Seks/ljubav - Stil - 24 sata

cool

nedjelja

svibanj

2013

Kada je ovaj film izašao 2008 godine, provukao se ispod radara većine kritičara i, unatoč osvojenoj nagradi na jednom norveškom filmskom festivalu, zapao u mrak zanimljivih ali nepoznatih filmova. Većina koja bi ga pogledala tretirala ga je samo kao urnebesnu komediju sa snažnim seksualnim motivom, nešto poput Američke pite. Malo prostačenja, malo šala na račun masturbacije, malo crtića o penisima i to je to! Još jedan neuspjeli teen uradak! Passe!

Ipak, promatraču koji poznaje seksualno tržište ne može promaknuti iznimna dubina i profinjenost filma. Ispod brda šala o spolnim organima, krije se psihološka drama koje se ne bi posramio niti jedan poznati uradak. Stoga sam, kada mi je ovaj film slučajno dospio u ruke, ostao uistinu zapanjen slojevitom pričom.

Rino je debeli, osamljeni muškarac u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim koji pati od kronične sramežljivosti i društvene anksioznosti. Film počinje u supermarketu, gdje Rino ignorira otvorenu kasu kako bi mogao ići na drugu, gdje radi lijepa blagajnica koja mu se sviđa.

Poslije kratkog i neuspjelog pokušaja očijukanja s blagajnicom (u prijevodu: mrmljanja nečeg nerazumljivog i spuštenog pogleda), dobivamo uvid u Rinove fantazije u obliku crtića:

Rino piše stripove u kojima je glavni lik Fatso - debeli, društveno neprihvaćeni humanoid koji, isto kao i po imenu, sliči antropomorfnom nosorogu (iskreno, po meni više sliči svinji). Većina stripova tiče se njegove čežnje za prolaznicama, lijepim (ljudskim) djevojkama od kojih šeće uokolo s trajnom erekcijom, te bijega od policije sastavljene od antropomorfnih pasa koji ga žele uhvatiti zbog "zločina požude" i kastrirati ga.

------------------------------------- SPOILER -------------------------------------
UKOLIKO ŽELITE SAMI OTKRITI RADNJU, OVDJE PREKINITE ČITANJE
------------------------------------- SPOILER -------------------------------------

Zatim dobivamo pogled na Rinov svakodnevni život. Radi kao prevoditelj (preko interneta), stoji zabijen u prazan stan svojih roditelja i svo slobodno vrijeme provodi u gledanju pornografije i masturbaciji. Rino je ovisan o seksu na najpatetičniji mogući način - ne onaj Charliea Sheena, već tako da čim vidi živu ženu dobiva erekciju i trči doma olakšati se. Kao što smo vidjeli, apsolutno je beznadan sa ženama i u životu općenito. Ukratko, on je čisti Omega, nesretno stvorenje čije je postojanje ženama gotovo nezamislivo.

Jedino društvo koje ima je Filip, gadljivi tip koji ga posjećuje kako bi mu se hvalio svojim osvajanjima. Filip je "papirni Alfa", arogantan, sebičan i lažljiv, čiji je najviši doseg seks s 50-godišnjom ženom i pričanje o zavođenju koje nema veze sa stvarnošću, no Rino je jedina budala na svijetu koja pije njegove priče. Istodobno uživa zezati Rina i suptilno ili manje suptilno ga podsjećati na to da nikada u životu neće vidjeti pravu vaginu.

Rino dobiva posjetu od svog oca, feminiziranog i nezainteresiranog tipa koji se čini više indiferentan nego sažaljiv prema propalom životu svog sina. Obavještava ga da će dio stana u kojemu živi Rino iznajmiti nekoj studentici. Ta studentica je Malin, vrlo lijepa i živahna plavuša iz Švedske.

