Sve kategorije po listama
23
uto
04/24
Coca Cola naša svagdašnja hehe..
eurosmijeh.blog.hr
Zasto je Coca-Cola bolja od muskarca:
1. Coli je svejedno da li ti je prvo pice uvijek i najbolje.
2. .Bez Coca-Cole se moze.
3. Kad ides u goste mozes ponijeti svoju Colu a i ne moras.
4. Svaka boca Coca-Cole je uvek pod dobrim pritiskom.
5. Ukus Cole je isti i u razlicitim pakovanjima.
6. Coca-Cola se ne buni kad je drzis na ledu.
7. Kad popijes jednu Colu ostale ne idu na spavanje.
8. Colu mozes konzumirati cim je kupis i ona nece
pomisliti da si laka zenska.
9. Coca-Cola ce strpljivo cekati da je popijes kada ti to budes htjela.
10. Samo od tebe zavisi da li ces je popiti sama ili ces je podjeliti s nekim.
11. Sa Colom ti ne moze biti dosadno.
12. Coca-Cola ne moze da bude nervozna, umorna ili neraspolozena.
13. Od Cole ne mozes ostati u drugom stanju.
14. Ako je na prvom programu utakmica ili dnevnik ti mozes mirno
gledati film na drugom zajedno sa svojom Colom.
15. Coca-Cola ti nece zameriti ako kupis neku skupu haljinu.
16. Koliko god da je pijes ona se ne umori.
17. Niko ti ne broji koliko si Coca-Cola popila u zivotu.
18. Coca-Cola prija i ujutru i uvece kao i prije i poslije jela.
19. Cola nikad nema naporan dan i nikad nije umorna.
20. Mozes je mjesati sa drugim picem a da zbog toga ne nastradas.
21. Ako otvoris Coca-Colu i ne popijes je, ona se ne zali na bolove.
22. Svaku Colu mozes piti 5 minuta ili sat.
Koliko ima takvih muskaraca?
23. Kako god da je promuckas napravi se pjena
24. Coca-Cola ne moze da se pokvari.
22
pon
04/24
Filozofija nade
luki2.blog.hr
Događanje danas:
Ove godine Ritam&Knjiga donosi mnoge novosti: nova lokacija, više susreta, više gostovanja inozemnih autora, više zabave!
Drugi susret naziva „Filozofije sjevera s Larsom Svendsenom“ održao se 22. travnja u Regular baru (Ilica 65/1, Zagreb) na kojem je autor Lars Svendsen zagrebačkoj publici predstavio svoju najnoviju knjigu: "Filozofija nade" Razgovor s autorom održao se na engleskom jeziku. Program je moderirala HTV-ova urednica i voditeljica Vlatka Kolarović, a za opuštajuće ritmove bio je zadužen Marko Mihalinec – Plazmatick.
Ovaj program održava se uz potporu Ureda za kulturu Grada Zagreba, a posjet Larsa Svendsena Zagrebu sufinanciraju NORLA i Veleposlanstvo Kraljevine Norveške u Republici Hrvatskoj.
Na promociji su bili veleposlanik Kraljevine Norveške u RH, Mišo Grundler - prevoditelj knjige.
Zanimljiva tema, kod koje se autor upitao kada i da li uopće može nade biti previše....Ne treba se oslanjati ni na nadu, ukoliko je to jedino čemu se moliš. A ne djeluješ i ne poduzimaš ništa drugo. Pa ostaneš jako razočaran. Dakle, oprezno i pametno i s nadom....
Kako ono pjeva Gabi: "Nada...kad je zadnji film pri kraju, nada - kad se gosti opaštaju..." Divna, divna pjesma....Jako vjerujem i nadam se, ali i djelujem.
Bila sam na događanju s mojom Annemarie, a prije toga smo uživale na kavi u "Krašu"....
Malo fotografija:
Vlatka Kolarović i Lars Svendsen
Na Trgu jedan susret sa strankinjama i njihovim wufovima:
Prektasni weimarci (weimarski ptičari)...No, ovaj bez brnjice, bliži na slici - ista Mia po tvrdoglavosti...dok ovaj drugi miran kao bubica....;)))). Iako ima brnjicu...:))))
Sutra Noć knjige....jupiiii! Ne znam gdje ću prije....
Ljubim!
