novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

21

uto

10/14

Hedonistički

sanjarenja56.blog.hr

U pivnicu "Sveti Trifun", jednu od Rajačkih pivnica, neka ne ide
tko ne voli dobru spizu. Svi smo na svojim mjestima, počinjemo ručak!

Šunka i sir sa odličnim čvarcima, tek da "pokvare" sve.

Salata od gljiva

Pečena ljuta papričica

Predjelo u kompletu s vrućom pogačom.

Da nazdravimo sa odličnom crnom tamjanikom!

Onda će nam donijeti belmuž (u rastopljen mladi ovčji sir umiješa
se bijelo kukuruzno brašno), specijalitet kraja, veoma ukusan.

Sarmica od vinovog lista sa kiselim mlijekom, samo za hedoniste!

Donose Babejićev kačamak (uprži se suho meso, poriiluk,
paprika, kapula i prelijeva preko kačamaka)

Pivnički prebranac, samo da "pokvari" predjelo :)

Pečenje svinsko i janjeće sa salatom

Malo pjesme i igre, pa ćemo zasladiti!

Kolači su od konopljinog brašna (vanilice, orasnice, breskvice)

Sve treba "odraditi", pa ćemo zaigrati.

Bečki valcer usred pivnice :)

(piše, slika i uživa Valcer.
Nastavit će se)

Ernest Fišer dobitnik nagrade 'Fran Galović' za 2014.

knjigoljub.blog.hr




Na konferenciji za novinare održanoj prvog dana 21. “Galovićeve jeseni”, 17. listopada 2014., Povjerenstvo za dodjelu Nagrade “Fran Galović” za knjigu zavičajne tematike objavilo je da nagradu ove godine dobiva Ernest Fišer za zbirku kajkavskih pjesama “Macbeth na fajruntu” (Zagreb, Matica hrvatska, 2013.).

Obrazloženje nagrade te razgovor s dobitnikom bit će upriličeni na završnoj večeri festivala, u subotu 25. listopada 2014. u 19 h u Domu mladih u Koprivnici.

Povjerenstvo za dodjelu nagrade djeluje u sastavu: dr. sc. Željka Lovrenčić, dr. sc. Mario Kolar, Enerika Bijač, prof.





Inače, uz to što je dobar pisac, Ernest Fišer je i glavni urednik Matičinog časopisa 'Kolo'

Manifestacija 'Galovićeve jeseni' u Koprivnici traje sve do 25.10.2014., program događanja pronaći ćete ovdje






Stari, dobri

lionqueen.blog.hr

Kemal pjeva :)



Jedan Kemal to direktno :) dok drugi kemal indirektno :)

A što ćeš...za dobrom lavicom prašina se diže...

Čokoladni rat: Prijete tužbama zbog imena Godiva

chocochocolate.blog.hr


Proizvođač luksuzne čokolade Godiva, razbijesnio je povjesničare zbog tvrdnji da imaju ekskluzivno pravo koristiti ime Lady Godiva i sliku ikone kako jaše na konju.

Sve je počelo kada su se odvjetnici Godiva Chocolates obratili britanskom vlasniku puba Lady Godiva u Genevi sa zahtjevom da prestane koristiti to ime, jer tvrde da krši intelektualno vlasništvo kompanije.

Tvrtka je, naime, već registrirala ime Godiva kao zaštitni znak u Velikoj Britaniji, što znači da zabranu može tražiti od bilo kojeg britanskog ugostiteljskog objekta, uključujući i Coventry koji brine o očuvanju sjećanja na ovu englesku heroinu i koji je komentirao ovaj slučaj..

‘Mislim da nitko ne zna kakve bi posljedice zabrane mogle izazvati. Ovaj je zahtjev nečuven! Ali, koliko će daleko ići kada je riječ o izazivanju korištenja Lady Godiva? Sumnjam da bi izazvali Coventry da koristi ime za grad Lady Godiva, ali nikada se ne zna. Kažu da bi drugi ljudi koristeći to ime mogli zbuniti njihove kupce, pa što bi se tada dogodilo s kafićima i restoranima Coventryja koji koriste ime Godiva? Cijela je stvar potpuno suluda’, rekao je Keith Draper, predsjedatelj društva Coventry, za Coventry Telegraph.

Vlasnik puba je u čudu, ali i u očaju. ‘To je nevjerojatno. Ne znam zašto su mene targetirali. Možda su mislili da ću biti laka meta. Možda su mislili, ukoliko krenu protiv Coventryja, bit će nadjačani. Nazvali smo pub prema Godivi jer smo htjeli poznatu englesku heroinu s dobrom pričom. Nema nikog boljeg za to od Lady Godive’, rekao je Glen Simons, vlasnik puba.

Rat čokoladnih torti: Čija je Sacherica?

Iz tvornice Godiva čokolada hladno su se oglasili pozivajući se na svoja prava. ‘Lady Godiva Chocolates jedna je od najpoznatijih svjetskih brandova s jedinstvenom reputacijom, naslijeđem i imenom. Osim čokolada i trgovina koje ih prodaju, također imamo i rastući broj Godiva kafića. Jasno je da nam je važno osigurati da potrošači ne budu zbunjeni tko im poslužuje hranu i piće koristeći ime Godiva i njezinu sliku’, rekla je Adele Santarelli, direktorica marketinga Godiva Chocolates.

Tko je bila Lady Godiva?

Lady Godiva, ako je vjerovati legendi, bila je milosrdna supruga nemilostrdnog plemića koji je svojim podanicima u Coventryu nametao nesnošljivo visoki porez.

Kada su joj se obratili stanovnici grada Coventrya, ona je odlučila pomoći mještanima. U više je navrata tražila supruga da snizi poreze, međutim, on je njezne molbe vrlo hladno odbijao.

Kako je Lady Godiva bila uporna, nije odustajala od svojeg zahtjeva. Nakon što se već umorio od upornog odbijanja, njezin je suprug Leofric, da bi je se riješio, kazao kako će sniziti porez samo ako ona kroz Coventry prođe gola na konju.