Rino nema nikakvih iluzija da će ikada moći išta s njom, unatoč povremenim šalama oko toga s Filipom, no čim ona ode na posao radi jedinu stvar koju zna: ode u njenu sobu i kopa po njenom donjem rublju. Njegov izuzetno creepy način "upoznavanja" pridošlice čak i nije toliko seksualan koliko znatiželjan: jednostavno nikada nema pristup ženi od krvi i mesa, i njene hulahopke gleda kao da su s drugog planeta. Toliko je zaokupljen da ga zamalo uhvate Malin i njena kolegica s posla koju je dovela da joj pokaže stan. One ga, prepoznajući njegov potencijal za pružanje bezazlene zabave, navečer zovu da sjedne između njih i priča s njima, što je pozicija u kojoj izdrži tek pola minute prije nego mora pobjeći u svoju sobu. Po noći ga budi zvuk seksa iz druge sobe: Malin je već prvu noć dovela nekog "dečka", nekog nabildanog i agresivnog alfa tipa.

Sljedeće jutro, Filip mu donosi Fleshlight (umjetnu vaginu) koji je ukrao od negdje i nudi mu ga na prodaju. Kada se prilikom pregovora pojave Malin i njen dečko, Filip se pravi faca pred njom i pretvara se da je Rino kupio Fleshlight njemu, te da njemu to apsolutno ne treba, kako bi osramotio Rina i uzdigao sebe. Ozbiljno se posvade, a nakon toga se Rino počinje svađati i s Malin, tvrdeći da mu radi nered i smeta ga. Ipak, navečer zajedno gledaju televiziju, i Malin mu kaže kako "obožava pametne dečke" i kako je "inteligencija jako seksi". Zatim se napola ispruži po Rinu i zaspi tako, koristeći ga kao velikog, slatkog, bezopasnog plišanog medvjedića. Rino, razniježen prvim ženskim dodirom u mnogo godina, odmah počinje maštati u njoj, te zatim odlazi u sobu i prepušta se čarima Fleshlighta.

Sutra Malin i njena kolegica zovu njega i Filipa u park na piknik. Filip isprva odbija, praveći se da je to nedostojno njega, no Rino ga ostavlja i odlazi u park na druženje. Unatoč svojoj anksioznosti zbog koje sjedi pet metara daleko od grupe i ponaša se kao na intervjuu, ostavlja dobar dojam na društvo, pogotovo muško, koje cijeni njegovu dobrodušnost, neobičan smisao za humor i znanje nekoliko jezika.

Društvo se usput dogovori s njim da Malin sutra navečer organizira party u njegovom stanu. Potaknut nadolazećim događajem, Rino kupuje sportsku opremu i proteine, hvaća se vježbi i trčanja (unatoč stalnoj paranoji da je sve beznadno) i sređuje se za navečer tako što oblači odijelo i stavlja kontaktne leće. Iako se nije tjelesno promijenio, razlika je gigantska. Umjesto debele, neprivlačne kreature, doima se kao punašan, živahan intelektualac sa zgodnom frizurom. Dok mu pomaže srediti se, Malin ga iz zezancije ili podrške kratko poljubi u usta, na što on ostane totalno zabezeknut.

Na zabavi se nakratko pojavljuje napušeni i pijani Filip koji pokušava napraviti skandal vrijeđanjem Rina zbog pokušaja sređivanja svog života, ali svi su složni da im smeta i izbace ga. Rino se također malo napije i proba travu, a Malin, pijana, dolazi leći na njega, trljati međunožje o njegove noge, te mu govoriti da se sjajno zabavljaju (unatoč tome što je maloprije bila u zagrljaju sa svojim dečkom). Njihov ples je prekinut kada Rinu pozli od previše pića dok je u WC-u i ispovraća se i onesvijesti. Dok je u nesvijesti spuštenih hlača, cure primjećuju da ima ogroman penis. Dok ga nose u sobu da se otrijezni, on ima fantaziju da obrađuje cijeli harem i zalijeva ih svojom spremom, ali čini se da je to ipak samo fantazija.

