novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

24

čet

07/14

Blogoštafeta

lionqueen.blog.hr

Ljeto je i novinarska sezona „kiselih krastavaca“zijev Nikome i nije do nekih ozbiljnijih temazaliven Osim ... možda kiss pjevacerek pa je Durica osmislila novi novinarski zadatak i, između ostalih, predala i meni blogersku štafeticufino

Krenuvši rješavati njena pitanja, sama sam sebe iznenadila nekim odgovorima, jer si nikad nisam postavljala takva pitanja. Neki odgovori će Vam se možda činiti predugi, ali to sam djelomično napisala sebi samoj za gušt, pa slobodno preskočite. No idemo redom:

1. kako, čemu, zašto ili na koji način ste se prvi puta susreli s blogom i započeli taj čudesni put bloganja?
Na Blog.hr-u sam prvi post napisala 15. lipnja 2007. godine. A sve je zapravo počelo još davno prije, čitanjem novina na internetu: Jutarnjeg lista, Večernjaka i ostalih. Kako je Jutarnji mahom pisao o politici i to sa suprotnog političkog stajališta od mog, tako sam ja, kao lakozapaljiva lavica, počela sa žarom komentrati te članke. Ulogirala sam se pod ovim nickom, ali s jednim tipfelerom, koji nisam ni primijetila u toj brzini. Tu me zaskočio komentator Azriel i dobro oprao… i u svezi tipfelera i u svezi „Vi-kanja“ i u svezi pisanja početnim velikim slovima burninmad tako da sam nepisana internetska pravila ponašanja svladala već prvog dana komentiranjathumbup Nakon tih početaka na Jutarnjem, prešla sam na forum Večernjakasretan Tu sam srela predivnu ekipu svojih istomišljenika, pa i neistomišljenika npr. Oluju95 (krasna osoba, hrvatski branitelj, svjetski putnik i veliki domoljub, purger, koji me podsjeća na našeg Bocaccia, a jako mi nedostaje), zatim već rečeni Azriel, pa Nenad Nikolić, pa Frederic(o) iz Dubrovnikawave i mnogi drugi. Budući da sam najviše komentirala na političkim temama, Frederic me pozvao na Pollitika.com, kolaborativni blog koji se bavi političkim temama, a koji inače vodi, svima već poznati bloger Mrak, inače moj politički neistomišljenik, ljevičar, ali unatoč tome jedna jako pametna i draga osoba. (Pozdrav, Mrakane!mah) Bilo je to prije desetak, možda i više godina. Pisala sam tamo te postove, komentirali smo… a ja bih malo-malo pa rekla da sam na forumu…i ne samo ja.. sve dok Mračku to nije dosadilonamcor pa objasnio svima da to nije forum, već kolaborativni blog. To je, dakle, bio moj prvi susret s blogom. Međutim, da sve ne bi bilo idilično, Mračak je osmislio način ocjenjivanja postova i komentara, tako da se daju strelice dolje, ili gore, ovisno o tome sviđa li se nekome neki post ili komentar ili ne. Tako se dogodilo da bih ja napisala neki post, a komentatori, većina ljevičari, bi ga brzo izminusirali i nestao bi s liste. U komentarima pak, tko nakupi više od 10 minusa, iz komentara su mu se automatski izbacili samoglasnici, pa je komentar postao nečitak. Naravno da sam ja, kao politička neistomišljenica, na ljevičarskom blogu, dobivala toliko minusa, da bi mi komentar postao nečitak u trenu, što me jako ljutiloburninmad jer i inače mrzim cenzuru bilo koje vrste. Na različite načine sam prosvjedovala, tako da sam jednom sama napisala komentar bez samoglasnika, pa Mračku nikako nije bilo jasno kako mi je komentar postao nečitak bez ijednog minusa (nisu ga ni mogli minusirati, kad ga nisu mogli pročitatibelj). Tako se Mrak dobro napatio dok nije shvatioheadbang Kako on, kao domaćin bloga, nije imao namjeru mijenjati način ocjenjivanja, tako sam ja iz prosvjeda otvorila svoj blog na Blog.hr-u, gdje sam do mile volje pisala postove i komentirala Pollitičare. Tako sam upala u ekipu Blog.hr-a, a da pojma nisam imala ni gdje sam došla, ni tko je tko, već sam se ponašala kao da sam i dalje na Pollitika.com-ulud Ispočetka su me Pollitičari i posjećivali, kasnije sve rjeđe, a ja sam pomalo počela pisati i o nepolitičkim temama. I tu sam načinila prvi kiks. Napisala sam post na temu preljuba i to s aspekta prevarene žene, svoje prijateljice, kao i drugi na temu abortusa s aspekta obrane ljudskog života od začeća. I to na Blogu, gdje su tada pisale mahom neslobodne, slobodne ili razvedene ženenut, mnoge od njih i same preljubnicelaze Ajmeeeee odmah su me napale i otpililerofl. Ja jadna nisam ni pojma imala što se to dogodilo i zašto sam odjednom odbačenacry… No mic, po mic i zauzela sam svoj tron pjeva

2. kakve blogove volite pratiti i koje teme su vam najzanimljivije?
Pratim gotovo sve blogove u rasponu od 30 – 100. Među dječicu ne volim zalaziti, niti se petljati u njihove pričice, jer mi se to čini nepristojnim. Samo ponekad, kad vidim da nekome treba neka lijepa riječ, uputim je…valjda se u meni probude majčinski osjećaji yes Volim putopise, fotografije, priče iz blogerskog života...poneku dobru pjesmu, priču i da...sve Bocacciove priče iz života fino

3. da li bi prihvatili ulogu urednika bloga i što biste tada prvo napravili?
Mislim da bih prihvatila ulogu urednice bloga. Promovirala bih nove blogere i svašta nešto :)

4. kako birate teme kojima se bavite i što vas sve može inspirirati?
Teme uopće ne biram, što je poznato blogerima koji me prate. Inspirirati me može sve, ponajprije nepravda, ili neka pjesma, neka riječ, neki pogled, osmijeh, tekst u novinama...sve...Tada obično post napišem u jednom dahu i često mi brže rade prsti po tipkovnici, nego što ih stižu misli, pa zato najčešće dorađujem postove, kako bi dobili glavu i rep i zadovoljili formu, mada mislim da s tim još uvijek nisam došla na zelenu granurolleyes Što ću, takav mi temperament, što na umu, to na drumupjeva

5. kada biste kuhali " večeru za blogere " što bi bilo na meniju?
To ovisi o tome koji bi mi blogeri došli na večeruzaliven Hehhe našlo bi se tu zacijelo štoštacerek

Curama bih spremila:

za predjelo: carpaccio od inćuna (inćuni filetirani i marinirani preko noći u limunovom soku, zatim popapreni) serviran uz češnjak, peršin i limun te sir u začinskom ulju (ementaler, maslinovo ulje, papar u zrnu, lovor, ružmarin, češnjak – nekoliko dana u hladnjaku), domaći kruh sa sjemenkama i začinima

za glavno jelo: njami tortilje od piletine, pečene paprike punjene krumpirom i mljevenim mesom te punjeni patlidžani

za desert: breskve u vinuparty i bomba od riže

6. jeste li na blogu doživjeli neke neuobičajene, zanimljive trenutke, bilo pozitivne ili negativne?
Zanimljivih trenutaka je bilo jako puno. Izdvojila bih jedan fajt s mojom predragom prijateljicom Luki, u kojem sam je nešto taknula vezano za njenu ljubimicu Goldi. Luki je tada smislila „podlu“ osvetu….koja je nekoliko godina čekala ostvarenje…. u svom pravednom žaru je zatražila od Neba da mi pošalje psapjeva Hahaha, hvala Luki…hvala do tog istog Neba wave Te noći, kad mi se dogodio psić, nisam pojma imala što bebe – psi jedu, što trebaju…što je to uopće psić…pa sam upravo ovdje na Blogu zavapila "Upomoć“



…. i pomoć je stigla sa svih strana…svi ste mi pomogli jako puno …ne znam što bih te noći bez vaskiss Danas pasonja ima pet godina i pravi je mali lav, a ne passretan na „mamu“cerek

7. znaju li vaši bližnji za vaš blog ili je on samo vaše mjesto?
Blog je ono nešto samo moje i vaše… tako da mislim da nitko drugi ne zna, osim moje kćeri i moje sestre. Kćer je saznala, jer od nje ionako ništa ne mogu skriti…malo njuškalo otkad se rodila… a za sestru mi je žao što sam joj otkrila da pišem blogbang

8. da na jedan dan možete biti neki drugi bloger kojeg biste odabrali i zašto?
Rado bih bila Durica, jer Duricu svi volecerek
(mala blogerska šala)...