Godiva se nije dala omesti, pa je to i učinila. Nakon što je prekrivena samo svojom kosom projahala kroz Convetry, njezin je suprug odradio svoj dio pogodbe i smanji seljanima porez.

Zbog ovog hrabrog poteza, Godive se Englezi rado prisjećaju i danas, te su stoga jedan dan u godini (12. rujna) posvetili upravo njoj.
*****
Tekst: Ivana Domitrović
Slika: Lady Godiva by John Collier
Je li vam se svidio post? Imate li što dodati? Ostavite komentar ili mi pošaljite mail na priceocokoladi@gmail.com

Kako sam nestala, kako sam se vratila i kako je u našu obitelj ušla vreća krumpira

kulerica.blog.hr

Kao što vidite, vraćam se nakon vjerojatno najduže pauze otkad je ovog bloga. On je u međuvremenu, tiho i diskretno, samo kratkom objavom na fejsu obilježio svoj okrugli deseti rođendan. Što se u međuvremenu događalo od mene? Brojna putovanja, obaveze, novi planovi, novi projekti, nove životne okolnosti, a pomalo i zamor materijala. Deset godina nije malo, znate vi to? (Ja sam, s druge strane, naravno cvjetić. fino )

Uglavnom, sad sam ovdje, u glavi je dosta priča, putopisa, dogodovština i recepata koje želim podijeliti s vama, pa bear with me, please.

A krumpiri? Što je s njima?

Svatko tko ima djecu ili se sjeća vlastitog djetinjstva zna da djeca povremeno uspiju izvaliti nešto što u njihovih roditelja izaziva reakcije od okretanja očima preko užasnute potrage za najbližim zaklonom do facepalma veličine nebodera.

Tako je starija nasljednica jednog dana oduševljeno došla iz vrtića s informacijom da je probala nešto pre-fi-no i da to odsad želi jesti i doma! A to pre-fi-no se zove, pazite sad, kivi. Činjenica da je kod kuće redovito nutkamo kivijem - kojeg je i tada bilo u zdjeli s voćem - nije ni najmanje omela njezin entuzijazam novootkrivenom voćnom divotom. Odmah sam joj donijela dva oguljena, na kriške narezana kivija, koja je poslušno pojela, idućeg dana s nešto manje oduševljenja, prekidućeg s još manje, da bi ih na kraju posve odbila jesti.

Mlađa nasljednica odgovorna je za sličnu zgodu u čijoj je glavnoj ulozi bio ananas. U vrtiću savršen, kod kuće užasan. A glavna poanta obje priče je što su djeca u vrtiću odlučno rekla da to još nikad nigdje nisu ni vidjela, a još manje probala, što je rezultiralo sažalnim kimanjem glave njihovih odgojiteljica u mom smjeru tijekom idućih nekoliko susreta, a i ponekim govorkanjem ispod glasa.

A sad krumpiri. Mlađa nasljednica iz predmeta koji je ovdašnji pandan prirodi i društvu ima različite projekte - od uzgoja leptira u razredu do sadnje vlastitog razrednog vrta s graškom i mrkvicama. Posljednji projekt zvao se, jednostavno i nedvosmisleno, krumpir, a završetak projekta bio je svečano obilježen cjelodnevnim odlaskom na obližnju farmu krumpira, gdje su dječica marljivo i s puno žara brala a što drugo nego krumpire.

I tako, dođem ja toga dana u školu po dijete, a ono mi presretnog izraza lica pruža ooooogromnu vreću krumpira (zaista ne znam kako ju je uspjela dovući s farme u autobus i iz autobusa u školu) i uzbuđeno kaže: "Mama!!! Krumpiri!!! Hrana!!! Besplatna hrana! Uzela sam nam krumpire za doma! Besplatne! Hranu!!!" I evo opet zemljo-otvori-se trenutka za yours truly.

Na sreću, ispostavilo se da su sva djeca dobila vreće jednake veličine i dozvolu da ih napune do vrha, a plijen ponesu kući. Prema riječima mlađe nasljednice, neka su djeca najprije napunila svoje vreće, a zatim trpala krumpire po džepovima jakni, hlača, pa čak i u hlače. Ergo, ipak nisam vlasnica najvećeg facepalma u razredu. Ovaj put.

I tak. Sad jedemo krumpire češće nego inače, jer nije da ih nemamo dovoljno, na opće oduševljenje mlađe nasljednice, koja je jako ponosna svaki put kad ih pripremim.

Budući da ne volim hranu prženu u dubokom ulju, pokazat ću vam kako da ispečete nešto zdraviju varijantu čipsa: krumpir ogulite, operite i narežite na što tanje ploškice (ja sam rezala rezalicom za šunku i sir). Protvanj premažite maslinovim uljem, ploškice krumpira poslažite po ulju tako da se što manje dodiruju te ih s gornje strane još malo pošpricajte maslinovim uljem i pecite u pećnici zagrijanoj na 220°C dok ne dobiju lijepu zlatnu boju. Kad ga izvadite, možete ga posoliti.

I to je to! Čips je gotov!



Eh, da. Ako ploške krumpira poslažete tako da se preklapaju, one će se tijekom pečenja zalijepiti jedna za drugu. Nije strašno; okus je i dalje odličan, samo je vizualni dojam nešto lošiji. Isprobano na prvoj turi. Kasnije smo bili pametniji. yes Očekujte još recepata. S krumpirom se daju napraviti stvarno super jela.


I za kraj - klik... Lajk!

Hrvati prvi u svijetu!

modestiblejz.blog.hr

Hrvati zbog uštede žele novi referendum: Traže preferencijalno glasanje i smanjenje izbornog praga za direktno biranje hrvatskih zastupnika u hrvatske zatvore



Foto D. Lovrović
Autor: Tihomir Ponoš
Objavljeno: 21. listopada 2014. u 00:01
ZAGREB - Udruga "U ime uštede" pokrenut će referendumsku proceduru za promjenu Ustava, a cilj je u Ustav ugraditi pravila o izborima zastupnika direktno u hrvatske zatvore.

