novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

02

sri

09/15

Promocija novog bloga HappyWedding

topsicret.blog.hr

HappyWedding


Odabir datuma za vjenčanje

Vjenčanje, sretan dan u životu partnera


01

uto

09/15

Vjenčanja

topsicret.blog.hr

Imala bih štošta za reći, no sve je ovdje već napisano...pa stoga uživajte...happywedding

31

pon

08/15

Gospodar erekcije

huc.blog.hr

 photo frodo_sam_zpsjt56tr1k.jpg


Martin Sućurajac, patuljak iz Donjeg Miholjca ležao je u svom majušnom krevetu i seksualno fantazirao:
- O gosparu Frodo, želim sisati vaše nožne prste – reče Sam.
- Moje nožne prste – začudi se Frodo.
- Da gosparu Frodo!
- Moje velike, debele hobitske nožne prste?
- Aha, gosparu Frodo.
- Ali što će na to reći Roza Pamuklija?
- Nikada neće saznati!
- Pa daj onda, mili moj vjerni druže – nasmija se glasno Frodo i ispruži nogu.
Sam polako i senzualno poče sisati prste.
U prostoriju bane Gandalf.
- O jebemti Saurona u oko, što to radite mali perverzni Hobiti – zagrmi.
- Aj ne drami stari, samo se zabavljamo. Kao da ti nikada nisi cuclao nečije prste!
- Pazi što govoriš Frodo – upozori ga čarobnjak uprevši u nj prijeteći kažiprst iz kojeg je svakog trena mogla sunuti munja.
- U Bilbo Bagginsovom nadnevku od 13. rujna 2054. spominje se kako je na jednom proplanku, sred gustih šuma Rouena, zatekao dva čarobnjaka kako se “zabavljaju” svojim štapićima. I kada kažem štapićima pritom ne mislim na čarobne štapiće. Prikaz je, mogu reći, bio i više no izdašan…
Gandalf se zacrveni, pa reče posramljeno:
- Bilo je to samo jednom, i pod utjecajem bunike, a jednom se ne pika.
- Relativizacije, dragi moj čarobnjače, relativizacije.
U tom trenutku Martin Sućurajac osjeti kako mu pada erekcija. Gandalf je kvario zabavu. Hitno ga se morao riješiti. Raspršio je čarobnjaka u obliku ružičastog dima i pred Hobitima je sada stajala Jenna Jameson. Odjevena u crveni lateks blještala je poput kraljice. U desnoj je ruci držala veliki crni dildo.
- Ideš - procijedi Sam porgutavši knedlu.
- Mali Hobiti, bili ste nevaljali i sada će vas mamica kazniti – prozbori J.J. te prijeteći pljesne dildom o lijevi dlan.
- O da, kazni nas mamice – povika Sam.
Slina mu se skupljala u kutevima usta.
- Hej, nisam siguran da želim biti kažnjen na taj način - pobuni se Frodo.
- Ali gosparu Frodo, to je J.J.
- Dobro znam tko je to – otrese se Frodo na Sama.
J.J. obliže veliki crni dildo.
- Mali drkađije, hoćete da vas jebem sad ili odmah?
- Sad, sad, sad, sad, sad – klicao je Sam pljeskajući.
- Ah, kvragu, što da ne – presječe Frodo nedoumicu zaključivši – samo jednom se živi.
Hobiti skinuše gaće te zauzeše pozu puni očekivanja kadli zazvoni telefon. Zvonio je i zvonio. Netko s druge strane bio je uporan kao Smrt. Martin Sućurajac odustade od svojih fantazma, pa tako i ovoj pripovjesti dođe kraj.

(Zamrčenje.)

ponoćni Kupidon

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 13.8.2010.
Dovezao sam se automobilom oko ponoći do ruba parka gdje gotovo svakodnevno prošećem psa prije spavanja. Kako je grad u ovim ljetnim mjesecima uvelike ispražnjen, na parkiralištu nije bilo nikoga, ali se istovremeno sa mnom dovezao još jedan automobil. Iz njega je izišao mladi par, oboje zgodni i simpatični, dobro raspoloženi.

Nasred parka nalazi se povelika elipsoidna livada, od tristo do petsto metara u promjeru. Obično šećem njenim rubom, pa zađem malo u šumu, a onda opet okružim oko nje. Mladi par je otišao pravo nasred livade i ondje su legli leđima na travu, jedno pored drugoga, pogleda uprta u ozviježđena nebesa. Noćas je najavljena meteorska kiša – prisjetio sam se. Mora da su to došli promatrati.

U trećem ili četvrtom obilasku primijetio sam da se mladić uzdigao, izvio i nadnio nad djevojku. Zagrlili su se i malo ljubakali i ona se nije nimalo opirala, ali iako su vjerojatno bili uvjereni da ih nitko ne gleda, a mene u sjeni krošanja nisu mogli vidjeti, ona mu nije dozvoljavala išta više. Dapače, vjerojatno ga je podsjetila da su došli gledati meteorsku kišu jer je on ponovo legao pored nje i primirio se.

Sljedeći puta kad sam ih vidio on je ponovo nešto pokušavao, ali je ona podizala njegovu ruku koja se spuštala niz njezino tijelo i ovijala si je oko vrata. U taj tren je pas jurnuo pravo prema njima. Zviznuo sam mu tiho da se vrati, da ih ne uznemiri, ali nije me poslušao. Zaustavio se pred njima srdačno mašući repom. Oni su se trgnuli, a zatim oboje ispružili ruke i počeli ga gladiti po glavi što je on jedva dočekao i počeo se namještati da ga mogu dosegnuti i po leđima. Zazviždao sam iz sve snage i tek tada je pokazao da me je čuo, naglo ih napustio i dotrčao razdragano do mene kao da je od njih dobio kolačić.

Nisam im valjda nešto pokvario! – zabrinulo me. Ona je sad imala čvrsti argument da obuzda mladića uz sebe. Nisu sami u parku.

Šećući ispod krošanja nisam mogao vidjeti da li je meteorska kiša zaista padala. Došao sam do svog automobila istovremeno kad su se i oni vratili svome. Našli smo se na tri metra udaljenosti i vidio sam kako me je ona ispitivački odmjerila vjerojatno se pitajući što sam i koliko vidio. Rekoh:

– Moram vas upozoriti, na ovoj livadi može biti krpelja. Krpelji mogu zaraziti meningitisom ili nekim još gorim bolestima. Jednog mog prijatelja, goru od čovjeka, ugrizao krpelj i jedva je preživio. Oporavljao se nekoliko godina, a danas hoda na štakama!

Oboje su blenuli u mene. Djevojci se odužilo lice i ukočila se. Ono što su mogli vidjeti bio je ozbiljan stariji čovjek koji ih dobronamjerno upozorava. Ono, istina da su mogli naletjeti na krpelja, ali i krpelji imaju svoje sezone, obično u proljeće ili jesen kada ih je stvarno mnogo, i malo je vjerojatno da im se tako nešto dogodilo, ali to nisam rekao, nego nastavio:

– …a krpelji se naročito vole zavući u pregibe tijela gdje ih je teško zamijetiti, recimo pod pazuh ili čak između prstiju na ruci i nozi gdje je koža najmekša - podigao sam šaku i raširio prste da i zorno pokažem. Oboje su zadrhtali od strave. – Jednoj sam poznatoj vadio krpelja iz pupka! Bilo bi dobro da malo pogledate, prekontrolirate kad se vratite kući.

Ona je zaglavinjala kao da će se srušiti. Zabrinuo sam se da se previše ne uspaniči i pokušao je smiriti:

– Ne brinite. Krpelj, prije nego se zabije, sat ili dva kruži po tijelu tražeći najpogodnije mjesto gdje će se ukotviti. Brzi su, mali i lagani i nemoguće ih je osjetiti, ali su tamno smeđe i lako ih je vidjeti na koži. Zato treba pogledati. Naročito dijelove koji su zaklonjeni, recimo iza uha… Pas zbog toga stalno ima ogrlicu protiv buha i krpelja – pokazao sam na njega, a bijela ogrlica protiv nametnika se jasno vidjela pored tamne kožne ogrlice za vođenje.

Dok sam sjedao za volan oboje su se zahvaljivali. Shvatili su moje upozorenje najozbiljnije. Vozeći prema kući bio sam zadovoljan. Ti krpelji se stvarno mogu svagdje zavući, u procijep između guzova, u stidne dlake, u sve moguće pregibe… A sitni! Treba pažljivo, iz najveće blizine promotriti sva skrivena mjesta i to nekoliko puta da se krpelj nije prikrio, da ne kruži naokolo pa nije na mjestu gdje je pregledano, ali dođe kasnije… Kako li će se mladi par izvući iz te nevolje? Možda svatko od njih ima majku, brata, sestru, prijateljicu ili prijatelja koji bi ih pregledao, ali nezgodno je i roditelje zamoliti tako nešto iako bi oni to savjesno obavili. Uostalom, bilo je već jedan ujutro, dok dođu do kuća biti će i pola dva, koga u to vrijeme mogu išta zamoliti. A ako i zamole, kako objasniti zbog čega se boje da su mogli pokupiti krpelja? Tko bi im vjerovao da su samo iščekivali meteore? Nemaju vremena odlagati do jutra… Ako odu samo zbog sumnje o krpelju na Hitnu pomoć, smijat će im se. A nema tog čovjeka na svijetu koji bi mogao mirno zaspati razmišljajući da li takva beštija plazi po njemu.

Što se mene tiče, čim sam spustio glavu na jastuk zaspao sam spokojno kao dobro nahranjena beba, kao Kupidon nakon solidno obavljenog posla. Doduše, na trenutak sam se zabrinuo da li će mladi par imati kondom pri ruci, ali dovoljno su odrasli da se nekako snađu. Svakog dana barem jedno dobro djelo i nema boljeg recepta za ugodan san.





26

sri

08/15

Sve je lakše s 40+, osobito - biti sam

1971.blog.hr

Postoji jedna univerzalna etiketa koja bi se mogla nalijepiti na čelo svake razvedene žene kategorije 40+.
Nije to nešto što sam ja izmislio, već ono što sam čuo od valjda svake od njih...

"Ne moram biti s nekim pod svaku cijenu, ali ne mislim ostariti sama"

Redovno kontaju kako je nakon lošeg braka došlo vrijeme da upoznaju "onog pravog". Na što se ja nasmijem. Cinično.
Kako da ne, oni pravi su na svakom koraku. Lako je to naći. Ja onu pravu tražim 25 godina, al' nije to ništa, vjerojatno je tu iza sljedećeg ugla, čeka na me s osmijehom dobrodošlice i tepsijom tople pite u rukama. Mislim, halo??

Jest, sad bi to trebalo biti lakše. Teoretski. Uglavnom se radi o ljudima koji su "odradili" onaj teži, ozbiljniji dio - stvorili su neku obitelj, djeca su stasala i krenula u vlastiti život. Ili, kao što je kod mene slučaj - odustali od ideje razmnožavanja, jer smatraju da im je vrijeme za to ipak prošlo.

Sad bi trebalo biti lako i jednostavno. Zajednička budućnost ne visi kao kamen nad glavom, sa silnim planovima, očekivanjima, strahovima... Trebalo bi biti puno lakše održati pozitivu preklapajući s partnerom tek jedan dio osobnog prostora, onoliko koliko je svakom od nas dovoljno za dobar osjećaj da imamo nekog svog.

Dakle, dvoje iskusnih ljudi bi trebali znati što je dobro za vezu, a što nije. Biti samostalan, ne uvlačiti novog partnera u svoja već postojeća sranja već ih riješiti sam (a što je uvijek lakše kad imaš moralnu podršku), biti spreman pokloniti povjerenje... A ozbiljnije teme poput podjele obaveza, tolerancije za različite navike i slično trebale bi biti lakše i jednostavnije rješive - koliko su ljudi kompatibilni, toliko bi trebali preklapati svoje živote. Nije nužno da dvoje npr. žive skupa da bi bili zaljubljeni.

Sve to skupa pada u vodu ako je s druge strane osoba koja nam duhom i stavovima baš ni malo nije slična. Ili ako smo neodrasli u petom desetljeću života pa i sad moramo jebat sa strane i povlačiti recke.

Znam što mi treba. I one tvrde da znaju. Iz tog sam se razloga posljednjih dana povukao iz kontakta s osobom koja mi je u startu bila jako zanimljiva, a kroz malo druženja sam skužio da to ne bude išlo. Iz tog sam razloga popušio i jednu košaricu, koju sam jako pozitivno primio, jer sam s druge strane imao zrelu osobu koja si je dala vremena procijeniti i odlučiti, jednako kao i ja u onom prvom slučaju. Zahvalnost koju sam osjetio i potpuni izostanak povrijeđenog ega zaslužuju poseban post koji ću možda napisati jednog od sljedećih dana.

Najgore moguće jest pogasiti sve senzore i baciti se u vezu kao adolescent. I onda kasnije kukati, kao ja proteklih mjeseci.

U godinama smo kad bi trebali naučiti podnijeti usamljenost kao privremeno stanje. Jer, do sad smo već trebali shvatiti da uvijek naiđe netko drugi, kad i ako smo za njega spremni.

I kod mene je uvijek bilo tako. Uvijek je naišla neka nova osoba. Ako i nije naišla sama, ja sam si ju priskrbio. zubo

Kamo sreće da je sve kao fizička privlačnost. Ima je ili nema. Na nekog ti se diže (ili vlaži, ovisno o tome u kojem položaju piškiš), na nekoga baš i ne.

Tu je uvijek sve jasnije.

Međupost

1971.blog.hr

Eh, da...

Dođe mi ponekad da pišem nešto ovdje, ali najčešće imam sasvim dovoljno posla kojem se posvetim. I tako, piskaranje trpi.

Solo, od prije nekoliko mjeseci. Mini je još nekoliko mjeseci bila u kombinaciji. Prvi put u životu sam se vratio nekom nakon mjesec dana od prekida, ono, u stilu "možda se još nešto može ispeglati".

Ubrzo postadoh kronično nesretan kraj mile mi drage, pa smo se ipak pozdravili, jednom zauvijek. Ne budemo više "probavali" i isprobavali.

I kako vrijeme odmiče sve mi to drugačije izgleda. Toliko katastrofalno da sam samome sebi smiješan.

I onda se još spojim ovdje, pa pročitam postove unazad godinu dana... Ajme, k'o da mi je vrana mozak popila. Čitam i skroz mi je jasno koliko sam bio svjestan da to ne ide i da s njom nemam što tražiti, a koliko sam tu spoznaju samome sebi negirao.

