novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

27

pon

07/15

She came in trough the bathroom window

huc.blog.hr

she photo she_came_in_from_zpsuqzlmsa4.jpg

(skica za radio dramu, treći program hrvatskoga radija)

Roger je drkao u kadi kada je začuo dreku.
Stani, mamicu ti jebem! Stani! vikao je promukao glas.
Potom pucnjevi. I bolan vrisak.
Nastavio je drkati, nije se tu imalo što napraviti.
U glavi je kreirao scenu. Tu je bio i redatelj i glavni glumac.
Ušla je u stan kroz prozor kupaonice i zurila u nj.
Što radiš u mom stanu, otresla se.
Gospođice, mislim da ste pogriješili, ovo je moj stan.
Ne, rekla je ona, ovo je moj stan!
Gledaj draga, nije mi do prepirke ili mi ga izdrkaj ili idi. Nemam vremena za ova sranja. Vani su upravo ubili čovjeka.
Hoće li ovo biti jedna od onih seks i smrt priča, upitala je ona.
Bit će to kurac od ovce priča, otpovrnuo je on.
Dobro, učinit ću to ako me pustiš da prespavam kod tebe, posvađala sam se sa Stanleyem.
Pomislio je, jebemu svijet je i onako apsurdan, što ne?
Spavat ćeš na kauču, rekao je.
Ok.
A sada… Pokazao je prstom nadolje.
Ah da, naravno.
Spustila se na koljena, primila ga s dva prsta i počela vrškom jezika lickati rupicu na vrhu penisa, onako na brzo i na sitno, kao mačkica koja pije mlijeko.
Koji je ovo kurac, začudio se.
Ona je i dalje pičila po svom.
Okej, treba joj vremena, mislio je. Iznenadit će ga kada najmanje očekuje. Oblizat će mu jaja, možda i šupak, a zatim ga cijelog strpati u usta. Obradit će ga kao nitko do sada. Svu leđnu moždinu posisat će mu na kur. Od njega će ostati samo suha grančica.
Ali ona je samo lickala na sitno lic-lic-lic-lic-lic...
Bio je to najgore pušenje ikad!
Maco, jel se ti to pokušavaš izvući?
Ne, tako ja pušim. Ne sviđa ti se? Stanley obožava moj način.
Stanley je retardiran, zar ne?
Da se nisi usudio vrijeđati Stanleya, graknula je, on je sto puta bolji čovjek od tebe. Samo je ponekad malo živčan.
Znaš što, zaboravimo ovo. Jesi li za piće?
Namrgodila se. Bio je to hračak na njen ženski ego.
Otišao je do hladnjaka, izvadio bocu plavca malog, natočio. Dodao je i nekoliko kockica leda. Sjeli su za kuhinjski stol. Otpio je dug gutljaj.
Nego, kako ti je ime Vesna?
Ne zovem se Vesna.
Ne samo da nije znala pušiti, već joj manjkao i smisao za humor. Ništa novo.
Dobro srećo, kako ti je ime?
Maja, reče ona i gutne vino.
Drago mi je. Ja sam Roger.
To ti je pravo ime?
Mislim, piše na ulaznim vratima – Roger. Ali to mi nije pravo ime. Tako su me nazvali roditelji. Pravo ime ti je ono koje si sam daš.
A to je?
Egon.
Egon?
Aha.
Sviđa mi se.
Majo, biti će ti ugodnije skineš li tu haljinicu, vruće je kao u Paklu. Osim toga naslućujem da si skladno građena.
Čudan si ti tip, nimalo ne okolišaš.
Okolišam čitav svoj život. Otkako imam rak, više ne.
Imaš rak?
Još dva mjeseca i finitio.
Žao mi je.
Ne mora ti biti. Živio sam prilično usranim životom, kao i većina ljudi. S obzirom da nisam imao muda da se ubijem prijevremeni odlazak smatram nekom vrstom zgoditka na lotu.
Ja fakat očajno pušim, osjeti ona potrebu da bude iskrena.
U redu je, nemaju svi osjećaj za feeling. Niti su sve žene kurve, nit su svi muški pederi!
Razodjenula se. Ostala je samo u francuskim boksericama.
U pravu si, ugodnije je ovako.
Imaš krasne sisice, dvije slatke breskvice. Iste takve dojke imala moja majka u mladosti.
Kako to uopće možeš znati?
Moja najranija sjećanja sežu duboko...
Kubaš me...
Kubam. Kada je umrla pronašao sam njezine snimke…
Želiš reći da si gledao porniće vlastite majke?
Bilo mi je dosadno. A u to sam vrijeme i puno pio.
Ti si fakat jedan bolesni gad.
Nije to ništa kakvih ima, odmahnuo je rukom. Recimo Stanley…
Rekla sam ti, ne diraj Stanleyja, on je svetac, raspalila se.
Šta ja znam, možda i je dođavola…
Tata mu je bio partijski sekretar, u procesu tranizcije stekao je tvornicu i darovao mu, ali on je odlučio život posvetiti Bogu!
Zanijemila je i zagledala se u daljinu.
Ne znam što se zbiva s njim, nastavila je, govori da mu Bog poručuje neka promjerni spol pa pođe u Španjolsku i ondje se preda pokori i molitvi kao bosonoga Karmelićanka.
Jebeš ga, ako Bog ima planove s nekim, tu se ništa ne može učiniti.
Kako možeš biti siguran da ti govori Bog, a ne Sotona?
Ne možeš, oba su u prednosti pred tobom barem u 10 poteza.
Pogledao je kroz prozor i vidio kako u zgradi do susjeda Bara zariva kuhinjski nož u leđa supruga Miljenka. Stvari postaju gadne tek kada ih počneš uzimati za ozbiljno, pomislio je. Pritom je mislio na čitav ljudski rod. Odlučio je promijeniti temu.
Slušaj Majo, s obzirom da umirem bi li mi učinila uslugu? Daj se opruži na krevetu i poigraj malo sa sobom. Recimo da Stanley večeras polazi za Španjolsku, i vi vodite ljubav posljednji put. Ja ću odavde gledati.
Razmišljala je nakratko, zatim je iskapila čašu do dna, skinula gaćice i opružila na krevetu. Počela je trljati svoj L'Origine du monde. Nije imala pojma zašto to čini, nije bila čak niti pijana, no osjećala da čini ispravnu stvar. Rogeru je kur skočio u čeličnoj erekciji. Pljunuo u šaku i počeo lagano drkati. Zabavljao se neko vrijeme, potom je prišao i počeo rukama kliziti po njenom tijelu.
- Dođi – prošaptala je.
Legao je na nju. Potražila je njegov ud i uvela ga unutra. Bila je posve otvorena. U meku, vlažnu pulpu moglo je stati i više od čitavog svemira.
- Ah, Stanley – uzdahnula je.
- Mamice – prošaptao je on.
Bacio se na posao. Radio je snažno, junački nabijao. Nakon desetak minuta osjetio je umor, pa se svalio se na leđa. Odmah ga je opkoračila i podbola u galop. Ravno do Big Banga. Pružili su užitak vlastitim tijelima, i usnuli. Pun mjesec na prozoru poprimio je lice novorođenog djeteta. Promatrajući izmorena bijela tijela na krevetu osmjehnuo se zadovoljno. U tom sparivanju bilo je, dakako, i njegove zasluge.

muzika za ugođaj: The Beatles - She Came In Through The Bathroom Window

26

ned

07/15

najveći zavodnici - fotograf

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 29.7.2010.


Na samom početku devedesetih naslijedio sam dva dvosobna stana, ne računajući veliki u kojem sam stanovao. Zahvaljujući tome nisam krepao od gladi kada sam devedeset i prve ostao bez posla i svih uobičajenih primanja. Oba stana sam iznajmio nekim studenticama, a u moj su se uz mene uselile neke glumice koje su plaćale sve režijske troškove i nakon kojih je gotovo svakodnevno preostalo i nešto za pojesti. To me je spasilo da ne krepam od gladi i prilično pristojno preživim. Dane sam provodio uglavnom u kafićima „Mooney“ i „Velvet“ u Dežmanovom prolazu koje sam koristio kao dnevne, radne i primaće sobe i ne mogu se požaliti da je to bilo loše razdoblje života.

Svi poznati i oni koji su me zatrebali znali su gdje me mogu naći i pored toga što sam ondje pročitao sve novine, a da ih nisam trebao kupiti, od ujutro do navečer za mojim su se stolom samo smjenjivali razni likovi. Što je ostatak stalnih gostiju, mlađarija za šankom, mislio o meni saznao sam jednom prilikom kada me je došla naći jedna prijateljica, a mene nije bilo.

Prijateljica mi je vrlo zgodna mlada žena. Ode ona u „Mooney“ i kako je sjela tako se nekih tri uobičajenih zgubidana prikrpilo. Raspituju se što ju je ondje navelo. Kaže ona da je došla mene naći. Koga? Koga? – pitaju. Onog bradonju s naočalima koji obično ovdje sjedi s velikim crnim psom.

- A! Makroa! – spoje frajeri.
- Budibogsnami! – kaže moja prijateljica. – Kakvog makroa?

- A što bi bio drugo?! Ništa ne radi, po cijele dane sjedi ovdje, uvijek ima novaca, stalno oko njega sjedi nekoliko mladih ljepotica, samo se smjenjuju, još mu neke i daju novce, vidjeli smo... – mislili su na moje podstanake koje su obično dolazile u kafić isplatiti mi najamninu.

Ode moja prijateljica u „Velevet“ i sjedne, a odmah je okruže tri od onih koji se samo izmjenjuju za šankom. Pitaju koje ju je dobro nanijelo. Kaže ona da me je došla potražiti. Koga? Koga? – pitaju frajeri. Onog bradonju s naočalima koji svakodnevno navrača s velikim crnim psom, čudo da nije ovdje.