* Puretina, grah, zelje ... 330 kcal
minus40kg.blog.hr
10 dag purećih prsa ... 130
10 dag kuhanog graha ... 90
10 dag kiselog zelja ... 20
0,1 dl bučinog ulja ... 90
sol, papar, češnjak
Odličan obrok po mojim kriterijima.
Pomogao sam si konzervom graha, konzervom puretine, češnjakom u prahu, jedino je kiselo zelje baš domaće, dobiveno na poklon od dragih ljudi koji ga uzgajaju i kisele za sebe.
Machine!
krizar.blog.hr
Zadnjih' nekoko godina' točnije' od mog dolaska u DE' ćutim se ko stroj' ko robot! Korijeni su duboki' sežu iz HR i DE' nema' apsolutno' ništ s tim.Dapače! Pomaže!
Imam ja' zadatak' misiju' mi' koji smo repove' tamo ostavili' ISKORIJENITI!
Radim( o) ko luda' ko ludi! Samo kuća- posao! Nastojim' svojoj djeci' ne ostavit repove' hobotnice' HR krivosuđja! Svih' pizdarija' nehumanosti' nečovječnosti' odbijenica ( jer nemamo " prava" krvna zrnce i samo smo " stoka sitna zuba".Da 91- smo bili samo ljudetina i taki i ostali' za NJIH!)
I dok udišem' fajtat ću se i raditi' ko zadnje lipsalo magare!
Al ću' MI' mojoj djeci' ostavit časno' čisto ime..jer suprug i ja ..smo ..časni..vrijedni ljudi!
Šta da Vam' velim..hrv.posla..UŽIVAJTE!
Aaaaaaa!
Mišanca
morskamorska.blog.hr
Hodi, srce moje, sve će tebe teta naučit pa ćeš znat sama poć uparat zeje. Dok smo vrludali oko suhozida, po maslinicima i vinogradima, zastajkivala je i s malin britulinom vadila iz zemje govoreći, ovo je morač, ovo žutinica, pa kozja bradica, divji luk, divja mrkva, loboda, tušt, broćika, kostrić..... Činilo se da nikad neću zapamtit sva ta imena, a kamo li napravit ikakvu razliku od najobičnije trave.
Punog naramka bi došli doma i sve istresli na stol pokriven plastičnon tavajon. Onda me teta učila kako se mišanca čisti. Moji rođaci su to već znali i velikon brzinon su razdvajali očišćeno i retaje. Teta bi kajinon vadila vodu iz gustirne i prala to zeje dokle god voda ne bi bila čista. Dala bi mi ogulit dva kumpira da ih izrežen na kockice i pokazala mi kako se to sve stavi u bronzin na vatru, a mišanca u kipuću vodu.
U veliku terinu bi sve procidila, obilato zalila s maslinovin ujem i začinila s krupnon soli. Na trpezi su već bila očišćena jaja u tvrdo, koja je to jutro digla ispod koka u štalici. I onda bi mi svi sjeli i obidovali.
Ma kako skroman, bio je to obred pun topline, nježnosti i privrženosti jedni drugima.
A sad hote spat, rekla bi teta i nas četvero bi se bez pogovora uputili na kat i polegli na slamarice.
I dok su Tonči, Mera i Vinka spavali ja sam poluglasno ponavjala, žutinica, kozja bradica, divja mrka i onda bi zastala.
Tek desetljeća kasnije sve mi je bilo prepoznatljivo po ledinama mog škoja. Al nikad više tako slatko kao za tin starin, drndavin stolon, s poslaganin škvorcanin latenin pjatima i klupi na kojoj smo sidili stisnuti jedni uz druge.
A sve ovo samo zato jer san danas bila na pazaru. I na jednon banku vidila stog mišance.
Pon, 22. travnja
dvitririchi.blog.hr
Dragi dnevniče,
Danas bi vrijedilo naložiti vatru u peći i odmarati u toplini vlastitog doma uz kakav dobar film, knjigu, topli čaj ili kavu i kolače.
Ali čiim je bilo malo zatoplilo, čim je proljeće nagovijestilo svoj dolazak, skinula sam dimovodne cijevi i izmaknula peć da mogu ofarbati zidove. Peć sam vratila na mjesto ali cijevi sam ostavila vani, treba i njih prefarbati...
Zidove nisam ofarbala do kraja, ali, pravo da ti kažem, nikud mi se ne žuri.
Dnevni izgleda malo čudno, nedovršeno, zidovi su u dvije nijanse bijele: blještavo bijeli i prljavo bijeli. Na plafonu se to najbolje vidi.