Ja sam to što jesam, svoja, slobodna i nesputana lavica, kojoj je, kao i svakoj normalnoj lavici, divljina i sloboda najvažnija stvar na svijetu ... sloboda je kao zrak koji se udiše punim plućima... Na potpuno isti način poštujem i tuđu slobodu i, kao što rekoh, protivim se bilo kojem obliku cenzure, ili nametanja bilo kakve svoje istine...Nikada nikoga nisam, niti bih ičim vezivala i sve veze koje itko tka prema meni su samo one koje je sam istkao. Jedna od osnovnih postavki kojih se ja držim je da su granice samo u našim glavama...ili drugim riječima da je samo nebo granicasretan

9. koliko ste najduže izdržali bez bloga i da li ste pokušali prestati?
Mislim da je najduže bilo nekoliko mjeseci, onda kad sam usvojila pasobebača, no nikad nisam pokušala prestati pisati. Nekako sam se naviknula na Blog.hr. Tu sam kao doma. Zapravo, mogla bih reći da je ovo LQ kuća, kao što ja imam kuću u mjestu iz kojeg tipkam, a moje srce kuću u nečijem srcusretan

10. ima li života bez bloga, te ima li bloga u svemiru?
Za LQ nema života bez bloga, a za mene ima, naravno, a mislim da ima bloga u svemiruyes Inače, Internet je za mene dostignuće tisućljeća, njime je jedan od najvažnijih ekonomskih resursa - informacija postala svima dostupna…granice ljudskog znanja su izbrisane … i mislim da se svim snagama moramo boriti protiv bilo kakve cenzure na internetu, pa bila to i acta, jer bilo koji vid ljudskog znanja morao bi biti dostupan cijelom čovječanstvu bez ikakvih, pogotovo ne materijalnih, ograničenja…

I to bi bilo to, dok ne smislimo novu igrufino

Nulta i pet blogerica kojima predlažem nastavak ove igre su:

0. prva, jedinstvena i neponovljiva Anny
1. Luki
2. Križar
3. White Lilith
4. Modrina neba
5. Mecabg

(ima vas još puno u mom srcu, a ovo je bilo random, pa vas molim da se ne ljutite, jer će u sljedećoj igri biti drugi poredak)

Pet blogera, budući da su neki moji favoriti već odradili izazov… predlažem:

0. prvi, jedinstveni i neponovljivi Bocaccio
1. Tignarius
2. Plastik fantastik
3. Alkion
4. Gogoo
5. Dream of Dream (znam da neces, ali ipak)

naravno, i svi ostali koji se žele igrati neka se pridruže, a oni koji ne žele neka se ne ruže, kao što reče Duricazujo

E, da ... i odgovor na joker pitanje:

Koje vam je najdraže sigurnosno pitanje?
Koja je boja na semaforu gornja?

wave

23

sri

07/14

Nedoumica

civordnaratep.blog.hr

Između ostalih imam jednog dobrog poznanika (radi životnog poziva ne usuđujem se reći prijatelja) koji je jednu 'kućicu' napravija i na morskoj pjeni. Kako je vazda malo para a pogotovu onima šta im je uvik malo, Oni, On i Žena mu, 'kućicu' priko sezone afitaju s tim da mu je žena uvik tamo što se i podrazumiva.
Kako se ja bavim tim čime se bavim, u 'kućici' je neritko potribna moja intervencija za ne reć pomoć.

Petak je. Zaškriči onaj u žepu (volim kad mi vibrira uz 'gnizdo') a onda pružim ruku da ne prikine jer nikad ne znaš okle ti srića dolazi. Šta znam, možda me zovu recimo da sam dobija koji milijun na nečemu za ne reć na ku...!
Ne dajte mi lagat, ustvari čekam poziv iz kazališta jer sam im prije skoro godinu dana poslao dvije jednočinke pa se nadam da će mi makar odgovorit da su ih primili ali jok. Ma samo da ih neko pročita i odgovori mi: 'ovo je sranje nemojte biti dosadni'! Ali niti to.
Svuda valja imati 'konopče' inače nejde.
Naslonim ga na uho, kad ženski glas. Uf, evo je konačno!

- Jel' to Gavun? – šipak kazalište.
- Da, izvolite!
- Ode Ljilja (nazovimo je tako za ovu priliku) znate…e od Marina žena e…!

Inače Oni, moji dobri poznanici, su u godinama 'daj što daš' ili što bi u narodu rekli u najboljim godinama.

- E gospođo Ljilja kako ste, šta ima, jel' vruće?
- Da vruće? Šjor Gavun sve se usapunjalo, sve kuva!
- A šta se može i vrime je.
- A je doduše. Znate nije mi Marin doma, oša je obać stan u Splitu i tako to pa Vas ja zovem da pitam jel' bi mogli doć pogledat ona vrata na kapiji? Nešto mi grozno škripe kad pritisnem botun.
- Velite škripi? A kako su potomci? Kako Sinčina, kako Ćerkica?
- Dobro su oni moj šjor Gavun, dobro. On je u stanu ode u gradu a Ćer u Italiji to znate, a ća im fali? Ni tičjeg mlika.
- Neka njih neka, na mladima svit ostaje.
- Ma je, to i ja kažem, ali vaja i nami malo starijima živit, jel' tako šjor Gavun?
- A nu, je! Mi najmanje računa o sebi vodimo.
- To i ja kažem šjor Gavun. Pa…recite mi jel' bi mogli navratit da to pogledate?
- Ovako, trenutno sam na moru i čim uvatim vrimena eto me do Vas. U redu?
- E puno Vam fala šjor Gavun, znam ja da se na Vas uvik mogu osloniti.

I tako poza podne okolo sedam i po kad sam privezao kaić uputim se do Njih.
Pozvonim, ništa.
Pogledam jel' otključano, je naravno radi gostiju. Falabogu nije mi prvi puta i koraknem unutra. Gosti su još na kupanju pa sam se uputija uzaskale do potkrovlja kojega Oni koriste. Kad bih smija išta naplatit onda bi to bili ovi skalini koje moram učinit do 'čardaka'.
Prije nega sam stisnja kvaku začujem iznutra razgovor pa zaustavim dihanje. Nije u redu da banem, bolje mrvu pričekat.

- A ća si sta, ća ti se zgodilo?
- Ništa bome, šta bi mi se tribalo dogodit?
- A ća ne tapunaješ, ala pritiskaj?
- Gotov sam e. Jel bilo dobro a?
- Gotov?
- Dašta, ne valja dangubit.
- Misusovo…?
- Ma šta ti je, šta ti ne valja.
- A bome da sam znala ne bi niti spuzala gaće.
- A šta bi ti, da uzjašim u ponediljak a kalam se u subotu?
- A da ti nisi oni Racpudić iz ministarstva vanjski poslova ća radi 26 sekundi dnevno a?
- A šta mu fali, ka da bi mi loše bilo.
- Ae kvraguc ti i vanjski posli, ovo su nutarnji posli, nutarnji moj čovik, tute vaja radit, radit…!

Čujem da su važni posli u pitanju a ja se nađoh u zaleđu pa da ne dobijem po kostima (ružno bi bilo reći 'dobijem otpozadi') ja ti po istim stopama u rikverc. Lagano zatvorim vrata i odo za svojim poslom.
Eto! Doduše u ovim sakupljenim godinama nije mi to prvi put da naletim na 'minu', ne kod njih nego općenito, i opet ne znam kako se postavit u takvim prilikama?
Reći ili ne reći pitanje je sad?

22

uto

07/14

Nikad ne reci "Nikad!"

1971.blog.hr

Vožnja na motoru - nekima strast, nekima zanimljivo, nekima samo lijepo za vidjeti, ali pokušali ne bi nikada. Moja je draga od ovih posljednjih.

"To je jedino za što sam si rekla da baš nikad neću probati!"

A ja lud za vožnjom. Motore sam vozio kao klinac, zatim godinama nisam, odgovarao sam se od toga ("to nije pametno", "to je opasno", "imam druge prioritete", "možda ću opet jednog dana, ali ne tako skoro"), da bih u proljeće 2011. godine doslovno u trenu pukao i kupio si motocikl. I od tada ne silazim s njega. Vozim ga ljeti, vozim ga i zimi. Prelazim solidnu kilometražu. A bilo je i padova, jedan je završio lomom skočnoga zgloba.

Nije mi bilo drago čuti da ona to ne želi. Jer ako ne želi, često ću morati birati između vremena provedenog s njom i vremena za vožnju.

Nagovarao sam ju pažljivo. Samo da proba, možda joj se svidi. U protivnom bih odustao od nagovaranja.

U početku je odbijala i pomisliti na to. Kasnije... Stalo joj je biti sa mnom. Željela je pokušati. Ali polako i oprezno.

"Idemo negdje gdje nas nitko ne vidi, doći ću autom. Pa možemo probati par metara za početak".

Tako smo i učinili. Našli smo se u industrijskoj zoni u poslijepodnevnim satima kad većina firmi ne radi. Sjela je na motor i vozili smo se stotinjak metara brzinom do 40 km/h. Sve je prošlo OK, probili smo led. Odmah sam ju nagovorio da se provozamo i dugom, pravocrtnom prilaznom cestom do industrijske zone. Pristala je. Brzinu smo podigli iznad 60.