- A! Režisera pornofilmova! – odmah su znali na koga misli.
- Kakav sad režiser pornofilmova? – smije se moja prijateljica.

Je, je, objašnjavaju najozbilnije frajer, oni su o tome raspravljali i zaključili da ne mogu biti ništa drugo. Imam vremena na pretek, samo čitam novine, oko mene je uvijek nekoliko zgodnih djevojaka, prepoznali su i neke glumice, ne bi se takve cure rojile oko mene bez veze, pa stalno preko stola dodajemo neke novce... Da se ne vidi da sam intelektualac pomislili bi da sam nekakav makro, organizator mreže call-girli ili štogod slično. Eto, takav me je glas bio.

Na ista mjesta je u to doba redovno zalazio i neki lik koji je izgledao kao moja desetak godina starija verzija. Odmah se vidjelo – neki umjetnik! Ležerno obućen od glave do pete u isprani jeans, po opisu se razlikovao od mene samo po tome što sam ja tada bio visok i vitak, a on od trbuščića nije mogao zakopčati prsluk s mnogo džepova. Ta pojedinost po kojoj smo se razlikovali činila je da u poredbi izgledamo otprilike kao jablan i vrtni patuljak. On je bio silno impresioniran famom koja je o meni kružila i silno je navro da se družimo.

Vrebao je rijetke prilike kada sam sjedio sam, pa se odmah bacao za moj stol i započinjao intelektualne diskusije. Činilo mi se da mu je zadnja namjera da se toliko zbližimo da ga zovem u društvo i kada mi dođu prijateljice, podstanarke i glumice, pa sam se držao prilično rezervirano kako bih ih toga poštedio. Što sam ja bio rezerviraniji, to je on više nasrtao. Neprekidno me je pozivao da svratimo u njegov atelje. Nije daleko, ni minutu pješke. Kad ću svratiti? Zašto već nisam svratio? Neka svratim kad hoću. Evo, recimo, sutra. Ili odmah, da odmah odemo zajedno onamo. Popeo mi se već na glavu s tim svojim ateljeem. Neprekidno je spominjao kako je on umjetnik, kao – mi, kolege umjetnici, on je fotograf, umjetnički fotograf... Kako sam ja poznavao otprilike sve iole vrijedne fotografe u Zagrebu, a za njega nikada nisam čuo, morao sam jednom upitati:

- Kakav si mi ti fotograf? Gdje radiš?
- U industriji namještaja.
- Umjetnički fotograf u industriji namještaja?! – za tako nešto ranije nisam ni čuo.
- Da. I grafički dizajner!

Ispostavilo se da on radi one natpise po izlozima prodavaonica namještaja JESENJE SNIŽENJE, POPUST 30%, PRODAJA NA OTPLATU i slično, a povremeno i fotografira poneku stolicu ili regal za neki katalog. Nije mi to zvučalo kao neki zanimljiv posao, ali nikako ga se nisam mogao otarasiti, pa sam naposljetku – da ga se riješim – ipak krenuo u njegov brlog.

Mjesto je zaista bilo nedaleko, u centru grada. Na gornjim katovima bila je uprava, a u njegov atelje se ulazilo sa stražnje strane zgrade kroz poseban ulaz. Zapanjio sam se čim sam prešao prag. Hodnik, mala kuhinja, kupaonica, ured, tamna komora, prostrani studio – vrhunski prostor! Još više sam se zgranuo kada sam vidio gomilu prvoklasne fotografske opreme koja je ležala razbacana naokolo. „Leice“, „Nikoni“, „Rolleflexi“ i „Hassebladi“, sve najbolje, najnovije i najskuplje, gomila leća i studijska rasvjeta. Industrija namještaja po svemu sudeći nije oskudijevala novcem, a on ih je uspio uvjeriti da mu je sve to potrebno za izradu natpisa poput POSJETITE NAS NA JESENSKOM VELESAJMU. Svaka čast, majstore!

- Ali to, naravno, nije sve što radim... – povjerio mi se zadovoljan dojmom koji je na mene ostavio već prvi pogled. – Pripremio sam ti još nešto što moraš vidjeti! Zbog toga sam te i zvao!

Odveo me u ured i posjeo u fotelju ispred tv-prijemnika. Izvadio je VHS vrpcu od 240 minuta, utaknuo je u rekorder i pustio.

Na ekranu se pojavio njegov studio. Ispred praznog zida stajala je djevojka u bikiniju. Njena poza bila je kao da stoji pred streljačkim vodom: ravno, ruke opuštene, bezizražajan izraz lica. U kadar je unišao i on, fotograf. Obilazio je oko nje i škljocao s fotaparatom iz ruke. Onda joj je spustio jednu naramenicu, kliknuo nekoliko puta, pa spustio i drugu. Neprestano škljocajući zašao joj je iza leđa i otkopčao grudnjak. Njezin izraz lica nije se ni najmanje promijenio. Rez. Ona naslonjena rukama na stol, on joj prilazi straga, spušta gaćice, a ona ni da mrdne obrvom. On raskopča hlače, spusti ih i zabije se u nju. Prihvati je rukama za struk i navlači prema sebi, drmusa je i gnječi, a njezino lice je jednako bezizražajno sve vrijeme kao da nije prisutna. Scena je izmontirana tako da ne traje ni pet minuta.

Zatim nova scena, nova djevojka: stoji pred zidom u bikiniju kao omamljena. On obilazi oko nje i fotografira je. Video-kamera je očigledno ostavljena u nekom uglu i neprekidno snima. On skida djevojci grudnjak, ona ni da pisne. Odvodi je do stola, namjesti da leži na njemu, podiže joj noge u zrak. Fotografira je sa svih strana, a zatim prilazi i svlači joj i donji dio bikinija. Raskopčava traperice, utakne se u nju i počinje pumpati guzicom…

- A! Što kažeš?
- Vrlo dobro! – pohvalim ga vidjevši da očekuje pohvalu kao psić koji je donio bačeni štap.

Pred zidom stoji treća djevojka u bikiniju pogleda uprta pred sebe, u prazno. Fotograf je obilazi i škljoca. Skine gornji dio badekostima, malo rukom protrese njezine grudi kao da ih namještava, ona se ni ne pomakne. Nakon minutu je odvodi do stola, bez riječi je savine tako da se ona osloni na stol laktovima, spušta joj gaćice i zabija se na nju. On se trese, pramenovi kose mu poskakuju, ona ni da pusti glaska. Gotovo.

Četvrta djevojka – ista šema. Počinje s fotografiranjem, završava s jebačinom. Kad se pojavila i peta, zapitao sam:

- Pa koliko toga ima?
- Još dvije vrpce! Više ti nisam stigao pripremiti…

Dok sam zapanjeno pokušavao izračunati: 240 minuta podijeljeno s 5 minuta jednako oko 50 cura na jednoj vrpci, puta tri vrpce je 150 cura, a ima još…, on je izvinjavajući se objašnjavao:

- Malo sam ti skratio. Nema smisla da ti pokazujem cijele snimke, trajalo bi danima.

- Naravno, naravno… - razgovarao sam s njim, dok su mi misli tekle sasvim drugim tokom. Dok su se djevojke samo smjenjivale, nisam se mogao odlučiti čemu se više čuditi – gdje ih tolike nađe ili kako se one drže? Da ne troši fondove poduzeća za plaćanje modela? Nisu bile naročite ljepotice, ali ni gabori, sasvim svakodnevne djevojke koje nisu djelovale kao profesionalke bilo koje vrste. Uostalom, VHS tada još nije postojao više od nekoliko godina, dakle, to je rezultat svega nekoliko posljednjih, a ne cjeloživotni uspjeh… I sve bez ijedne riječi! Što li im je prethodno nabajao, čemu su se one nadale kad su mu se tako prepustile? Jesu li vjerovale da je to početak nekakve karijere, da će završiti kao zvijezde, da to tako normalno ide kad se krene putom do slave? Zar su vjerovale da ih fotograf industrije namještaja može igdje lansirati, osim na kauč? Meso, meso i meso! Padalo mi je na pamet da tako lakovjerne ni nisu za drugo nego za nataknut na kurac.

- No, no…? – zanimalo ga je što mislim.
- Tvoja će se udovica jednoga dana jako iznenaditi dok bude prekapala po tvojoj zaostavštini.
- He, he – zadovoljno se smijuljio na tu pomisao.

Kad smo nakon sat vremena stigli do scene u kojoj dvije gole djevojke kleče, a on ide od jedne do druge kao bumbar od cvijeta do cvijeta i naizmjenično im uvaljuje spolovilo u usta, više nisam mogao izdržati

- Oprosti, moram ići. Nisam se planirao ni ovoliko zadržati.
- Dođi drugi put pregledati ostatak!
- Svakako…

Izišao sam na ulicu sav smušen. Ulicama je prolazio uobičajeni svijet, među prolaznicima i mnogo djevojaka i mladih žena više ili manje privlačnih, kao obično. Gledao sam ih i pitao se – koliko njih bi pristalo svratiti fotografu na „snimanje“? Morao sam mu priznati – malo tko je potucao toliko ženskadije kao on. Znam nekolicinu profesionalnih animiranih fotografa koji decenijama rade modne i pin-up fotografije, ali nitko od njih ne može se s njim ni usporediti. To je poseban talent. Kada bih ja krenuo naći samo jednu tako lakovjernu tuku – tražio bih mjesecima, a on – stotine! Mora da ima posebnu antenu za njih ili je na njemu nešto što upravo takve privlači.

Bilo mi je jasno zašto je navro da ga posjetim. Mene je nezasluženo bio glas koji je on u potpunosti zaslužio, ali se nije smio hvaliti naokolo, pa mu je bilo stalo da barem ja znam tko je od nas dvojice pravi veliki jebac. I zaista, nakon tog posjeta više me nije gnjavio da dođem ponovo niti se gurao u moje društvo. Bilo mu je dovoljno da stoji uz šank, ispija svoje kriglu piva i zna da znam za njegovo pravo veliko životno djelo.