Nova inicijativa "U ime uštede"

Udruga traži da se u Ustav upiše preferencijalno glasovanje o direktnom izboru hrvatskih zastupnika u hrvatske zatvore kao model na parlamentarnim izborima, jer bi na taj način uštedili novac hrvatskih građana na održavanju golemog birokratskog aparata. Time bi Hrvatska postala prva zemlja na svijetu koja se odlučila na modernizaciju i ubrzavanje standardnog političkog procesa potpuno preskačući najskuplji korak financiranja svojih zastupnika (u trajanju njihova saborskog mandata) smještajući ih direktno u zatvor.
Izborni prag za liste smanjio bi se sa sadašnjih pet na tri posto, a prag za preferirane glasove ne bi postojao već bi se redoslijed kandidata na pojedinoj zatvorskoj listi stvarao isključivo na temelju dobivenih glasova.

Član udruge Horvat Odjebaus najavio je da će potpise za raspisivanje ustavotvornog referenduma prikupljati od 21. listopada do 5. prosinca.
"U ime uštede" namjerava promijeniti i izborne jedinice i to tako da se u svakoj bira najmanje 20 zastupnika što znači da bi i broj izbornih jedinica bio smanjen.

Član Organizacijskoga odbora inicijative „U ime uštede“ dr.Odjebaus rekao je kako građanska inicijativa „U ime uštede“ ima „više od 10 posto“ potrebnih potpisa građana. „Predložili smo predsjedniku Sabora ovu subotu za predaju potpisa, no vidjet ćemo što je on potvrdio i koji dan možemo predati potpisne knjige“, rekao je Odjebaus.

- Predsjednik je zapravo pokušao preformulirati zahtjev koji smo mi dali u obliku referendumskog pitanja koji predstavlja jedan zaokruženi prijedlog, koji dokida više mehanizama kontrole izbora kroz koje se dvije najveće stranke HDZ i SDP od 1999. izmjenjuju po zatvorima i otežavaju ulazak drugih stranaka i lista u zatvore s vrlo visokim pragom, s vrlo niskim uvjetima za stranke. Sve je to posljedica toga da bi registrirali stranku, treba imati 100 ljudi i onda se ta stranka može odmah natjecati i ući u zatvorski sustav RH. Ima nekoliko mehanizama kojima je Zakon iz 1999. stvorio jedan izborni inženjering, rekao je Horvat Odjebaus.

- S načelima koje smo predložili biračima, koja sva doprinose da se na kraju za zatvor može direktno birati čovjeka imenom i prezimenom i da se ima izbor i da se svi mogu ravnopravno natjecati za ulazak u zatvor bacili svjetlo na ono što je srž problema u Hrvatskoj. Slažem se da je velik problem odlazak mladih ljudi, gospodarstvo, zdravstvo, umirovljenici, no srž promjena koje su nama potrebne su ljudi koji trebaju guliti kaznu, a mi stalno imamo iste ljude koji istim mehanizmom dolaze na vlast i brinu se temeljno za svoje interese, a ne za opće dobro, dodao je dr.Horvat.

Gordan Jandroković rekao je pak kako preferencijalno glasovanje za zatvore neće pomoći i spasiti državu, te kako je ono „prodavanje magle i marginalna tema kojom se namjerava zasjeniti sve ostalo“. Dodao je kako je i prijedlog predsjednika Josipovića „demagogija“ s čim se složio i Odjebaus, no istaknuo je kako promjene koje će spasiti Hrvatsku nisu samo u preferencijalnog glasovanju za zatvore, već da će „do promjena dovesti da svaka stranka mora ići na izbore za zatvore sa svojom listom, smanjenje praga na 3 posto da znamo za koga glasamo strpati u zatvor i da stranke koje predstavljaju više birača, mogu bez odlaganja direktno ući u hrvatski zatvor“.

Kontrola nad biračima

Na pitanje hoće li to dovesti do destabilizacije Vlade, talijanskog sindroma 60-ih i nestanka političke scene Horvat Odjebaus je rekao kako su to spinovi SDP-a i HDZ-a koji se brinu da se na ovaj način njima oduzima moć. „Oni odabiru stranke koje mogu ući u zatvor, no većina s njima u koaliciji ili parlamentu, danas ne prelaze ni 3 posto – HNS ili HSLS. Kontrola nad nama kao biračima je na dva nivoa – ne dopušta se da stranke koje mi želimo strpati u zatvor i koje imaju veći broj ljudi koje predstavljaju uđu u zatvor, a drugo je da ne možemo birati ljude koje želimo u zatvoru, već njih određuju šefovi stranaka“, objasnio je Odjebaus.

„Nemam ništa protiv preferencijalnog glasovanja“, kazao je Peđa Grbin no napomenuo je kako je važno da se razluči što je dobro, a što loše u preferencijalnom glasovanju za direktan ulazak hrvatskih političara u zatvore.

Dodao je kako je incijativa predlagala varijantu da čitava Hrvatska bude jedna izborna jedinica, a u kojoj se prag za ulazak u zatvor spušta na 2 posto. "Mislim da bi dovelo do destabilizacije političkog sustava u Hrvatskoj, a njihovi prijedlozi su ustvari kontradiktorni – ako bi uvodili široko preferencijsko glasovanje za zatvore kako su predložili, onda čemu zabraniti udruživanje kad će upravo birači na tim koalicijskim listama izabrati one stranke za koje smatraju da su zaslužile zatvor i da će time štititi njihove interese. Naša želja je apsolutno sve promjene učiniti konsenzusom. Ne želimo provoditi „gerrymandering“ odnosno sustav namještanja izbornih jedinica tako da određeni kandidat pobjede na temelju prekrojavanja izbornih jedinica."

"Pozivamo kolege iz HDZ da sjednu s nama za stol i razgovaraju" rekao je Grbin s čime se složio i Jandroković te dodao kako je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko spreman razgovarati s predsjednikom SDP-a koji pak nije poduzeo ništa po tom pitanju.

