Sve kategorije po listama

Osnovno o bioplastici

plasticno-je-fantasticno

Igre Mozaik knjige

dordora2

Ne nasjedajte Mozaik knjizi i njenim igrama! Ogolit će vas do kostiju!

Mnogi, mnogi od vas su od Mozaik knjige proteklih 9 godina dobivali veliku šarenu omotncu s ponudom da kupite neku određenu knjigu i time sudjelujete u nagradnoj igri čiji su glavni zgodici velike novčane nagrade i još mnogo štatijaznam čega. Pa ste mnogi pametno učinili i tu omotnicu smjesta bacili, kao što sam i ja činila sve do ove godine. Neki su nasjeli – oni će dobro znati o čemu govorim.
Ovo pišem za buduće kandidate-igrače u nagradnoj igri, kako bi znali što ih očekuje.

Nakon što ste naručili tu prvu knjigu, dobili je i počeli otplaćivati rate, uskoro će doći nova šarena kuverta puna svakojake papirušine, koju oni pretenciozno nazivaju dokumentima ili čak „važnim dokumentima“ ili „osobnim dokumentima“ s mnoštvom nekih naljepnica koje morate skidati s jednih papira i lijepiti ih na neke druge, pa im to sve morate poslati u roku 14 dana ako želite i dalje sudjelovati u nagradnom izvlačenju, ali će vam pritom uvaliti još neku knjigu koju plaćate pouzećem... i tako to ide svakih dva do tri tjedna. Dobivate novu kuvertu s novim rokovima, uvijek je to jako hitno, jer tada imate mogućnost osvajanja neke dodatne nagrade, pa opet lijepi naljepnice, pa dobiješ neku povelju „zlatna palma“ koja je predviđena za dobitnike, pa dobiješ osobnu vizit-kartu od tamo neke jako važne osobe u MK, koja ti jamči da je to ekskluziva samo za tebe, pa opet hrpa papira iliti „dokumenata“ uz koje je uvijek i narudžba za novu knjigu, a sve je zbog prevelike važnosti proviđeno nekim brojevima i tajanstvenim kodovima...



Svaka od tih knjiga košta u prosjeku 270 kuna plus troškove pakiranja i slanja 28 kuna, pa ti računaj kliko košta tvoja ljubav prema knjizi kad sve zbrojiš. I hajde, sve još nekako i štima tako dugo dok uz narudžbu dobiješ neki katalog pa kao možeš sam izabrati, iako je izbor jadan da jadniji ne može biti (a kakav bi drukčiji i bio kad u ovoj rundi nude samo one knjige koje im inače ne prolaze), ali sve ti prekipi onog trenutka kad ti pošalju knjigu koju uopće nisi naručio. E, tu prestaje strpljenje, pa prekidaš sve i u strahu od novog napada „dokumenata“ ne javljaš se više poštaru, pa nek se on bakće s novim pošiljkama i nek ih vraća pošiljatelju. Nek' vrag nosi i nagradu i natječaj samo da se riješiš napasti. A možda oni s tim i računaju pa idu na iscrpljivanje, vrag bi ga znao, pa onda kad svi odustanu, MK više ne mora ni izvlačiti nagrade i sav novac ostaje doma.
A i to izvlačenje nagrada je svojevrsni misterij. Isprva se spominje dan 04.04.t.g. kao dan izvlačnja prvog dobitnika, ali poslije se to više uopće ne spominje, već se datum izvlačenja pomiče na srpanj, a je li 04.04. bio izvučen neki dobitnik nama ostalim učesnicima igre ostaje vječna tajna jer o takvim stvarima nema obavijesti o promjeni datuma izvlačenja saznajete tek onao usput listajući te silne „tajanstveme dokumente“ i lijepeći naljepnice s jednog papira na drugi... hehe... tajna do tajne, pa tako unedogled...
Ah da, umalo zaboravih, i sama glavna nagrada, koja izosi 300.000 kn i koja im je glavni mamac, odjednom više nije predviđena za isplatu u cijelosti, već će vam je (ako je osvojite) isplaćivati u 10 mjesečnih rata, pri čemu se ne navodi datum prve isplate, pa vam ostaje nagađati hoćete li dobiti tu prvu ratu velike nagrade u kolovozu ove godine ili neke godine u idućem desetljeću.
Ma ima tu još mnoštvo „bisera“ ali ovog trenutka se svega ne mogu ni sjetiti.

Bilo kako bilo, ja sam od svega odustala, iako nisam sasvim sigurna da sam se potpuno i izvukla, jer je MK poznata po sudskim sporovima sa svojim kupcima koji nešto naruče pa ne pročitaju svako sitno slovce na tim papirima i ispada da su se uvalili u još neke obaveze prema MK.

Elem, pamet u glavu i spašavaj se tko još može!

PREDSTAVLJANJE : Karmela Špoljarić - 'Nije ovo Twin Peaks' (AGM, Zagreb, 2013.)

knjigoljub

AGM
nas poziva
na predstavljanje knjige

Karmele Špoljarić
'Nije ovo Twin Peaks'

u četvrtak, 23. svibnja 2013. u 19,00 sati
Café u Dvorištu, Jurja Žerjavića 7/2, Zagreb

Knjigu će predstaviti: Jagna Pogačnik i Zoran Ferić

Tekstove čitaju: Branka Cvitković i Rene Medvešek


O knjizi :

Roman pisan u duhu magičnog realizma s elementima krimića 'Nije ovo Twin Peaks' (str.226, meki uvez; format:12x19, cijena 130.00 kn, izd. AGM Zagreb) počinje dolaskom pripovjedačice u Gradić na Otoku, gdje planira napisati roman. Kako joj pisanje ne ide ona sve više traga za prošlošću Gradića.
U Gradiću povremeno zapuše čudesni vjetar, kojeg zovu pulenat. Traje kratko i donosi kolektivni delirij i zaborav, no, o tome se pred strancima šuti. O tome ne želi govoriti ni nona Agneza, osebujna starica u čijem potkrovlju žive. Dojmljiv je i lik Pisca, „umjetnika“ koji je na otoku slučajno „zapeo“ prije 30 godina, koji cijeli život sanja kako će napisati sagu o Frankopanima.
Nakon ubojstva elegantnog starca koji se nedavno pojavio u Gradiću podgrijava se priča o plemićkoj lozi Bonetti koja je navodno izumrla. Na scenu stupa inspektor Žbirek (H. Poirot), tragikomičan lik kojemu je ubojstvo u Gradiću prvi veći slučaj. I promašaj. U zataškavanju zbivanja u Gradiću zdušno sudjeluje mjesni župnik čijoj izjavi „Pa nije ovo Twin Peaks!“ roman duguje naslov. A jesu li Bonetti zaista izumrli pročitajte u postmodernističkom štivu i prvoj knjizi Karmele Špoljarić.