Neki dan se sjetih trenutka kad je od mene tražila da na mobu uključim lokaciju, što naravno - nisam htio. Potpuno sam zaboravio na to, podsjetila me Ella Dvornik svojim postom na nekom blogu, ili što to ona već piše. No, Ella Dvornik je pisala o dvadeset godina mlađim ljudima.

Katastrofa.

Sad, s odmakom od nekoliko mjeseci, bivšu sam svrstao među tri najveće budale s kojima sam ikad imao posla. I nekako mislim da će tu i ostati.

A ja ću valjda biti pametniji i vjerovati sebi. Valjda.


Nakon ovog međuposta vjerojatno slijedi slijed razmišljanja i dogodovština na temu "Solo u petom desetljeću života". Zapravo, mogao bih napisati serijal. Osim kratkih stanki u traženju, kada je naišao netko naoko vrijedan pokušaja, uglavnom sam bio solo.

U svim desetljećima života.

24

pon

08/15

Silovanje s pristankom

igniss.blog.hr

Jednom davno, u nekim tamo civiliziranim društvima, silovanjem se smatrao onaj seksualni čin koji je izvršen unatoč tome što je žena rekla "Ne". Teret dokazivanja da je ona rekla "Ne" bio je na ženi te, iako joj je s vremenom to malo olakšano kroz ukidanje apsolutne potrebe za materijalnim dokazima, pojam silovanja je ipak bio i ostao određen prisustvom riječi "Ne".



U novije vrijeme smo kao jedno civilizirano društo ostvarili znatan "napredak", pa smo tako u posljednjih par godina doživjeli poplavu zakona tipa "Da znači da", koji su ustvrdili da to što žena nije izričito rekla "Ne" svejedno ne znači da je dala pristanak na seks. Kako bi se smatralo da je pristala, morala je izričito upotrijebiti riječ "Da", te je na muškarca pao teret dokazati da je uistinu rekla "Da" (puno sreće s dokazivanjem tako nečega, ali skrećemo s teme, op.a.).

Čovjek bi pomislio, što se dalje od toga može napraviti? Na muškarcu je sav teret dokazivanja da seksualni čin nije silovanje, a na ženi ne leži više nikakva odgovornost; on je taj koji mora prikupiti i zabilježiti "Da" ako ne želi snositi posljedice. Dosegli smo vrh civlizacije i ostvareni su svi feministički ideali... to je to?

Zar ne? Hej, ljudi? Je li to sve? Možemo li sada završiti s ovom pričom?

Eh što ste budalasti. Naravno da nismo gotovi. Dame i gospodo, dopustite da vam predstavim....

"Da ponekad znači Ne"
- Jordan Bosiljevac, Sveučilište Clairmont Kalifornija, SAD


Počelo je s "pristanak je sexy". Ali naravno, to nije imalo smisla - to je bilo kao da kažemo da je silovanje loš seks, a ne zločin. Onda smo prešli na "pristanak je nužan". To je bilo puno bolje jer nas podsjeća da je seks sporazuman, a sve ostalo je silovanje. Ali onda sam tu još ja, nakon zabave, u muškarčevoj sobi u studentskom domu. I tu je pitanje "je li ovo u redu"? Ako gledamo na to s pravnog stajališta, rekla sam 'da' - nije bilo prisile, prijetnje nasiljem ili pijanstva (barem ne puno). Ali ono o čemu želim govoriti je ono što se dogodilo prije nego sam rekla 'da', te zašto sam uistinu mislila 'ne'.


Vrhunac idiotizma feminizma je u mnogočemu sličan vrhuncu proizvodnje nafte. Svi već desetljećima govore da smo ili dosegli vrhunac ili da ćemo ga doseći svakog trena, ali onda netko otkrije novo nalazište, izumi novu metodu bušenja, i ispada da vrhunac još nije ni blizu. Isto tako i nakon što smo nakon godina i godina gnjavljenja škvadre rođene za zgražanje riješili 42 851 751 različitih slučajeva socijalne nepravde ispada da ne samo da još nismo ni blizu nirvane u kojoj je sve u redu i više se nitko ne buni, već i da smo zapravo tek načeli ledeni brijeg u čijim se dubinama krije još najmanje 931 525 887 nepravdi koje čekaju na naš angažman.

Za geekove među nama, feminizam je nešto kao koncept limesa u matematici - imamo funkciju feminizma koja teži beskonačnoj jednakosti, ali je nikada ne doseže. Gdje je granica? Kada će biti postignuta jednakost i prestati potreba za feminizmom? Možemo samo nagađati.

Vrstu feminizma o kojoj ću govoriti nije lako progutati - neće biti uvrštena u sljedeće Vaginine monologe, a Jezebel neće pisati članke o njoj. Ali, ako feminizam znači išta, za mene on predstavlja ne-bivanje samom kada sam povrijeđena. U mojim razgovorima s kolegama feministicama, obojenim ženama, queerovima i članovima drugih organiziranih zajednica, evo nekih zaključaka o tome što se dogodilo te noći kada sam rekla 'da', a mislila 'ne'...
Ironično je da se autorica poziva na Vaginine monologe, s obzirom na to da Vaginini monolozi sadrže scenu u kojoj 13-godišnjakinju napije i seksualno zlostavlja odrasla žena i zatim joj objašnjava: "ako je to bilo silovanje, ona je bilo dobro silovanje". Toliko o idolima društvene pravde, eh?

Ovisno o tome tko ste, moglo bi vam zvučati ludo: zašto bi itko ikada rekao da ako misle ne? Iskrenost je važan dio bilo koje veze - i seksualne i bilo koje druge. Osim toga, definicija silovanja Savezne države Kalifornije kaže 'silovanje je čin spolnog općenja kada je osoba nesposobna za...'

Iskreno, u tome za mene ima puno više značenja. Kada mi je bilo pet godina, rodbina me ljubila u obraz unatoč tome što sam radila grimase i okretala se. U dobi od dvanaest godina, naučili su me da trebam u školski pritvor zbog pokazivanja grudnjaka i bedara. Sa šesnaest godina me moj dečko uvjerio da se skoro svim curama sviđa ovo - samo se trebam opustiti. I tako kad sam stigla do 20 u nečijoj sobi poslije zabave, 'ne' mi je zvučalo zastrašujuće i nepoznato.


Ovakvi incidenti, nažalost, nisu nešto unikatno meni. Pričajući s prijateljima (izgleda da je mentalna bolest poznata kao 'feminizam' zarazna, op.prev.) zajedno smo izmislili izraz "silovala nas je kultura silovanja" kako bismo opisali osjećaj govorenja 'da' zato što nas je na to prisilila kultura koja nas je podigla. Ponekad, barem za mene, tu je bio i osjećaj obveze jer sam već otišla u nečiju sobu, bojazan od uništavanja prijateljstva, usamljenost, bojazan da nitko drugi nikada neće biti zainteresiran, strah da neće stari ako kažem ne, utjecaj alkohola, i uvjerenje da bi neobavezni seks trebao biti zabavan.
Evo vam krajnjeg (nadajmo se!) rezultata ideologije koja istodobno tvrdi da su žene superiorne i da su potlačene, ideologije koja je temeljena na oslobađanju žena od posljedica svojih odluka. Dobili ste razmaženo, bešćutno čudovište koje ne zna što točno želi ali to želi odmah, te koje baulja svijetom poput zombija i upire prstom u sve što bi moglo predstavljati prikladno opravdanje za svoje bezumno ponašanje: kulturu silovanja, prijateljstvo, usamljenost, naviku, alkohol, kulturu neobaveznog seksa, i tko zna što sve već ne.

Preuzimanje odgovornosti za sebe? Jel' se to jede?

Meni i mnogima poput mene pristanak nije lagan. 'Da' ne znači uvijek 'da', i zametnuli smo 'ne' prije nekoliko godina. Ovo iskustvo nije slučajno raspoređeno, već neproporcionalno utječe na potlačene zajednice. Pristanak je privilegija, i to privilegija sagrađena za imućnu, heteroseksualnu, cis, bijelu, zapadnu, tjelesno sposobnu muškost. Kada društvo neke od nas uči da zauzimamo što manje prostora, shvaćamo svu pozornost kao kompliment, te budemo zahvalni da bi itko ikada mogao htjeti naša tijela ili ljubav, nije uvijek naš izbor reći 'da'.
Znači, koncept izražavanja svog mišljenja jednosložnom riječju 'da' ili 'ne' je opaka zavjera koju su izmislili bijeli heteroseksualci i skoro-(cis)-heteroseksualci (ali ipak samo oni bijeli heteroseksualci koji imaju para i k tome nisu invalidi).

Zvuči dobro... gdje se prijavim za to?


Možda čak i trunku predobro?

Pristanak kao privilegija nije samo stvar seksa. To se događa i onima od nas koji previše daju u prijateljstvima bez da traže nešto zauzvrat, koji dopuštaju liječnicima dirati nas na načine koji izazivaju napade trauma jer ne želimo izazivati nevolje, koji plešemo sa strancima kojima ruke idu posvuda jer su naši prijatelji već napustili zabavu, koji ostaju u toksičnim vezama jer ne znamo je li nam dopušteno očekivati bolje. Kada si siromašan, invalid, queer, ne-bijel, trans ili ženstven, 'ne' nije za tebe. Ne inzistiram da svaka osoba potlačena u ovim sustavima moći nije sposobna za osnažujuća sporazumna iskustva, te poznajem mnoge koje jesu. Ono što želim reći je da je za mene 'ne' proces, te je moj pristanak neuhvatljiv i ljudi me često povrijede, čak i bez da to namjeravaju.


Koji su to traumatični načini na koje nas diraju liječnici?!?! Zvuči kao neki loš pornić...

Dakle ako je pristanak više od sexy, zaraznih slogana na topićima i kolačima, što onda slijedi? Prvo moramo shvatiti da je sva potlačenost međusobno povezana, te da je svo silovanje rasističko, klasističko, sposobnističko, patrijarhalno, hetero i cisseksistično.
Stvarno? Dakle ako invalid siluje zdravu ženu, ako beskućnik siluje bogatašicu, ako homoseksualac siluje muškarca, ako azijat siluje azijatkinju... to sve nisu silovanja?



Društvo koje se nalazi na tračnicama propasti je društvo u kojemu se mladi ljudi zadužuju za otprilike 250 000 $ kako bi učili definicije bizarnih koncepata kao što su "klasizam", "cis", "sposobnjaštvo", "rodna binarnost" i "transmizoginija" (ili se ne zadužuju sami nego se umjesto njih zadužuje država, što je još gore). Ali, vratimo se temi...

Sljedeće, moramo prestati gurati raznolike doživljaje prisile u jedan jedini zakon o "Potvrdnoj suglasnosti". Ne možemo se pouzdati u državu da će ona braniti pristanak i tjelesni integritet - ne u Baltimoreu, Fergusonu, Los Angelesu ili Claremontu. U ovom trenutku, moramo potpuno zaboraviti na zakone kako bismo shvatili da pravda za naše zajednice nikada nije ni bila ugrađena u te sustave.
Bome lijepo... država je učinila tvoju egzistenciju najpovlaštenijom i najprivilegiranijom na cijelom svijetu, i sad se ne možeš pouzdati u nju? Kako reče narodna izreka, 'daj feminizmu prst i on bi odmah cijelu ruku'.

Ako ti i dalje pada na pamet "ali ona nije rekla ne", vjeruješ da se silovanje događa samo u mračnim ulicama, ili čak da je silovanje jedini način kojim je moguće povrijediti pristanak, još nisi ovdje. 'Ovdje' je gdje je pristanak upleten u tkanje naših života. 'Ovdje' je gdje, počevši od djetinjstva, imamo pravo odlučivati što će se događati s našim tijelima (osim ako se radi o stotinama milijuna beba obrezanih odmah nakon rođenja, op.prev.); gdje aktivno slušamo što naši partneri govore - i što još nisu sposobni reći.

Ovaj telepat u kolicima bi bio savršen muškarac za autoricu, ali nažalost je bijelac i nije siromašan.

... to je gdje nitko nikada ne propitkuje načine na koje izražavamo spol na našim tijelima; gdje tjelesni integritet, osobni prostor i emocionalno blagostanje imaju prioritet nad posjedom. Ovo nije potpun popis, tako da je 'ovdje' bilo gdje gdje možemo zamisliti radikalne prostore odlučivanja i samoupravljanja za pojedince i zajednice kojima pripadaju.
Pa ako pripadaš zajednici, odakle ti onda radikalan prostor odlučivanja i samoupravljanja? Ova generacija feminista je izgubljena toliko duboko u salati riječi da nije u stanju napisati jednu smislenu rečenicu koja ne pobija samu sebe.

Ja svakako još nisam 'ovdje' I ne mogu stići 'ovdje' sama. Moram pregovarati i tražiti 'ne' sama za sebe, istodobno bivajući tu za druge koji rade istu stvar, te se ispričavati kada ponovim štetu koja je učinjena meni. Ako pokušavate naći 'ne', vjerujte mi da niste sami. Ako poznajete nekoga tko pokušava pronaći 'ne', podržite ih. Ako niste omogućili nekome drugome 'ne', popravite se. Znam da je to teško; pristanak je stvarno težak. Ali ako se uistinu volimo - ako smo uistinu zajednica - onda nam je to obveza.


Čitatelji se pitaju: "Ali Ignisse, zašto pridaješ toliko pozornosti nekoj tamo ludoj studentici?" koja piskara po blogu na platformi svog sveučilišta? Pa jasno, zato što takve stvari nikada ne ostaju samo u tim okvirima. Evo kako funkcionira taj proces:

Sljedeću godinu će neka njena kolegica na ženskim studijima u eseju citirati njen post kao izvor tvrdnje "da znači ne", godinu nakon toga će neki feministički magazin prenijeti kolegičin esej s naslovom "postoji izražena potreba za zakonskim uređenjem i redefiniranjem pojma 'da'", te će na kraju neka parazitska saborska zastupnica željna moći citirati časopis u prijedlogu za uvođenje novog zakona. Feminizam je kroz desetljeća stvorio ogromnu pećinu po kojoj može slušati jeku vlastitih tvrdnji i na temelju toga, citirajući sam sebe, "argumentirati" progresivno sve luđe i luđe tvrdnje sve dok se iznenada ne pretvore u neugodnu realnost zakona koja provodi policijska čizma. Nemojte reći da vas nisam upozorio!