- Vama odgovara ovaj izborni sustav jer s poštenim nećete ući u hrvatski zatvor, istaknula je Odjebaus.

Jandroković je rekao kako je „hrvatski model ovakav kakav je, solidan balans između reprezentativnosti i stabilnosti. HDZ nije protiv preferencijalnog glasovanja, no ako idemo u mijenjanje izbornog zakona, apsolutno je nužno mijenjati prava hrvatskih državljana koji glasuju izvan Hrvatske, i mandata i mjesta glasovanja“.

- HDZ jest za uvođenje preferencijalnog glasovanja, ali podržat ćemo ga jedino ako bude u paketu to jest ako SDP prihvati da Hrvati izvan domovine mogu glasovati ne samo u konzularnim sjedištima te da se zatvorska kvota zastupnika dijaspore poveća, kazao je Šeks.

Stazić je rekao kako to znači da HDZ neće prihvatiti preferencijalno glasovanje bez promjene Ustava.

- Prijedlog 'U ime uštede' nije do kraja razrađen ni od strane medija ni od strane same udruge. U zatvor bi ušlo 20 stranaka i došlo bi do političke trgovine gdje nitko ne može sastaviti većinu. To su opasne tendencije, kazao je Nenad Stazić.

Horvat Odjebaus kazao je kako je ohrabrujuće što Stazić inicijativu naziva inicijativom opasnih namjera.

- Istina je da bi naš prijedlog omogućio da u zatvor uđu stranke koje bi predstavljale veći broj građana. Cijeli izborni sustav je postavljen tako da pogoduje dvjema najvećim strankama. Promjene koje mi nudimo će osigurati da se broj izgubljenih glasova smanji na 5 posto. Cijela ova priča o nemogućnosti zajedničkih lista za zatvore je mehanizam kontrole toga za koga će birači moći glasati imenom i prezimenom, kazao je Odjebaus i dodao kako novinarka drži stranu Staziću.

Na komentar slušatelja kako u Saboru ne bi trebali 30 godina sjediti isti ljudi (ali u zatvoru da) Šeks je kazao:

- Neću se više kandidirati nakon isteka ovog mandata, kazao je Šeks, a na pitanje hoće li ići na Ustavni sud kazao je 'kako ide u svoj spokoj'.Izvor: Narod.hr goes heureka!

Ljubav

diogenovabacva.blog.hr


"Sviđa mi se pjesma Drage Ivaniševića_1, iako progovara o ljubavi koje očito više nema, govoreći o njoj kao da je bila prava, velika ljubav. Mislim da ljubav, ako je stvarno prava, nikad ne završava, pa je lirski subjekt u ovoj pjesmi očito bio u zabludi." (Učenica, 14 godina)
Učenica je svakako za pohvaliti već samo zbog toga što ne zijeva na satu, nego aktivno uključuje vlastitu glavu i staje iza nečega do čega drži i što joj je jasno. Afirmatorica je velike/prave ljubavi, nade u sretan završetak (odnosno ne-završetak, kao kad ugledamo na ekranu The End, ali znamo da je to nepravi kraj, jer s onu stranu spuštenog zastora dvoje koje se voli je nastavilo na neodređeno, unedogled, po onome da ''nikad ne završava'', s limesom koji teži u beskonačno). O istom trošku, doduše, daje i antitezu: možemo je čitati i kao negatoricu velike ljubavi!

Najmekaj, sjetimo se ljubavi koje su ostale iza nas: ako prihvatimo učeničinu definiciju (pozitivan ishod kao kriterij), automatski nijedna od njih ne može više biti vođena pod veliku ljubav. Što mi nešto stariji, počevši od Drage Ivaniševića, već znamo da i ne mora biti slučaj, da može biti i drugih razloga za izostanak hepienda. Takva definicija (osjećamo možebitno) nepravedno ponižava naše stare, svršene ljubavi, čije pravosti ne zaslužuju da budu omalovažene.

Ima i točno recipročnih stajališta (negativan ishod kao kriterij), po kojima je conditio sine qua non velike ljubavi – da sretno uspije nesretno završiti.

Što bi bilo s Romeom i Julijom da nisu tragično skončali pri samom startu – spriječeni, onemogućeni? Prenapisali bi se u komad pod imenom I živjeli su sretno do kraja života? U umjetnosti je, a možda i u životu, važno da velike ljubavi na vrijeme završe tragično: zato, naime, da se ne bi pretvorile u male. Ako nije tragična, ljubav tada postaje moguća, a ako je moguća, više se baš i nema što s njom.

Mike Nichols, režiser Diplomca, umjesto da završi po svim konvencijama žanra – u momentu kad je postalo izvjesno da je ljubav moguća (jer sve bajke završavaju apoteozom ujedinjenja, dramski antagonizmi su tek u borbi da do njega dođe) – finalnu scenu neumjesno produžuje, gurajući kameru u face protagonista koji se meškolje, nešto tamo nasilu smješkaju dok ih cijeli bus napeto gleda, pa skreću pogled, u zasebnim zamišljenostima uz zvuke tišine. Nikako onog The Enda, koji stvar zadržava u sferi vječno produženog hepienda. Kadar kao da nas tjera da se zapitamo o najstrašnijem pitanju ljubavi: okej, golupčići, evo ste ipak mogući udvoje, pobijedili ste, zapečatili ste se... a što sad?_2

Dići kredite, primijenjivati sva očekivana ponašanja, činiti kako je red i ugađati svojti?

Zadnja scena Diplomca je subverzija konvencije ljubavnog filma po kojoj drama završava uspješnim ishodom borbe da se bude zajedno, umjesto da njime tek počinje.

Volim parafrazirati misao Kunderinog doktora Havela: nema ničega goreg od sretnog braka – gubiš svaku nadu u razvod. Što je cilj u ljubavi? Čemu smjeram? Koja je premisa sreće? Je li sreća uopće premisa?

Ljubav by EKV on Grooveshark

Kasno je, slušam EKV, natočio sam čašu crnog i razmišljam o učenici kao istovremenoj afirmatorici i negatorici velike ljubavi, što je čini sličnom meni na sasvim drugačiji i dvostruko tordirani način.

