novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

28

sri

01/15

Ne pišaj u vitar

annaboni.blog.hr







a u prijevodu kaže ........

sve je sr...e osim pi....a, ali i pi....e moze biti sr...e ako pi..š u vitar.....


Jebiga , ovdje fali slika - avatar osobe , koja piša u vitar , a vitar mu vraća u facu

5000 - ili o "filozofima"

lionqueen.blog.hr

Sukladno Međunarodnom računovodstvenom standardu 18, prihod je bruto priliv ekonomskih koristi tokom razdoblja, koji proizlazi iz redovnih aktivnosti subjekta i koji ima za posljedicu povećanje kapitala, osim onih povećanja kapitala koja se odnose na unose dionika u kapitalu. Fer vrijednost je iznos za koji se neko sredstvo može razmijeniti ili obveza podmiriti između obaviještenih i nepovezanih strana koje su voljne obaviti transakciju. Prihodi uključuju samo one bruto prilive ekonomskih koristi koje je subjekt primio ili ih potražuje za svoj račun. Iznosi prikupljeni u ime trećih strana, kao što su porez na promet, porez na dobra i usluge i porez na dodanu vrijednost nisu ekonomske koristi koje pritječu u subjekt i ne rezultiraju povećanjem kapitala. Stoga se oni isključuju iz prihoda. Slično tome, u odnosu zastupanja, bruto prilivi ekonomskih koristi obuhvaćaju i iznose koji su prikupljeni u ime nalogodavca (principala) i koji ne rezultiraju povećanjem kapitala subjekta. Iznosi prikupljeni u ime nalogodavca nisu prihodi. Umjesto toga, prihod je iznos provizije.

Pitanje za Peru, Modesti i njihovo društvo je jesu li obveze prihod i ako jesu, zašto, a ako nisu, zašto nisu? Ako jesu, je li taj prihod oporeziv, ili nije? Ako jest, zašto jest, a ako pak nije, zašto nije? Molim ekonomiste i računovođe da se suzdrže komentara, jer je pitanje više filozofske naravi, pa je potrebno prepustiti ga dežurnim filozofima, dok se mi bavimo običnijim temama poput statistike.

Pa evo malo statistike mog bloga od 01.01.2015. do 28.01.2015.







Mala sličica za Barby da se ne muči s iščitavanjem:



Ah, da, još par pitanja za dežurne filozofe na blogu, što misle može li imati ikakvog utjecaja swap na kredit u švicarcima, te kakve bi veze s time mogli imati forwardsi i futuresi? Također pitanje što misle o parkiranim dokumentima u SAP-ovim modulima u odnosu na konzistentnost bruto bilance, te zašto se porezni gubitak prenosi iz godine u godinu i koliko dugo i zašto je to dobro, a zašto nije. Još samo ovo: bi li proknjižili storno prihoda na dugovnu ili potražnu stranu konta klase 4 u SAP-u? Ako bi, zašto bi, ako ne bi zašto ne bi?

Dok oni guglajuheadbang, odoh ja pisati pjesme, nešto me krenula inspiracija ovih dana pjeva


Moje sidro od fractala

Ti si ono moje nešto bez imena, prezimena
a ipak najljepšeg naziva,
bez riječi, a ipak s tisuću riječi
bez glasa, a ipak sa tisuću nota
Moja pjesma, moj udah i izdah
Obitavaš u svakoj mojoj pori, stanici, misli
uzimaš svo moje vrijeme, moj si san na javi
ti si sve moje zvijezde skupa
tvoje ime je moj mjesec
i moje sunce
ti si led na aljasci i pijesak sahare
kada te nema, ledenim dahom ledi me zima
sobom donosiš sunce i proljeće
budiš sve moje uspavane misli, sve boje
nebeskoplave i zlatno sunčane
one crvene, žute i narančaste
Donosiš mirise, čežnju, toplinu
Odnosiš sve strahove,
sve osim jednog potisnutog,
da ćeš jednom otići i da se nećeš znati vratiti
pa da ću i ja bez tebe umrijeti
Tvoje pjesme su poput fractala mojeg postojanja
u kojima je svaki djelić jedan maleni svijet
kojim živim prekrasnu priču, čija cjelina si ti
jedinstvena i neponovljiva,
moja.

Ti si moje sidro od fractala
u ovom vremenu prolaznosti i privremenosti
Sidro neusidreno, sidro ploveće
sidro sigurno, sidro čelično
sidro koje sidri u najžešćim olujama
čuva i štiti
Sidro broda lutalice
koje samo u svojoj luci sigurno uranja
sidro koje maglama plovi
tuđim suncima grijano, od svih rado dočekano
pa ipak sidro svoje luke i svoga utočišta

moje srce je ta luka

želim svoje sidro od fractala






**********************************************
she loves the city sounds.
she feels that she's been found.

**********************************************

27

uto

01/15

Zapravo

nachtfresser.blog.hr

Zapravo ljudi su izuzetno predvidivi i dosadni, govorim o ovima u reali u domaji. Kod nas teško nastaju dobri realistični krimići jer samo se upitaš koji bi mogao biti osobni interes oponenta koji te želi uništiti ili člana njegove obitelji i to bude to, a drugi će se praviti blesavi i pitati o čemu ti to.
Iako se zavaravaš raznim akcijama ništa ne možeš promijeniti i nakon što se izguštiraš s alkoholom, drogom i ostalim bijegovima (kocka, seks i slično) preostaje ti samo poluditi ili nabaviti psa. Ili se predati i prilagoditi, ali to ostavljaš onima kojima treba priznanje provincije.


22

čet

01/15

Intencija zOOma

diogenovabacva.blog.hr


Patriotski zoom Jutarnjeg:



Prijevod marketinške intencije:



Muke beta mužjaka u svom peaku

junac.blog.hr

Prošle sam godine dosegao svoj vrhunac. Mršav sam, imam bolju frizuru nego ikad prije, kul cipele, dobru vestu, košulju, par svojih demona manje, nisam previše sramežljiv. Doimam se bolje nego ikad. Konačno kao čovjek.

I baš u tom trenutku zaljubim se i nađem u vezi. Logično, dočekao sam je u svom peaku. Ako je u ikojem trenutku mogla pasti na mene, to je bio taj.

Okolnost da imam curu samo mi je koristila i krivulja moje osobnosti skočila je gore za još par jedinica mjere.

Nitko ne zrači bolje od zauzetog frajera ili zauzete cure. Sretno zaljubljen čovjek emitira pozitivnost, samopouzdanje, neopterećenost, opuštenost - i takav je samo još privlačniji. Na nesreću nezauzete okoline.