Ujutro Rino ide s društvom na plažu, gdje Malin susreće svog dečka u društvu njegove supruge i djeteta. Slomljena prijevarom, odlazi plakati, a Rino ide za njom tješiti je, govoreći joj da je lijepa i zabavna. Nju pomalo vrijeđa što ne zna navesti druge pozitivne osobine kod nje osim tjelesnih, no sama sebi priznaje da je to jedino što ima i da glupo troši svoje vrijeme na kretene. Obećava Rinu da će mu pomoći jer on zaslužuje imati curu, i šalje ga na spoj na slijepo.

Opet lijepo sređen, Rino dolazi pred dogovoreni kafić i vidi kako mu se osmjehuje vrlo zgodna, seksepilna žena koja čeka za šankom. Dolazi do nje i flertuje s njom kao pravi Casanova, iznenada preporođen. Čim zna da je to žena koja je zainteresirana za njega (jer mu je tako rekla Malin) i dobro se spremio, njegova anksioznost nestaje. Nažalost, fantazija dolazi kraju kada ga pozove netko novi - Nina, žena koja mu je Malin namjestila za spoj na slijepo:

Rino je vrlo ljut što mu je Malin namjestila debelu, neuglednu, stariju ženu, te spoj zbog toga ne ide nikamo. Otresa se na nju riječima koje su im oboje na pameti, "Zašto debeli ljudi moraju samo visiti zajedno? Postoji nekakav kod?", iz protesta prolijeva pivo po sebi i odlazi u bijesu. Doma sačeka Malin, kaže joj da ne podnosi to da ga ona tretira kao otpadak kojemu treba uvaliti druge otpatke, te joj otvoreno kaže da je glupa i da sama izaziva svoje probleme, i izbacuje je iz stana. Zatim nacrta odlučan strip u kojemu se Fatso preobražava u neustrašivog i potentnog osvajača, Kapetana Ku*ca, te odlazi vani s Filipom kako bi ga ovaj odveo u javnu kuću. U javnoj kući, Rino se u posljednji tren pokoleba, ne želeći "samo seks", te se vraća kući po pljusku.

Pred ulazom u stan, nalazi pokislu i pijanu Malin - išla je kod svog sada bivšeg dečka i opet se razočarala, te sada moli Rina za pomoć jer je izgubila novčanik i mobitel. On je nosi u njenu spavaću sobu, gdje ga ona potiče prvo da je svojim rukama skine sve do gaćica i grudnjaka, te zatim njega da se svuče i, naposljetku, da ostane spavati s njom. Potpuno zbunjen ali zapaljen željom za Malin i sretan što mu ukazuje pozornost, Rino pristaje. Ona se privije uz njega i mazi s njim, a on joj govori kako je lijepa i kako je voli, no već je zaspala.

Rino sanja da vodi ljubav s Malin ali zapravo je preuzela njegova navika: u snu počinje masturbirati, što probudi Malin. Apsolutno zgađena, ona pobjegne iz kreveta i kaže mu da je odvratni perverznjak, te mu kaže da je kreten ako je ikada mislio da se ona želi seksati s njim:

Očajan i ispunjen bijesom na Malin što ga tako tretira i na sebe što je upropastio priliku, Rino odlazi u svoju sobu, gdje ima prototip nekog uređaja sličnog flekserici, za koji je radio prijevod, te si njome odreže penis. Malin ga niti ne pokušava zaustaviti. Rino zatim ima san gdje na nebesima predaje svoj odrezani penis Kapetanu Ku*cu, te da njegov penis dobiva anđeoska krila i odlazi u raj:

Rino se budi u bolnici, gdje su mu jedva uspjeli spasiti spolni organ. Kada se vrati kući, Malin mu kaže da će se odseliti jer se mora vratiti mirnom životu s roditeljima, a njemu kaže da je vidjela njegove stripove, da su vrlo zanimljivi (jer ima dar "stvarno vidjeti" druge ljude i sebe), te da ih treba poslati nekom izdavaču. Rastaju se kao prijatelji.