"Ono što kreneš raditi uvijek dovrši do kraja. Ne uzimaj novi posao dok ne završiš stari", govorila je J, a ja uvijek po svom, na nekoliko kolosijeka paralelno.
Hodnik je barem kompletno riješen, iako jedan zid vapi za detaljima: slikama, nekakvom unikatnom vješalicom ili nečim.
Da bude oku ugodnije, onom koje ulazi.
Da mu kaže, drago mi je da si došao, želim da ti ovdje bude lijepo.
Cure s posla planiraju nekakvu kupovinu, depilatore, epilatore i slična pomagala a ja razmišljam o fritezi na vrući zrak. Jer djeca se boje vrućeg ulja, jer sam im zabranila da koriste tavu s vrućim uljem dok me nema doma.
Za danas sam dogovorila jednu kavicu i to je to.
Zidovi mogu čekati.
Ukradeni hodnik
penetenziagite.blog.hr
Ugledao sam jedne zime pod tuđim postom ideju osobe čiji je talent za pisanje doslovce eksplodirao pred našim očima onih dana, pa je ta osoba predložila - valjda na pitanje otkud ti dolaze teme za pisanje, kao dokaz da u svakome čuči jedan maleni pisac – mogućnost pisati o hodniku roditeljske kuće. Tu na scenu stupam ja – naravno, ne tamo i onda; ovdje i tek sada; kradem ideju nakon dugo, dugo vremena sasvim zavjerenički i potmulo, kao svraka đinđuve - i zagrijavam tipkovnicu otpuhujući s nje prašinu; ali neću pisati samo o hodniku roditeljske kuće; pisao bih ja i o hodniku svoje kuće.
Pa onda šaram i dopisujem ovaj tekst svako malo i tako mjesecima; već su i hladnoće prestale a kiše se primakle i bit će toplo sa suncem još, i suho; pa je prošla i čitava jedna zima i još jedna - a hodnik još čeka u mraku skica.
- - - - -
Dobro, hodnik roditeljske kuće, da demantiram i upadnem prije svega sam sebi u usta, kako je i red – taj bijaše jedno prilično nezanimljivo mjesto; jedino što se ljeti u njemu znalo – jer je bio u sredini stana, pa su sunce i toplina do tamo teško dopirali – sjediti i gledati televiziju; televizor je bio postavljen na kraju, tamo gdje je hodnik zavijao pod pravim kutem; bio je taj hodnik dovoljno širok – vjerovali ili ne - da se u njega uza zidove – jedni iza drugih poslažu stolci i fotelje, po dvoje u redu, kao u nekome kinu; ja sam naravno bio malen pa sam u polumraku sjedio ili ležao na nekom sivoplavom, dugačkom tepihu i dekama što su ih za mene po njemu prostrli - i pamtim da sam osjećao veliko blaženstvo i sigurnost sjediti do majčinih nogu i gledati recimo „Rat i mir“, ili „U dimu baruta“, ili „U registraturi“ i tko zna još koje druge stvari.
Već tada shvaćao sam kolika se sve zla po svijetu mogu dešavati i da ja tu ne mogu baš ništa učiniti, baš ništa; možda samo pokušavati izbjeći ih – a od mnogih zala koja smo gledali na tadašnjim ekranima mene je spašavalo to što sam se tamo dolje, na podu, pored moje mame osjećao zaštićen i voljen.
- - - - - -
A hodnik naše kuće? Na što pomislim kada sada netko spomene hodnik? I tu vam se ja, premda ne pamtim da sam se ikada našao na njegovu podu, osim kada sam radi lakšeg hvatanja skidao radijator i mijenjao ventil – osjećam zaštićen i voljen. No, to je općenito ipak jedan mračan i razveden prostor, kakvi već hodnici jesu; nema u njemu na središnjem zidu čak niti prekidača za svjetlo pa se na nosivi zid moralo ugraditi onaj prekidač kojim se plafonjera pali i gasi na senzor – tako da pri svakom jačem zamahu vjetra koji vani puše naše svjetlo gori na pet ili deset sekundi.
Žrtva je to starih, jednostavnih, skromnih vremena u kojima se hodnici nisu uređivali niti ičime ispunjavali – možda tek kakvim čavlima ili vješalicama, na koje bismo povješali svoje slike ili jakne, da čim prije iz njih odjurimo u život; van iz kuće – ili unutra, dalje i dublje u kuću, gdje je udobnije i ljepše.
