novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

27

sub

06/15

Izlasci i očekivanja ...

suncokreti11.blog.hr

Večernji izlasci su nešto što je normalno, i sama izlazim već godinama. Izlaze ljudi svih generacija od klinaca do penzića, sami, s društvom, kako god.
Razlozi izlazaka su svakakvi, netko izlazi da se vidi i druži sa svojim prijateljima, netko izlazi da se ispleše do jutra, netko izađe jer mu se neda biti doma isred televizije a netko izađe kako bi upoznao nekog novog, nekog novog prijatelja ili prijateljicu ili pak našao srodnu dušu.

Dakle, izlazaka je bilo i oduvijek će ih i biti a razlozi izlazaka su nešto posve individualno i osobno.

Super mi je naći se s ekipom u večernjim ljetnim satima na nekoj terasi uz čašu kvalitetnog crnog vina, uz opuštenu atmosferu i laganu ćakulu, to su recimo moji osobni razlozi izlazaka. Volim takva druženja jer mi unose mir nakon cijelodnevnog kaosa i užurbanog života, potrebni su mi i volim taj "no stress" osjećaj.

Isto tako, moje pripreme za izlazak su također bez stresa, obučeš se, malo piture na sebe, popraviš kosu i gas van, ali nije to baš kod svih tako jednostavno, često ti večernji izlasci proizvedu dosta stresa, em još i uzmu dosta vremena.

Znam neke žene koje za recimo večernji subotnji izlazak s društvom potroše pola dana, ali doslovce pola dana, valjda se počnu spremati oko 2 sata popodne da bi izašle u 22 navečer, nikad, ali nikad mi nije bilo jasno što imaš toliko raditi na sebi i po sebi, šta?
To su pripreme tipa, od pranja kose, feniranja, peglanja kose, natezanja, zatezanja, make up ovakav, pa ne valja pa onda novi sloj "fasade" koji možda valja, ali onda odabreš valjda 7 mogućih odjevnih kombinacija a svaka odjevna kombinacija ima i svoj odgovarajući make up i tako valjda dok ne pogodiš ono što ti paše, ono nešto u čemu se osjećaš valjda superiorno.

U biti pola dana ti prođe na oblačenje pa onda svlačenje, pa stavi šminku pa onda skini šminku jer to nije ta kombinacija boja, pa onda tako unedogled dok valjda ne pogodiš dobitnu kombinaciju za tu večer.
Meni je i samo dok ovo pišem zamorno a kamoli da se počnem spremati u 14 sati da bih izašla u 22 sata u punoj spremi, iskreno, spremajući se toliko sati ja bih se već umorila i više mi se niti nebi dalo ići van, ali to sam ja.

Dakle, totalne pripreme za izlazak da bi se pojavila u svom punom sjaju i blještavilu i u svojoj najboljoj mogućoj kombinaciji.

Zašto? Zašto se to radi? Za koga su sve te silne pripreme?

Često pitam neke svoje frendice za koga ili što se toliko pripremaju i kako im se da uopće, samo onaj mali broj brutalno iskrenih priznaju da je to radi onog suprotnog spola, i ok mi je to, ako si solo i ako nemaš nikog i ako misliš da ćeš upoznati nekog vani jer se za večernji izlazak spremaš po 10 sati, onda ok - spremaj se, iako nekako mislim da sve ono što radimo trebali bi raditi isključivo i samo radi sebe, samo da bi se mi sami sa sobom osjećali bolje, ali...

E sad, gledam po sebi - moja iskustva upoznavanja nekog vani su mi top.

Nikad niti jednog bivšeg frajera nisam upoznala na nekom večernjem izlasku, sve do jednog sam upoznala ili preko prijatelja ili preko posla, na nekim večerama ili tako, ali da sam ciljano izlazila van kako bih upoznala svog potencijalnog princa nisam to nikad radila a neću niti sada, pogotovo ne sada, iako sam mišljenja da ne znaš gdje te čeka ljubav, baš nikad ne znaš.

Gledajući se svoje poznanice i poneku prijateljicu koje vikende potroše na izlaske, kako to zna ponekad biti deprimirajuće za njih jer imaju skoz krivi fokus na izlaske. Izaći van samo i isključivo da bih nekog upoznao i živeći s vjerom da ukoliko nekog i upoznaš da će se od tog stvoriti nešto više mi je totalni fijasko.

Zašto?