24

pet

07/15

Pozapodne

annaboni.blog.hr




Primošten: Dalmatinska art fotografija

Ma je lipo prostrit lancun sumprešani , intimele inkolane i napravt škuro u kamari
pozapodne, kada duši lada triba , a zemlja, kamen i tilo jednako su vrili
Ma lipo je
puno je lipo neka je i vruće, kada mi usnama dodirneš kapke dok ja
con la finta spavam......
ma ke spavam...
ćutin te uza se na bilom lancunu,žmirim na jedno oko i sve kontam...
neće se manit mene ka i neće
kad me izdaju bradavice
neka ka kip mirujen
u vruće pozapodne
u ladu kamene kuće

23

čet

07/15

Munjeviti uspon i pad Tindera kao online dating alata

igniss.blog.hr

Prije nešto više od godine dana, u newsletteru sam preporučio čitateljima korištenje Tindera, smartphone aplikacije koja se pokazala kao vrlo jednostavan i plodonosan online dating alat. Čak i ako je nekoga zanimalo samo trollanje i brz pregled kako stoji sa ženama (u bilo kojem dijelu svijeta), Tinder je opet bio vrlo koristan alat.

Nažalost, kao i uvijek u svijetu online datinga, ono što je jučer bila najbolja opcija može se strmoglaviti u tren oka, te za jedva godinu dana postati jednako bezvrijedna kao i davanje cvijeća i dobrodušnih komplimenata.

1. Nagrizanje Tindera: Tinder Moments


Izvor slike

Uvođenje Tinder Momentsa, alata za dijeljenje slika na način sličan Instagramu, isprva se činilo zgodnim alatom koji će omogućiti provođenje dodatne igre. U stvarnosti, to je Tinder pretvorilo u beskonačan festival attention whoringa, u kojemu je naglo skrenuta pažnja s aspekta zaključivanja, te ga pretvorila u alat na kojemu se podrazumijeva dugoročno natezanje i stjecanje pozornosti putem beskonačnog dijeljenja slika koje će zatim likeati žedni tipovi.

U takvom okruženju, zaključivanje postaje puno teže, a šansa da se isprva plodonosan kontakt utopi u blatu attention whoringa i nikada ne rezultira stvarnim nalaženjem drastično raste.

2. Zabijanje čavla u lijes: Uvođenje dnevnog ograničenja swipeova


Izvor slike

Svatko tko nije celebrity, izuzetno dobrog izgleda ili blagoslovljen pristupom profesionalnom fotografu dobro zna da za uspjeh u igri moraš napraviti puno upada - na primjer, kako bi stekao deset brojeva, moraš ostvariti kontakt s otprilike stotinom cura. U online datingu je to još oštrije, no zato online dating to kompenzira ekstremnom jednostavnošću upada, te mogućnošću masovnog upadanja u vrlo kratkom vremenu.

Na primjer, ako u online datingu tek svaka dvadeseta poruka rezultira brojem, to je izbalansirano činjenicom da je moguće poslati dvadeset poruka u manje od sat vremena.

S uvođenjem ograničenja dnevnih swipeova (ekvivalenta upada ili poruka), Tinder je drastično unazadio ovaj aspekt. Ako možeš swipeati samo deset cura na dan, to predstavlja ogromno ograničenje i automatski narušava tvoj mentalitet obilja.

Ali to nije sve. Najgora posljedica događa se na ženskoj strani online datinga. Cure, koje su prirodi već vrlo probirljive, znajući da sada postoji ograničenje ne žele trošiti svoje ograničene swipeove na tipove koji su im "onako" (tj. na granici privlačnosti), te će ih radije otpisati nego im dati šansu. To znači da je puno teže ostvariti međusobnu privlačnost, te će samo vrh vrhova među muškarcima uspjeti nešto postići.

3. Pokop Tindera: Uvođenje verificiranih celebrity profila


Izvor slike

Ako je prošle dvije promjene još i bilo moguće preživjeti, treća je osigurala Tinderovu potpunu neupotrebljivost. Naime, Tinder je prije mjesec dana (+/- koji mjesec, ovisno o geografskoj regiji) uveo verificirane celebrity profile, što znači da npr. profil "Leonardo DiCaprio" koji je stvarno Leonardo DiCaprio, a ne neki uljez, ima pored sebe plavu kvačicu koja potvrđuje njegovu istinitost. U stvarnosti Leonardo naravno neće koristiti Tinder, jer je već blagoslovljen beskonačnim priljevom uskog mladog mufa, ali za mnoge celebritye nižeg ranga (tzv. B i C list pjevači, sportaši, glumci...), to je učinilo Tinder rudnikom zlata. Jedina igra koja im je sada potrebna je registracija i "Daj mi svoj Whatsapp" kao prva poruka.

A za žene, koje će naravno samo kružiti uokolo dok ne naiđu na plavi znak viđenog koji označuje poznatu osobu, to naravno znači još manje pridavanja pozornosti običnim muškarcima, čak i onima dobrog izgleda i s dobrom igrom.


Dodatni apsurd: reklamiranje ove značajke na primjeru ženskog celebritya, kao da bi neka poznata pjevačica ikada došla na Tinder spavati s nekim vulgaris nepoznatim tipom

Zbog svega ovoga, preporučam muškarcima ne gubiti vrijeme na ovoj attention whoring platformi. Sve dobre stvari imaju svoj početak i kraj, a Tinder je nažalost završio svoj životni ciklus. Popijmo čašicu nečeg žestokog u njegovu čast, i okrenimo se plodnijim poljima.

14

uto

07/15

Brak 21 stoljeća ....

suncokreti11.blog.hr

Imam još svega nekoliko prijatelja koji su u braku. Dakle, većinom su svi oko mene razvedeni, u manjini su oni koji su još slobodni.

Ovi koji su još u braku, ako se to uopće može i nazvati brak, često mi je slabo kad ih čujem. Ponekad mi i samoj dođe da im predložim da se rastave jer to što čujem i vidim ne mogu reći da je zdrav brak. Dakle, brak je, ali kakav brate brak?

Časte se raznim vulgarnim epitetima, inate se, prepucavaju se, galame, urlaju jedan na drugog, prebacuju jedan drugom i to ne prebacuju ono nešto što je bilo jučer, već se izvlače stvari iz arhive kad je on njoj jednom nekad nešto ili kad je ona jednom neššto njemu prije 10 godina i bla, bla, bla....

Uglavnom, u mojoj glavi je takav odnos ravan totalnoj katastrofi, jer em što to nešto tj. takav odnos više ne živim, em što mi nije jasno kako se nekom uopće da živjeti takav odnos i u takvom odnosu u kojem je ljubav nešto što se možda nazire. To što nakon kusur godina braka više nema neke lude ljubavi i leptirića u trbuhu to mogu shvatiti, ali to što nema elementarnog obostranog poštovanja, e pa to ne mogu nikako shvatiti.

Ne znam, možda u ovom ludom vremenu je izraz poštovanja kad te muž nazove debelom kravom pred širim auditorijem ili kad ti njemu opsuješ familiju onako po redu, po obiteljskom stablu počevši od oca i majke pa do dalekih predaka. Stvarno ne znam, možda je to sve moda i moderan odnos, brak ili kako god se zvala ta zajednica.

Ali živjeći tako svaki dan u nekom grču, u tenzijama, preljubima, u vrijeđanju s minimalno kvalitetne komunikacije meni osobno je nešto što je strašno i iskreno se divim ljudima koji tako mogu živjeti, zaista im se divim.
Razlozi za ostanak u braku su zaista impresivni, sve bolji od boljih, nema se tu šta puno reći - neutemeljna špranca.

Jedan od boljih razloga ostanka u takvom braku su djeca što ja osobno ne kužim jer djeca uglavnom uče od roditelja i onda se zapitam što mogu naučiti iz odnosa gdje otac majku naziva kravom a mama oca časti gotovo svakodnevno konjem i ostalim domaćim životinjama (blaži oblik). Šta su klinci naučili - ono što vide, takav odnos u kojem odrastaju prihvaćaju kao nešto što je normalno i to prenose dalje u svoj život i u svoje odnose. Dakle, strašno i jadno.

Isto tako jedan od boljih razloga ostanka u braku jer kad netko od njih dvoje "nema izbora" - spika pušiona, izbor uvijek postoji, o akterima ovisi imaju li muda podvući crtu i reći, ok, sad je dosta. "Nemam izbora" je čisti izgovor.

Često iz priča čujem da je razlog ostanka u lošem odnosu financijska konstrukcija, ok, to mogu čak i nekako shvatiti, ali ne i razumijeti jer imam oko sebe ljude koji su nakon razvoda doslovce ostali bez ičeg, bili u podstanarstvu, bez auta i ostalih komocija ali su preživjeli, izdigli su se, našli su ne jedan, već 100 načina za preživljavanje. Nije im bilo lako, ali sada kad su se digli na noge kažu da je vrijedilo jer sreća je nešto što se ne može kupiti novcem, već nešto što se živi. Sad kada je sve to iza njih svjesni su da imaju u sebi neograničenu snagu koju su upravo tim postupkom dokazali sami sebi. Hendlaju svoje životebolje nego ikada.

Razlozi ostanka u nezdravom odnosu su zaista šareni i gotovo često po meni apsurdni, ali svatko zna svoje najbolje i petljam se, ali čisto mi ponekad žao ljudi kad vidim da se toliko pate i tko zna još koliko godina.

