novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

21

čet

05/15

....vrijeme.....

elyca.blog.hr

- ne znam što je to....al ja jednostavno nemam vremena za ništa. - rekla sam neki dan svojoj mami ...nemoćno....

...jer sve je otišlo predaleko.... ima tome više od 2 mjeseca...kad sam shvatila da mi treba 5 min mira....treba mi malo vremena da budem sama sa sobom....da razmislim...ali unatoč razumijevanju prijateljica ....moj dan izgleda otprilike ovako...

.... prije 6 ujutro panično se dižem iz kreveta i bez tuširanja trčem na bus ..danas se radi od 6.... pa jurnjava do benzinske stanice u Kaštelima.... ušla sam kupit cigarete... prodavač će:
- benzin?
- ne!
- na kojem ste broju tankali?
- ma nisam!
- kako niste?
- nemam vozačku...odnosno imam, ali nije za auto i ne koristi benzin!



...iza mene se stvorio red ....svi nervozni...a ja nikako do cigareta....
- dajte čovjeće imam vozačku za metlu! I piloti me zovu "kolegice" ...mogu li dobit cigarete?



- ne ulazi ovamo, tip je smušen! - rekla sam kolegi dok smo jurili na prvu jutarnju kavicu...pa na posao...pa na ispite...niti 5 min za marendu nisam uspjela uhvatit...al eto takav je to dan ...i 10 min prije kraja sad već devetsatnog radnog dana ..zamolim jednog profesora da me prebaci do restorana.....na petosatni ručak....

...gazda je bio sretan što me vidi....nas tri sjele za stol... naručile... predjelo smo i pojele same...al kod glavnog jela već nas je bilo 5...a tanjura dva...svakoj po čaša vina...gazda odlazi kući... nas tri naručujemo desert...a opet nas 5 jede... naručujemo i tablete za glavobolju...restoran je prazan...naručujemo kavu i dižestive, ne prekidajući s desertom... gazda se vraća na posao i pita što ćemo večerat....restoran se puni ljudima ...a mi odlazimo kući.... 21 je sat....treba spremit nešto sutra za ručak...a cili dan tuša nisam vidila

"Vi možete odgađati, ali vrijeme neće" Benjamin Franklin



....al svaki dan netko postavi komentar....

- što sam stariji to mi vrime brže ide! Koje prokletstvo!
- to je zato jer ga više cijeniš! Meni fali malo vrimena za sebe. Trebam se nać negdje sama sa sobom. Pomirit se s prošlošću....
- teške misli?
- popijmo kavu! Jednu lipu...posebnu...nježnu.... krhku....



...prolaze dani u veseloj jurnjavi....ne mogu više ...definitivno mi treba 5 min mira.... malo vremena da budem sama sa sobom....da razmislim...zaludu... stiže upit....

- tijelo ti je zdravo, a kako je duša?
- pati za 5 min tišine s tobom!

"Vrijeme koje nismo proveli u ljubavi izgubljeno je vrijeme." Torquato Tasso

Sve više Nijemaca vegetarijanaca

indijanka-vegetarijanka.blog.hr

U zemljama EU sve je više ljudi koji se okreću bezmesnoj prehrani, a među vodećima je Njemačka, što mnoge veoma čudi jer radi se o državi koja je dom oko 1,500 vrsta kobasica. Ipak, iako zanimanje za meso opada, još uvijek je mnogo onih koji ga vole, naravno, pa je tako prijedlog Zelenih 2013. godine došao na veliko protivljenje jer su htjeli da se u sve državne ustanove uvede dan u tjednu kada bi svi obroci bili bez mesa. Iako su neki optimisti zbog ove vijesti i kažu: zrno po zrno pogača… statistika kaže sljedeće: potrošnja mesa po jednom Nijemcu pala je prošle godine na prosječnih 60,1 kg sa 62,8 kg u 2011. godini. Ovo je još uvijek više od svjetskog prosjeka, ali je opet mnogo manje nego što pojede prosječni Amerikanac, koji pojede duplo više od Nijemca. Prema nekim izjavama, ljudima je dosta lošeg tretiranja životinja i niza skandala vezanih uz mesnu industriju. Primjerice, u siječnju ove godine oko 50,000 ljudi izišlo je na ulice Berlina kako bi tražili bolje uvjete za životinje te se izjasnili protiv masivne poljoprivrede za uzgoj stoke i genetski modificiranih organizama.

Više informacija o svemu na:

https://www.yahoo.com/food/germans-ditch-sausage-for-soya-over-health-117689951236.html

Rijeka koja je prelila čašu

prophetanemo.blog.hr

Bolje da ništa dalje ne pišem, da si ne pokvarim naslov.
Ako vam se komentira, zamislite si da sam opet pisao nešto o politici.

Svatko ima svoje razloge

odazivotu.blog.hr

Razumiju ljudi, nisu glupi, ali se boje prihvatiti istinu.
I da objasnim, glupost ne postoji. Postoji nesvjesnost.
Ako za nekoga kažete da je glup, ustvari ne prihvaćate njegovu istinu jer
se ne slaže s vašom.
Svatko ima svoju istinu, ali je često toliko bolna da je potisnemo da bi životarili.
Da, životarili! Jer život u laži nije život slobodan, punih pluća i ljubavi.
Život u laži je maskiranje svoje boli i traume za koju nemamo hrabrost priznati je i mijenjati jer nemamo povjerenja u sebe.
Nismo dovoljno sigurni da možemo pobijediti bol. A možemo.

