novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

28

uto

10/14

Kad ti život pruži hmelj – ti pokreni Malu pivsku školu...

ribafish.blog.hr

Teško da ću ikada zaboraviti trenutak kad sam na maturalcu u Sovjetskom Savezu prvi put smogao hrabrosti da mamu pitam jel smijem popiti pivo. Stara, inače raska razreda s kojim sam se švercao po punoj cijeni, slegnula je ramenima i rekla nešto u stilu, a ko ti kriv, sinko... a ja sam povukao gutljaj gorke hladne tekućine u nekoj prčvarnici u Kijevu. Etiketa, loša poput dotičnog Kijevskog piva, sama mi je od sebe pala u krilo, i tako je krenula nova era. Nakon znački i markica, počeo sam skupljati pivske etikete. A tek sam napunio osamnaest...



Godinama sam pijuckao, zapisivao, skidao i čuvao, a onda sam za Klik jednom nečim izazvan napisao kako mi je bilo savršeno na putu u Belgiju, gdje smo s lokalcima testirali njihove pivkane. Nakon toga smo testirali sve hrvatske, pa sve pive koje se mogu kupit u Hrvatskoj, i na kraju je Puf pokrenuo Društvo prijatelja piva. Gdje sam se učlanio i danas vršim funkciju glasnogovornika. Za mjesec dana nam je deseta godišnjica, ali o tome više drugom prilikom.



U međuvremenu sam s Andrejem Čapkom skuhao svoje pivo, počeo pratiti ljude na pivarstvo.info koji ga i znaju napraviti do bola, voditi pivske fešte poput Pivkana, i općenito – jako sam se uživio u napitak na bazi ječmenog slada. Toliko da sam završio i jedan tečaj za pivskog sommeliera u Londonu, kušajući 40 različitih pivskih stilova, od kojih sam za neke čuo prvi put...





I tako sam objeručke prihvatio poziv naše poznate sommelierke Jelene Šimić Valentić koja je pokrenula svoju vinsku školu, i u sklopu nje mi pružila priliku da držim pivske radionice, odnosno neku vrstu uvoda u svijet piva i pivarstva.

Vođen idejom da me do sada barem 20 ljudi pitalo koju da pivu naruče u našim birtijama i restoranima, je li Vukovarsko stvarno najbolje i je li San Servolo genijalno ili samo reklamni trik za zagrebačke snobove, odlučio sam nabaviti desetak najboljih hrvatskih brendova i napraviti slijepo kušanje njihovih svijetlih piva koja su i najpopularnija u Hrvatskoj. I pri kojem u interakciji s polaznicima dolazimo do zajedničkih zaključaka, odnosno – koje njima pivo najbolje prija. Na prvoj radionici tako je pobijedilo pivo Zlatni medvjed iz pivovare Medvedgrad, ali ni druge nisu bile daleko, a bilo je tu i par zgodnih iznenađenja za sve koji su preživjeli kušanje i uspoređivanje.





Pivske radionice, odnosno mala pivska škola neće od vas napraviti pivskog eksperta, boljeg muža, niti kvalitetniju osobu, ali će vas u ugodnom druženju i zabavnoj atmosferi dovesti do nekih zaključaka i možda usmjeriti u nekom drugom pravcu kad loševoljni konobar nevoljko poput menžne papige izdiktira koje tri vrste piva ima u frižideru. Od kojih je jedna mala.

Pa ako vas zanimaju vrste piva, temperature točenja, oblici čaša, povijest pivarstva, današnji trendovi u nas i u svijetu, i još puno toga – vidimo se srijedama u Vlaškoj 70E u prostorijama HUB-a. Sve informacije, datume, cijene i štogod vas još zanimalo – potražite na Facebook stranici Male pivske škole, powered by Pupitres!





Ajd pivili, budite faca i imajte svoju pivu. Ili pivo. Nikak se naučit pravilno pisat...

Volite li (lijepe) komentare?

sanjarenja56.blog.hr

Koliko često vas neki lijepi komentar razveseli? Koliko vam znače? Komentari su duša bloga i moram priznati da volim sadržajne komentare. Naravno da volim pohvalne, dame to uvijek vole :) Pa, pokušat ću izdvojiti po jedan komentar koji me je dirnuo - u posljednja dva mjeseca, kronološkim redom. Ima ih još, nisu svi moji komentatori zastupljeni, ali ih molim da se ne uvrijede zbog toga. Bit će još jedna serija izdvojenih komentara.