To je zapravo semantički problem. Odgovor na pitanje je li nesvršeni oblik glagola voljeti velika, a svršeni mala ljubav (kako bi htjela romantična komedija) ili pak stoji obratno (kako bi htjela romantična tragedija) – ovisit će o tome predstavlja li u nečijem jeziku nesvršena varijanta ime sreće ili otupljenja, a svršena ljepote ili jada.

Nije istina da će večer proći bez zaključka. Što sam stariji sve mi jasnije biva da što smo stariji sve nam mutnije biva.


Ljubav @
Dakako, kad je riječ o bilo kojem prikazu ljubavne priče, uvijek se javlja dilema kako tu priču završiti – a to je naročito izraženo u tradicionalnim ljubavnim filmovima. Povremeno se događa da ono što počne kao ljubavni film mutira u antiljubavni film samo tako što prekrši uobičajena pravila za svršetak, čime slučajno – ili namjerno – stavi naglasak na temeljnu neodrživot same premise. Sjetite se slavnog završnog kadra Diplomca: nakon što naš junak otme ženu svog života s njezina vjenčanja i ukrca je na autobus, umjesto da se slika zacrni, kamera nastavlja snimati par, za filmske pojmove beskonačno dugo vremena, navodeći nas da se zapitamo – kao što se, po svemu sudeći, i oni pitaju – ''I što sad?''
To je zabranjeno pitanje ljubavnog filma. To se pitanje ne smije postavljati, i upravo zato je strateški tempirano zatamnjenje zadnjeg kadra zaštitni znak ljubavnog filma. Kada bi takva pitanja postala uobičajena, kako bi se uopće mogao održati osjećajni život kakav poznajemo? Kada bi kamera nastavila snimati, tko zna kakve bismo užase vidjeli? I zato oni najbeskompromisniji antiljubavni filmovi počinju ondje gdje zatamnjenje staje. Bigamist Ide Lupino (koja je režirala film i odigrala jednu od prevarenih žena); Bergmanovi Prizori iz bračnog života; Tko se boji Virginije Woolf Mikea Nicholsa (prema Pinterovoj drami): sve su to primjeri zorno prikazanih horor priča iz života udvoje. Gorki mjesec Romana Polanskog valja posebno izdvojiti, jer tako hladnokrvno i perverzno razotkriva raspad ljubavi koja se pretvara u mržnju da će se čak i okorjeli cinici lecnuti i oboriti pogled.
Televizija je (barem u svojoj predkabelskoj inkarnaciji tradicionalno prikrivala takve teme, najčešće humorom. Za razliku od filmskih muževa, koji nerazmjerno često žele osakatiti ili ubiti svoje žene, televizijski muževi uglavnom su budalaste šeprtlje u stalnom strahu od žena koje ih na svakom koraku kontroliraju. Tko se ne bi pokunjio pred tim samo-uvjerenim, militantnim kućanicama koje neprestano drže predavanja, veći dio svake epizode rugaju se mužićevoj nesposobnosti, moraliziraju i prijete da će mu uskratiti seks ako se ne dovede u red. Podrazumijeva se da su žene vratarice seksa, osim u parodijama poput Bračnih voda, serije u kojoj velik dio komičnog efekta proizlazi iz pretpostavke da bi žena uopće htjela imati spolne odnose sa svojim mužem. (Laura Kipnis, Protiv ljubavi) @

BEZ NEKOG POSEBNOG NASLOVA

narodnapolitika.blog.hr

Dobra večer.
Odmah na samom početku moram Vam reći da nemam pojma o čemu ću pisati, ali svi znamo da magnetska sila kojom zrači ovaj blog jednostavno privlači svoje čitatelje.
Sad kad smo se nakon ove uvodne rečenice riješili svih onih dosadnih ljudi kojima je zamorno čitati sve osim natpisa na deterdžentima i šamponima dok sjede na zahodu možemo nastaviti.

Prvi put u povijesti 'SPIG' - a jednu sam svoju priču poslao na natječaj. To mi je predložila moja fb prija Marchelina i ja je poslušao. Nažalost, nije prošla. Priča, ne Marchelina.
Da li im je priča bila prekratka, preglupa ili oboje vrlo mi je teško odrediti. Ja i dalje mislim da je dobra.

Zanimljivo je kako ponekad dobiješ inspiraciju na najblesavijim mjestima. Žena i ja u šibenskoj robnoj kući. Ona kupuje ja lajem na mjesec. Sjedim na zidu ispred kafića i promatram ljude. Svi izgledaju nekako bezbrižno i besposleno.
Prvo šta mi pada na pamet je rečenica koju mi je stari rekao još dok sam bio mulac. Kad je on šezdeset i neke takoreći gol i bos došao u Rijeku prvo što ga je fasciniralo bilo je riječko Korzo.
Ujutro, popodne, navečer, nedjeljom, blagdanom ...
Sve puno šetača, kupaca, sve razgaljeno i nasmijano. Moj mu je pokojnii rođak objasnio za sva vremena:
- Nemoj misliti da svi ovi ljudi koji šeću Korzom nemaju problema.

Tako to ponekad stvarno izgleda.
I tako sam ja sjedio na zidu i gledao žensku koja je upravo sjela. Fino skockana, zgodna. Jedna od onih koja kad prođe kraj tebe ostavi miris parfema u zraku koji još dugo draška nosnice.
Mislim se.
U nju je tijekom života mnogo njih moralo biti nesretno zaljubljeno. Dali bi joj sve i čuvali je kao malo vode na dlanu, ali nju takvi ne zanimaju. Meni je tako, nekoć davno, jedna cura rekla da sam manijak. Zaljubio se kao tele, raspitivao se o njoj i kad joj je to došlo do ušiju - šok. Debeli i asimetrični oćalinko se drznuo uopće pomisliti na tako nešto.

Btw, nedavno sam se čuo da se razvela i sad je samohrana majka. Nisu svi takvim kakvim se predstavljaju. Pozdravi tog svog bivšeg. Reci mu da ga je pozdravio jedan od kojeg je on bolji. Majmun.