Iz jednostavnog razloga, vani su najčešće svi pod utjecajem barem male količine alkohola jer jesu i jer je to tako i sutradan kad se i otrijezne najčešće niti znaju kog su upoznali, niti znaju s kime su pričali a onda se još i čude čiji su im to novi kontakti u mobitelu, a ako se i sjećaju e onda je to takva maglurina u glavi da se sami sebi čude, i nisu to moje izmišljotine već to su priče mojih frendova a isto tako iskustva mojih frendica.
A i današnje vrijeme nosi neka čuda sa sobom, u biti nekako je normalno da kad nekog i upoznaš odmah prvu večer da završite ili kod njega ili kod tebe u stanu konzumirajući instant "ljubav" na brzinu, ukoliko nisi zainteresiran za konzumaciju takvog instant odnosa odmah si i nezanimljiv i dotični se lagano povlači od tebe jer čemu više trud kad se dogoditi neće ništa.

Nažalost ali često je upravo tako, ne kažem da je to uvijek tako i da je sve ovo pravilo ali najčešće završi upravo ovako, ili su svi polupijani pa nemaju pojma s kim ili s čim imaju posla niti tu večer a drugo jutro još i manje ili ti nude seks na brzaka na jednu večer ili ako bude dobro možda se produži za još koji put ali bez puno očeivanja i obećanja.
Ukoliko takvu ponudu odmah jasno i glasno odbiješ - jbg, postaješ ne zanimljiv i dosadan i tu se priča privodi kraju.

Opet ponavljam - nije to uvijek tako ima i super priča koje imaju sretan kraj i koje još uvijek traju, ali koliko čujem od drugih a i ponešto iz vlastitog iskustva nekako često završi baš ovako kako ne bi trebalo.....

I zamisli koja frustracija - ubiješ se cijelo poslijepopdne od spremanja i pickanja i onda upravo ovako završi izlazak - fijasko u totalu....

18

čet

06/15

zaprosit, ba

pjaceta.blog.hr

Inspiracija za prošli post je bila ona fotografija šta je nitko komentira nije,a govori više od cilog teksta. Samo je Luiđi reka – 'baš sam se pita, ko je tu ko?!'
A njegov komentar na sadržaj posta – 'Di su oni lipi dugi pjacetanski postovi?!'

Da, di?! Pjacetanski postovi, mo'š mislit?! A kad ide tak'i post, onda svi u jedan glas – ajme, predugačko, tko će to čitat …
Ma, ima sve jedno Luiđi prav', neznan ja pisat ote kratke postove. Zbog kratkoće posta, morala san danas već napisati novi, nastavak.

Pa idemo lipo od početka.
Je, Luiđi me zaprosija. Kak'a je to riječ – prosidba, ka da se nešto prosulo. Bit će da su emocije. Ili ka da netko - prosi, ba. I puno je lipše čut 'zaprositi' nego 'prosidba'. A to šta me je Luiđi zaprosija, to je bila (za)prosidba na Luiđijanski način.




Bilo je to prije koji misec. Poslin one grozne zimurde, šta je trajala i trajala te nikako okončat. Ono kad su krenule kiše, ali ne jesenje, već proljetne vode. Enti, Turgenjeva. Bili smo zatvoreni u četiri zida, a ponistra je odavala samo škurilo. Sunca ni za zeru. Ja san van čovik od sunca, bez sunca mučim, a ni Luiđi nije puno bolji. Pa smo od te 'škurine' bili ka pas i mačka u četiri zida - lini, štufi i bezvoljni.

A onda …

Onda je granulo sunce, granulo ka granta pa se razgranalo. Ajme lipote.
Uranili smo odma' na prvo 'seosko' brdo. Uspentrali se nanj ka dvi mlade divokoze, a zahuktali ka dva stara oronula vola. Iako ne znam jeli volovi huktaju, ali ne možemo na brdo zahuktati ka stare lokomotive jerbo nismo u Švicarsku.

Na vrh smo stigli sretni.
Konačno priroda, sloboda, sunce. Kao da si uhvatio Život za rogove, pa ti se smiješi cijeli svijet. A smiješio se je jeste, pogled pod našim nogama, prekrasna slika na dolinu okupanu suncem.
Proljeće je počinjalo, sve se je budilo. Livada nikad nije bila zelenija, jela nikad mirisnija i življih boja. Pčele, leptiri, sve se uskomešalo, pa kao da se cijeli svijet veseli što se sunce konačno vratilo sa dugog zimskog putovanja.