Karmela Špoljarić (1967., Zagreb). Maturirala je 1986. u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu. Diplomirala je kroatistiku i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1992. Na istom je Fakultetu i magistrirala 1999. iz područja novije hrvatske književnosti na temu Poetika postmodernizma u djelima hrvatskih borgesovaca. Radila je školi, diplomaciji i državnoj upravi. Članica je MH i Mense. Pisanje je započela pričama, koje sakuplja za prvu zbirku. Neke su objavljene na Trećem programu HR-a. Piše i drame, a za tinejdžersku dramu Nula kuna po minuti 2011. dobila je nagradu Ministarstva kulture „Marin Držić“. Napisala je i dramu o ljubavi Između, te dramsku parodiju Bonnie i Clyde.

Recept 21 Damira K. – Ne ispeci, nego reci!

marole

Student Damir K. nikada nije volio Rijeku, grad u kojem je pohađao studij prava. Jedva bi čekao da vikend preuzme smjenu od radnih dana pa da se uputi kući u Buzet. Već bi u ponedjeljak počeo razmišljati koja će ga gastroponuda majke Marije dočekati u sljedeću subotu i nedjelju.

Iako njegovi roditelji nisu bili bogati, hrana na stolu Kajinovih uvijek je bila kao sa dvorca kralja Luja 14. - s obzirom da su se bavili poljoprivredom - a seljak, znate i sami, nikad nije gladan, čak ni za vrijeme najgorih ekonomskih kriza. Ni Francuska revolucija se nikad ne bi dogodila da nije eksplodirao islandski vulkan i pretvorio nekoliko europskih godina u samo jedno godišnje doba: zimu gdje iz zemlje nije moglo izrasti ništa osim giljotine.

Mali Damir oduvijek se divio kulinarkim vještinama svoje majke, i od najranijih dana svoga djetinjstva, pomagao joj je u spravljanju šparoga, ribe, mesa, a ponekad bi se na stolu našli i razni umaci od tartufa. Zbog ogromne ljubavi prema kuhinji, odlučio je napustiti studij prava u kišnoj i depresivnoj Rijeci, vratio se doma, i odlučio postati – kuhar.

I naposljetku krenulo mu. Otvorio je mali slatki restorančić, od zarade se moglo živjeti, ali Damir je uvijek želio više i bolje. Naučio je još pokoji mamin recept, a da bi privukao bogatiju klijentelu, počeo je tijekom kuhanja izvoditi i neke performanse točnije držanje govora o aktualnim društvenim temama. Ne bi ogulio ni prvi krumpir, a već bi počeo guliti političku elitu. Gosti su taj njegov performans prozvali „Ne ispeci nego reci“, jer em je Damir držao govore prije priganja, em je govorio sve što mu je bilo na umu ne pazeći zlatnu mladež na drumu.

No bez obzira na to, mali se kuhar Damir nikada nije približio istarskom kralju ugostitelja Ivanu J. zvanom Nino koji je sa svojim lancem restorana IDeSh harao poluotokom. Iako mu je u restoranskoj opoziciji bilo dobro: zarada je bila iznadprosječna, a odgovornost prema najbogatijim gostima nikakva, jer nisu dolazili - Damiru se ta situacija nimalo nije sviđala. Uvijek je želio odmah i sve.

A onda jedan dan, prije nego što je krenuo na istarski road show sa svojim programom „Ne ispeci, nego reci“, na televiziji je vidio nekakav kuharski šou Masterchef, tako nešto, i naočitog glavnog kuhara Zorana M. kako spravlja razne recepte potpuno drugačije nego li je on to radio. Odlučio je po svaku cijenu doći do Zorana kako bi mu ovaj pomogao da nauči kuhati ljude, pardon ljudima, i na kraju balade uspio ga je upoznati i dopasti mu se.

Stvorili su neku vrstu koalicije i nakon što je Damir uspješno prošao obuku Recept 21 pribjegli su starom ugostiteljskom marketinškom triku i odlučili izazvati kuharskog kralja Istre Ivana J. na kulinarsku debatu, u kojoj će se napokon obdjelodaniti tko je najbolji kuhar Istre. Pravila su jednostavna da ne mogu biti jednostavnija – oni će spravljati jela, a narod će birati čija je ponuda bolja: Recept 21 od Damira Kajina ili Istarska Brudetijera od Ivana J.

Interes za kulinarski spektakl bio je neviđen. Još od ranog jutra birači su zauzimali mjesta u pulskoj Areni – gladni kruha i igara. A kada su igre započele, na scenu je stupio izazivač Damir K.. Naravno, Damir ne bi bio Damir bez puno govorancije, pa je odmah krenuo reći, a poslije će peći.
-Vidite – krene Damir držeći zubatca (nije riba tu bila slučajno. Ona je simbol kršćanstva, a u publici je bilo podosta kršćana) – Dvadeset sam godina kuhao po Istri držeći se recepata moje mame. Neki gosti su dolazili u moje restorane, ali mnogi nisu. Mogu samo reći da me sram što sam tolike godine proveo u nepotizmu moje majke. Pogledajte samo kakav je to nepotizam, gori nego u političkih stranaka. Ona je često spravljala hranu bez soli radi tlaka moga oca. Tako sam nažalost i ja naučio. A onda sam vidio ovog ovdje majstora - okrene se prema Zoranu M. – i shvatio da bez puno začina nema ni probitka u karijeri. On često, šakama soli, začinja svoje recepte, a njegov slogan je da sol može i na ranu. Recimo u slučaju stjuardesa Croatia Airlinesa. Sada su u teškom trenutku, ukidaju im se dosadašnje povlastice, nikad neće biti kao prije, ali tu je meštar Zoran koji će im dati sol na ranu, jer kud ćeš veće utjehe od hrane. Nisu li mnogi u ovoj državi i na poluotoku debeli upravo zbog teške ekonomske situacije i liječenja hranom punom soli? A mene moja mater uči da ne stavljam sol! – zaključi Damir, nasjecka mrkvicu do neprepoznatljivosti, a publikom pulske Arene prolomi se ogroman aplauz.

Potom na scenu stupi prvi čovjek istarske kuhinje i zakušnih igara Ivan J.. Odluči se i on na kratki govor vadeći poveću kijernu iz vrećice na kojoj je bila koza ispod natpisa IDeSh.

-Vidite, ovaj čovjek ovdje – pokaže rukom na Damira – do jučer se divio tradicionalnim vrijednostima Istre, aktivno je sudjelovao u stvaranju istarske kuhinje i zakušnih igara. Eno nije li nedavno organizirao tradicionalni kulinarski skup pod nazivom Kanibal gdje su ljudi jeli i plesali međusobno? Danas se izvlači da Kanibal ne znači ljudski bal nepcima, nego da je to ples s pasima. Izvukao je riječ kani, da je to od talijanskog cane što znači pas, i da je on htio Istri dati nove vrijednosti, nova kulinarska radna mjesta, i da se zato treba okrenuti Kini koja je poznata po jedenju pasa i otvaranju radnih mjesta. Izmislio je i slogan inspiriran Kinom: „Što jest – jest, što nije, nije za jest“ – jer ako nešto jest, onda je to da jedenja pasa i radna mjesta idu skupa. A do jučer je sudjelovao u kanibalizmu istarskog naroda na kojima se jelo, pilo i plesalo, a radna mjesta su bila sporedna. Jebo ti rad po cijele dane, valja nekad nešto popit i pojest i proveselit se! Je li tako? – usklikne Ivan, a svjetina nakrcana na tribine pulske arene odgovara mu odobravanjem i podignutim palčevima prema gore.