Jedna me blogerica pitala koje sam tehnike koristila u svom osvještavanju.
Premalo je jedan post za sva moja iskustva u ove dvije godine.
Premalo riječi zahvale za moju prijateljicu koja mi je pružila ruku ka osvještenju.
Istu tu prijateljicu sam pljuvala i negirala u njenim novim stavovima jer moj ego nije dozvolio
nova saznanja, nova uvjerenja. Kako kad sam ja u pravu!?
Dok smo bile na istom nivou ega i svijesti, dok smo se slagale u filozofiji, sve je bilo u redu.
Kako je ona micala ego, došla na viši nivo svijesti od mene, ja je nisam razumjela.

Tehnika se zove Peat. Bavi se osvještavanjem, prihvaćanjem pa otpuštanjem nakupljenih trauma, strahova.
Micanjem naučenih obrazaca.
Mislila sam da sam imala sretno djetinjstvo. I jesam.
Ali, male sitne stvari, male korekcije nesvjesnih roditelja, u najboljoj namjeri, stvaraju od nas traumatične ljude.
Roditelji, kao i njihovi, nisu glupi. Samo su nesvjesni.
Zato sam ja danas svjesna. I ono čega nisam, osvještavam. Zbog sebe. Svoje djece, muža.
Zbog ljudi oko mene koji su moja refleksija.

Mama je bila prezauzeta poslom.
Mene, kao najmlađe dijete, čuvali su stariji brat i sestra. Moš mislit što je njima bilo fora čuvati mene, mlađu sedam godina!
Oni, tinejđeri u najboljim godinama, simpatije, društva, ekipa, a ja smetalo. Imala sam nadimak neki sličan.
Zaboravila sam ga. Nisam ga zaboravila, potisnula sam ga jer mi se nije sviđao.
Tata je radio po terenima, mama oko nas, firma, uz vrt, životinje, poslove.
Dani su prolazili u igri među vršnjacima. Sjećam se , dok je mama bila zdrava, bila je često nervozna.
Nije se puno raspravljala. Nije imala vremena za to. Od siline tog posla, nije imala vremena za nježnost, emocije, ljubav.
Voljela sam ju, ona nas, ali nije imala vremena pokazivati emocije.
Kao dijete nisam o tome razmišljala. Mislila sam da je normalno. Super je što nije imala vremena
pa me nije često tukla. Vikala je nervozno. Za drugo nije znala. I nju je netko to naučio.
Ja danas znam jer sam osvijestila, naučila. Kad se pogubim u obavezama ,letim ,uđem u nesvjesno. zastanem i grlim djecu, govorim koliko ih volim.
Ljubav treba pokazivati. Kroz dodire, poljupce, podršku, djela.

Moj pokojni tata, s druge strane, bio je malo s nama zbog posla. Ali kad bi došao, ugađao bi nam.
Što smo više rasli, on je bivao stariji i umorniji, iscrpljeniji životom i godinama.
Njegove frustracije i traume su bile sve veće. On nije kriv. Tako je naučio, to je vidjeo od svojih.
Imao je velika očekivanja od nas djece, ali mi smo revoltirani i u egu odlučili da nećemo biti ono što on od nas očekuje.
Čovjek sa sela koji je došao u veliki grad i uspio selu pokazati da je hrabar, ali ne i sebi, svoje neispunjene snove je htio odsanjati preko nas djece.
On je za nas htio najbolje! I jedino je tako znao. Na način da nas kritizira u kući, a vani hvali. Jer je grad zamijenio selo,a navike ostale u njemu.
Bitna je slika izvana, položaj i ugled. Fućkaj to!
Nisam to razumijela tada, ali sam znala da je otpor u meni veći što on ima veća očekivanja od mene.
Oboje su se razboljeli. Bili ružno bolesni. Bolest nas je vezala, ali i udaljavala. Nema ih fizički s nama više.
Imali smo lijep život, bez obzira. Mama i tata su bili najbolja verzija sebe. Unatoč njihovim nesvjesnim traumama.
Zbog kojih i ja imam svoje. Na sreću, koje osvještavam.
I neizmjerno sam zahvalna jer sam upravo jučer osvijestila da sam zeznula stvar.
Prije rada na sebi, bila sam kombinacija mame i tate. Mislila da radim najbolje, a najgore za svoje sinove.
Nije kasno. U najboljim su godinama.
Moj prijatelj ego koji nas sve zafrkava polako kapitulira do toga da su moja duša i ljubav izašli na površinu.

Terapije gongom, kreativne radionice,obiteljske konstelacije, ljudi koji daju najbolje od sebe izvlačeći to i od drugih.
U suživotu s prirodom, more i šuma, knjige. Sve vuče jedno drugo i dolazi na životni put, samo treba krenuti.
Izbjegavam ljude koji su u pravu, okružujem se onima koji su u ljubavi.
Onako kako se ponašamo prema drugima, to je odnos prema samome sebi.
Djeca, partner, prijatelji, suradnici.
Nekad sam i ja često kritizirala ljude, komplimenti nisu izlazili iz mojih usta.
Zašto? Pa zato jer nisam za drugo znala. I mene je netko kritizirao.
Nisam znala da postoje komplimenti.
Zato za ljude ne kažem da su loši, glupi, zločesti. Ljudi su samo nesvjesni.
Dala sam priliku sebi pa i svijetu oko sebe da da najbolje od sebe. Kako zna i može.
A možemo svi. Samo treba prihvatiti istinu koja je često ružna. I stvarati novu.
Umjesto ega, trauma, negativnih emocija, stvarati ljubav, pozitivu i harmoniju.



Oranje i kopanje

junac.blog.hr

Upiknuli ste me da nisam platio posmrtnu pripomoć za blog na umoru pa, evo, prištekat ćemo ga na aparate ;)

Zadao sam si pred mjesec i pol da svaki dan napišem status na FB i skiciram tablu stripa. Kakvo je - da je, dobro-loše, moram objaviti. Da, Facebook. A, jebiga, tamo ću dobiti 10 likeova da ga jebeš, a ovdje moram orati i kopati za tri komentara. Sam sebi nikad nisam bio dovoljan, nikad nisam ni tvrdio da jesam. Mjesec mi je u Lavu ili obrnuto, nikad ne znam. S druge strane, ovdje se devet godina vježbam da me boli kurac što nepoznati misle o meni (mom pisanju), a sada bih se vježbao da me boli kurac što poznati misle. Iako se tamo ne otvaram kako sam znao ovdje.