Neki dan preletim neki portal i zapne mi naslov za oko koji je glasio tipa: on je premlatio a ona se udala za njega (?!), nisam čitala članak jer mi je naslov bio sasvim dovoljan i sasvim nezanimljiv za čitanje, ali me upravo taj naslov potakao na razmišljanje:

Koliko, ali koliko jako moraš ne voljeti sebe da si dozvoliš da te bilo tko fizički, psihički, verbalno, mentalno ili kako god maltretira?
Koliko se jako možemo ne voljeti kad si sve to ponekad dozvoljavamo?

13

pon

07/15

Pak sranje na Blogu

alexxl.blog.hr

Ovaj bu uskočil u kamion, kad......,
cccccc, koji ste vi lajbeki i dibidusi, cccccccc!
I nikom nikaj, ccccccc!!!!



Aj pazi sda ovo, iza mene piše posta Riba fiš, urednik Bloga.
Pa kome pišeš, zakaj pišeš, pa kaj da ti čovek veli?????

Zapravo, slika Bloga!
Oooooo Isuse Bože i Majko Božja, ccccccccc.
Taj veze s vezom nema.
Zašta oni njega plaćaju?
Da landra okolo i natače se pivom.
Pa to i ja mogu!!!

12

ned

07/15

Hrvatski barjak na Jukatanu

civordnaratep.blog.hr

U zadnje vrijeme svakodnevna tema u svim medijima je iseljavanje mladih iz LN što i jest ozbiljna pojava da se ne zlorabi i koristi u politikantske svrhe, čak niti u političke.
Ja bih jednostavnim, narodskim jezikom, našim politikantima poručio; ne kakite.
Migracije stanovništva postoje i postojat će dok je i čovjeka.
Razloga za migracije ima mali milijun ali najčešće su vezane uz ljubav. Ljubav prema novcu, ljubav za avanturom, ljubav prema ženi ili muškarcu i tako redom.
Da nije toga, što mislite kakva bi danas Amerika izgledala? Kakva bi Australija izgledala i bi li uopće bile otkrivene?
Indijanci i Maori bili bi sretni a Tesla bi bio u Smiljanu (sve do, 'a di si ti bijo…') i tu bi bio centar svijeta jer sva današnja tehnika bazira se na struji ma u kojem obliku bila.

Da nije migracije mnoge mudre glave hrvatske koje su u svijetu ostavili neizbrisivi trag bili bi u LN pa bi mnogi tukci iz politike koji danas drmaju državom i našim živcima bili u mišjoj rupi.
Da nije migracije…
Ali to ne može biti pa ću se osvrnuti na par slučajeva koji su za naše prilike na vrhu ljestvice.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća zavladalo je neko pomodarstvo dizanja spomenika pa su se sela i gradovi takmičili ko će ih više imati.
U jednom selu u zaleđu Skradina sastali se ljudi u MZ s namjerom da i oni u svome mjestu podignu spomenik jer ni jednog do tada nisu imali.
Drž ne daj, naprezali su možjane ali se nikako sjetiti kome bi spomenik podigli. Ono jest da su surađivali s partizanima (dodavali su im municiju kroz puščanu cijev) ali ipak nisu našli za shodno ikome odati spomeničku čast.
Na koncu, da ne ispadnu bijele vrane, padne dogovor da podignu spomenik Vuku Mandušiću.
U samostanu na Visovcu doista postoji njegova odora i oružje a i prezime kazuje da je čovjek s domaćeg kamena. No ne drži vraže i Crnogorci Vuka slave kao nacionalnog junaka te ga je čuveni Njegoš čak opjevao u Gorskom Vijencu a tada nisu vozili autobusi.
S obzirom da se radi o istoj osobi kako to protumačiti nego da je bila po srijedi ljubav jer za novac u to ponosno vrijeme ne bih rekao da je neko tek tako nudio svoju glavu turcima.
A da je 'muf' najskuplja stvar na svijetu to je odavno znano. Da su se ratovi vodili, da su glave padale, da su države nestajale…i sve to radi bokunić škatulice.

Odužio ja.
Moja Sestra i njezin Poglavica imaju dvoje krasne djece, Njega i Nju. Njega radi boljeg obrazovanja pošalju u Dalas a Nju u London.
Godine su prolazile, pare se trošile, Oni iz velike kuće u Mariboru uz dobru penziju pilota prate situaciju i svi sretni.
Hormoni rade što bi stari rekli: 'krv vrije' i Muški najavi 'starcima' da je našo muf te uslijedi nekoliko posjeta Njega i Bolje mu polovice domu svome.
A onda, svršili su doktorate i ajde 'starci' dođite na pir jer mi ćemo ovamo sviti gnijezdo. 'Normalno', 'okle si-okle ti je žena' ili ona druga 'okle si-okle ti kokot'. (misli se na kokotića).

I štaš, sjeli na avion i za Kankun. Puna 24h leta plus čekanje i pretovar na 4 aerodroma.
Upoznali nove prijatelje, potomke Maja, a vele da je bilo pre-dobro do jaja.
Vjenčanje je bilo u pradomovini, na Jukatanu a kako rekoh, žive u Dalasu.
I zato zli naši politikanti ostavite se teme kojoj niste dorasli već radije osigurajte narodu bolju egzistenciju da čovjek može kupiti kartu za takve destinacije a ne da mora kuću prodat za poć djetetu na pir.
Kad narod bude pristojno živio i ne gledao kad će predsjednica okačit vrećicu s hranom o kontejner, i naši će mufovi zamirisati Indijancima, Maorima, Majama, Eskimima...


/>

Dijeta nije zdrava

broduboci.blog.hr

Jednom je jedan cinik kojem se trenutno hm, ne mogu sjetiti imena, rekao - život je teška zarazna bolest. Prenosi se spolnim putem i traje doživotno. Postotak izlječenih je zanemariv te se smatra izrazito smrtonosnom.
Ako na trenutak s medicine prijeđemo na sport, onda tu misao možemo i ovako formulirati - životnu utakmicu nemaš šanse dobiti, a kad je već tako, onda se najbolje pomiriti s činjenicom da zapravo i nemaš što izgubiti, stoga ti jedino preostaje odigrati hrabro i pošteno sve do devedesete. Ako ti ne uvale produžetke.

Zapravo, sva filozofija življenja, može se svesti samo na jedno - da bi nešto dobio, nečega se moraš odreći. I to tako funkcionira za većinu od nas. Možda postoje sretnici koji se stalno nalaze u win-win situacijama, ali kako i sam jednom rekoh, zapanjujuće je velik broj neiskorištenih stopostotnih prilika. Odnos onoga čega se odričemo i onoga što dobijamo nije siguran i zajamčen. Ponekad odricanje ima smisao, češće baš i ne.

Prevedeno na svima razumljiv jezik - recimo da želiš kupiti novo auto. Mislim, i ovo staro te još dobro služi, ali kvragu, divno je imati novo auto, sjajno, blještavo izvana, mirisno i prostrano iznutra. Konji pod haubom veselo ržu, klipovi klipću a klipnjače dahću, bregasto vratilo pleše kan-kan, sve funkcionira kao blesa u pjesmi Madre Badessa.
S druge strane, ukoliko sebi želiš priuštiti novi auto, morat ćeš otpisati sav svoj ponos, otići u banku, puzati po onim njihovim blještavim hodnicima i skrušeno ih zamoliti da te prihvate za svoga roba idućih šezdesetak mjeseci. Za tu ćeš im uslugu donirati recimo do trećine svoje plaće. Za tako nešto moraš biti priličan optimist. Mislim, ne zbog trećine. Već zbog nade da ćeš u idućih šezdeset mjeseci primati plaću.
Pa onda važeš - s jedne strane novo auto, a s druge koliko-toliko "comfort zone" od prvog do trideset i prvog. Zbunjen poput Bouridanovog magarca, odgađaš odluku do besvijesti. Ideš sam sebi na živce. Prelomi jednom pa što bude.

Ma zapravo, sve ovo trabunjam samo zbog toga što sam silno nervozan. A nervozan sam zato što sam smršavio brat-bratu petnaest kila u posljednjih godinu dana. Ne, nisam bolestan, hvala na pitanju. Barem se nadam da nisam. Mislim ono, bolestan sam u prihvatljivim okvirima, romboidno rastezljivim kao i u ostalih četrdeset i nešto - godišnjaka.

Kad sam lani, otprilike u ovo doba, krenuo u avanturu probijanja novih rupica na kajišu, nisam ni slutio kamo će me to odvesti. Nije se dogodio neki poseban okidač, jednostavno, nisam se dobro osjećao u vlastitoj koži. Elegantan kao dostavno vozilo, šarmantan poput mravojeda u prodavaonici pozamanterije, privlačan kao kravosas na Zrću, odlučio sam se, dok još mogu pobrojati trunčice ubrojivosti, na drastične mjere redukcije.
Izbacio sam večere, izbacio sam kruh, izbacio sam vino, izbacio sam prijatelje. Ovo posljednje naravno ne doslovno, nego mislim na druženja s prijateljima. Istraživanja su pokazala bla bla bla, da u svoj organizam unosimo značajno više kalorija ukoliko društvo oko nas čini šest ili više osoba. Zanimljivo istraživanje! Dakle, ako vas je za stolom petero, možete se nabubat ko prasci. Ništa se neće fatat.

Uglavnom, manjak na težini još uvijek nisam prijavio uredu za izgubljene kilograme. Ipak, nisam računao na određene nus-špojave.
Men' se naime čini da sam s kilogramima izgubio i životnu radost. Kako i neću izgubiti radost bez kruha, bez vina, bez sira, pancete i čokolade, bez malih noćnih razgovora u kojima mudrujemo kao da smo popili svu pamet peljeških podruma a ne trolitrenu kutiju graševine od dvadeset sedam kuna devedeset i devet lipa. Na akciji.
I bude mi smiješno kad mi sada kažu - super izgledaš! Sigurno se bolje osjećaš! Ma daj molim te, pomislim ali prešutim, osjećam se gozno.