A onda krenu jesti, žvakati i pljuvati program kandidata. Trajao je taj (kani)bal koju uru, sunce se spustilo niz horizont ne mogavši više gledati taj igrokaz, a na kraju se pristupilo glasovanju. Svi su ispunili listiće i ubacili ih u kutiju u kojima je Damir donio tjesteninu, a nakon što su prebrojani glasovi uslijedilo je proglašenje novog istarskog Kuhana.

Izborima je pristupilo svega 15% glasača, ostali su konstatirali da oni nisu došli raditi, nego jesti, piti i balati. Ivan J. dobio je 57% glasova, a Damir K. 23%. Čak 20% listića bilo je uprljano lećom, slanutkom, umacima i uljem, pa su proglašeni nevažećima.

Prvo je službeni spiker proglasio pobjednika. Novi stari Kuhan istarske županije bio je i ostao Ivan J.. Narod je otpozdravljao s tribina dižući palčeve prema suncu koje je davno pobjeglo.

A onda je uslijedilo proglašenje gubitnika. Palčevi su sad promijenili stranu svijeta i zabijali se dole prema očalima Damira K.. Kršćani su tražili njegovu glavu da je ispeku poput zubatca što ga je maloprije spravljao poraženi kandidat. Službeni spiker, ujedno i sudac, rekao je da Kajina neće giljotinirati, jer je već kažnjen neuspjehom u karijeri.

-Neka on sad ide s njegovim Receptom 21 gdje god hoće, ali u Istri za njega više nikad neće biti mjesta – zaključio je i proglasio završetak igara.
Publika je i dalje zviždala, ali se na koncu ipak smirila. Muž i žena odlazeći sa Arene komentirali su događaje, posebno ponašanje Damir K. posljednje dvije godine.

-Znaš draga, ne možeš 20 godina sve do jučer, promicati i isticati nekakve vrijednosti, a onda promijeniti ploču i govoriti o nepotizmu i netoleranciji u staništu u kojem si i sam odrastao. Valjda si onda i ti sam sudjelovao i u nepotizmu i u netoleranciji. Najbolje da sad kažeš da to nisi znao isto kao što ni HDZ-ovci nisu znali za pljačku Sanadera. Ljudima se to gadi, radije će i dalje uživati u istim onim vrijednostima koje možda nisu dobre, ali eto navikli su se na njih. Još je samo falilo da Damir uzme penziju od svoje stare pod čijim je patronatom sve dobio, a sada pljuva na nju.

-Dragi, dobro si to ispekao pa rekao. Za razliku od Kajina! – reče mu žena.

Poljube se, Ivanova i Damirova hrana skrivena u zubima, nije im smetala.

Najava za subotu...

bubamarasarena

O meni već sve znate, ali zato da predstavim DidgPriče.

DidgPriče je autorski projekt Erike K. Kožić i Ive (Pupi) Zelenko s ciljem upoznavanja djece s didgeroo-om, glazbalom australskih aboridžina. U sklopu projekta, didgpričalice pričaju priče uz pratnju didgeridoo-a te organiziraju glazbene radionice. Priče i radionice osmišljene su tako da potiču djecu na aktivno sudjelovanje uz prepoznavanje zvukova i igranje dječjih igara uz pratnju glazbe.

Balkanski

kokijada2

Zauzet muški WC i Crnogorac uđe u ženski.
Naiđe žena i vikne:
- Ujuj! !
A Crnogorac kaže
- Ne boj se jadna, držim ga ja.


Ciga pita tatu:
- Tato, što je to demokracija?
- Demokracija je da svi beli radu, a mi da dobivamo socijalnu pomoć ....
- Ali, zar ih to ne nervira?
- Nervira ih, nervira, ali to je već rasizam.


Mujo:- "Jesi pročito u novinama, da svaki prosječni Bosanac ima osam
spolnih veza prije braka?"
Haso:- "Al se neko najebo u moje ime!"


Došla tetka rođaku na Cetinje i pita ispod terase: Oću li stepenicama?
Rođak odgovara: Ne tetka, no će zgrada čučnut!



Ubio Crnogorac ženu poslije 35 godina braka. Na suđenju pita ga sudija:
-Pa dobro, što ste to uradili baš sada nakon toliko godina a ne nekada
ranije?
-Ma lijenost, druže sudija. Sve danas ću, sutra ću i nikako...



Pitali Mostarca šta će kupiti curi za Valentinovo.
Kaže Mostarac: Kupit' ću jojčekić, da izbije sebi poklon iz glave.


Momak pita djevojku u sveučilišnoj knjižnici:
"Mogu li sjesti pokraj tebe?"
Djevojka odgovori poprilicno glasno:"Ja ne želim spavati s tobom!"
Svi u knjižnici se zabulje u momka sto je uistinu bilo neugodno.
Nakon par minuta, djevojka pridje tiho momkovom stolu i rece:
"Ja studiram psihologiju, i ja znam što muskarci misle. Pretpostavljam da
ste se osjećali neugodno, zar ne? "
Momak tada viknu : "500 dolara za jednu noć? To je previše!"
Svi ljudi u knjižnici pogledaše djevojku u šoku.
Na to joj momak šapnu u uho: "Ja studiram pravo, i znam kako zajebati
ljude".



Došao Mujo kući nakon pola godine sa bauštele u Njemačkoj, opalio bi Fatu
al se ne mogu nikako oslobodit djece.
Dosjeti se on pa kaže Fati:
- Kad budemo ručali ti se kao slučajno polij juhom pa idi u kupaonu, a ja
ću za tobom.
I tako jedu oni, a Fata tanjur juhe u krilo i otrči u kupaonu. Ustane Mujo
i ode za njom.
Nema njih nazad i ode jedno od djece vidit gdje su tako dugo.
Poviri kroz ključanicu, dotrči nazad i uplašeno sjedne za stol.
Pitaju ga ostali šta je, a on če:
- Ko prolije juhu, je....
će ga babo.



Ulazi Cigo s harmonikom u autobus i vidi kako neka žena plače.
-"Šta se desilo? Ako mogu nešto da vam odsviram, da vas oraspoložim?"
-"Pa eto, moj nećak Nikola se utopio u Drini, pa ako može u njegovo ime?"
-"Evo, ide.
-OOOOJ, NIKOLA, METNEM TI GA STRINI, KOG SI KURCA TRAŽIO U DRINI?!"


Žena mi je ostavila poruku na frižideru:
Ovo više ne funkcionira, preselila sam kod svojih!
A ja sam otvorio frižider, svjetlo radi, pivo je hladno, ne znam o čemu ona
govori, šta ne funkcionira?