U završnoj sceni, Rino se vraća u trgovinu s početka filma i očijuka s istom onom blagajnicom. Na vrlo nespretan i sramežljiv ali ipak pristojan i jasan način, pita je želi li izaći s njim na večeru. Nakon što ga ona odbije jer je zaručena, ona se vraća pitati je bi li išla s njim kada ne bi bila zaručena, samo hipotetski. Ona mu kaže da se on doima kao ok momak i da vjerojatno bi, jer "zašto ne?". Sav sretan što je "rekao nešto", Rino izlazi iz trgovine i film završava.

Rinov problem je klasičan Omega problem: bilo zbog nesreće bilo zbog sabotaže (vjerojatno oboje), apsolutno je beznadan sa ženama, te stoga nikada nije upoznao nikakvu metodu seksualnog izražavanja osim pornografije i masturbacije. Kada bi mu se dalo voljnu ženu golu u njegov krevet, opet ne bi ništa uspio. To ga čini još beznadnijim. Čak ni njegov gigantski penis, nešto što bi ga u teoriji trebalo činiti vrlo poželjnim, ništa ne pomaže. Kako bi imao koristi od ogromne alatke, moraš prvo doći do njene upotrebe.

Njegov otac stalno prigovara, ali na jednako beznadan način - nije ni voljan ni sposoban dati svom sinu nešto što bi mu pomoglo, makar to bila i lijepa riječ osim prokletog "samo budi svoj". Njegov jedini prijatelj, Filip, iskorištava ga kako bi imao nekoga u usporedbi s kim će se činiti Alfa. Malin, lepršava i mlada, rado iskorištava njegovu dobru volju i emocionalnu potporu, a drži ga na udaljenosti jer nema "ono nešto", što je parazitiranje još okrutnije od samog ignoriranja. Mami ga seksom kao konja mrkvom, ali nikada ne zaboravlja da joj je on previše odvratan da bi spavala s njim. Upravo su ta razočaranja, ono što Rina dovodi do ruba i konačnog sloma kada si zamalo oduzima život.

To je svijet Omega muškaraca: uskraćeno im je čak i biti biljojedima. Umjesto da makar napuste seksualno tržište i pronađu životno zadovoljstvo u bilo kojem drugom području, uhvaćeni su u vrtlog zlokobnih (makar nenamjernih) sila koje ih primaju i odbacuju kako im pada na pamet. Malo je onih koji uspješno ispužu iz tako dubokog i strmog ponora. Uzevši u obzir postojanje tog negativnog ciklusa, možda nije čudo da muškarci čine 75% svih samoubojstava.

Važna pouka iz igre pojavljuje se u sceni kada Rino odlazi na spoj na slijepo. Misleći da je vrlo zgodna, seksepilna žena za šankom ona koja ga čeka i interesira se za njega preko Malin, Rino je neustrašiv. Na jedan predivan trenutak, Rino izlazi iz svoje ljušture, možda ne Alfa, ali svejedno nevjerojatno vješt i zavodljiv u odnosu na svoje uobičajeno postojanje. Njegovo samopouzdanje je čisti placebo efekt, ali ipak stvara nevjerojatne rezultate. A onda se pojavljuje Nina, kao uvredljivi podsjetnik na njegovu stvarnu poziciju na seksualnom tržištu, na to da ga njegova prijateljica i simpatija smatra nekim "dovoljno dobrim" za debeljucu i ništa više. Shvativši to, Rino opet pada u ponor beznađa i samo-omaložavanja.