• nisan EL DIABLO
maa...čekaj TI.....
jesi li ti doktorica...ili turistički vodič... ?
ako si dr. dobra....ka šta si turistički vodič....
svaka ti čast....ja bi te...da mogu..
proglasija....počasnim konzulom Portugala!!!
15.09.2014. (08:42) - - - -

•kalorijski restoran minus40kg ... dražeN ;)
Niti poznajem, niti shvaćam, sebe samoga, pa sam odustao od ideje da pokušavam ući u tuđu glavu. Vrijedno je pažnje što nalaziš lijepe riječi za ljude oko sebe. To je pristup koji mi se sviđa, posebno kada iza toga ne slutim nikakav motiv uzvraćanja. Bravo ti ;)
03.10.2014. (18:54) - - - -

korak 2 od 3
Naravno. Ali, mislim da mi ljudi olako odustanemo čim nešto ne ide glatko. Volimo prečice. Zato uvijek kažem; prvo malo truda, pa ako ne ide, onda ide sve to što si i ti napisala.
08.10.2014. (08:26) - - - -


Veronika
Pa ima istine u tome, volimo sebe kroz nekoga.
I falimo sami sebi kakvi smo tada. Hm.
07.10.2014. (08:50) - - - -

j.
svrha pisanja: režiranje tuđih osjećaja, pronalaženje sebe u riječima pisca... :)
samac na pustom otoku koji bi znao da njegove uratke nikada nitko neće pronaći, sigurno ne bi pisao niti jednu riječ? ili bi, za dušu - da poslije pogleda što je bilo prije...
meni to na koncu ipak izgleda kao neki instinkt: moraš napisati, jače je od svega... pozdrav!
09.10.2014. (09:22) - - - -

fra gavun
Vrijeme kad kažemo: 'bili su u pravu'. Kratko ali dirljivo.
09.10.2014. (09:36) - - - -

NF
I ovdje izražavam moje izraze odobravanja pročitanog, jedino sudbinu nikad ne prihvaćam kao nešto svršeno.
09.10.2014. (11:43) - - -


Ana Maria
vrlo dirljivo, draga, vrlo dirljivo.
pronađoh se ovdje, nije majka, nego otac - ali svejedno je to.
ode jedan komadić naše duše s njima. na čuvanje:)
neka im je laka zemlja.
09.10.2014. (12:21) - - - -

GP-ZG
Nešto si mi "vratila" u sjećanje... Atmosferu, ako ništa drugo...
A i to je... prilično.
Da se poželim(o) vratiti koji put.
10.10.2014. (22:01) - - - -

No name
doživljaj starinskog štiha, duha...
danas kao da svi pričaju o tome kroz želju ili u prošlom vremenu...
a eto, potrebno je samo prošetati se...
naravno, meni je ova Vaša šetnja baš lijepo sjela za početak dana :) ...
11.10.2014. (08:45) - - - -

annaboni
Čestitam oboje, sjajni ste poetski tandem
12.10.2014. (08:19) - - - -

sewen
Dobro jutro!
Uvijek treba tu energiju dobrih sačuvati pored sebe....
13.10.2014. (05:54) - - - -

tiana
Ljudi su jednostavno ljudi, a svi ostali su tek korisnici vremena kao što je jedan bloger lijepo rekao. Ja bih još pridodala i uživatelji zemaljskogprostora. Isti koji se ne vole i kako i iz čega da pronađu ono što ljubav, dobro i lijepo znači. Razbijena čaša ne pruža vodu...:)
13.10.2014. (06:59) - - - -

Mayday
Na tragu rečenog kod @white lilith - sjećanje vara, osjećaji variraju;
blaženim plaštom Vremena ogrnuta
svemogućim Photoshopom zaborava obojena
naša sjećanja, naše priče
ostaju u nama poput izbora najljepših fotografija za albume našeg života
uz neizostavan Gabin evergreen glazbeni dodatak - pamtim samo sretne dane;
po meni, nema zla u tome ;))
15.10.2014. (07:44) - - - -

Mekon
Ova pjesma je tolika istina da čovjek
niti ne želi povjerovati u nju.
Sjećanja su teška i kad su lijepa.
Eeej.. živote .........................
15.10.2014. (10:39) - - - -

malo ti malo ja
Samo sretne dane u glavu, sve ostalo je narušavanje ljepote
življenja, a nema koristi:)))
15.10.2014. (13:33) - - - -

A.
Prazne šalice uvijek mogu biti napunjene :)
Baš sam pre neki dan negde pročitao da nije važno da li je čaša napola puna ili napola prazna, dok god možemo da je dopunimo. Podseti me ovaj komentar na to... Tako nekako i mozak radi sa sećanjima. :))
15.10.2014. (20:16) - - - -

modrinaneba
Na žalost onaj gore ne bira..ja govorim da uvjek odlaze od nas oni koji so najbolji, najjaći ali sačekat če i nas na onom drugom mestu i ponovo čemo biti skupa za uvjek....Moja Iskrena sočut Tebi koja Si jo poznavala...malo je takvih anđela.....šaljem Ti zagrljaj draga Valcer!!!
16.10.2014. (12:08) - - - -

masal
K'o da te vidim za Novogodisnju noc u Becu kako otpocinje ples po tvojoj zelji... naravno Valcer...
17.10.2014. (16:05) - - - -

plavi zen
Veoma ispirativno! Impresivna upornost i posvećenost prirodi! Odgledala sam s užitkom, ispijajući kavu :-)
17.10.2014. (17:42) - - - -

semper contra
Ti moja Plesačice/Putnice kao Zulfikar Džumhur u svojim "Hodoljubljima".
19.10.2014. (16:51) - - - -