Vratili smo se do auta, sišli s motora, zapalili po cigaretu. Tu je pao prijedlog da napravimo prvi pravi đir, odmah, dok smo vrući, dok se ne bojimo. Polagano.

Otišli smo do izlaza iz grada i uhvatili pravac k obližnjem selu. Tad mi je rekla "Možeš i brže, ne bojim se!".

Cesta je bila prazna, vozio sam oko 100 km/h, u jednom preticanju automobila i 120. Nije se uplašila.

Da ne duljim... Mini se sad rado vozi sa mnom. Motor sam prije vozio isključivo u solo-verziji, bez suvozačkog sjedišta, sad je ono stalno gore, a i naslon joj je montiran, tako je udobnije i sigurnije. I vozim polako i koncentrirano. Lako je za mene, ali njoj se ništa ne smije dogoditi. Ne smije se ni uplašiti, bar ne sada, u samom početku. Bojim se da više nikad ne bi sjela na motor.

Ni sam se više ne vozim brzo, rijetko dohvatim više od 140 km/h na otvorenoj cesti.

Više pazim i na samoga sebe, radujući se zajedničkim vožnjama.


Zajedničke su uvijek ljepše.

21

pon

07/14

#Problemicrvenepilule

igniss.blog.hr

















Imate svoju ideju? Napravite sliku ovdje ili ovdje (koristeći "Recaption this meme" opciju na desno) i postajte link u komentarima.

Kroz jugo k mirnijem moru

1971.blog.hr

Nikada nisam imao ovakvu vezu. Ni dva mjeseca skupa, a već smo i na moru bili. I gotovo da sam preselio k njoj.

Nije teklo glatko. Silna je razlika u načinu na koji smo živjeli svoje živote. Moj podeblji "dosje", hrpa veza koje imam iza sebe i iz kojih sam gotovo uvijek odlazio baš ja, sve to čini u njezinoj glavi lako shvatljiv dar-mar.

Nekad bi bilo najbolje šutjeti o sebi. Neke sam stvari ispričao u samom startu, neke druge neprestano iskaču... Spomenem nešto slučajno, a ona nasluti da iza toga stoji još jedna priča. I pita me o tome, a ja ne znam lagati, sve mi piše na čelu. I onda ispričam tu priču.

Ili se uhvatim u zamku da ju polusvjesno vodim putevima koje sam već s nekim prošao, jer me za te ceste veže sjećanje na sreću. Koju želim ponoviti s njom. I u jednom trenutku ona to shvati. I onda opet najebem. Jer mi muški to vidimo na neki svoj glupavi način, piturajući ceste ugodnim sjećanjima, a žene na neki svoj, sasvim drugačiji - opterećujući se osobama iz prošlosti.

Onda me u pol vožnje jadranskim magistralama nazove neka bivša. "Jer nije dobro memorirala brojeve, pa je nazvala pogrešnog K."... I onda, naravno, ispričam još jednu priču. Jer, koliko god to dodatno opterećivalo odnos, istina te stigne prije ili kasnije, a kasnije može biti teže. Jer si prešutio, promijenio temu ili lagao, što priči odmah daje neku veću važnost no što ju zapravo zaslužuje.

Ni njoj te pojedinačne priče nisu previše važne, shvaća da su dio prošlosti. No, sve one na hrpi stvaraju joj strah. Strah kojeg samo vrijeme provedeno sa mnom može izliječiti.

I zato je ovaj period poslije ljetovanja na moru jako važan. Vraća nas u svakodnevicu, svakodnevnim borbama, kad ostaje manje vremena za filozofiranja i priče iz prošlosti. A u svakodnevnom smo životu sve čvršće skupa. Kao par, kao uzajamna podrška.

Plovimo k mirnijem moru. A članovi posade sve se bolje kuže.

Neki je dobar osjećaj u zraku.

I da, skroz mi je važna. No, to je u ovom trenutku veze jasnije vama nego njoj.

19

sub

07/14

Pukotine

annaboni.blog.hr



Kruta stvarnost, veliš.

Ali, iako takva, stvarnost je puna pukotina. Kroz pukotine može proći čovjek koji voli. ...........vertebrata



Zašto treperiš na najslabijem maestralu , kada si prošao sve nevere i kad smo se, kao posljednji brodolomci, dokopali obale ne mareći za golu kožu i go' život?

Zar u krutoj stvarnosti pronadjene obale ne možemo ostati u zavjetrini zaštićeni od silnih vjetrova koji mijenjaju smjer , pa čak i od maestrala zbog kojega treperiš dok tijelom počivaš na mojim njedrima ....

Tražeći prolaze pronadjene obale provukli smo se kroz pukotine obično nemoguće, a nama jedino stvarne. Jer smo stvorili pravi način prolaska. Jer smo ga izmislili kao opstanak.

17

čet

07/14

Jedna ljubavna zauvijek

annaboni.blog.hr


Ali ,tebi bih zabranio da stariš. Kako bi to bio samo lijepi svijet da zauvijek ostaneš samnom mlada.

Da se ženim s tobom svakog proljeća..... i nesreća je što se ne može ostvariti ta sreća.

~ Željko Krznarić ~





Uz tebe i jesam mlada . To " zauvijek" ne znači baš ništa : jer , uvijek kad smo skupa dan i želje izadju iz svojih okvira
a vrijeme u nama gubi svoje konture . Neka godine prolaze :
mi se ionako osjećamo gorljivi , voljeni , svadljivi .

Kao onda , kad smo prvi put osjetili da ja prelazim u ti. Zauvijek!

U početku bijaše Cica

pjaceta.blog.hr

U našoj zgradi, u stanu 37 živjela je gospođa Dragica. Bila je sama, imala je mačku Micu i dva kanarinca. Gospođu su inače zvali „drugarica Dragica“ jer je bila neka funkcionarka. Ja nisam znala što je to funkcionarka ali zvučalo mi je nešto ozbiljno. Ona je isto bila ozbiljna ali ne stroga. Bila je mila i draga, i volila je dicu. Dica smo je zvali teta Dragica, a najbliži susidi sa kojima je pila kavu i bila na Ti, zvali su je, onako intimno, Cica.

Nisam još išla u školu kad san prvi put čula da je zovu Cica. Taj dan san dotrčala materi i sva zadihana rekla: »Mama, mama, drugaricu gospođu Dragicu zovu Cica«. Meni je to bilo smišno ali nisan znala jel se smin smijat jer su svi oko njenog fukcionarstva bili ozbiljni samo se je ona tome smijala i govorila da gaji fikuse i zbog toga je fikusarka. Ja nisan znala ni što je funkcija ni što je fikus, ali san znala što je cica.
Mama mi je tad objasnila sve o akcentima i vokativima i prvenstveno da Ciiica nije cica i da moran mučat jerbo drugarici nemoš reć cica.

Akcenat gori, doli, meni je to bilo smišno jer ženu zovu cica. A još mi je smišnije bilo kad san pomislila da bi je mogli zvati i drugarice Dojka. O ton san mučala jerbo su se moji doma držali za glavu od svih mojih ideja. Kako je ta mašta u mene svašta radila, onako nekontrolirano, nisan mogla izdurat, pa san gledala u drugaricu Cicu i kontala jel joj smim reć cica. Jedan san se dan okuražila i rekla: „Znaš gospođo drugarice Dragica, tis' men' jako draga. Jel' smin ja tebe zvat onako kako te zove oni susid - Ciica?“ (Dakako da san pravilno naglasila)
Nasmijala se ja i rekla da mogu. Onda san ja njonzi rekla, da ću je zvat, jer mi je jako draga, 'draga Cica' (ovi put san naglasila dalmatinski).

Samo se je nasmijala i nije ništa rekla. Nisan znala oli se je jidila zbog toga ili jon je to bilo smišno, ali nikad ništa nije rekla. Njanci grubo pogledala. A i ja san se trudila da pred drugiman ne govorin cica, pa bi je samo kad smo bile same zvala - Draga Cico.

Sitila san se je ovih dana kad je krenila ona sapunica na rtl u sedam - Barbika i Ken u carstvu obaveštajnih čula. Ken znan da je muzičar, prva frula države, a ona teta mi je bila poznata, pa san pitala Luiđija:
„Jel ota Barbika ona šta je sunčala cicu u Briselu?«
Luiđi me je blido pogleda sa velikim upitnikom, koja Barbika i koja Prva cica Brisela?!
»Ma, ona šta je dojila dite od dva miseca i radila evropske integracije.«
»A, ne znam. Može bit.«
»Ajme meni, a zašto te iman, sve moran sama.«

Sićan se da je ta KaoLinda ondin dojila dite na poslu. Meni se je to činilo hrabro i za Rvacki mentalitet super napredno. I evropski parlamentarci su je gledali sa divljenjem. Svi smo se divili. Žena je uznapridovala ovo naše malo selo i pokazala svijetlim primjerom (doslovno), da je cica sveta stvar, a ne samo igračka u rakaman mužjaka i radno sredstvo u ustiman diteta.
Dojenje je jako važno za povezivanje sa ditetom i to se ne smi zakasnit da ne bi došlo do otuđenja, emotivne nezrelosti i bla, bla, bla. Cica konekting pipl.