Obzirom na učestale nesreće Space Shuttleova, Amerikanci su odbili dalje
letjeti na njima, pa je NASA morala raspisati međunarodni natječaj za
astronaute.
Javili su se Nijemac, Rus i Hercegovac:
- koliko ti tražiš da bi letio? - upitaju prvo Švabu
- dva milijuna eura. Jedan za mene, a drugi za moju obitelj ako se meni što
dogodi.
- koliko ti tražiš da bi letio? - pitaju sad Rusa
- tri milijuna eura. Jedan za mene, jedan za moju obitelj ako se meni što
dogodi i jedan za rusiju.
- na kraju, pitaju isto i Hercegovca:
- četiri milijuna eur!!!! - ispuca Hercegovac mrtav hladan
- ma daj, nisi li malo pretjerao???
- Eee... to ti je ovako:
- jedan meni,
- jedan tebi što si mi našo poso,
- a dva daj Švabi, pa neka on leti!

jebena POLITIKA hehe..

eurosmijeh

Sjede u vagonu Opuzenac, Vrgorčanin,
Zagrebčanin i Hercegovac:
Odjednom ustane Opuzenac, baci kroz prozor košaru punu mandarina.
Vrgorčanin ga pogleda i začuđeno pita:
- Zašto si bacio mandarine, pa šteta je...
- Ma, u Opuzenu imamo mandarina k'o pijeska,ne znamo
šta ćemo s njima - veli
Opuzenac.
Malo kasnije, ustane Vrgorčanin baci jagode . Opuzenac
se začudi i pita:
... - Zašto si bacio jagode van?
- Pa, mi u Vrgorcu imamo jagoda k'o u priči,ne znamo više
šta ćemo s njima
- veli Vrgorčanin
Sjede oni dalje tako, na to Zagrebčanin pogleda Hercegovca,
a Hercegovac će
brzo:
- Nemoj da ti slučajno padne na pamet.



Pita mali Mujo tatu: tata, tata, zašto se zemlja okreće?
Stari razmišlja i veli : Da ti nisi našo moju flašu rakije sunce li ti tvoje!



Došla trudna plavuša kod doktora i žali se ona na bolove u trbuhu.
Doktor joj kaze da pije meda ali ona shvati leda. I tako je ona pila
leda i došla se opet žaliti doktoru. On joj preporući da i dalje pije meda.
Ali ona je opet shvatila leda. Doslo je vrijeme porodjaja a dijete vice:
- "Vadi buzo, ja se smuzo!"



Poslednje reci Adolfa Hitlera:
Ubijte Batu Zivojinovica!



Zamolio Medo Zeku da mu pricuva gorilu (ma sta gorilu, king kong-a)
dok je Medo na godisnjem.
-Slusaj Zeko, za dorucak mu daj banane, za rucak banane i za veceru banane.
I to je sve sto trebas raditi. Ali ni slucajno, ni za zivu glavu nemoj da
ga diras. Jesi cuo!?
-OK, ok - kaze Zeko
I tako ga Zeko hranio par dana, i sve je bilo u redu.
Treci dan ne da vrag mira Zeki i on odluci pipnuti gorilu.
Prikrao mu se s ledja i lagano ga takne po ramenu.
Gorila se naglo ustane i okrene s razjapljenim ustima.
Zeko se u panici da u trk, a gorila za njim.
I trci Zeko preko polja i potoka, kroz sume i sumarke, preko brda i dolina,
a gorila mu stalno za petama. Trajalo je to cijei dan i Zeko se vec umorio,
mutilo mu se pred ocima, a i nije vise poznavao kraj koliko su daleko
otisli. A gorila ne odustaje i sve je blize.
I u jednom trenutku zeko se spotakne preko neke grane, padne i ostane
lezati na ledjima tesko disuci.
Gorila ga dostigne, prijeteci se nadvije nad Zekom, sirokih nosnica i jos
sireg osmjeha pokazujuci ocnjake. Ispruzi ruku takne Zeku i kaze:
-TI lovis !



Prilikom poroda novorodjence premine i ode u raj,
dodje pred Svetog Petra. Petar ga gleda i sazali se i kaze:
evo tebi krila ti budi mali andjeo, tog istog dana premine jos 5 male djece
i nad svima se Sveti Petar sazali i dade im krila da budu mali andjeli.
Istog dana dodje mali crnac pred Petra i ovaj si misli, misli i kaze evo i
tebi krila ti budi mali sismis!!



Pita učiteljica Pericu: - Sa koliko nula se piše milion?
- Sa šest.
- A pola miliona?
- Pa sa tri.


Politicari

NOVO: Dubravka Crnojević-Carić - 'Glumica (Penelopini zapisi)' (Meandarmedia, 2013.)

knjigoljub

Dubravka Crnojević-Carić
'Glumica (Penelopini zapisi)'
izd. Meandarmedia
5/2013.
148 str. , meki uvez
cijena: 99,00 kn


Autorica o knjizi


Ovu sam knjigu zapisivala godinama. Desetak godina, točnije. Fragmenti su se slagali malo po malo, baš kao i životni mozaik, bez moje ratiom kontrolirane volje. Sve do završnih, “arhitektonskih” radova. Mogla bih ih nazvati svojevrsnim simptomima unutarnje prinude, koji su silazili u riječi tijekom nekih unutarnjih lomova ili premošćenja, zacjeljivanja rana.

Na nekom racionalnom planu, nadala sam se kako ću se ovih sadržaja osloboditi tako što ću ih sačuvati, sahraniti u rečenicu, priču, roman.

Između pripovijedanja i življenja za mene nema jasne granice: nekad su mi tek zapisane rečenice pomagale pojasniti iskustvo kroz koje sam silom prilika prošla, ponekad bi one bivale iskustvom koje mi je omogućavalo povezati mitsku građu sa životima koje živimo.

Vjerujem, naime, da mitovi, romani, dramski likovi, probijaju mayu, prokazuju lilu, govore nam istinu o našim životima, o tome što je to što nam se u svakodnevici zbiva. Možda je naš “realni” život samo simptom igre, lile. I možda ću tek povezivanjem tih raznih svjetova, shvatiti ono što bih trebala znati. Možda se tomu samo nadam...

U svakom slučaju, pisala sam o svojim obiteljima. Da ih zadržim. Negdje.

Dubravka Crnojević-Carić



O autorici više OVDJE

Obitelj

hocemocenzuru

Obitelj – 1. (sociologija) temeljna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga srodnika, obično roditelja i njihove djece. Sinonimi: familija, porodica. 2. (potencijalno) zajednica koga/čega.
(Rječnik hrvatskoga jezika, Vladimir Anić)

Obitelj spada u red često zloupotrebljavanih riječi zadnja dva i pol desetljeća, kao što je slučaj npr. sa riječima ognjište ili narod. Tako Marko Perković Thompson često ističe da pjeva o ljubavi prema Bogu, obitelji i domovini. MPT je autor nekoliko pjesama koje otvoreno aludiraju na vojsku tzv. NDH (što uostalom dobro prepoznaju njemu slični pa i dolaze na koncerte u odgovarajućim uniformama), koja je u crno zavila mnoge obitelji, a neke i potpuno izbrisala sa lica zemlje, zbog nacije, vjere ili ideologije. I gdje je tu sad ljubav prema obitelji? Bit će da se tu ipak radi o ljubavi koju MPT gaji prema svojoj obitelji, tj. prema nekim njegovim pretcima, ma kakvu uniformu da su nosili. Kao što uostalom i u jednoj pjesmi spominje didovu uniformu sa tavana.