Hodnicima se, je li, hoda – otuda im i ime. Danas su hodnici ogledala tuđih duša, feng shui i dizajn interijera; kako uđeš u hodnik, uđeš i u nečiji život; veličanstveno i sa stilom; sa zidova te gledaju venecijanske maske i listovi biljaka što padaju preko polica, a kroz svjetlarnike dopiru traci blaženstva i iscjeljenja.
Svega toga u mome hodniku nema; to je jedan mračan i neizvjestan prolaz kroz limb, kao u nekim davnim petrinjskima i đorđićevima iz serija koje smo gledali kao mali; kroz njega kročiš ne znajući što te iza u boravku čeka – da li hladan gemišt ili vrući čaj, ako je domaćin dobre volje pa mu se dade grijati vodu.
Hajde, tamo negdje na kraju, gdje zapravo pod stoiosamdeset iza zida stepenice zavijaju na kat, smjestila se na koncu i čitava jedna praktična komoda; mnoga je njena ladica spremila u sebe gotovo zanavijek čiju rukavicu, šal ili gamašnu što će zatrebati kada se jednom pođe na kakav Velebit ili Risnjak ili samo u obližnji dućan – a blaženstvo ispunjenja kada težak teret iz ruku ispustiš na nju dovodi do toga da na komodi ne satima, nego danima znadu stajati čitavi slojevi stvari: šalova, sunačnih naočala, ruksaka, kupljenih deterdženata ili odjeće. Zato, sasvim umjesno i lijepo Najdraža za naš hodnik kaže kako onaj tko u njega uđe mora tamo ostaviti svaku nadu; pa ga Ona već u boravku dočeka svojom konstatacijom da taj sada znade kako je njoj – jer živi sa sustanarom iz pakla.
Ali nije sve niti u tom hodniku baš crno, ako išta u tome mraku uspiješ ugledati, ugledat ćeš vrške svojih cipela kako brzaju blještavom i svijetlom podlogom od nefugiranih Inkerovih pločica. Te pločice majka su svih bitaka i grijeh svih mojih grijeha; kada se jednom uređivalo nešto u prizemlju, ja sam u osmišljavanju tog projekta sasvim olako prešao preko hodnika kao pored turskoga groblja; na Njenu primjedbu da bi trebalo urediti i pod u hodniku, sasvim hladno odvratio sam kako su stare civilizacije imale svoje jonske i dorske stupove, svoje kapitole i akropole, a što ćemo imati mi i što će iza nas ostati – samo hrpe teško razgradiva smeća i ambalaže - i onda proročanski na to nadodao: i naše Inkerove pločice iz hodnika.
Jer stvarno, jednoga dana, kada do naših vrata odozgor, preko hrpa smeća, raspadnuta humusa i prašine dopru neki indiana jonesi budućnosti – pažljivo će prljavim i umornim rukama razmaknuti posljednje mrve zemlje i zagladiti sjajnu i glatku površinu tih pločica, shvativši da su i ovdje živjeli ljudi što su bosi noću pocupkivali na putu u svoje zahode ili na pod žureći iz kuhinje nespretno ispuštali masne tave i neoprane zdjele. Naše Inkerove pločice ostat će tako spomenik jednog vremena; vremena u kojemu nije baš svima najvažnije bilo urediti prostor po posljednjoj modi. Vremena u kojemu su hodnici bili hodnici.
Svima vama ja to sada kažem, ali ne bi bilo pametno bez kakva povoda govoriti to Njoj. Eno je, sjedila je dolje u boravku one hladne ranoproljetne večeri kada je ovaj tekst u zasjedi prvi puta pisan (da bude među ljude ispaljen iz kakve garibaldijevske kubure kada se za to steknu uvjeti); prepisivala je recepte u debelu smeđu teku; sve što se u kući u jednu hladnu večer čuje to je plamen u bojleru i okretanje plinskog brojila u tom istom hodniku; pored Nje u kuhinji pušio se iz onog bijelog oblog čuda kao iz parne kupelji nekakav mirisan dim; sišao sam već stepenicama dolje, ostavljajući hodnik hladnim, mračnim i napuštenim, neka se snađe, ništa mu neće biti, muško je – a Njoj da sam tada, ili sada, ili bilo kada u našem vremenu sve do njegova konca - spomenuo pločice u hodniku, ubacio bih tri ili četiri upitnika u mirnu i tihu večer.