Potok
Počinješ:... Zaista, nisam dugo putovala...
Pa ti ne prestaješ putovati. Ti si Putnik No1 na blogosferi. Na naše zadovoljstvo.
20.10.2014. (16:15) - - - -

Demetra1
Ponekad razmišljam, može li čovjek pospremiti sva ta mjesta, svu tu povijest širom svojih putovanja, a da mu uvijek budu svježa. Od tisuća fotopriča često ne uspijem pronaći neku od fotografija iako sam ih datumima pospremala. Kako ti koja si stalno negdje uspiješ? Još jedno lijepo putovanje. Pozdrav
22.10.2014. (07:08) - - - -



Ti-grica
zima zima e pa sta je...
kako ide ona dicja pismica
triba biti i prave i zime i pravog lita, ca god mi o tom mislili, volili ili ne
ako je nima onda nije dobro, nima ravnoteze..
ja svako godisnje doba volin, svako je lipo na svoj nacin :-))
22.10.2014. (16:35) - - - -

- - -

dinajina sjecanja
ah te stare priče... uranjaju u dušu... bude uspomene... plaža, miris mora, neko davno ljeto... divna je tvoja priča... a ljubav?... ona je energija koja se ne gubi, samo mijenja oblike... :)
24.10.2014. (04:54) - - - -

Plastik
Čestitam. Kad je netko tako vrijedan, savjestan i pozitivan na blogu, samo takav može biti i na drugim područjima u životu. Ljudi to vide i cijene, možda katkad ne izraze to, ali kad tad zaslužena riječ hvale sjedne na pravo mjesto. Još jednom čestitam, a da ti budem iskren, nisam ni sumnjao u takvo što.
24.10.2014. (09:57) - - - -

mecabg
Lijepo je primiti čestitanje i priznanje od ljudi koji te vole,
ali posebnu vrednost i čast je
kad dobiješ to od ljudi koji rade sa tobom i poznaju tvoj rad.
Čestitam ti od sveg srca i želim ti da imaš naslednike u nefrologiji koji će još više unaprediti deo zdravstva koji nažalost ima sve više pacijenata...
24.10.2014. (18:06) - - - -

Nisa
Da, upravo to, istinita, bez uljepšavanja, bez drame, točno onako kako se i ugasila, tiho, bez pravog odgovora. Rijetko kad dobijemo potvrdu da nam je serviran možda najbolji scenario
25.10.2014. (17:45) - - - -

malo-tu-malo-tamo
ubijaš me ovom pričom....svi smo mi jednom imali 16 godina i svoju prvu ljubav u njoj. Uvijek je negdje u nama prisutna i nedorečena... bez odgovora na mnoga zašto. ali, samo u tom vremenu, gdje je stala, može ostati tako nevina i čista (mislim), i zato joj život produžujem jedino stihovima...jer jedino u njima još uvijek volim upravo na taj način...
25.10.2014. (18:20) - - - -

V
Dragan vrijedan kraljevstva :)
27.10.2014. (10:36) - - - -

More ljubavi
Igra malih brojeva koji s vremenom postanu veliki brojevi. Sječam se kako sam noću sjedio na klupi na vidikovcu na Trsatu i gledao kako u daljini na riječkom neboderu velikim slovima piše Sretna nova 1970. 2000 je izgledala nezamislivo daleko. A vidi, još malo pa će i dvijetisućepetnaesta.
27.10.2014. (20:55) - - - -



(snimala Valcer)

Čepomida

plasticno-je-fantasticno.blog.hr

Praktična plastika
Pa kaže moj dragi blogoprijatelj Belator iliti 20 do asa:

Evo da te pozdravim i pošaljem nešto vezano uz plastiku.

Smatraj to više kao poklon nego kao nešto vezano s blogom, iako je teško zaobići blog i plastiku, naravno. Imam neku fotku, ali nije bitna fotka, bitno mi je to što bi se moglo reći da plastika nije smeće, kako bi je mnogi okarakterizirali. Nije problem plastika, nego odnos ljudi prema njoj, ali i općenito prema okolišu. Evo kao dokaz da ni čepovi nisu smeće (naravno plastični), nego su dobar i nezaobilazan materijal za djecu, za igru.