Na početku bijaše cica.

Kad se rodi dite, ni oči ne otvori, a već ga dadu na otu cicu. Jedino što o životu zna je cicati. Poslin par dan, ne zna ni kako se zove, ni di je sjever, ni di je jug, ništa ne zna. Ali začuda se zna orijentirat - po cici. U svakog čovika će nać cicu. Oto 'orijentiranje po cici' prati muške cili život. Možda neće naći svoj Put, možda će i posustati na životnom putu, ali cicu će uvik nać'. Nima te cice koju muški ne bi naša, i u mrkloj tami, i po suncu i po kiši. Bilo kuda, bilo kada, cica svijetli ka svitlo u tami.




»Luiđi, jel smin ja pisat cica?«
»A zašto ne bi mogla?«
»A šta ja znan, vulgarizmi i to. Jel se smi?«
»Ma, koji vulgarizmi. Cica je nešto najlipše na svitu. To je čudo prirode, u isti mah i meka i tvrda…« zanilo Luju i afanalo ga ka da je Frano Lasić – pa kamen gori, val se pjeni.
Mislin si ja, čudo, a? U isti mah i tvrdo i meko? Men ti to Lujo nije čudo. Samo šta san ja mislila na nešto drugo, ne na cicu.

E, ota cica i to njeno sunčanje. Dojenje u javnosti mi nikad nije bilo simpa. Nisan konzerva ali - moja cica, 'mi kaza'. Kazivanje okolo naokolo baš mi nije nešto.
U to vrime toga, ja san ukućanima zabranila ulazit u 'sobu za dojenje'. Ostav'te se mene, moje cice i junirovog cicanja. A tete, strine, ujne, a bogami i ostala rodbina, uvik bi upala u sobu nešto pitat, pozdravit se, pa ovo, pa ono. Doživljavala bi kraće nervne slomove i svaki put objasnila da tribam mir za hranjenje. A tete, strine i ujne, odma bi protestirale da 'šta je, i mi imamo cice, ka da ih nikad nitko nije vidija'. Ma, briga mene za njiove cice, ja ne želin da je moja cica eksponat na izložbi. Lipo, ne lipo, ka šta san rekla – mi cica, 'mi kaza'.

Vratimo se tom dojenju. O tome van svi mučiju. Vidiš one reklame nasmijanih mama, dice i svi sretni šta dite cica. Je. Lipo. A svi mučiju da to zna bolit. Žena se navikne, a onda zaboravi, ne pridaje važnosti, … dođe drugo, treće dite, ne sića se više. Sve zaboravi.

Žena zaboravi. A ja imam sriću šta iman pamčenje ka slon. Pitajte Luiđija, znan mu stavit nešto pod nos šta je reka u stoljeću sedmom. On se ne sića, a ja ne zaboravljam. Tako je i sa tin dojenjem. Kad san vidila Kaolindu odma san se sitila tog drugog miseca i sretnog dobitka na lutriji.



Dobitak se je zvao - Mastitis. Nije van to nikakav master šef dojenja, već je to anti dojenje. To van je ka u lito proć čiovski most, ne ide ni naprid, ni nazad, stoji. Svi su rekli da se to može rješiti masažon. Otaj mastitis, ne čiovski most.
Može se.
A i ne mora.
Ako imate sriću ka ja, zagnojit će se. A ako imate i više sriće, završit ćete na hitnoj, a oni će vas odmah poslat na kirurgiju, tamo će vas narkozirat i odma' operirat. Probudit ćete se sa kraterom na cici. Sve to van se desilo jednog ponediljka u zimu godine one kad je junijor ima šetimanu do dva miseca.
U ponediljak operacija, antibijotici na meniju, a u sridu kontrola: „Ajme, gospođo. Na istoj dojci vam se napravio još jedan gnojni mastitis. Dođite u petak da ga operiramo.« Super. Ako to nije glavni zgoditak na lutriji, onda ne znan što je. Oti drugi je do petka već bija cica na cici. Sedan puta četiri. I nemojte mislit da su rekli da ne dojin. Dojite gospođo, dojite, šteta bi bilo da prekinete. Narafski, to su van govorili doktori, muški. Sestre su rekle da prestanem. U petak su me opet narkozirali i operirali. Drugi krater na cici. Cica ka švajcarski sir. Ali dojiti se mora. Ni danas ne znan ko je u toj priči bio lud, a ko zbunjen, normalnih nije bilo.

No, priči tu nije kraj.

Ponediljak, srida, petak. U subotu je dite od dva miseca završilo na hitnoj, na kisiku i infuziji u bolnici zbog bronhiolitisa, i ja sa njim. U nedilju mi je tribalo previt one cicorane. A mlada nadobudna sestra na pedijatriji me je poučila da su oni tu zbog djece, a ja nek iden rane previjat na hitnu. Tamo san čekala samo jedno četiri sata. Kasnije su dobri ljudi sa kirurgije rekli da mogu slobodno dolazit kod njih na previjanje i čudili se ovima sa pedijatrije. O doturima u nekom drugom postu.

Toliko sriće u dva tjedna je teško podnit. Uz glavni dobitak na lutriji ide i bingo - samohrana, skužajte - jedno roditeljna, nezaposlena, bez pomoći mame svekrve. To van je bingo i lutrija u jednom. A Luiđi o'ša navigavat.
Kad god meni nešto triba, nikad ga nema.

I sad svaki put kad vidim sunčanje cica mladih mama u javnosti, ja se sitim tih sretnih dana.

Ali sve je dobro, kad se dobro svrši. Skužajte na francuskom. :D
Dite je ozdravilo i poreslo, krateri su se zacijelili. Sad san ka Al Paćino u Scarfacu, više je to Scarboobs.

(ček da izbrojin slova. Malo je, mogu još :D )


Još nešto moran reći oko tog dojenja. Literatura. Ajme, majko mila. Literatura za mame. Uspješno roditeljstvo, Savršeno roditeljstvo, Povezujuće roditeljstvo, … svakojako roditeljstvo. I u svin otin knjigama piše da moraš dojit. Ako dojite, dite će bit zdravije, pametnije, bla, bla. Dobro šta su mene hranili Biberonom jer di bi mi kraj bija sa tolikon pameću.
Posebno mi je u slonovskom pamćenju ostala jedna knjiga, šta san je dobila na posudbu. Uzmen je u ruke i malo listan. Do trećine knjige je govorilo o važnosti povezivanja sa djetetom putem dojenja. Cijelu knjigu bi mogla staviti u jednu rečenicu – dojite, dojite i samo dojite. Nisan se pustila smesti i čitala san iz dišpeta da vidin hoće li ipak štogod novog reći. Dojite i dite će van bit pametno, dojite i povezati ćete se sa svojim ditetom, dojite i dite će van emocionalno biti sazrelo, dojite… i dojite. Ako dojite, dite će van biti supermen. Hebeš kripton, cica je zakon.
I sve san nekako 'pojila' dok nisan došla do rečenice:
»Djeca koju dojite imaju ljepši osmijeh.«

Molim?!
Dica imaju lipši osmijeh. Lipši osmijeh?!
Ajme, majko što bi tek bilo da me je mater dojila.



Drugarica Dragica iz stana 37 nije imala dice ali je imala lijep osmijeh. Cicu nikad nije sunčala, ni privatno ni javno. Meni je bila draga. Bila je topla, mila i pametna. Nikad se nije ljutila, uvijek je bila pomalo nasmiješena. Taj njen osmijeh vabio je poglede. Muški su se okretali za njom. Ne znam jeli to bilo zbog osmijeha ili zbog dobrih cica?!

16

sri

07/14

Kriv dok se ne dokaže suprotno

igniss.blog.hr

Temeljno načelo modernog pravnog sustava su "onus probandi" i "semper necessitas probandi incumbit ei qui agit", poznatiji kao pravilo da "teret dokazivanja uvijek leži na osobi koja optužuje". Za onoga na kome ne leži teret dokazivanja smatra se da posjeduje pretpostavku nevinosti, tj. da se kod svake činjenice koja nije dokazana smatra točnom ona verzija koja bi njemu bila više u korist.

Novozelandska Stranka rada (Labor party) sada želi obrnuti teret dokazivanja:

Optuženi za silovanje bi morali dokazivati svoju nevinost po ovom zakonu koji su predložili novozelandski političari

Andrew Little, predstavnik Stranke rada za pravo i unutarnje poslove, ocrtao je planove za korjenitu promjenu pravnog sustava kao dio predizborne kampanje ovog rujna.

"Razlog zašto mnoge žrtve ne prijavljuju seksualni zločin ili ne dovrše prijavu je zbog straha od sudskog procesa i velike šanse za poniženje i ponovno proživljavanje zločina," rekao je.

"Bolja mjera bi bila predati kontrolu ispitivanja žrtve sucu, gdje bi odvjetnici obje strane samo imali pravo ukazati na teme koje ih zanimaju, te tako prebaciti teret dokazivanja pristanka na obranu."