Kad vam kažu da ćete se nakon gubitka kilograma osjećati bolje, budite sigurni da lažu!
Ali, mislim da sam naslutio u čemu je stvar. Svi nešto pričaju o tim dijetama, obimu struka, o indeksima tjelesne mase, a nikad nitko nije spomenuo - a što je s dijetom uma? Koliko smo kroz sve ove godine, svoj um opteretili jadima, problemima, lošim iskustvima, brigama...

Koliko svakog dana nosimo u sebi nepotrebnih strahova, strepnji i zabluda? Koliko nemira? Uvuče nam se to breme iznutra, neko se vrijeme šćućuri i miruje, ali onda krene od pluća prema želucu pa se opet stegne oko srca, zavrne na drugu stranu, obavija leđa i vrat kao da nas guši, kao da nam ne da mira. Nigdje savjeta o takvim dijetama. Nigdje primjera kako se osloboditi takvih uljeza.
A mi, naivni, sluđeni i obnevidjeli, mislimo da ćemo kao na klackalici s kilogramima dolje potegnuti indeks sreće prema gore.

Zato ljudi guštajte. Uživajte u sladoledu, u slatkome, u masnome, u opojnome, u čulnome, uživajte u svemu onom kao nezdravom što vas okružuje. Ovu utakmicu ćemo kad-tad izgubiti. Pa dajte barem, dok sve još traje, da se nazabijamo golova.



prvo fafanje

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 4.7.2010.
Vidim da je Ivanjek počeo u „Jutarnjem listu“ iz dana u dan ispisivati sažetke proteklih godina. Prije nekoliko dana pisao je o tisuću devetsto šezdeset i sedmoj, dan kasnije o šezdeset i osmoj, zatim o šezdeset i devetoj, a onda sam otišao provesti nekoliko dana s prijateljima na moru pa sam prestao pratiti novine te ne znam što je pisao dalje, ali mogu zamisliti, iako sam siguran da je propustio spomenuti najznačajniji događaj tisuću devetsto sedamdesete. Sjedeći s hrpom starih novina na krmi brodice koja jezdi prema pučini, dok me vibriranje brodskog motora prožima od tabana do tjemena, i iznenada me preplavljuju sjećanja...

Godine tisuću devetsto i sedamdesete gradska omladina organizirala je prvomajski izlet u Poreč. Reklamirali smo ga kroz „Omladinski tjednik“ i javilo se toliko ljudi da smo krenuli u šezdeset autobusa, kao invazija zagrepčana na Istru. Vrijeme nas je dobro poslužilo, proveli smo tri sjajna dana, a onda smo krenuli nazad. Istovremeno su i svi ostali izletnici krenuli istim putem, a vozilo se još po starim, uskim, vijugavim i grbavim dvosmjernim cestama, pa nam je od Poreča do Zagreba trebalo dvanaest sati drmusanja. Kolona od šezdeset autobusa više je stajala nego išla, a i kad se kretala uglavnom je gmizila brzinom hoda.

U to sam vrijeme već godinu dana hodao s jednom sjajnom curom koju smo zvali Muhara zbog crvene kose koju je podrezivala tako da je izgledala kao klobuk na vrhu glave. Nas dvoje smo se uglavnom tucali kao zečevi, najmanje dva puta dnevno, najčešće tri do četiri puta, a nerijeko i više. Ukratko, prcali smo se čim bi ugrabili priliku. Usprkos tolikoj učestalosti odnosa oralni seks uopće nismo prakticirali iako smo nejasno znali da je i to moguće, ali čim bi se poljubili i dok bi odbacili odjeću ona se već toliko navlažila, a meni tako stajao da nam nije padalo na pamet ništa drugo nego kako da ga što prije zatjeram u nju. Dapače, s patent zatvarčima na trapericama i mini-suknjama ispod kojih nije bilo gaćica često se nije trebalo ni razodijevati.

Dakle, u neko doba nakon otprilike šest sati putovanja u prednjoj trećini vozila oko šofera sabili su se nerazdvojni Bešker i Prelog, Agar i Cica Tadić, Stipe Bota i Vjeran Nikolić, ako se ne varam i Vesna Mimica, te svi ostali iz autobusa i pjevali. Jedino se pokojni Vlado Tomić ispužio po sjedištima u posljednjem redu autobusa i spavao. Muhari i meni došlo da se ljubakamo, pa smo se povukli u pretposljedni red. Ondje je došlo do snažnog izražaja nešto što je bilo prisutno od samog početka vožnje: cijeli autobus se neprekidno tresao jer se motor nije isključivao ni kada je kolona zastajala, a to vibriranje je bilo sve jače prema stražnjem kraju karoserije, pa je u pretposljednjem redu djelovalo kao da sjedimo na velikom vibratoru. Brm-brm-brm-brrrrr... – ritam drmusanja bio je savršeno usklađen s fiziološkim osobinama naših živčanih sustava. Bilo je dovoljno pogledati Muharu u oči i vidjeti izraz njenog lica da bi bilo jasno da je vrag odnio šalu.

Ona je za put odjenula traperice, inače ne znam što bi bilo. Nakon nekog vremena podvukao sam dlan ruke kojom sam je do tada obgrljavao pod procijep njezine stražnjice i stisnuo ga u šaku tako da je sjedila upravo najosjetljivijom točkom cijelog tijela na vrhu početnog članka mog kažiprsta. Ritam motora tako se izravno slijevao u nju. Sokovi su provrli, natopili traperice, ulijepili mi cijelu ruku i postavu sjedalice. Izvio sam se prema njoj i ljubio je pridržavajući je desnom rukom za sise da se ne sruši. Skopila je oči i tiho stenjala i cvilila, a svakih nekoliko minuta potresali su je drugi drhtaji koji su izvirali duboko iz nje. I tako neprekidno.

Ne treba ni napomenuti da se moja alatka propela stisnuta hlačama i stajala satima. Muhara je spustila dlan i čvrsto se pridržavala za njega kroz grubu tkaninu, a povremeno ga opipkivala prstima po cijeloj dužini. Društvo sprijeda je potpuno zaboravilo na nas i zabavljali su se pjevajući prigodne pjesme poput „Hajde mala da se nagodimo, tjedan dana da ga ne vadimo!“ i slične. Otprilike na stihovima „Da na crkvi kurac visi sve bi cure išle misi“ i „Imam kurac ko teleću nogu, samo pičku ja naći ne mogu“, Muhara je otkopčala remen na mojim hlačama, dugme na pojasu i spustila patent-zatvarač. Oslobođeni izdanak je sunuo na slobodu ljigavo se presijavajući sav zabalavljen, a ona se bacila na njega otvorenim ustima kao izbezumljena mesožderka i učas ga progutala.

Nikada neću zaboraviti blaženstvo koje me prožimalo dok je sisala kao da joj od toga život ovisi. Zapravo i nije trebala uraditi ništa više osim da zine i obujmi ga. Drmusanje autobusa je više nego dovoljno nadoknadilo njeno neiskustvo. Toplina, mekoća, vlažnost i glatkoća njezinih ustiju učinili su sve ostalo na svijetu potpuno nevažnim, uključujući glavu Vladimira Tomića koji se u međuvremenu probudio, izvirio odostraga između naslona stolica pored mog ramena i izbeljio oči poput ping-pong loptica buljeći u plamenocrveno Muharino tjeme koje se uzdizalo i spuštalo u mom krilu dok su se drugari natisuti u prvim redovima drali „Pičim-pičim-pičiću, i na more stićiću...“

Bude li sreće pa preživimo 2012, trećeg svibnja dvije tisuće i dvadesete proslavit ću pedeset godina od tog nezaboravnog događaja. Pola stoljeća! Vrijeme je da počnem smišljati, pripremati i uvježbavati kako ću dostojno obilježiti taj jubilej, kad sam već propustio četrdesetgodišnjicu. Već imam neke zamisli. Recimo da za početak sakupim sve one koje su nastavile što je Muhara započela (koje su još žive), pa da nakon njih dođu sve njihove kćerke i unuke, ali ne znam ima li i na Velesajmu tako velika dvorana.






Pet godina kasnije nakon što sam napisao gornji tekst primjećujem da priča zahtijeva drugačiji početak i završetak. Treba ih odvojiti od aktualnog, ali već prošlog vremena nastanaka, prebaciti u svevremenski mod.

Novi početak, umjesto ranijeg početnog odlomka:
Postoje mjesta i situacije koje me automatski katapultiraju u prošlost, aktiviraju sjećanja i bujicu prisjećanja, navedu da na trenutak zaboravim u što sam se transformirao, te izroni onaj stari ja u punoj snazi. Recimo, dok sam studirao, pet godina sam hodao s jednom sjajnom curom, uz koju sam od dječarca koji nije znao ni kako pička miriše stasao u zrelog virtuoza koji navodi žene na maestralne izvedbe. Stanovala je u centru grada, pa ako me put navede pored ulaza u haustor njene kuće, naročito ako sam još nešto zamišljen, svaki put mi dođe da skrenem kroz ta vrata i ustrčim stepenicama tri kata kao što sam svojevremeno napravio u bezbroj navrata, banem na njena vrata i u djeliću trenutka imam osjećaj ako to napravim da će mi dvadesetogodišnja ona otvoriti i pasti mi u zagrljaj. Svaki put se moram othrvati tom impulsu nasilu se prisjećajući što se sve u međuvremenu promijenilo, što rezultira da produžujem dalje njenom bivšom ulicom s metalnim okusom očaja u ustima.

Isto tako, svaki put kad odem na brodicu mog prijatelja Nikše pa jezdimo pučinom, dok sjedim na krmi i vibriranje brodskog motora me prožima od tabana do tjemena, dovoljno je da nekoliko minuta prekinemo sve druge aktivnosti, zašutimo, sklopim oči i usredotočim se na mehaničko drhtanje koje se širi mojim tijelom da me preplave sjećanja na najznačajniji događaj u mom životu tisuću devetsto i sedamdesete godine.