Druga važna pouka je kraj filma. Nakon što Rino biva odbijen od strane blagajnice jer je zaručena, strašno ga zanima bi li ona ipak izašla s njim kada ne bi bila zaručena. To što mu ona kaže da bi (što bi mu drugo rekla?) on uzima kao komično odobravanje trenutne verzije sebe. Neka, on je jadan, upravo se pokušao ubiti, program vježbanja mu je trajao 16 sati, i i dalje ne može ni do spoja, ali "mogao bi kada bi htio" (barem se zavarava).

U toj misli je sadržan sav jad Rinovog života: ne samo da je potpuno propao, već je i ovisan o svom propalitetu. On je majstor svih obrambenih psiholoških mehanizama. Kao netko tko nakon godina mentalne degradacije pati od zavisnog poremećaja ličnosti i negativne narcisoidnosti, Rino je patološki ovisan o svom stanju. Od možda 5-6 fantazija u filmu, samo jedna jedina tiče se seksa kao čina. Sve ostale se tiču sposobnosti i dozvole za seks, što je sasvim druga stvar. Njegov život ima smisla samo zbog igranja uloga: neuspješnog sina s ocem, očaranog slušatelja s Filipom, emocionalnog tampona s Malin, Kapetana Ku*ca koji spašava žene od kretena ali ipak realizira svoju seksualnost.

Duboko u sebi, Rino ne želi prihvaćanje. Želi samo blagi singal da bi sve "mogao kada bi htio" - površno odobravanje koje mu omogućava ostati zakopanim pod brdom svojih fantazija. Njegov identitet vezan je za istodobno bivanje lošim (debelim čudovištem koje plaši žene svojim penisom) i dobrim (nježnim i dobrim dečkom), a njegovo zadovoljstvo za bizarno pomirenje tih dvaju polova osobnosti. Kada njegov penis ide u raj, Rino je sretan - spasio je svijet od svoje zle perverzije. To je primjer muškog racionalizacijskog hrčka. Naravno, većina dobrih dečkiju su samo obični Bete koji jednostavno nemaju sreće ali su sasvim normalni (iako naivni). Rino je samo ekstreman primjer.

Fatso je jedan od onih filmova koji su na površini ništa posebno, no unutar sebe kriju prave dragulje životnih mudrosti. A ti su dragulji, kao i dno egzistencije koju opisuju, oštri, gorki i okrutni.

petak

svibanj

2013

Bajaga; Mani; ja

luki2

Druženje s Bajagom u "Dallas Music Shopu" .....Odrastala uz njegove pjesme....Ajde, recite nije li fotka sjajno ispala?! :)))) Čak i ja, totalno nefotogenična - ispala solidno....:)))))

Nego, osjećam nekako da sam ostala "dužna" kod Mani.....Jako me se dojmilo kako je govorila o ljubavi; i o tome kako je jako važno biti u ljubavi - ali, i koliko je teško....Jer, uvijek slijede - rastanci...A njih - kaže Mani - treba znati preživjeti....
Također, plakala sam kad je Mani govorila o smrti svoje kćerke, za čiji se život borila svim snagama....Kaže da je dugo, dugo nakon tog gubitka živjela u jednom šizofrenom stanju; kao podvojena: jedna Mani, profesionalka i kazalištarka, i druga Mani, mama koja ne može povjerovati da je njeno dijete mrtvo - te radije o njoj razmišlja kao da se preselila na groblje, kao da je otišla živjeti na Mirogoj - gdje naprosto ima više zraka nego u gradu.....
Preteško....Ja sam osobno doživjela slična dva gubitka: jedan gubitak bio je moj (polu)brat, koji je umro od tumora na mozgu; a drugi gubitak, o kojem mi je osobno jako teško govoriti i zato to do sada i nisam činila, je moj osobni gubitak - spontani gubitak moje bebe, gdje nisam dobila ni mogućnost upoznati je i zagrliti....Cijena je to čega?! Karijere, pisanja, stresa (štitnjača); ne znam više čega?! Samo znam kako sam se osjećala u tom trenutku i koliko se preispitivala...Baš kao Mani...