Ili bih Je barem načeo, tu večer, tako izazovno mirnu i tihu: došao si izazivati vraga, je li; ne igraj se, nevoljo moja.
Dobro, imam ja tih grijehova još nekoliko, nisu samo pločice; recimo cvjetnjak ispred kuće, pa kuća kao uopće, je li, kuća; pa bi se našlo još tako nekoliko stvari, kako se već nama muškarcima u životima naći dade. Pločice su zimi najaktualnije, najčešće se tada njima prolazi – pa su nekako i najbliže srcu, ili bolje rečeno – pameti, tko je ima.
Žene su savršene; vide i shvaćaju ono što naša muška pamet ne može oćutjeti ni nakon milijun godina. Moja me primjerice onomad odvede na Ivekovića u Klovićeve dvore, pa zijam po tim povijesnim prizorima kao prvašić po tegli nutele, a onda me prene i veli; evo ga, on je isti ti! Kupio ovaj ogromni, stari, strašni Tabor, pa ga ni zagrijati ne možeš; vidiš da svoju napaćenu draganu slika ili kako bere koprivu, ili se grije na suncu vani pod trijemom, ili drhti pod poplunom!
Zato, kuda me sada vrag odnio bulazniti o pločicama; šuti, budalo, pa se ponudi skuhati kakav čaj; nije još puno bazge ostalo u kutiji. Zato ću tek lako i bešumno, kao kakav odavna zaboravljeni krivac, odskakutati preko tih pločica; zagrliti to klupko slatkoće i mekanosti nekako odostraga, malo s boka, tako da mi se dlanovi susretnu baš kod grudi; zagnjuriti nos u vrat, tamo gdje se izmiče kosa i prošaptati čarobne riječi koje otvaraju sve dveri duše:
- Što da za sutra odmrznem iz škrinje?
Nema naslova
y-complicated.blog.hr
Obećala sam ti kako ću se osloboditi u najvećoj mogućoj mjeri. Idem polako prema tome. Držim svoje obećanje blizu srcu, činim ono za što ti nisi dobio priliku.
J. planira neko putovanje za cijelu obitelj. Baka već jauče kako je boli noga i kako ne ide, djed je uvijek za.
Život je govno moj F., ali je život.
Volim te.
Riješi kviz #277
blogokviz.blog.hr
Dobro došli na blogokviz!
Blogokviz je blog na kojem objavljujem kratke kvizove općeg znanja koji sadržavaju 10 pitanja iz različitih područja poput geografije, povijesti, glazbe, sporta, književnosti i dr.
Kviz se rješava na način da se na početnom prozoru kviza klikne "DALJE" čime se otvara prvo pitanje te nakon što se označi jedan odgovor treba ponovo kliknuti "DALJE" čime se otvara drugo pitanje i tako sve do kraja kviza. Ako se želite vratiti na prethodno pitanje i promijeniti odgovor kliknite na gumb "NATRAG".
Nakon što odgovorite na sva pitanja na kraju kviza treba kliknuti na gumb „PODNESI“ čime se otvara stranica s gumbom „PRIKAZ REZULTATA“ (ako se ne vidi skrolajte prema vrhu da postane vidljiv), te se klikom na taj gumb prikazuju rezultati kviza, odnosno prikazuje se koji su odgovori bili točni, a koji netočni. Ispod gumba „PRIKAZ REZULTATA“ imate mogućnost pogledati statistiku rješavanja kviza, odnosno rezultate svih odgovora te mogućnost da ponovo odigrate kviz. :)
Ako se ne vide "DALJE", "NATRAG" i "PODNESI", unutar obrasca kviza treba skrolat prema dnu da postanu vidljivi.
Napomena *Obavezno znači da se pitanja ne mogu preskakati i da kviz ne možete podnijeti ako niste odgovorili na sva pitanja.
Ako ste propustili koji kviz ili križaljku, poveznice su sa strane u boksu.
Uživajte u kvizu! :)
Učitavanje…
Statistika iz prethodnog kviza.
Često propuštena pitanja sa stopom točnih odgovora ispod 50%.
Zemlja je zvijezda...
dinajina-sjecanja.blog.hr
i pleše na dlanu svemira. Mi plešemo s njom.
Milijuni godina u letu za sljedećim trenutkom.
Nestajanje i nastajanje civilizacija, ostale su
riječi uklesane u mramoru vremena.