Prisila je vrlo efikasna. Ne preporučaju je bezveze u svakom kreativnom how-to. Većinu stvari koje sam napisao u tih mjesec i pol, ne bih napisao da se nisam prisilio bilo šta napisati. Mislim da je bilo dobrih fora i skoro sve su došle iz imperativa, tek nakon što sam počeo tipkati. Statuse objavljujem, table stripa samo spremam u ladicu - ima li to veze ili ne, sa stripom sam puno neredovitiji i već nisam ništa skicirao sigurno deset dana. Sa statusima sam discipliniraniji, no znam preskočiti dan-dva, i dalje me koči kritičnost. Zato je dobro zadati si redovitost, inače provedeš mjesec dana čekajući "dobru ideju".

Pričali su to svi, ali tek sam sad shvatio, pisanje je stvarno oranje i kopanje. Znao sam ostati pola sata duže na poslu samo da napišem. I otišao doma razočaran jer nisam uspio.

Zadnjih tjedan dana sam pisao priču za slikovnicu. Neki natječaj na temu posvajanja. Zbilja je nastala iz ničega i tek nakon pritiska frendice koja bi je ilustrirala. Ali ispala je skroz okej. Ima par dijelova, grlo mi se stislo dok sam pisao, nisam mogao vjerovati. A, bezveze, oko malog praseta. Jedna se frendica čak rasplakala, tako je bar rekla, ne isključujem da je pretjerala. Danas printam i furam mami da vidim.

No, dobro. Kako ćemo dalje? Mogu vam pasteati statuse ovdje pa ćete imati dnevno štivo.
Ili se možemo pofrendati i stalkati na fb ;)

REMEK DJELO : Joseph Roth - 'Radetzky marš'

knjigoljub.blog.hr




Često me ljudi mole 'preporuči(te) mi neku dobru knjigu' :

- upravo pročitah jedno istinsko remek djelo :



Riječi izdavača o knjizi ovdje

Miljenko Jergović o knjizi ovdje




Plastika za spas u zadnji čas

plasticno-je-fantasticno.blog.hr

img src="http://imageshack.com/a/img540/9356/UUqj39.jpg" " hspace="10"; border:1px solid black; align="center"; border="1"/>



Izvori:
24 sata
Jutarnji list


INTERVJU: Đurđa Knežević

knjigoljub.blog.hr





Đurđa Knežević – književnica, publicistkinja, politička aktivistica, pionirka feminizma ovih prostora, dugogodišnja suradnica Novoga lista i Pogleda, nekadašnja direktorica zagrebačkog Muzeja revolucije naroda Hrvatske i osnivačica Ženske infoteke u okviru koje je uređivala i feministički časopis »Kruh i ruže« te objavila brojne knjige domaćih i svjetskih autorica – posljednjih godina živi u Nerežišćima na Braču i sve više fikciju pretpostavlja publicistici i aktivizmu.

Iz njene produktivne otočne literarne radionice izašli su u izdanju Frakture romani »Meki trbuh jednoroga«, »Sladoled od vanilije« i upravo promovirani naslov »Disanje nemani« koji je povod razgovoru objavljenom u Novom listu.

Intervju čitajte ovdje



MANIAC (1980)

7th-art.blog.hr

84.MANIAC (1980,USA) Ocjena: 7/10
(Manijak) horor/slasher, drama, 87', IMDb: 6.5/10
Redatelj: William Lustig
Scenarij: C.A.Rosenberg, Joe Spinell (priča,sc.)
Glazba: Jay Chattaway
Snimatelj: Robert Lindsay
Uloge: Joe Spinell, Caroline Munro, Abigail Clayton



Osebujni glavni glumac koji igra ulogu manijaka Franka Zita u ovome filmu, Joe Spinell, koji je prema pričama bio ljudina od čovjeka u vrlo pozitivnom smislu možda će najbolje ostati u pamćenju filmofila po ovom slasher hororu, iako je igrao još mnogo dobrih uloga. Radio je između ostalog sa Coppolom u Kumu i Stalloneom na Rockyju. Kako bilo, nigdje nije zasigurno ovako jedinstveno zanimljiv kao u Manijaku Williama Lustiga za čiji film i sam potpisuje priču i scenarij. Sam je za film rekao da mu se ne čini kao neki horor, a tu i leži veći dio istine. Čini se da je želio reći da se u Manijaku i ne radi o nečemu što je djelo fiktivne umjetnosti, stila iz kojeg u toj eri starta cijeli val sličnih horor filmova kakvih će zvučni predstavnici biti Petak 13-ti , Noć vještica ili manje zvučni kao Sleepaway Camp u više nastavaka itd. Ovaj slasher-horor odvija se iz manijakove glave, unutarnjeg svijeta jednog usamljenika čiji život mi gledamo izvana. Čudo je, kako se sam Spinell izrazio, što momci kao Frank Zito uistinu postoje i žive u okolici. U tom smjeru ide film od samoga početka.