Suze mogu teči od preveliek sreće, ali i od prevelike boli....I ne možeš reći tom pritisku: sada stani, ne želim da me više tako mučiš; ne želim da me tako boli....Jednostavno - sa suzama odlazi i djelić Tebe.....I tu nema pomoći. Nema: Bože, popusti pritisak, ne mogu ga izdržati....Izvoliš ga isplakati - i ići dalje.....

Ali, bol osjećaš i dalje - i dublje - i dovoljno je da netko samo površno takne bolno mjesto - već Ti se plače; i ne znaš bi li vrištao od jačine boli (a malo kome se možeš požaliti, a da Te razumije!) ili gutao suze, koje se same od sebe slijevaju i izlaze i izlaze - ne bi li bar malo ublažili tugu....

No, eto - i to je iza mene; i što bi rekli - mora se dalje; mora se bolje....

Vole Vas L +B+ G

srijeda

svibanj

2013

Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argumenata

cerovac

Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argumenata

Neven Sesardić

Department of Philosophy, Lingnan University, Tuen Mun, Hong Kong
sesardic@ln.edu.hk

IZVORNi ZNANSTVENI ČlANAk / Primljeno: 31-10-06 prihvaćeno: 16-02-07

Sažetak: Mnogi zapadni intelektualci, posebno oni u humanističkim i društve-nim znanostima, smatraju da je lako pokazati kako je kontinuirano i masovno
protivljenje homoseksualnom braku racionalno neodrživo te da je ono puki re-zultat predrasude ili vjerskog fanatizma. Međutim, pažljivija analiza nekih od tih
naširoko prihvaćenih argumenata protiv konzervativnog stajališta otkriva da su ti argumenti zapravo zasnovani na logičkim pogreškama i na ozbiljnom iskrivljavanju konzervativne kritike homoseksualnog braka. Zaključak je da bi se filozofi trebali oduprijeti pritisku političke korektnosti i da bi trebali pristupiti ovoj raspravi otvorenijeg duha nego do sada.

Ključne riječii: brak, homoseksualni brak, konzervativizam, politička korektnost,
praktična etika.

Nikada nećemo doznati u kojim su sve prilikama ljudi postupali kukavički samo iz straha da ne bi izgledalo da nisu dovoljno progresivni.
Charles Péguy

1. Jednopartijski kampusi?
Prije nekoliko godina sam bio na jednoj filozofskoj konferenciji u Sjedi-njenim Državama koja je bila posvećena potpuno nepolitičkim temama.
U sesiji o psihološkim eksperimentima o emocijama predavač je u jednom trenutku napravio kratku digresiju da bi kritizirao stajalište koje je sâm
opisao kao karakeristično za političku ljevicu. Ali odmah nakon toga je, gotovo ispričavajući se, dodao: “Da se razumijemo, ja naravno također
pripadam političkoj ljevici, kao i svi vi ovdje.” U dvorani je bilo 30–40 ljudi i bilo je posve očigledno da predavač većinu prisutnih nije osobno
poznavao.

Ako se čudite kako je on mogao s takvom sigurnošću pogoditi političku opredijeljenost svojih kolega, to samo pokazuje da niste baš upoznati sa stanjem na američkim sveučilištima (posebno u humanističkim i društvenim znanostima). Naime, odavno je poznato, a i obilno potvrđeno empirijskim istraživanjima, da su američki profesori snažno koncentrirani u lijevom dijelu političkog spektra (npr. Ladd i Lipset, 1975; Redding, 2001; Klein i Stern, 2006; Klein i Western, 2006). Na mnogim sveučilištima desničari spadaju u opasno ugroženu vrstu. Moram naglasiti da se riječ “desničar” ovdje ne odnosi na osobe s iskaznicama Ku Klux Klana ili sličnih ekstremističkih organizacija nego naprosto na obične ljude čiji se jedini grijeh sastoji u tome što oni, poput desetaka milijuna drugih Amerikanaca, u važnim političkim pitanjima uglavnom više podržavaju republikansku nego demokratsku stranku.