Na vrhu smo sjeli na klupu, nasmiješeni, svatko u svojim mislima, pogledom okrenutim negdje u daljinu. Kako je jednom netko rekao – najljepše je šutjeti u dvoje. A i tko bi mogao išta progovoriti jer je ljepota prirode plijenila riječi svojim šarmom i ostavljala nas bez glasa. U tišini sreće, srce je bilo prepuno.
Oh, kako je lijepo živjeti.

Kad pomisliš sve one mučne dane, na poslu, u obavezama, problemima, ljudima, sve ti se čini da si zapao u neku crnu rupetinu što će te jednog dana ispljunuti kao crva, pa se vuče, pa se rasteže, kao neka beskonačna špageta. A onda ...
Samo trenutak je potreban, jedan najmanji trenutak ljepote da sve odjednom iščezne. Tad shvatiš da je život samo jedan, jedan jedini, kratak i nepredvidljiv te da nismo bili stvoreni za sve te aparate, zakone i kontradikcije. I da nas je Bog, kad nas je stvarao na svoju sliku i priliku, stvorio lijepe, lijepe kao ovo drvo, ova livada, ovo sunce, razigrane leptire …
Kad bi barem mogli upiti taj trenutak zauvijek, upečatiti ga u svoje srce. Hodati kroz svakodnevnu pustinju nasmijani jer znamo da duboko u sebi skrivamo svu ljepotu Stvaranja. Toga bi se morali sjećati svako jutro, prije doručka, ručka i večere, sa tom mišlju bi morali poći na počinak.
Nema ništa ljepše od ljepote prirode, ništa ne može tako čovjeka uzradostiti kao lijepa slika i ljubav. Ljubav do svega živoga, do prirode, do plavog leptira, pčele vrijedne radilice, do male tratinčice,…

Tad volimo nesebično, bezuvjetno… Volimo ljubav. Ne treba neki poseban čovjek, posebno mjesto, poseban uslov, događaj, recept. Tad jednostavno Volimo Život.





Takav je to bio, taj Dan.

Sjedili smo na klupi, u božjem miru i tišini prirode. Sjedili onako, kako 'stariji' sjede, mirno, zatopljeni svatko u svoje misli, a ipak zagrljeni, sa nekim sjetnim osmjehom ili je to bilo veselje godina, opijenost Životom.
On je bio zatopljen u svoje misli, ja u svoje.
Gledali smo svatko na svoju stranu. Ispunjena srca. Sa tim glupim sretnim osmjehom.


Tišinu je odjednom rasplamsao Luiđijev ozbiljan i miran glas:
»Pjaceto, 'oćeš postat moja žena?!«

Majke ti mile, kako mi je srce zakucalo.
On je još uvijek gledao u svom smjeru, a i ja u svom, dok su mi kroz glavu prolazile tisuće misli. Kao da mi je tornado zakovitlao ono malo mozga. Pa sve mislim, jesam li ja to dobro čula?! Ma, što je sad ovo, što mu je bilo?! Ne jenjava misaona bura, al' ja ipak smogoh u sebi onaj dašak mirnoće, da tiho i jasno kažem:
»Hoću«.

Poslije smo šutjeli.
On zatopljen u svoje misli, ja u svoje.
Gledali smo svatko na svoju stranu. Ispunjena srca. Sa tim glupim sretnim osmjehom.

Tišina nas je obavila dok je opet nije omeo Luiđijev ozbiljan i miran glas:
»Pjaceta, jel' ti znaš da je danas prvog travnja?!«

Poslije smo šutjeli.
On zatopljen u svoje misli, ja u svoje.
Gledali smo svatko na svoju stranu. Ispunjena srca. Sa tim glupim sretnim osmjehom.

Nasmiješena sam rekla - »Znan, Luiđi, znan.«

Nasmiješio se i on - »A dobro šta te iman.«

Poslije smo šutjeli.
On zatopljen u svoje misli, ja u svoje.
Gledali smo svatko na svoju stranu. Ispunjena srca. Sa tim glupim sretnim osmjehom.

Predvečer smo se vratili doma, još uvijek ožareni tim glupim sretnim osmjehom, obavijeni tišinom koja je mirila. Tu noć smo se ljubili kao mladenci.
Nije bio potreban pir, svatovi, darovi, … nebo nas je spojilo, sunce nas je vjenčalo.