Nadalje, čak i ako nekim slučajem kroz pet godina ne dobijemo novi zakon koji čini obranu od optužbe za silovanje potpuno nemogućom, publiciranje, širenje i prihvaćanje ovakvih nebuloza pomiče javnu raspravu sve više i više u smjeru ekstremnog feminizma; mnogi će za ovaj članak reći da je glup i da je autorica zabrazdila, ali će im se zato u usporedbi s tim zla i nepravedna tvrdnja "Na muškarcu optuženom za silovanje je teret dokazivanja nevinosti" doimati gotovo pa smislenom. Tu psihološku tehniku - šokiraj nekoga ekstremno apsurdnom tvrdnjom kako bi se zatim složio s nešto manje apsurdnom tvrdnjom - u prodaji nazivamo "vratima u lice", a u politici "Overtonov prozor".

Još jedna zanimljivost kod ovog nesretnog posta je autoričino prezime. Pažljivo promotrite:

Jordan Bosiljevac, jedno od relativno čestih prezimena iz okolice Karlovca

Nesretno pravilo svih mrziteljskih ideologija je to što su pridošlice, outsajderi i slugani najveći pobornici svake takve ideologije, čak i više nego originalni tvorci i vođe. Na primjer, postoje indikacije da su Goebbels, Himmler i Eichmann mrzili Židove još više nego sam Hitler, te su bili vrlo gorljivi što se tiče progona i organizacije Holokausta. Neki od najšokantnijih primjera rasizma dolaze upravo od crnih robova, kao što je humoristično ilustrirano u ovoj sceni iz nedavnog filma "Django Unleashed":



Najoštećenije, najnekvalitetnije i najfanatičnije žene redovito dolaze iz redova imigranata u SAD i Kanadu. Tako je i u ovom slučaju: 20-godišnja djevojka čiji su roditelji stigli iz Hrvatske s punim uvjerenjem propagira otrovnu ideologiju koja će uništiti ogroman broj života diljem svijeta, te s radošću igra ulogu "korisnog idiota" za svoje gospodare s katedre ženskih studija Sveučilišta Clairmont.

I na kraju, ne zaboravite: Igniss je čudovište gore od ISIS-a zato što misli da je teret dokazivanja na onome tko optužuje, a ne na optuženome.

sexa mora biti!

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 13.8.2007.
Dani za izlaske bili su srijeda, petak i subota. Ne nedjelja. U nedjelju navečer se lijegalo na vrijeme da bi se moglo oporaviti od svega do početka radnog tjedna ponedjeljkom ujutro.

Srijedom se išlo prvo u "Sparki" jer je čaša piva za studente bila 5 centi, a zatim u diskoklub "Grainery" jer je srijedom za studente ulaz bio besplatan. Srijedom se na oba mjesta moglo zateći praktično sve koje se željelo vidjeti, pa je to činilo isplativim mamurluk u četvrtak ujutro. Dapače, uvažavajući višu silu na univerzitetu su u četvrtak prijepodne po rasporedu bile uglavnom nezahtijevne obaveze.

U "Sparkiju" su se svi nalili pive, a u "Grainery" su se na podiju izvijale sve najbolje ženske, pa je nastajalo užurbano muvanje tko će koga povesti kući. Kako su padali dogovori, tako su se parovi osipali, a napokon su, pred zatvaranje, za šankom ostali oni očajni momci koji nisu uspjeli ništa uloviti bez ikakvih izgleda da će naići još nešto pristojno. Tada su na scenu stupale nakazice.

Nakazice su bile jadne toliko ružne da nisu ni izlazile iz najdublje sjene u najdaljem uglu. Umjesto njih iz mraka je izlazila Kitty, predvodnica nakazica, da sklopi dogovor. Kitty je bila zgodna ženska, imala je sise, dupe, dobre noge, lijepu dugu kosu i stravični duboki ožiljak koji je počinjao s vrha čela, spuštao se preko oka i završavao na vratu, a oko joj je bilo izokrenuto i bijelo, bez šarenice. E, ona je bila najljepša od svih nakazica. U muško ime pregovarač našeg društva obično je bio Glen Polovich. Dogovor se sastojao u tome da je on, obično ni ne vadeći nos iz čaše s whiskeyem, podizao dva, tri, četiri ili pet prstiju, Kitty je bez riječi klimnula glavom i vraćala se u mrak delegirati traženi broj nakazica.

Momci raspomamljeni najboljim komadima koji su im se prije toga cijelu večer izvijali pred nosovima sjedali su u jedan auto i kretali ni ne osvrćući se kako se grupica nakazica utrpava u drugi i slijedi ih. Otišli bi nekome doma, smotali nešto i popušili, svatko odabrao po jednu nakazicu i odveo u drugu prostoriju, a nakon što bi se sredili sastajali su se ponovo u središnjoj prostoriji, nastavili s pivama i prepustili nakazicama da operu posuđe koje se nakupilo u posljednjih nekoliko dana i srede nered po stanu.

Upavši u društvo i mene je tako zapala jedna nakazica. Zapravo ni ta nije bila loša ženska osim što je imala nevjerojatno veliku kljuku, toliku nosinu da je bilo teško odvojiti pogled od nje, a u korijenu te impozantne tvorevine bile su neuobičajeno sitne potpuno okrugle očice, kao da je netko zalijepio dva dugmića. Gledajući tu žensku, osim nosa ništa se drugo nije ni vidjelo. Našavši se sam u sobi s njom, iza zatvorenih vrata, rekoh sam sebi: što je, tu je. Vrag u nevolji i muhe ždere. Da barem izvučem najviše što se može…

U neko doba, bubaju dečki na vrata. "Što radiš?!"

Što bih radio? Tucam!

Iziđemo nas dvoje, a ostale nakazice već pospremile stan i nestrpljivo skakuću čekajući kolegicu da mogu otići.

Kako je bilo, pitaju dečki. Odlično, rekoh. Ženska je stvarno dala sve od sebe.

Naredne sedmice opet se nađoh u ekipi luzera kojima su preostale samo nakazice. Kako me je Glen izveo svojim autom, bez njega se nisam mogao vratiti kući, pa je i mene zapala jedna nakazica. Ta nije imala ni sisa, ni dupeta, ni ništa. Kosturček. Ah, rekoh, što mogu?

U neko doba, lupaju momci na vrata. "Što se zbiva?! Je li sve u redu?"

Što ne bi bilo u redu? Što bih radio? Prčim!

Iziđemo nas dvoje, a ostale nakazice već pospremile stan i nestrpljivo skakuću čekajući kolegicu da mogu otići.

Kako je bilo, pitaju dečki. Super, rekoh. Ženska se giba nevjerojatno brzo, a ima energije da te bog sačuva!

I tako nekoliko puta, sredim još nekoliko nakazica, kad odjednom, sjednemo mi da nešto smotamo, a sve se nakazice bace na mene. Jedna sjedne s jedne strane i zagrli me, druga se uvali s druge strane i zagrli me, treća sjedne uz jednu nogu i obgrli mi koljno, četvrta sjedne uz drugu nogu i zalijepi se uz nju, peta dođe odostraga i omota ruke oko mog vrata i sve me gledaju s obožavanjem.

– Što je ovo?! – grakne Glen i rastjera ih, svaku u jednu sobu i pošalje dečke da ih odjebu i prizovu pameti. Još su se i opirale i gunđale jedva se odlijepivši od mene, ali je zato ona koja mi je preostala sjala.

Nakon svega, vozi me Glen kući, ljut. Iznenada zaustavi auto na usputnom odmaralištu, ugasi motor i okrene mi se:

– Dobro, pa što ti to radiš s njima?!

Nisam razumio što me pita.

– Kako – što radim? Što i svi ostali.

Nije bio zadovoljan odgovorom.

– Ne, ne. Nije moguće. Reci ti meni lijepo što radiš s njima. Zašto ti uvijek treba toliko mnogo vremena? Što radite sve to vrijeme?

Ni dalje mi nije bilo jasno što želi čuti.

– Opiši mi potanko što radiš s njima.

Počnem:

– Uđem u sobu, zatvorim vrata, pitam je kako se zove…

– Pitaš je kako se zove?! – zgrane se Glen. – Kakvo suvišno i nepotrebno intimiziranje!

Nisam se osvrtao na njegovu upadicu:

– … pa malo popričamo dok je svlačim…

– Popričate! Ti je svlačiš! Ti!? – zgražao se on. – Pa što je tebi?

– Kako – što je meni? Pa ne mogu tucati žensku a da joj prije toga ne kažem nešto lijepo…

– Udjeljuješ komplimente?! Nakazicama! – grčio se Glen stiskajući volan i bečeći oči. – Pa kad?

– Kako kad? Za vrijeme predigre. Ono, da se razigraju…

– Predigra! – zavapio je. – Predigra! Jesi li ti normalan?! I onda?

– Onda… onda… potrudim se da je i njoj dobro kao i meni…

Prekinuo me je zaurlavši kao vukodlak:

– Ne može to tako! Ne radi se to tako! Uništit ćeš cijeli sistem! Zar ne vidiš da sve nakazice sada hoće samo tebe?! Postale su i nezadovoljne ako im ne dopadneš, postaju i zahtjevne s drugim dečkima! Više ni ne čekaju fajront, već izlaze iz mraka odmah na početku večeri samo da bi te zgrabile prije drugih! A glas se širi! Počele su u "Grainery" dolaziti nakazice iz cijele oblasti, samo da te vide!

Bio je toliko bijesan da sam vidio kako se bori s nagonom da me izbaci iz auta i pregazi. Ipak je nadvladalo što sam bio momak iz njegove stare domovine, takoreći daleki rođak, pa se uspio savladati.

– Vidim u čemu je problem. Ali ne brini! Smislit ću ja već nešto…

Za tri dana pojavio se s Victoriom John Dudlovich. Kada sam spazio Victoriu John Dudlovich zamalo sam se srušio i prostro po podu kao medvjeđa koža. To nije za ljude kako je ta ženska izgledala! Ostao sam bez teksta. Glen joj je bio objasnio u čemu je problem i doveo je da me pogleda. Odmjerila me je od glave do pete, pa sa svih strana, i rekla "Može".

Victoria me je uzela pod svoje. Naredne srijede pojavila se u "Sparkiju" i odvela me u "Grainery". Kada su nakazice izmilile iz mraka koja će me prva zgrabiti i spazile kako me Victoria John Dudlovich voda uz noge na kratkoj lajni samo su zacičale i razbježale se kao vampiri poprskani svetom vodicom kad spaze raspelo i vijenac češnjaka. Bilo mi je žao nakazica, malo, samo malo, ali nisam mogao pomoći ni sebi ni njima. Čovjek je slab, kurčeva pamet ograničena, pa sam uz Victoriu uskoro smetnuo s uma da su nakazice ikada postojale.




Meza za Nemezu

huc.blog.hr

Novela od Stranca

- Ti si običan kurvin sin – urlala je Tina na mene. – Koji ti je kurac čovječe? Zašto mi šalješ poruke usred noći? Julijan je popizdio! Naprosto popizdio. Kaže da će ti vrat prerezati. Pitao me – šta je, karaš se sa tim luđakom, a?
Bile su to prazne prijetnje, znao sam. Julijan je bio slabić, mlakonja, bezveznjaković, sitni diler koji je glumio frajerčinu. Tina je bila njegova cura i ja sam je zdušno servisirao zadnjih nekoliko mjeseci. Taj mali smrad trebao mi je biti zahvalan, s obzirom da je otkako se bacio u kriminalne vode, većinu vremena provodio upušen pred televizorom. Dobro smo se zabavljali Tina i ja u krevetu, a onda je postala silno naporna. Nakon koitusa počela bi mljeti , obasipala me je nevjerojatnom količinom informacija iz svog privatnog života, a nakon sat vremena bi me napala: a ti? Što je s tobom? Nikada ne pričaš o sebi. Živim u trenutku, lakonski bi odvratio i otpuhnuo (po mogućnosti) savršen krug dima. Mislim, seks i sve to je u redu, nastavila bi, ali ne možemo se samo jebati kao dvije vinske mušice na kuhinjskom stolu. Moramo razgovarati! To je ono što ljudska bića rade – razgovaraju. Nije mi bilo na kraju pameti da se upuštam u razgovore. Jer ono što je Tina željela bilo je zapravo Spasenje. Spasenje od svoje prošlosti, od Julijana, od sebe same, i to je bilo ok, ali junak-spasitelj živio je na nekoj drugoj adresi. Da stvar bude bolja u stan do moga doselile su se tri studentice iz provincije. Jednog sam jutra u kućnom ogrtaču zakucao na njihova vrata i zatražio nekoliko žlica šećera za kavu. – Uđite – rekla je zgodna crnka iz Dalmacije. Uglavnom, da ne duljim, zbližili smo se. Znate što mislim. Njima nije bilo do priče. Dostajalo im je 18,5 cm zmijskog mesa i godine ljubavnog iskustva. Moramo razgovarati postala je Tinina mantra. Iscrpljivala me je je tim zahtjevom više no seksualnim vratolomijama. Tina, ja nisam psihoterapeut. Nisam čak niti psihoseksulani terapeut. Ja sam eventualno seksualni terapeut, rekao bih kroz smijeh. Ti se zezaš, rekla bi razočarano, a stvari su ozbiljne. Morao sam je se hitno riješiti. A jedini efikasan način za to je bio da izludim Julijana. Ukoliko taj mali svinjski kurac nasluti da mu trošim družicu pošteno će popizditi, opalit će joj par šamara i pripriječiti joj da me viđa. Nisam strahovao da će nasrnuti na mene jer, kako rekoh, Julijan je bio običan šupak.
Spusti sam se do Yellyja po 3x6pack, potom sam sjeo u kuhinju i krenuo u realizaciju plana korak po korak, tj.pivo po pivo. Oko 0.23 sata, postigavši radnu temperaturu za ludost, počeo sam Tini odašiljati MMS-ove. Prvo sam uslikao svoj nožni palac. Dodao sam i deskripciju – ovo je moj desni nožni palac. Stisnuo sam Send. Potom sam fotnuo napol zgorenu cigaretu. Ovo je cigara koju upravo pušim, pojasnio sam. I naravski stisnuo Send. Snimio sam svoj dugodlaki madež. Ovo je moj međupreponski madež, staviš li ga pod povećalo naći ćeš klinastim pismom kriptiranu poruku koja će ti o meni reći više no moja rođena mater. U ostalom željela si znati, zar ne? I tako dalje. Bogtepitaj koliko sam posnimio bradavica, intimnih dijelova tijela, predmeta i poslao joj uz sulude opaske prije nego li sam zapao u kontemplativno stanje. U tom trenutku moje misli bile su egzistencijalno-kozmičke. Nakon sat vremena objedinio ih u formi pjesme:

Smrt sunca

Stigli se su vijest od kuće
Danas je umrlo Sunce,
Proždrlo je sve zalihe vodika,
Sagorjelo sav helij,
Nadulo se ,
Zažarilo,
Sažeglo Zemlju,
Mjesto našeg postanka!
Potom se jezgra urušila,
Bijeli patuljak još je neko vrijeme bulaznio u vrućici,
A onda je i to došlo kraju .
Crni patuljak ostao je ležati na biljarskom stolu.
Svojom je bljuvotinom svjedočio o odigranoj partiji.