Psihoanaliza ličnosti koja djeluje pomalo šturo i nerazrađeno do kraja vezano za ovaj karakter psihopata koji ima fetiš na pokojnu majku koja ga je kao dijete kažnjavala zatvaranjem u ormar i, kako on to misli, varala sa drugim muškarcima napuštajući ga jest nedostatna, ali snaga svega izvire upravo iz Spinellovog brutalno izravnog i uvjerljivog performansa koji dočarava svu morbidnost takve jedne poremećene osobe. Drugo, na van, kako bi mi vidjeli kako Frank funkcionira kao društveno biće kamera gledatelja vodi od nevjerojatne atmosfere jezivo dekoriranog Frankovog stana u nekakvom derutnom jeftinom naselju, u kojem on provodi svoje dane i besane noći sa lutkama koje 'oživljava' krvavim skalpiranim vlasuljama svojih netom zaklanih žrtava, pa sve do mjesta na kojima se on upoznaje sa svim tim ženama kao čovjek fin i sa prihvatljivim bontonom. Kako objasniti Frankovo manijaštvo? Čini se kako je Frank Zito serijski ubojica koji ne ubija iz osvete kao tipični fikcionalni filmski likovi drugih izmišljenih priča. On ubija iz duboke traume iz djetinjstva koju je stekao iz odnosa sa svojom majkom, a koja u njemu sve više raste kako broj žrtava raste. Njegov put manijaka raste iz traume, preko manije 'skupljanja' skalpova za svoje lutke i ide prema totalnom ludilu i suicidalnom strahu od vlastitih utvara. Ono što nas drži uz film prikovane jesu monstruozni i užasavajući trenuci (prikazani u detalje) Franka Zita dok boravi sam sa sobom u svojoj jezivoj sobi sav preznojen u bunilu i jecajima proživljavajući sav pakao svog poremećenog uma. Taj unutarnji pakao infantilnog muškarca razdvaja njegov tip psihopatskog ubojice od onog tipa koji ubija iz naslade ili seksualnog užitka. I društveni okvir priče je zanimljiv. U lutkama je Frank zarobio brigu i ljubav za koju je uskraćen od svoje majke, u njima je za njega vječni život, u njima je deponiran sav strah i patnja i čežnja kojima obiluje njegov okupirani um. Sve Frankove žrtve su mlade žene; kurva, foto-model, umjetnica itd. Sve su zaražene crvom pokvarenog društva. Može se reći da su one žrtve sebe samih. One su toliko lakovjerne, ili su prosto lake, one su u službi novca. Njima ne treba mnogo razloga da završe u krevetu sa bilo kime i bilo kada. Njihovo kretanje u životu, njihovo držanje, njihovo kretanje po modi, po uslovima koje moderno doba zahtijeva ih nepovratno tjera u ralje luđaka i manijaka. One su kokete, eskort-dame, emancipirane umjetnice, borkinje za tisuću raznih istih prava. Najparadoksalniji moment filma je kada Frank u naletu ludila upita svoju četvrtu žrtvu: „ Zašto to radiš?“ , u smislu : Zašto radiš sve to? Što ti to treba u životu? Sve to?! ; Ona (Rita, model) , naravno nema pojma što on hoće od nje, ona je sada samo u šoku i samo bi htjela vrištati. Tu je opet i on, manijak Frank, koji isto ne zna zašto je postavio to pitanje; to pitanje je puno istine izišlo iz njega neposredno kao popratna pojava. Kroz njega se iskaljuje realna slika svijeta u kojem živimo. I posljednja prizma kroz koju možemo sagledati Frankov lik je činjenica da je on jedan sasvim nezamjetan lik, dobar susjed, prolaznik, prijatelj – iako malo povučen i osamljen – on je također pomjeren po mjeri društva u kojem živi, on koristi pravo nošenja vatrenog oružja, on se ponaša kršćanski (moli „Zdravo Marijo“ na majčinom grobu). U filmu je također simboličan kadar izlaska ili zalaska sunca iza panorame New Yorka iz kojeg izvire asocijacija na buđenje – kao da hoće reći – Budi se grad, bude se svi njegovi manijaci.

--------------------------------------------------------------------------

(FRANK ZITO IMA OLTAR SA MAJČINOM SLIKOM)

(FRANKOV SABLASNO SAMOTNIČKI SVIJET)

(PRESKUP 'NAJSTARIJI ZANAT')

(NA RECEPCIJI:ALUZIJA-DVIJE NA SRŽ POKVARENOG DRUŠTVA)

(JEBE SE GAZDI KAKVI MANIJACI MU KOLJU KURVE PO SOBAMA)

(NOVAC PRIVUKAO PROSTITUTKU)

(STRAVIČNA SCENA DAVLJENJA)

(OZBILJNO BOLESTAN)

(SKALPIRANJE ZA NJEGOVE LUTKE)

(FRANKOVA LUTKA IZ KOLEKCIJE U KOJOJ NALAZI UTJEHU)

(UNUTARNJI MONOLOZI I DIJALOZI SA UTVAROM MAJKE)

(BIO JE FRANK NAPUŠTANO DIJETE-VEZANJE LISICAMA)

(GLAVOBOLJA)

(TRENUCI BOLNE PATNJE)

(VOAJERSKI MOMENT - JEZIVO SKUČANJE I REŽANJE)

(INAČE UGODAN SUGOVORNIK)

(ZNA S KOMPLIMENTIMA: 'NAJLJEPŠA SI ŽENA KOJU SAM VIDIO JOŠ OD MAJKE..')

(UŽASAVAO SE FENSI NASMIJANIH DJEVOJAKA)

(BEZ RIJEČI)

(JEZA NA MAJČINOM GROBU)

(KAD UTVARE (LUTKE) U SOBI OŽIVE)

(KAD UTVARE (LUTKE) U SOBI OŽIVE.)