I Kum 2 (Miroslav Škoro) slično razmišlja – za njega su svetinje vjera, ljubav i domovina (obitelj se valjda negdje zagubila). Ko zna što je najbitnije Kumu 3 (Mati Buliću), možda obitelj, domovina i borovina? No dosta s tim, vratimo se ipak toj magičnoj riječi obitelj.

Svježi primer je inicijativa “U ime obitelji”, koja prikuplja potpise (i to uspješno) za raspisivanje referenduma kojim bi se u Ustav unijela odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca. Ili kako to piše na majicama njihovih volontera “brak = žena + muškarac”. Naivno se možemo zapitati kako ikakva odredba u Ustavu može spasiti ičiju obitelj? Ako u obitelji nešto ne štima tu neće pomoći nikakav referendum i nikakvi potpisi. No, ovdje je jasno da je jedina i isključiva svrha referenduma da se zagorča život LGBT osobama. Uostalom nikad mi neće biti jasno što treba ljudima kojima sve štima u obitelji da zajebavaju druge?

Na vijestima smo mogli čuti da je zabilježeno 50-ak napada na članove inicijative “U ime obitelji”, koji su skupljali potpise. Moram proznati da mi ta brojka izgleda poprilično napuhana, jer ispada da su “borci za obitelj” više napadani od LGBT osoba i pripadnika nacionalnih manjina. Možda ne bi bilo loše da ih čuvaju policajci i zaštitari kao spomenik Tuđmanu u Splitu? Kako je krenulo još će jedinice Prometne mladeži početi napadati pripadnike BBB-a i Torcide.

Ovdje ću iznijeti svoja iskustva sa skupljačima potpisa. U dva navrata (Kvatrić i Autobusni kolodvor) prolazeći pored štandova inicijative ljubazno sam upitan “jeste li potpisali”, na što sam odgovorio oba puta poprilično nervozno “nisam, niti ću”. U sebi sam još pomislio “idite onome ko vas je poslao, šefu stranke, lokalnom župniku, kome li već, šta ti ja znam…”, ali nisam to rekao, samo sam produžio dalje. E sad, zašto sam nervoznol reagirao? Priznajem, već sam bio blago nervozan čim sam vidio štand, ali bih mirno prošao da mi nije postavljeno pitanje kakvo je već postavljeno. Zar nije logično da me pitaju “želite li potpisati”? Jer pitanje “jeste li potpisali” dozvoljava tek dvije opcije. Prva je “ako ste potpisali, onda super, sve je u redu”, a druga je “ako niste, sada ima da potpišete ili ste nam jako jako sumnjivi”, trećeg nema. E jebiga majstori, kod mene vam to ne pali ili ako baš hoćete protiv sam cijele vaše familije zvane “U ime obitelji”. Potpisati neću ili ako je jasnije ovako “ne + ću = neću”.

Nema sumnje da će volonteri inicijative vući ljude za rukav, dosađivati im, ali imat će uspjeha sigurno, dvadeset i kusur godina treninga i ispiranja mozga će dati dobar rezultat. To će biti borba onih, koji su toliko sretni u svojoj obitelji (kako god je shvatili) da su u stalnom strahu od ugroze iste, iako je ama baš niko ne napada. Štandovi su rovovi bitke za obitelj. Borba je zaista neravnopravna – goloruki napaćeni branitelji obitelji protiv imaginarnog mrskog neprijatelja.

Za mnom

civordnaratep

- Sine dis ti, oma vamo das doša.
- Evome majo moja odesan ja... da zovem bilježnika a?
- Đava ti bilježnika odnjo da ti odnjo nega jel KIA prde spremna za put? Je! Natoči je one napte s autoputa…
- Dićemo sa majo moja? Men se čini da više nema napte, potrošlose.
- Unda natoči lože o tratora akoje šta ostalo, đava ih odnjo daih odnjo dok su radili put svega je bilo.
- Dobro majo natočiću skroz do vra a? A dićemo?
- Kako dićemo bezbožniče, iđemo prosvidovat ka svi pravi rvati. Iđemo na mrakov trg.
- Majo moja a što?
- Kako to misliš a što?
- Mislim, kontra čega i oćel bit sumnjivo okle nam pun rezervar goriva?
- Svi rvati prosviduju svi, i oni koji imaju i oni koji nemaju pa nekanas pripozna ako more, imase morese štatije u glavi.
A koće sve ići majo.
- Skupi drčinu, ženetnu, unučad, braju i sestretnu i neka i uni prikupe svoje blago pa iđemo.
- Majo moja to cila dva autobusa, koćemi dat…
- Zovi ih i napuni in svima lože ja častin!
- U redu je da ti častiš nega nije uredu što san ja platija.
- Iđemo uprosvid nemoj ti meni o plaćanju.
- A znašli dase loža nesmi u aute majo, uvatit će nas pa ću svršt u pržun.
- Mogu nas uvatit za misto imaju zašta bogufala, štas bojiš ala.
- Majo moja jel to ti dižeš revoluciju.
- Dižem pa šta!
- Bome men se ne diže.
- Dodaj mi bagulinu.
- Bagulinu? A diš prija čekaj da sve sredin.
- Da te opatrnen po kostiman nešti meni kontresat.
- A to, evoti na.
- A štose odmičeš kako ću te dobavit? Uspućemo protestirat i kontra onoga Linića, da nije lin nebi se tako nizva. Đava mu gaće odnjo.
- Majo moja pa nije on pokra državu nega zna se…
- Muč, tosu naši nekaih. Ako ovaj uvede porez kako će naši bidni platit poreza, te stanovi, kuće, jahte, autine, avijoni…
- Dobro ti zboriš majo moja, svakatije namistu ka sveto pismo, saćemo se mi koji nemamo ništa njima rugat.
- Nevaljain račun moj sinko nevalja i zato iđemo u prosvide.
- A es najavila prosvid policiji majo.
- Šta ću javljat, toe naša pulicija?
- Ali majo takije propis i moraš reć protivu čega protestiramo nemožese sad protiv svega jerće ispast da cila država…o božesačuvaj.
- Ti kao da nečuješ dobro brojevi nas prcaju brojevi sine protivu toga ćemo protestirat i napiši koji transparenat da nosamo.
- A to, misliš na arapske ili rimske brojeve?
- Dođde da te trisnen, kako smiš spominjat rimske.
- Dobro dobro neću rimske dirat. Oću li stavit i sliju presjednika stranke.
- E moj sinko nikad Ive otebe, pa nejdemo u šenicu nega na mrakov trg. Slušaj dobro, nji valja zateć ka vepra u čeki. Valja in zabit goal iz rebataice, gađaš u stinu a ubiješ onoga do sebe razumiš.
- Majo moja disti doktorirala?
- Muči i slušaj. Viš kako su protestirali oni kontra jebačine u školi paih sud poslušao i ukinija e tako ćemo mi tražit za matematiku.
- Ali majo oni su protestirali kontra seksa a ne kontra matematike. Matematika je najstariji predmet ne može se ona ukinit šta ti je.
- Ma nemoj! Prvo, matematika je drčini najmrskija i iz nje imaju najviše jedinica a koga si od đaka vidija da iz jebačine ima jedinicu, ae ko? I koe po tebi stariji jebačina ili matematika?
- Paaa ona.
- Ona dašta.
- Ali majo oni su tražili da se spolni odgoj ukine samo u školi ne vanka.
- I mi tražimo da se matematika ukine samo u školi pa da vidimo kako će unda računat na nas.

