu je sad jasno. Nadam se. Ona mi za svaki slučaj ispisuje kinesku adresu hostela, ako još budem išao taksijem do hostela predstojećih dana, da vozači znaju naći kad im pokažem.
Hostel se nalazi kojih 5-6 km od grada, u podnožju Mingshashana, Pjevajuće pješčane planine, zapravo ogromne dine koja se pruža odmah južno od oaze koja tvori grad. Smješten je na pokrajnjem puteljku pokrajnje ulice, u kompleksu koji su nekad možda bile neke gospodarske zgrade. Recepcija je s druge strane puteljka. Pokazuju mi moju sobu, točnije dorm, u kojem su još neki Kinezi, no isti će srećom ubrzo otići, ostao je tek jedan tu prvu noć. Drugu ću biti sâm. Nakon inspekcije nusprostorija primjećujem kronični problem kineskih čučavaca – niti ima crijevo za ispiranje, niti ima toaletnog papira. U Turpanu je barem postojao jedan normalni zahod s tušem koji se mogao upotrijebiti i za pranje, ovdje toga nema. Doznajem i neke tehnikalije, koji autobus vozi do grada (a moram autobusom, ipak je to 5-6 km), kao i to da se za izlet u spilje Mogao moram prijaviti dan ranije preko neta. OK, to ću predvečer, a sad idem do grada.
Po dolasku u centar uviđam da Dunhuang izgleda posve drugačije od gradova koje sam dosada viđao po Xinjiangu. Centar je ugodan, s dosta drvoreda, i ne liči na urbanu džunglu, nego više na neki europski gradić. Ima nade za Kinu. Kao što sam rekao, riječ je o strateški važnoj oazi, koja se nalazila na križanju puteva prema Xinjiangu, ali i Tibetu, te na sjever prema Mongoliji i Sibiru, a na istok u koridor Hexi i naposljetku prema središnjoj Kini, posebice Xi'anu. Neki tvrde da je u rano doba područje grada nastavao narod Yuezhi, za koje neki vjeruju da je riječ o Toharima. Kasnije ih je pokorio stepski narod Xiongnu, za koji jedna od najprihvaćenijih teorija tvrdi da su bili Huni. Xiongnue je 121. pr. Kr. pobijedio car Wu, te je tako Dunhuang postao isturena vojna postaja, na samoj granici s neprijateljskim zemljama. Ovdje su se međutim i kupovale namirnice i mijenjale deve, a sve kako bi dugotrajan prelazak preko pustinje bio čim bezbolniji. Dunhuang je bio na udaru i novotarija koje su dolazile Putom svile. Jedna od prvih novopristiglih stvari bio je i budizam, koji se polako širio iz Xinjianga na istok, te je u Dunhuangu izrasla respektabilna budistička zajednica, što će rezultirati i izgradnjom kompleksa spilja Mogao. U gradu je bilo i nestorijanskih kršćana, manihejaca, čak i židova. Zahvaljujući svom isturenom položaju, Dunhuang je često mijenjao gospodare – u dva su ga navrata osvojili Tibetanci, jednom Mongoli. U svim tim povijesnim trvenjima stari je grad teško stradao, pa je tako 1725. istočno od nekadašnje gradske jezgre sagrađen novi grad – današnji Dunhuang, s oko 190 000 stanovnika.
Silazim s autobusa kod simbola grada – kipa Apsare koja svira pipu (lokalni trzalački instrument). U samom Dunhuangu nema nekakvih osobitih spomenika (osim eventualno Pagode bijelog konja), tako da ću prvi dan iskoristiti da se malo prošećem gradom. Po planu sam mislio ostati 4 noći, ali mislim da će mi i 3 biti dovoljno. Ne bih želio rastezati ovu Kinu, ionako sam tu mjesec i pol, a ako vidim da mogu uz dobru logistiku i tempo uštedjeti koji dan, izvrsno.
Kako se približilo i vrijeme ručku, odlazim u sečuanski restoran u glavnoj ulici, koji je preporučen na Wikitravelu i čini se dobar. Nadam se samo da im nisu sva jela ljuta, jer je sečuanska kuhinja poznata po vrlo ljutim jelima. Već me strah dionice puta kroz Sečuan. U restoranu mi prvo donose kineski meni, ali ja tražim engleski, njegovo postojanje je također spomenuto na Wikitravelu. Bolje da nisam tražio. Meni je ovaj puta više-manje jezično u redu, ali je krcat tipfelerima (koji to nisu) koji sve čine mnogo manje razumljivim. Recimo, lako je za sance shvatiti da je posrijedi sauce, ali kod nekih jela