(FRANKOVO POMRAČENJE)

---------------------------------------------------------------------

TRAILER









daj mi jednu pjesmu

sjedokosi.blog.hr



 photo P1030557_1.jpg

Daj mi jednu pjesmu
Nježnost mi donesi
Tanana je nit našega sna



uvod u večerašnje snove
Lisinski

Što li sada osjećaš...

dinajina-sjecanja.blog.hr





Sa strepnjom smo očekivali strepnju,
i gušili se u strahu
da se ne izgubimo...
Premladi,
nesigurni,
titravi upijali smo tuđe misli
a činilo nam se
razumijemo sve
a gubili smo prostor...

Ruka u ruci,
obraz na obrazu
udisali smo isti zrak

Simbioti u simbiozi misli
izgovarali smo iste rečenice...

Ti nisi osjetio da miris tvoje kože
Vlada mojim osjetlima,
ljepoti ljudskog tijela darovah
tvoje proporcije
onaj koji me glega,
gleda me tvojim očima...

"Odakle dolazi ljepota", Zagreb, 1987.

Odložih knjigu... davno napisano je dobilo novi osjećaj...

O čemu razmišljaš? … pitaš me.
Ne vidim te u dubini mog pogleda. Tu, u za mene nedohvatnim dubinama, se zrcali odraz tvog osmijeha, konture tvog tijela, tek preslika tvog bića. Osjećam, pretače se u osjećaj…
Hvala ti što si se usudila… čujem tvoj glas.

Odsutna iz zbilje razmišljam o procesima kvantizacije i teleportacije. Kakav bi bio osjećaj nestajanja tu i postajanja tamo. Postati titraj tvojih zjenica i promatrati svijet iz tvog vidokruga. Biti neuron u tvojoj glavi i osjećati ono što ti osjećaš kada promatraš zrcaljenje Mjeseca na pučini oceana. Doživjeti usporedivost neopisivosti. Osluhnuti tvojom čujnošću šum valova, tvojom čulnošću okusiti mekoću usana, nježnost zagrljaja.
Ponekad poželim nestati tu i postati kapljica tvoje krvi, zaroniti u tvoje srce, u tvojim klijetkama slušati romor tvojih uzbuđenja…

Sve što sam do sada napisala o tebi i meni, sve što utkah u riječi, rečenice i štivo je pisano iz perspektive mojih nemira, otrgnuto sa koordinata moje nutrine, skinuto sa moga neba, obojeno bojama nastalim prelamanjem svjetlosti u prizmi moje svijesti, osmišljeno valovima moje misaone rijeke…

I onda kada istovremeno izgovaramo iste misli ne znam što se događa u tvojoj nutrini, iz kakvih osjećajnih slika ih slijevaš u govor. Željela bih postati titraj tvojih osjetila, djelić tvoje samoosjetilnosti, struna tvog proprioceptivnog pamćenja.
Želim nemoguće učiniti mogućim, dotaknuti konture tvoje osjećajnosti, zaroniti u tvoj san. Bilo bi divno izgubiti se u labirintu tvoje svjesti, tragati koridorima tvoje podsvjesti, istraživati geometriju tvoje nutrine…

Budna sanjam. Tišina poslijepodneva i tvoja blizina me omamljuju.
Tu smo, ti i ja.



Promatram te. Udubljen si u čitanje knjige. Iza tvog čela se događa neki novi svijet, gomilaju se misaono- osjećajne slike.
Znam, kasnije ćemo razgovarati o tome. Ispričat ćeš mi doživljaj.
Zapitat me što osjetih čitajući je. Uspoređivat ćemo osjećanja.

Možemo li uistinu osjećati isto?
Možemo li vidjeti iste slike iznjedrene iz istog štiva?

Osjećaju li simbioti isto?

Što li sada osjećaš ljubavi?

Dijana Jelčić



evo me opet hehe

eurosmijeh.blog.hr



Jedan čovjek utovara vreće sa krompirima u kamion.
Naiđe drugi čovjek i pita ga:
• Šta radiš?
• Cjepam drva!
• Kako cjepaš drva kad utovaraš krompire u kamion?
• Pa što pitaš kad vidiš!



Postrojio narednik policajce i govori im:
Vi koji imate srednju školu stanite desno, a vi koji imate osnovnu školu stanite lijevo.
Kad jedan policajac osta stojeći i upita narednika:
A kuda ću ja, neman nikakvu skolu?
Narednik će njemu:
Ti onda stani iza mene!



Šta je prava matematika?
- To je kad u dva ujutro vadiš korijen iz nepoznate.



- Čim ideš na pos'o?
— Tramvajem.
- Otkud u Kalesiji tramvaj?
— Otkud pos'o !?



- "Dragi, daj mi reci one tri zlatne riječi koja svaka žena voli
čuti od svojeg muža."
- "U pravu si."
- "Ma ne to, ona druga tri."
- "Ja sam kriv."



U izboru za najljepši ljubavni status na FB, pobjedio je..
" Jebe mi se za tuđa mišljenja. " U tom statusu ima i želje
za sexom i ljubavi prema samom sebi...



Što je to uravnotežena prehrana?
Po jedan hamburger u svakoj ruci.


pas i delfin


bolivud-bloger Semper contra:
Personalize funny videos at Bombay TV by Graphéine - Graphiste