Imam čak i društveni život. Kakav-takav, ali dosta upoznajem novih ljudi. Novih cura. Brijem da su bar dvije zaljubljene u mene.

Čovjek ne bi bio čovjek kad ne bi žalio za onim što nema ili što ne može imati. "Da nemam curu, sad bih karao na sve strane." Prava istina je da nemam curu, bio bih očajan i plazio oko te dvije cure i vjerojatno bio upola privlačan (ako uopće).

Druga stvar koja me tješi je ona da nikada ne bih bio sretan. Ako sam sada s curom A, žalim što ne mogu biti s curama B i C. Da nisam završio s curom A, završio bih s curom B. No, opet bi došla cura C i situacija bi bila identična. Da sam sa C, došla bi D, E i tako dalje. Nekada sam bio nesretan što nikako ne mogu naći nijednu curu, a sada sam nesretan što cura ima napretek.

Opcija ima nebrojeno, a ni u jednoj ne možemo biti apsolutno sretni. To je ono što istodobno umiruje i baca u očaj.

20

uto

01/15

Sve u svrhu znanosti

civordnaratep.blog.hr

Mama je napravila skroz oralnu facu kad je provalila u sobu i suočila se s prizorom kao da je u najmanju ruku uskočki djelatnik to jest poskok, ili bolje reći poskočica.
Njezina miljenica, zlato mamino, bila je u podređenom položaju a njezin školski drugar bio je u nadređenom položaju i ako ga je Ona podučavala matematici, ili još preciznije, množenju.
S obzirom na poziciju koju je zastupala u obrazovanju to jest podučavanju množenja, očekivala je makar obrnute uloge. Sveti moj 'ne znači da ste dobri katolici ako se razmnožavate kao zečevi'! Htjedoh reći da papa Franjo mora svršiti kao svetac jer samo golemo srce i široki duh može izjaviti ovako nešto.

Budimo realni. Kako netko ili konkretno Ona koja podučava dotičnog može biti u podređenom položaju?
Kako može pametna i slatka cura koja pomaže svom školskom drugaru da ne bi kljucnuo godinu, biti ispod njega ili ga?
Kako se može dogoditi nešto takvo a Mama i Mama od maloga, pardon, od učenika kojega njena kći podučava to jest daje mu repeticije a i repete, su prije? A oni da budu na gomili?
Dobro, nije to bio bračni krevet već obični kauč pa se stvar može promatrati sa niže razine i lakše prihvatljivo nego da je 'službeni' krevet ili postelja.
A opet sama pomisao na zečicu mami je aktiviralo alarm. Pusti ti Papu, lako je njemu kad nema potomaka, kad nema ženske djece…'uf ne bih željela griješit dušu'. Kako bilo da bilo mami je bilo neprihvatljivo da 'Njeno zlato' drži obje noge u ariju i još ih mrda i steže ne bi reć da biciklu vozi.
Ma kakvu biciklu, vozi kao da je traktor 'tomo vinković' u pogonu koji čini: 'ken ken ken' a Ona uzvraća: 'tuf tuf tuf' pa ispada kao da štekće brzohodni dizel.
A njiva gladna. A njiva žedna. A njiva se rijetko đubri pa je svaka intervencija dragocjena.

- Šta to radite bezbožnici jedni? Što činite grešnici božji oćete u paka svršit?
-Mamaaaaa…kakvi paka kad uzimam pilulu.- U to je Podučavani obrisao alat zavjesom i nastavio slušati pametnije od sebe.
- Ćeri moja kod don Jebe moraš na ispovist i da istira vraga iz tebe. Pokajat se moraš nesrićo jedna jer ako se ne pokaješ…
- Mamaaaaa…šta nam to radiš? Mi taman privodimo kraju znanstveni rad a ti nam sve upropastiš…Kako moš…sad moramo sve ispočetka.
- Znanstveni rad kažeš?
- A nego što si ti mislila?
- Ajme meni jesam prosta? Tuke mene što sam učinila…iđem vani sramit se pet minuta a vi nastavite dico moja. Škola je škola! Šta bi tek bilo da plaćate repeticije ili nedajbože da kupujete ispite?

Pro-choice njoj, No-choice njemu

igniss.blog.hr

Postoji znatno licemjerje u činjenici da žena ima neograničeno i bezuvjetno pravo na abortus kojim može pobjeći od svih roditeljskih obveza, a muškarac na tu odluku nema nikakavog utjecaja, niti mu je dostupna slična slamka spasa za koju bi se mogao uhvatiti. No, to nije tema današnjeg posta. To je jednostavno premekano i nije dovoljno licemjerno da bi za sada bilo vrijedno analize. Ne, tema današnjeg posta je nešto puno gore:

Očinstvo sada može biti potvrđeno jednostavnim testom - ali to ne znači da bi trebalo biti
Melanie McDonagh, The Spectator, UK

Mudro je dijete, kažu, koje poznaje svog oca. Danas je mudrost skoro pa nepotrebna; DNA testovi mogu obaviti posao sa znanstvenom sigurnošću. Tijekom cjelokupne povjesti čovječanstva, muškarci su se suočavali s dubokim, zabrinjavajućim sumnjama o osnovnom pitanju jesu li očevi svoje djece ili nisu; žene, s druge strane, su uživale razumnu razinu pouzdanja u tu stvar.

Sada, kratko trljanje sline vaticom plus mala naknada, manja od Ł200 (2000 kn), mogu lako riješiti stvar. Odjednom je jedna stvar koja je ženama išla u korist odnesena, jedan aspekt u kojemu se se mogle nasmijati svojim muževima i ljubavnicima nestao. DNA testovi su anti-feministička primjena znanosti, promjena u ravnoteži moći između spolova s kojom smo se jedva pomirili. I to i dalje vrijedi unatoč činjenici da mnoge žene imaju ekonomski potencijal kojim se mogu same brinuti za svoju djecu.
Obratite pozornost na dvije važne činjenice:

A) Nigdje nije istaknuta ni najmanja trunka zabrinutosti za muškarce i njihove živote, kao da oni ne vrijede apsolutno ništa niti zaslužuju pošten tretman kao ljudska bića.

B) Otvoreno je priznato da je feminizam bilo koja stvar koja ide u korist ženama. Ako im nešto ne ide u korist, to nije feminizam. Stečena moć je jedina stvar koja određuje je li nešto feminizam ili nije.



Feminizam nema apsolutno nikakve veze s ravnopravnošću i jednakošću!!!