Novozelandska druga najveća politička stranka ako dođe na vlast time želi obrnuti teret dokazivanja u slučajevima silovanja, tako da optuženi moraju dokazivati svoju nevinost kako bi se smanjila trauma koju trpe žrtve.

Ako bi optužba dokazala da se dogodio seksualni čin, slučaj bi se automatski smatrao silovanjem osim ako branitelj ne bi mogao dokazati da je čin bio dobrovoljan.

"Uništenje Sodome i Gomore", John Martin

U osnovi, ako bilo koja žena podigne prst i kaže da si je silovao, gotov si. Nije važno ako je ona silovala tebe, ako je to bilo prije deset godina, ako imaš njen pisani pristanak, ako ste oboje bili pijani; jedan poziv policiji i tvoj život je zauvijek uništen. Njena riječ vrijedi beskonačno, tvoja ne vrijedi ništa. Kako ti možeš dokazati što je druga osoba mislila u nekom trenutku? Naravno da ne možeš.

Ono što me posebno ljuti kod ovih feminstičkih nazadnosti nije ni samo gaženje pravde ni opasnost. Za ovo prvo, vjerujem da nas svakog dana gaze iz raznih smjerova na način koji nas više diraju. Za ovo drugo, čak i kada žene imaju ovakvu moć, opet nije velika šansa naletjeti na neku psihopatkinju koja će te optužiti samo iz zabave. Manje-više si siguran. Većinom.

Ne, ono što me posebno ljuti je drskost i otvorenost s kojom bijeli vitezovi poput Andrewa Littlea istupaju u javnost, sasvim sigurni da mogu reći nešto najgore i najnemoralnije na svijetu i svejedno dobiti svoju udobnu fotelju u parlamentu i vladati nad nama jadnicima, čiji je jedini grijeh to što se nismo na najgori mogući način ulagivali najnižim ljudskim pobudama i širili laži.

Realnost koju će stvoriti ovaj zakon nije ništa novo. Većina zapadnog svijeta već de-facto živi po upravo tom pravilu, samo što ono nije toliko izravno rečeno; recimo, porote u Washington DC-u prije rasprave dobivaju uputu da je "Teret dokazivanja na optuženiku kako bi obiljem dokaza potvrdio da je seksualni čin bio s pristankom".

Unatoč tome, boli vidjeti je sada uobličenu u potpuno društveno prihvaćen, legalan oblik protiv kojega nitko više neće smjeti ni zucnuti jer će se to smatrati "opstruiranjem zakona". g. Little je imao obraza sipati sol na ranu još ovom izjavom: "Ovaj pristup nije u suprotnosti s temeljnim principom da je optuženik nevin dok ga se nedokaže krivim."



Sama činjenica da je moguće uopće izjaviti ovako nešto, a kamoli još to provesti u stvarnost, je signal da treba pokupiti prnje i zbrisati iz ovih prostora što je prije moguće.

12

sub

07/14

Zamka bivanja Alfa muškarcem

igniss.blog.hr

Samo-poboljšanje i povećanje vlastite privlačnosti su misli vodilje ovog bloga. Ako stalno ne radiš na sebi - na svojoj tvrdoj i mekoj moći - mogao bi se jednostavno upucati i skratiti si muke (ili poslati sve kvragu i postati biljojed). Stoga će današnja misao zvučati skandalozno:

Čuvaj se bivanja previše privlačnim.


Ilustracija: film Tres metros sobre el cielo

Kako sad to? Prvo da napomenem, ako govorimo čisto o seksu za jednu noć, ovaj post se vjerojatno ne odnosi na tebe. Ali ogromna većina mojih čitatelja (kao i ogromna većina muške populacije) nisu super-uspješni igrači koji se utapaju u seksu za jednu noć i stalno održavaju ogromne hareme. Većini je to tek povremeni začin životu, dok većinu vremena provode igrajući igru po kojoj su žene organizirale seksualno tržište: serijsku monogamiju ili popularno "veze".

Budući da pojam "veza" po svojoj prirodi uključuje razdoblje dulje od par mjeseci kada hormoni divljaju i pomažu održavanju iluzije medenog mjeseca, i ti i žena s kojom si u vezi podložni ste raznim promjenama: vaša relativna privlačnost može varirati, kao i vanjske okolnosti i vaša očekivanja. Sada također pretpostavimo da je tvoja cura/žena/supruga dobra prema tebi i vaš odnos te ispunjava. Nakon dovoljno dugog vremena, garantirano je da će na površinu će izroniti sljedeće neugodno pitanje:

Je li ona dobra prema tebi zato što je ona kvalitetna, ili zato što si ti toliko privlačan?

Nekakav miks to dvoje je i prirodan i idealan. No upravo u tom pitanju leži jedan od rijetkih nedostataka zgrtanja sve više i više privlačnosti. Što je tvoja vrijednost na seksualnom tržištu veća od njene (a uvijek će biti barem jednaka, s obzirom na hipergamiju urođenu svima ali najviše ženskom spolu), to će te ona u pravilu bolje trenirati. Recimo, ako si ti na testu za muškarce negdje pri samom vrhu a ona na testu za žene neznatno iznad sredine, ona će se prema tebi automatski ponašati bolje nego kada bi ti također bio neki osrednji tip.

Kako razaznati ove dvije različite motivacije?

A) Vrijeme - jednostavno pusti da prođe prvo razdoblje zaljubljenosti i gledaj koliko će se stvari promijeniti jednom kada se hormoni stabiliziraju. To ti također daje priliku vidjeti koliko se mijenjaju njene seksualne preferencije kao rezultat ovulacijskih ciklusa i utječe li to loše na vas.

B) Razgovor - žena inficirana feminizmom (jedan od najčešćih razloga manjka kvalitete) rijetko može odoljeti a da ga ne ubaci u razgovor s tračkom ponosa. Budući da bivanje feministicom samo po sebi uključuje dobru dozu narcisoidnosti, biti će joj vrlo teško ne pohvaliti se kada bude načeta neka tema muško-ženskih odnosa. Iako i dalje stojim kod toga da "malo feminizma u ženi nije kraj svijeta", razgovorom se lako može otkriti je li to stvarno "malo" ili se trebaš zabrinuti.

C) Suzdržavanje od bivanja previše dominantnim - možda najvažnija stavka, s obzirom na to da ona može zamaskirati probleme koji bi inače bili otkriveni točkama A i B. Kako bih vam bolje dočarao način na koji se ovo može dogoditi, opisat ću vam jednu zgodu iz prošlog života:

Prijatelj, njegova cura i ja sjedili smo u stanu i pijuckali. Većinom smo pričali ja i on; ona je bila šutljiva, iako ne na onaj ljuti pasivno-agresivni način, već jednostavno šutljiva, kao da nema što puno reći. Kada bi rekla (ili čak i bez toga), on bi je jednostavno privukao sebi i počeo maziti, ili bi jednostavno rekao par riječi od kojih bi se jednako rastopila. Takva vrsta pozornosti joj je godila. Kretenska igra to nipošto nije bila - bila je to obična snažna, zaigrana (ali benevolentna) dominantnost koja je odgovarala njegovom karakteru - no do te mjere da je jednostavno zagušila njen vlastiti karakter.

Ona je bila lijepa i mlada, skoro na vrhu svoje seksualne moći, no one je također bio prilično Alfa - jedan od rijetkih tipova za koje bih rekao da su "prirodni Alfe", i njegova pozicija bila je znatno snažnija od njene. Nikada nije imala priliku sama ga pomaziti do kraja jer bi se on uhvatio nje i razveselio je svojim dodirom; nikada nije imala priliku reći što misli o nečemu jer bi se počela smijati njegovoj dosjetci. To ju je sve još više privlačilo njemu - osobno sam mu u tom trenutku čak i malo zavidio na tome koliko ga dobro ona tretira - no imalo je to i svoju cijenu, koja će tek kasnije doći na naplatu.


Izvor slike

Na kraju večeri, pitao me što mislim o njoj.

"Stvarno ne znam što bih ti rekao," odgovorio sam iskreno. "Nisam je baš upoznao. Kao da pored tebe nekako ne dolazi do izražaja. Ali vidim da joj se to sviđa. Ti provodiš s njom najviše vremena pa najbolje znaš kakva je... nadam se."

Moje će se riječi pokazati više proročanskima nego što sam mogao i pomisliti u tom trenutku. Kada mi se uskoro počeo žaliti na njene mane, kao npr. sklonost drami, bio sam iskreno iznenađen. "Nisam imao pojma da je takva! Kako je to moguće? Nikada ne bih rekao da ima to u sebi."

"Ni ja," rekao je i kimnuo glavom.

Ne znam koje je točno rješenje ovog problema. Ali svakako mi se čini da je uputno dopustiti ženi malo vlastitog prostora, čak i ako bi ona radije htjela da budeš super-dominantan i ako bi se možda ohladila od tebe ako nisi. Naposljetku, igra može podići našu privlačnost i može okrenuti mnoge situacije u tvoju korist. Ali uvijek zapamti da igra ne može mijenjati ljude. Ništa na svijetu ne može.