Novi završetak, umjesto ranijeg završnog odlomka:
Bilo je to prije kasnije poplave pornografije, erotsko-prosvjetiteljskog tiska, prije plime internetske pornografije. Naravno da smo znali da postoji oralni seks, ali smo imali dojam i ponašali se kao da je to nekakva rijetka egzotika koja nama nije potrebna. Bilo smo toliko mladi i uspaljeni da u nastojanju da što prije stignemo do završetka koji je vrhunac svega nismo imali vremena za gubljenje na usputnim finesama. Međutim, kad sam jednom osjetio što je to, raspomamio sam se kao tigar koji napokon okusi ljudsko meso. Jurio sam naokolo kao raspomamljeni satir gurajući svakoj koja je zinula iskolačeni izdanak pod nos. Otkrio sam da nema ljepšeg i uzbudljivijeg prizora od nekog milog lica posvećenog tome da što više uvuče u sebe mesnatu motku. Taj kontrapunkt, lice – najindividualiziraniji, najhumaniji, najizražajniji dio ljudskog tijela i kurac – potpuno bezlična, prahistorijska, glupa i nagonska životinja, pružaju u srazu prizor s kojim se nijedan drugi ne može mjeriti.




10

pet

07/15

Destruktivne posljedice prisilnog celibata po ljudsku psihu

igniss.blog.hr

Glamurozno je pisati o problemima sa svršavanjem i vlaženjem, (ne)mogućnostima 100 poza za seks, trudnoćama, kontracepciji i abortusima, te ćete tu temu pronaći posvuda, od ozbiljnih novina do trash časopisa i portala sitnog zuba. Nema institucije koja nema dežurnog "seksologa/inju" koji je spreman uskočiti i pomoći seksualno frustriranim masama. Ipak, spomenite pojam prisilni celibat, i nastaje mrtva tišina. Zašto?

Gore navedeni problemi spadaju u logistiku i zabavu. Ako vam kažem da se svaka treća cura brine o tome je li zaboravila uzeti pilulu, nitko ne paničari, jer je to sve dio plana. On pretpostavlja da su ljudi samo naišli na male tehničke prepreke, koje (uistinu) mogu biti riješene jednim dobro podmazanim (igra riječi slučajna) savjetom smještenim točno kamo treba. Ali, ako se zanesem i u naletu iskrenosti spomenem da trećina muškaraca živi u prisilnom celibatu, a još jedna trećina u sušnim uvjetima, nastaje zgražanje! Uistinu ružni, mučni detalji života nisu dio plana, i nisu namijenjeni glamuroznim kolumnama kojima dobroćudne tete psihologinje zarađuju za život.



Istu barijeru u percepciji i javnosti i stručnjaka vidimo i kod problema socijalizma: nejednakost prihoda? O tome će sa žarom pisati i raspravljati tisuće ekonomista, analitičara, političara, sindikalista, poduzetnika, studenata i tko zna kakvih već ljudi. A nejednakost seksa? Huh? To se jede?

Istina je jedna jedina i vrlo neugodna: pristojni ljudi jednostavno ne bi trebali razmišljati o takvim stvarima. Razmišljanje o ovoj temi moglo bi inicirati i razmišljanje o mnogim drugim temama, mnoge od kojih imaju potencijala ispasti još neugodnijima.

Prisilni celibat najlakše je opisati kao juhu čiji su glavni sastojci:

1. Negativnost (Očaj)

Negativnost u ovom kontekstu ne znači samo poimanje svoje okoline na najgori mogući način, već i potonuće mišljenja o samom sebi. Iz te dvije vrste negativnosti rađa se očaj, nekontrolirana žudnja za bilo čime za što se osobi čini da bi moglo unaprijediti njenu nesretnu situaciju, te svakoj prilici koja imalo obećava odmah pripisuje nadnaravne kvalitete. Osoba u stanju očaja nije sposobna razmišljati racionalno kao inače, te svakodnevne ili male prilike doživljava kao dobitke na lutriji, a male i beznačajne poraze kao katastrofalne potrese koji samo potvrđuju tezu da se nikada neće izvući.

Za primjer samo pogledajte slučaj ovog gospodina i sve će vam biti jasno:



2. Sivilo (Otupljenost na zadovoljstvo)

Provođenje godina u stanju očaja nužno aktivira obrambene mehanizme ljudske psihe, a najviše od njih "kiselo grožđe".


"Ne zanima me ovo grožđe , vjerojatno je ionako kiselo."
Izvor slike

Najopasniji aspekt sivila nije gubitak motivacije i obustavljanje pokušaja spasa (pravdajući to mišlju da zadovoljstvo ionako ne postoji, pa čemu se onda truditi), već to što osoba koja je u tom stanju provela puno vremena neminovno otupi na zadovoljstvo.

Godine promatranja svijeta kao mračnog, beznadnog i nevrijednog daljnjeg truda vode do toga da osoba postaje toliko naviknuta na kiselo grožđe da ga počinje primjenjivati svugdje kamo ono spada i ne spada, trujući bilo kakvo zadovoljstvo ili postignuće koje ipak ostvari. Na sličan način kao što pornografija može stvoriti hormonsku neravnotežu i otupiti seksualni nagon, tako dugotrajno sivilo može uništiti kemijsku i mentalnu podlogu sposobnosti za bivanje sretnim.

3. Frustriranost (Ljutnja)

Kao što smo skicirali Maslowljevom hijerarhijom potreba, džabe ti samo-aktualizacija, poštovanje i ljudska prava ako nisi nikada osjetio seksualno zadovoljstvo. Gladan čovjek neće biti presretan zato što ga je netko proglasio za super prijatelja ili mu omogućio posjet kinu, već zato što ga je netko nahranio.

Kao reakcija na dugotrajan problem koji sabotira zadovoljavanje svih viših potreba, osoba u dugotrajnom prisilnom celibatu počinje osjećati frustriranost nad svojom sudbinom, a zatim i bijes prema bilo kojem percipiranom uzroku takve sudbine. Bez obzira na to jesu li uzroci opravdani ili nisu i koliko osoba ima ili nema moći promijeniti ih, ljutnju je vrlo teško izbjeći. Ona se prelijeva s jedne točke na drugu, trujući i aspekte života koji nemaju puno veze s celibatom.

Nije nimalo slučajno da toliko slučajeva pokolja uključuje prisilni celibat. Iako ljudi čine zlo sa svim mogućim brojevima partnera i seksualnim orijentacijama, gorka neravnoteža nezadovoljenog seksualnog nagona svakako pomaže pogurati u pogrešnom smjeru one koji se već nalaze na granici.

4. Emocionalna nestabilnost

Problemima izazvanim prisilnim celibatom tu nije kraj: on vodi do naglih promjena raspoloženja i dugoročne nekonzistentnosti stavova i mišljenja. Seksualno zadovoljstvo je katalizator koji općenito pomaže jasnoći mišljenja, motivaciji, odlučnosti i dugoročnom planiranju (valja nam napomenuti da ovo nema veze s time je li seksualno zadovoljna osoba u 'dugoročnoj vezi' ili nije, op.a.).

Osoba u stanju prisilnog celibata se vrlo često budi uznemirena, provodi dan uznemirena i odlazi u krevet uznemirena, izjedena svojim problemima i nikada u mogućnosti uživati u dugotrajnoj emociji. Stabilnost ugodnog raspoloženja i zadovoljstva životom (koje Francuzi nazivaju joie de vivre) postaju poput dalekog sna, ugodnog stanja koje sada postoji samo u sjećanju.

DISTRIBUCIJA PO SPOLU

Zbog svojeg snažnijeg seksualnog nagona i manje biološke vrijednosti, muškarci su prirodno podložniji zaglavljivanju u stanju seksualnog celibata, što temeljito potvrđuju sva imalo ozbiljna sociološka istraživanja. U modernim zapadnim zemljama, najmanje jedna trećina muškaraca živi u stanju prisilnog celibata (bilo to trajno djevičanstvo ili "samo" dugogodišnje suše).


A ovaj mali kvadrant muškaraca gore lijevo zgrabio je čak 78% seksa, što predstavlja nejednakost veću čak i od pećinskih vremena.

Iako je za njih celibat najčešće stvar izbora pa samim time ne može biti ni prisilan ni toliko čest, on na žene ima donekle sličan efekt. Kod njih neće izazvati nemogućnost pronalaska novog partnera, ali će svakako (dodatno) pokvariti sposobnost odabira partnera, kao i sposobnost vezivanja. Temeljna osobina žene koja dugo/nikada nije okusila penis je pretjerani oprez, čak i više nego kod žene koja stalno biva napumpana i odbačena. Izgubivši intimni kontakt s muškim rodom i s time i umjerenost svojih očekivanja, žena u stanju celibata razvija prema njemu nepovjerljivost, odbijajući dobre muškarce jer im ne vjeruje i lijepeći se za loše zato što su oni jedini u stanju proći sve te prepreke.

UBLAŽAVANJE POSLJEDICA

1. Biljojedstvo

Kako je rečeno u Igri prijestolja, "što je mrtvo ne može umrijeti". Seksualni nagon koji je zagušen pornografijom ne može patiti.

Unatoč zadovoljstvu koje pruža, najveći problem biljojedstva je što ono kemijski (i kroz osjetljivost živaca i kroz stvaranje duboko ukorijenjenih navika) oštećuje seksualni nagon osobe koja ga prakticira, zauvijek je vezujući za put biljojeda. Osoba koja je provela godine kao biljojed će vrlo teško povratiti iskonsku snagu i motivaciju svoje seksualnosti, te će joj za to trebati iznimna snaga volje i odricanja.