Ljudi u našim godinama,… kako bi rekla moja draga Iva – »Pjaceta, ljudi u našim godinama se više ne žene/udaju«. Ne znam zašto je to pravilo, ali ljudi u našim godinama imaju iza sebe već jedan ili dva braka, ljudi u našim godinama su obavezno prošli kroz neku 'bolnu' rastavu. Mislim, svaka je rastava bolna, bila ona zvanična, ne zvanična, tek razilazak ili kraj prijateljstva, selidba, ostanak, svako razilaženje je bolno. Svaki kraj nosi u sebi neku tugu. Ali zar zbog bolnih krajeva, zbog 'boli' razvoda, ne zaslužujemo novi život?!

Kad se je moja Monika trebala (nije da je trebala, ona je to željela) drugi put udat, molila me njena majka da je 'urazumim', da joj objasnim da se ne treba udavat i može živjeti u izvanbračnoj zajednici. Na što je moja Monika odgovorila - »Ako se Elizabeth Taylor mogla toliko puta, pa mogu se i ja koliko puta mi duša poželi.« Rastavila se je prije koju godinu i rekla – »Znaš Pjaceta, neću se više udavat.«
Sve je to istina, ali znan je u dušu, ako sretne 'čovika svog života', onu srodnu dušu, životnog suputnika, udala bi se ona opet i opet, neovisno o posljedicama. Ona voli Život.

Ljudi smo različiti. U životna iskustva ulazimo različito, kao u more - neki skaču na glavu, neki se bace, neki se smoče, a neki nikad u more ne kroče. Svatko je krojač svoje sreće. Neki dišu punim plućima, neki jedva love zrak malim uzdasima. Nema tu recepta, nema tu knjige naputaka, sve je to Život. A najljepše ga je Živjeti u svoj punini, u sjajnom trenutku, kao što obuhvatiš pogledom brdo sa livadom u kasno proljeće





Ps: Nemojte misliti da je ovo kraj, neću ja prestat otom Luiđiju zvocat za oltar. Ako neće on, bit će koji mlaji. Ako Seve može, šta ne bi i ja. A osim toga na tu tematiku odnosa, 'zrelih' godina, braka, … ima još toliko toga za reći da ne mogu tek tako zamučat jer me Luiđi neće nikad prid oltar odvest.

Ps2: Fala svima na čestitkama u prošlom postu, ali kao što vidite – lažni alarm. No, Pjaceta se ne da – možda je izgubljena bitka, ali oltar - bit će naš :-)))


13

sub

06/15

mesožderi i biljojedi - ujedinite se!

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 18.6.2011.
Zbog niza bih se raznoraznih razloga danas pridružio „Paradi ponosa“, od kojih nijedan nije taj da pripadam homoseksualnoj populaciji, ali neću samo zbog jednog – nisam dobro sa zdravljem, a vručina je danas opaka, pa to fizički ne mogu koliko god bih rado. Posljednje što sam tako hodao bilo je u protestima zbog Varšavske i Cvjetnog trga, uz velike napore, ali od tada se stanje toliko pogoršalo da više ne mogu. Preostaje mi samo zapisati nekoliko misli tim povodom.

Moje seksualno usmjerenje je izrazito i dosljedno heteroseksualno, a kućni odgoj balkansko-građansko-mačistički, uz toleranciju da svatko drugi može uživati u čemu god hoće dokle god ne šteti drugima. Zbog tog odgoja, usprkos toleranciji, sam se ne bih mogao upustiti u bilo što drugo osim naganjanja ženskinja čak i kad bi mi palo na pamet. Dugo vremena sam se po tom pitanju izjašnjavao doskočicom da je moj stav prema pederima isti kao prema policajcima: nemam ništa protiv njih sve dok mene ne diraju.

Ono što mi sve više ide na živce su stavovi da je homoseksualizam nešto protuprirodno, neprirodno, bolesno, patološko, perverzno, nenormalno… On može biti samo društveno proskribiran, pa time i socijalno neprihvatljiv, ali postojala su društva u kojima je bio prihvaćen, toleriran ili čak poželjan. Utoliko u nekom društvu u nekom razdoblju može biti smatran nenormalnim, ali i to se može promijeniti i očigledno se mijenja.

Čovjek se rađa kao žensko ili muško, ali seksualna orijentacija mu je u tom trenu neodređena, i da nema odgoja, okolnosti i individualnih životnih putova – ili da su oni drugačiji – svi bismo bili biseksualci. Čovjek je svežder, a ne samo mesožder ili samo biljožder. Utoliko je i heteroseksualna orijentacija zapravo protuprirodna, neprirodna, bolesna, patološka, perverzna, nenormalna… Umjesto bogatstva mogućnosti i varijacija i ona je samo neprirodno ograničenje, a kad tome pribrojimo i monogamiju sve se izrođuje u patologiju.