NIŠTA NIJE KAO PRIJE

teobaldinteatar

Rijetki trenutci opuštanja: prošlog vikenda na Dravi



Moja baka pričala mi je da je ona rijetko kada zaključavala kuću… samo kada je odlazila nekamo daleko ili na dulje vremena. Ako je bila u vrtu, ili ako je otišla na česmu po vodu, nije zaključavala… ako je netko došao i tražio ju, mogao je sjesti u kuću i pričekati ju. 

Moj deda znao se dugo zakartati sa društvom, ponekad bi ostao vani cijelu noć, vraćao se pred zoru… nije nosio ključ sa sobom, baka bi mu ostavljala otključan haustor. Čudom sam se čudila tome: 
- Zar te nije bilo strah?
- Čega? Pa oko nas su bili sve dobri ljudi, svi smo se poznavali… u mjestu nije bilo lopova. 

Najveća neugodnost koja se mojoj baki zbog toga znala dogoditi, bilo je da se ponekad ujutro rano uplaši nekog klošara pijanca, koji je prošlu noć potražio konačište u njenom haustoru ispod stepenica. Ujutro rano, on bi se izgubio, ako nije, tada ga je morala potjerati metlom, ponekad bi pak uplašio jadnu mljekaricu koja je isto tako rano donosila mlijeko. Ali, to je bilo sve. U haustoru je bilo vrijednih stvari koje su mogle nestati… pa ipak nisu nestajale.

Ljudi nisu toliko krali kao danas, a još manje su otimali.

Svijet se ubrzano mijenja. 
Izgubila se ta sigurnost. 

Gledam danas, nema šanse da se ja ne zaključam i u sred bijeloga dana, jer u današnje vrijeme događa se svašta… Što da mi neki lopov nedajbože bane u kuću, premlati me i opljačka, možda čak i siluje. 

Bez frke se nekada moglo ostaviti bicikl pred školom, kinom, dućanom. Danas, nije sigurno, kradu čak i zaključane bicikle i to i iz haustora.
Jedan moj poznanik ostavio je nezaključan bicikl ispred kafića samo na sekundu da pogleda je li mu prijatelj unutra, okrenuo se, vratio, bicikla više nije bilo.

Stvari koje odložiš u dućanu nestaju… evo, meni nedavno ukrali kišobran u konzumu. 

Neki dan čitam, premlatili sirotu bakicu, da bi sa nje strgali i uzeli zlatni lančić.

Kradu i ljude! Svaki dan mediji izvještavaju o nestalim osobama… vrlo malo ih se pronađe… jeza… svi se čudimo, a svi znademo da cvjeta međunarodna trgovina ljudskim organima… 

Biti ćemo sve više nadzirani, ograničavati će nam se sloboda… ali ne vjerujem da ćemo zato biti sigurniji i da ćemo živjeti bolje.

Uvijek sam nostalgična, jer eto… još do ne tako davno živjelo se sretnije i opuštenije, barem što se sigurnosti tiče. Kako li će biti za koju godinu, za desetak godina i dalje u budućnosti - ne želim niti razmišljati.

Da je moja baka živa, danas bi slavila rođendan… i čudila bi se vjerojatno kako se sve promijenilo. Naravno, svijet se mijenja… ali zašto se mijenja na gore?

Biciklisti, uozbiljite se!

gp-zagrebancije

Ilica

Space oddity - The coolest mankind oddity of all times (part 1)

zagrebackidekameron

There is lots of places worth to be seen when visiting Moscow. The most common places visitors usually select are Red Square, Kremlin and Saint Basil's Cathedral. If have more time to spent, they visit some other places (Moscow: 10 Things to Do). But there is one true place which, whatever you think, is the coolest one among all places to visit. And this place is a direct connection to stars not only in Moscow but in the entire World. The location is on Prospekt Mira 111.

Ladies and gentleman, welcome to the Space museum in Moscow!
http://www.space-museum.ru/

As a young boy, I was dreaming I'm flying through the space. I was looking at the sky to find a star which is waiting to be discovered by myself, the star which is created just for me. Today, some boys share the same dream. They are touching fallen asteroids exhibited in museum and they have a dream. And if they are focus in and have strong will, they may realize their dream. The photo album you are watching is part of such or similar story. Never-ending story of humans, their dreams and their home because ... Space is our true home, isn't it?


When started making satellites and space ships, engineers were always making them in, at least, a pair. You know, if something bad happen', they will have reserve. Very cleaver. And such, in today's world we have luck to see the originals in museums. And guess, reserve or replica for which legendary satellite is for the very first one build and launch into the Space? Yes, this is original Sputnik 1 exhibit in Space museum in Moscow.


The following one was also one among beginners. It was in the beginning of Space era and happen' during that early time, end of 50ies and beginning of 60ies.


Just like previous, this is also the original one, too. The story he tells is about just another artifact in Cosmonaut's museum in Moscow. Isn't that cool?


Whatever happens with Soviet/Russian space program, this era is for sure the part of the history on which they have to be proud because ... They open new era in the history of mankind. Would you believe that this little guy, sitting below big one was their first module landed at the Moon? His mission was only to tell us: "Hey guys, I'm here! “


Before sending human, Soviets/Russian were sending dogs. Famous Laika is not preserved... Little Laika unfortunately paid tribute to the development of space technology and landed in the form of slurry. Sadly.


But here are Belka well preserved and stuffed...


... and Strelka. Who knows would these little creatures ever forgive mankind they've been sacrificed for experiments even in such way they become immortal? In any case, what you see here is for sure cool, very cool and believe or not - the original!


And now, the turn is on man. This is the first Soviet/Russian space suit model. And this very fashion model was tailored especially for one guy. His name is Juri.

Juri was not tall guy and in that time, each suit was specifically tailored for the each cosmonaut individually. Well, what to say on just one another original in the museum?


Do you recognize this space ship? This is twin brother of the first one in the history of mankind. And guess who was flying inside this tin can?


No one is immune to an excitement and fear. Therefore, for the scientific purposes, when flying through the space and especially in that very early and first time, astronauts were under special treatment. This is the original electrocardiogram as memory for the first flight of the first men's trip to the open space. And as you can see, Yuri was obviously excited. So who would not have been at his place?


I believe this photo does not need additional explanation. You are right and your answer is correct. This is small guy who becomes a big hero not only of his nation but of whole world.


And this is the first photo of the Earth taken from the space. This is very precious memory in black and white technique.


Well, this artifact is part of the history. The coolest part of the history and in year 1961 because ... Yuri Gagarin landed on the Earth in module like that. Together with the module above, it was called Vostok 1.


People like watches and are ready to pay a lot for some of them. But, even though there are lots of expensive watches manufactured by cool brands, the most coolest and valuable one is not special and even not expensive. This is photo of the original artifact belonging to small Yuri. This watch it probably has the highest value among all watches of all times and as such will probably stay forever.