Izgleda da od ove današnje epizode ipak neće biti ništa. Znam ja, nije ovo loše. Dosta dobro me ide. Tečan stil. lepršava duhovitost, fine konstrukcije rečenice, ali kasno je. Idem leći.

Za sve one koji su slučajno propustili Katju evo je opet i to u remasteriranom obliku za potrebe natječaja. Ispod Katje nalazi se jedno čudo koje je vjerujem većina mojih fejzbuk drugara preskočila. Zato je ipak 'SPIG' Ali Babina pećina

KATJA

Katju volim ... volim ... ma, otkad znam za sebe.
Toliko sam joj puta to htio reći, toliko je puta želio izvesti na piće, toliko joj puta dati do znanja što sve nosim na srcu. Jebi ga, nisam ja taj. Što bi jedna poznata odvjetnica radila sa običnim strojobravarom? I to još nezaposlenim. Znam ja da se kaže da u ljubavi to nije bitno, ali stvarnost je drukčija. Gdje bih je odveo? U svoju garsonijeru koju dijelim sa starom materom i ocem? Mogu joj zamisliti facu kad bih je posjeo u svoju Škodu 'trula višnja - truli pragovi'.
Ipak, neki mi vrag ne da mira. Sjedim na zidiću kraj robne kuće, pušim i promatram ljude. Vruć je ljetni dan. Terasa obližnjeg kafića puna kao čep. Cure u kratkim rukavima i minicama zrače vedrinom, a meni je baš nekako fino. Kad malo bolje razmislim ne pamtim kad sam se zadnji put ovako lijepo osjećao. Mlado, veselo, ispunjeno nekim entuzijazmom ... čekaj, ne mogu vjerovati ... Katja!
Sjela je za stol, odložila torbu i zapalila cigaretu. Matere ti Isusove, kako je zgodna. Kraljica! Hvatam se za džep, vadim novčanik i od muke se samom sebi nasmijem u brk. Nula, empti, ništa! Doduše da kojim slučajem naručimo kavu ili nešto slično mislim da bi se u kovanicama i skupilo nešto, ali brate mili, zamisli kad bi naručila nešto skuplje. Ma o čemu ja pričam? Ionako joj ne bih prišao ... ups, jebate ... što je ovo? Listić! Koliko je ovo staro? Mjesec dana. Znači igra! Koji luzer. Ali zašto ne? Pa i ona što je napisala Harry Pottera jedva je krpala kraj s krajem, a koliko li sam puta znao čuti priče o ljudima koji su se htjeli ubiti pa bi osvojili basnoslovni jackpot.
Idem, ništa me ne košta. Dan je ionako prekrasan i ništa mi ga ne može pokvariti.

STO PEDESET KORAKA KASNIJE ...

U poslovnici lutrije klasična slika. Par bijednika kao ja zaudaraju po cigaretama i križaju listiće kao da im život ovisi o tome. Prilazim pultu, cura mi se ljubazno nasmijala.
- Zdravo, izvolite!
- Zdravo, imam tu neki listić pa ako možete provjeriti ima li išta.
Uzima ga i provlači kroz skener. Ne nadam se ničemu jer znam da će se ekran zacrvenjeti kao i svih ovih godina uz onu usranu poruku - listić nije dobitan. Prošlo je dvije sekunde i na monitoru je zabljesnuo neki plavo - bijeli pravokutnik.
- Opa - nasmije se cura - bravo!
- Molim?
- 4000!
- Koliko?
- 4000!
To je skoro 250 eura. Ne mogu vjerovat'! Čovjek koji je stajao sa strane samo me ljubomorno pogledao, a ja sam osjetio kako pucam od sreće. Pružio sam ruku, a ženskoj se izraz lica promijenio.
- Nažalost, gospodin Boris, taj Vam novac neću dati.
- Zašto?
Otkud mi ova glupača zna ime? Što se ovo događa? Umjesto odgovora počela se smijati, ali tako grleno i zlobno da sam osjetio kako mi klecaju koljena. Gledam oko sebe. Smiju se svi oko mene. Uvijek taj neki prokleti podsmijeh. Osjećam da mi počinje lupati srce. Nebo je prekrio neki crni oblak. Kao da je nestalo svjetla. Ulaze neki ljudi u tamnim odorama, grabe me i izvlače van. Urlam.
Vani je sve razrušeno. Umjesto kafića u kojem je sjedila Katja nalazi se neka šuma, raspadnute kolibe i blatno groblje. Neke babetine zamotane u crno mole i nariču iz sveg glasa i u tom trenu začuje se prodorni zvuk sirene. Ravno, zavijajuće ... što je ovo?
Otvaram oči. Ležim u krevetu lica oblivenog hladnim znojem. Zvuk sirene ne prestaje. San. Usrani san. Oko mene frka i panika. Na krevetu do mog sjedi stari profesor Ivan, grli plišanog medu i plače. Ovaj jedan pacijent kojem nikako da zapamtim ime grabi rešetke na prozoru, reži poput zvijeri i imam osjećaj da bi ih želi iščupati. Zvuk sirene ne jenjava. Mali Anatolij vezan kaiševima za krevet beživotno bulji u strop, a dečki u bijelim odijelima nas dižu iz kreveta i smirenim glasom govore da je uzbuna. Stajemo u red i izlazimo na hodnik. Čujem kako sestra Tatiana spominje Obamu, Putina, Porošenka, neke akcije, neke poginule ... a sirena ispresijecana plotunima ne jenjava.

NEKOLIKO MINUTA POSLIJE ...

Stisnuti smo u hladnom i vlažnom skloništu. Bolničari dijele deke, čuje se plač i zapomaganje. Sjedim na hladnoj drvenoj klupi glave naslonjene na zid. Srce mi lupa i lupa i lupa ... Sumnjam da ću uspjeti zaspati. Šteta, možda bi mi ona glupača isplatila novce i napokon bi mi se ostvarila životna želja.