Privlačnost ti može stvoriti pozamašan zračni jastuk koji će te očuvati od loših stvari koje bi ona radila drugima (to je razlog zbog kojeg neki muškarci prolaze kroz život iskreno slijepi za istinsku prirodu žena i/ili ljudi općenito), ali dugoročno će njen karakter ipak isplivati na površinu. Ako zaslijepiš curu svojim kvalitetama do te mjere da te obožava i krasna je prema tebi samo zato što si joj privlačan, a ne zato što je kvalitetna sama po sebi, vaš odnos će krenuti nizbrdo nakon što se tvoja privlačnost smanji iz raznih razloga. U interesu ti je saznati kako će to izgledati ranije nego kasnije.

Ista pravilnost može biti primijenjena i u obrnutom smjeru: žena se može zapitati je li njen muškarac dobar prema njoj zato što je on uistinu "dobar dečko" ili samo zato što je ona toliko zgodna. Naravno, tipični ženski problem nije u nerazanavanju te dvije stvari - žene imaju izvrsne radare i u pravilu su vrlo svjesne kako stoje - već u racionalizaciji i guranju pod tepih istoga.

09

sri

07/14

"This is a man's world, but "

durica.blog.hr

Ona ima dvadeset i jednu godinu. Studira ekonomiju. Jer ekonomisti imaju dobre plaće. Tako je čula. Želi napustiti svoju zemlju. Zaraditi dovoljno novaca. Da može brinuti o svojim roditeljima. Želi i muškarca. Muža. Stranci su zgodni, veli. Jer su visoki. Sviđaju joj se i plave oči. U kombinaciji s tamnom kosom. Želi muškarca koji će brinuti o njoj. Sposobnog. Bitno joj je da voli i poštuje njene roditelje. I da imaju zajednički cilj. Ona misli da je njeno lice previše okruglo. A usne predebele. Voljela bi, ako bi zaradila dovoljno novaca, srediti malo svoje preokruglo lice. I predebele usne. Velika opekotina na desnoj ruci, koju nosi od malena, ne smeta ju. Ako ju muškarac zaista bude volio, neće mu smetati, kaže.

Ona ima dvadeset i sedam godina. Radi u banci. Posao koji ne voli. Nije se u njemu našla. Ponekad joj se povraća ujutro, od same pomisli. Al, plaća je solidna. Za srednju stručnu spremu i odlična. Jednako bi zarađivala kada bi diplomirala i zaposlila se u struci. Želi se udati. Imati djecu. Želi muškarca kojem će biti Ona, jedna jedina, najbitnija. Muškarca koji će ju znati utješiti nakon napornog radnog dana. Onako kako njoj treba. Muškarca koji zna kamo ide. Koji se ne boji donositi odluke. Kojeg će voljeti. Kao nijednog drugog.

Ona ima dvadeset i sedam godina. Udala se jer je željela dijete. Nedugo nakon što je diplomirala. Deset godina veze. I pet godina zajedničkog života. Jedino što je zaista željela je dijete. Svoje dijete. Oduvijek je znala sama zaraditi dovoljno novaca. Koliko joj je bilo potrebno za život. Znala je i sama donositi odluke. Jer je morala. Kako ju je samo živcirao svojim pitanjima: " A, jel imam ja gaće? " ili " A, kaj bumo mi jeli? ". Njemu nije željela biti mama. Shvatila je da se udala iz krivog razloga. Kad joj je, napokon, objasnio zašto On ne želi dijete. Još uvijek nosi prsten. Kako bi ju sjetio. Na tu odluku.

Ona ima dvadeset i tri godine. Diplomirala je i zaposlila se. Na poslu iz snova. Na tom poslu se i zaljubila. Pa ostala trudna. Slučajno. Neko vrijeme vodila je borbe sa samom sobom. Nije željela to dijete. Onda je počela ignorirati situaciju. Govorila bi vrlo hladno i odsutno: " Na poslu neću ništa reći. Neće niko ni primjetiti. Samo da me prime za stalno. Rodit ću, uzet dopust. Čim prije mogu vratit ću se na posao, a On će uzet porodiljski. " Udat ću se, da. A , što drugo mogu? ".

Ona ima četrdeset i nešto godina. Mislila sam, kaže, to će doći samo po sebi. Kao i sve ostalo. A godine su prolazile. Onda sam saznala da i ja, ipak, bez obzira što nemam muža, imam pravo posvojiti dijete. Željela sam curicu. Kad sam već odustala, nakon dvije godine, pozvali su me da dođem pogledati njega.

Ona ima trideset godina. Studira i radi. Živi sama. U drugom gradu. Daleko od obitelji. Nema volje raditi svoj posao. Željela bi živjeti u prirodi, na selu. baviti se poljoprivredom. Ili tako nešto. Uredi, kompjuteri i spisi ju užasavaju. Jednako kao i ozbiljnije veze. Bliskost. Oduzimanje privatnsti. I životnog prostora. Ponekad je usamljena. Pa dođe. Većinu vremena provodi s nećacima. I u dugim šetnjama s psom za kojeg se brinula prije nego je otišla. Ostala bi tamo, veli.

Ona ima dvadeset i sedam godina. Radi u struci. Ima još par ispita do diplome. Želi da žive zajedno. Da iznajme stan. On ne radi. Niti ne daje ispite. Živi s roditeljima. Koji ga financiraju. I dobro mu je tako.

Ona ima preko četrdeset godina. Nedugo kako je rodila drugu curicu muž je umro. Imali su sve. Dvije kćeri. Posao. Uređivali su taj prekrasan tavanski stan. Bili su na početku života. Ostala je sama. Pa se zaljubila. Iz inata, veli, kaj me ostavio samu. Iz te veze rodio se sin. Pa je opet ostala sama. S troje djece.

Ona ima dvadeset i sedam godina. Vjerovala kao će do dvdeset i pete biti u braku. Imati dijete. Živi s roditeljima. Dala je otkaz na dugogodišnjem poslu kako bi napokon diplomirala. Više ni nema snage objašnjavati zašto je sama. Na pitanje: " Jel ti ponekad fali seks? " odgovara: " Više mi fali ljubavi. ".

Ona ima dvadeset i tri godine. Njemu se dva puta zalomilo. Slučajno. Prvi put je bez razmišljanja otšla na abortus. Ne lijepo iskustvo. Ostavilo je gorak trag. i zbrčkane osjećaje. Drugi put je odlučila roditi. Mogu ja to, govorila bi. U početku je i On bio za. Pa je odustao u zadnji čas. A Ona opet otišla na abortus. U zadnji čas. Još uvijek su skupa. A On bolje pazi.

I Ona ima dvadeset i tri godine. Studira i radi. Uskoro će diplomirati. Zaposliti se u struci. Ona želi karijeru. Raditi. Zarađivati novce. On će biti doma s djecom. Kuhati i pospremati. Takav je dogovor, vele.

Ona ima oko pedeset godina. Ostala je trudna s petnaest, prvi put. Pobjegla s njim od kuće. Željela si je curicu. Ima četri sina. I dvije unuke. On bi je jako tukao. Kad bi se napio. Zapio plaću. Nakon učestalih krvavih batina počela se braniti. Klompom ili pepeljarom. Drškom od metle. Naporno je radila. Nije se rastala. Zbog djece, veli. " Prvih deset godina voljela sam ga. Jako sam ga voljela. ".

Ona ima trideset i neš sitno. Bila je jako nesretna kad se treće dijete zalomilo. Opet ću bit debela, rekla je. Nije se našla kao kućanica. Nije imala ni dovoljno volje završiti napola prekinuti studij. Pa joj muž predložio neka radi u obiteljskoj firmi. Koju On vodi. Radila na poslu. Bavila se djecom, kućom, bolesnom svekrvom. Skrivala se od njega i djece u kupaonici da popuši cigaretu. Nedavno mu je dala otkaz. Mužu. I zaposlila se negdje drugdje. Ne smetaju mi gužve na cesti, veli. Imam u autu držač šalice za kavu. To su mi rijetki trenuci mira. Čak mogu i čitati. I pušiti.

Ona ima sedamdeset i dvije godine. Stariji sin poginuo je u prometnoj nesreći. Oko tridesete. Mlađi se razbolio od raka kože. Nije se dugo mučio. Muž je umro od posljedica alkoholizma. Ostavio joj je sve. I sifilis.