The first pencil ever done is patent of one Croatian guy but ... Do you wish to write with this pencil? Guess who the owner was and where this pencil was travelling through? And do you think you have money to buy it? I doubt simply because this is first pencil in the Space.


Valentina Tereshkova, first women in the Space.


This is a Russian space suit, advanced model. In compare to older one, this is for sure fashion stuff at least because of color. The original model who was carrying it on space runway was Valentina. What to comment but: “Women like fashion.”


This is poster with German Titov, just another Soviet/Russian famous space guy.


What you see here is the original edict of honors given to German.


Once John Lennon said Beatles are more popular than Jesus. It was in early 60ies when they were causing hysteria and scream wherever they go and play. But believe me, this is not really true. In that time these guys were much more popular and not only inside USSR but outside, as well.




When I was child my favorite TV series was famous "Lost in space". It was cool watching adventures of astronauts and crazy robots in the environment of unknown and scary space creatures full of uncertain mysticism.

But, do you think this is also cool? May you imagine this traveler module landed to Mars? Well no but this stuff really did it or even was intent to do. What make the stuff great is very early model of solar cells in the form of collector supplying spacecraft with additional and constant energy. After lot of trials and mistakes Soviet/Russians finally reach and land on the Mars in early 70ies.



Sergei Pavlovich Korolev was the main Soviet engineer involved in the construction of Soviet's space program. Of course, lot of engineers and cleaver people were working on this program but the history and glory, as we all know, always goes to one, to the leader.


Sergei's personal notes on space program projects from these pioneers’ years of glory.


There are lots of phones in the world which are valuable or special. Of course, the first ever build has no competency but ... This is definitely the coolest phone in the world of all time simply because via this phone Korolev was speaking with Juri and other cosmonauts. Photo isn't excellent but...


As we all know Soviets loose race in outer space, Americans beat them. They send first man to the Moon and whole Apollo program, especially started from Apollo 11 was really really magnificent. I remember these glory days when we all were gathering in front of TV watching live TV broadcast from the Moon. It was so exciting and promising. Just like the whole space era caused by the competency between two super power forces in the World of 20th century.

Yes, Americans send first man in the orbit around the Moon ... But ... Soviets/Russians send and landed there first lunar module. Afterwards American send the first man but Soviets/Russians send the first independent lunar vehicle, a robot. And just like in science fiction the principle of movement and understanding the environment was really done of what becomes a nucleus later called artificial intelligence. Isn't that cool? Therefore, there have not been beaten completely by Americans. They just didn't have enough resources to follow the Space race because of their limited economy and problems caused by military competition with Americans. Even though following photos of original artifacts (remember, the really original one were lost but engineers always make spacecraft’s in twins or triplets) are photos of original replica.




Ladies and gentleman, this was the short story of pioneers but, it’s not the last one. In the next episode of Moscow Space Museum and it's artifacts I’m leading you into a new adventure that lasts to nowadays. This will be the adventure in the orbiting space station which, believe it or not, in the next years will be a springboard for a man's journey into space. For the start it will be journey to the Mars and then probably much far far away.




(continued)

Švasanje

alexxl

Deca, tu sam!
Švsam 100 na sat, oš kojim god tehnikama,
ali kaj sam se našvasal prekjučer,
to,....sam mi muži moremo!

Cccccc, ma Lik, tam negdi iz pičke materine, jel Pelješac, il taj most,
ili, koja pička materina, pa nabavil bačvu toga nekoga plavca maloga,
ono, rinfuza,.....a ono po 3 banke, kilo.......
a veli, kad taj neki to zbuteljira, pa ondak to moraš, nekaj na kant,
ma , odi u pičku materinu,....zgubiš se jednostavno.
Oooooooo, majke ti, zrušil sam se, kaj da sam od stakla.
Zlomil sam se.
Ma, kaj kurac zlomil.........
UBIL SAM SE , AL' ONO MUŠKI!!!!!!




Jebem ti ljude i bravare!!!!!
Ovaj sretan kaj dobi komad plota, kapije, vrata,
a mi bravari, kaj nam daju piti........
Od tud ono:
-"Pijan ko plot"

Nekaj si mozgam o ovim našim Dalmošima....
pa ti "suhozidi",
maspater, kaj ti ločeju, naftu????
To treba pošvasati!!!!!

Jebem ti mater, kad se setim one Bravarčine, nad Bravarčinama,
pa kad je zdelal Yugu,
a kak ja švasam, a Europa sam kaj ni,

ja bum,.....pa ja bum, ma sve to skup,.....
i Afrikanere i te Indijance i Kineze,
ma se bu jedno globalno selo.



Eto, tolike od mene.
Aj Bok!!!!!

Dan jahanja pataka ili Familypark na Nežiderskom jezeru

kulerica

Volim proljeće u Austriji, svako malo je neki blagdan, pa još ako bude naslonjen na vikend, što ćeš bolje... Tako nam je i prošli vikend bio produžen, pa smo ga, koliko su nam to vremenske prilike dozvoljavale (a jesu), proveli na otvorenom.

Vrhunac zabave bio je u ponedjeljak, kad smo otišli u Familypark na Nežiderskom jezeru (ili, na njemačkom, Neusiedlersee) u austrijskoj saveznoj državi Gradišće. Riječ je o najvećem austrijskom parku na otvorenom, pravom malom raju za dječicu sitnog zuba, a bome i roditelje koji se ne boje viška adrenalina u žilama.


Krenimo ispočetka... Prognoza je bila lijepa, trebalo nas je dočekati 25 stupnjeva i poluoblačno nebo, dakle, idealno vrijeme za boravak u prirodi. Nebo je, doduše, bilo i više nego poluoblačno (ali cijelo smo se vrijeme tijekom vožnje od Beča nadali da će se razvedriti, ipak je Gradišće poznato kao "najsunčanija država Austrije", tako kaže službeni slogan), a ni stupnjeva nije bilo koliko su nam meteorolozi obećali, no ništa nas nije moglo smesti. I da ne duljim, nakon nešto manje od sat vremena vožnje, stigosmo...




Park je podijeljen u nekoliko većih tematskih dijelova; oni bliže ulazu namijenjeni su manjoj djeci, iako su sprave izdržljive, budući da je predviđeno da se djeci mlađoj od tri godine (ili, ovisno o spravi, nižoj od x centimetara) pridruže i roditelji. Cijeli je park prekrasno uređen, doduše za moj ukus prilično kičasto, ali mora se priznati da su vodili računa o svakom, i najmanjem, detalju i da je svaki kvadratni centimetar njegovan redovito i pažljivo, to se jednostavno vidi. Osim šarenog cvijeća, tu su najrazličitije figurice, od ogromnih keramičkih zečeva do divovskih crva (kišnih glista?), jezerca s ribicama, vidikovci i još sto čuda.










Ove patkice vesele uglavnom najmlađu kategoriju pikavaca (što nas uopće nije omelo da se provezemo koji krug).




A ovi pak baloni djeluju vrlo nevino i pitomo, ali kad jednom sjednete u njih, shvatite da se vrte vrlo brzo i prilično visoko. Dakle, samo još jedan dokaz da izgled vara.