Dugim riječima, ako je homoseksualizam za osudu – i heteroseksualizam je isto tako! Kad heteroseksualac zamjera homoseksualcu seksualnu orijentaciju to je samo ono „sjedi ruglo pored puta pa se drugom ruga!“ Obojica su hendikepirane varijante koliko god da su u svojoj kastriranosti zadriglo samozadovoljni.

Kad se prisjetim, koliko puta sam se u životu vraćao prema kući kasno noću s nekim dragim i dobrim prijateljem nakon cjelodnevne neuspješne potjere za ženskama i opterećeni svojom muškošću nije nam preostalo ništa drugo nego da se krvnički napijemo i bljujemo do jutra! Da je bilo pameti, pronicljivosti i hrabrosti, da nismo bili ograničeni i opterećeni prihvaćenim usmjerenjem, svima bi nam bilo bolje. Ovako bolje da smo bljuvali nego da smo se pod bilo kojim izgovorom i povodom svetili za vlastitu ogorčenost i osujećenost na prvom tko je slučajno naišao.

S druge strane, sve ima prednosti i mana, mana i prednosti. Budući da već jesmo bili heteroseksualni muškarci, upravo stoga što smo bili u zajedničkoj nevolji, što smo dijelili patnju, mogli smo u potpunosti razumjeti jedan drugoga. Očajni u svojoj hendikepiranosti dijelili smo ogorčenje prema ženskom rodu, bez riječi smo dijelili iste čežnje, što je sve zajedno bio čvrsta osnova za pravo muško prijateljstvo, prijateljstvo neopterećeno međusobnim seksualnim pretenzijama.

Ovom svijetu kronično nedostaje veselja, zadovoljstva i ljubavi.

S tim na umu – ali ne samo zbog toga! – išao bih na „Paradu ponosa“ ne samo zbog lezbijki i pedera (nazovimo ih tako iz milja), nego zbog svih nas.






10

sri

06/15

Fell in love with a lesbian

edhunter.blog.hr

How can I change the world
If I can't even change myself?

Svjetovi ljudi, neposredne kreacije nasumične egzistencije. Ulice misli kojima koračamo, koridori čovječanstva koji rafiniraju naše stavove. Ne postoji pojedinac koji nije glavni lik svoje sporedne priče. Usred samospoznaje, polusvijest generira nove razine, stvara likove i sjene u onima koji postoje. Subjektivnost kroji novi pogled, naša viđenja su apsolutna i nije nas briga što nismo u pravu. Naši univerzumi se spajaju. Zakon brojeva je jedina istina, sve ostalo su okolnosti.
Samodostatnost diktira pravila, to temeljno načelo konzekventno guši svaku našu društvenu potrebu. Instinkt za socijaliziranjem, poistovjećivanjem, pripadanjem i prihvaćanjem . Gdje je univerzalna pravda, prevaga koja donosi opravdanje? Što ako su svi porivi, ono iskonsko u nama, što ako je sve pogrešno? Što ako je sve laž koju smo kolektivno umislili? Što ako naš genetski kod diktira laži u svrhu cilja koji nitko više ne želi?

How can I change the way I am
I don't know, I don't know

Svako sjećanje i asocijacija, neuralna veza zatrpana ispod prašine zaborava i umotana u koprenu novih dana. Tvoj svjetonazor koji sam gledao vlastitim očima, ali adaptacija se izgubila u naizgled beskrajnoj plejadi izbjeljivanja do neprepoznatljivosti. Nevjesno maliciozni postupci, indirektno otrovne riječi, tvoj put je bio poput nezaustavljive stihije. Nisam siguran da mogu uhvatiti tvoj ritam, taj zastrašujuć ritam. Gdje je onaj ritam koji sam tražio godinama? Svjež dah je izgubljen negdje u bunilu asfiksije. Pitam se, usred opijenosti vlastitim ambicijama, možeš li na trenutak zastati i zapitati se postoje li insekti pod tvojim nogama koje nesvjesno gaziš?

Tell me..

Zašto je sve tako lako? Konfrontacija sa egzistencijom bez premca, uz natruhu tekuće hrabrosti. Doći će trenutak i pitanje će biti postavljeno. Dok iz sve snage skrivamo namjere, iz riječi će pjevati istina. Možda bi bilo savršeno, vjerojatno bi bilo savršeno katastrofalno, ali nikad nećemo saznati. Bojim se da ni jutro ne može isprati takav dojam, premda ću spoznati razlike i shvatiti razloge, to neugodno buđenje će me podsjetiti na ovaj naš svijet u kojem svaki tren vrijedan truda je tek ideja koja osim papira nema prostor za realizaciju.