08

uto

07/14

Hvala ti, Živote

kamena-kucica-na-skoju.blog.hr


Naslov je, zapravo, trebao biti... Treća-sreća... ali sam se, eto, u zadnji čas predomislila. A što je treće, i gdje se krije prvo i drugo, tek treba pojasniti. Ako kažem da je riječ o pjesmi, valjda je situacija već jasnija malo.
Pjesma je danas treća...
... kao vaga... kao kontrapiz...
... kao dogovor i mjera s onim dvjema prethodnima, ili bolje rečeno, sa samom sobom...
... kao odgovor na sve one dosadašnje, Nekima možda srcedrapateljske, e pa vrlo važno... u čežnji su i slutnji ispjevane...
... kao utjeha... možda i to, ali čekaj malo, to s utjehom mi ni sad nije posve jasno... da l' utjeha je prva, druga ili treća... ili neka stota, od prije... ma, tješim se i Ja od Života, moguće se zavaravam još i više... baš kao i drugi ljudi svi... kamuflaže majstori...
... kao podsjetnik na Život, koji rijeka je što teče i buja neprekidno...
... kao upitnik još i ponajviše... upitnik Životu sa tisuću pitanja...
... što li je u njemu tek jedan san, pa bio on i nedosanjan...
... što li je Nebu jedna kišna kap... što Moru ona jedna slanomorska...
... što li je oku jedna gorka suza, ma koliko da peče i boli, kad uz nju skalinada je cijela onih drugih, nijansiranih...
... koliko je teško jedno crno zrno u pješčanom satu... i mjenja li išta na stvari ta njegova crna boja...
... što li je kazna, a što blagoslov...

... i ne pitajte mene, ne znam Ja ništa od toga...
... možda odgovore zna samo vjetar, a Ja ne znam ni hoće li me naći, ili mimoići...
... možda je tajna skrivena u boci, što valovi je morski nose, a Ja ne znam ni gdje je, ni hoće li do mene doći...

... zašto li se to tako čini, a varka je zapravo, da Sreća je uspavana ljepotica, a Nesreća trnje što je okružuje...
... zašto li se čini, a prevara i to jest, da uvijek nešto fali...
... zar nešto fali Nebu ili Zemlji... Svemiru i Svijetu... svem Živom i Neživom...
... ili je samo čovjek taj... samo čovjeku nešto fali... uvijek... al' baš uvijek... što god da mu daš...

Biti svjestan svoje sreće, umijeće je i blagoslov, rekla bih, al' ne pada to tek tako... jedan pljesak ruku, i pred tvojim je već Nogama (hvala ti, Živote, jer... mog'o si mi ih i ne dati)... otvoriti treba dobro i Oči i Uši (još jednom ti hvala, Živote), da bi je ćutili... vidjeli... opipali...
A zašto je onda tako teško... zar samo zbog jedne suze gorke, što peče i boli, da tako lako zaboravljamo na sve ono dobro... zašto je teško reći... hvala ti, Živote... jer dao si mi puno... jer si Čudo... jer si Dar... jer ti ništa ne treba, i ništa ti ne fali...


Gracias a la vida con letra Violeta Parra

P.S. Potrudite se sami oko prijevoda, ako imate želje, ili samo odgledajte spot sa engleskim prijevodom (ima ga, ali mi je ovaj bio ljepši)... tekst na hrvatskom nije doslovan prijevod, original mi je bolji, ali je jedini koji sam pronašla u bespućima interneta...
Hvala ti živote

Hvala ti živote, mnogo si mi dao
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo
Jasno vidim crno, jasno vidim bijelo
Nebo iznad glave, tako sjajno i kad se budim
Vidim u tom mnostvu, lice koje ljubim…

Hvala ti zivote, mnogo si mi dao
Sluh koji ne vara i ne čuje laži
A sluša dječaka kada ljubav traži
I čuje u noći što je iza vrata
Korak prijatelja, ili korak tata…

Hvala ti živote, mnogo si mi dao
Hrabrosti još imam, i nisam bez dara
Da zavolim voće, koje čovjek stvara
Dijelili smo udes, dobar ili zao
Kad u moje oči tvoj je pogled pao…

Hvala ti živote, mnogo si mi dao
Dao si mi osmjeh, učio me plaču
Sve što ne znam danas, možda sutra znat ću
Ti si dao nježnost koja pjev moj čini
Ponoru me dao, i dao visini…

Za sve što mi ote

Hvala ti, živote…

Violeta Parra
(1917 - 1967)
Uglavnom je to trebalo biti sve, ali ipak nije... a zašto nije, doznajte u nastavku...

Ovaj post nije smišljen i iznjedren danas, i prosut na papir tek onako, iz cuga... ma dobro, Ja i inače na blogu ne izbacujem riječi brzopleto i nepromišljeno, čime se u stvarnom životu baš i ne bih mogla u tolikoj mjeri pohvaliti... i nazovite vi to sad kako hoćete, ali Ja znam da je tu na djelu jedino veća odgovornost prema javno izrečenoj riječi, za razliku od one u svakodnevnom govoru... koliko god se Ja i u ovom drugom trudila ispeći prije nego reći, uspjeh je oscilirajući, kako kad... o da, onaj simpatični ali jako skliski sindrom svima nama drage Bepine iz Maloga Mista, često zna biti jači od mene... eto, i sad ti reci, gdje li sam ja ovo zalutala s riječima... ajmo mi nazad na oni cug...

Ovako je to bilo... još prije nego sam, preko uha slušajući završnu večer festivala, odlučila "prilijepiti" na blog one dvije pjesme, jer su mi nekako baš "legle" na prvo slušanje... i neka mi oprosti dragi Coce, u čiju slavu i čast je zasluženo protekao ovogodišnji Splitski festival... kamo sreće, da je njemu posvećena pjesma ujedno i najbolja, ali nažalost nije, i po mom skromnom sudu, ali i po sudu mnogih što šuškaju po kuloarima... joj mene joj, ni o ovome nisam htjela, pa se idemo mi vratit' na pravi put... po drugi put nut...

Pjesme sa festivala su, dakle, upale neplanirano, a ova treća, današnja, već od ranije se "krčkala" u mojoj glavi, čekajući da je ukompiram s nešto teksta po mjeri mene i mojih trenutnih osjećanja i razmišljanja...
Potrefilo se, da sam je, spletom određenih (ne)slučajnosti, koje su se dogodile od jučer do danas, samo malo požurila...

Idemo sad još razjasniti i te (ne)slučajne događaje, pa će sve biti posve jasno. Najprije sam jučer svratila kod annaboni, pa me zaintrigiralo ono "njeno"... biti svjestan svoje sreće..., a danas je fitilj kresnuo kod Valcer, gdje sve pršti od sreće, a kako bi drugačije i bilo, kad novi se Život rodio...

A Ja u svemu tome, i opet ne znam... postoje li te slučajnosti, ili se s razlogom sve događa... ma, nemate vi ni pojma, koliko bi ja volila vjerovati, da s razlogom sve je... ali razlog... da mi je bar taj razlog jedan... o vjetre, vjetre, na jugu sam ti Ja, ako nisi znao... a i ti boco, boce li ti tvoje, kojim morima sada ploviš, kakvi li te vali nose, i kad misliš više na moj Jadran plavi... na žalu te svome čekam, i u more gledam, ako ni ti ništa ne znaš...

I završnu još da reknem, kad su se već poklopile ove i ovakve (ne)slučajnosti... rađanje novog Života je velika stvar, a što li su drugo stihovi Violete Parro, i ovaj post u cjelini, ako ne oda Životu... Život kao čudo... Život kao dar s neba... pa kad je već ispalo sve tako, kako je ispalo, onda neka ovaj post bude moja čestitka Valcer... nije mala stvar biti ponosna i sretna baka, i to po drugi put... sretno vam bilo svima, koliko god da vas skupa ima party...

Hvala ti, Živote... za sve što mi dade... za sve što mi ote...

07

pon

07/14

Erotski (na)boj

annaboni.blog.hr

Jesi li moje najmoje ?

Jesam tvoje najtvoje...

M. Antić

*************


Jesam uvijek ; i kad te umornog dočekam na vratima i dok mi ovlaš usne spuštaš iza uha.

I kad se ispružiš s novinama glavom na mom krilu sklopljenih vjedja ne govoreći ništa.

I dok šutimo osjećajući jedno drugo tijelima.... i tada si najjmoje.

I kad me usnulu zorom privučeš u svoje krilo ,ti polubudan ja u polusnu ,dok "najmojeinajtvoje"

postanu dvoje razbudjenih u čekanju jutra.

Arhiva 2010

 photo ana_zpsb271b6b5.jpg

05

sub

07/14

Cure koje vole kretene 9: Sraz hrčaka

igniss.blog.hr

Kao što ponekad napominjem, kada bih se uhvatio pisanja samo serijala "Cure koje vole kretene", vrlo brzo bih došao do apsurdno velike brojke, toliko velike da bi čitatelji mogli provesti cijele živote pregledavajući različite slučajeve. No kako se ovaj blog mora istovremeno nositi sa šarolikim arsenalom tema, prisiljen sam ograničiti serijal samo na povremene, najsočnije epizode.

Stoga ću danas kompenzirati za to i podastrijeti vam nekoliko slučajeva, a vi, dragi čitatelji, vi ćete ocijeniti koji od njih zaslužuje titulu najvećeg obožavanja kretena i najveće racionalizacije iskazane pri tome. Dobrodošli u...



Izložak #1: Iz Bjelovara nam stiže priča o "mladoj" 37-godišnjoj Ireni koja se udala za vođu Al'Qaede, Anwara Al-Awlakija. Irena se trenutno "koleba" treba li nastaviti sveti rat nakon što je njen muž ubijen, te kaže da će "kroz sljedeća četiri mjeseca još razmisliti o tome što bi bilo najbolje". Također dodaje da je "sretna što je moj suprug mučenik".