Ovo pitanje se nedavno pojavilo, kao rezultat priče u Daily Mailu, o oženjenom TV reporteru koji je godinama plaćao alimentaciju za dijete začeto kao, vjerovao je, rezultat njegove veze s jednom spisateljicom. Nakon što je prvi put vidio dijete, zatražio je da DNA test, kojim je odmah otkriveno da on ipak nije otac. Jadno dijete.
Feminizam obožava koristiti djecu kao oružje za napad kada treba izvući novac u svoju korist, a kao štit kada se treba zaštititi od hvatanja u laži i kriminalu.

Sljedeći film u serijalu Bridget Jones bi također mogao skrenuti dodatnu pozornost na ovu činjenicu o kojoj se slabo raspravlja. Za one koji nisu slijedili kolumne koje su odvele našu heroinu u sljedeću fazu ženske tuge - bivanje bez djece, naspram bivanja samom - osnova priče je da Bridget zatrudni, ali nije sigurna s kime, budući da je nedavno vidjela dobrog Colina Firtha i lošeg Hugh Granta, i to gotovo istodobno.

Tu dilemu je bilo moguće riješiti na plodonosno nejasan način, kako bi Bridget imala izbor između očeva, ali je ona riješena na otužno moderan način, tako što su Bridgetine prijateljice jednog od kandidata oborile na zemlju i uzele od njega uzorak DNA. I tako je saznala očinstvo bebe, a najstarija igra u povijesti čovječanstva, "pogodi tko je tata", više nije bila igrana.


Da se to dogodilo na plodonosno nejasan način, možda bi bilo još plodnosnije kada bi se Bridget našla u zatvoru zbog silovanja, prijevare, zavjere s ciljem otuđivanja milijuna, te davanja lažnog iskaza? 20-ak godina u zatvoru bi svakako bilo vrlo plodonosno za takvu ženu, moguće čak i edukativno.

E sad, vidim da bi neki muškarci mogli s dobrodošlicom dočekati kraj staromodnom scenariju u kojemu su postali obveznici očinstva djece koju su rodile cure s kojima su se samo seksali. Glumac Jude Law se nedavno našao u ovoj situaciji, te je bez oklijevanja i nekavalirski tražio DNA test.
Kavalirstvo nije urođeno žensko pravo, već ga treba zaslužiti, a to je nešto u čemu gotovo sve moderne žene neslavno propadaju.

U suprotnosti s tim, stara situacija u kojoj bi žena predstavila mužu dijete i on bi se ili ponio pošteno i ponudio podršku, ili pobjegao, davala je ženama određeni manevarski prostor. Kurtizana iz Balzaacovih drama koja je, nakon što je zatrudnila, bez oklijevanja tražila i dobila podršku od dvojice svojih klijenata, svakako nije bila jedina. Nesigurnost omogućava majkama za svoju djecu odabrati oca koji bi bio najbolji za njih.
Znam da je to vrlo teško pojmiti, ali muškarci su zapravo ljudska bića sa svojim vlastitim životima. Muški dio populacije ne postoji samo zbog toga kako bi ženama bilo ugodnije.

Zatrudnila si i biološki otac djeteta nije onaj krasni momak sa stabilnim primanjima koji bi bio predivan otac? PUŠI K**AC!!! Nemaš pravo izbrisati cijeli njegov život svojom laži! Ako baš moraš, reci mu istinu i ljubazno ga pitaj bi li unatoč tome htio djelovati kao otac. Ali ako kaže ne, moraš prihvatiti da je rekao ne.



Najvažnije je to što je očinstvo bilo nedefinirano i efektivno je ovisilo o majci koga će imenovati kao oca svog djeteta, ako će imenovati ikoga (taj vrlo razumni židovski običaj, gdje se židovstvo naslijeđuje po majci, bila je temeljena na činjenici da sa sigurnošću znamo jedino tko nam je majka). Mnogi muškarci su, naravno, završili odgajajući djecu koja nisu genetski bila njihova ali stvarno, zar je to važno? Možeš osjećati jednako naklonosti prema djetetu za koje pogrešno misliš da je tvoje kao i prema onome koje jest tvoje. Zanimljivi novi roman Piersa Paula Reada, "Ženomrzac", bavi se upravo ovom temom.

Utjecajna feministica Hillary Clinton na saslušanju pred Senatom SAD-a: "Zar je to uopće važno???"

Filozof A.C. Grayling je u Evening Standardu osjećajno pisao o ovoj temi ovog tjedna, naglasivši da po izvješću u časopisu Journal Of Epidemiology and Human Health 4% muškaraca ne znajući podiže djecu koja nisu genetski njihova: "Rezultati mogu biti razorni, te voditi do razvoda, obiteljskog nasilja, mentalnih problema za sve umiješane strane, uključujući i djecu." Pa, da. Znanstvena sigurnost je svakako stvorila jasnoću, i oslobodila neki broj muškaraca od njihovih moralnih obveza, ali Bog zna s kakvim posljedicama u obliku jada, optužbi i krivnje.
Postoji li ikakva razlika između Hamasovog terorista koji ispaljuje rakete iz vrtića i feministice Melanie McDonagh koja se skriva iza štita nedužne djece svaki put kada joj nešto ne ide na ruku?



Također uočite kako muškarci kojima su podvaljena tuđa djeca imaju "moralnu obvezu". Ako oni imaju moralnu obvezu, zašto onda nastaje galama kada ja sugeriram ženama da imaju moralnu obvezu ne ponašati se kao drolje ili ne razarati svoje obitelji?

Naša generacija puno polaže na znanje. I DNA testovi imaju očite koristi što se tiče identifikacije nesretnijih elemenata našeg naslijeđa, na primjer nasljednih bolesti. Ali time što očinstvo činimo ovisnim o testu, a ne o rekli-kazali majke, oduzeli smo ženama moćan instrument odabira. Nisam sigurna da je puno ljudi sretnije zbog toga.


Sasvim je jasno: feminizam je fašistički, parazitski pokret za uklanjanje svih ograničenja sa ženske seksualnosti i istodobno ograničavanje muške seksualnosti

"Ali Ignisse," reći ćete sada, "koga briga što neka tamo feministica priča gluposti? Kakav to utjecaj ima na tebe?" Pa naravno, zato što to nažalost nije samo jedna feministica koja laje ali ne grize; riječ je u duboko ukorijenjenom akademskom establishmentu koji ovakve nebulozne tvrdnje pretvara u "znanstvene studije" i time ih legitimizira, nakon čega razni odbori i organizacije citiraju i propagiraju te iste "studije" kako bi lobirale za svoje političke ciljeve, te ih naposljetku korumpirani političari koje nije briga za ljudski život i dostojanstvo prenose u zakonodavstvo, te ih konačno nad bespomoćnim narodom provode jednako bezobzirni policija i sudovi.

Mnoge države su pod utjecajem snažnog feminističkog/bijelo-viteškog lobija donijele zakone o zabrani genetskog testiranja očinstva. U Francuskoj i Njemačkoj je ono potpuno zabranjeno i kažnjivo je s 5-15 000 € i 1 godinom zatvora; u Velikoj Britaniji je ono znatno ograničeno; a u SAD-u je ono dopušteno ali su njegove pravne posljedice ravne nuli.



Što prije ova civilizacija izgori do temelja, to će nam svima biti bolje.

18

ned

01/15

Voli me...

annaboni.blog.hr


voli me ovakvu

Sad se doimala mnogo bolje i pretvorila se u gotovo normalnu ženu.
Dobro, u dnu duše znao sam da nikad neće biti normalna žena.
A nisam ni htio da to bude, jer sam u njoj također volio onaj neukrotivi i nepredvidivi dio njezine ličnosti
. Mario Vargas Llosa



Prečesto sam nepredvidljiva i mnogo toga bih odjednom : kažu, to nije normalno a ja pitam , što bi to bilo normalno?
Postojim poput pritisnute opruge i odlično funkcioniram kad sam pod pritiskom jer tek tada, sve stignem. Nisu za mene " stvari lagane" , umaraju me svojom lakoćom i izazivaju dosadu sporosti.
A ja istinski mrzim sporost u bilo kakvom obliku. U sebi priznam ograničenja koja poštujem zbog drugih ,ne zbog sebe , jer svako ograničenje doživljam kao prisilu koja sputava iznutra.
A tu, unutra , ne želim biti sputana jer to nisam ja. Kazao mi je jednom netko drag da voli moju neukrotivost i ovo, što je Mario Vargas napisao , kao da je posvetio meni. Osjećam se i pronadjena i počašćena da žena, o kojoj piše ima iste osobine.
Znači, postojimo i takve....


17

sub

01/15

Šta bi bilo, kad bi bilo ....

suncokreti11.blog.hr

Razgovori tipa šta bi bilo, kad bi bilo su mi apsolutno najgluplji razgovori koji se mogu voditi.

Čisto gubljenje vremena i apsolutno pretakanje iz šupljeg u prazno.

Uglavnom izbjegavam takve besmislene razgovore, izbjegavam teme koje mi samo daju naslutiti da će razgovor ići u tom smjeru, ali ipak ponekad me sustignu takvi razgovori najčešće s vrlo bliskim ljudima i takav razgovor odradim jer je to njima potrebno a meni zamorno.

U biti, nije to razgovor već monolog - najprije njihov, a završi s mojim turbo monologom jer najčešće popizdim.

U bitiu čemu je stvar?

Jednostavno, dapače vrlo jednostavno.

Ono što je bilo, bilo je i neće se više ponoviti.

Sve do jedne stvari u svakoj situaciji u prošlosti odradili smo onako kako smo znali u tom trenutku, odradili smo upravo onako kako smo mislili da je najbolje jer drugačije i nismo znali, nismo mogli. I nije to ništa strašno, nije to ništa grozno i nije to ništa za zamjeriti.

Dogodilo se upravo onako kako se moralo dogoditi jer razmišljanja tipa - da sam možda ovako ili onako napravila, možda bi promijenili tijek neke radnje u našem životu, a možda i se i ne bi ništa promijenilo, sada to nitko ne zna i ne možemo znati jer život nije onaj dječji strip onaj kada odabereš pogrešan završetak priče, vratiš se koju stranu unazad pa biraš ispočetka.
I čemu onda sada, dakle u sadašnjem trenutku razmišljati o nečemu što je već davna prošlost?

Zašto opet otvarati stare rane i čeprkati po nečemu što je bilo i analizirati kad je to i tako pase?

Čemu gubiti energiju na nešto prošlo?

Osvrt na prošlost tipa da naučimo nešto iz neke situacije to mi je sasvim ok, ali ovo pretakanje iz šupljeg u prazno mi je sasvim besmisleno i tlaka.

Jer takvim pretpostavkama, šta ustvari dobivamo?

Ništa. Ono što je bilo, bilo je, prošlo je i nikad se više neće apsolutno isto i na isti način ponoviti, možda ćeneka situacija biti slična, ali ista nikada.

Možemo samo biti svjesni da se neka situacija dogodila upravo onako kako se trebala dogoditi s ishodom kakav je (sasvim nebitno), naučiti se nositi s time i ostaviti taj čin tamo negdje u prošlosti gdje mu je i mjesto, sve ostalo je čisto gubljenje energije, živaca i besmislena igra pretakanja iz šupljeg u prazno.



Siri Hustvedt: „Zavezanih očiju“

bookeraj.blog.hr

Roman „Zavezanih očiju“ američke autorice Siri Hustvedt je njezin prozni prvijenac, objavljen 1992. godine. Osim njega, autorica je objavila i „The Enchantment of Lily Dahl“ s radnjom koja se odvija prije romana „Zavezanih očiju“, zatim roman „What I Loved“, objavljen 2003. godine, te zbirku pjesama i zbirku eseja. Autorica živi u Brooklynu sa suprugom Paulom Austerom, još jednim sjajnim suvremenim piscem čija sam obožavateljica, te šesnaestogodišnjom kćeri Sophie.

„Zavezanih očiju“ govori o Iris (primijetite anagram autoričina imena), siromašnoj studentici književnosti na Sveučilištu u New Yorku, koja se uz akademski rad, bavi i raznim povremenim poslovima koji se odlikuju bizarnošću, pa tako za Mr. Morninga, društvenog istraživača, šaptom opisuje svakodnevne predmete na diktafon, jedno vrijeme postaje instruktorica plivanja u YMCA, konobarica u pomodnom baru i manekenka, a za svoga profesora bavi se i prevođenjem njemačke pripovijetke „Okrutni dječak“.

Iris je neobična, introvertirana, često je usamljena i vrlo je siromašna, zbog čega povremeno ne jede i nema od čega platiti stanarinu. Pati od migrena, zbog čega u jednom periodu svog studiranja završava u bolnici, koju si ne može priuštiti, a dok svoje odnose s muškarcima secira pomno i pridaje im ozbiljno značenje, njezini odnosi sa ženama su površni, kratkotrajni i prolazni.

Među muškarcima koji se ističu, tu je Stephen, pretenciozni mladić u kojega je bila ozbiljno zaljubljena, ali nakon što on postane opsjednutiji njezinom fotografijom nego njom, taj odnos naglo i nepovratno zahladi (upravo u tom razdoblju se počinju javljati migrene). Nakon toga, njezin liječnik koji je distanciran i koji ignorira njezine simptome, ekscentrični likovni kritičar Paris, njezin stariji oženjeni profesor – radi se o galeriji muških likova koji na određeni način glavnoj junakinji donose radost, ali joj i nanose bol ili donose zlo. U odnose s tim muškarcima se glavna junakinja baca bezobzirno i bez opreza prema sebi, i svaki od tih odnosa je pomalo nepovratno mijenja. Stoga se moram složiti s urednikom Dragom Glamuzinom koji je kao glavnu temu promišljanja Siri Hustvedt u ovom, ali i u kasnijim njezinim djelima (čemu ću mu morati vjerovati na riječ), naveo pitanje – kako postajemo ono što jesmo?

Za mene ovaj roman raspolaže s tri ključna zastrašujuća momenta – u prvom redu, kad nakon foto-sessiona s prijateljem fotografom, Iris osvane s fotografijom na kojoj ne nalikuje na samu sebe, a kojom njezin tadašnji dečko Stephen ostaje očaran toliko da se posve udalji od nje (radi se o virenju u podsvjesno); zatim, nakon što završi u bolnici zbog migrene, kad je maltretira starica koja boluje od demencije (starica simbolizira posvemašnje prepuštanje porivima podsvijesti, koja u cijelom svom sjaju izlazi na površinu); i treći prizor, nakon što je njezin vremešni ljubavnik napadne tijekom ljubavnog čina, kao izraz okrutnosti koja se krije u podsvjesnom.

Iako je ovaj roman objavljen kao dio biblioteke Femina Profila, ne radi se o ženskom pismu o kojemu se kod nas puno pisalo i pričalo prije desetak i više godina kad je knjiga kod nas i objavljena, već se radi o univerzalnom tekstu koji je vremenski i prostorno neoznačen i koji se, prema mom iskustvu, jednako tečno čita danas, kao i 1992. godine kad je objavljen, kao i 2004. godine kad je preveden na hrvatski jezik.

Preporučujem za čitanje: pomalo introvertiranim osobama koje imaju neobičan smisao za humor i ponešto drugačiji ukus u svakodnevnim sitnicama, osobama koje poimaju svijet na drugačiji, crnohumorni način, i onima koji se ne boje vlastite podsvijesti i onoga što iz nje vreba.

15

čet

01/15

Alice Hoffman: „Plavi dnevnik“

bookeraj.blog.hr

Alice Hoffman je suvremena spisateljica proze za djecu i odrasle koja je kod naše čitateljske publike vjerojatno najpoznatija po romanu „Magija“ („Practical Magic“), po kojemu je 1998. godine snimljen film sa Sandrom Bullock i Nicole Kidman u glavnim ulogama.

Za danas sam pripremila prikaz njezinog romana „Plavi dnevnik“ kojega sam dohvatila čitati još tijekom zimskih praznika, a koji postavlja zanimljiva pitanja o razornoj snazi tajni i laži u obiteljskom okruženju.

U središtu radnje je Ethan Ford, zgodni tridesetineštogodišnjak, koji je naizgled savršen muž svojoj supruzi Jorie, od koje se ne razdvaja još otkad su se sreli u lokalnoj birtiji Safehouse u malom američkom gradiću Monroe, gdje je Ethan bio samo u proputovanju prema boljoj budućnosti, a onda ostao zauvijek radi ljubavi, kao i naizgled idealan otac svom sinu Collieju, no i naizgled dobar stolar, uspješan trener Male lige u bejzbolu, ugledan član zajednice i požrtvovan vatrogasac.

No Ethan krije mračnu tajnu o svom identitetu, a uz njegov pravi identitet veže se jedan mračan zločin na drugom kraju SAD-a, koji iznenađujućim spletom okolnosti izađe na vidjelo i Ethan se odjednom mora suočiti s posljedicama koje je prouzročila njegova naglost i osjećaj svemoći.

Takav razvoj događaja, dakako, ne utječe samo na pojedinca, već na čitavu zajednicu, a osobito na njegovu malu obitelj koja se mora zapitati je li čitav njihov raniji zajednički život bio laž i može li se, nakon sve užasnutosti i šoka, uopće razmatrati oproštaj i nastavak obiteljske zajednice. No i gradić u cjelini mjesecima nakon otkrića ostaje zapanjen, ljudi postaju podijeljeni među sobom, a jedini koji nakon priznanja zločina zapravo osjeća olakšanje, jest Ethan Ford, koji kroz cijelo vrijeme trajanja romana sjedi u istražnom zatvoru i predstavlja povod za događanja koja čine okosnicu ovog romana.

Roman u najvećem dijelu prati upravo Ethanovu suprugu Jorie kroz evoluciju njezinih osjećaja – od prvotnog šoka, gnjeva, tuge, pomirenja sa situacijom te pronalaska pravog načina za sebe i svog sina kako će se nositi sa situacijom koja im je nametnuta. Njihov zajednički sin Collie se također zbog reakcija cijelog grada povlači od svijeta i bori se s gnjevom i neprihvaćanjem zbog laži koje su urušile cjelokupnu njegovu percepciju o svom dosadašnjem životu.

Pritom je zanimljiva i Ethanova argumentacija – zašto i dalje smatra da zaslužuje ljubav i razumijevanje svoje obitelji i zajednice kojoj sad pripada: jer se smatra posve drugim čovjekom od onoga koji je počinio onaj strašni zločin, i da sada tog čovjeka sretne na ulici, ne bi ga uopće prepoznao. Naime, time što je bio dobar muž i otac te vrijedan član društva, Ethan smatra da je na neki način okajao svoje mladenačke grijehe pred svojim najbližima i da je tako uspio odvojiti onu osobu koja je bio od ove koja je postao. Neki članovi zajednice su prihvatili takav njegov stav, vjerojatno stoga jer su ga samo i poznavali kao marljivog radnika i idealnog obiteljskog čovjeka.

Suprotno tome, moram priznati da se meni tijekom cijelog čitanja ovakvo samoopravdavanje činilo odbojnim, jer ne vjerujem da čovjek u jednom času može samo odrezati osobu kakav je bio i postati netko drugi, jer je evolucija ličnosti trajna i kontinuirana i svako iskustvo koje smo imali nužno nas približava tome kakva smo osoba u sadašnjem trenutku.

Dakle, iako se u prvi mah činio pravom limunadom, posebno zbog kićenog stila Alice Hoffman, u maniri najfinijih petparačkih ljubića, roman „Plavi dnevnik“ dao mi je puno materijala za razmišljanje, i nekako se dobro nastavio na općenitu temu s kojom sam započela čitanje ove godine – odnos muškaraca prema ženama, jer iako se ovdje ne radi o zlostavljanju u fizičkom ili psihološkom smislu, roman itekako govori o tome što su muškarci, koji ne razumiju i ne poštuju žene, skloni prirediti kao izraz svog osjećaja sveopće nadmoći nad ženama.

14

sri

01/15

Stvarno? "Možeš se zaljubiti u bilo koga ako napraviš ovo"

igniss.blog.hr

Je li moguće ubrzati ili umjetnim putem provesti proces zaljubljivanja?

U ovom eseju serije "Moderna ljubav", Mandy Len Catron se poziva na studiju psihologa Arthura Arona (i drugih) koja istražuje je li moguće ubrzati proces zaljubljivanja tako što će si dvoje stranaca postavljati određena osobna pitanja. Misao vodilja je da ranjivost, otkrivanje i međusobno dijeljenje emocija potiču osjećaj bliskosti.



Članak je napisan sa stajališta žene koja bi se htjela zaljubiti u nekoga za koga ne osjeća nešto posebno ali je ocijenila da bi bilo krasno zbližiti se s njim, što je pohvalno ali se u praksi ne događa gotovo nikada (većina žena apsolutno odbija imati posla s bilo kime kod koga ne osjećaju prisutnost "onog nečega", ma koliko god on objektivno bio "dobar").

Unatoč toj nesretnoj sudbini koja ga čini neupotrebljivim u obliku u kojemu je napisan (nitko normalan ne posjeda potencijalnog partnera nasuprot sebe i rešeta ga pitanjima kao da su na intervjuu; ključno je da se stvar "jednostavno dogodi"), članak nije nimalo loš. Kada ih se izvadi iz krutog psihološkog/laboratorijskog okvira, njegove teze su sasvim ispravne - razgovor i maštanje o progresivno sve osobnijim stvarima uistinu zbližaca ljude i potiče osjećaj zaljubljenosti između njih. Ako možeš ženu navesti u takvo ponašanje, proces zavođenja će drastično napredovati i imat ćeš vrlo dobre skupine uspješno zaključiti stvar. Potencijalnim temama i načinima njihovog uvođenja u razgovor sam u knjizi "Umijeće igre" posvetio čak petnaest stranica.



Dakle, to što je članak promašio demografsku skupinu ga ne čini lošim; za tebe kao potencijalnog ili perspektivnog igrača on čini vrlo poučno štivo. Preporučam ti pročitati ga u cijelosti, no za svrhu ovog posta sam od 36 pitanja izdvojio 10 koja su se posebno istakla svojom istodobnom i učinkovitošću i lakoćom uvođenja u opušten razgovor kakav viđamo na spoju.

1. Kada bi bilo koga na svijetu mogla pozvati na večeru, koja bi to osoba bila?

2. Želiš li biti slavna, i po čemu?

3. Kako bi za tebe izgledao savršen dan?

4. Zbog čega u životu osjećaš najviše zahvalnosti?

5. Kada bi se sutra probudila s nekom osobinom ili sposobnošću, što bi to bilo?

6. Koja je najčudnija stvar koju si ikada sanjala?



7. Postoji li nešto što odavno sanjaš da ćeš napraviti? Zašto nisi do sada?

8. Koje je tvoje najveće postignuće u životu?

9. Koje ti je najdraže sjećanje?

10. Dovrši rečenicu: "Htjela bih imati nekoga s kime mogu dijeliti..."

11. BONUS manevar: Zurite jedno u drugo 4 minute.

Na prvi pogled užasno creepy, ovo je zapravo vrlo učinkovita stvar. Zar nisi nikada u vrtiću ili školi igrao igru tko će prije trepnuti? Zurenje ne mora biti ukočeno i creepy; može biti i opušteno, zabavno i puno međusobne kemije. Ovo je jedan od mojih omiljenih manevara.

Kao i kod prepakiravanja, uvijek zapamti da su linije između "slatkog" i "creepy" i "opuštenog" i "neprirodnog" tanke i prozirne. Kako budeš postajao sve napredniji u beskonačnoj vještini igre, to ćeš ih bolje znati razlikovati i primjenjivati u svoju korist.



Imaj na umu da ta vještina neće doći preko noći i dok je ne izbrušiš ćeš napraviti mnogo pogrešaka. No, kao što uvijek naglašavam, to je samo još jedan razlog zašto svoj put trebaš shvaćati kao dobru zabavu, a ne nešto zastrašujuće ili iscrpljujuće.

12

pon

01/15

Sretno

civordnaratep.blog.hr

Drage moje hrvatice i hrvati i ostali građani hrvatske! Od danas više nema moj i tvoj, naši i vaši, seljačine i krkani. Od danas smo svi jednaki! Od danas zaboravimo sve ono što je bilo jer kampanja je iza nas…itd, itd…
Eh, kad bih se mogao tako programirati. Kad bih mogao tako zaboraviti, preskočiti, kad bih mogao sebe uvjeriti. Kad bih mogao biti poslušnik i vojnik partije-stranke po onoj; blago onom ko čuje a ne vidi, ko vidi a ne čuje, ko ima nos a ne osjeća miris, ko osjeća miris a nije prdnuo...

Dok sam bio podstanar a to je bilo prije više od 45g, moj gazda da bi me zadivio svojim 'načitanijem' jednom mi je izrekao svoju mudrost. Što bi 'Izetovci' rekli 'kako ti je palo na pamet-nije, sam smislio'. Veli, 'blago onom ko ništa nema i ko ništa ne zna, blago tebi Gavun'!
Ima u toj rečenici istine. Itekako proklete istine. Biti takav i biti stranački čovjek, prosperitet je zagarantiran.
Kad se novoizabrana predsjednica obratila puku zahvaljujući se svima i svakome, spomenula je i Josipovića na čiji spomen se iz puka čulo zviždanje i negodovanje. Samo je rekla 'molim vas' i sve je utihnulo. Janjci.
Pa zar nije dar Božji imati takvo biračko tijelo!
'Dite moje a za koga ću glasovat'?
'Samo okruži broj 2 bako i ne brini'!
'E sinko Bog ti sriću da'!

A ja nemam ništa protiv Novoizabrane, dapače, samo je ne mogu nikako smjestiti na istu gvantijeru s Đakićima i Rojsevima. Ne mogu, ne ide mi.
A ne mogu ni zaboravljat tako brzo pa se ozbiljno pitam je li kakva bolest u pitanju?
Meni još uvijek pred očima one kolone sjećanja u Vukovaru i 'uvođenje reda u koloni'. Još uvjek pamtim one eksplozije kod pruge i autobusnog stajališta. Pamtim i njegovu svetost Pozaića sa 'miroljubivim porukama' a bome i ostale dušobrižnike. Eto pod stare dane od njih sam naučio da žena ne može zatrudnjet ako je silovana?!?
Pamtim tunele, odmorišta sa de luxe sernjacima, večere u Veroni, kravate i ona odjela s potpisom, slike, milijune, kuće…
Pamtim čak i one kamate koje su računali Sanaderovim kćerkama jer je Mama rekla da im svaki mjesec ostavlja po 1000,00kn na račun pa je taj račun u pet godina zahvaljujući kamatama narastao svakoj na milijun. Neću prežalit što nisam studirao matematiku.
Pamtim i barjake na kojima grb počinje s bijelim poljem, i jugoslovenčine i šatoraše i sve one lijepe riječi iz usta Karamarka i kompanije …k vragu što ja sve pamtim kao da nije dovoljno upamtit da sam svoje siromaštvo pošteno zaradio.
I sve te puste frontove sad valja izbrisati nekom gumicom kao da nisu postojali. Sve one spačke i podmetanje vladi lijeve orijentacije koju su izabrali marsovci.
I one aute o kojima se toliko pisalo što ih kupila agencija a Vlada mora mučat jer ispada da ne vlada.
Neću dalje jer ću zaboravit što sam zaboravio.

Presjednice Kolinda! Čestitam ti prijestolje! Čestitam ti ali ne radi Tebe već radi ovog napaćenog, pokradenog, izvaranog i obespravljenog puka jer se nadam da će sad šatoraši poći doma, da će strah kod građana biti zeru manji. Da će kolone u miru voditi krkani a dušobrižnici će dobiti oreol nevinosti.
I pored svih ukradenih glasova, pored svih išaranih listića da bi bili nevažeći jer su i komisija i promatrači bili iz Tvoga tabora, (moje okruženje) ipak ti čestitam i toplo se nadam da nećeš pobjeći kao što si to učinila sa mjesta veleposlanika u NATO!
Nadam se da ćeš puku uputiti ispriku i moliti za oprost samo radi sitnice da dolaziš iz stranke koja je, doduše nepravomoćno, pored poznatih pojedinaca ipak osuđena za pljačku Lijepe Naše!

10

sub

01/15

Izbor, zar ne?

suncokreti11.blog.hr

Posljednjih godina često slušam rečenicu:

- Ajme kako je tebi dobro u životu, balgo tebi! Kako je tebi život krasan....

Najprije sam se duboko borila s tim riječima i svoje sugovornike pokušala uvjeriti da to baš i nije tako savršeno kako možda izgleda izvana, u biti, samo sam se borila s vjetrenjačama uzalud, naravno, jer što bih ja više argumentirala da cijeli tijek mog osebujnog života je ipak možda ponekad malo drugačiji nego kako se to čini izvana oni bi me redovito pobili svojim argumentima.

I tako sam odustala, ako tako misle neka tako i bude, neka tako misle, nek zavide, ja sama znam kako je meni, a oni neka se jedu iznutra kako je meni dobro.

I opet neki dan čujem ja famoznu rečenicu.

- Jebote što je tebi dobro u životu, ovakvu kraljicu ne srećem često!

A ja na to kao iz topa, kao da sam sjela na iglu.

- A čuj, ja sam si sama napravila da mi bude dobro.

S druge strane muk....

I onda si ja tako mislim.

Svi smo mi krojači vlastite sreće kao i vlastite nesreće, i ono što je ljudima često jako teško priznati da svi mi sami odabiremo životni put kojim ćemo ići.

Naravno, uvijek je lakše kriviti onog nekog drugog za naše boli, za naše neispunjene želje, za naša prevelika životna očekivanja, uvijek, ali baš uvijek svi su nam krivi osim nas samih, ali baš svi.
Teško je živjeti sa spoznajom da smo sami kreatori naših života i teško je prihvatiti krivicu da smo si sami krivi za neku bol u životu, za neku tugu, za nešto - ipak lakše je kriviti muža, roditelje, sustav, državu, susjeda ili ne znam već koga a nikako ustvari da shvatimo da smo si sami krivi.

Nitko nam nije kriv osim nas samih.

Uvijek kad se na našem životnom putu postavi neka prepreka, uvijek imamo mogućnost izbora samo je važno što ćemo izabrati i kako ćemo se znati nositi s onim što smo izabrali.

I nek mi nitko ne kaže da nema izbora, uvijek, ali baš uvijek izbor postoji, nema neizbora, ali opet taj izbor ovisi o nama samima. Fore oko toga neizbora ja odavno već ne pušim jer mi je to priča koja ne drži vodu.
Izbor postoji samo je bitno imamo li muda podvući crtu i reći ne, ne biram ovo, nego biram ono drugo što će biti bolje za mene.

Često se susrećem sa ženama koje su nezadovoljne u braku, nesretne i onda uvijek ista priča: možda jednom bude bolje...

Možda, da možda bude a možda i ne bude. A šta ako ne bude?

Često im kažem da kako misle da će biti bolje ako do sada (cca nekoliko godina) nije bilo to nešto bolje, ako se on ili ona nisu našli na pola puta, ako se karakterno ne slažu već godinama.

Kako će biti bolje?

Neće biti bolje, može biti samo još gore. Brutalno, ali istinito.
A opet, s druge strane, da ja čekam penziju da mi bude bolje s nekim. Sori kompa, imam samo ovaj jedan život i biram da si ga iskoristim maksimalno i da u njemu uživam i da budem turbo sretna, jer ja, kao i svi ostali to zaslužujemo.

Da li sama ili s nekim, sasvim nebitno, ali ja želim i biram sreću. I opet je tu stvar izbora.

Zaista je sve u životu stvar izbora i uvijek biram ono nešto dobro za mene, ono nešto što me ispunjava iznutra, ono nešto što me čini sretnom jer to je moj izbor, pa možda cijeli svijet mislio da je moj izbor krivi, na kraju, ma neka je krivi, ali je moj i ja odgovorno snosim posjedice svog izbora i nosim se s time apsolutno svaki dan, od kad otvorim oči pa dok ne legnem.

I ne treba kriviti nikog za posljedice svog izbora jer sami biramo i sami smo si krivi za situacije koje nam se događaju u životu, sve do jedne smo si sami nakačili na leđa svojim mislima, svojim riječima i svojim djelima.

Dakle, potrebno je samo prihvatiti činjenicu da smo si sami kreatori vlastitih života i naučiti se nositi s time, naučiti se djelovati upravo onako da nam je život sretan jer sve ono što svijetu daješ sve ti se vraća, prije ili kasnije ali to je zaista tako....

Od sjedenja i plakanja nad svojom gorkom sudbinom koja nas je zadesila nema ništa, od sjedenja skrštenih ruku - zaista nema ništa, ali od zasukavanja rukava i od suočavanja sa životnim izazovima i djelovanjem možeš imati jako, jako, jako puno, jer je to tako i ne može biti drugačije.

Problem kad se pojavi se ne rješava sam od sebe, ti si taj koji će se suočiti s njime i početi ga rješavati ili jednostavno zabiti glavu pijesak i čekati da prođe. Neće proći, on će i dalje biti tu, ali sada još veći i teži, ali opet je i ovo stvar izbora. Suočiti se i početi rješavati ga ili zabiti glavu u pijesak?

Stvarno, sve je stvar izbora i kako si sam napraviš u životu tako će ti i biti.

Opet izbor, zar ne?

09

pet

01/15

Feri Lainšček: „Razdvojit ću pjenu od valova“

bookeraj.blog.hr

Feri Lainšček je slovenski pisac mlađe generacije (ili srednje generacije, što se sad kaže o piscima koji su rođeni 1959. godine?), rođen je u selu Dolenci na Goričkem, završio gimnaziju u Murskoj Soboti, gdje se vratio 1983. godine nakon studija novinarstva u Ljubljani. Radi se o izrazito plodnom piscu koji se u slovenskoj književnosti počinje pojavljivati već 1981. godine, a njegov rad obilježava izrazita svestranost, jer se okušao u svim literarnim žanrovima, te najčešće piše romane, pripovijetke i poeziju. Najpoznatiji je po svojim romanima koji su tematski smješteni u prekomursku sredinu.

Jedan od takvih romana je i „Razdvojit ću pjenu od valova“, koji je autor zamislio kao prvi dio ljubavne i obiteljske sage koja je vremenski i geografski smještena u Prekomurje, u razdoblje prije i tijekom Prvog svjetskog rata (za drugi dio trilogije pod naslovom „Muriša“ je autor 2007. godine dobio slovensku književnu nagradu Kresnik), no roman funkcionira kao savršeno zaokruženo samostalno djelo te ga je moguće čitati i zasebno od drugih.

Autor, koji sebe smatra Prekomurcem i koji je lavovski dio svog opusa posvetio pisanju upravo o tom kraju, u svojim djelima ističe upravo neobičnu egzotiku nama bliskog geografskog područja, činjenicu da je to područje, na jugu omeđeno rijekom Murom, premreženo rukavcima i močvarama, tijekom povijesti zbog svoje omeđenosti rijekom bilo istovremeno prometno, jer su se na tom području miješale tri kulture – slovenska, hrvatska i mađarska, i izdvojeno, jer su ga naizgled zaobilazili svi važniji svjetski događaji.

Glavna junakinja je siromašna djevojka Elica Sreš, koja s majkom udovicom živi u kućici u selu u grofoviji grofa Augusta Zichya. Jednog dana se u nju zagleda riječni nadzornik, inženjer Ivan Spransky i ona na majčin nagovor odlučuje poći za njega uz obećanje da će je, ako ne bude dovodila u pitanje njegove nezakonite poslove i njegova izbivanja, učiniti gospođom u Murskoj Soboti. Tako je i bilo i Elica je ubrzo rodila Ivanu sina Juliana (upravo isječci iz Julianove diplomske radnje na početku romana, kao i njegovo svjedočanstvo na kraju romana, uokviruju tri novele od kojih se roman sastoji).

Ako bih morala reći koja je glavna tema ovog romana, morala bih reći da se radi o odnosu prema ženama na prekomurskom području u vremenu prije Prvog svjetskog rata (dijelom je to i pitanje odnosa između muškaraca i žena različitih društvenih položaja, no i taj aspekt je obuhvaćen navedenom temom). Naime, Elica je djevojka iz nižeg društvenog sloja koja se iz ljubavi udaje za muškarca iz višeg sloja (iako, ne radi se o plemiću, već o obrazovanom članu više srednje klase u koju pripadaju učitelji, odvjetnici, liječnici, inženjeri ili svećenici) i ubrzano uči manire elitnog društva u Murskoj Soboti. No nakon što ustanovi da njezin muž zloupotrebljava svoj položaj kako bi se nezakonito bogatio na prirodnim bogatstvima Mure, kao i zbog drugih činova zlostavljanja i omalovažavanja koji se potanje opisuju u tijeku romana, Eličina se iluzija o muškarcu njezinog života rasplinjuje i ona ostaje prepuštena na milost i nemilost tiraninu i zlostavljaču.

(kako su i dva druga romana koja sam dovršila ovih dana upravo s istom temom – uključujući tu i „Tisuću žarkih sunaca“ Khaleda Hosseinija i „Plavi dnevnik“ Alice Hoffman, osjećam blagu netrpeljivost prema muškarcima, bili oni tirani ili ne).

Osim toga, tu je i aspekt ženskih sloboda, prava na traženje ljubavne sreće za žene u odnosu na to pravo muškaraca, pa i slobode kretanja, odgoja djece i odgovornosti za obiteljski život koja je i prije stotinu godina, kao i danas, u najvećem dijelu padala na teret žena, a ne muškaraca.

Ono što je za mene bilo najnevjerojatnije jest, kad govorimo o romanima pisaca s ovog područja, da se radi o romanu koji je toliko pitak da ga nećete moći ispustiti iz ruku. Suosjećat ćete s Elicom na svakoj stranici i jedva čekati da saznate što je bilo dalje i hoće li ona konačno pronaći svoju sreću. Svakako preporučujem ljubiteljima mističnih panonskih predjela i ženama koje se odlučuju na velike životne korake.

Statistika

Zadnja 24h

27 kreiranih blogova

504 postova

1.001 komentara

402 logiranih korisnika

Trenutno

12 blogera piše komentar

50 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se