2. Dobrovoljni celibat

Dobrovoljni celibat je složena tema iz razloga što većina ljudi iz ove kategorije donosi odluku o celibatu prije nego se nađe u njemu i to, najčešće prije nego bi uopće postojala prilika za nalaženje u tom stanju. Najčešći primjer dobrovoljnog celibata su svećenici, ali naravno postoji malen broj svjetovnih ljudi koji stupaju u njega iz osobne filozofije, ili kao reakciju na prisilni celibat u kojemu su se zatekli.

Gdje biljojedstvo uzima seksualni nagon i tovi ga stimulacijom sve dok ne postane debeo i mlitav, dobrovolji celibat trudi se preusmjeriti ga. Seksualna energija biva priznata, ali skrenuta u stranu i spremljena među manje važne dijelove života, u kategoriju obične zabave ni po čemu različite od alkohola, cigareta i bilo kakvih drugih sitnih razonoda. U mnogo čemu ovaj pristup nije puno različit od onoga za liječenje od ovisnosti o pornografiji, s tom iznimkom što je zauvijek, a ne samo privremena mjera.


Ekscentrični izumitelj Nikola Tesla bio je poznat po svom dobrovoljnom celibatu

Nisu svi stvoreni za dobrovoljni celibat. Osoba koja se obveže na takav način života bez da je uistinu u to uvjerena, ili koja je previše duboko naviknuta na svakodnevni život prepun hedonizma, teško će se držati te staze, te će u svom posustajanju stalno kršiti obećanja (dana bilo sebi bilo drugima) i gristi se zbog toga. Kroz taj unutarnji nemir, dobrovoljni celibat može na kraju uzrokovati veću štetu nego korist.

3. Samopoboljšanje

Osobno držim da ne postoji ništa hvalevrijednije od pobjede nad vlastitim egom i kovanja novog sebe. Neprekidni napor i introspekcija potrebni za poboljšanje svojih vještina i/ili promjenu životne filozofije nisu za svakoga, no dugoročno predstavljaju stazu održivog razvoja, bez negativnih nuspojava koje viđamo kod prva dva pristupa.

Bilo kako bilo, sa nezaustavljivim širenjem hipergamije i posljedično povećanom učestalošću prisilnog celibata, neminovno je da ćemo u budućnosti viđati sve više i više njegovih negativnih posljedica.

06

pon

07/15

dok sam spavao…

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 11.7.2010.
U ljeto devedesete svi su bili izbezumljeni pitanjem hoće li biti rata ili je rat već počeo, pri čemu su jedni bili užasnuti, a drugi jedva čekali, ali mene sve to nije ni najmanje zanimalo jer sam upao u svoj kaos prema kojemu je rat, građanski i svaki drugi, bio mačji kašalj. Izgledalo je da nema izlaza, da ću se potpuno rastrojiti, da ću se raspasti na sastavne elemente i sagorjeti. Zahvatila me je lavina iz koje se nisam mogao iščupati i dospio sam na granicu ludila. Nisam znao što učiniti i sam sebe nisam mogao prepoznati u onome što sam izvodio i kako sam se ponašao. Jedne sam večeri izišao sam u uobičajenu šetnju sa psom i cijelu noć hodao gradom kao prokleta duša ne znajući ni kamo idem ni kuda prolazim, ne obazirući se ga grupice uniformiranih i naoružanih ljudi pored kojih sam prolazio. Prenuo sam se oko deset prijepodne na suprotnom kraju grada i shvatio da se nalazim ispred zgrade u kojoj je stanovao moj prijatelj Doktor. Bio sam već toliko izmožden da sam jedva pogodio zvono pored ulaza u njegov stan.

– Daj mi nešto za smirenje! – rekao sam čim je otvorio vrata.

On je bio upoznat s razvojem događaja i nisam mu morao objašnjavati što me je snašlo, niti mu je trebalo više od pogleda da dijagnosticira moju sumanutost.

– Zašto misliš da bi ti „nešto za smirivanje“ moglo pomoći?
– Zato jer već dva dana nisam uopće spavao, a već danima prije toga nisam se naspavao kako treba. Jedva stojim na nogama, glava će mi se rasprsnuti, a ne mogu zaspati.
– Naravno da ne možeš zaspati kad hodaš naokolo!
– Ne mogu biti na miru, ne mogu izdržati zatvoren u stanu, ne mogu više! Samo da mi se naspavati!

Uveo me je u stan, sjeli smo u kuhinju. Bilo je ljeto, već prijepodne vraška vrućina, njegova je žena hodala po stanu samo u kratkim hlalicama i onakvoj majici koja dopire tek do ispod grudiju, golog trbuha i bosa. Pas se bacio na zdjelicu s vodom koju su mu ponudili i ispio sve do dna, a zatim se smjestio pod stol.

– Kad si posljednji puta nešto pojeo?

Nisam se mogao sjetiti. Možda prije tri dana... On je odmah rekao ženi da zagrije neku juhicu.

– Pusti me sad s juhicom! – opirao sam se. – Nije mi do nikakve juhice! – no njih dvoje su složno navalili i prisilili me da pojedem jedan tanjur. I gle čuda! Odmah sam se osjećao bolje. Nevjerojatno koliko malo je bilo potrebno da bih se osjećao bolje, premda sam se i dalje osjećao grozno. Morao sam im priznati da mi je juhica pomogla, ali sam se jedva održavao uspravno na stolici. Dok sam jeo juhu, supruga je zagrijala još nešto, pa su me i to natjerali da pojedem. Možda zbog blagotvornog djelovanja hrane, a možda zato što sam nakon dugo vremena radio nešto normalno, kao da sam se malko primirio.

– Kako se sad osjećaš? – upitao je Doktor.
– Kao prebijen. Cijelo tijelo me boli.
– Idemo u sobu. Ona će te izmasirati.

Takvoj ponudi ni u vrhunskoj formi ne bih odolio. Zateturao sam ustavši i oboje su me pridržavali da se ne srušim, a zatim sproveli u sobu gdje sam se strovalio na krevet. Supruga je sjela pored mene i pomogla mi skinuti majicu. Kad je spustila ruke na moja ramena i počela me masirati proželo me blaženstvo. Što ti je doktorski pristup – neće ni slušati o mojim duševnim patnjama, usredotočen je samo na tijelo. Jesam li jeo, jesam li dehidriran, jesam li naspavan... No duša je ipak povezana s tijelom i nije moguće bezgranično patiti dok te netko ugodno masira. Ima nekog smisla u tom pristupu...

Doktorova supruga mi je stručno izmasirala cijela leđa, ali nije mogla niže od pojasa na hlačama.

– Raskopčaj kaiš! – dobacio je Doktor.

Uzdigao sam kukove i oslobodio kopču na pupku. Supruga je pomogla da spustim rub hlača do pola stražnjice. To joj je omogućilo da me masira duž kičme gotovo sve do njenog završetka. Zabio sam nos u jastuk i prepustio se uživanju, no prokleti mozak je i dalje radio kao pomahnitali prenavijeni sat koji juri trostrukom brzinom.

Iznenada sam osjetio da me je nešto ubolo u ogoljeni dio stražnjice, prepoznao sam ubod igle i odmah sam znao kakva je to igla. Injekcija, i odmah sam znao i kakva injekcija. Stigao sam pomisliti „Kog vraga drži takve injekcije kod kuće?“ i znao sam da više nema povratka, da mi je preostalo manje vremena nego da nabrojim do pet, ali da nema smisla gubiti vrijeme na brojanje. Pomislio sam – zar se takve stvari smiju primjenjivati bez boca s kisikom sa strane i da čovjek nije spojen na aparate koji nadziru tlak, otkucaje srca i slično? – ali valjda doktor zna što radi. Mislim da sam nešto stigao reći, ali ne znam što, a zatim je svega nestalo.

Probudio sam se ležeći na njihovom krevetu pokriven plahtom do brade. Po svjetlu koje je dopiralo kroz prozor zaključio sam da je poslijepodne. Bio sam odmoran i svjež, preporođen, kao nov. Vidio sam sve oko sebe savršeno jasno, glava mi je bila potpuno prazna i mislio sam bez ikakvog opterećenja, kao mašinica. Podigao sam rub plahte i vidio da sam obučen u nekakvu pidžamu. Pas je ležao na parketu pored kreveta.

Doktor se ušetao u sobu s osmijehom od uha do uha.

– Ne brini, šetali smo ti psa dok si spavao i dobro smo ga hranili. Ne može se požaliti.
– Koliko sam spavao?
– Dva dana. Zapravo, nešto manje. Preciznije... – pogledao je na ručni sat. – Trideset i šest sati.

Dva dana! Trideset i šest sati! Zamalo sam se počeo smijati. Dva dana – kao naručeno, nije moglo ispasti bolje. Ostali akteri mog emocionalnog kaosa mora da su izludili dok sam ja spavao, mora da nisu mogli doći sebi neznajući gdje sam nestao, požderali su se međusobno, dovoljno je samo ih obići i sakupiti njihove zemne ostatke, a ono što se još miče od njih ovako okrijepljen samo ću otpuhati. S novonakupljenim snagama oran sam suočiti se sa svima i svime, dapače, jedva čekam da se kao ledolomac zabijem u taj krš i sve raščistim. Prema tome je sve ostalo bilo nevažno, pa nisam htio ni trošiti vrijeme na pitanje gdje su njih dvoje spavali dok sam ja ležao obesviješten na sredini njihova kreveta, ni tko me je presvukao. Pretpostavio sam da bi odgovorio da me je on presvukao, ali mi je to zapravo bilo svejedno, a vjerojatno su se zagurali na krevet uz mene jer u jednosobnom stanu nije bilo druge ležaljke.

Premda je Doktorova metoda bila drastično neortodoksna, mora se priznati da je bila uspješna. Bio sam mu duboko zahvalan.