Šaljem ti ovu fotku jer to je neki naš proizvod, naš izum. Nekako igrajući se Ficho i ja smo otkrili novu igru. Ne znamo joj ime, možda PLASTIČNA PIRAMIDA ili ČEPOMIDA. Nemamo ime za tu igru, ali igramo na način da složimo piramidu od čepova, a onda svatko od nas izvlači po jedan čep, pa izgubi onaj kome se sruši piramida. Podsjeća na neke igre od prije. Ali zanimljivo i Ficho gušta kad se meni sruši piramida.

PS. Zamisli da su Egipćani poznavali plastiku, možda bi piramide radili od nje, bilo bi im lakše. sretan

Pozdrav,
20 do asa

Biće bez prošlosti

lousalome.blog.hr

"Želim te doživjeti kao biće bez prošlosti."
Najljepša stvar koju mi je ikad itko rekao. A ja to tada nisam prepoznala. Mislila sam - kakve su sad to tlapnje??

Kako možeš biti "bez prošlosti"? Imaš ime i prezime koje ti je netko dao, imaš historijat obiteljske loze, imena roditelja, djedova, baba, članove familije koji su "na diku i čast" i one koji su bijele vrane, rodni list i podatke u domovnici koji govore tko si, šta si, odakle dolaziš.

Imaš obiteljske albume u kojima su slike počevši od stadija u kojem si puzao po zemlji, pa dalje - osnovna, srednja škola, maturalac, svečani čin uručenja diplome, fotke sa vjenčanja, rođenja, krštenja, sa seminara na kojima si se družio sa ljudima kojima si ime zaboravio već slijedeći dan.

Imaš prošle ljubavi, punu ladicu. Nagurao si ih, stisnuo jedne uz druge i zatim okrenuo ključić u bravi. Imaš strahove, sumnje i dileme vezane uz muško-ženski odnos, proizašle iz svih tih ljubavi, simpatija ili tek površnih koketiranja. Imaš "iskustvo", kužiš?

Imaš anamnezu svih bolesti od kojih si bolovao i od kojih ćeš bolovati, tko zna, možda je među njima i ona koja će te na kraju dokusuriti.
Poslijepodne, nakon posla, zovu te na telefon marketinške agencije koje, nekim čudom, imaju saznanje o tome da te muči kriva kralježnica ili ravna stopala te ti nude "prezentaciju madraca" sa čarobnom pjenom od koje će ti odmah biti bolje.

Imaš prijatelje, one bivše koje je "život odnio" i ove sadašnje koje će tek odnijeti.

Imaš toliko toga, a opet... nemaš ništa. Šta to sve meni, zapravo, znači?

On je zaista znao kako se voli. Zato mi je to i rekao.



Zbog serije prešli na vege prehranu

indijanka-vegetarijanka.blog.hr

'Walking Dead' je popularna američka serija (prikazuje li se i kod nas, nemam pojma jer gotovo da i ne gledam TV) koja se snima već petu sezonu, a budući se, koliko shvaćam, mnogo vrti oko scena u kojima se jede sirovo meso (zapravo u seriji to izgleda kao da se jede ljudsko meso, a na snimanju se, dakako koristi životinjsko), većina ljudi koji rade na snimanju, bilo ispred kamere, bilo iza kamere, od užasa zbog pogleda na te krvničke scene prešlo je na vegetarijansku prehranu. Točnije, 80 posto obroka koji se poslužuju na pet setova serije danas su vegetarijanski. Jedan od glumaca dao je intervju i rekao kako je cijela priča istinita te da nikome nakon snimanja takvih scena s toliko mesa, krvi, iznutrica, kasnije ne pada na pamet sjesti za stol i pojesti nešto mesno.

Dakle, radi se o tome da se ljudima od pogleda na krv i sirovo meso jednostavno diže želudac. Malo je onih koji uživaju 'prčkati' po sirovom mesu i okrvaviti ruke do laktova. No, isto tako, malo je onih koji razmišljaju da je sočan, pečeni odrezak zapravo prije termičke obrade bio upravo to ili, još gore, živa životinja koja je svim silama pokušavala izbjeći mesarski omamljivač ili nož.

Pitanje koje se nakon ovakvih priča postavlja – bi li svi ljudi jeli manje mesa kada bi znali kako ono izgleda prije nego je pečeno i prije nego je stavljeno u mesnice? Ili, kako je ono netko rekao – kada bi klaonice imale staklene zidove, svi bi ljudi bili vegetarijanci.