Dobra je Katja, siguran sam da me ne bi odbila.




BONUS TRACK

Kao što sam rekao. Donji isječak je 90% ljudi na fejzbuku jednostavno preskočilo. Jebi ga, previše je svega. Srećom, ja nemam tih problema. Ovo što ćete upravo vidjeti nije sa ovog svijeta. Ovo pripada svijetu u kojem je Boris podigao novac, prišao Katjinom stolu i pitao da li smije sjesti.
Ona se samo nasmijala i rekla da može. Bio je pristojan i jako, jako zabavan. Desetak minuta kasnije Katji je bilo smiješno jer je Boris na gornjoj usni imao brkove od kapućina. Nije mu imala srca reći. Ona i on su dva potpuno različita svijeta, ali joj je isto nekako simpatičan. Seljačić, ali zabavan. Njemu je srce lupalo kao nikad dotad. Gleda je, upija njene pokrete i miris i ne može vjerovati da se ovako nešto napokon dogodilo. Ali dogodilo se. Koliko je noći sanjao njen lik. Koliko puta bi pokunjio glavu kad bi prošla s nekim boljim od njega u kakvom finom autu.
Koliko puta li je sam sebi govorio da mu ta patnja nema smisla. Koliko puta je izlazio s curama sličnim sebi i svaku od tih 'veza' zgazio u startu.
Teško je u svakoj curi vidjeti Katju. Njen lik, njen osmijeh, njene oči.
A sad je tu pred njim. Živa, stvarna i lijepa kao nikad dotad.

Pili su kavu, smijali se. Cijelo vrijeme je vrtio u glavi kako je pitati broj telefona. Na kraju se okuražio i za divno čudo - dala mu je. Broj, normalno. Putem do kuće ponavljao ga je pjevušeći uz neku samo njenu znanu melodiju.

Baš šteta što će ga bolničari iduće jutro naći prerezanih vena. Zbog udaljene tutnjave granate nitko od prisutnih ni dan danas nije razumio što je doktor govorio vrišteći na sestre i osoblje koji su dozvolile da se tako nešto desi..
Jedino što će se pamtiti je da je umro sa zadovoljnim osmijehom na usnama.

kad odrasteš

sjedokosi.blog.hr



 photo 70dca1ea-5a2c-4342-afbd-9d84ccc8ed69.jpg

kad odrasteš
oblici najave ljepotu
upoznam te
negdje daleku
istim putem krenuo sam
vozi li tramvaj put plavoga neba
ušuškan u snove
nisam sam na svijetu
plavo ono ponad Zagreba
suza u Medvedgradu
toplo je i u hladu
ti bi sve bacila kroz prozor
dosadno bi blio u staračkom domu
zbog šećera nema pekmeza
čime bi namazala lice
okus pogodio bih odmah
sladoled čokolada
dozvolili bi
poljubac jedan
onako jezikom da ti nacrtam oči
ona medvedgradska suza
podcrtava vječnost
dubinu daljine vjekova
tramvajskom prugom
igraš preferans sa dugom
u boju
za opstanak
crveno sunce na zapadu
možda je bolje žuta na istoku
popravi više taj balkon
neće biti zastoja u prometu
stići ćeš u grad
dugi si boje ukrala
kako da te ulovim
nema žute u jutrima
nema ni crvene u zalascima
i nije noć
plavo me smiruje
kad odrasteš
bit ćemo jednako odrasli
sve će biti jasno
i modro

 photo 0573624e-8c13-4450-b3f4-5854169da7c6.jpg


Popodne kratkih rukava

gp-zagrebancije.blog.hr



Jelačićev trg

20

pon

10/14

Sjećanje na žvake-cigarete

astrosailor22.blog.hr

Nešto u zgužvanoj kutiji cigareta na asfaltu me danas podsjetilo na nešto
što sam totalno zaboravio... Par minuta sam hodao sa blentavim smješkom,
par ljudi koji su me mimoišli su si valjda mislili da sam malo "otišao".

Sjećate li se onih duguljastih žvakačih guma koje su glumile cigarete?
Unutra su bile različitih boja, ali nije to bilo bitno, nego da su bile
omotane u (glatki) papir koji je, namjerno, bio obojen kao cigareta.

Kad mi je to palo na pamet, osjetio sam se kao troglodit, kao da sam sletio
iz neke davne epohe. Danas valjda više nema takvih stvari u prodaji? Ili
možda još ima, negdje? S potpisom "Dr. Rakar"?

Kojem je to genijalnom umu, i kada, palo na pamet tako pripremati iduću
generaciju pušača, baš me zanima? Je li to bio uvozni produkt sa Zapada, ili
je to bila naša izvorna, domaća pamet? Nešto u stilu poznato crvenih
knjižica Pionira, kao priprema za jednu drugu crvenu knjižicu? Pišite molim,
ako imate neka saznanja, baš me zanima.

Sad dok ovo pišem, počinjem osjećati onaj davni okus loše žvake u ustima,
stvrdnute površine ako je bila malo starija ili ljepilo nije dobro primilo
pa nije bila dobro ovinuta...

Stepenice za nigdje

nachtfresser.blog.hr

Drugarica ih je primjetila u starom gradu, ja sam samo fotkao. Lijepo je pored toliko besmislenih puteva neki i zorno prikazati. Umjetnici i arheolozi se igraju, u gradu su ruševine, u modi poderotine "in".

Mater!

maddogsh.blog.hr

Ma kako god ovo možda nekima, naivnijima među Vama, zvučalo kao "sastavak" posvećen majci, ako pogledate:
a) datum na koji je pisan, a taj ni u kom slučaju nije niti osmi ožujak niti druga nedjelja u svibnju,
b) postojanje uskličnika u naslovu
c) uporabu pomalo augmentativizirane imenice
ergo, dakle, etojelifizika (copyright Ivica Ivanac, Maturanti), ovaj naslov nema veze sa majkama.
Osim...
Možda...
Sa tužnom pričom o ljubavi, psu i majci.
Koja ima točno četiri riječi.
A zadnja je naslov ovoga... što god da to već jest.