Jockey i Jona promatrali su to iz Oortovog oblaka.

Sada čekamo sraz
Mliječne staze i Andromedine galaksije,napisali su na razglednici i dodali

A, pošto imamo vremena
kraj samog Svemira!
Hoće li se vječno širiti (i postati hladno i negostoljubivo mjesto za život)?
Hoće li se sažeti ( u vatrenom ognju)?
Teško je reći,
Još uvijek ne znamo kako stojimo sa količinom materije u svemiru.

No kakav god da Usud bio
Jona se iznašla način da izbjegnemo konačnu katastrofu
I klisnemo u petu dimenziju.
Na taj ćemo način, vjerujemo, spasiti dušu.

Svidjela mi se poema. Nešto kao znanstvena, SF poezija. I nju sam poslao Tini. A onda me obuzeo bijes. Imao sam potrebu na neki se način obračunati sa papcima u mom telefonskom imeniku. Pa sam im počeo sms-ati podrugljive poruke. Činio sam tako do kad nije svanulo. Tada sam doživio sumrak svijesti. Sada je bilo deset sati i Tina je histerizirala da koji mi je kurac, da kakvo sam joj to sranje sinoć složio, da će mi Julijan vrat prerezati, eto što će učiniti… itd.
- Tina, ljubavi, mislim da je najbolje da prekinemo – uzdahnuo sam. – Ovo više nema nikakvog smisla.
- I ja mislim, gade!
- Pa onda zbogom, bilo je lijepo dok je trajalo.
- Hej, stani malo – vrisnula je.
Prekinuo sam vezu.
Telefon je odmah zazvonio.
- Ne možeš me samo tako otpilit, ja sam ta koja tebe treba otpiliti.
- U redu milo, otpili me više, rastura me žešći mamurluk.
- Neću te otpiliti, pofukat ću te još jednom, s umjetnim kurcem u guzicu.
- O, bože Tina, znaš da to neće ići!
- O, hoće itekako…
- Tina, koji ti je vrag? Zašto jednostavno ne završimo ovu priču kao ljudi?
- Sad bi kao ljudi, a šalješ mi poruke usred noći. U ostalom kakve su to usrane poruke: plovi lađa u dupe te gađa i plavičasta moruzgva luta buta et meljo seže perdu korason tu tu ???
- Otkud da ja znam, ljubavi…
- Ahhhhhhh! Moram prekinuti, Julijan se vraća. Ali nismo još gotovi, nemoj misliti da ćeš se samo tako izvući.
- Ok, Tina, kako god ti kažeš…
Spustila je slušalicu. Otišao sam do friđa, uzeo pivicu, sjeo za laptop i otvorio elektronsku poštu . You have 1 new message treptalo je na displeju. Poruka je bila naslovljena Velikom Huc na znanje. Kliknuo sam i počeo čitati:

Poštovani, pišem vam iz zatvora. Neću dužiti, reći ću tek da gajim veliku naklonost spram vašeg literarnog (a tako i likovnog djela). Vaš izričaj je svježa voda sa izvora u ovoj baruštini od hrvatske literature. Jednom prilikom napisali ste da se povodite za Čehovim, on je za dobru priču plaćao pet kopjeki, u tom ste smislu Vi spremni iskeširati i do dvjesto kuna, izjavili ste. Smatram da moja priča vrijedi i više od 200 kn, ali ne pišem Vam jer želim novac. Želim tek da se moja priča pročuje. Ukoliko možete objavite je u cijelosti ili je nekako inkorporirajte u vaše tekstove. Srdačno vaš Klen Padam Edwin.

U prilogu se nalazio word.doc:

Meza za Nemezu

Sjedio sam u aerodromskom kafiću pijuckao kavu i čitao dnevne novine. Prišla mi je mlada, zgodna žena.
Mini suknja, jarko crvene usne, plava kosa do pola stražnjice.
- Dobar dan, moje ime je Rina i željela bih vam nešto dati.
Pogledao sam je začuđeno.
- Stick – pojasnila je.
- Ok.
- Na njemu je film.
- Ok.
- Gdje ja plešem…
- Sjajno.
Ugrizla se za usnu.
- Gola! – poentirala je.
- Još bolje…
- Uživajte!
- Hej čekajte! Što ako mi se svidi – povikao sam.
- Svidjet će vam se zasigurno.
- A što ako se zaljubim. Kako da vas nađem – živo me interesiralo.
Osmjehnula se. Biserni zubi.
- Nećete.
- Ali ako vas nađem hoćete li mi dati pice?
- Ako me ikad nađete dobit će te i više od pice.
- Važi - rekao sam.
Vratila se natrag do crvenokosog mladića koji je stajao na dovratku kafića. Požurili su uhvatiti let. Ljudi su perverzni, pomislio sam. Čak niti Huc ne može imati toliko bujnu maštu koliko prosječan čovjek može biti perverzan! Naravno, odmah sam radoznalo spojio USB kabel s mobilnim uređajem i gurnuo stick. Međutim na sticku je bilo više filmova. Svi su bili numeričkih naziva. Kliknuo sam na jedan, nasumice. No na zaslonu nije zaplesala mrdačica kukovima,raspomamljena obožavateljica štange, zanosna Hulu plesačica, orijentalna trbuhotresačica, neukrotiva crna afrička kraljica drske stražnjice. Naprotiv, zaredali su mučni kadrovi. Petoro zakrabuljenih ljudi seksualno se iživljavalo nad jedanaestogodišnjom djevojčicom. Prizor je bio degutantan i ja Vam ga, čak i da posjedujem lakoću izraza jednog Kundere, ne bih pokušao dočarati. Naravno, odmah sam pritisnuo Stop. Ipak prekasno. Konobar je u prolazu zamijetio nekoliko kadrova i dojavio policiji. Stvorili su se kraj mene u tren oka. Pođite s nama, zapovjedili su strogo. U redu, samo polako,rekao sam i poslušno krenuo s njima. U prostoriji za ispitivanje bila su dva tipa, inspektor Lubin, čovjek blago izraza lica, uviđavan, spreman za razgovor i inspektor Škarpun, tip grube njuške, jake čeljusti, krupne građe, onaj koji tuče. Ispričao sam im što se dogodilo. Nisu mi vjerovali niti riječ. Rekao sam: okej, raspitajte se kod konobara, on je vidio ženu o kojoj govorim. Konobar je pak izjavio da se ne sjeća nikakve žene. U redu onda, potražite snimke s nadzornih kamera i zacijelo će te zamijetiti neznanku koja odgovara opisu, povikao sam. Nasmijali su se uglas. Vrdaš stari moj, grubo je odbrusio Škarpun, uhvaćen si s prstima u medu, i sada vrdaš. Idemo! Sproveli su me u istražni zatvor Remetinec. Ondje sam proveo dvanaest mjeseci. Državno odvjetništvo napokon je podiglo optužnicu. Za njih je slučaj bio čist kao suza. Ja pak nisam imao novca da angažiram privatnog istražitelja koji bi ušao u trag đavoljoj droci koja mi je smjestila. Naravno, niti za razvikanog odvjetnika nisam imao novca. Tako mi je po slovu zakona dodijeljen odvjetnik Lukač . Prvo što mi je rekao bilo je – priznaj i reci da se kaješ – ukoliko priznaš kazna za posjedovanje dječje pornografije biti će umanjena. Ne mogu, rekao sam utučeno, jednostavno nisam kriv. To je poput onog slučaja sa podmetnutom drogom u Indoneziji, Maleziji, gdje već, kada su američki državljani osuđeni na smrtnu kaznu, prisjetio sam se. Da,da svakako, promrmljao je Lukač ustrajavši –priznaj! Nisam. Osuđen sam na pet godina. Uložio sam žalbu. Županijski sud potvrdio je presudu prvostupanjskog suda. Žalio sam se ponovo. Vrhovni je potvrdio presudu Županijskog suda. Na izdržavanje kazne upućen sam u Glinski zatvor. Ovdje mi je dijagnosticirana šizofrenija. Po mišljenju psihijatra pokazujem sve psihotične simptome - zablude, halucinacije, nesnalaženje u stvarnosti i nelogično ponašanje. Dopuštam mogućnost da sam bolestan, pa čak i to da bolujem od šizofrenije , no žena s stickom bila je STVARNA! Ja ZNAM da je bila STVARNA! Nitko me ne može uvjeriti u suprotno.
Do sada sam odslužio trećinu kazne. Zatvorski dani turobni su i teški. Pedofili su u očima drugih kažnjenika samo dno dna ljudske egzistencije i ne propuštaju priliku da ih pošteno namlate. I sam sam često puta pretučen kao pseto, ali ne marim. Jer pedofili su zbilja govna. Nimalo se ne kaju. Svoja zlodjela pravdaju tvrdnjom da je to naprosto jače od njih, da su tek oruđe u rukama neke više sile. Ponovo će to učiniti kad izađu, uvjereni su. Recidivisti, mislim da je to riječ. Trebalo bi ih izolirati na neki otok ili barem kemijski kastrirati kada ih već puštaju van.
Često se pitam zašto mi se to dogodilo, je li to ono što nazivaju Karmom, kazna za loše postupke u prošlom životu, ili naprosto igra sudbine, kazna za lakovjernost? Prečesto sam u životu bio lakovjeran i dobro prošao, no sada mi se to napokon odbilo o glavu. Naprosto je neshvatljivo u kakvu sam se to glupu igru upustio! Ali mi muški smo takvi, dovoljno je da nam žena obeća malo golotinje pa da nam posve otkaže razum.
Uglavnom, namjera mi je izdržati i vratiti se svom životu.
Za minutu gase svijetlo. Nemam ništa za dodati osim unutrašnjeg monologa, a to je, složit će te se, posve nevažno za sadržaj ove (ne)zgode.

23

ned

08/15

Previše

broduboci.blog.hr

Previše je pasa na ulici
previše je ljudi na uzici
previše je automobila na Svetom Roku
previše je turista u Bušincima i Boku

previše je reklama na radiju
previše je patnje u zadnjem stadiju
previše je mrtvih na televiziji
previše je kiča na Euroviziji

previše je aditiva u kruhu
previše je meteora koji se pretvore u muhu
previše je prljavog suđa u sudoperu
previše je prozirno kako nas deru

previše je očaja bilo u nadama
previše pijanstva na svadbama
previše sam žena ljubio
previše sam dana uzalud izgubio

previše je bljeskova bilo u noćima mojim
previše tmina u jutrima novim
previše je kasno da te sada molim
premalo sam puta pokazao koliko te volim.

14

pet

08/15

Lítost

diogenovabacva.blog.hr


Kod tebe nema ništa ono "oprostite mi što me nije bilo mjesec dana, baš sam si kapriciozan", nego samo odgovor i novi post, a onda, "blogosfero, tko zna kad ćete me opet vidjeti, ali budite sretni što ste me uopće vidjeli". Inače mrzim zvučati zahtjevno, ali Pero... (Hlapićka, 24.04.2015.)

Evo, tko me redovitije čita, već me zna po zlu: zbog neredovitosti. Neispunjenih najava, nenapisanih obećanosti, nestajanja bez traga i slično. To je zato što bih, ionako nedostatan za vlastite potrebe, previše toga odjednom htio dati od sebe, pa ne dospijem od svega (moja verzija), odnosno zato što sam lijena mrcina koja ne tretira lijepo svoje čitatelje (njihova, tj. vaša verzija).

Tako sam i jedne teme se bio dohvatio još tamo krajem drugog mjeseca, pa malo na ovu stranu, malo na onu, u odvučenosti mrežom prioritetnijosti nikako ja to iznjedriti. Ali to ne znači da se neću vratiti svojoj temi. Ne dam se obeshrabriti time da joj je prošla prvotna aktualnost. Uostalom, što kaže Nietzsche, pravi problemi ne žure (mi Hiperborejci da smo prijatelji onog lento).



Bio sam se teme dohvatio, točnije, istog dana po objavi teksta što ga je Index prenio s bloga izvjesne Katarine M., povodom famozne neretuširane fotke Cindy Crawford.



Stjerala je Cindy u materinu – jer je, dok je ova bila na vrhuncu supermodelske slave, bilo žena koje su se htjele uljepšavati. (Kome nije skroz jasna logika ove rečenice, ne treba čitati još koji put: nije do rečenice, do članka je.)

Jebi se, Cindy. I vrati nam naš novac i naše vrijeme potrošeno da budemo nalik tebi, lijepe i zgodne po tvom modelu.

U daljnjem izvodu nalazi da joj je (pazi, njoj) Cindy Crawford dužna samo iskrenu ispriku svim ženama svijeta (njoj osobno, Katarini M., kao blogerici i majci, za sve žene svijeta) koje su svojedobno trošile na neriješeni intimni kompleks spram činjenice da postoji neka Cindy koja otvoreno pokazuje da izgleda bolje od njih.

''Jebi se, logiko'' – brzo se razaznaje adekvatniji naslov članka.



Ti si bila najplaćeniji fotomodel, mi smo bile obične žene. Tvoje tijelo nam je prodavalo kreme, parfeme, tretmane, stil života, program vježbi, mi smo gledale, kupovale, trošile, željele...

Pa da, tako je i meni Michael Jordan dužan ispriku što je svojedobno igrao bolje od mene i još gomile njih koji su kupovali air-jordanice u nadi da će onda skakati koliko i on. Jebi se, Michael! Dok ti najplaćeniji košarkaš, mi smo bili obični tipovi, gledali, kupovali, trošili, željeli...

Bogme je i kampanja ''joj, kad bih mogao biti poput Mikea'' pumpala ne puno manje surovo.





Jebi se, sa svojom naknadnom pameću, zbog svih onih žena koje su godinama gladne, nesigurne i nesretne, koje mjere svaki gram koji pojedu, dok pate i zlostavljaju svoja jadna tijela da bi sebi, drugima, nekome izgledale kao ti.