Scena iz serije 'Walking Dead':

Image and video hosting by TinyPic

Modni detalji i greške pri fotkanju

nachtfresser.blog.hr

Zanimljivi su mi oni koji se modno ne predaju za ovih monotonih radnih tjedana, siguran sam, a jedna anketa je prije par godina pokazala, a može biti samo gore, da je postotak onih koje svakodnevni rad ispunjava zadovoljstvom jako nizak. Zato fotkama barem podržavam te koji prkose dosadnoj svakodnevici modnim detaljima.
Inače za još veće početnike od mene u fotografiranju po pravilima struke dvije pouke: nikad prema suncu, te ako želiš napraviti fotku jednom rukom, fotku, koja ti se čini da bi mogla biti pun pogodak, ne smiješ istovremeno držati lajnu s psom u drugoj ruci, jer kako se tebi, tako se i njemu ukaže s vremena na vrijeme mačka.

U Vrgorac dolazi svjetski poznata putujuća izložba „Anne Frank – povijest za sadašnjost“

vrgorac.blog.hr



Nakon godinu dana organizacije, Vrgoračke novine u Vrgorac dovode svjetski poznatu putujuću izložbu "Anne Frank - prošlost za sadašnjost"!

Izložba je organizirana u suradnji Kuće Anne Frank iz Amsterdama, Vrgoračkih novina, Hrvatske edukacijske i razvojne mreže za evoluciju sporazumijevanja (HERMES) i Osnovne škole 'Vrgorac', a u Vrgorcu će biti svečano otvorena u ponedjeljak 3. studenoga s početkom u 19 sati u prostorijama nove zgrade Osnovne škole.

Putujuća izložba „Anne Frank – povijest za sadašnjost“ na 36 izložbenih panela donosi brojne detalje iz života židovske djevojčice i njezine obitelji s kraja Drugog svjetskog rata, ali i aktualizira pitanje ponovne pojave nacističke ideologije u suvremenom svijetu. Ovaj interaktivan pristup izložbi i način na koji se pristupa nekim od najvažnijih lekcija holokausta već su isprobani u 40 različitih zemalja diljem svijeta, a za hrvatsku izložbu napravljeni su i posebni paneli. Hrvatski dio izložbe bavi se lokalnim stradanjima kako tijekom Drugog svjetskog rata tako i u novijoj povijesti te posjetiteljima približava lokalnu problematiku ljudskih prava.

Djevojčica Anne Frank, u cijelom svijetu prepoznata kao simbol dječje žrtve holokausta, rođena je u Frankfurtu na Majni 1929. godine. Četiri godine poslije s obitelji seli u Amsterdam, nakon što u Njemačkoj na snagu stupaju protužidovski zakoni. Početkom okupacije Hitlerovih nacista, Frankovi sele u tajno skrovište, gdje Anne tijekom dvije godine piše dnevnik. U kolovozu 1944. zabilježen je zadnji zapis u dnevniku. Otkriveno je skrovište u kojem se s obitelji skrivala, petnaestogodišnja Anne umire u logoru, a jedini preživjeli član obitelji je Otto Frank, njezin otac, koji je i objavio dnevnik.

Izložba je temeljena na Dnevniku Anne Frank, svjetskom bestseleru koji je preveden na 67 svjetskih jezika i prodan u 30 milijuna primjeraka! Posjetitelje će kroz izložbu voditi posebno obučeni učenici-volonteri (peer guides) Osnovne škole 'Vrgorac' i Srednje škole 'Tin Ujević'. Izložba je prilagođena svim uzrastima.

Izložba je već obišla četrdesetak zemalja, a u Hrvatskoj nakon Zagreba, Rijeke, Splita, Osijeka, Čakovca i Bjelovara gostuje i u Vrgorcu. U Hrvatskoj se odvija u sklopu 750.000 kuna vrijednog projekta 'Povijest za svijest' koji financira Europska unija, a koji je podržao i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović.

Koristimo priliku da pozovemo građane na otvaranje izložbe „Anne Frank – povijest za sadašnjost“. Njezin boravak u Vrgorcu biti će jedinstven kulturni događaj, ne samo za vrgorski kraj, već i za okolicu jer izložba uskoro napušta Hrvatsku.

Izložba će nakon otvaranja u Vrgorcu boraviti do 26. studenoga. Nakon otvaranja 3. studenoga građani i najavljene grupe će moći svakim radnim danom posjetiti izložbu u pratnji učenika-vodiča, pa koristimo priliku pozvati osnovne i srednje škole u okolici Vrgorca da organizirano posjete (nastavnici i učenici) ovu izložbu uz prethodnu najavu ravnatelju Osnovne škole 'Vrgorac'. Ulaz je besplatan.

Izašla 7.knjiga edicije koju uređujem u izd.kući Hena com : roman-prvijenac Elvire Slišurić 'Sreća prati hrabre'

knjigoljub.blog.hr



Danas je iz tiska izašla sedma knjiga edicije Nokaut koju uređujem u izdavačkoj kući Hena com.