Tell me..

Što preostane osim pitanja kompatibilnosti? Kada ogolimo društvo od svih normi ostajemo samo mi. Tko se drzne pravično sumnjati u ispravnost tuđih postupaka? Gdje se nalaze granice ako nisu u našem poimanju stvarnosti? Zaboravimo društvo i evolucijsku ljestvicu, imamo dva nekompatibilna bića, mogli smo se roditi na različitim planetima, u suštini bi sve ostalo isto. Znam da će s vremenom apatija prerasti u antagoniziranje pred kojim bi vjerojatno i svi bogovi pali na koljena dok sve ne zaboravimo zauvijek.

Tell me...

Jesmo li ikad imali izbora? Sve što je s jedne strane bilo nedvojbeno, ono što me oduvijek vodilo, odjednom je u krivu. Nova spoznaja za mene u kontradikciji sa spoznajom koju si oduvijek znala. Što nas tjera da biramo? Gdje je ta nevidljiva barijera koja razjedinjuje i kategorizira? Kako se othrvati dojmu da je sve ovo prijevara? Određeni postupci su nezaustavljivo određeni vlastitom prirodom. Naime, nemoguće je voziti sporo kad si pijan. Cesta korelira na nove načine, stvara nove izazove kojima se nemoguće othrvati, baš kao što tvoj smisao prkosi svim regulama koje sam do prije nekoliko trenutaka držao referentnima. Zapravo je u pitanju jedan zastarjeli refleks, poput molitve prije spavanja, reakcija u afektu. Sada znamo što se dogodi kada se manifestiraju stvari koje se ne mogu dogoditi.

Put down the drink, try not to think
Let it go, fundamental movement below

Ljudi su tako savršeni u svojim pogreškama. Naša najveća mana je što uopće racionaliziramo naše postupke, odluke i odabire. Želim čuti riječi odriješene svake suspenzije, odagnati strah izliven iz sirovog predumišljaja. Međutim, želim li čuti tvoje želje i potrebe, (ne)suvislo opravdanje konstante, starije od tebe i mene, smislenije od naše uzaludnosti, neupitnije od svakog pokušaja i njemu pripadajućeg promašaja. Ljubav je jednolična, limitirana. Ne nalazim ništa trancendalno, ta iskonska potreba je redundantna. Zakazuje u nadilaženju temeljnih stavki ljudskih odnosa, osnovnih kvaliteta pojedinaca, tek pogrešno sumira tko si i suludo odbacuje sve što si. Otkako Sunce oslikava Mjesec, postoji ta dualnost, dualnost koja to više nije. Moja prirodna reakcija koja se kosi s tvojom. Nije stvar u nama, ovaj svijet nije normalan. Naš pogled će još dugo biti izgubljen u istim zvijezdama. Izgubljen u potrazi za odgovorom na pitanje zašto uporno donosimo nova pravila u igru koju je netko drugi izmislio? Ali prije će na obzor doći novo nebo no što će fundamentalna pitanja naći svoju soluciju.

Reality is dreaming
Just below my skin I'm screaming

09

uto

06/15

Mlađe je slađe???

suncokreti11.blog.hr

Mlađe je slađe?

Je li mlađe slađe?

Često od svojih slobodnih frendica, poznanica i inih koje spadaju u kategoriju 30+ čujem kako je mlađe ustvari slađe...Naravno, odnosi se na frajere. Mlađi frajeri su slađi.

U prvo vrijeme najčešće nisam ni razmišljala o tome jer me jednostavno nije briga tko što i koga voli, uvijek nekako volim te izbore prepustiti drugima u biti, poštujem tuđe izbore i ne čačkam po tome, hoćeš li izabrati starije, mlađe, ženu ili muškarca sasvim mi je nebitno, jedino što mi osobno bitno je da je dotična osoba sretna a sad s kim, zaista manje bitna stvar.

Obzirom da često čujem kako su mlađi frajeri skoro pa savršeni počelo me to sve malo više zanimati, u biti, samo sam željela znati po čemu i u čemu su tako savršeni i koja su uopće mjerila tog savršenstva?

Koju god sam pitala zašto baš mlađi, ne sve, ali velika većina mi je odgovorila najčešće samo jednu stvar a to je da se mlađi neumorni u seksu i da im nikad nije dosta tj. jedino što im je na pameti je upravo taj seks.