Zelzele

dokrajasvijetacvrstonazemlji.blog.hr

Od ove milozvučne riječi u naslovu mnogim će se Irancima (i Turcima – jer su posudili tu riječ iz perzijskoga) podići kosa na glavi. Iako zvuči lijepo, zelzele je sve samo ne lijep. Zelzele je najveća i najpogubnija, te nažalost i najčešća katastrofa koja se može obrušiti na ovu lijepu zemlju. Zelzele je – potres. A kako Iran leži na razmeđi triju geotektonskih ploča – Euroazijske, Arabijske i Indijske – potresi su gotovo pa svakodnevica u Iranu. Naravno, oni niskog intenziteta. No jednom u desetak godina, negdje u Iranu pošteno i razorno grune. Posljednji takav put dogodio se prije 11 i pol godina u gradu koji ću ja danas posjetiti.
Ali prije njega, ostale su mi još neke stvari za obaviti u Kermanu. Opet sam ujutro poslao poruku Faršadu, ako ima vremena, no nije mi ništa odgovorio. Tek mi se popodne javio da mu je ujutro bilo loše i da je ostao u studentskom domu. Jedna obaveza manje. Zapravo, od atrakcija Kermana ostalo mi je vidjeti još samo jednu, a dotamo moram taksijem. Dok hodam prema centru, tražim pravi taksi. Naime, stvar s taksijima u Iranu je pomalo komplicirana. Bilo koji auto na cesti možete zaustaviti, i ta će vas osoba, ako želi, prebaciti na odredište, za odgovarajuću protuvrijednost. No pitanje je može li se to nazvati taksijem, ili pak običnim autostopom uz plaćanje protuvrijednosti. No postoje i pravi taksiji, koji su naravno žute (katkada i zelene) boje. Neki od njih imaju i uzdužnu prugu koja ide preko haube i krova. No niti ti taksiji nisu uvijek jednaki. Neki od njih voze kao savariji, tj. međugradski dijeljeni taksiji. Neki od njih voze kao linijski taksiji, tj. voze točno određenu dionicu kroz grad, a ljudi iskaču i uskaču kao da je riječ o autobusima. Naravno, neki od njih voze i osobne vožnje, kao taksiji kod nas. No stvar je u tome da se izvana ne razaznaje što je savari, što linijski taksi, a što osobni taksi. Da stvar bude još kompliciranija, ako linijski taksi u nekom trenutku bude potpuno prazan, moguće je i njega iskoristiti kao osobni taksi, ali u tom mu slučaju napomenite dar baste (zatvorenih vrata, to sam već objašnjavao). Osobnom taksistu možete pak reći na dar baste, čime on može uzimati i druge putnike uz vas.
U svojim dvojbama oko toga koji je pravi taksi, došao sam i do bazara. Budući da od šalvarkamiza očito ništa, odlučujem se bar još jednom, za zadnji put, osladiti s falude kermani. Uz to uzimam i ab-e havudž bastani, sok od mrkve sa sladoledom. Nakon što sam to riješio izlazim pred glavni ulaz bazara, gdje se skupljaju taksisti, i to oni koji sigurno voze osobne vožnje. Dolazi mi jedan koji izgleda otprilike kao Veselin Vujović – brada, crnomanjast, nasmijan… Čini se da je i pobožan, jer mu na komandnoj ploči stoji slika Alija Hamneija, a i nešto je mrmljao sebi u bradu bismillahurahmanirahim (formula „Uime Allaha, sveopćeg gospodara, milostivog“ kojom počinje 113 od 114 sura Kur'ana, s time da se u jednoj suri to još jednom ponavlja, pa je ipak ukupni broj pojavnica 114). Čak smo uspjeli razmijeniti i par najelementarnijih rečenica – pitao me jesam li vidio Mahan, Rajen i Bam. Budući da znam kako se na perzijskom kaže „jučer“, „danas“ i „sutra“, odlučio sam to malo komprimirati, pa sam tako jučer bio u Mahanu, Rajenu i Kalutu, danas idem u Bam, a već sutra sam u Pakistanu. Što ima veze, pa u geološkom smislu je to tren oka.
Veselin me dovozi do Gonbad-e Džabalije, Planine kamena, neobične osmerokutne zgrade na rubu grada. Naplaćuje mi 70 000 riala i pozdravljamo se. Ja fotografiram zgradu čija je izvorna namjena, pa čak i vrijeme izgradnje, nepoznanica, premda se vjeruje da je sagrađena u 2. st. Neki smatraju da je bila opservatorij, drugi da je bila grobnica. Danas se unutra nalazi muzej kamenih natpisa koji ja neću vidjeti, jer je zatvoren. Mogu ju samo poslikati iz svih kutova. Neobična je stvar da je sagrađena od kamena, u regiji gdje je osnovni građevinski materijal cigla i ćerpič. Doduše, naknadno dodana kupola sagrađena je od cigle.
Dobro, to smo dakle riješili, nije bilo bogznakako uspješno, a sada trebam naći taksi za vratiti se u grad. Nisam htio zadržavati Veselina, mislio sam da ću možda moći ući u zgradu…ali sad sam na rubu grada i ne znam hoće li uskoro naići neki taksi. Srećom, vidim kako ih dosta prolazi obližnjim križanjem, a nakon možda minutu-dvije jedan dolazi i u mom pravcu. Tražim ga da me vozi na trg Azadi, nedaleko mog hotela, te krećemo. I on pokušava razgovarati, ali ubrzo odustaje zbog komunikacijske barijere. Pitao me naime čime se bavim (i to tako da je rekao man – taksi, to - ?, tj. „Ja vozim taksi, a ti?“), a kako da ja znam kako se kaže “lingvist“ na farsiju? O tome da ljudima nije jasno što lingvisti točno rade, da ne govorim.