Dvije godine kasnije situacija se potpuno izokrenula. Nije bilo dvojbe da se nalazimo u ratu. Netko mi je zvonio na vratima i otvorio sam ne znajući tko je. Na pragu je bila Doktorova supruga, sva izbijen i očerupana, s vidljivim modricama i ogrebotinama. Znala je da uvijek imam fotoaparat uza se i tražila je da poslikam ozljede kako bi mogla priložiti očigledne dokaze tužbi za razvod braka uz ostalu medicinsku dokumentaciju.

– Ne znaš ti njega, iako ti je prijatelj. On je životinja! Monstrum! Pravi se fin, a zapravo je… – i tu poteče nepregledni niz primjera kakav je on među kojima su bacanje niz stepenice od tavana do podruma i izbacivanje iz kuće na zimu i snijeg samo sitnije epizode. Djelovala je vrlo uvjerljivo, naročito zbog oteklog lica izobličenog podljevima i razbijenim usnicama, iako se sve to nimalo nije slagalo s onim što sam zapamtio kada se razvodio od prve supruge, što je proteklo besprijekorno uljuđeno i uz maksimalno međusobno uvažavanje. Da li je objašnjenje bilo u tome što se ljudi vremenom mijenjaju ili u tome što u svakom odnosu ipak učestvuje dvoje? U jednom trenu je uzviknula:

– On je seksualni manijak!

Kako? Nisam pitao već samo upitno podigao obrvu.

Tražio je od nje da se "kurvanjski oblači". (Znao sam da je uživala masovno kupujući raznorazne krpice i često se pojavljivala u javnosti vrlo provokativno dotjerana.) Jedno ljeto su išli deset dana u nudistički kamp. Snimao ju je golu video-kamerom i tjerao da pri tome masturbira s raznoraznim predmetima. Platio je neku kurvu, doveo je kući i tražio da se njih dvije drpaju, a on ih fotografirao. Nabavio je lisice, bič, umjetne kurčeve i razne seksualne igračke, puna ih je bila kuća, i sve ih je primjenjivao. Kad ne orgija samo gleda porniće na videu. Što god je vidio u pornićima htio je odmah isprobati.) Nalazio je parove preko oglasa i vodio je na razmjenu partnera i grupni seks. "Htio je da se jebem s psom! To, naravno, nisam pristala!" Tjerao ju je da se obuče kao kurva i lovi strance po barovima, a kasnije mu je morala sve podrobno pričati. (Za to nije napominjala da se opirala.) Dovodio je nepoznate muškarce i tražio da im se poda pred njim, prijeteći da će je prebiti ako ne pristane. (Meni tako nešto, koliko god smo bili bliski, nikada nije ponudio.) I tako dalje, i tako dalje… Usprkos svemu, to nije spominjala kao razlog zbog kojega su im se odnosi zatrovali, već više usput, kao njegovu karakterizaciju. a zakrvili su se zbog sasvim drugih razloga.

Znao sam da je Doktor tip kojemu hormoni samo šikljaju i da bi jebao i muhu u letu, pa sam mogao povjerovati da ga je sve navedeno zanimalo i golicalo, iako bi me iznenadilo i razveselilo da je imao petlju išta od toga provesti. Iznenada sam se prisjetio prilike kada sam trideset i šest sati ležao obesviješten na njihovom krevetu. Da li sam kroz to vrijeme imao erekcije kao što se normalno događa preko noći? Da li mi je seksualni aparat reagirao na podražaje? Vjerojatno su me oboje zajedno presvlačili; jesu li odoljeli iskušenju kroz trideset i šest sati da se poigraju i na neki drugi način? Lako sam ih mogao zamisliti kako su se oboje razularili, a – uostalom – i pas je bio sa strane… Ono: maksimalno su raspomamljeni, meni se diže ili ne diže, a pas gleda… Svakakve zamisli mogu pasti na pamet pod utjecajem ljetnih vrućina.

Prisjetio sam se kako sam se zapanjio nakon što sam otišao od njih i htio nešto fotografirati, pa otkrio da u aparatu koji je stalno uza me nemam filma, što je nespojivo s mojim navikama. Pripisao sam to tada ludilu u koje sam upao, kao još jedan pokazatelj koliko sam bio izbačen iz ravnoteže. Dok mi je supruga u masnicama ocrnjivala prijatelja pomislio sam: da nije potrošio film do kraja, te ga nakon toga izvadio...? Imali su i oni fotoaparat, ali možda u njemu upravo nije bilo filma. Imali su i video-kameru… Demon Lilith naskače na usamljene putnike dok spavaju…

– A ono, kada sam spavao kod vas dva dana…

Odmah je znala na što mislim i odlučno brzo porekla, ali neuvjerljivo. Nisam čačkao po tome je mi je bilo jasno da ništa ne bi priznala, jer da je ičega bilo i ona bi bila suučesnik, sukrivac, tako da danas ne mogu ništa s izvjesnošću tvrditi, ali je možda ipak bolje da ovu priču iznesem na vrijeme.

Molim vas, ako ikada na YouTubeu iskrsne neki film sa mnom u glavnoj ulozi, ili nekakve fotografije negdje na internetu, onako kako se sirotoj Severini dogodilo, tek da znate što je posrijedi. Ako sam na tom filmu desetak godina mlađi i ako cijelo vrijeme imam zatvorene oči, što god se događalo to ja blaženo spavam, kao što smo i u mnogim drugim prilikama nesvjesni što se oko nas zapravo događa i na koje nas sve načine iskorištavaju.






05

ned

07/15

27 godina sklada

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 23.7.2010.
Prije neki dan spazio sam u novinama naslov da su žene najljepše u trideset i prvoj godini. Nisam trošio vrijeme na to čime i kako je takva glupost potkrijepljena, ali sam se prisjetio naslova sjedeći nasuprot četrdeset i petogodišnje žene koja je izgledala bolje i privlačnije nego velika većina žena svih ostalih godišta, a po svemu sudeći izgledati će tako još godinama. Neizbježno mi je palo na pamet kako mora da je izgledala u tinejdžerskoj dobi, u dvadesetima i tridesetima - nevjerojatno! Mora da je izgledala još bolje! S druge strane, premda možda u četrdesetima ne izgleda tako sjajno kao ranije, što ranije to je sjajno izgledajućih vršnjakinja bilo više, dok ih je u njenim današnjim godinama ipak sve manje, pa zapravo sada izgleda bolje nego ikad. Koliko god zapanjen njenim nesvakidašnje atraktivnim izgledom, pravo iznenađenje doživio sam tek kada je usputno napomenula da se u dvadeset i sedam godina braka nije ni jedanput posvađala sa suprugom. Nisam se uspio suspregnuti:

– Ma nije moguće!

Potaknuta mojom nevjericom, potrudila se objasniti mi. Pričala mi je barem sat vremena, ako ne i sat i pol, i koliko god osim njenih riječi nemam drugih dokaza, bila je vrlo uvjerljiva i ubijedila me je da je nešto tako moguće, a sklon sam vjerovati da kod nje i jest tako. Nakon što smo se rastali nisam mogao prestati razmišljati i iznenada se sjetio nečega za što mi nije jasno kako mi nikada nije palo na pamet: pa ni moji baka i djed se u više od pola stoljeća braka nikada nisu posvađali!

Najbliže što bi se među njima moglo okarakterizirati kao svađa događalo se vrlo rijetko, kad baka nije bila zadovoljna nečim što je djed govorio, da bi rekla:

– Ali, Pero…?!

Nakon toga on se odmah korigirao, a ako ona ni nakon toga nije bila zadovoljna, što se dogodilo zaista iznimno rijetko, to ga je toliko razljutilo da je završavao s:

– Ništa ti ne znaš! – i nakon toga više nisu nikada razgovarali o toj temi.

Kako sam se prisjetio bake i djeda, prisjetio sam se i jedne tetke i njezinog supruga koji je nedavno preminuo nakon što su više od pedeset godina živjeli zajedno. Njih dvoje su se znali strastveno i žustro prepirati, ali to je uvijek bilo oko nekog intelektualnog pitanja ili nekog načelnog stava, što mi je prikrilo činjenicu da se međusobno nisu nikada posvađali, a već pomisao da bi jedan drugome mogli dobaciti nešto uvredljivo je nezamisliva. Prisjetio sam se i druge tetke čiji se prvi brak raspao nakon nekoliko oštrih okršaja, ali u drugom braku – iako je ona kadikad znala odrješno podići glas – njezinog drugog supruga ništa nije moglo izbaciti iz takta i samo se smireno smješkao. I – ah, da! – prisjetio sam se i svojih roditelja koji su se znali svađati kao pas i mačka dok su bili u braku, a nakon razvoda se odnosili samo s najvećim uvažavanjem. Prisjetio sam se i nekoliko slučajeva prijatelja koji su se razvodili, suglasno, mirno i prijateljski, bez cirkusa i galame.

Vjerojatno nije slučajno što se moju sugovornicu može opisati kao osobu tradicionalnijih nazora, što su moji baka, djed i tetke rođeni u prvoj polovini prošlog stoljeća, što je u svim slučajevima u obiteljima samo jedan član radio, a njegova primanja su bila dovoljna da svi žive pristojno, možda bi se moglo pronaći još nešto zajedničko što je moglo imati utjecaja, ali na osnovu ovoga čega sam se prisjetio mogu reći – može se, može. Teorije koje tvrde da je za dobar brak zdravo povremeno se svađati djeluju mi kao kure mršavljenja kojima se nastoji popraviti učinak nezdrave prehrane i još nezdravijeg života. Kao što osobi dobre linije dijeta nije potrebna, tako ni onima koji skladno žive nije potrebno da se oko toga svađaju.



Statistika

Zadnja 24h

19 kreiranih blogova

340 postova

604 komentara

285 logiranih korisnika

Trenutno

1 blogera piše komentar

3 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se