Dok su prethodnih šest naslova bile knjige etabliranih autora, 'Sreća prati hrabre" je roman-prvijenac Elvire Slišurić.





Evo mog teksta s korica te knjige :

"Sreća prati hrabre" na više je načina jedinstven roman u okvirima novije hrvatske književnosti. No, iako je to prvi naš roman koji za junakinju ima djevojku koja se kao dragovoljka borila u Domovinskom ratu, to nije ratni roman – rat se u romanu gotovo ne spominje, ali je neprestano prisutan, u mislima ljudi čije ozljede nisu vidljive golim okom, ali su toliko duboke i bolne da onemogućavaju normalan tijek života.

"Sreća prati hrabre" je jedinstven roman i zato što mu se radnja gotovo u potpunosti odvija u ambijentu bolničkog odjela. Radi se o fikcijskoj nadogradnji autoričinih iskustava pisanoj asketski pročišćenim, minimalističkim stilom, uz garnirung blage, dojmljive, lirski obojene poetičnosti. Pritom suptilna lirska nota nenametljivo upućuje na dubinu osobe koja priča priču i kojoj su životne okolnosti pokušavale oduzeti tu dubinu - da bi se ona, ipak, na kraju izborila za svoje mjesto i u životu i u ovome romanu. U njemu je koncentrat te dubine.

"Sreća prati hrabre" je vještom rukom vođena, slojevita i dramatična priča o ustrajnosti, hrabrosti i nepokolebljivosti te rukopis koji svakom stranicom budi nevjericu da se radi o debitantskome djelu. Jer, autoricu Elviru Slišurić krasi iznimna pripovijedačka staloženost i sposobnost apsolutne kontrole nad pričom i tekstom, kojega besprijekorno strukturira lišavajući ga viškova dok bez imalo patetike problematizira iznimno osjetljivu temu.

Ili, riječima same autorice:
"Sreća prati hrabre" je roman koji nevidljive žrtve rata čini vidljivima.
I pokazuje da uopće nije tako strašno kad te vide.
I kad znaju kako se zoveš...





Elvira Slišurić rođena je 1973. u Novoj Gradiški.
U srednjoškolskim danima prošetala se između Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu te tekstilnog smjera u Novoj Gradiški.
Voli vjerovati da je ljubav prema pisanju usađena u slavonske ravnice s obzirom da hoda istim stazama kojima su kročili Ivo Štivičić i Tito Bilopavlović.
Posljednjih godina radila je kao radijska voditeljica i glazbena urednica te je uređivala i vodila emisije „Kazališni caffe“ i „Književni razgovori“.
Majka je predivne kćeri – svog neiscrpnog nadahnuća, i strastvena čitateljica.
Uspješno je završila Radionicu kreativnog pisanja, vođena čvrstom rukom mentorice Karmele Špoljarić, a posredni rezultat koje je i roman Sreća prati hrabre. I to sigurno neće biti jedina njezina knjiga…




Roman možete kupiti, s popustom od 10% preko web stranice Hena com-a, putem ovoga linka (gdje je dostupno i besplatno čitanje prvih 20-tak stranica romana): http://hena-com.hr/knjige/cijena/sreca-prati-hrabre






Prošla baka bez kolača

yulunga2.blog.hr



Malo tko ne zna što znači izreka Prošla baka s kolačima, ali još manje ima onih koji znaju što znači kad baka prođe bez kolača, a kad im "prosvijetli"...čuda na pretek :)


***
Prekjučer se najavi moja sestra na kavu.
Iznenada, iznebuha, s neba pa u rebra...malo neobično za nju jer ne podnosi vožnju i izbjegava se vozikati naokolo ako baš ne mora.
I onda je evo - više od pola sata vožnje u jednom pravcu, pa još toliko u drugom, sve da bi popila kavu za jedva nekih .petnaestak minuta (koliko je trebalo njenom suprugu da nešto potrpa u kombi).

- Pa da, Svakog gosta petnaest minuta dosta - odmah sam unovokomponirala, te uglazbila izreku o gostima koji bi danima negdje sjedili.
Taman posla.

Petnaest minuta je bilo više nego dovoljno da istrese iz torbe sve što mi je pokupovala u posljednje vrijeme i još na brzinu prije polaska pokupila po kući, a što je mislila da mi treba...

- Hoćeš peći kolače? - upita na kraju.
- Hoću!






























ROFL!