Ok, ako je to tako neka bude, ali opet nije li seks u današnje vrijeme postao malo precijenjena stvar?

Nije li smisao odnosa nešto drugo ili se sve vrti i samo vrti oko seksa?

Često znam sama sebi onako reći kad se bavim nekim svojim unutarnjim monolozima, ok, seks u odnosu je zaista bitan, ali jednom dođe onaj trenutak, onaj dio života, onaj period kad od seksa nemaš ništa ili kad to postane rijetkost i šta onda imaš od partnera ako je recimo vaša veza počivala isključivo na seksualnoj bazi?

Imaš samo neko sivo sjećanje kako ste nekad divlje ševili kad god i gdje god ste stigli a sad kad toga više nema, šta sad?
Nema seksa, a partnera imaš pored sebe jer ste skupa već cca 100 god. i sad nije vrijeme da se raziđete, sada ste samo dva stranca na istom životnom putu kojeg je nekad popunjavao taj famozni seks.

Bože me sačuvaj takve starosti.

A onda isto tako se malo i zamislim koliko su duboke osobe koje tako gledaju na mlađe muškarce. Koliko moraš biti u životu površan da možeš navesti da je mlađem muškarcu jedino bitno sada u glavi kada i koliko puta će poševiti.
Ima li taj mlađi ikoju drugu karakteristiku i kvalitetu osim zajamčenog dugog i nezaboravnog seksa?

Naravno da ima, taj mlađi ima sigurno beskonačno kvaliteta i vrlina, ali očito u očima pojedinaca taj famozni mlađi će uvijek biti samo objekt savršenog seksa.

Iskreno, ne razumijem baš a čak se i ne trudim baš razumijeti, jer to nekako ne spada u moj svijet niti u moju domenu razmišljanja, ali da me malo šokira - da, to svakako, baš me iznenadi takav neki površan stav prema muškarcima, odnosima, seksu a bitno da se uvijek nekako spontano sere po muškarcima jer su oni ovakvi i onakvi, pogotovo loši prema ženama a u ovom slučaju kad žena na mlađeg muškarca isključivo gleda kao na muškarca kojem je jedina kvaliteta svakodnevni seks do zore, to je kao uredu?
Na takav način razmišljati o muškarcima je kao ok?
E pa ne znam baš....

Ali, kako uvijek volim reći, svi naši postupci uvijek govore isključivo o nama samima, tko smo i kako dišemo, e pa tako i stav o mlađim muškarcima kao samo i isključivo seks mašinama dovoljno govori o ponekim ženama...