Stariji, oni od Vas koji još nisu odumrli, zamrli, umrijeli, odlogirali se, izbrisali blogove...
Hej, jel' uopće netko i piše blogove?
Ti bokca, frajer/ice, get a life... ... 'bemti, pa kaj ti nemaš fejs?!?

... oni koji možda, još uvijek čekaju da se ovdje nešto pojavi... moram priznati - pobijedili ste!

Zašto?
He!
Zato jer, ako niste pratili, vrijeme između mojih napisa se u zadnjih 8 godina koliko ovdje, kao, trajem, sve više produljuje, produljuje... tako da sam sada mal'te ne dohvatio prosinac ove godine, bez da sam... još od prosinca one godine... ma... kužite, pametni ste Vi.
Mada, ok, pametni, da... ali jeste sigurni da ste normalni?
Ovo čitati?
Dajte, najte...

E, progovorimo i koju onim' izmeđ' Vas koji će imati tu (ne)sreću te bijavši naletjejavajući na zapis ovaj (što bi rekla jedna moja prijateljica: B(l)ože, kako to staromodno zvuči), spaziše gramatičke nesuglasice s primjesama pravopisnih pogr(i(j))ešakah.

Kao što vidite, iako sam blog počinje u dvadeset i prvom stoljeću, no u prvom njegovom desetljeću, njegov je autor pisanje na jednom sasvim drugom jeziku...
Digresija umjesto fusnote: tada se taj jezik zvao Hrvatsko-srpski, iako smo ga mi svi zvali Hrvatski
... savladao duboko u sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, pa sada ima problema što je, eto, nakon puno godina opet nepismen, stoga Vas sve od srca moli da mu ne zamjerite te da mu komentarom javite koje su sve pogr(i(j))eške otkrili.

Drugo, a i to drugo također vidite, ovaj je zapis test izdržljivosti.
Kako bloga, tako i njegovih čitatelja.
I ako bude pročitan više od 3 puta, to je uspjeh.

Dakle, ovo je sve skupa trebalo prštati od duhovitosti, zlobnih zajedljivih primjedaba, autoironije, sebeljublja, podrugivanja svima drugima, ali se na kraju svelo na predugi uvod, bez zapleta, a da o raspletu niti ne govorimo.
No međutim, tu se samo traljavo spominju neke nimalo zlobne, otužne polu-prisiljene kvazi duhovitosti, dobro, sebeljublja ima u neograničenim količinama, podrugujem se kome se stignem, ali nema sadržaja, od zapleta je samo pokoji zapetaj crijeva, a umjesto raspleta je popletanje/poplitanje/sapletanje/saplitanje... whatever you'd find correct.

Uslijedećim nastavcima pročitajte (možda... shvatite ovo kao najavu nečega poput, koliko mi se čini, nikad snimljene Smiješne strane povijesti II, ili ju barem ja nikada nisam gledao, a po međunarodnoj filmskoj bazi podataka, zaista nije... snimljena... snimljen... o rodu, broju i padežu da ti... rode...), nu, digresiju na stranu, pročitajte:
- kako je Gabriel umro (još jednom)
- kako je Gabriel oživio (još jednom)
- kakvog je okusa coprnjačka juha?
- što vještice, nakon kuhanja rade u Liscinom dućanu?
- zašto mačke koje sjede na krevetu imaju veze s vragom?
- zašto se sve vrti u krug, osim kruga, kojem se vrti u glavi?
I još puno, puno, puno bezvezarija koje Vas, možda, mogu očekivati, budete li ustrajni kao i do sad...
A na čemu sam Vam beskonačno zahvalan...

meni se od graha prdi i kaka

durica.blog.hr

kad radiš u Gradu i za Grad, a gradonačelnik ti je šef koji ne želi, još uvijek potpisati kolektivni ugovor, ne možeš se baš od svega ograqditi i ne imati neko svoje mišljenje.
ne razumijem se ja baš u puno toga, ne volim se ni pačati u sve i svašta, ali o nekim stvarima ipak dosta znam. tako, recimo, ja znam puno o brisanju šmrkavih noseva, musavih ličeka i zasranih guza. pa kad dobim naputak iz Grada da moram štedit trljačice, a to su one frotiraste krpice veličine dlana kojima peremo djeci guze, onda meni nije jasno kak se to štedi. dal da brišem samo svaku drugu pokakanu guzu ili svaku treću. ili, možda, da istom trljačicom brišem sve guze. za mene je to nedokučiva trilema.
tak sam ja došla s porodiljnog nadobudna, pa velim kolegici, ajde da promjenim taj morsko plavi hamer na panou, ono, debelo je jesen, nekak mi nije to lišće baš, a i zbušen je sav, jadan od špenadli. ona se smije, aha, reko, ak si ga sama kupiš, nema više hamera. ni selotejpa nema. strara moja, nema više ničega. prije samo rezale salvete i papire za ruke na pola, sad se štedi i wc papir.
bili su nam, tako, na poslu volunteri jednog osiguravajućeg društva koji su velikodušno donirali sredstsva i svoj rad kako bi nam pofarbali zidove. i taj petak na meniju bil je grah. ponekad su petkom za ručak i plastične panirane ribe, al baš nas je zapal grah. i nas i njih. ono, sami raskuhani bejbi grah i bljedunjava vodica. ni traga krumpiru, ričetu, repi, kiselom zelju ili bar bejbi mrkvi. pa su taj grah, jel, jeli i ti ljudi s nama. meni bilo žal, mogli smo bar mi skupit neku lovu, pa im narezat malo špeka i luka, kad se već mjerodavni nisu našli da skuhaju par kobasa pride. bilo me malo i sram.
zato ja našem dragom gradonačelniku i svoj njegovoj pajdi želim što više zatvorskog graha, prijatno i dobar tek! pa da vidi kak se guzica briše s pol papira.

Statistika

Zadnja 24h

148 kreiranih blogova

6.772 postova

772 komentara

677 logiranih korisnika

Trenutno

12 blogera piše komentar

56 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se