- A jel' mogu prvo malo driblati? ;)







How soon is now?

alzbetabathory.blog.hr

svaki dan je mala smrt
a ja prvoklasni samoubojica
ubijam melankoliju u sebi nježno
kao prstima mjehuriće na zaštitnoj foliji
kojom sam obavila meke dijelove anatomije
radi zaštite od udaraca
i debelim flomasterom preko nje napisala
pazi lomljivo
dok je dan po dan gledam kako pucketa
poput leda ispod toplih stopala
pa mijenja agregatno stanje i nestaje u jutarnjem obredu
ispred zrcala.

svaki dan je mala smrt i znam
smrt
to je tek početak
neke nove smrti u futuru drugom
početak jednog kraja u nekoj budućnosti
dvije točke između kojih stojim ja
prvoklasni ubojica
osjećaja ljudi knjiga riječi svezaka
koje sam pisala po apstraktnim dijelovima anatomije
organima koji se zovu duša eter pogled dodir vječnost
onim dijelovima sebe
koji će možda ostati upisani negdje
i kad zemlja bude nahranjena krvlju mesom kostima
i onom ja koja se piše
u školskim anatomskim atlasima.

prvoklasni samoubojica ja
zna da je jutro od večeri pametnije
i da moja bolja polovica nije onaj muškarac
kog sam godinama hranila u sebi
kao zaštitnu foliju s mjehurićima
da od udaraca štiti meke dijelove moje anatomije
dušu eter dodir pogled vječnost
nego djevojčica
neka nova vasilisa premudra
koja umije razlučiti sanjanje od snova
i mene od mene
hlapljivu od krute
dva agregatna stanja između kojih stojim ja
prvoklasni samoubojica.

82 studenata pridružilo se Registru

zelimzivot.blog.hr

Na akciji upisa u Registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica održanoj jučer na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu upisalo se 82 novih potencijalnih darivatelja.
Zahvaljujemo od srca studentici FER-a Idi Penezić na inicijativi i pomoći u organizaciji akcije, upravi Fakulteta što je podržala ovu akciju i naravno svim mladim ljudima koji su se pridružili Registru i povećali šansu za ozdravljenje oboljelima.

Goran Vojnović: "Čefuri raus!"

bookeraj.blog.hr

Goran Vojnović je slovenski pisac mlađe generacije (1980., Ljubljana), poznat i kao filmski i televizijski redatelj i scenarist, dok se kao filmski publicist pojavljuje u brojnim tiskovinama, te kao kolumnist nekih web-portala. 1998. godine je u vlastitoj nakladi objavio zbirku pjesama „Lep je ta svet“, a „Čefuri raus!“ je njegov prozni prvijenac, za koji je 2009. godine dobio nagradu Prešernovog sklada.

Što su čefuri? Riječ dolazi od riječi „čifuti“, a u slovenskom slangu obuhvaća pripadnike svih bivših jugoslavenskih naroda – Bosance, Srbe, Hrvate, Crnogorce, Makedonce i sve ostale, koji su se nakon raspada Jugoslavije doselili ili zatekli u Sloveniji. Kako ćemo prepoznati čefura?

„Tko je čefur? Čefur je osoba koja živi na području određene države, premda nije pripadnik tamošnje nacionalne većine. U našem slučaju to su ljudi koji dolaze iz krajeva južno ili istočno od rijeke Kupe. Među čefure u većini slučajeva ubrajamo i njihove potomke. Po svojoj fizionomiji od pripadnika većinskog dijela populacije razlikuju se po niskom čelu, spojenim obrvama, naglašenim kostima lica i snažnijoj donjoj čeljusti. Njihove osnovne karakteristike ponašanja su: vole lagodan život, psuju, vole alkohol, nježniji spol, nogomet. Obožavaju kič i zlatni nakit. Drage su im borilačke vještine i često su agresivni posve bez pravog razloga. Njihovo aklimatizacijsko razdoblje u većini je slučajeva veoma dugo.“

Radnja prati Marka Đorđića, srednjoškolca iz ljubljanskog kvarta Fužine, koji prema opisima glavnog lika (čijim očima pratimo cjelokupnu radnju, u nizu međusobno labavo povezanih epizoda koje ipak imaju romanu identičan slijed), predstavljaju Jugoslaviju (ili bolje rečeno, Balkan) u malom. Markovi roditelji, Radovan i Ranka su bosanski Srbi, gastarbajteri koji su čitav život kroz tri tjedna godišnjeg išli rodbini u rodno Visoko. Osim njega, Dejanov tata je Srbin, ali se oženio Slovenkom, pa ga nakon što se roditelji razvedu, očekuje selidba u Slovenske Konjice, što on kategorički odbija. Adi je Musliman, njegova mama Samira je domaćica, ne može raditi u Sloveniji jer ne govori ni riječi slovenskog, ali zato njegov tata Mirsad radi u Klagenfurtu i dolazi u Fužine u Mercedesu. Osim njih, tu je i Aco, čiji otac (niti njegova nacionalnost) nije poznat, a živi s majkom Marinom, koja je čistačica i dobri duh ovog romana.