Riječ je uvijek istina. Moja, tvoja, njihova. .
Pa neka riječi postanu djela, neka se
tonovi ode radosti sjedine sa ovim
Kaštelanovim stihom
A kad zapjevam složit ću u slova,
i suze zemlje bit će pjesme moje,
svrstat ću ljubav u bunu stihova
kad se u pjesmi sve ljubavi spoje.
Neka se ostvari Kaštelanov stih...
Dijana Jelčić
Dan planete...
mecabg.blog.hr
Planeta Zemlja...
Danas je dan zaštite planete Zemlje.
Zaštitimo je od plastike, vrećica, boca, posuda za jednokratnu upotrebu.
Svi u borbu protiv plastičnog zagađenja na koje niko nije imun, od najosetljivih beba u kolicima, pa preko biljaka i životinja do sveopštog života na Zemlji.
Samo prošle godine proizvedeno je više plastike nego za celo dvadeseto stoleće...
Za drinove, bombe, nuklearne centrale, oružje nema dan, i cela godina bi bila mala da nas zaštiti od ljudske pohlepe i gluposti...
Ne zaboravimo, rezervnu planetu nemamo...
Medicinska edukacija
stella.blog.hr
U medicini nikad ne prestajete učiti, jer znanja prebrzo
zastarijevaju. Sa zadovoljstvom sam pratila dvodnevni kongres
Lekarske komore Srbije: Infekcije kod imunosuprimiranih
osoba- problemi prepoznavanja, dijagnostike i lečenja.
Od naših najboljih infektologa naučila sam mnogo toga što
trebam znati
Pored domaćih stručnjaka, pozvani su i eksperti iz drugih zemalja,
kao prof.dr Dorit Nitzan iz Izraela, koja je govorila o mikrobiomu
Zatim Dr Violeta Rezo Vranješ iz Zagreba, koja je govorila o
ulozi kliničkog mikrobiologa u dijjagnostici i liječenju
bolesnika sa imunodeficijencijom.
Urođene primarne imunodeficijencije su ogroman problem
u pedijatriji. Naučili smo da sada postoje genetska savjetovališta
za rizične obitelji u kojima se kontrolira naredna trudnoća
i savjetuje trudnica ukoliko se pronađe novi genetski poremećaj.
Bez mikrobiologa se u ovim oblastima ne može ništa.
Govorilo se i o infekcijama u senijumu, kada se imunitet mijenja.
O izlječivosti HIV pozitivnih bolesnika, koji žive normalan
životni vijek i nisu zarazni
Imate li neku tetovažu? hehe..
eurosmijeh.blog.hr
MUJO: - Haso, znaš li zašto je dobro istetovirati
500 EUR na penis?
HASO: - Pa ne znam. Zašto?
MUJO:
1) Uvijek imaš gotovinu u ruci.
2) Raduješ se dok gledaš kako ti ušteđevina raste!
3) Daješ ženi da troši k... kol'ko 'oće!
4) I na kraju, ako ti neko traži da mu posudiš 500 EUR,
ti mu kažeš: "EVO TI KURAC !!!!"
Dobar dan,htio bi da pitam posto tetovaza?
-Cijena zavisi od mjesta.
-Mjesto je Rijeka...
Sto je istetovirano Severini ispod pupka?
-Objekat je pod video nadzorom..
U autobusu je pokraj djevojke čije je čitavo tijelo prekriveno tetovažama
stajala jedna baka i s čuđenjem pogledavala tetovažu na njezinom vratu.
Djevojka je upita:
Što je baba? U tvoje vrijeme nije bilo tetovaža? Što si blenula?
Baka joj odgovori:
Kćeri moja, u moje je vrijeme bilo svega. 30 sam godina živjela u Aziji,
predavala sam i kineski jezik na fakultetu. Gledam te zato
što ne razumijem zašto ti na vratu na kineskom jeziku piše:
Jednom odmrznuto, ne zamrzavati opet!
Dosao momak kod majstora za tetovaze
pa ga upita :Da li bi mi,molim te,mogao
preko tetovaze moje stare djevojke
mogao iztetovirati ime nove izabranice.
Moze,moze,nisi ti prvi kojem to radim,
a kako ti se zove stara ljubav?
Djulbeharka Hadjibeglerbegovic.
A nova ?
Fata.
Kaze cura:
-Meni svaka tetovaža ima neko značenje.
-A što ti znači to na obrvama?