Peti dio Knjige smijeha i zaborava – prve Kunderine napisane u emigraciji – i u prijevodima nosi češki naziv: Lítost. Ostalo u originalu zato što je, ističe autor, neprevodiv na ostale jezike kao jedna riječ. Prvi slog te riječi izgovara se dugo i naglašeno, i zvuči kao cvilež napuštena psa. Ne radi se o samoj tuzi, niti samosažaljenju, ni grizodušju, već o sintezi svih tih osjećaja. U pitanju je trpka, uvrijeđena stuženost nad sobom. Od obične vrste gorčine razlikuje se po tome što je uvijek direktno vezana uz osjećanje vlastite manjkavosti, nedostatnosti. U općem smislu, tugujemo ili sebe sažaljevamo onda kad nam je loše, odnosno kad nam je svijet učinio nažao. To često može biti nepravedno i sasvim bez naše ''zasluge''. Dok je specifičnost lítosti upravo u stuženosti nad očitovanjem vlastite mane, vlastite greške, gluposti, slabosti, nesposobnosti, neadekvatnosti, podbacivanja... Kad poraz i poniženje osjećamo kao opravdane, pripadajuće uz nas, i jedino što nam preostaje je stidjeti se – stidjeti se zbog samog onoga kakvi jesmo. Lítost je, definira Kundera, stanje otužnosti, rođene pogledom na vlastitu, naglo otkrivenu bijedu.


I asked my father,
I said, ''Father change my name''
The one I'm using now it's covered up
with fear and filth and cowardice and shame.
He said, ''I locked you in this body,
I meant it as a kind of trial.
You can use it for a weapon
Or to make some woman smile"
''Then let me start again'', I cried,
''please let me start again,
I want a face that's fair this time, I want a spirit that is calm.''



Znaš koliko žena je crtalo taj madež, na istom mjestu gdje je i tvoj? I koliko ih je patilo zato što nisu ti? Jer im negdje nešto visi, strši, pada, nije zgodno i zategnuto, nije idealno, kao što si ti? Tijelo je 30 godina bilo u prvom planu, vježbe, zdrav život, ljepota po tvom modelu. Gomila para, vremena, znoja, da se bude "lijepa po modelu". I onda si nam ovo bacila u lice:


Članak Katarine M. je sam po sebi beznačajan (do danas je potpuno zaboravljen), ali iz njega progovara nešto arhetipsko. To je ovdje oličeno u zamjeranju na tek naknadnom poručivanju ''sve smo lijepe kakve jesmo'', dok je trebalo na vrijeme. I sad je to trend. Politička korektnost, koja nas uči da je svako tijelo lijepo, da smo sve lijepe, da je važno što je iznutra... dok se i dalje svlačimo u mraku i na plažu idemo zavijene u marame? Jebi se, Cindy.



U čemu se sastoji potpisničin nesporazum sa samom sobom? S ovime kako je Sindika šatro poručila ''da smo lijepe takve kakve jesmo'' nešto je učitala, stavila joj u usta, a onda se svađa s time što si je sama umislila da je ova htjela reći. Otkud?

Zamišljam da se kao stariji i dosta otromboljen – ili da stavimo (kad je bal nek je maskenbal), s groteskno golemom trbušinom – slikam takav i onda objavim. Što bi bila moja poruka muškarcima svijeta? Da su lijepi baš takvi kakvi jesu, a i ja i moja stomačina skupa s njima? Pa i ne baš. Nego: evo, ljudi, sada izgledam ovako kako izgledam, i to je fakt. Naprosto fakt i ništa osim fakta. I da sam okej s tim faktom, izgledajući tako kako izgledam, da ne moram izgledati kao da mi je 23 i netom sam s visinskih priprema, ne vršim na sebe pritisak, ne patim zbog toga, ne planiram na plastičnu operaciju i zatezanje. To bi bila poruka. NE, međutim, i vrijednosni sud po kojem bih – sad kad sam takav – cijenio da je bilo od mene tek nezrelo i nefer prema nekome pokazivati zategnutost kad sam bio 23 te visok, lijep i plav.

Jednako tako mi se ne čini ni da je poruka ove Cindyne fotke (naknadno) govorenje svim ženama da su ''lijepe takve kakve jesu''. Ne mislim da je to poručivala ikome tada, niti da poručuje sada. Zašto bi i trebala? Poručuje tek fakt da sada izgleda tako kako izgleda i da to ne krije, da je okej s time da to i pokaže. Sve ostalo je višak tumačenja, odnosno učitavanje.

Možda će se nekome učiniti da je ovo razlikovanje po principu nije-šija-nego-vrat, no razlika se vrlo dobro osjeti na polju perfekta. Ono što je u članku učitano: tobožnje Cindyno – plasmanom ovakve slike – poricanje važnosti (svoje nekadašnje) ljepote, odnosno razlika u ljepoti. Ma jel, a gdje to piše?

Potrudio sam se na guglu, obavio domaću zadaću – stvarne Cindyne riječi kojima je popratila seansu glase: I'm not trying to be a 23-year-old Victoria's Secret model – that would be depressing. I haven't found it hard in my career, interestingly enough. I think the hard thing as a woman is when (you look in the mirror and) you're like, ''Oh, I didn't notice that before! That’s new!'' Or no matter how much you work out, you're still fighting gravity.

Vidimo, nema ni riječi o tome da joj ne bi teško padalo, da vanjsko, tjelesno, ljepota mladosti kao ljudskog cvata ne bi bilo važno i vrijednost (kao što, rečeno s Wildeom, samo jako površni misle). Ama baš ništa od retroaktivnog degradiranja nekadašnjeg vlastitog sjaja, ljepote i prirodne ispeglanosti tijela. Ona to uopće ne obeznačuje, ne omalovažava – nije se posrala na bivšu sebe (to će učiniti tek Katarina M.). Sve što Cindy poručuje je: ne pretendiram više biti ono što sam nekad bila, jer bilo bi uzalud (a ne jer bi po sebi bilo što krivo što tada jesam bila to što sam bila), te sada još mogu pokušati biti nešto drugo. Sjetilo me na jednu Gombrowiczevu misao: da se prenaglašava ideja po kojoj čovjek želi biti Bog, jer netko već u izvjesnim godinama prije svega želi biti – mlad. Poznato je, osim toga, da nam se ne umire prerevno, radije bismo potrajali što dulje. Cyndin plakat pokazuje – pa i reklamira, zašto ne – zdravo nošenje s ovom imanentnom tragikom ljudske egzistencije, prihvaćanje biološke činjenice da do jedne točke rastemo i razvijamo se, a zatim počinje postupno kopnjenje, propadanje, implodiranje, akobogda da ostane koja decenija pravljenja da smo još živi.


A vrijeme nam troši i kosu i drugo sve
Da ostane samo koja bezbolna kretnja
I nešto malo nježnosti



Evo sada jedna prosta, kratka činjenica: kada je Cindy bilo 23, ona je tada doista postojala kao – ljepša. Nisam slučajno stavio u komparativ. I koji tu čak može komotno stajati sam za sebe, bez partikularne reference od koga, jer da, odnosi se cirka univerzalno. Ljepša od manje-više svakoga na planetu.



Da okrenemo pilu: koja bi od žena pri zdravim očima ustvrdila kako je neki, štajaznam, Velimir Bujanec – kao oličenje sitne gadosti duhom i tijelom (napominjem: ne duhom zato što tijelom) – lijep baš takav kakav je, ili frazom da je ''svaki muškarac lijep na svoj način'', čineći na taj način uravnilovku tog aspekta, esencijalno onda i između tog Bujanca i... nekog aktualnog ideala muške privlačnosti (vjerujem da nisu više neprikosnoveni Pitt i Clooney, pa koji već jesu današnji pitt&clooney, ne znam reći, to je sad sporedno).

Kad sam objavio na fejsu fragment iz prethodnog posta o tome kako bi muškarci kao jedan prešli u pedere kad bi sve žene izgledale poput Željke Markić, došao mi je jedan koji je šalkovićevskim upucavanjem mudroserio o tome kako ''seksualni učinak ne pobuđuje neki određen fizički lik'' i da ''ljepota jest u oku promatrača''. Velika je moja odbojnost prema takvoj demagogiji. Fraza vrijedi samo donekle i uvjetno, dok bi potpuni perspektivizam i subjektivizam predstavljao apsurdiziranje – a pritom za potrebe kiča, da se može izvaliti pia desideriu. Humanistički patos hvale vrijedan i baš time tako ljigav, tj. odgovara onome što se želi čuti, ali ne odgovara previše stvarnom stanju stvari. Generalni okviri vrednovanja fizičkog izgleda naprosto nisu lišeni objektiviteta, jer su biološki uvjetovani – ako se hoće, atavizmima. Svaka retorika koja bi sad na išla poručivati svim ženama svijeta kako su ''lijepe takve kakve jesu'' je floskula, prazna parola, nešto na tragu Coelha ili Shaleta, da ne spominjemo Popularnog Jolu. Ako Cindy tada nije ovaj bullshit emitirala ženama svijeta, taj njen ''propust'' mogu samo poštovati. Da je emitirala, bila bi jedino jako cinična. A i ova neretuširana slika bi mi bila antipatičnija kada bi stvarno to poručivala: ne samo zbog naknadnosti nego i zbog koeljističkog, kenjatorskog karaktera misli kao takve.


Jebiga, ne možemo svi biti Michael Jordan. Po uopće ne subjektivnim kriterijima, ako govorimo o košarci, on je bio – bolji. Univerzalno, od svakoga, od mene, od bilo koga u povijesti igre, to se danas priznaje konsenzusom. Što bi mi značilo da Jordan poruči svijetu kako tu činjenicu ne treba shvaćati predoslovno i da svi mi igramo super i rasturamo kao i on? Bio bi ciničan time samo, i patvoren, rugao bi nam se. Ne trebam takvo nešto. Ili, što bih trebao – omalovažiti Jordanovu boljost u tome u čemu je bolji (kao, ono, to što on može, to je bezveze, grožđe je kiselo)? Jedino što trebam je prihvatiti da u košarci nikada neću biti ''like Mike'' te moći živjeti s tim. Pazi: u košarci. Ali to ne znači da ću mu – zato što ne mogu poput njega zakucati loptu u koš s linije slobodnih bacanja – priznati generalni primat kao ljudskom biću, da bi na općem planu bio bolji i vrijedniji od mene. Njemu, kao ni ikome.1

Ta diferencijacija je vrlo bitna, a ta diferencijacija je i sve što je ovdje potrebno.

Uvrstimo u formulu: jebiga, ne mogu sve izgledati kao Cindy. Po uopće ne subjektivnim kriterijima, ako govorimo o fizičkoj estetici, ona je bila – ljepša. Te kao takva bila i vijest u svim novinama (pa onda to i kapitalizirala). Hoćemo li joj to upisivati kao krivnju? I evo nas u ćorskokaku: Katarina M. je, naime, doista krivi. Zbilja? To je bila Cindyna osobna dužnost i odgovornost – ispričavati se što postoji u svom danom obličju? Učiti sve žene svijeta zdravijem odnosu prema postojanju onih ljepših od sebe, senzacionalnije lijepih žena, i vlastitom nepariranju na tom polju? Da treba diferencirati činjenicu nepariranja na tom partikularnom polju od vlastite opće vrijednosti? Da egzistencija ima i drugih kriterija, da su i same jednako dostojne nečije ljubavi, da to što ne mogu biti fizičkim likom ''like Cindy'' ne povlači za sobom njen primat kao ljudskog bića kad se sve zbroji i oduzme? Svakako, uslijed date nejednakosti bit će neuglednije žene u odnosu na nju zakinute u statusu društvenom i opcijama pri izboru partnera (posve kao što su i svi muškarci koji nisu like Mike zakinuti za njegove privilegije i kapitaliziranje imanja primata baš u nečemu što je jako popularno i prestižno) – i morat će to prihvatiti, tu nema pomoći. No, to i nije toliko strašan problem prihvatiti sve dok ne prelazi u osjećaj vlastite inferiornosti na općem planu.



I vrati nam naš novac i naše vrijeme potrošeno da budemo nalik tebi, lijepe i zgodne po tvom modelu. Nametnula si eru tijela, a sad bi se izvukla i prešla u eru pameti? Možeš, kad platiš sve ono što smo mi platile prateći trend koji si ti promovirala, i na kojem si zgrnula bogatstvo.

Žarišni problem je svakako u supstituciji kojom se u mnogima nezadovoljstvo vlastitim izgledom (po komparativu prestižnih ljepotica a la Sindika) promeće u intrinzični samoprezir, dakle prezir vlastite osobe kao takve – u jaku lítost – s katkad autodestruktivnim ponašanjima (opasnim dijetama, koketiranjem s bulimijom i anoreksijom). Dakle, pitanje krivnje očituje se kao pitanje: otkud u njima takva supstitucija? Želim li reći da su te žene same sebi krive? Nikako, morao bih biti neobično surov i okrutan, pa i prostodušan. One to nisu na svoju ruku, nego su preuzele iz zraka oko sebe, usklađivanjem s protokolima sredine. Potrebno se emancipirati od normizacije okruženja – no takvo nešto nikada nije bilo lako. I slažem se, ako postoji masovno nezdrav odnos i loše nošenje s ovom datošću, onda je to za rekognizirati kao nadindividualnu sistemsku grešku, daleko bilo da bih poricao, te imati svako razumijevanje i empatiju. Ali je li sistemska greška uslijed osobnog sagrješenja djelom i propustom neke Cindy? Radi se o kompleksnijem društvenom pitanju, kojega je modni biznis tek jedna od manifestacija, no opet ne i lišena svog udjela odgovornosti (zbog eksploatiranja, ali i perpetuiranja zatečenog stanja). Za diskusiju je, međutim, koliko bi se – premda jest u pitanju fenomen difuznog cinizma – odgovornost moglo stavljati na jedinku koja participira u okviru industrije samo za plaću i honorar (bez obzira koliki), mimo ikakvog držanja kormila.