07

ned

06/15

Oproštajni valcer 2

huc.blog.hr

umrezen photo mreza_stuttgart_blog_zpsc6qvxopp.jpg

Probudio sam se gol u njezinom krevetu. Već je bila budna. Zurila je u mene velikim smeđim očima.
- Ej – rekoh zijevnuvši.
I dalje je zurila. Ni da trepne. Bilo je prilično nelagodno.
- Što radiš – upitao sam čudeći se.
- Gledam te.
- Prestani, molim te, to me čini anksioznim, odmah poželim neko piće…
- Znaš, ti si posljednji Hrvat s kojim ću ikada spavati – ispukne ona odnekud.
- O bogati, zar je sinoć bilo toliko loše?
- Ne, bilo je iznenađujuće dobro, jedna od boljih ševa u mom životu, ali…
- Ali… – napeto sam iščekivao sljedeći redak.
- … napuštam ovu zemlju, zauvijek.
- Kamo ćeš?
- U Novi Zeland.
- Novi Zeland, nova zemlja za nove ljude. Dobar odabir! No brijem da i ondje ima Hrvata.
- Izbjegavat ću ih.
- I ja bih isto, mislim kada bih otišao.
- Ta zašto ne pođeš?
- Baštinio sam gene za pasivu s obje strane familije. Kada bi mi netko na pladnju servirao odlazak ne bih ni sekundu dvojio, ovako ništa, ostat ću ovdje, istrunuti skupa sa Europom. Ili da me usvojiš nakon što stekneš državljanstvo – prisjetio sam se doktora Škrete.
- Da te usvojim – iznenadila se.
- Pa što ne?
- Stariji si od mene barem dvadeset godina.
- To ne bi trebao biti problem…
- Kako ne?
- Ja sam umjetnik, a umjetnik je eufemizam za retardiran. Umjetniku ne treba mecena, njemu treba skrbnik. Budi moj skrbnik, ja ću biti tvoj privat Retardo.
Nasmijala se.
- Smiješan si.
- Depresivni i suicidalni tipovi najbolji su komičari.
- Moram poći – reče iznenada.
- Hej, a da se još jednom prasnemo…
- Ne, moram ići.
Ustala je. Imala je zbilja divnu pozadinu. Jabučasta prda, vitka leđa, putrasta koža, mmmm…
Iz ormara je izvadila trudnički trbuh.
- Pomozi mi ovo zakopčati.
Sad, navikao sam ja na sve i svašta, ali ovo me istinski iznenadio. Dok sam zatezao remenje upitao sam:
- Čemu trbuh?
- Imam gomilu birokratskog posla za obaviti. Ovako će brže: invalidi i trudnice imaju prednost.
- Chapo, draga moja, chapo – uzviknuo sam oduševljen.
Potom sam upitao:
- Gdje si ga nabavila, prilično je vjerno izrađen.
- Naslijedila sam ga od majke, glumila je u amaterskom kazalištu, uglavnom kurve u visokoj trudnoći.
Riječi su bile gorke i ništa nisam imao dodati.
Odjenula je crvenu haljinu s cvjetnim uzorkom od tananog materijala. Na noge je natakla crvene štikle. Izgledala je, kako bi rekli u New Zealendu – fabulous, just fabulous…
- Izgledaš seksi, želim te – rekao sam.
- Pališ se na gravidne žene?
- Nipošto, oduvijek su mi bile odbojne, ali ti izgledaš veličanstveno s tim drobom.
Napravila je zavodnički pokret, izbacila bok, napućila usne i zatreptala okicama poput lutkice.
- Hajde, budi dobra, dođi tatici – navaljivao sam.
- Ne, moram poći. Već je deset sati. Hoćeš li biti tu kad se vratim?
- Bit ću gdjegod želiš da budem!
- Onda budi tu i fukat ćeš svoju trudnicu.
Poslala mi je zračni poljubac i otperjala. Ostao sam ležati u posteljini, zurio u plafon i mislio: ovo zbilja super ženska, mislim, stvarno super ženska! I strepio, ta ne zaljubljujem se valjda opet.
Proveli smo dva mjeseca zajedno, vrijeme je strahovito brzo prošlo. Ona je posvršavala sve poslove rušeći mostove za sobom. Od sveg što mi je ostalo ovdje jedino si ti, ustvrdila je jednu večer. Osjećao sam se povlaštenim.
U rano jesenje jutro odvezao sam ju na aerodrom. Nosio sam dva teška kofera. Nakon check-ina sjeli smo u kafić. Usta su se opirala riječima.
- Neću ti pisati – rekla je naposlje. – dovoljno te volim da ti to kažem. - Ni zvati – dodala je da stvari budu posve jasne.
- Fair enough – odvratio sam.
Oprostili smo se dugim zagrljajem. Poljubac je izostao. Osjećali smo da bi vulgalizirao trenutak, obezvrijedio bliskost koju smo u tom trenutku osjećali jedno prema drugom, ne kao ljubavnici, već kao ljudska bića.
- Bok – rekla je kao da ide u dućan.
- Bok – odvratio sam kao da se odmah vraća.
Niti jednom se nije osvrnula. Tako i valja, mila!
Uspeo sam se stepeništem u aerodromski restoran i naručio pivo. Odozgo sam promatrao kako se putnici ukrcavaju u avion zračnog prijevoznika Malaysia Airlines, među njima zamijetio sam i njenu žutu vestu. Nedugo zatim čelična se ptica zarolala pistom, uhvatila zalet, odlijepila od tla i požurila u nebo. Dovršio sam piće, sjeo u stari izlupani Ford Focus i zaputio se doma. Bio sam istovremeno sretan i tužan. Sretan zbog nje i tužan zbog sebe.

Zrak u stanu bio je ustajao. Rastvorio sam prozore. Nakon dva mjeseca izbivanja, sve u hladnjaku se upljesnivilo, izgnjililo, raspalo. Ipak, utješno, dvije limenke bire bile su na hlađenju. Uzeo sam jednu i sjeo sam pred tv. Na pozadini mrtvog ekrana nazreo sam vlastiti odraz. Krcnuo sam limenku i nazdravio tom zatamnjenom, mutnom liku nasuprot.


muzika za ugođaj: The Raconteurs "Steady, As She Goes"

03

sri

06/15

Statistika

Zadnja 24h

20 kreiranih blogova

307 postova

684 komentara

306 logiranih korisnika

Trenutno

7 blogera piše komentar

30 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se