Još jedna napast koja djeluje bezopasno, a zapravo će vam priuštiti par minuta prisilnog potresa mozga jest ovo strašilo, na koje me je nagovorila starija nasljednica, a ja sam naivno pristala.




Da vas sad ne zatrpavam slikama tog tipa, dio za male klince vrlo je velik, slikovit i šaren, prepun različitih autića, vlakića, traktora i sličnih vozila.


Zatim postoji dio posvećen bajkama, u kojemu su po šumi razbacane figure koje bi trebale dočarati pojedine bajke, a stiskom na gumb pali se snimka, pa bajku možete i čuti. Mali prigovor tom konceptu su vrlo glasni zvučnici, tako da se dvije susjedne bajke tuku za vašu pažnju, pa na kraju ne čujete nijednu, a drugi prigovor jest što su - iako je ostatak parka višejezičan i sve je prevedeno na engleski, slovački i mađarski - samo na njemačkom, bez mogućnosti izbora jezika. Bajki je stvarno mnogo, a cijela stvar izgleda otprilike ovako...





(Ajmo nagradna igra... O kojim je bajkama riječ?)


Nakon što smo obišli ta dva dijela, počeo je pljusak svih pljuskova, iako je prognoza bila suho, a mogućnost padalina procijenjena na 0 %. Khm. Da ne duljim, uspjela sam uhvatiti slobodan stol pod krovom, mužić i nasljednice otišli su po ručak i tako smo sjedili, jeli i pili kavu sve dok kiša, nekih sat vremena kasnije, nije posve prestala. (Usput budi rečeno, nakon što je kiša padala skoro sat vremena i taman koju minutu prije nego što je prestala, prognoza se promijenila u kišu s grmljavinom koja je trebala trajati od 16 do 20 sati, a ubrzo nakon toga kiša je prestala i dan je postao prekrasan. Jesam li paranoična ako se pitam pišu li se lažno lijepe prognoze u ime turizma i motiviranja ljudi da svaki slobodni dan provedu na izletu?) Ovdje smo se sklonili od kiše...




Kad već spominjem hranu, na svakom koraku (ovo shvatite doslovno - gdje god se okrenete) nalaze se restorani, zalogajnice, kafići, slastičarnice, mjesta na kojima možete kupiti kavu, donate, slatkiše, sokove u bocama različitih oblika... Uglavnom, park je dizajniran tako da vam svakih par metara izbaci koji euro iz džepa. Ovako, recimo, izgleda jedan od zatvorenih restorana, slikan nakon što je kiša prestala, zato je prazan...




...a ovako izgleda "antička taverna" u rimskom dijelu parka.



(Ovo je pak prazno jer smo slikali doslovce par minuta prije zatvaranja, ostali smo do zadnje sekunde i onda još malo.)

Cijene nisu visoke, dapače, očekivala sam da će biti mnogo opakije, ali nisu ni nezanemarive. No, da budem poštena, park je također odlično opremljen klupicama i stolovima koji se ne nalaze u krugu nijednog restorana, nego su postavljeni kako bi omogućili ljudima da pojedu svoju donesenu hranu, ukoliko ne žele konzumirati restoransku (što je apsolutno dozvoljeno i vidjeli smo da mnogi to rade - mi smo, recimo, sa sobom donijeli domaći kuglof kojeg smo isto tako u slast pojeli).


A sad slijedi dio sa životinjama... Ima tu koza, magaraca i svega živoga, a posebno su lijepi - i neočekivano pitomi - jeleni.




Cijeli park nalazi se u velikoj i zaista lijepoj šumi, tako da je, čak i ako ne volite to kičasto šarenilo, moguće uživati u sjenovitoj prirodi.




Ovo je labirint, ali ne bilo kakav, nego ne vodi!




Put nas je doveo do - vjerovali ili ne - dvorca s duhovima!






Ima i dosta raznih atrakcija s vodom, od parkića namijenjenog djeci sitnog zuba do raznih jurilica ili sprava koje od vas zahtijevaju da prođete put od točke A do točke B dok vas, pazite sad, publika šprica mlazovima vode. No, vrhunac vodene zabave bilo je spuštanje čamcima niz ogromni tobogan...




Želite li dati djeci da se igraju, a vi u miru popiti kavu, učinite to ovdje... Riječ je, naime, o prilično zapletenoj mreži puteva i puteljaka u koju je lako ući, ali bome ne i izaći.




I sad konačno dolazimo do roller coastera (bit će ih još, jedan se upravo gradi), hali-galija i drugih ludorija za veću djecu i odrasle (ne, nemojte misliti da ih nasljednice nisu isprobale - jesu, sve do jednog!). Tema tog dijela parka su antički svjetovi i more, tako da je sve uređeno u antičko-morskom stilu...




...čak i prostorije za prematanje beba.




I to vam je, dragi moji, manje-više to. Što da vam još kažem, osim možda kojeg praktičnog detalja... Ulaznicu plaćaju svi stariji od tri godine, a iznosi 19,50 eura. Za tu ćete lovu uživati u velikoj većini sprava besplatno, a tu je ujedno i najveća kritika parku; neke se atrakcije, naime, dodatno plaćaju, što mi se čini toliko apsurdnim i bezobraznim da stvarno nemam riječi... Te su atrakcije ujedno i poluprazne, jer posjetitelji očito nisu blesavi. Ne znam koji je matematičko-ekonomski lumen izračunao da će im se to isplatiti, no vjerujem da bi većina ljudi radije u startu platila dodatnih par eura više za dnevnu kartu, nego imala osjećaj da vas pelješe na svakom koraku. Što je najbitnije, nije riječ o spravama koje bi dale naslutiti da su skuplje ili atraktivnije od ostalih, a na sreću vrlo ih je malo, čak bih rekla manje od pet, ako sam dobro brojala.

Na svakoj se atrakciji možete provozati jednom, a želite li ponoviti vožnju, morate ponovno stati u red (naravno, broj vožnji koje ćete na taj način odvoziti doslovce je neograničen), što znači da ne možete, recimo, sjesti na roller coaster i voziti se unedogled, dok drugi čekaju u redu i okreću očima, što mi se čini dobrom organizacijom, zbog koje ljudi prilično brzo cirkuliraju kroz park i zbog koje objektivno ni na jednoj spravi nije bilo pretjerano dugačkog reda. Mislim da nam je najduže čekanje bilo kraće od pet minuta, a pritom je park bio dupkom pun (parkiralište je bilo toliko popunjeno da su brojni auti bili parkirani i izvan označenih mjesta). Na svakom se koraku nalaze uredni i čisti zahodi, a uz njih je obavezno prostorija za prematanje beba. Tu i tamo nalaze se i obični parkići s pješčanicima, namijenjeni u prvom redu bebama koje još ne mogu ili ne žele ići na sprave.

Parkiralište je veliko i sjenovito; žao mi je što ga nisam slikala pri dolasku, pa evo jedne slike polupraznog parkirališta, fotkane pri odlasku (da, da... kao što vidite, otišli smo među zadnjima, skoro smo im ostali prespavati).




I to je to... Ostajte mi dobro i veselo do idućeg puta!

(Što čekate? Klik... Lajk!)