Vozimo se tako kroz grad, u autu svira neki perzijski pop s elementima dancea, kad se u jednom času počne događati nešto čudno. Kreće tema na flauti koju odmah prepoznajem, ali to što prepoznajem nema nikakvog smisla. Tema je naime instrumental iz pjesme Lane moje Željka Joksimovića. Znam da je to bio veliki hit nakon nastupa na Eurosongu, pogotovo diljem Balkana, vjerojatno se probilo i do Turske, ali baš da je došlo u Iran? Čekam da krene dalje od tog početnog instrumentala, da čujem tekst, kako bih utvrdio je li riječ o obradi, krađi, originalu…ali onda sve odjednom utihne i krene sljedeća pjesma. Je li vozač u međuvremenu prebacio na iduću pjesmu, nisam vidio, tek, ovo će ostati neriješena zagonetka. Vozač me iskrcava na trgu Azadi i tu mi vožnju naplaćuje 60 000 riala. Dulja dionica, a manje nego mi je naplatio Veselin. Pa ti procijeni…
Dolazim u hotel, spremam ostatak stvari, dolazi trenutak plaćanja sveukupne cifre. Odlučio sam platiti u eurima, imam zalihu, a bolje da ih se riješim prije nego Grčka bankrotira i povuče za sobom eurozonu u propast. 4 noćenja – 180€. Dva izleta – 65€. Pranje rublja – 5€. Ukupno 250€. Dobro je, mislio sam da će biti i više. Glavno da ne izađem iz svoje dolarske kvote predviđene za Iran, euri su mi ionako bili bonus.
Spremam ostatak stvari i krećem prema kolodvoru. Ponovno tražim taksi, ovaj puta se zaustavlja obični auto, koji vozi mladić koji pristojno zna engleski. Veli da je 60 000 riala do kolodvora, toliko je bilo i prvu večer. Malo razgovaramo, kad sam mu rekao da putujem na Novi Zeland pita me imam li neke informacije o useljenju (dosta ljudi misli da ja zapravo migriram na Novi Zeland – onda bih odabrao malo manje naporan put), jer bi on želio otići iz Irana i baš je gledao Australiju ili Novi Zeland kao potencijalne destinacije. Inače studira civil engineering (što bi zapravo trebala biti građevina, ako se ne varam). Dolazimo na kolodvor, nudi mi pomoć oko kupovine karte, što zapravo ispada dobro, jer nalazimo jedan bus koji upravo kreće, upućuju nas odmah na peron. Plaćam mu za taksi i još mu dajem 10 000 riala bakšiša za pomoć oko karte. Eto, to je primjer dobrog Iranca, koji niti je gnjavator, niti muljator.
Bus je gotovo prazan, izuzev što zadnjih nekoliko redova sjedala zauzimaju nekakve kutije i, ako se ne varam, bubnjevi za vešmašine. Vjerojatno i u bunkeru nešto prevozi, jer mi je rekao da stavim ruksak na stepenice od srednjih vrata. No ubrzo će se bus napuniti na kojekakvim usputnim stajalištima po Kermanu. Kondukter dolazi do mene i nešto se dere na farsiju, pokazujući na moju malu torbu, pa na veliku torbu na stepenicama, meni ništa nije jasno, ali zaključujem da mi želi reći da ipak maknem veliki ruksak sa stepenica i stavim ga negdje iza. To i činim, ali onda se on opet javlja i počinje graktati na mene na farsiju. Tu mi već puca film i izderem se na njega Farsi namifahnam! te mu se nastavljam obraćati na hrvatskome, govoreći mu da prestane raditi budalu iz mene. Ako vidiš da osoba ne razumije farsi, štogod si mu mislio reći ili zatražiti od njega, nemoj. Pusti. Ne može biti toliko strašno važno da se mora pod svaku cijenu napraviti. No ja sada po njegovim gestama shvaćam što je on htio reći. Dakle, pokazivanje na obje torbe nije značilo da veću torbu premjestim otraga, naprotiv – značilo je da želi da manju torbu također stavim na stepenice. To ne dolazi u obzir iz dva razloga – u manjoj torbi su mi fotoaparat, tablet i dosta drugih stvari koje su mi jako važne na ovom putu i od manje se torbe ne odvajam. Druga stvar, držeći malu torbu kraj sebe na sjedalu osiguravam da se nitko neće uvaliti pored mene. Izgleda da ovaj upravo to želi – da oslobodim sjedalo, što meni ne pada na pamet dok god postoji ijedno drugo slobodno mjesto u busu. Srećom, gužva još nije tolika, tako da barem pola puta uspijevam prosjediti sâm, ali mi onda ipak uvaljuje nekog vojnika, koji kao prvu stvar koju je počeo raditi kad je sjeo, kreće mijenjati cipele, tj. skida vojničke cokule i oblači neke lakše tenisice. Potom je zaspao i pošteno se razbaškario. Eh da, jesam li napomenuo da mrzim autobuse zbog manjka prostora za noge? Jedino rješenje je imati prazni stolac pored sebe, pa sjediti dijagonalno. Ili ići V. I. P. busom, koji na ovoj liniji ne voze.
Nekako smo se dotaljigali do Bama, kroz krajolik koji je ponovno ravnica (nakon što smo na jednom mjestu prošli između dvaju planinskih lanaca), a kako se približavamo Bamu pojavljuju se i palme. Naime, u ovim krajevima uzgajaju se mnogobrojne datulje (iako ne toliko koliko u Huzestanu, gdje se nalazi čitava džungla datuljinih palmi.
U Bamu me odmah po izlasku iz autobusa spopada nekoliko taksista, no kako je po mom planu hotel u kojem planiram odsjesti (zapravo je to više neki gostinjac) relativno blizu, odbijam ih i krećem pješice. Do hotela mi treba dobrih 45 minuta, nije baš toliko blizu. Na rečenoj adresi nalazim jednog starijeg tipa koji govori tečan engleski s bogatim vokabularom. Čini se kao da je upravo krenuo van prije nego sam ja došao. Vraćamo se unutra, u dvorište, gdje obavljamo prijavu, ali ne prije nego me ponudio sokom od ruže (i čudio se kako sam otprve pogodio o čemu je riječ), te čajem. Eto mi zorne prilike da provjerim onu teoriju da po vrućini treba piti vrući čaj.