Katarina M. imala bi pravo tu suditi strogo, ako tako misli, pa bismo onda mogli fino i čisto polemizirati o tome. No zadržava li se njena kritika Cindy na tome? Način na koji je uvela ovu promašenu kategorizaciju kroz antinomiju ''ere tijela'' naspram ''ere pameti'', kao i učitala da bi poruka plakata bila ''sve smo lijepe'' i kako je jedino važno ''što je iznutra'', pokazuje da se ne zadržava. Zadnja agenda njenog istupa je, posve neovisno o pitanju kapitaliziranja, vrijednosno privilegiranje stereotipne mantre o nevažnosti vanjštine (negativnog iona kojeg je šifrirala s ''era tijela'') – nasuprot vrijednosti koje ćemo, površnim i glupim šifriranjem, označiti plus ionom ''ere pameti'' – humbuga posebno plitkog upravo time što se pretendira legitimirati kao zastupstvo dubine. Kad iskazuje sarkazam kontra Cindyne, kako ju je percipirala, političke korektnosti – ističući da se one i dalje svlače u mraku i na plaži zavijaju u marame – potpisničina jetkost je tu samo utoliko što se ova evo folira da promovira nevažnost vanjštine, dok je zapravo zaštitni znak suprotnog, te i dalje ostaje prisutno da nismo sve jednako lijepe. Kriva joj je što nije uvjerljiva u promoviranju, ali spram samog tog humbuga političke korektnosti što negira značaj fizike, Katarina M. ne pokazuje ironijsku distancu; nalazi – i to, da bezobrazluk gluposti bude gori, kao podrazumijevajuće! – kako se radi o nečemu poželjnom, štoviše jedino prihvatljivom, što bi se i moralo promovirati: uravnilovka: da uistinu jesmo sve jednako lijepe.

To stoji na dnu članka, kao njegova neuralgična točka.



PS. I ja imam 40+, dvoje djece sam, također, rodila, nikad nisam ušla u teretanu, nikada išla kod kozmetičara, na manikiru. U trudnoćama sam se debljala dva puta po 36kg, mazala sam se losionom s buvljaka ('90-ih), a crvenim Garnier mlijekom iz samoposluge 2008. Ne slikam se gola, jer to nije pristojno, ali imam nekoliko slika s plaže. Nemam strije i celulit, plati da ti pokažem kako.

Ne slika se gola jer to nije pristojno? Bože, kako je lako laprdati...



Za kraj ona, nakon svesrdnog ataka na značaj fizike, svejedno osjeti potrebu povratno izreklamirati dobro držanje vlastite fizike (u izvjesnim godinama i nakon dva djeteta), samo ne više otvoreno i gledajući nas u oči, protiv čega ne bih ništa imao, nego zaobilazno, s leđa, tj. škiljeći kroz vizir prethodno izložene vrijednosne poze kojom se, kao, ironijski ograđuje i pred čitateljstvom simultano autoekskulpira od istog ''grijeha'' zbog kojega je razapela nekadašnju Cindy (pa time i, kroz vlastito učitavanje, krivotvorenu verziju današnje Cindy).

Ostajem pri svojoj paraleli: kao ni Cindy što više ne može parirati mlađim modelima, tako ni Jordan danas više ne može igrati u NBA ligi; zgazili bi ga mlađi na terenu. On pak ne samo da nije zapao u grešku negiranja značaja onoga u čemu je nekada bio superioran, za kakvu je optužena Cindy, nego za razliku od nje produžuje u grešku s druge strane: ne ide mu tako lako uopće mirenje s činjenicom da više nije superioran – uvjeren je čiča da bi i dalje bio Najbolji, samo kad bi htio.

P.S. Ni ja više nisam u ozbiljnim igračkim godinama, s djecom također, nitko još nije pobijedio father time. Samo što za razliku od Jordana nisam baš tako manijački trenirao, teretana, prehrana, krvava koljena, ovo ono. Ne trčim previše na terenu, jer tko će to i nisam više mlad i lud, ali još mogu igrati na iskustvo, plati da ti pokažem kako.

Ali pustimo i to da nisam nikada bio Jordan već stoga što nikada nisam uložio se onoliko koliko on. Kada želiš biti ''like Mike'', najbolnije je ipak shvatiti da udaraš u zid vlastitih predestiniranih ograničenja, onaj dio u kojem treba biti incident među ljudima, freak of nature – nešto što ne možeš zaslužiti ako si inače next guy i average Joe, nego ti mora biti dano. Čovjek je trenirao krvavije od mene, ali ja da i jesam tako trenirao, naprosto nisam tako natural born ''stroj za košarku''.



Pustimo, osim teretane, i neidenje nikada kod kozmetičara i na manikuru. Kada želiš biti ''like Cindy'', najbolnije je što znaš da svi ti odlasci ne bi urodili plodom ako nisi rođena tako. Ne možeš ništa učiniti ako ti nije dano. (Jedino možeš birati hoćeš li se radi toga stužiti nad sobom ili nećeš. Ili reći da je to uopće bezveze i kiselo, a slikati se golom i nepristojno.)



Slučaj tajnog agenta 007: Bond – James Bond. Lijep, zgodan, muževan, neodoljivog šarma, samopouzdan, sposoban, svladava sve protivnike, osvaja sve najbolje žene, nosi lijepa odijela, vozi moćna kola, uvijek priča dobre viceve, sve što kaže zvuči na mjestu, u svemu što čini uvjerljiv je glumac svog ideala, djeluje ''kao pravi'', sve mu polazi za rukom, nikad ne ispadne budala, nitko mu se ne smije.

Strip Alan Ford koncipiran je kao parodija Bonda – našim junacima ne polazi za rukom ništa i uvijek ispadaju komičnima. Možda najbolja definicija: Alan Ford je James Bond koji je zaglavio u pubertetu, nikada se ne sublimiravši u serioznog, kredibilnog tajnog agenta (Half a person: sixteen, clumsy and shy, that's the story of my life). Dok 007 operira po ''divnim zgradama prepunim obilja'', Alanova scenografija je ''tamo gdje toga nema''. Bondove akcije uvijek bivaju izvedene u velikom stilu; Alan pak, ukoliko se, primjerice, odluči spustiti niz oluk, obavezno završi u bačvi punoj kišnice. Bondov pogled hipnotizira ljepotice, Alan u njihovom prisustvu pocrveni i pretvori se u metlu. Bond prometuje u najskupocjenijim bolidima, Alan u Grunfovim patentima. Bondova trendseterska odijela zamijenio je za ono svoje crno (najbolje i najgore), samopouzdanje za sramežljivost, milijunske honorare za ''čitav dolar''. (O Bobu Rocku da i ne govorimo. Dovoljno će biti u mislima usporediti sliku Bonda kako hladnokrvno i kulerski rješava svaki problem, s prizorom ''dječačića'' kako šizi: kapu je bacio na pod i izgazio je, kosa se sva nakostriješila, izdašni nosić se opasno zacrvenio (svijet je ipak tako okrutan promatran s njegove visine). Najjača fora mi je kad igra nogomet, a na dresu mu broj 1/2.)

Užas je moja furka: studenti bez diplome, žene bez ljepote, neženje bez stana, putnici bez para... Naprosto, život je nepravedan: ne daje svima jednako. To je najviše što se o tome može reći.



Lítost je trpkost nevino osuđenog na izdržavanje sebe samoga. Hrani se svime u čemu se ispoljimo kao netko ispod – niži, gori, lošiji, manje vrijedni pažnje.

Alan Ford je vrlo popularan lik, svima simpatičan i drag, također i Bob Rock. Čime je to omogućeno? Iako stalno trpe poniženja i nepravdu, iako su rođeni luzeri, nema u njima ničega zločestog, malicioznog. No, oni su tek crtani likovi iz stripa. Kod živih ljudi stvari su nešto kompliciranije. Uzmimo Alana (pošto nam je bliži, kao manje karikatura): zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi to izgledalo kad bi bio čovjek od krvi i mesa.

Lítost prvog stupnja: kada bi duboko patio zbog toga što je luzer i što nije u stanju postati sublimirani tajni agent (007 #2), bio bi – ljudsko biće.
Lítost drugog stupnja: kada bi se ljutio ili čak mrzio Bonda i ostale koji su uspješniji, sposobniji ili su jednostavno bolje sreće u životu, bio bi – ljubomorna pizda.
Lítost trećeg (i najmalignijeg) stupnja: kada bi klevetao sreću, sposobnost i uspješnost (same po sebi), bio bi – pop.



Kunderin primjer: dječaka roditelji šalju na satove violine, ali on je netalentiran i profesor ga stalno prekida, viče na njega, ponižava ga, te mali osjeća litost.

Drugi primjer: dečko i djevojka kupaju se u rijeci. Djevojka je sportašica i pliva bitno bolje, no ne natječu se usporedno nego plivaju usporedo, zezaju se. U jednom momentu djevojka ipak da oduška sportskom nagonu i zapliva punom snagom. Jadničak je pokušava sustići, ali se samo naguta vode i izblamira. Osjećao se poniženim, ogoljelim u svojoj tjelesnoj manjevrijednosti (...) Pred očima mu se pojavilo njegovo boležljivo djetinjstvo bez tjelesnih vježbi, i bez prijatelja, pod nadzorom prebrižne majke, i stužio se nad samim sobom i nad svojim životom.

Osjećaj lítosti prirodno potiče na reakciju kojom će se spašavati ego – što se onda pretvara u resentiman, a resentiman u osvećivanje. Dakako, učitelj nije uzrok dječakove netalentiranosti, kao što ni djevojka nije kriva što joj momak slabo pliva. No, lítost niti nije sadržana u tome što čovjek otkrije da ima manu (bit će da je i prije znao za nju), nego u bolnoj pomisli kako se ta mana zorno očitovala, izvučena na vidjelo, pokazana prstom (osjeća se kao da je uhvaćen in flagranti sa svojom manom). Poniženje, prema tome, nije u mani samoj, nego u obnaženoj mani, izloženoj, istjeranoj na čistac, nemoćnoj da se igdje skloni. Analogno, učitelj ili djevojka jesu konkretni i jedini uzročnici djetetovog ili momkovog poniženja, kako se to njima ukazuje.

Postoje dva osnovna oblika osvete, ovisno o tome je li poniženi slabiji ili jači od uzročnika poniženja, ima li moć otvorenog vraćanja ili nema.

Dečko i djevojka vraćaju se poljskim putem nakon kupanja u rijeci, šutke. Najednom, ničim izazvan, opali joj on šamar. Naravno, nije pokvaren ni zao ili ne znam što; nije joj želio zlo; jednostavno je u nekom momentu, kad mu se sve skupilo, kad je u njemu došlo do koncentracije lítosti, osjetio nezadrživu želju da je ošamari. Poriv koji dolazi bez predumišljaja; već idući trenutak, kad se djevojka rasplakala, bilo mu je žao i lítosti je automatski nestalo u njemu. (Jasno, bilo to s predumišljajem ili ne, nogu je dobio: Tko će se dati tući samo zato što zna plivati?)

Ali lagao sam. Ono što čovjek pod vlašću lítosti zapravo hoće, u biti uopće nije osveta. Osveta je tek sredstvo, a ne cilj. Cilj je: izjednačenje. Nezadrživi poriv koji je dečko osjetio bio je poriv za ponovnim izjednačenjem. Ako ona zna plivati, a on je jadan i ponižen, on njoj može lupiti šamar, pa da i ona bude jadna i ponižena. Tako da opet budu jednaki u egu, odnosno zgaženosti ega.

Izjednačiti se instantno i otvoreno agresivno može, međutim, samo onaj tko je akutno jači od uzročnika poniženja. Netalentirani dječak je nemoćan dobro svirati, ali je i slabiji od učitelja. Kako će mu se osvetiti? Umjesto da se uopće trudi bolje svirati, škripat će najnepodnošljivije što može. Učitelj će se još više ljutiti, a mali se još više zatvarati u svoju lítost, kao u utjehu. Naime, tu se već radi o namjernom intenziviranju lítosti, koje ju pretvara u prkosni, ponosni, patetični, uvrijeđeni revolt (koji daje ''unutrašnju snagu'') – od pasivno-agresivnog štofa. Dječak tako dugo svira krivi ton na violini dok učitelj ne poludi i ne baci ga kroz prozor. A dječak pada i dok pada raduje se pomisli da će zli učo biti optužen za ubojstvo. Razbio se na pločniku, no njegova besmrtna duša će se zauvijek veseliti zato što se nastavnik objesio o prozorsku kvaku.

Ili, ako se radi o pozornici Povijesti: to je ono što obično nazivamo – heroizmom. Primijetimo, naime, da heroji uvijek dolaze iz redova slabijih (Mali narodi: pobijeđeni pjevaju junačke pjesme). Povijest je prepuna takvih slučajeva. Alamo, primjerice: 4000 Meksikanaca i 200 Teksašana koji odbijaju predati ili napustiti zidine misije, izvući se na bezbolnije načine. Koliko je u tome one iste prkosne, ponižene lítosti, kakva dječaka tjera da škripi gudalom učitelju na uho? Kundera govori o slučaju kad su 1968. ruski tenkovi konfiscirali Češku. Česi su uporno odbijali suradnju: ''Mi ne želimo kompromis, mi želimo pobjedu!'' Dakako, pobjeda je dolazila u obzir jednako koliko i teksaška u Alamu; jedino pitanje je bilo ono o težini poraza. Ali Česi su se, iako su to dobro znali, ipak ponašali kao da priželjkuju najteži mogući. A je li tko gledao Gibsonov Braveheart? Škoti stoički podnose namete i izrabljivanje i sve, ali kad im Englezi dirnu u spolnu uščuvanost nevjesti, što je ultimativna uvreda, istog će trenutka posrljati u herojski (čitaj: iracionalni, uvrijeđeni, bezglavi i bezizgledni) juriš – upravo kako je engleski kralj i želio, kad je specijalno za tu svrhu reinstalirao jus primae noctis – koji će ih stajati pozamašnog broja života i svake političke snage.

Ovo je, shvatili ste, Kunderina velika tema: u Život je drugdje mladi pjesnik Jaromil je kolektivno ismijan; od strane snažnijeg muškarca podignut je odostraga (uhvaćen za ovratnik i stražnji dio hlača) i udarcem nogom u dupe izbačen na balkon. Zima je, na balkonu smrzava, ali Jaromilu se draže na smrt smrznuti nego se vratiti natrag. Smrt može podnijeti (ionako spram nje gaji romantičarske, plavičaste, herojske nazore), ali poniženje pri suočenju s ekipom unutra koja se ne može suzdržati da mu se ne smije – više nikada!

U momentu lítosti, čovjek koji nastupa iz pozicije nemoći i slabosti, teži samouništenju ili barem potenciranju svoje oštećenosti i poniženja, jer upravo u tome leži, osim utjehe (u vidu uvrijeđenog frktanja nosom, koje odbija biti razumno), te martirske naslade (pri zatvaranju u hram svoje nedužnosti kojoj je učinjena nepravda), još i jedina raspoloživa osveta (jer optužuje dušmanina za stradanje nevinog).