nazivi izgledaju kao da je netko nasumce nabacao slova iz ukupnog fundusa. Naručujem napokon neku juhu od špinata i graha, koju nemaju. OK, uzet ću juhu od paradajza. I usto bi trebali biti rakovi, ne znam više s kojim dodacima. Prvo mi donosi glavno jelo, a tek potom juhu. Opet u ogromnoj zdjeli, iako ovaj put manje od one juhe s tofuom. Najzanimljiviji je koncept „juhe od paradajza“. To je zapravo obična povrtna juha u koju je ukuhano jaje, a unutra su i bok choi i paradajzi narezani na ploškice. Glavno je jelo naravno pikantno, Kinezi stvarno ne štede s različitim vrstama ljutih papričica. I ne, ne mogu ga pojesti do kraja, uvijek izgubim snagu u jednom trenutku, što mi se nikad ne događa inače u kineskim restoranima. Vjerojatno zbog toga što je tamo hrana blaža.
Inače, lokalni specijalitet su rezanci s magarećim mesom. Probat će se, moram, da nisu ti magarci uzalud umrli… Nakon ručka se vraćam u hostel. Krenuo sam nadobudno hodati, ali onda sam ipak zaustavio taksi. Taj sat vremena koji bih potrošio na hod može se i bolje iskoristiti. No dok se malo odmaram u hostelu počinje se oblačiti. Mislio sam otići pogledati zalaz sunca u obližnjem kompleksu Mingshashana, ali se ozbiljno naoblačilo i počelo puhati, tako da ne bi bilo osobito atraktivno. Bit će bolje sutra. Odlazim se umjesto toga predbilježiti za spilje Mogao, ali taman sam im upao u doba večere, pa ću se vratiti kasnije. U međuvremenu mi se događa neobična stvar – iako sam se dosta najeo za ručak i još ostavio hrane, opet sam gladan. Možda je vrijeme za magarca… Na glavnoj cesti prema Mingshashanu nalazi se nekoliko restorana, a prvi na koji sam se namjerio piše da servira konjsko meso. OK, sjedam na terasu, tu se nalazi i nekoliko jurti, koje možda i iznajmljuju kao bungalove, ne znam, dolazi jelovnik, nema engleski, ali ima slike. Koje nikad ne prikazuju ono što doista dobijete. Pitam imaju li magarca, nemaju. Konja, nemaju. Imaju samo dosadnu govedinu, svinjetinu i janjetinu. Uzimam nešto što mi liči na rezance s mesom, premda mi konobarica ne zna objasniti kakvim mesom, iako na kraju kaže da je ovčetina. Dobivam nešto slično filekima, ali rezanaca nema. Samo meso izgleda kao rezanci. Prilog je pirjani luk, te pirjana zelena i crvena paprika. Zaboga, ja ću poludjeti od ove kineske kuhinje. Vratite me u kineske restorane na zapadu! Znam da se Kinezi smiju kad vide kakav su tamo kulinarski džumbus napravili, ali ovo ovdje nije pretjerano dobro. Ili je to samo do ovih krajeva, stvari će se otvoriti kad se maknem iz ovih pustinjetina…
Po povratku u hostel rezerviram uspješno kartu za Mogao, sutra u 9 sati, bus ide iz centra… Samo malo, u 9 moram biti u centru grada ili u Mogau? U centru grada. A gdje točno? Objašnjenje koje mi daje cura na recepciji je nemušto. Izađem iz autobusa u centru (kod kružnog toka), prijeđem cestu i idem do iduće velike ceste i tamo su autobusi. Ali riječ je o kružnom toku, znači „prijeđem cestu“ su već 4 mogućnosti. Pitat ću još sutra ujutro detaljnije.
Gnjavaža s kineskim internetskim cenzurama dovela je do toga da sam gotovo čitav dan u zaostatku s dnevnim zapisima (srećom vremenska razlika pojede dio toga za korisnike u Hrvatskoj), ali ja večeri provodim opisujući ne protekli, već jučerašnji dan. Tako i ovu večer, nakon što su svi pozaspali, na terasi hostela pisuckam svoje. Pun je mjesec, pa čujem hostelskog psa, prljavobijelog čau-čaua, kako reži iz pravca recepcije. Iako je riječ o jednoj od pasmina najbenignijeg izgleda, svejedno nije ugodno u noći punog mjeseca čuti režanje u mraku.
Kasno odlazim na počinak, a rano ustajem…

Sjene

pablon.blog.hr




wave

Statistika

Zadnja 24h

20 kreiranih blogova

304 postova

564 komentara

305 logiranih korisnika

Trenutno

0 blogera piše komentar

1 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se