-Gdje si radio tetovažu?
-na butini, do jaja
Jedan mačak i čitanje :)))
luki2.blog.hr
Kad od jutra dobro krene - onda zaista nema greške. Ilica je ope ossvanula kao Ilica Q art- Popila sam kavu na
iznesenim stolovima, i to odličnu - nasred Ilice, a bez opasnosti da me pogazi tramvaj. Potražila sa i jednog mačka, kojeg(a) pratim na Facebooku Mačke sa stilom, gdje skrbnica maca svakodnevno piše o doživljjima i o tri mace, koje je udomila...Meni se posebno sviđa mačak Žarko...Dakle, nakon kave sam potražila Žarka - i donijela mu i finu hranicu.
Evo Žareta:)))
Obratite pažnju na kapice....
E sad - što je Ilica Q art? Pojekt je to koji se bavi tranformacijom napuštenih javnih prostora u središtu grada, odnosno u njegovoj glavnoj ulici Ilici. Razni mali proizvođači ukrasnih predmeta, pekari, slastičari - svi oni imaju štandove, na kojima prezentiraju i prodaju svoje proizvode.
Drugi dio dana još ljepši - moram priznati da sam bila napeta, kako će sve proći---Bez razloga. Čitanje je prošlo odlično; došla je i moja Zorka, izdavač knjige, moji prijatelji poput Lade Žigo Španić....
Pitanja nakon čitanja nisu izostala....Baš sam uživala, rekla baš sve što sam željela.
Uh, emotivno me iscrpilo....Ali i ispunilo.
Ljubim vas!
Taj san. Taj grad.
kintsukoroi.blog.hr
Nekad u snu, koji nekad je moj,
a nekad tvoj, sanjam kako te sanjam.
Ne znam gdje počinje, gdje završava i kako se tamo točno nađem, al znam da je Pariz. Mada bi lako mogla bit i Venecija...
Prepoznajem ugao one zgrade sa starom knjižarom. I hrapavost kolnika. I nigdje ptice ne lete tako, ko na onom trgu, blizu Seine. I sjene su duže od krošanja, žena dugih nogu, od bokora cvijeća i naših prstiju isprepletenih na naslonu moje stolice.
I ptice izgledaju kao da se drže za ruke dok lete. I dok kakaju po šetačima. Ljudima koji pod divljom lozom, ispijaju kremaste capuchine.
Najprije bude ringišpil.
Drveni konjići šareni, sunce visoko, moja mornarska bluza skliznula preko ramena, a ti mi prelaziš bradom preko mišice, pa nosom, kao da njušiš gdje točno vrijedi zagristi.
Nekad zagrizeš bradavicu pod bluzom..
..a nekad trbuščić...
Činiš to s apetitom, kao da me misliš pojesti, dok mene prolaze duž cijelih leđa slatki trnci.
I tu je odjednom slan zrak i tihi vergl koji pojačava u mom snu, i vjetar se diže pun prašine, sitnog pijeska..i ti nestaješ na onom parobrodu, pretvaraš se u riječnog galeba, u trg, u toranj.
U jednom trenu hodam sama prema crkvi i lastavice naglo izlijeću ispod užadi starog zvonika, pred mene s prozora odnekud dolijeće cvijet, mislim da je otrgnuta dalija, ružičasta.
I dok se prigibam da je dignem, osjetim na sebi pogled..pa se nasmiješim kako bih ti bila... ljepšom.
Taj san. Taj grad. Puni su tebe.
Tu si vergl, tu si galeb, tu si brod.
Ponekad te još tamo posjetim.
Nikada ti ne dolazim ljuta ili tužna.
Male volje.
Samo u svom najboljem izdanju: kad se ponovno zaljubljujem u svo nesavršenstvo ovog svijeta, kad se bunim protiv, borim za, kad mi zatreba srce da ne umrem, kad mi zatitra srce od neke nenadane ljepote, a koljena zaklecaju od ushita. Uredim se pomno. Dignem kredit ako treba. Smršavim. Ne parfimiram se isuviše, samo iza koljena. Sjednem na rivu i čekam..
Uvijek mi priđeš kao netko ili nešto drugo.
I nikada to ne mogu predvidjeti, al uvijek te prepoznam.
Po očima. Po manifestaciji moga tijela. Ono postaje gusar u trenu. Grabilo bi od života škrinje s blagom. Otimalo ljude i lađe.
Tako znam.
Da si ti.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr