novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

30

sri

07/14

George R. R. Martin: "Oluja mačeva"

bookeraj.blog.hr

Nakon kratkog intermezza, evo me ponovno s obimnim čitateljskim pothvatom kojeg sam se prihvatila ovog sparnog i hirovitog ljeta: „Pjesma leda i vatre“ fantasy-pisca Georgea R. R. Martina, ovaj puta uz treći nastavak, naslovljen kao „Oluja mačeva“ („Storm of Swords“).

Prema mom iskustvu s gledanjem serije, ovo je doista najbrutalniji nastavak dosad. Iako su u seriji događaji koji se odnose na prizore iz „Oluje mačeva“ podijeljeni u dvije sezone (dosad ih je snimljeno i prikazano četiri), u knjizi se pojavljuju gotovo jedan za drugim. Mada, Martin je na početku druge knjige već napomenuo da ga se ne treba držati za riječ što se tiče kronologije događaja u ovoj gigantskoj kronici, jer da se događaji često ponavljaju, preklapaju i odvijaju u isto vrijeme, iako prostorno vrlo udaljeni. Naime (a mislim da to nisam napisala u ranijim tekstovima o „Pjesmi leda i vatre“) stilski i izvedbeno je koncepcija takva da autor dodjeljuje nekolicini likova pripovjedačku funkciju (odnosno, događaje gledamo kroz oči tih likova), te se svako poglavlje odnosi na jednog lika, a poglavlja, odnosno, likovi se izmjenjuju u pripovjedačkoj funkciji.

U ovom nastavku, Martin se rješava još nekih likova, a daje veću važnost nekim drugima. Tako Arya Stark, mlađa djevojčica pogubljenog Kraljevog Namjesnika (kojeg je na tom mjestu zamijenio Joffreyev djed Tywinn Lannister), stječe sve veću snagu i sve više preuzima odgovornost za životni put kojim je krenula, dok njezina sestra Sansa ostaje romantična blesača kakva je i bila na početku romana.

Lik koji me istinski najviše živcira je i dalje Stannis Baratheon, brat poginulog kralja Roberta Baratheona, jer je toliko turoban, častan i pravedan da je u svemu tome toliko naporan i nepodnošljiv da se dijelove koji se odnose na njega (a koje čitamo kroz oči njegova najvjernijeg podanika Davosa, bivšeg krijumčara i gusara) jedva čitam i preokrećem očima čitavo vrijeme.

Ono o čemu sam razmišljala (više dok sam gledala seriju nego dok sam čitala knjige, valjda iz razloga što je ekranizacija toliko beskrupulozna i sirova) jest kako mi se ne sviđa kako Martin prikazuje žene: kao kurve/vještice, majke ili žrtve (nije to moja zamisao, negdje sam to pročitala). Vizualni prikazi maltretiranja žena su, naime, prilično zorni, nekad do te mjere da vam se smuči, i nisam sigurna kakvu reakciju izazivaju kod čitatelja, odnosno gledatelja (u odnosu na nekakvu edukativnu svrhu tih materijala). Međutim, mogu zamisliti da je svijet koji Martin nastoji prikazati kvazi-srednjovjekovni svijet, gdje žene imaju podređeni položaj i stoga se mogu uklopiti samo u uloge kurve/vještice, majke ili žrtve.

Ipak, moram reći da sam sad doživjela blagi overdose (ako je „blago“ riječ koja se može upotrijebiti) fantasyem, i to poglavito Martinovim, pa ću se kroz neko kraće vrijeme suzdržati od čitanja četvrte i pete knjige (tim više što imam sasvim dovoljno vremena prije nego što šesta i sedma knjiga budu objavljene) i prebaciti svoj fokus na neke druge teme.

29

uto

07/14

Ovako je to bilo

krizasrednjihgodina.blog.hr

Nadam se da On ne čita blogove pa se neće niti prepoznati. Dakle, ja nisam zaljubljena u njega, ne očekujem da ćemo biti zajedno do kraja života ni slične gluposti, ali da sam se zapalila - jesam ... što je meni i normalno, ako s nekim vodiš ljubav redovito.
Ja se nalazim u glupoj situaciji, formalno sam udana, ali s mužem nemam odnose već puno godina i ne viđamo se često jer ja zbog posla dosta putujem ... više si dođemo kao brat i sestra. Crni je mlađi od mene više od deset godina, nije u vezi, imao je par dužih veza i nije sklon avanturama.
Upoznali smo se još prošle godine kad smo poslovno surađivali, ali meni je on tada bio samo klinac (mislila sam da je još mlađi nego što je). Kasnije smo počeli češće surađivati tako da smo se i izvan posla viđali na nekim poslovnim društvenim događanjima u opuštenijoj atmosferi. Bio mi je zgodan, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da se ja njemu sviđam (mislila sam ono - prestara sam za njega) jer je on takav, šutljiv, suzdržan i na njegovom izrazu lica nema šanse da pročitaš šta misli. Mislim, često sam u društvu muškaraca na kojekakvim zabavicama i druženjima i točno odmah vidim tko kako diše, ali njega ne mogu pročitat nikako.
I uglavnom, imali smo neki posao za odradit u drugom gradu gdje je i on trebao ići, a nakon posla večera pa u neki klub do jutra. Par dana prije tog puta zvao me da se privatno nađemo zbog tog projekta da to kao još uskladimo (nebitno uglavnom) što je meni bilo malo čudno, ali i dalje sam mislila da je to čisto prijateljski i poslovno. Odradili smo to oko projekta strogo poslovno pa sam u sebi pomislila, ako mi je i palo na pamet da mu se sviđam, sad je dokazao da to nije točno, jer da mu se sviđam, nešto bi rekao, nekom gestom pokazao... ali ništa. Čak sam ga gledala dok je stajao pored mene i odmjeravala, ali on je bio skroz hladan. Jedini znak koji je govorio u prilog tome da mu se sviđam je taj što se namirisao neposredno prije nego smo se našli (osjetilo se baš) i vidjelo se da je birao što će obući.
Na službenom putu proteklo je sve regularno što se tiče posla i večere, a nakon večere društvo se malo po malo razbježalo i ostali smo sami. I tako smo mi rundu za rundom, meni se jezik razvezao, pričala sam o svemu i svačemu, o sebi, mužu, Mikiju.. gluposti uglavnom, a on je slušao i povremeno se ubacio kojim komentarom podrške. O sebi nije pričao osim kad bih ga nešto pitala, a i tu je bio škrt na objašnjenjima. Uglavnom, tad mi je rekao kako sam ja njemu od kad me upoznao baš dobar komad, da nije vjerovao da imam toliko godina i da sam udana, i bla bla... i tek sam tada skužila da on ustvari želi nešto sa mnom. Ali i nakon toga on se držao sa strane i ništa nije pokušavao sve dok ja nisam rekla da idemo prošetati pa da sjednemo na klupicu i počela pričati o poljupcima, kemiji bla bla i tek onda se odvažio i poljubio me. Poseksali smo se tek drugi dan. I nakon toga, ja mu pošaljem poruku dobro jutro i stavim smajlića s pusicom, a on meni odgovori dobro jutro i stavi običan smajlić. Helooou! Pa ja pusice dobivam i šaljem iz zajebancije prijateljima i prijateljicama, a on koji me ljubio (gore, dolje i svuda) ne može u poruci staviti smajlića s pusom??? Ne kužim. Od tada pa do danas šaljemo si samo obične smajliće. To mi je ustvari bio prvi znak da želi biti na distanci. Ili da možda želi da se stvari odvijaju polako. Samo u njegovim godinama polako traje puuuno duže nego u mojim. Kod mene više nema polako, što sam starija to sam direktnija, želim odgovore odmah i sada, reci što želiš, i ja ću tebi reći, bez čitanja između redova... nemam vremena za to... a onda usput, neke stvari se mogu i promijeniti, nije važno, vrijeme će pokazati...
Kad smo se vratili s puta, drugi dan našli smo se na piću, malo se držali za ruke i ljubili i razišli se bez seksa. Kao klinci. Tu noć imala sam noćne more. Počelo mi se vrtit u glavi kako sam na dobrom putu da se zaljubim i da moram stati na loptu. Ne zato jer se bojim ljubavi, nego zato što mi je došlo u glavu da on to ne želi. Pa znao je da sam udana. Ne bi se ni upuštao sa mnom u vezu da je mislio nešto ozbiljnije, dapače, pomislila sam da se baš zato i upustio u vezu sa mnom, da nema obaveza. Drugi dan sam ga nazvala i teška srca rekla mu da nema smisla da se ponašamo kao tinejdžeri i da to svedemo na seksualne susrete s povremenim druženjima i na otvorenom prostoru. On je jedva dočekao da mu to kažem jer je upravo i on to mislio samo nije znao kako da mi kaže. I eto u čemu je problem. Dan prije me držao za ruku i ljubio i pravio se da je sve ok umjesto da je rekao odmah što misli. Da ja nisam ništa rekla, on bi i dalje šutio, ali bi vjerojatno počeo izbjegavati susrete izmišljajući kojekakve izgovore. To je ono što moj mentalni sklop ne shvaća. Pa reci čovječe što misliš i želiš da se znam postaviti i odlučiti želim li i ja to ili ne. Ovako nikad ne znam.
I tada, kad je to rekao, rekla sam da se moramo dogovoriti neke stvari, kako i šta, pa smo utvrdili neka nepisana pravila. Rekla sam mu da želim iskrenost i otvorenost.. sve što mu smeta nek kaže i sve što želi nek kaže ... kad više ne bude želio nek isto kaže, a ne da me počne izbjegavati. Sa svime se on složio i naravno, rekao da se i ja toga pridržavam, ali imam dojam da opet ne govori sve otvoreno nego drži u sebi.
Nastavit ću....

28

pon

07/14

Treba mi savjet

krizasrednjihgodina.blog.hr

Prvi put mi se desilo da sam s nekim u nekoj tzv. vezi, a da tu osobu nikako ne mogu skužit. Crni je ful ok, tako mi je dobro s njim... i kad smo zajedno imam osjećaj da želi isto što i ja, ali kad ode od mene tako je hladan, ne javlja se osim ako se trebamo dogovoriti za novi susret.
Viđamo se otprilike tri puta tjedno, on dođe kod mene, poljubimo se strastveno, zatim popijemo nešto i popričamo, odemo u krevet, poslije seksa odmah ustane jer mu je užasno vruće ili su mu suha usta...onda sjedimo još malo i pričamo i on ode. Zvuči totalno hladno, zar ne?
Ali ja ipak mislim da on nije bezosjećajan nego nekako imam osjećaj kao da namjerno bježi od bliskosti jer se boji osjećaja. A možda se ipak varam, možda bih ja samo željela da sam u pravu. Pokušavala sam doprijeti do njega, ali uzalud. A sigurna sam da nema drugu i da me želi. Jednostavno ne razumijem tu hladnoću. Zbog čega je takav i zašto ne mogu naći način da mu se približim.
On uopće ne želi pričati o sebi...kad ga pitam zašto je prekinuo s bivšom curom njegov odgovor je da nije išlo...i stalno daje takve odgovore. A niti on mene ne pita nikad ništa, ni o vezama ni o osjećajima.
Mislim, da se razumijemo, mi smo vezi za koju nitko ne smije znati, pa prema tome niti ne očekujem bračnu ponudu, ali jebemu miša, bar malo da se otvori i približi. Stvar je u tome što ne mogu zaključiti želi li on to ili ne. Rekao mi je da je takav, suzdržan, i da inače kad treba inicirati nešto sa ženom je dosta sramežljiv, ali da je to samo na početku. Pa koliko on misli da traje taj početak? Pola godine?
I najgore mi je to što nikad ne kaže što želi ili misli. Pa ne čitam ja tuđe misli! On jednostavno, kad ja kažem nešto da bih htjela da napravimo ili odemo negdje, šuti umjesto da se izjasni ako to ne želi...ali ne!...on sve hoće na finjaka..da se ne zamjeri.
Ma ne znam više. Lupetam gluposti..djetinjarije. Svjesna sam toga da smo mi samo seksualni partneri i ne polažemo jedan drugom račune. Na početku smo dogovorili neka pravila igre kojih se pridržavamo i to mi odgovara. Samo mi fali malo više bliskosti. Bar malo. Pa dok traje - traje!

Kretenska ili obična igra?

igniss.blog.hr

Jedno zanimljivo opažanje koje mi se često nameće dok šetam i analiziram situacije oko sebe je koliko je tanka ali visoka ograda između anti-igre, obične igre i kretenske igre. Tu razliku u metodi nepažljiv promatrač praktički neće ni primjetiti, no ona je kao barijera toliko snažna da bi mogla biti ispletena od električne žice. A najveća razlika između mase s jedne i druge strane je u rezultatima.

Za procjenu spada li bilo koji pojedini manevar u arsenalu zavođenja u kretensku igru ili ne pomoći će vam ovaj jednostavan test:

Bi li ova akcija bila smatrana neprikladnom i vrijednom zgražanja, prijezira i/ili osvete kada bi bila učinjena izvan svijeta muško-ženskih odnosa?

DA = Kretenska igra ; MOŽDA = Obična igra ; NIKAKO = Anti-igra
Razmotrimo neke primjere, nabacane po slučajnom odabiru:

- Kašnjenje 10 min -> MOŽDA
- Donošenje malog dara -> NIKAKO
- Lagani dodir po gornjem dijelu leđa - MOŽDA
- Ignoriranje -> DA
- Dvosmisleni, neobvezujući govor -> MOŽDA
- Stavljanje svojih nogu na njene -> DA
- Davanje kompllimenata -> NIKAKO
- Povlačenje za kosu ili uši -> DA
- Raspitivanje o tuđim osjećajima i granicama -> NIKAKO
- Slanje lažne ("non-sequitur") poruke -> DA
- Izazivanje drame radi drame -> DA
- Nepovjerljivost prema vezivanju i obećanjima -> MOŽDA
- Tretiranje poput objekta -> DA
- Tretiranje poput punovažnog ljudskog bića na čije osjećaje treba paziti -> NIKAKO

Svi navedeni primjeri su stvari koje sam ili osobno radio ili svojim očima gledao kako ih rade drugi. Siguran sam da se čitatelji mogu ubaciti s mnogim bogatim primjerima spremnima za kategorizaciju. Naravno, žene će imati najviše iskustva s kretenskom igrom čisto iz razloga što ih (u prosjeku) toliko privlači, no od njih ne očekujem da to iskreno podijele s javnosti, osim ako ne govorimo o udobnom, anonimnom kontekstu "50 nijansi sive".

Prilika

junac.blog.hr

Da su dva i pol tjedna u vezi za mene maltene rekordni rezultati, to već znate. Kako su, nažalost, sve stvari na svijetu relativne, većina će reći da je to vrlo kratak period, štoviše ista ta većina reći će da to nije niti bila veza.

Naravno da je i pojam veze relativan, no to omalovažavanje nečijeg odnosa samo zato što nije trajao ni mjesec dana, iz mog kuta apsolutno je vrijedno prijezira. Osim što se zbilja radi o - omalovažavanju (jer zašto bi neka budala procijenjivala koliko je potrebno nekom paru da se zbliži i kakve je prirode njihov odnos), ako pod veze nećemo ubrajati ništa manje od mjesec-dva, mogli biste lako reći da ja zapravo nikad nisam bio u nikakvoj vezi! Priznat ćete i sami, to bi za mene bilo vrlo poražavajuće. Trideset i dvije godine pa nikad curu nije imao. Zato ja pod cure pišem svaku s kojom sam se dvaput zaredom našao solo na cugi. Tom sam računicom na prste druge ruke prešao već ohoho - prošli tjedan! (Usput, jedna cura mi je, valjda kad je uvidjela da će mi morati slomiti srce, rekla da je mogu uzeti kao alibi za vezu od šest mjeseci. Ako me netko pita koliko mi je trajala najdulja veza nek se ne sramotim, neka kažem šest mjeseci, ona će potvrditi ako treba. Vidite kak je krava bila dobra.) ;)

No, sad, zbilja, pustimo dosadnu statistiku. Zbilja me živciraju ti: "Pa što ste vi uopće imali prekidati!?" Kako nismo imali ništa za prekinuti!? Ljudi se žene nakon dva tjedna, mi smo skoro otišli negdje na vikend nakon dva tjedna, netko od nas možda se već zamislio pred oltarom - da, trebaju nam objašnjenja i nakon tjedan dana! Ja sam, pobogu, napisao scenarij za film od 25 minuta jer mi je cura nakon jedne noći ljubljenja rekla: "Žao mi je, ali postoji netko". Ja sam je nakon jedne noći (ali bila je zbilja romantična noć, najromantičniji trenuci mog života do sada, na kraju Terminala u Rijeci, lukobrana, jesen, zvijezde, zapljuskivanje valova, svjetla Opatije, nešto fantastično, moram se pohvalit), ja sam nju nakon tog kratkog i neuvjerljivog objašnjenja, u tom filmu stavio, ni manje ni više, na sud i osudio na dvije godine nezaljubljivanja!

Ja vam kažem: ako se vidite s curom još jednom nakon seksa - u vezi ste. Ma možda i za manje, poljubili ste se jednom (ali, onako, malo strastvenije), vidjeli drugi puta: imate već o čemu pričati, morate se razjašnjavati - u vezi ste. Najviše iz čega sam se izvukao bez riječi bile su dvije kave i jedan koncert (na koji smo došli odvojeno, svatko sa svojom ekipom) - kasnije se samo nismo čuli i sve je ispalo super (usput, s njom sam imao jedan Seinfeldovski moment: od trenutka kad mi je rekla tko joj je bio otac i gdje je glumio, nisam je mogao pogledati a da nisam umjesto njenog lica vidio lice tog smiješnog, ali uvijek ozbiljnog, brkatog glumca).

To što je veza kraća, ne znači da ju je lakše prekinuti. Čak bih rekao da se lakše opravdati nakon godinu dana, nego nakon mjesec dana. Ljudi se u godinu dana upoznaju, shvate u kojim se stvarima razilaze, ne slažu, shvate da si ne pašu, da jednostavno - nisu jedno za drugo. Ali nakon dva tjedna to ne možeš znati. Možeš pretpostaviti (nije potrebno puno za zaljubiti se, ali potrebno je zaljubiti se... ili nije? Ja kažem da je). No, nakon dva tjedna će te u pravilu optužiti da nisi niti dao priliku. Lakše je objasniti zašto prekidaš jednogodišnju vezu nego zašto ne daješ niti priliku. Ta prilika...

Ta prilika se čini čisto legitimna. Izašli su na kavu, zabrijali su, poseksali su se ili nisu ili će skoro, privlačnosti nekakve ima, logično je da jedno drugome daju tu čuvenu priliku. Priliku da se upoznaju. Šansu. Da pokušaju... štogod. Brojna su svjedočanstva parova kako u početku i nisu bili ludi jedno za drugim, no nakon par mjeseca proradile su emocije, zbilja su se zaljubili, zavoljeli i... bla, bla... evo ih već dvije godine zajedno. Dali su jedno drugom priliku.

Eh, no ni to sa prilikama nije tako jednostavno. Da, čovjek će zapravo svakome dati priliku. To je nekako pošteno, fer, da ne kažemo pristojno. Ako nije upućen od nekog odvratnog i glupog ko kurac, bonton je prihvatiti poziv na kavu. Čovjek, ako mu je na kavi dozlaboga dosadno, može izmislit neku obavezu ili drugi dogovor na koji ne smije kasniti i tako se izvući usred kave. Ako pak odradi tu kavu do kraja, lako se došetaju do tramvajske stanice, tu pozdrave pa prazno obeća: "Čujemo se".

No, nekad su kave zanimljive, bilo jer donekle ima kemije, bilo jer jedna od strana hoće samo seks. Ako kemija do drugog dejta ne dosegne vrhunac, ako jedna strana ni nakon drugog dejta ne poželi ništa više osim seksa, eh, tu nastaju komplikacije. Netko će nastaviti s tom paradom upoznavanja i davanja šansi, bilo da su nesigurni, bilo da misle da će za još koju danu šansu doći do seksa, a netko - možda pošten, možda lijen, možda u kurcu - neće. Kakve glupe šanse?, reći će. Ohladio se, spustio mu se, vidi previše komplikacije i neželjenih sati druženja, vidi preveliku cijenu za nekakav seks. Taj seks je skup, skup. U usporedbi s cijelim tim procesom upoznavanja, zajedničkog druženja i davanja pažnje, kurvinih dvije tisuće kuna se i ne čini tako visokom ponudom.

Nedavno je u društvo upala jedna cura, sasvim obična cura. Možda priča malo više od obične cure, no pametna je i zanimljiva, a niti ne izgleda loše; nije spektakularna, ali usne i dekolte su svjetskih razmjera. Unatoč svjetskim referencama, nije mi bila interesantna. Skužio sam vremenom da ja njoj možda jesam. Koji tjedan kasnije bio sam i siguran u to. Krenula je i neka otvorena zajebancija, uhvatila me u prilično pohotnom periodu i došlo je do toga da sam je jednostavno morao pozvati na kavu. Bio je to jedan onih trenutaka, nalik onome kad netko digne ruku u high-five pa sad ti nemaš druge nego, značilo ti to što ili ne, jednostavno moraš pljesnut podignuti dlan jer samo će pička pognut glavu i ignorirajući proći pored. Otišli smo na tu kavu i ništa posebno se na njoj nije desilo. Ona otvorena zajebancija bila je oko potrebne količine druženja prije pristanka na seks pa se to, u malim dozama, i na kavi nastavilo. Nije bilo sigurno jesam li ja na kavi samo da ispunim tu pretpristupnu kvotu ili jer želim biti na kavi (odgovor sam pokušao izbjeći jer, da, htio sam odraditi kvotu, a kako je pametna tako je i sumnjala pa nisam htio niti ugasiti tu sumnju da izlaz bude lakši - ovo grozno zvuči, sad vidim, to sa "izlazom", ali htio sam vjerovati da je možda i njoj samo do seksa, a da je ta kvota tu tek, eto tako, iz pristojnosti, damski). Spomenula je neki film koji nikako da pogleda pa sam predložio da ga odemo zajedno pogledati kod nje. Nije mogla pristati, neuredno joj je doma. Rekao sam da možemo onda kod mene na što je rekla: "Okej, ali samo film, ništa više". Ha, dobro, ništa onda, odvest ću je kući, i bolje ovako, ništa se nije desilo, neće biti komplikacija. No, na pola puta, kad je vidla koja križanja prolazimo, upita: "A nedemo kod tebe gledat film?" Ja je pogledam, ona me upozori: "Ali samo film!", ja joj ne povjerujem i okrenem se polukružno na prvom semaforu. Da vas poštedim bestidnih prizora, podrpali smo se, ali sva je odjeća ostala na nama. Njene kvote i principi ostali su ispoštovani. Slično je, istina s nešto manje odjeće, bilo i dva dana kasnije. Još su me samo dva druženja dijelila do ispunjenja pristupne kvote i upisa na studij veličanstvenog seksa jer, to ću vam ipak reći, otkrio sam da joj je tijelo, ni manje ni više, fantastično - apsolutno fenomenalno. Ne bi čovjek to gledajući je nikad pretpostavio. Skupio sam ipak ono malo poštenog čovjeka u sebi i rekao da ovo sve skupa ipak nije u redu, da baš i nisam zaljubljen, da je bolje da prekinemo navrijeme, dok nije kasno. Tu je ona počela o vezama i nevezama, tek jednom tjednu, prilikama i šansama, poštenju i nepoštenju. "Ja bar svakom dam šansu". Što sam mogao, bila je vrlo elokventna, argumentirana, klasu iznad mene, ispao bih najveće đubre da joj nisam dao šansu, ocrnila me u društvu, srozala na jedinoj društvenoj ljestivici na kojoj kotiram koliko toliko dobro. Tko sam, uostalom, ja da ne dajem šansu? Dao sam joj šansu. I isplatilo mi se. To ljeto pamtit ću po božanskom seksu, osjetima za koje se umire i po stotinjak nevjerojatno dosadnih kava i tristotinjak minuta dosadnih telefonskih razgovora i dvije tisuće glupih sms poruka. Onog poštenog čovjeka u sebi nisam mogao naći da to prekine još tamo ujesen, dok neće biti prekasno, pa sam zaglibio tako u fenomenalnom seksu sve do proljeća. Desila se tada jedna veća svađa i vidio sam to kao odlično priliku za izlazak iz nečega što se nikada nije trebalo ni desiti. No, opet, elokventna i argumentirana kakva je, uvjerila me o nužnosti davanja prilike, nismo djeca da prekidamo nakon prve svađe, trebamo dati šansu jedno drugome, pa ne znamo se kvragu niti godinu dana. Uručio sam joj tada i tu šansu, a par mjeseci kasnije na dlanu sam joj pokazao i jedan puknuti kondom. Moja nemirna narav sklona agonijama nagovarala ju je na antibebi pilule dan kasnije, no ona, o tom otrovu i hormonalnoj bombi za organizam koja remeti sve cikluse, nije htjela ni čuti. "Nisam ja više ni tako mlada... a i zašto se ne bismo igrali malo? Ništa ja od tebe neću tražiti." Igrali smo se tako, čekali njenu menstruaciju i, ne bih to smio tako reći no, i u toj sam igri izgubio. Rodila nam je tako divno i lijepo dijete. Zbilja ništa od mene nije tražila, niti da budem na porodu, niti da mijenjam pelene, ali zamolila me ipak da si, bar zbog tog malog anđeoskog stvora, damo šansu. Kakva bi to šansa bila, a da bude i fer prema djetetu, da se nismo zajedno uselili u stan? Bili smo već debelo u braku kada smo dobili i drugo anđeosko stvorenje. Klimalo je na sve strane, no stvari su još kako toliko funkcionirale dok djeca nisu počela ići u školu. Svađe su tada učestale pa je čak ona u jednom trenu s djecom pobjegla svojim roditeljima. Smirila se i vratila treći dan da mi - da priliku. Radili smo na našem odnosu, trudili se. Nakon dvanaest godina braka prevario sam ja nju, nakon trinaest ona mene, no nismo odustajali. Otišli smo i kod bračnog savjetnika. Nismo mogli samo tako pustiti petnaest godina braka, morali smo si dati šansu. Dogurali smo nekako i do trideset zajedničkih godina, brzo i do četrdeset. Dok nas smrt ne rastavi, rekli smo jedno drugome, što ćemo sada sami, tako stari? Ona je umrla prva, tri godina kasnije i ja. Zadnjim izdisajem otplahutao sam u nefizičkom obliku gore, prema nebu. Jedva sam stratosferu napustio kad sam ugledao - nju. Čekala me tamo, u bijeloj spavaćici naslonjena na kumulus-nimbus. "Idemo?", koketno me pozivala kažiprstom. Mudro sam se sjetio: "Ali rekli smo dok nas smrt ne rastavi. I rastavila nas je?" "A, daj, ajde, nećeš valjda takav biti prema svojoj ženici", primaknula mi se, zavodljivo šaputala na uho dok mi prstom gladila obraze i vilicu, "nećeš valjda sada glumiti advokata?" Trzao sam se, opirao, hvatao za krajičak oblaka, no prsti su mi samo rijetku maglicu hvatali. "Daj, ajde, daj nam bar jednu šansu, nakon svega što smo prošli dolje u onom paklu, jednu šansu sam valjda zaslužila...?"

24

čet

07/14

Blogoštafeta

lionqueen.blog.hr

Ljeto je i novinarska sezona „kiselih krastavaca“zijev Nikome i nije do nekih ozbiljnijih temazaliven Osim ... možda kiss pjevacerek pa je Durica osmislila novi novinarski zadatak i, između ostalih, predala i meni blogersku štafeticufino

Krenuvši rješavati njena pitanja, sama sam sebe iznenadila nekim odgovorima, jer si nikad nisam postavljala takva pitanja. Neki odgovori će Vam se možda činiti predugi, ali to sam djelomično napisala sebi samoj za gušt, pa slobodno preskočite. No idemo redom:

1. kako, čemu, zašto ili na koji način ste se prvi puta susreli s blogom i započeli taj čudesni put bloganja?
Na Blog.hr-u sam prvi post napisala 15. lipnja 2007. godine. A sve je zapravo počelo još davno prije, čitanjem novina na internetu: Jutarnjeg lista, Večernjaka i ostalih. Kako je Jutarnji mahom pisao o politici i to sa suprotnog političkog stajališta od mog, tako sam ja, kao lakozapaljiva lavica, počela sa žarom komentrati te članke. Ulogirala sam se pod ovim nickom, ali s jednim tipfelerom, koji nisam ni primijetila u toj brzini. Tu me zaskočio komentator Azriel i dobro oprao… i u svezi tipfelera i u svezi „Vi-kanja“ i u svezi pisanja početnim velikim slovima burninmad tako da sam nepisana internetska pravila ponašanja svladala već prvog dana komentiranjathumbup Nakon tih početaka na Jutarnjem, prešla sam na forum Večernjakasretan Tu sam srela predivnu ekipu svojih istomišljenika, pa i neistomišljenika npr. Oluju95 (krasna osoba, hrvatski branitelj, svjetski putnik i veliki domoljub, purger, koji me podsjeća na našeg Bocaccia, a jako mi nedostaje), zatim već rečeni Azriel, pa Nenad Nikolić, pa Frederic(o) iz Dubrovnikawave i mnogi drugi. Budući da sam najviše komentirala na političkim temama, Frederic me pozvao na Pollitika.com, kolaborativni blog koji se bavi političkim temama, a koji inače vodi, svima već poznati bloger Mrak, inače moj politički neistomišljenik, ljevičar, ali unatoč tome jedna jako pametna i draga osoba. (Pozdrav, Mrakane!mah) Bilo je to prije desetak, možda i više godina. Pisala sam tamo te postove, komentirali smo… a ja bih malo-malo pa rekla da sam na forumu…i ne samo ja.. sve dok Mračku to nije dosadilonamcor pa objasnio svima da to nije forum, već kolaborativni blog. To je, dakle, bio moj prvi susret s blogom. Međutim, da sve ne bi bilo idilično, Mračak je osmislio način ocjenjivanja postova i komentara, tako da se daju strelice dolje, ili gore, ovisno o tome sviđa li se nekome neki post ili komentar ili ne. Tako se dogodilo da bih ja napisala neki post, a komentatori, većina ljevičari, bi ga brzo izminusirali i nestao bi s liste. U komentarima pak, tko nakupi više od 10 minusa, iz komentara su mu se automatski izbacili samoglasnici, pa je komentar postao nečitak. Naravno da sam ja, kao politička neistomišljenica, na ljevičarskom blogu, dobivala toliko minusa, da bi mi komentar postao nečitak u trenu, što me jako ljutiloburninmad jer i inače mrzim cenzuru bilo koje vrste. Na različite načine sam prosvjedovala, tako da sam jednom sama napisala komentar bez samoglasnika, pa Mračku nikako nije bilo jasno kako mi je komentar postao nečitak bez ijednog minusa (nisu ga ni mogli minusirati, kad ga nisu mogli pročitatibelj). Tako se Mrak dobro napatio dok nije shvatioheadbang Kako on, kao domaćin bloga, nije imao namjeru mijenjati način ocjenjivanja, tako sam ja iz prosvjeda otvorila svoj blog na Blog.hr-u, gdje sam do mile volje pisala postove i komentirala Pollitičare. Tako sam upala u ekipu Blog.hr-a, a da pojma nisam imala ni gdje sam došla, ni tko je tko, već sam se ponašala kao da sam i dalje na Pollitika.com-ulud Ispočetka su me Pollitičari i posjećivali, kasnije sve rjeđe, a ja sam pomalo počela pisati i o nepolitičkim temama. I tu sam načinila prvi kiks. Napisala sam post na temu preljuba i to s aspekta prevarene žene, svoje prijateljice, kao i drugi na temu abortusa s aspekta obrane ljudskog života od začeća. I to na Blogu, gdje su tada pisale mahom neslobodne, slobodne ili razvedene ženenut, mnoge od njih i same preljubnicelaze Ajmeeeee odmah su me napale i otpililerofl. Ja jadna nisam ni pojma imala što se to dogodilo i zašto sam odjednom odbačenacry… No mic, po mic i zauzela sam svoj tron pjeva

2. kakve blogove volite pratiti i koje teme su vam najzanimljivije?
Pratim gotovo sve blogove u rasponu od 30 – 100. Među dječicu ne volim zalaziti, niti se petljati u njihove pričice, jer mi se to čini nepristojnim. Samo ponekad, kad vidim da nekome treba neka lijepa riječ, uputim je…valjda se u meni probude majčinski osjećaji yes Volim putopise, fotografije, priče iz blogerskog života...poneku dobru pjesmu, priču i da...sve Bocacciove priče iz života fino

3. da li bi prihvatili ulogu urednika bloga i što biste tada prvo napravili?
Mislim da bih prihvatila ulogu urednice bloga. Promovirala bih nove blogere i svašta nešto :)

4. kako birate teme kojima se bavite i što vas sve može inspirirati?
Teme uopće ne biram, što je poznato blogerima koji me prate. Inspirirati me može sve, ponajprije nepravda, ili neka pjesma, neka riječ, neki pogled, osmijeh, tekst u novinama...sve...Tada obično post napišem u jednom dahu i često mi brže rade prsti po tipkovnici, nego što ih stižu misli, pa zato najčešće dorađujem postove, kako bi dobili glavu i rep i zadovoljili formu, mada mislim da s tim još uvijek nisam došla na zelenu granurolleyes Što ću, takav mi temperament, što na umu, to na drumupjeva

5. kada biste kuhali " večeru za blogere " što bi bilo na meniju?
To ovisi o tome koji bi mi blogeri došli na večeruzaliven Hehhe našlo bi se tu zacijelo štoštacerek

Curama bih spremila:

za predjelo: carpaccio od inćuna (inćuni filetirani i marinirani preko noći u limunovom soku, zatim popapreni) serviran uz češnjak, peršin i limun te sir u začinskom ulju (ementaler, maslinovo ulje, papar u zrnu, lovor, ružmarin, češnjak – nekoliko dana u hladnjaku), domaći kruh sa sjemenkama i začinima

za glavno jelo: njami tortilje od piletine, pečene paprike punjene krumpirom i mljevenim mesom te punjeni patlidžani

za desert: breskve u vinuparty i bomba od riže

6. jeste li na blogu doživjeli neke neuobičajene, zanimljive trenutke, bilo pozitivne ili negativne?
Zanimljivih trenutaka je bilo jako puno. Izdvojila bih jedan fajt s mojom predragom prijateljicom Luki, u kojem sam je nešto taknula vezano za njenu ljubimicu Goldi. Luki je tada smislila „podlu“ osvetu….koja je nekoliko godina čekala ostvarenje…. u svom pravednom žaru je zatražila od Neba da mi pošalje psapjeva Hahaha, hvala Luki…hvala do tog istog Neba wave Te noći, kad mi se dogodio psić, nisam pojma imala što bebe – psi jedu, što trebaju…što je to uopće psić…pa sam upravo ovdje na Blogu zavapila "Upomoć“



…. i pomoć je stigla sa svih strana…svi ste mi pomogli jako puno …ne znam što bih te noći bez vaskiss Danas pasonja ima pet godina i pravi je mali lav, a ne passretan na „mamu“cerek

7. znaju li vaši bližnji za vaš blog ili je on samo vaše mjesto?
Blog je ono nešto samo moje i vaše… tako da mislim da nitko drugi ne zna, osim moje kćeri i moje sestre. Kćer je saznala, jer od nje ionako ništa ne mogu skriti…malo njuškalo otkad se rodila… a za sestru mi je žao što sam joj otkrila da pišem blogbang

8. da na jedan dan možete biti neki drugi bloger kojeg biste odabrali i zašto?
Rado bih bila Durica, jer Duricu svi volecerek
(mala blogerska šala)...

Ja sam to što jesam, svoja, slobodna i nesputana lavica, kojoj je, kao i svakoj normalnoj lavici, divljina i sloboda najvažnija stvar na svijetu ... sloboda je kao zrak koji se udiše punim plućima... Na potpuno isti način poštujem i tuđu slobodu i, kao što rekoh, protivim se bilo kojem obliku cenzure, ili nametanja bilo kakve svoje istine...Nikada nikoga nisam, niti bih ičim vezivala i sve veze koje itko tka prema meni su samo one koje je sam istkao. Jedna od osnovnih postavki kojih se ja držim je da su granice samo u našim glavama...ili drugim riječima da je samo nebo granicasretan

9. koliko ste najduže izdržali bez bloga i da li ste pokušali prestati?
Mislim da je najduže bilo nekoliko mjeseci, onda kad sam usvojila pasobebača, no nikad nisam pokušala prestati pisati. Nekako sam se naviknula na Blog.hr. Tu sam kao doma. Zapravo, mogla bih reći da je ovo LQ kuća, kao što ja imam kuću u mjestu iz kojeg tipkam, a moje srce kuću u nečijem srcusretan

10. ima li života bez bloga, te ima li bloga u svemiru?
Za LQ nema života bez bloga, a za mene ima, naravno, a mislim da ima bloga u svemiruyes Inače, Internet je za mene dostignuće tisućljeća, njime je jedan od najvažnijih ekonomskih resursa - informacija postala svima dostupna…granice ljudskog znanja su izbrisane … i mislim da se svim snagama moramo boriti protiv bilo kakve cenzure na internetu, pa bila to i acta, jer bilo koji vid ljudskog znanja morao bi biti dostupan cijelom čovječanstvu bez ikakvih, pogotovo ne materijalnih, ograničenja…

I to bi bilo to, dok ne smislimo novu igrufino

Nulta i pet blogerica kojima predlažem nastavak ove igre su:

0. prva, jedinstvena i neponovljiva Anny
1. Luki
2. Križar
3. White Lilith
4. Modrina neba
5. Mecabg

(ima vas još puno u mom srcu, a ovo je bilo random, pa vas molim da se ne ljutite, jer će u sljedećoj igri biti drugi poredak)

Pet blogera, budući da su neki moji favoriti već odradili izazov… predlažem:

0. prvi, jedinstveni i neponovljivi Bocaccio
1. Tignarius
2. Plastik fantastik
3. Alkion
4. Gogoo
5. Dream of Dream (znam da neces, ali ipak)

naravno, i svi ostali koji se žele igrati neka se pridruže, a oni koji ne žele neka se ne ruže, kao što reče Duricazujo

E, da ... i odgovor na joker pitanje:

Koje vam je najdraže sigurnosno pitanje?
Koja je boja na semaforu gornja?

wave

23

sri

07/14

Nedoumica

civordnaratep.blog.hr

Između ostalih imam jednog dobrog poznanika (radi životnog poziva ne usuđujem se reći prijatelja) koji je jednu 'kućicu' napravija i na morskoj pjeni. Kako je vazda malo para a pogotovu onima šta im je uvik malo, Oni, On i Žena mu, 'kućicu' priko sezone afitaju s tim da mu je žena uvik tamo što se i podrazumiva.
Kako se ja bavim tim čime se bavim, u 'kućici' je neritko potribna moja intervencija za ne reć pomoć.

Petak je. Zaškriči onaj u žepu (volim kad mi vibrira uz 'gnizdo') a onda pružim ruku da ne prikine jer nikad ne znaš okle ti srića dolazi. Šta znam, možda me zovu recimo da sam dobija koji milijun na nečemu za ne reć na ku...!
Ne dajte mi lagat, ustvari čekam poziv iz kazališta jer sam im prije skoro godinu dana poslao dvije jednočinke pa se nadam da će mi makar odgovorit da su ih primili ali jok. Ma samo da ih neko pročita i odgovori mi: 'ovo je sranje nemojte biti dosadni'! Ali niti to.
Svuda valja imati 'konopče' inače nejde.
Naslonim ga na uho, kad ženski glas. Uf, evo je konačno!

- Jel' to Gavun? – šipak kazalište.
- Da, izvolite!
- Ode Ljilja (nazovimo je tako za ovu priliku) znate…e od Marina žena e…!

Inače Oni, moji dobri poznanici, su u godinama 'daj što daš' ili što bi u narodu rekli u najboljim godinama.

- E gospođo Ljilja kako ste, šta ima, jel' vruće?
- Da vruće? Šjor Gavun sve se usapunjalo, sve kuva!
- A šta se može i vrime je.
- A je doduše. Znate nije mi Marin doma, oša je obać stan u Splitu i tako to pa Vas ja zovem da pitam jel' bi mogli doć pogledat ona vrata na kapiji? Nešto mi grozno škripe kad pritisnem botun.
- Velite škripi? A kako su potomci? Kako Sinčina, kako Ćerkica?
- Dobro su oni moj šjor Gavun, dobro. On je u stanu ode u gradu a Ćer u Italiji to znate, a ća im fali? Ni tičjeg mlika.
- Neka njih neka, na mladima svit ostaje.
- Ma je, to i ja kažem, ali vaja i nami malo starijima živit, jel' tako šjor Gavun?
- A nu, je! Mi najmanje računa o sebi vodimo.
- To i ja kažem šjor Gavun. Pa…recite mi jel' bi mogli navratit da to pogledate?
- Ovako, trenutno sam na moru i čim uvatim vrimena eto me do Vas. U redu?
- E puno Vam fala šjor Gavun, znam ja da se na Vas uvik mogu osloniti.

I tako poza podne okolo sedam i po kad sam privezao kaić uputim se do Njih.
Pozvonim, ništa.
Pogledam jel' otključano, je naravno radi gostiju. Falabogu nije mi prvi puta i koraknem unutra. Gosti su još na kupanju pa sam se uputija uzaskale do potkrovlja kojega Oni koriste. Kad bih smija išta naplatit onda bi to bili ovi skalini koje moram učinit do 'čardaka'.
Prije nega sam stisnja kvaku začujem iznutra razgovor pa zaustavim dihanje. Nije u redu da banem, bolje mrvu pričekat.

- A ća si sta, ća ti se zgodilo?
- Ništa bome, šta bi mi se tribalo dogodit?
- A ća ne tapunaješ, ala pritiskaj?
- Gotov sam e. Jel bilo dobro a?
- Gotov?
- Dašta, ne valja dangubit.
- Misusovo…?
- Ma šta ti je, šta ti ne valja.
- A bome da sam znala ne bi niti spuzala gaće.
- A šta bi ti, da uzjašim u ponediljak a kalam se u subotu?
- A da ti nisi oni Racpudić iz ministarstva vanjski poslova ća radi 26 sekundi dnevno a?
- A šta mu fali, ka da bi mi loše bilo.
- Ae kvraguc ti i vanjski posli, ovo su nutarnji posli, nutarnji moj čovik, tute vaja radit, radit…!

Čujem da su važni posli u pitanju a ja se nađoh u zaleđu pa da ne dobijem po kostima (ružno bi bilo reći 'dobijem otpozadi') ja ti po istim stopama u rikverc. Lagano zatvorim vrata i odo za svojim poslom.
Eto! Doduše u ovim sakupljenim godinama nije mi to prvi put da naletim na 'minu', ne kod njih nego općenito, i opet ne znam kako se postavit u takvim prilikama?
Reći ili ne reći pitanje je sad?

22

uto

07/14

Nikad ne reci "Nikad!"

1971.blog.hr

Vožnja na motoru - nekima strast, nekima zanimljivo, nekima samo lijepo za vidjeti, ali pokušali ne bi nikada. Moja je draga od ovih posljednjih.

"To je jedino za što sam si rekla da baš nikad neću probati!"

A ja lud za vožnjom. Motore sam vozio kao klinac, zatim godinama nisam, odgovarao sam se od toga ("to nije pametno", "to je opasno", "imam druge prioritete", "možda ću opet jednog dana, ali ne tako skoro"), da bih u proljeće 2011. godine doslovno u trenu pukao i kupio si motocikl. I od tada ne silazim s njega. Vozim ga ljeti, vozim ga i zimi. Prelazim solidnu kilometražu. A bilo je i padova, jedan je završio lomom skočnoga zgloba.

Nije mi bilo drago čuti da ona to ne želi. Jer ako ne želi, često ću morati birati između vremena provedenog s njom i vremena za vožnju.

Nagovarao sam ju pažljivo. Samo da proba, možda joj se svidi. U protivnom bih odustao od nagovaranja.

U početku je odbijala i pomisliti na to. Kasnije... Stalo joj je biti sa mnom. Željela je pokušati. Ali polako i oprezno.

"Idemo negdje gdje nas nitko ne vidi, doći ću autom. Pa možemo probati par metara za početak".

Tako smo i učinili. Našli smo se u industrijskoj zoni u poslijepodnevnim satima kad većina firmi ne radi. Sjela je na motor i vozili smo se stotinjak metara brzinom do 40 km/h. Sve je prošlo OK, probili smo led. Odmah sam ju nagovorio da se provozamo i dugom, pravocrtnom prilaznom cestom do industrijske zone. Pristala je. Brzinu smo podigli iznad 60.

Vratili smo se do auta, sišli s motora, zapalili po cigaretu. Tu je pao prijedlog da napravimo prvi pravi đir, odmah, dok smo vrući, dok se ne bojimo. Polagano.

Otišli smo do izlaza iz grada i uhvatili pravac k obližnjem selu. Tad mi je rekla "Možeš i brže, ne bojim se!".

Cesta je bila prazna, vozio sam oko 100 km/h, u jednom preticanju automobila i 120. Nije se uplašila.

Da ne duljim... Mini se sad rado vozi sa mnom. Motor sam prije vozio isključivo u solo-verziji, bez suvozačkog sjedišta, sad je ono stalno gore, a i naslon joj je montiran, tako je udobnije i sigurnije. I vozim polako i koncentrirano. Lako je za mene, ali njoj se ništa ne smije dogoditi. Ne smije se ni uplašiti, bar ne sada, u samom početku. Bojim se da više nikad ne bi sjela na motor.

Ni sam se više ne vozim brzo, rijetko dohvatim više od 140 km/h na otvorenoj cesti.

Više pazim i na samoga sebe, radujući se zajedničkim vožnjama.


Zajedničke su uvijek ljepše.

21

pon

07/14

#Problemicrvenepilule

igniss.blog.hr

















Imate svoju ideju? Napravite sliku ovdje ili ovdje (koristeći "Recaption this meme" opciju na desno) i postajte link u komentarima.

Kroz jugo k mirnijem moru

1971.blog.hr

Nikada nisam imao ovakvu vezu. Ni dva mjeseca skupa, a već smo i na moru bili. I gotovo da sam preselio k njoj.

Nije teklo glatko. Silna je razlika u načinu na koji smo živjeli svoje živote. Moj podeblji "dosje", hrpa veza koje imam iza sebe i iz kojih sam gotovo uvijek odlazio baš ja, sve to čini u njezinoj glavi lako shvatljiv dar-mar.

Nekad bi bilo najbolje šutjeti o sebi. Neke sam stvari ispričao u samom startu, neke druge neprestano iskaču... Spomenem nešto slučajno, a ona nasluti da iza toga stoji još jedna priča. I pita me o tome, a ja ne znam lagati, sve mi piše na čelu. I onda ispričam tu priču.

Ili se uhvatim u zamku da ju polusvjesno vodim putevima koje sam već s nekim prošao, jer me za te ceste veže sjećanje na sreću. Koju želim ponoviti s njom. I u jednom trenutku ona to shvati. I onda opet najebem. Jer mi muški to vidimo na neki svoj glupavi način, piturajući ceste ugodnim sjećanjima, a žene na neki svoj, sasvim drugačiji - opterećujući se osobama iz prošlosti.

Onda me u pol vožnje jadranskim magistralama nazove neka bivša. "Jer nije dobro memorirala brojeve, pa je nazvala pogrešnog K."... I onda, naravno, ispričam još jednu priču. Jer, koliko god to dodatno opterećivalo odnos, istina te stigne prije ili kasnije, a kasnije može biti teže. Jer si prešutio, promijenio temu ili lagao, što priči odmah daje neku veću važnost no što ju zapravo zaslužuje.

Ni njoj te pojedinačne priče nisu previše važne, shvaća da su dio prošlosti. No, sve one na hrpi stvaraju joj strah. Strah kojeg samo vrijeme provedeno sa mnom može izliječiti.

I zato je ovaj period poslije ljetovanja na moru jako važan. Vraća nas u svakodnevicu, svakodnevnim borbama, kad ostaje manje vremena za filozofiranja i priče iz prošlosti. A u svakodnevnom smo životu sve čvršće skupa. Kao par, kao uzajamna podrška.

Plovimo k mirnijem moru. A članovi posade sve se bolje kuže.

Neki je dobar osjećaj u zraku.

I da, skroz mi je važna. No, to je u ovom trenutku veze jasnije vama nego njoj.

19

sub

07/14

Pukotine

annaboni.blog.hr



Kruta stvarnost, veliš.

Ali, iako takva, stvarnost je puna pukotina. Kroz pukotine može proći čovjek koji voli. ...........vertebrata



Zašto treperiš na najslabijem maestralu , kada si prošao sve nevere i kad smo se, kao posljednji brodolomci, dokopali obale ne mareći za golu kožu i go' život?

Zar u krutoj stvarnosti pronadjene obale ne možemo ostati u zavjetrini zaštićeni od silnih vjetrova koji mijenjaju smjer , pa čak i od maestrala zbog kojega treperiš dok tijelom počivaš na mojim njedrima ....

Tražeći prolaze pronadjene obale provukli smo se kroz pukotine obično nemoguće, a nama jedino stvarne. Jer smo stvorili pravi način prolaska. Jer smo ga izmislili kao opstanak.

17

čet

07/14

Jedna ljubavna zauvijek

annaboni.blog.hr


Ali ,tebi bih zabranio da stariš. Kako bi to bio samo lijepi svijet da zauvijek ostaneš samnom mlada.

Da se ženim s tobom svakog proljeća..... i nesreća je što se ne može ostvariti ta sreća.

~ Željko Krznarić ~





Uz tebe i jesam mlada . To " zauvijek" ne znači baš ništa : jer , uvijek kad smo skupa dan i želje izadju iz svojih okvira
a vrijeme u nama gubi svoje konture . Neka godine prolaze :
mi se ionako osjećamo gorljivi , voljeni , svadljivi .

Kao onda , kad smo prvi put osjetili da ja prelazim u ti. Zauvijek!

U početku bijaše Cica

pjaceta.blog.hr

U našoj zgradi, u stanu 37 živjela je gospođa Dragica. Bila je sama, imala je mačku Micu i dva kanarinca. Gospođu su inače zvali „drugarica Dragica“ jer je bila neka funkcionarka. Ja nisam znala što je to funkcionarka ali zvučalo mi je nešto ozbiljno. Ona je isto bila ozbiljna ali ne stroga. Bila je mila i draga, i volila je dicu. Dica smo je zvali teta Dragica, a najbliži susidi sa kojima je pila kavu i bila na Ti, zvali su je, onako intimno, Cica.

Nisam još išla u školu kad san prvi put čula da je zovu Cica. Taj dan san dotrčala materi i sva zadihana rekla: »Mama, mama, drugaricu gospođu Dragicu zovu Cica«. Meni je to bilo smišno ali nisan znala jel se smin smijat jer su svi oko njenog fukcionarstva bili ozbiljni samo se je ona tome smijala i govorila da gaji fikuse i zbog toga je fikusarka. Ja nisan znala ni što je funkcija ni što je fikus, ali san znala što je cica.
Mama mi je tad objasnila sve o akcentima i vokativima i prvenstveno da Ciiica nije cica i da moran mučat jerbo drugarici nemoš reć cica.

Akcenat gori, doli, meni je to bilo smišno jer ženu zovu cica. A još mi je smišnije bilo kad san pomislila da bi je mogli zvati i drugarice Dojka. O ton san mučala jerbo su se moji doma držali za glavu od svih mojih ideja. Kako je ta mašta u mene svašta radila, onako nekontrolirano, nisan mogla izdurat, pa san gledala u drugaricu Cicu i kontala jel joj smim reć cica. Jedan san se dan okuražila i rekla: „Znaš gospođo drugarice Dragica, tis' men' jako draga. Jel' smin ja tebe zvat onako kako te zove oni susid - Ciica?“ (Dakako da san pravilno naglasila)
Nasmijala se ja i rekla da mogu. Onda san ja njonzi rekla, da ću je zvat, jer mi je jako draga, 'draga Cica' (ovi put san naglasila dalmatinski).

Samo se je nasmijala i nije ništa rekla. Nisan znala oli se je jidila zbog toga ili jon je to bilo smišno, ali nikad ništa nije rekla. Njanci grubo pogledala. A i ja san se trudila da pred drugiman ne govorin cica, pa bi je samo kad smo bile same zvala - Draga Cico.

Sitila san se je ovih dana kad je krenila ona sapunica na rtl u sedam - Barbika i Ken u carstvu obaveštajnih čula. Ken znan da je muzičar, prva frula države, a ona teta mi je bila poznata, pa san pitala Luiđija:
„Jel ota Barbika ona šta je sunčala cicu u Briselu?«
Luiđi me je blido pogleda sa velikim upitnikom, koja Barbika i koja Prva cica Brisela?!
»Ma, ona šta je dojila dite od dva miseca i radila evropske integracije.«
»A, ne znam. Može bit.«
»Ajme meni, a zašto te iman, sve moran sama.«

Sićan se da je ta KaoLinda ondin dojila dite na poslu. Meni se je to činilo hrabro i za Rvacki mentalitet super napredno. I evropski parlamentarci su je gledali sa divljenjem. Svi smo se divili. Žena je uznapridovala ovo naše malo selo i pokazala svijetlim primjerom (doslovno), da je cica sveta stvar, a ne samo igračka u rakaman mužjaka i radno sredstvo u ustiman diteta.
Dojenje je jako važno za povezivanje sa ditetom i to se ne smi zakasnit da ne bi došlo do otuđenja, emotivne nezrelosti i bla, bla, bla. Cica konekting pipl.

Na početku bijaše cica.

Kad se rodi dite, ni oči ne otvori, a već ga dadu na otu cicu. Jedino što o životu zna je cicati. Poslin par dan, ne zna ni kako se zove, ni di je sjever, ni di je jug, ništa ne zna. Ali začuda se zna orijentirat - po cici. U svakog čovika će nać cicu. Oto 'orijentiranje po cici' prati muške cili život. Možda neće naći svoj Put, možda će i posustati na životnom putu, ali cicu će uvik nać'. Nima te cice koju muški ne bi naša, i u mrkloj tami, i po suncu i po kiši. Bilo kuda, bilo kada, cica svijetli ka svitlo u tami.




»Luiđi, jel smin ja pisat cica?«
»A zašto ne bi mogla?«
»A šta ja znan, vulgarizmi i to. Jel se smi?«
»Ma, koji vulgarizmi. Cica je nešto najlipše na svitu. To je čudo prirode, u isti mah i meka i tvrda…« zanilo Luju i afanalo ga ka da je Frano Lasić – pa kamen gori, val se pjeni.
Mislin si ja, čudo, a? U isti mah i tvrdo i meko? Men ti to Lujo nije čudo. Samo šta san ja mislila na nešto drugo, ne na cicu.

E, ota cica i to njeno sunčanje. Dojenje u javnosti mi nikad nije bilo simpa. Nisan konzerva ali - moja cica, 'mi kaza'. Kazivanje okolo naokolo baš mi nije nešto.
U to vrime toga, ja san ukućanima zabranila ulazit u 'sobu za dojenje'. Ostav'te se mene, moje cice i junirovog cicanja. A tete, strine, ujne, a bogami i ostala rodbina, uvik bi upala u sobu nešto pitat, pozdravit se, pa ovo, pa ono. Doživljavala bi kraće nervne slomove i svaki put objasnila da tribam mir za hranjenje. A tete, strine i ujne, odma bi protestirale da 'šta je, i mi imamo cice, ka da ih nikad nitko nije vidija'. Ma, briga mene za njiove cice, ja ne želin da je moja cica eksponat na izložbi. Lipo, ne lipo, ka šta san rekla – mi cica, 'mi kaza'.

Vratimo se tom dojenju. O tome van svi mučiju. Vidiš one reklame nasmijanih mama, dice i svi sretni šta dite cica. Je. Lipo. A svi mučiju da to zna bolit. Žena se navikne, a onda zaboravi, ne pridaje važnosti, … dođe drugo, treće dite, ne sića se više. Sve zaboravi.

Žena zaboravi. A ja imam sriću šta iman pamčenje ka slon. Pitajte Luiđija, znan mu stavit nešto pod nos šta je reka u stoljeću sedmom. On se ne sića, a ja ne zaboravljam. Tako je i sa tin dojenjem. Kad san vidila Kaolindu odma san se sitila tog drugog miseca i sretnog dobitka na lutriji.



Dobitak se je zvao - Mastitis. Nije van to nikakav master šef dojenja, već je to anti dojenje. To van je ka u lito proć čiovski most, ne ide ni naprid, ni nazad, stoji. Svi su rekli da se to može rješiti masažon. Otaj mastitis, ne čiovski most.
Može se.
A i ne mora.
Ako imate sriću ka ja, zagnojit će se. A ako imate i više sriće, završit ćete na hitnoj, a oni će vas odmah poslat na kirurgiju, tamo će vas narkozirat i odma' operirat. Probudit ćete se sa kraterom na cici. Sve to van se desilo jednog ponediljka u zimu godine one kad je junijor ima šetimanu do dva miseca.
U ponediljak operacija, antibijotici na meniju, a u sridu kontrola: „Ajme, gospođo. Na istoj dojci vam se napravio još jedan gnojni mastitis. Dođite u petak da ga operiramo.« Super. Ako to nije glavni zgoditak na lutriji, onda ne znan što je. Oti drugi je do petka već bija cica na cici. Sedan puta četiri. I nemojte mislit da su rekli da ne dojin. Dojite gospođo, dojite, šteta bi bilo da prekinete. Narafski, to su van govorili doktori, muški. Sestre su rekle da prestanem. U petak su me opet narkozirali i operirali. Drugi krater na cici. Cica ka švajcarski sir. Ali dojiti se mora. Ni danas ne znan ko je u toj priči bio lud, a ko zbunjen, normalnih nije bilo.

No, priči tu nije kraj.

Ponediljak, srida, petak. U subotu je dite od dva miseca završilo na hitnoj, na kisiku i infuziji u bolnici zbog bronhiolitisa, i ja sa njim. U nedilju mi je tribalo previt one cicorane. A mlada nadobudna sestra na pedijatriji me je poučila da su oni tu zbog djece, a ja nek iden rane previjat na hitnu. Tamo san čekala samo jedno četiri sata. Kasnije su dobri ljudi sa kirurgije rekli da mogu slobodno dolazit kod njih na previjanje i čudili se ovima sa pedijatrije. O doturima u nekom drugom postu.

Toliko sriće u dva tjedna je teško podnit. Uz glavni dobitak na lutriji ide i bingo - samohrana, skužajte - jedno roditeljna, nezaposlena, bez pomoći mame svekrve. To van je bingo i lutrija u jednom. A Luiđi o'ša navigavat.
Kad god meni nešto triba, nikad ga nema.

I sad svaki put kad vidim sunčanje cica mladih mama u javnosti, ja se sitim tih sretnih dana.

Ali sve je dobro, kad se dobro svrši. Skužajte na francuskom. :D
Dite je ozdravilo i poreslo, krateri su se zacijelili. Sad san ka Al Paćino u Scarfacu, više je to Scarboobs.

(ček da izbrojin slova. Malo je, mogu još :D )


Još nešto moran reći oko tog dojenja. Literatura. Ajme, majko mila. Literatura za mame. Uspješno roditeljstvo, Savršeno roditeljstvo, Povezujuće roditeljstvo, … svakojako roditeljstvo. I u svin otin knjigama piše da moraš dojit. Ako dojite, dite će bit zdravije, pametnije, bla, bla. Dobro šta su mene hranili Biberonom jer di bi mi kraj bija sa tolikon pameću.
Posebno mi je u slonovskom pamćenju ostala jedna knjiga, šta san je dobila na posudbu. Uzmen je u ruke i malo listan. Do trećine knjige je govorilo o važnosti povezivanja sa djetetom putem dojenja. Cijelu knjigu bi mogla staviti u jednu rečenicu – dojite, dojite i samo dojite. Nisan se pustila smesti i čitala san iz dišpeta da vidin hoće li ipak štogod novog reći. Dojite i dite će van bit pametno, dojite i povezati ćete se sa svojim ditetom, dojite i dite će van emocionalno biti sazrelo, dojite… i dojite. Ako dojite, dite će van biti supermen. Hebeš kripton, cica je zakon.
I sve san nekako 'pojila' dok nisan došla do rečenice:
»Djeca koju dojite imaju ljepši osmijeh.«

Molim?!
Dica imaju lipši osmijeh. Lipši osmijeh?!
Ajme, majko što bi tek bilo da me je mater dojila.



Drugarica Dragica iz stana 37 nije imala dice ali je imala lijep osmijeh. Cicu nikad nije sunčala, ni privatno ni javno. Meni je bila draga. Bila je topla, mila i pametna. Nikad se nije ljutila, uvijek je bila pomalo nasmiješena. Taj njen osmijeh vabio je poglede. Muški su se okretali za njom. Ne znam jeli to bilo zbog osmijeha ili zbog dobrih cica?!

16

sri

07/14

Kriv dok se ne dokaže suprotno

igniss.blog.hr

Temeljno načelo modernog pravnog sustava su "onus probandi" i "semper necessitas probandi incumbit ei qui agit", poznatiji kao pravilo da "teret dokazivanja uvijek leži na osobi koja optužuje". Za onoga na kome ne leži teret dokazivanja smatra se da posjeduje pretpostavku nevinosti, tj. da se kod svake činjenice koja nije dokazana smatra točnom ona verzija koja bi njemu bila više u korist.

Novozelandska Stranka rada (Labor party) sada želi obrnuti teret dokazivanja:

Optuženi za silovanje bi morali dokazivati svoju nevinost po ovom zakonu koji su predložili novozelandski političari

Andrew Little, predstavnik Stranke rada za pravo i unutarnje poslove, ocrtao je planove za korjenitu promjenu pravnog sustava kao dio predizborne kampanje ovog rujna.

"Razlog zašto mnoge žrtve ne prijavljuju seksualni zločin ili ne dovrše prijavu je zbog straha od sudskog procesa i velike šanse za poniženje i ponovno proživljavanje zločina," rekao je.

"Bolja mjera bi bila predati kontrolu ispitivanja žrtve sucu, gdje bi odvjetnici obje strane samo imali pravo ukazati na teme koje ih zanimaju, te tako prebaciti teret dokazivanja pristanka na obranu."

Novozelandska druga najveća politička stranka ako dođe na vlast time želi obrnuti teret dokazivanja u slučajevima silovanja, tako da optuženi moraju dokazivati svoju nevinost kako bi se smanjila trauma koju trpe žrtve.

Ako bi optužba dokazala da se dogodio seksualni čin, slučaj bi se automatski smatrao silovanjem osim ako branitelj ne bi mogao dokazati da je čin bio dobrovoljan.

"Uništenje Sodome i Gomore", John Martin

U osnovi, ako bilo koja žena podigne prst i kaže da si je silovao, gotov si. Nije važno ako je ona silovala tebe, ako je to bilo prije deset godina, ako imaš njen pisani pristanak, ako ste oboje bili pijani; jedan poziv policiji i tvoj život je zauvijek uništen. Njena riječ vrijedi beskonačno, tvoja ne vrijedi ništa. Kako ti možeš dokazati što je druga osoba mislila u nekom trenutku? Naravno da ne možeš.

Ono što me posebno ljuti kod ovih feminstičkih nazadnosti nije ni samo gaženje pravde ni opasnost. Za ovo prvo, vjerujem da nas svakog dana gaze iz raznih smjerova na način koji nas više diraju. Za ovo drugo, čak i kada žene imaju ovakvu moć, opet nije velika šansa naletjeti na neku psihopatkinju koja će te optužiti samo iz zabave. Manje-više si siguran. Većinom.

Ne, ono što me posebno ljuti je drskost i otvorenost s kojom bijeli vitezovi poput Andrewa Littlea istupaju u javnost, sasvim sigurni da mogu reći nešto najgore i najnemoralnije na svijetu i svejedno dobiti svoju udobnu fotelju u parlamentu i vladati nad nama jadnicima, čiji je jedini grijeh to što se nismo na najgori mogući način ulagivali najnižim ljudskim pobudama i širili laži.

Realnost koju će stvoriti ovaj zakon nije ništa novo. Većina zapadnog svijeta već de-facto živi po upravo tom pravilu, samo što ono nije toliko izravno rečeno; recimo, porote u Washington DC-u prije rasprave dobivaju uputu da je "Teret dokazivanja na optuženiku kako bi obiljem dokaza potvrdio da je seksualni čin bio s pristankom".

Unatoč tome, boli vidjeti je sada uobličenu u potpuno društveno prihvaćen, legalan oblik protiv kojega nitko više neće smjeti ni zucnuti jer će se to smatrati "opstruiranjem zakona". g. Little je imao obraza sipati sol na ranu još ovom izjavom: "Ovaj pristup nije u suprotnosti s temeljnim principom da je optuženik nevin dok ga se nedokaže krivim."



Sama činjenica da je moguće uopće izjaviti ovako nešto, a kamoli još to provesti u stvarnost, je signal da treba pokupiti prnje i zbrisati iz ovih prostora što je prije moguće.

12

sub

07/14

Zamka bivanja Alfa muškarcem

igniss.blog.hr

Samo-poboljšanje i povećanje vlastite privlačnosti su misli vodilje ovog bloga. Ako stalno ne radiš na sebi - na svojoj tvrdoj i mekoj moći - mogao bi se jednostavno upucati i skratiti si muke (ili poslati sve kvragu i postati biljojed). Stoga će današnja misao zvučati skandalozno:

Čuvaj se bivanja previše privlačnim.


Ilustracija: film Tres metros sobre el cielo

Kako sad to? Prvo da napomenem, ako govorimo čisto o seksu za jednu noć, ovaj post se vjerojatno ne odnosi na tebe. Ali ogromna većina mojih čitatelja (kao i ogromna većina muške populacije) nisu super-uspješni igrači koji se utapaju u seksu za jednu noć i stalno održavaju ogromne hareme. Većini je to tek povremeni začin životu, dok većinu vremena provode igrajući igru po kojoj su žene organizirale seksualno tržište: serijsku monogamiju ili popularno "veze".

Budući da pojam "veza" po svojoj prirodi uključuje razdoblje dulje od par mjeseci kada hormoni divljaju i pomažu održavanju iluzije medenog mjeseca, i ti i žena s kojom si u vezi podložni ste raznim promjenama: vaša relativna privlačnost može varirati, kao i vanjske okolnosti i vaša očekivanja. Sada također pretpostavimo da je tvoja cura/žena/supruga dobra prema tebi i vaš odnos te ispunjava. Nakon dovoljno dugog vremena, garantirano je da će na površinu će izroniti sljedeće neugodno pitanje:

Je li ona dobra prema tebi zato što je ona kvalitetna, ili zato što si ti toliko privlačan?

Nekakav miks to dvoje je i prirodan i idealan. No upravo u tom pitanju leži jedan od rijetkih nedostataka zgrtanja sve više i više privlačnosti. Što je tvoja vrijednost na seksualnom tržištu veća od njene (a uvijek će biti barem jednaka, s obzirom na hipergamiju urođenu svima ali najviše ženskom spolu), to će te ona u pravilu bolje trenirati. Recimo, ako si ti na testu za muškarce negdje pri samom vrhu a ona na testu za žene neznatno iznad sredine, ona će se prema tebi automatski ponašati bolje nego kada bi ti također bio neki osrednji tip.

Kako razaznati ove dvije različite motivacije?

A) Vrijeme - jednostavno pusti da prođe prvo razdoblje zaljubljenosti i gledaj koliko će se stvari promijeniti jednom kada se hormoni stabiliziraju. To ti također daje priliku vidjeti koliko se mijenjaju njene seksualne preferencije kao rezultat ovulacijskih ciklusa i utječe li to loše na vas.

B) Razgovor - žena inficirana feminizmom (jedan od najčešćih razloga manjka kvalitete) rijetko može odoljeti a da ga ne ubaci u razgovor s tračkom ponosa. Budući da bivanje feministicom samo po sebi uključuje dobru dozu narcisoidnosti, biti će joj vrlo teško ne pohvaliti se kada bude načeta neka tema muško-ženskih odnosa. Iako i dalje stojim kod toga da "malo feminizma u ženi nije kraj svijeta", razgovorom se lako može otkriti je li to stvarno "malo" ili se trebaš zabrinuti.

C) Suzdržavanje od bivanja previše dominantnim - možda najvažnija stavka, s obzirom na to da ona može zamaskirati probleme koji bi inače bili otkriveni točkama A i B. Kako bih vam bolje dočarao način na koji se ovo može dogoditi, opisat ću vam jednu zgodu iz prošlog života:

Prijatelj, njegova cura i ja sjedili smo u stanu i pijuckali. Većinom smo pričali ja i on; ona je bila šutljiva, iako ne na onaj ljuti pasivno-agresivni način, već jednostavno šutljiva, kao da nema što puno reći. Kada bi rekla (ili čak i bez toga), on bi je jednostavno privukao sebi i počeo maziti, ili bi jednostavno rekao par riječi od kojih bi se jednako rastopila. Takva vrsta pozornosti joj je godila. Kretenska igra to nipošto nije bila - bila je to obična snažna, zaigrana (ali benevolentna) dominantnost koja je odgovarala njegovom karakteru - no do te mjere da je jednostavno zagušila njen vlastiti karakter.

Ona je bila lijepa i mlada, skoro na vrhu svoje seksualne moći, no one je također bio prilično Alfa - jedan od rijetkih tipova za koje bih rekao da su "prirodni Alfe", i njegova pozicija bila je znatno snažnija od njene. Nikada nije imala priliku sama ga pomaziti do kraja jer bi se on uhvatio nje i razveselio je svojim dodirom; nikada nije imala priliku reći što misli o nečemu jer bi se počela smijati njegovoj dosjetci. To ju je sve još više privlačilo njemu - osobno sam mu u tom trenutku čak i malo zavidio na tome koliko ga dobro ona tretira - no imalo je to i svoju cijenu, koja će tek kasnije doći na naplatu.


Izvor slike

Na kraju večeri, pitao me što mislim o njoj.

"Stvarno ne znam što bih ti rekao," odgovorio sam iskreno. "Nisam je baš upoznao. Kao da pored tebe nekako ne dolazi do izražaja. Ali vidim da joj se to sviđa. Ti provodiš s njom najviše vremena pa najbolje znaš kakva je... nadam se."

Moje će se riječi pokazati više proročanskima nego što sam mogao i pomisliti u tom trenutku. Kada mi se uskoro počeo žaliti na njene mane, kao npr. sklonost drami, bio sam iskreno iznenađen. "Nisam imao pojma da je takva! Kako je to moguće? Nikada ne bih rekao da ima to u sebi."

"Ni ja," rekao je i kimnuo glavom.

Ne znam koje je točno rješenje ovog problema. Ali svakako mi se čini da je uputno dopustiti ženi malo vlastitog prostora, čak i ako bi ona radije htjela da budeš super-dominantan i ako bi se možda ohladila od tebe ako nisi. Naposljetku, igra može podići našu privlačnost i može okrenuti mnoge situacije u tvoju korist. Ali uvijek zapamti da igra ne može mijenjati ljude. Ništa na svijetu ne može.

Privlačnost ti može stvoriti pozamašan zračni jastuk koji će te očuvati od loših stvari koje bi ona radila drugima (to je razlog zbog kojeg neki muškarci prolaze kroz život iskreno slijepi za istinsku prirodu žena i/ili ljudi općenito), ali dugoročno će njen karakter ipak isplivati na površinu. Ako zaslijepiš curu svojim kvalitetama do te mjere da te obožava i krasna je prema tebi samo zato što si joj privlačan, a ne zato što je kvalitetna sama po sebi, vaš odnos će krenuti nizbrdo nakon što se tvoja privlačnost smanji iz raznih razloga. U interesu ti je saznati kako će to izgledati ranije nego kasnije.

Ista pravilnost može biti primijenjena i u obrnutom smjeru: žena se može zapitati je li njen muškarac dobar prema njoj zato što je on uistinu "dobar dečko" ili samo zato što je ona toliko zgodna. Naravno, tipični ženski problem nije u nerazanavanju te dvije stvari - žene imaju izvrsne radare i u pravilu su vrlo svjesne kako stoje - već u racionalizaciji i guranju pod tepih istoga.

Statistika

Zadnja 24h

29 kreiranih blogova

528 postova

903 komentara

378 logiranih korisnika

Trenutno

10 blogera piše komentar

31 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se