Ovi klinci su totalno bez perspektive – getoizirani u kvartu u kojemu mogu samo sjediti ispred zgrada, gledati kako pijanci ispadaju iz lokalne birtije Kubana, slušati kako kroz otvorene prozore dopiru zvukovi svađa, psovki i kako netko tuče ženu, i eventualno igrati basket (ali čak ni toga sada nema, jer su se svi klinci zavukli u zgrade, kaže Marko). U školi su marginalizirani jer nisu dio nacionalne većine, njihova je kultura drugačija i nisu se asimilirali, zbog čega, kao i njihovi roditelji, osjećaju sram, pa se povlače u kutove učionica i u zadnje klupe, većinom mogu upisati samo zanatske strukovne škole u kojima padaju razrede i često ne završavaju školu.

Marko je u tom smislu na početku romana u nešto boljoj poziciji, jer igra košarku za klub koji je postao državni prvak. Međutim, nakon što se zamjeri treneru i bude izbačen iz kluba, njegov život se pretvara u niz epizoda s alkoholom, lakim drogama i vrlo lošim odlukama.

Međutim, nemojte misliti da je zbog toga roman manje duhovit, na mahove čak do mjere da se možete naglas smijati. Osobito su simpatične anegdote o zajedničkim osobinama svih Balkanaca, seljaka i čobana - uriniranje po ulici u urbanim središtima, glasna muzika iz automobila, burne i agresivne reakcije u obitelji, ali i ovo:

„Radovan opet uzdiše, Ranka trpi, meni je svega pun kurac. Uopće tih njegovih Krkovića i Ćućića i sličnih šalabajzera. Uvijek Radovan nekoga poznaje tko će nešto srediti, jer on opet nekoga pozna i sve sami čefuri koji se poznaju i svi nešto sređuju i na kraju ionako zajebu. Ako netko misli da je komunizam izumro, grdno se vara. Radovan ga i dalje fura s tim svojim Krkovićima i Ćućićima. Kod njih je sve ja tebi – ti meni. Ne možeš ići ni u dućan kupiti kruh da Radovan ne kaže: „Čekaj, zvat ću ja Ćućića da vidi jel u pekarni kod Krkovića ostala koja štruca viška!“ Za svaki kurac se traži veza, samo se gleda je li tko na –ić i onda se gleda tko ga poznaje, jer ako je na –ić onda je čefur, a čefura valjda poznaje neki drugi čefur. I isto, ako se pokvari vešmašina onda je ne kupuješ novu ili je odneseš na servis, nego zoveš Krkovića koji poznaje nekog Ćućića koji će to besplatno popraviti. I tako. Sve džabe. Čefur čefuru. Vešmašina onda za dva dana opet ode u kurac. Komunizam je otišao u kurac jer su ljudi radili za male pare. Samo Radovan i njegovi Krkovići i Ćućići to još nisu skontali. Njih je stalno više i posvuda su. Svi se poznaju i čine si usluge, u biti jedan drugoga zajebavaju. Kad sam počeo trenirati basket nije moglo bez Krkovića. Ne, on je morao na Slovanu kontaktirati nekog Ćućića i kao nešto izdilati. A svi ostali su došli lijepo na trening i počeli trenirati. Što ja znam, to je najvjerojatnije zato što su svi oni onda u Jugi došli u stranu republiku i nisu imali blage veze i svi usrani tražili su svoje ljude da im kao pomognu da se lakše snađu jer nisu znali ni jezik ni ništa. Ali nakon trideset godina mogli bi nešto na tom svijetu napraviti bez Krkovića i Ćućića, jebo ga Tito, da ga jebo.“

I dvadeset pet godina poslije – ovako je i u Hrvatskoj. Identično. Smijala sam se ko konj na ovo, iako zapravo nije smiješno, pa i zagrebački gradonačelnik je završio u istražnom zatvoru zbog sumnje na počinjenje prilično slične stvari, samo s nekim drugim Krkovićima i Ćućićima.

Na kraju još i zanimljivost, kad već govorimo o prelijevanju umjetnosti u stvarnost: prema pogovoru Borisa Dežulovića, autora Gorana Vojnovića su slovenski policajci pozvali na obavijesni razgovor, a zatim ga i optužili za kazneno djelo uvrede službene osobe, zbog teksta koji o slovenskim policajcima izgovara njegov glavni lik nakon što ga policajci u ćeliji prebiju kao psa, natjeraju ga da potpiše da ga nisu tukli, a onda ga puste. Vojnović se morao opravdavati da je to u službi teksta i da to ne odražava nužno i njegovo mišljenje o slovenskim policajcima. Optužbe su kasnije povučene pod utjecajem strukovnih novinarskih i književnih organizacija.

Statistika

Zadnja 24h

15 kreiranih blogova

483 postova

674 komentara

361 logiranih korisnika

Trenutno

5 blogera piše komentar

18 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se