Jeste li ikada čuli neku ženu da, suočena s Beta ponašanjem svog dečka ili muža, kaže da će "kroz sljedeća četiri mjeseca još razmisliti o tome što bi bilo najbolje?" Naravno da niste. Riješiti se nekog normalnog i pristojnog ženama dolazi puno lakše nego riješiti se duha pokojnog muža masovnog ubojice i terorista.

Izložak #2 (skupna prijava): Prije nekoliko tjedana, Jeremy Meeks bio je samo običan zatvorenik u američkom zatvoru, uhićen zbog višestrukih nasilnih zločina, sudjelovanja u organiziranom kriminalu i sličnim sitnicama. Onda se neka žena sjetila komentirati kako je on "zapravo prilično zgodan" i predselekcijska lavina je krenula: slika zgodnog zatvorenika u ovom trenutku ima 101 000 likeova, 13 000 shareova i 26 000 komentara, pretežno od žena koje komentiraju kako može slobodno počiniti zločin nad njima kad poželi ili kako je prezgodan za zatvor.

Čitateljice, biste li prasnule?



- Feministice i bijeli vitezovi tvrdit će da su sve te žene mentalno bolesne, glupe, needucirane, ružne, siromašne, usamljene ili niskog statusa; letimičan pregled autorica pozitivnih komentara potvrdit će da to nije istina.
- Prosječni ljudi, kojima nije ispran mozak ali koji su ipak daleko od poimanja realnosti bez zadrške, reći će da to što je zgodan (ili bogat/utjecajan) nadilazi minuse od toga što je nasilni gangster.
- Ljudi koji razumiju seksualno tržište reći će da je to što je gangster veliki plus per se, i samo se zbraja s tim što je zgodan. Ne smije biti zaboravljeno postojanje mnogih tipova koji su jednako zgodni ali koji žive u celibatu ili sličnom nesretnom stanju, žeđajući za ženskom pozornošću.

Jeremy je upravo potpisao ugovor o manekenstvu na iznos od 30 000 $. Pa vi budite uzorni građani.

Izložak #3: Novinarku Amandu iz Kanade su u Somaliji oteli teroristi i držali je u zatočeništvu i silovali 460 dana. Ona im sada sve oprašta i dodaje da je "Posve jasno kako su moji zlostavljači rezultat rata koji ih je oblikovao u osobe kakve su sada. Oni su također ljudska bića s bolnim pričama iza sebe" i da je prilikom toga doživjela "izvantjelesno iskustvo".

Možda teroristi znaju neku tajnu zbog koje se ipak isplati potruditi da žena svrši?


Zabavna činjenica: imaš veće šanse zadobiti naklonost ove emancipirane zapadne žene ako je brutalno otmeš i siluješ nego ako joj doneseš cvijeće i kažeš da ti se sviđa.

Izložak #4: Paul Bernardo je u zatvoru zbog serijskih otmica, mučenja, silovanja i ubojstava više djevojaka srednjoškolske dobi. Ne radi se o rekla-kazala: većinu svog bolesnog iživljavanja nad žrtvama je sam snimio i osuđen je na temelju toga. Dakle, neće vas nimalo iznenaditi da postoji puno žena koje se žele udati za njega. Evo nekih citata iz intervjua i pisama, neka od kojih je napisala 30-godišnjakinja s magisterijem

"Pišem Pauli cijelo vrijeme, šaljem mu razglednice i ne, nemam fetiš. Pročitala sam puno knjiga o njegovim zločinima i suosjećam s njim. To je duboko u mojim kostima i ne mogu se toga riješiti."
Misliš duboko u vagini?

"Vidim raziku između Bernarda kao čovjeka i Bernarda kao kriminalca. Njegovo zločini nisu ono što me privlači, već on sam."


Izložak #5: Samra i Sabina su prelijepe mlade djevojke u idealnoj dobi od 15 i 16 godina. Mogu imati bilo kojeg muškarca na svijetu i na svakoj slici koju objave na Facebooku garantirano dobivaju po 100-300 likeova od strane žednih Beta tipova koji samo sanjaju o tome kako im služiti.


8/10, prasnuo bih. Izvor: Interpol

Umjesto toga, one su se iskrale iz svojih udobnih domova u Austriji gdje žive njihove obitelji i pobjegle u planine u južnoj regiji Turske kako bi se udale za radikalne islamske teroriste. Njihove mame se ne mogu načuditi kako se to moglo desiti njihovim uzornim gimnazijalkama. Ja imam sugestiju: netko im je rekao da "samo trebaju slijediti svoje srce".

Izložak #6: Britanska razvedena majka troje djece napustila ih je kako bi preselila u SAD i tamo se udala za Christophera Mosiera, gangstera iz teksaškog zatvora nakon što "ju je impresionirala njegova iskrenost". On trenutno služi 15-godišnju kaznu za provalu pod utjecajem droge i s nanošenjem teških tjelesnih ozljeda i pokušajem ubojstva, te sudjelovanje u organiziranom kriminalu, ali postoji mogućnost da sljedeće godine uloži molbu za pomilovanje .



"Bilo mi ga je žao vidjeti ga tako zatvorenog, bez ikakvog društva osim drugih zatvorenika. Uistinu me zainteresirao njegov profil. Bio je različit od ostalih, u kojima tipovi samo poziraju golih prsa. Ali on je bio rječit i iskren o svom zločinu," kaže Jennifer. S vremenom je od svog posla kao prodajna pomoćnica u trgovini uštedjela dovoljno za let u Texas kako bi posjetila Christophera. Napominje da zna da je ovo teško za njenu djecu, ali da se "nada da će i ona jednog dana upoznati njenu ljubav" .

Žene će dragovoljno teško raditi, štedjeti i čuvati svaku lipu kako bi se dokopale svojih ljubavi. Sjeti se toga sljedeći put kada joj želiš kupiti komad nakita ili karte za koncert.

Molim kliknite ili na anketu ili na ovaj link kako biste glasali i vidjeli rezultate.



Molim kliknite ili na anketu ili na ovaj link kako biste glasali i vidjeli rezultate.

04

pet

07/14

Ignissovi Newsletteri 2013.-2014.

igniss.blog.hr

"Kad će newsletter?"
"Dolazi li uskoro sljedeće izdanje?"
"Što će biti u novom newsletteru"?

Ta i još mnoga pitanja i komentari donosili su mi radost tijekom skoro godinu dana koliko sam pisao i izdavao svoj besplatni newsletter s bonus sadržajem. Broj pretplatnika i količina interesa ugodno su me iznenadili.

Ipak, polako je došlo vrijeme i za promjene. Epistolarni oblik savjeta kao u newsletteru ne odgovara budućim temama u planu, pati od raznih tehničkih problemia, te želim isprobavati i druge kanale. Već sam napomenuo da nisam pretjerano zapaljen za video-uratke, tako da ću se i dalje držati pretežno književne sfere. Kao što je knjiga pokazala, takvo eksperimentiranje je naišlo na vrlo pozitivne reakcije.

Što ovo znači za čitatelje?

A) Newsletter s ovim datumom prestaje izlaziti. Osmo izdanje bilo je i posljednje.

B) Svi dosadašnji newsletteri uobličeni su u e-knjižicu "Ignissovi Newsletteri 2013.-2014.", koju od danas možete kupiti preko stranice Lulu.com po simboličnoj cijeni od 1.69 $ (po današnjem tečaju nešto manje od 10 kn).

Knjižica je u obliku PDF datoteke i čitljiva je na svim digitalnim uređajima i platformama. Klikom na naslovnicu i zatim na "preview" možete pogledati prve 4. stranice kako biste pregledali sadržaj i prvi dio.



Ja nemam ikakav osobni kontakt s ili utjecaj nad izdavačkom platformom Lulu, no više puta sam kupovao (i tiskane i e-knjige) kod njih i moje zadovoljstvo je uvijek bilo na visokoj razini.

C) Svi čitatelji koji su se pretplatili na besplatni newsletter od njegovog početka pa do danas dobit će e-knjižicu besplatno putem e-maila negdje u nedjelju 06.07. ujutro (svaka paralela s misom je slučajna belj ).

D) Kako ovo ne bi bio slučaj tipa "prošla baba s kolačima", popis pod C uključuje i sve čitatelje koji se prijave na newsletter do kraja subote 05.07., dakle do sutra u ponoć.

Update: newsletter je poslan na sve e-mail adrese prijavljene do nedjeljnog jutra 06.07. Ako ste se prijavili do tada i niste ga dobili, samo se javite pa ću vam ga ponovno poslati.

E-knjižica je dostupna za kupnju po navedenoj simboličnoj cijeni. Kliknite i pogledajte preview:

Statistika

Zadnja 24h

26 kreiranih blogova

517 postova

839 komentara

356 logiranih korisnika

Trenutno

7 blogera piše komentar

23 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se