Malo razgovaramo, a onda me on vodi pokazati mi sobu. Soba košta 500 000 riala i nije baš najnovija (iako je navodno cijela zgrada sagrađena nakon potresa), ali je krov nad glavom i krevet pod tijelom, a to putniku najviše treba. I tuš. I Internet.
Bam je grad od kojih 75 000 ljudi, bogate i duge povijesti. Nalazio se na važnom trgovačkom putu, a bio je poznat po proizvodnji tkanina i odjeće. Vjeruje se da su ga osnovali Parti, kada je utemeljena njegova slavna citadela, inače najveći kompleks na svijetu sagrađen od ćerpiča (nepečene cigle od blata sušenog na suncu s dodatkom slame). Grad je opustošen 1722., tijekom afganske invazije, te je većim dijelom napušten. Kasnije je neko vrijeme korišten kao garnizon, da bi potom došlo do polaganog širenja grada uokolo citadele. Glavne su grane industrije u gradu poljoprivreda (uzgoj datulja i agruma), te turizam.
26. prosinca 2003., u 5:26 ujutro, šire područje Bama i provincije Kerman pogodio je potres magnitude 6,6 stupnjeva po Richteru. Epicentar je bio oko 10 km jugozapadno od grada. Iako nije bio među najjačim potresima koji su pogodili Iran, s obzirom na krhkost zgrada bio je jedan od najrazornijih i ujedno najsmrtonosniji u povijesti Irana. Život je izgubilo preko 26 tisuća ljudi, a još ih je 30 000 ozlijeđeno. Jedan od najčešćih razloga smrti bilo je gušenje uslijed prekrivenosti blatom ćerpiča. S obzirom na vrijeme potresa, većina ljudi bila je kod kuće i spavala, te nije uopće bila svjesna što se događa. Materijalna šteta bila je golema, jer je većina zgrada u gradu (ne samo u citadeli) bila od ćerpiča, tj. Bam je bio sličan Jazdu.
No kako je stara jezgra razorena (70% kuća je posve uništeno), a u potresu poginulo gotovo pola stanovništva grada (dok je druga polovica bila ozlijeđena), današnji Bam ne samo da nije sličan Jazdu, današnji Bam je posve bezvezan grad, u kojem se vidi da su većina zgrada zapravo funkcionalno podignute kutije kako bi stanovnici imali gdje živjeti. Doduše, te su kutije građene prema mnogo strožim seizmičkim standardima, za razliku od praktički nepostojećih u slučaju građevina od ćerpiča. Prednost Bama je što ima jako puno zelenila i vrlo mnogo palmi, što mu daje svojevrstan mediteranski ugođaj. Takav ugođaj sparen sa svrhovitom arhitekturom koja nije baš u bajnom stanju ostavlja dojam nekog gradića u Albaniji. Zanimljivo je međutim da Bam danas ima više stanovnika nego prije potresa.
(Pomalo je bizaran kuriozitet da će točno godinu dana nakon bamskog potresa, 26. prosinca 2004., Sumatru pogoditi razoran potres koji je izazvao smrtonosni cunami u Indijskom oceanu.)
Inače, potres je ostavio razorne posljedice ne samo na građevine, već i na psihu ljudi (PTSP, depresija). To je dovelo do toga da 2006. čak 50% muškaraca i oko 15% žena postane ovisno o opijumu ili heroinu, koji ovim krajevima prolaze iz nedalekog Afganistana. Ne znam kako je danas.
Iako je već bilo prošlo 7 sati, uputio sam se pješice vidjeti citadelu, čija obnova niti 11,5 godina nakon potresa nije posve završena. Međutim, kako do nje imam nekih 3 km hoda, stigao sam već u pošteni sumrak, a kad sam shvatio da su u međuvremenu (tj. od izlaska mog vodiča) uveli i ulaznice (domaći 20 000, stranci 150 000 riala), odlučio sam da ću ju ipak posjetiti i detaljno poslikati sutra ujutro. Zato sam tek okinuo nekoliko slika izvan zidina.
Krenuo sam potom prema bazaru i onda nastavio glavnom ulicom (koja se jasno zove po Homeiniju) prema jedinom mjestu za jelo preporučenom u mom vodiču, nekoj čajani/restoranu smještenom u vrtu pored Homeinijeve avenije. Mjesto sam lako našao, zatim čekao nekih 10 minuta da mi donesu meni, potom buljio neko vrijeme dok ne pročitam sve što imaju (bio je samo na farsiju), i naposljetku čekao 20-ak minuta da se konobar sjeti doći do mene i uzeti mi narudžbu. Nakon 20-ak minuta sam ustao i otišao iz restorana. Dosada sam to napravio jednom u životu. Ne volim konobare koji vas salijeću pitanjima „Što ćete piti?“ prije nego uopće otvorite jelovnik, pogledate što ima, odaberete i onda razmislite koje bi piće uz to pasalo. Ali ne volim ni ovakve puževe koji imaju pamćenje zlatne ribice.
Stoga za večeru nisam uzeo ništa, iako sam u obližnjem dućanu kupio tetrapak mlijeka s okusom dinje. I pivu. Bit će to zanimljiva kombinacija…
A sad odoh u krpe, sutra je naporan dan

Termos

kokijada2.blog.hr

Pitali neki istraživači Muju koji je po njemu najbolji proizvod današnjice?

Mujo: - "Pa termos, ba!"

Istraživači: - "Pa zašto?"

Mujo: - "Ovako, kad ja zimi sječem drva u šumi ulijem čaj, a on uvijek topao cijeli dan ili kad sam ljeti na moru ulijem pivo u termos, a ono hladno, cijeli dan!"

Istraživači: - "Pa što vam je tu posebno?"

Mujo: - "Pa jebo mater, kako zna kad je ljeto, a kad zima."

Statistika

Zadnja 24h

20 kreiranih blogova

345 postova

864 komentara

346 logiranih korisnika

Trenutno

10 blogera piše komentar

43 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se