Vratimo se još malo na prizor s rijeke. Neposrednim uzrokom mladićeva poniženja i stuženosti nad sobom (prvi stupanj lítosti) bila je djevojka. Zato je prema njoj osjetio poriv za izjednačenjem, odnosno osvetom. No, ima još nešto u igri: resentiman, jal (drugi stupanj lítosti). Njega nije osjetio spram nje. Nego prema kome? Pa nikoga više nije bilo u rijeci. Nije u rijeci, ali inače su svuda uokolo (pa su bili latentno prisutni i u sceni između njega i djevojke): frajeri koje majke nisu tako brižno čuvale i koji su izrasli u zdrave mlade momčine i plivače.

Užas je moja furka: student bez diplome koji pati od prizora titulirane gospode; žena bez ljepote koja prezire glupe princezice; neženja bez stana kojem se gade situirani preseratori; putnik bez para koji krivo gleda na buržuje iz business klase...

Ukratko, Alan Ford koji ispada iz ravnoteže zbog toga što nije James Bond.

Djevojke koje ne uspijevaju izgledati dovoljno dobro po au courant modi ili diktatu bivaju u svakodnevici izložene mnoštvu sitnijih ili krupnijih poniženja, poraza i stuženosti nad sobom. Tko njima može doći kao neposredan uzrok jada? Zbog sveobuhvatnosti iskustva, nemoguće je – ili barem bespredmetno – pokazati prstom na pojedinog mučitelja, onako kao što je mladić mogao na djevojku, dječak na učitelja. Na prvom stupnju njihove lítosti dušmanski subjekt je zapravo odsutan, nešto vrlo difuzno. Prvo sljedeće u što se može kako-tako uperiti prstom obavlja se na drugom stupnju lítosti, kao jal i resentiman prema sindikama, koje ih osobno ni ne znaju i nemaju nikakva izravna doticaja s njima, pa onda ni skrivljavanja, ali negdje tamo ipak izgledaju bolje, do besprijekornosti, i time posredno njihovu manjkavost istjeruju na čistac, obnažuju, smještajući se kao latentno prisutne i u neposredne situacije poniženja. Kako je izjednačenje nedostupno na prvom stupnju lítosti, i to se kompenzira prenošenjem na drugi – pa uz sam resentiman prema nekoj Cindy, požele joj još i opaliti šamar kao izravnoj uzročnici, ma koliko evidentno bilo da ona to nije.

Ali kako uopće opaliti šamar odsutnom bivšem supermodelu? Pošto je jasno da ne raspolažu moću otvorene i neposredne retribucije spram sindika, jedino kako je to eventualno moguće je ona druga branša osvete, pasivno-agresivna, s intenziviranjem lítosti u svrhu potenciranja svoje oštećenosti i mobiliziranja krivnje: da su sindike one koje su im to skrivile. No, čak ni to ne dostaje u kontekstu opće nedostupnosti ovih; nekome tko uopće ne zna da postojiš ne možeš ni krivnju izazvati. Stoga će ta pasivno-agresivna odmazda, koja svoj motiv ima na prvom stupnju, a svoj kompenzirani cilj na drugom stupnju lítosti, u realizaciji morati stupiti na treći stupanj: preći ćemo u popovanje; ozloglasit ćemo, optužiti i pljunuti na samu vrijednost koje je Cindy nositelj.

Kada je mladić udario djevojku – što joj je rekao, zašto je to učinio? Zasigurno joj nije mogao reći istinu: pljusnuo sam te samo zato što plivaš bolje od mene. I jer mi je mali pimpek. Umjesto toga joj je prigovorio da šta ide plivati prema drugoj obali kad dobro zna da ju je on naputio nek ne (jer da tamo ima virova).

Tako i ovdje: pravi razlog je jal i povrijeđenost taštine, s translacijom poriva za svećenje i izjednačenje po opisanom mehanizmu, ali se to ne može tako reći, pa se umjesto toga kamuflira u potezanje pitanja pravednosti, na konto toga što su se mnoge žene izmučile činjenicom da Cindy izgleda bolje, te im je – jer čineći supstituciju te neke arbitrarne partikularne vrijednosti u opću vrijednost osobe – bilo pitanje života i smrti da i same izgledaju ne poput sebe, nego poput nje. Uz odricanje vrijednosti ovoj vrijednosti.



Nisam slučajno Alana Forda koji bi dogurao do trećeg stupnja lítosti nazvao – popom.

Što je glavno čemu nas je naučio Nietzsche? Da puritanski moral svoje porijeklo ima u prirodnom resentimanu, s izvrtanjem naglavačke osnovnih vrijednosti života – u odricanje im vrijednosti, s optuživanjem, klevetanjem ''svijeta''. Pisao sam o tome već ponešto, 2011., kad sam pisao Čovjeka u futroli: U pojavi moralističke religije je izvorno na djelu nešto praiskonsko, manje teorijsko i metafizičko, a više fundamentalno iz života i ovozemaljsko – opći arhetip svećenika kao svetog čovjeka u futroli, s opominjućim, uzdignutim kažiprstom. Profesionalni odricatelj, klevetnik, trovatelj života, reći će Nietzsche. On je taj fenomen jako dobro razložio u svojoj genealogiji morala. Tip svećenika nastaje zahvaljujući tome što je uvijek bilo svih onih koji pate nad sobom, kojima je loše na zemlji, potišteni su, nalaze se u očajnoj ili bezizlaznoj situaciji. Svećenikova uža specijalnost je izmoralizirati nemoć i bijedu: Naime ''samo bijedni su dobri; samo siromašni, nemoćni, samo ljudi iz nižih slojeva su dobri; isto tako pobožni su jedino paćenici, siromašni, bolesni, ružni, jedino oni su Bogu ugodni, samo za njih postoji blaženstvo – a vi, naprotiv, vi otmjeni i moćni, vi ste za sva vremena zli, svirepi, pohlepni, nezasitni, bezbožni; vi ćete za sva vremena i ostati nesretni, prokleti i odbačeni!''

Ideja je u tome da se pacificira latentnu razdraženost i gnjev depriviranih masa. Svećenička kasta je statusno visoko honorirana od strane svake vlasti zato što samom prirodom posla djeluje na prevenciji revolucije, gašenju iskre pobune u začetku: aktivirati taj eksploziv tako da ne raznese ni stado ni pastira, to je njegova najveća majstorija. Ali ono što je važnije: po principu ''grožđe je kiselo''; pri čemu prednjači difamacija čulnosti, a u drugom planu i ukupno svega što nije natmureno, što je vedro ili se zabavlja – uspjelo, lijepo, zdravo, neinhibirano itd. Rođenje morala iz duha resentimana. Čestitost onih poniženih životom, vrlina rođena iz poraza suspektna je zato što u pravilu ima u sebi nešto od tog kiselog grožđa, koje nije najboljeg okusa. Kršćanski je mrziti duh, ponos, hrabrost, slobodu, libertinage duha; kršćanski je mrziti osjetila, radosti osjetila, radost općenito... Savjest nije, kako se rado vjerovalo, glas Boga u čovjeku – nego je to instinkt okrutnosti koji se okreće unatrag nakon što si više ne može dati oduška prema vani.

O kakvom je otrovu riječ? O mržnji loše raspoloženih spram svake dobre raspoloženosti: Treba samo pogledati pozadinu svake obitelji, svake društvene grupe, svake zajednice. Posvuda borba bolesnih protiv zdravih – tiha borba, većinom blagim otrovom, ubodima igle, podmuklom igrom s paćeničkim izrazom lica, a kadšto i s onim bolesničkim farizejstvom glasne geste, koja najradije izigrava ''plemenito negodovanje''. (...) Sve su to odreda ljudi ressentimenta, ti fiziologijski unesrećeni i crvotočni, cijelo trepereće zemaljsko carstvo podzemne osvete, neiscrpno, nezasitno u izljevima gnjeva protiv sretnih, kao i u maskaradama osvete, u nalaženju izgovora za osvetu. Kad bi oni zapravo došli do svojega posljednjeg, najfinijeg, najsublimnijeg trijumfa osvete? Nedvojbeno tada kad bi uspjeli svoju vlastitu bijedu, svu bijedu uopće ubaciti u savjest sretnih

Golob i Arsen su svojedobno napisali pjesmu o fenomenu kojem naš narod od milja kaže: babe.
Sve što nisu mogle, sve što nisu znale
Na lomaču nose, na lomači pale

''Kad bih mogao biti netko drugi! Tako uzdiše taj pogled. Ali tu nema nade. Onaj sam koji jesam. Kako bih se oslobodio sama sebe? A ipak – sit sam sama sebe!''... Na takvu tlu preziranja sama sebe, jednom pravom močvarnom tlu, raste svaki korov, svako otrovno raslinje, i to sve tako maleno, tako skriveno, tako neiskreno, tako sladunjavo. Tu gmižu crvi osjećaja osvete i zlopamćenja... I kakva lažljivost, nastavlja Nietzsche, da se ta mržnja ne bi priznala kao mržnja! Kakva rastrošnost na velikim riječima i držanjima, kakvo umijeće ''dostojnog'' klevetanja! Naročito se ističe umijeće krivotvorenja kojom se ovdje oponaša kov kreposti, pa čak i zvučanje, zlatno zvučanje kreposti. Oni su sad krepost posve uzeli pod svoje (...) ''Jedino mi smo dobri, pravedni'', govore oni, ''jedino mi smo homines bonae voluntatis.'' Oni kruže među nama kao utjelovljeni prijekori, kao opomene – kao da su zdravlje, uspjeh, snaga, ponos, osjećaj moći već same po sebi poročne stvari za koje bi se jednom moralo ispaštati, gorko ispaštati. O, kako su oni sami spremni na to da druge učine ispaštati, kako žude za tim da budu krvnici! Među njima ima u obilju osvetoljubivaca prerušenih u suce, koji stalno riječ ''pravda'' poput neke otrovne sluzi nose u ustima, uvijek napućenih usana, uvijek spremni pljunuti na sve što ne gleda nezadovoljno i dobre volje ide svojim putem.

U Demonskoj ljepoti žene evocirao sam i metaforu tarantule iz ranijeg djela, Zaratustre: Osveta je u duši tvojoj; gdje ti ugrizeš, stvori se crna krasta; tvoj otrov osvetom vrtloži dušu!

Kome govori? Kaže: ''propovjednicima jednakosti''. Za me ste svi vi tarantule i potajni osvetnici!

Stoga i kidam vaše mreže da vas bijes izmami iz vaših legla laži, te da se pokaže osveta iza vaše riječi ''pravednost''. (...)
''Želimo se svetiti svima i psovati sve koji nisu poput nas'' – tako se kunu oni koji imaju srca tarantula.
''A 'volja za jednakošću' – samo to treba da postane ubuduće ime za krepost; i protiv svega što posjeduje moć podići ćemo naš glas!''
Vi propovjednici jednakosti, iz vas viče za ''jednakošću'' tiransko ludilo nemoći: vaša potajna požuda za tiranijom prerušila se u tako kreposne riječi!
Ojađena taština, uzdržana zavist, možda taština i zavist vaših otaca: to probija iz vas kao oganj i ludilo osvete. (...)
Kao da su oduševljeni: ali ne oduševljava ih srce – već osveta. A kad postanu nježni i hladni, nije ih na to nagnao duh već zavist.
Njihova će ih ljubomora povesti i na staze mislioca; ali evo oznake njihove ljubomore: uvijek idu predaleko, i, umorni, morat će najposlije leći i zaspati još i na snijegu.
Iz svake njihove tužbe odzvanja osveta, a svaka njihova pohvala zadaje boli; a čini im se blaženstvom biti sudac.
Ovako vam savjetujem, prijatelji moji: ne vjerujte onome koji posjeduje snažan nagon za kažnjavanjem!
To je narod lošeg roda i podrijetla; iz njihova lica gleda nas krvnik i njuškalo.
Ne vjerujte onima koji mnogo govore o svojoj pravednosti! (...)
A kad sami sebe zovu ''dobrima i pravednima'', ne zaboravite da im ništa ne nedostaje da bi bili farizeji osim – moći.


Misli se doslovno, jer je to nešto s čime se mora ići top-down izvodom, ne indukcijom. Ne priznavati, na općem planu ljudske vrijednosti, već iz načela nikome primat pred samime sobom osnovni je uvjet zdravlja samosvijesti. Na drugom kraju spektra stoji najniži oblik svijesti: oni koji kleče na koljenima, hodočasnički mentalitet.@

13

čet

08/15

Čudna blagajnica

alexxl.blog.hr

Uđem u DM, muvam se, izaberem....................
-tablete za protezu
-mundwaser
-gel za bolju penetraciju

Sva me čudna gledala, onak čudno??????



Je, je, fukam još Gospa Magistra, ko stekli!

11

uto

08/15

Cure koje vole kretene 10: Jackpot potrošila na izvlačenje dilera iz zatvora

igniss.blog.hr

Dragi čitatelji, prošlo je puno vremena od posljednjeg izdanja vašeg omiljenog serijala, "Cure koje vole kretene". Jednim dijelom se to dogodilo zato što sam bio vrlo zaposlen i zato što je bilo puno drugih zanimljivih tema, no glavni razlog je bio to što sam za jubilarno deseto izdanje htio imati neku uistinu spektakularnu temu.

Dame i gospodo, dopustite da vam predstavim Marie Holmes iz Sjeverne Karoline, SAD-a.

DOBITNICA SUPER-LOTA POTROŠILA 9 MILIJUNA $ NA ZATVORSKU JAMČEVINU SVOG DEČKA... DVAPUT



26-godišnja Marie Holmes iz Sjeverne Karoline, SAD-a, odlučila je primiti dobitke iz jackpota na super-lotu u iznosu od 188 milijuna dolara u jednokratnoj isplati, što znači da joj je isplaćeno 127 milijuna. Nakon poreza, neto iznos bio je 88 milijuna $. I, iako je Holmes izjavila da planira pokriti dugove, dati dio svojoj crkvi i uspostaviti zaklade za edukaciju svoje djece, svoje bogatstvo je upotrijebila za nešto sasvim drugo.

Uskoro nakon osvajanja jackpota, Holmes je platila jamčevinu od 3 milijuna dolara svom dečku, Lamarru McDowu. McDow je bio u zatvoru pod optužbama za dilanje droge. McDow je optužen nakon što je istraga u njegovom posjedu otkrila preko 8 000 vrećica heroina.