Većina istraživanja o tome koji politički stavovi danas dominiraju na američkim sveučilištima daje slične rezultate, a radi konkretnosti navest
ću samo nekoliko indikativnih činjenica. Na primjer, prema studiji baziranoj na popisu registriranih glasača, pokazuje se da je na odsjecima
humanističkih i društvenih disciplina na Stanfordu omjer između demokrata i republikanaca 14:1, na sveučilištu Berkeley taj je omjer 20:1 (zbog
toga to sveučilište čak i tamošnji profesori ponekad zovu “Narodna Republika Berkeley”), a na Cornellu se ta disproporcija penje do impresivnih
28:1. U nedavno objavljenom tekstu o “sramoti jednopartijskih kampusa u Americi” (Zinsmeister, 2002) možemo pročitati da, sudeći opet prema
popisu registriranih glasača, na odsjecima za sociologiju na sveučilištima Harvard, Brown, Cornell, Berkeley i Stanford ima 56 ljevičara, a samo
jedan desničar!

Ali kakve to sve ima veze s homoseksualnim brakom, temom ovoga
teksta? E, upravo sada dolazimo na to.

2. Znanstvenici protiv javnog mnijenja

Većina ljudi u Sjedinjenim Državama se vrlo jasno i konzistentno protivi uvođenju homoseksualnog braka. Prema istraživanju jedne od najuglednijih agencija za ispitivanje javnog mnijenja provedenom u srpnju 2006, čak 56% ispitanika se izjasnilo protiv uvođenja homoseksualnog braka, a samo 35% ih je podržalo tu ideju. Također, u posljednjih desetak godina otkako se rasprava rasplamsala, podrška homoseksualnom braku uvijek je bila ispod 40%, a protivljenje je konstantno bilo iznad 50%. O tome 7 N. Sesardić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata

Koliko se javnost opire predloženim promjenama govori i činjenica da su čak 44 američke savezne države donijele posebne zakonske propise u cilju
zaštite tradicionalnog braka kao zajednice dviju osoba suprotnogspola .S druge strane, sveučilišne elite u Americi (ali i u drugim zapadnim zemljama) ne samo da obično bezrezervno podržavaju homoseksualni brak nego često smatraju da je pobjeda u ovoj debati zapravo već postignuta te da protivljenje onih koji ne dijele njihovo mišljenje može biti samo rezultat neznanja, iracionalnosti ili vjerskog fanatizma. Štoviše, agitacija ide toliko daleko da se čak znanstveni autoritet čitavih akademskih
disciplina koristi kao dodatni pritisak na javnost u borbi da se pojam braka što prije redefinira i time otvori prostor za vjenčanje homoseksualaca. Već
su tri američke stručne udruge (za psihologiju, sociologiju i antropologiju) objavile deklaracije u kojima se tvrdi da upravo spoznaje stečene u tim
znanstvenim područjima dokazuju da nema opravdanja za ograničavanje braka na heteroseksualne veze.
Čini mi se da je tu došlo do ozbiljnog prekoračenja legitimnog uplitanja znanosti u politiku. Naime, kada bi politička odluka u pitanju homoseksualnog braka presudno i bjelodano ovisila o stanovitim empirijskim činjenicama koje su znanstvenici u stanju utvrditi, onda bi doista psiholozi ili sociolozi ili antropolozi mogli reći: “Budući da smo upravo otkrili
istinu o onim ključnim činjenicama o kojima jedino ovisi ishod političke debate, obavještavamo javnost da je u svjetlu tih novih spoznaja uvođenje homoseksualnog braka jedini ispravan potez.” Ali potpuno je evidentno da u ovoj političkoj raspravi nema slaganja čak ni oko toga koji su glavni i najrelevantniji argumenti, a kamoli oko toga koja je uloga empirijskih spoznaja u nalaženju najboljeg rješenja. Dakle, ideja da bi znanstvenici
kao znanstvenici, i u ime svojih stručnih udruga, trebali poučavati javnost
o tome kako izabrati između nekoliko prijedloga o zakonskom reguliranju
tako kompleksnog i krajnje kontroverznog političkog pitanja kao što je
homoseksualni brak pokazuje začuđujuću dozu arogancije, ali i misaone
konfuzije.
Sve te deklaracije stručnih asocijacija nisu ništa drugo nego pokušaj
nametanja onih političkih stavova koje većina članova tih udruženja di-jeli, premda se cijeli taj postupak nastoji lažno prikazati kao rezultat neke
tobožnje “objektivne” i “nepristrane” znanstvene analize. Naravno, ako
imamo u vidu prethodno spomenutu i odlično dokumentiranu apsolutnu
dominaciju ljevičarske ideologije u društvenim i humanističkim zna-nostima, onda je lako razumjeti kako se moglo dogoditi da psihologija,
antropologija i sociologija nekom divnom koincidencijom “znanstveno
dokažu” da s homoseksualnim brakom treba napraviti upravo ono što
odavno zagovara najveći dio intelektualaca na političkoj ljevici.