Unatoč tome, Holmes je također završila iza rešetaka. Prošlog mjeseca, policija je posjetila njen dom kako bi uhitila McDowa koji je povrijedio uvjete svoje jamčevine nejavljanjem u policijsku postaju. Policajci koji su tom prilikom pretražili kuću su kod McDowa otkrili pištolj, a u kući manju količinu droge.

Ona je zatim platila dodatnih 6 milijuna $ kako bi opet izvukla McDowa iz zatvora. Ovaj put je pušten s prikačenim uređajem za GPS praćenje.
Mislim da smo upravo saznali monetarnu vrijednost dobre igre: 9,000,000.00 američkih dolara. Zvuči dobro, zar ne? Beta tipovi u zapadnim zemljama plaćaju večere isluženim, debelim samohranim majkama (ponavljam se, op.a.) kao uzaludan pokušaj spasa iz godina prisilnog celibata, a ovaj kriminalac bez novčića u džepu dobiva na dar 9 milijuna $, ljubav i vrući seks od (začudo) vitke 26-godišnjakinje, te vjerojatno i ne samo nje.

Tko je rekao da se igra ne isplati? Već sama činjenica da ćeš prestati rasipati vrijeme i novac na nekvalitetne žene čini učenje igre nemjerljivo vrijednom. 9 milijuna dolara, ako ih želiš uzeti, je samo dodatni bonus.

Ali čekajte, to nije sve:

Iako svakako možemo propitkivati Holmesine izbore i muškaraca i ponašanja, nemamo nikakvo pravo govoriti joj što raditi sa svojim novcem.
Moralno bankrotirana filozofija slobodarstva (pardon, libertinstva rolleyes ) manifestira se točno u obliku koji sam opisao u prošlom članku. Yep, možemo "propitkivati" (kako uljudan, bezličan izraz, op.a.) ovu ženu, ali nemamo pravo reći joj što bi trebala napraviti.


Svaki prozor za sebe, u zajedničkoj misiji rušenja građevine
Izvor slike

A zašto ne? Zar će se svijet urušiti ako došetam do nje i kažem joj: "Marie, oprosti ali ti si poludjela. Nije dobro ni za tebe ni za druge (a pogotovo za tvoju djecu) trošiti svoje bogatstvo na tog tipa. Ti za njega predstavljaš samo jedan koristan objekt i grdno se zavaravaš ako misliš da će ti on to uzvratiti kada se ti nađeš u nevolji. Uloži taj novac u banku, fondove i zlato, upotrijebi vrijeme koje ti je oslobođeno za čitanje, vježbanje i zdravu prehranu, te odvedi svoju djecu negdje na skromno ali poučno ljetovanje.

Također, njegovim oslobađanjem uzrokuješ bankrot i zatvaranje tisuća drugih crnaca koji će sutra nastaviti kupovati drogu i oružje od njega. Ako te nije briga za sebe, barem uzmi u obzir što će se dogoditi drugima."

Eto, rekao sam. Je li netko ozlijeđen, oštećen ili uskraćen za nešto? Je li nebo palo na mene? Jesu li detonirala skladišta atomskih bombi zakopana diljem svijeta? Je li se digao tsunami i poklopio mene, megalomanskog zlikovca koji sam se usudio poručiti joj što joj je činiti? Ne, naravno da nisu!

Svijet je i dalje tu, Marie je i dalje živa i zdrava, a hoće li ona poslušati dobronamjeran savjet ili neće je njena stvar. Ali ja imam pravo reći joj ga, i oni koji to negiraju su u ovom slučaju pravi zlikovci, ništa drugačiji od čovjeka koji svom pijanom prijatelju da još jedno piće i posjedne ga za volan bijesnog automobila.

Ako postoji jedna stvar koju ne podnosim, onda je to tendencija ljudi da broje tuđi novac. Bez obzira na to tko je ta osoba (hm hm, čak i uprava Goldman Sachsa? op.a.). U pravilu se previše bavimo time što rade drugi ljudi. Ona je potpuno u pravu kada kaže da mi nemamo koristi od svoje percepcije da ona rasipa novac, pogotovo zato što on nikada nije ni bio naš.
Kako ne koristi? Ako ona kao rezultat mog (ili nečijeg drugog) savjeta s tim novcem učini nešto drugo, čak i da ga razbaca po ulici, neće li to objektivno biti bolje i za nju i za njenu okolinu? Čak i ako sam u krivu i moj savjet nije koristan, koja je šteta učinjena time što sam ga dao?

Ako Holmes želi potrošiti svoje novostečeno bogatstvo na muškarca koji ulazi u i izlazi iz zatvora, to je njena odluka. Kada bi neki od nas bili iskreni prema sebi, i također imali 3, 6 ili 9 milijuna dolara na bacanje, i mi bismo vadili svoje bližnje iz zatvora. Istinu govoreći, lako je klimati glavama i upirati prstima u gađenju i osuđivanju, ali svi smo mi činili lude, blesave ili čak skupe stvari u ime ljubavi.
Pa nisu sve lude stvari počinjene u ime ljubavi jednake niti zahtijevaju istu razinu planiranja izvedbe i otklanjanja moralnih načela koja bi im stajala na putu!


Tipična "luda stvar u ime ljubavi"
Izvor slike

Postoji velika razlika između "odnio sam cvijeće curi koja to nije cijenila", "spavala sam s bivšim koji me nije volio", i "potrošila sam 9 milijuna $ na oslobađanje okorjelog kriminalca drugi put za redom (i to ne "kriminalca" koji je možda pušio jedan joint i nepravedno završio u zatvoru, već dobro organiziranog dilera teških droga koji je uništio nevjerojatan broj života)".

To što svi mi griješimo nije izgovor. Dobri (moralno) i sretni (osobno) ljudi su oni koji griješe malo ili povremeno, te ih te pogreške bole a zli i nesretni su oni koji griješe katastrofično i uporno i nimalo ih nije sram zbog toga.

Još jedan zabrinjavajući aspekt ove priče je Marijin komentar na cijelu priču, koji nam pokazuje da je (kršćanska) religija duboko inficirana feminizmom i tezama potpuno suprotnim od biblijskih:

“Ono o čemu se svi morate brinuti su svoje pare, a ne kako ja trošim svoje, kako vam to svima koristi? I ne on nije diler ili korisnik droge ali čak i da je, tko ste vi da sudite ikome? Ja ću se moliti za sve vas jer vam očito treba... pričali su o Isusu pa me ne čudi ni da pričate o meni ali blagoslovljeni svi bili.”
Ona se ovdje poziva na poznatu Isusovu izjavu:
"Neka prvi baci kamen onaj tko je nevin"

Naime, značenje te izjave je ovo i samo ovo:
"Čovjek treba živjeti idealan život po Božjim zapovijedima, ali kako je on samo čovjek to nikada nije u potpunosti moguće, te mu stoga pružite razumijevanje."

A Marie to perfidno izvrće u ovo:
"Ne postoje ni idealan život ni Božje zapovijedi, te me stoga nemate na osnovu čega osuđivati."

Konačni rezultat: besramno, farizejsko, destruktivno, nihilističko izvrtanje bibilijskih poruka, te provlačenje lika Isusa kroz blato.



Kolega Heartiste u svom osvrtu dodaje ovaj zabavan komentar:

Naravno, tu je i pogled s rasne strane. Vrlo je impulzivno potrošiti 9 milijuna $ na jamčevinu nekog kretena, te će u usporedbi s tom impulzivnošću bijela ili azijska žena vjerojatno donijeti manje impulzivnu odluku. Recimo da bijela žena sličnih osobina ne bi pljunula više od 4 milijuna dolara, a azijska ne više od 200 dolara.
rofl

Ne mogu je li to do rase (jer ovakvih slučajeva ima i kod puno bijelih žena) - osobno vjerujem da je više do američke kulture, ali Heartiste je u pravu. Istina je da je malo skupina na svijetu toliko impulzivno kao afroameričke žene. Feminizam i rasistička trvenja pridonose narcisoidnosti, a obilni socijalni transferi garantiraju odsustvo posljedica svojih odluka. Rezultat te kombinacije je otrovna i teško rješiva mješavina koju vidimo na djelu u događajima iz ovog članka, te koja bi skoro svakoga tko odraste u takvoj okolini (pa tako vjerojatno i mene) pretvorila u razmaženo derište.

Stoga za ovaj incident nisam sklon kriviti rasu, ali to me, kao ni bilo koju drugu normalnu osobu, ne smije i neće spriječiti u osudi istoga. Nazdravlje!

09

ned

08/15

loš dan u pošti u Branimirovoj

babl.blog.hr

Ušao sam u poštu u Branimirovoj platiti neke račune. Ljeto, grad pust, pošta praktički prazna. Tek pred jednim od niza šaltera četiri frajera u redu jedan iza drugoga, a pred šalterom do njih jedna ženska, ali kakva ženska! Ženska nad ženskama! Vidio sam je samo odostraga, ali odmah sam se bez razmišljanja uputio prema njoj kao robot koji je dobio instrukciju. Savršeno skladna, visoka, vitka, u kratkoj crvenoj haljinici, kose podignute tako da otkriva dugi vrat, ruke i noge duge, vitke, blago preplanule. A struk! A guzičica! Ajoj! Učas sam zaboravio zašto sam ušao u poštu.

Stojeći iza nje sav opijen iznenada sam se prenuo i shvatio da nemam što tražiti na tom šalteru. Za ono zbog čega sam došao trebao sam stati u red iza ona četiri frajera. Nevoljko sam se premjestio. Prostora je bilo koliko hoćeš, vrućina, a ni inače ne volim nikome disat za ovratnik, pa sam stao na metar iza posljednjega u redu. Sva petorica smo izokrenuli glave prema mladoj ženi i plazili po njoj ljepljivim pogledima. Mogao sam tako čekati dovijeka.

Iznenada uočim da ona u staklu šaltera pred kojim je stajala može vidjeti nas petoricu kako buljimo i slinimo i postidim se. Još ako pribrojim da je na isti način mogla pratiti kako sam odmah s izlaza jurnuo prema njoj kao muha bez glave, popizdim. Neka je nepoznata, ipak ne volim ostavljati dojam da sam zadnji papak. Odmah okrenem glavu na drugu stranu, neka vidi da barem jedan ne bulji. Uzalud. I dalje mi je slika njezina vitka uspravna lika lebdjela pred očima. Za desetak sekundi, kada je slika izblijedila, samo na trenutak virnem na nju da osvježim prizor i ponovo se okrenem od nje. I tako nekoliko puta.

Ona je završila svoj posao na šalteru, okrenula i zaputila se prema meni. Brzo okrenem glavu na drugu stranu. Mislio sam da će me zaobići iza leđa i izaći, ali ona se zaustavi na metar do mene. I ne gledajući osjećao sam struju od njezine blizine, a misli su mi se munjevito smjenjivale: što hoće? Zašto se zaustavila? Da li želi proći između mene i onoga ispred mene jer to je najbliži put prema izlazu, pa je zastala premišljajući je li to zgodno? Ili hoće stati i u naš red pa procjenjuje da li se može ubaciti ispred mene? Besmisleno, jer nas je ostalo svega trojica i nema smisla uguravati se jer bi ionako učas bila na redu. Kog se vraga zaustavila? Dapače, osjećao sam kako me sažiže vrelim pogledom. S mukom sam se borio sam sa sobom da se ne okrenem i zapiljim se u nju. Ta smrznuta situacija kao u muzeju voštanih figura trajala je strašno dugo, možda i pola minute njezina premišljanja. Tren prije nego sam joj se okrenuo i zavapio "Dobro, predajem se, vodi me gdje hoćeš i radi sa mnom što hoćeš. Jeb'o račune koje trebam platiti i fućkaš sve ostalo, familiju, posao, dosadašnji život i takve trice, do ničega mi više nije stalo…", ona se odlučila, zaobišla me i zaputila odlučnim elegantnim korakom prema izlazu.

Ispratio sam je pogledom sav ustreptao i smožden kao da sam se suočio sa smrću. U bunilu sam stigao na red, više ni ne znam koliko sam platio za račune, ne sjećam se ni da sam uzeo kusur koji mi je službenica vratila, ništa. Izjurio sam pred poštu, drhtavim rukama iščupao cigaretu iz kutije i u trećem pokušaju kresanja upaljača uspio je pripaliti. Duboko povukavši nekoliko dimova napokon sam se donekle smirio.

Na to mi je sijevnula misao koja me je smlavila. Morao sam sjesti na stepenice ispred pošte da se ne srušim. Zašto se zaustavila pored mene? Ako nije htjela stati u isti red nije imala zašto stati. Jedini razlog zašto se zaustavila mogao sam biti upravo ja. Možda mi je htjela nešto reći. No što bi takva djevojka htjela reći upravo meni?

Ipak, nije nemoguće, a ništa mi drugo nije padalo na pamet. Možda je to bila neka od kćeri mojih prijatelja, neka koju sam njihao na koljenima dok je bila curica, koja je mene bez muke prepoznala, a ja je nisam vidio u ovih nekoliko godina u kojima je tako pristalo izrasla? Ako je tako, sada misli da sam idiot. Možda je to neka s kojom sam bio na nekoj svadbi, u onakvoj prilici kada u sat vremena upoznate stotinu ljudi, zbližite se, do ranog jutra dobro provedete, ali nakon šest mjeseci više pojma nemate s kim ste sve bili? Teško da bih takvu zaboravio, ali zapravo je nisam ni pogledao u lice. Možda se obradovala ponovo me vidjevši, ali je zaboravila kako se zovem, pa joj je bilo nezgodno obratiti mi se sa "Hej, ti"?

Samo da sam imao petlje pogledati je oči u oči! Tko zna gdje bi već bili?! Zna striček mnogo toga čemu bi mogao nesebično podučiti. O, živote! Došlo mi je da jurnem po okolnim ulicama u kojima je nepovratno nestala, nađem je i zaurlam "Oprosti! Ne znam što mi je bilo! Nisam ja inače takav šonjo! Inače sam visok metar i devedeset!" Kasno. Ako je i imala išta na umu, nakon što je nisam htio ni pogledati, zauvijek je to pokopala.

Vratio sam se kući i supruga je upitala:

– Jesi li platio račune?

Mrzovoljno sam promrmljao:

– Ma da…

Onaj najskuplji je već odavno plaćen.






Statistika

Zadnja 24h

25 kreiranih blogova

410 postova

944 komentara

372 logiranih korisnika

Trenutno

1 blogera piše komentar

13 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se