3. Što kažu filozofi?

Kako stoje stvari s našom strukom – filozofijom? Je li i tu došlo do ideo-loške korupcije?
Nije mi poznato je li Američka filozofska udruga nastojala pokrenuti
slične akcije podrške homoseksualnom braku kao ranije spomenute znanstvene asocijacije, jer sam prije nekoliko godina istupio iz te organizacije
zbog njezine neprihvatljive politizacije u jednom drugom slučaju.

Bilo kako bilo, postoje mnoge indicije da su i filozofi već proglasili pobjed-nika u ovoj debati i da oni također protivljenje homoseksualnom braku
masovno i sa zgražanjem vide kao puki rezultat primitivizma i netoleran-tnosti .
Na primjer, kanadski su filozofi kolektivno podržali legaliziranje ho-moseksualnog braka u toj zemlji. Nakon što je peticiju s tim zahtjevom
potpisalo čak 324 nastavnika filozofije na kanadskim sveučilištima i ko-ledžima, ona je bila podijeljena svim zastupnicima kanadskog parlamenta
prije ključnog glasovanja u srpnju 2005. Organizator peticije, Norman
Swartz (profesor filozofije na sveučilištu Simon Fraser), naveo je da su od
svih kontaktiranih filozofa samo dvojica odbila potpisati, i to ne zato što
bi podržavali tradicionalni brak nego zato što su bili protiv braka uopće.
Dakle, dok se prema ispitivanjima javnog mnijenja otprilike svaki drugi
Kanađanin protivi uvođenju homoseksualnog braka, doslovce nitko od
nekoliko stotina kanadskih filozofa nije iskazao slično mišljenje. Za njih
je diskusija očigledno završena. Štoviše, stvari su ovdje filozofima toliko
evidentne da su im bile dovoljne samo tri kratke rečenice da u peticiji
objasne zašto je odobravanje homoseksualnog braka jedina ispravna op-cija.
Na sličan način i autor nesporno najposjećenijeg filozofskog bloga re-zolutno tvrdi: “Nemoguće je dati racionalnoobjašnjenje zašto se neki ljudi
protive homoseksualnom braku” (leiterreports.typepad.com/blog/2005/11/
on_gay_marriage.html). Dakle, svako protivljenje je iracionalno.
Na popularnoj web stranici “Pitajte filozofe”, koju je organizirala
grupa vrlo poznatih filozofa i koja ima za cilj približiti filozofiju općoj
publici, netko je postavio pitanje: “Ima li ijednog argumenta protiv homo-seksualnog braka koji nije rezultat ili religioznosti ili netrpeljivosti, ili tih
dviju stvari zajedno?” Odgovor koji je ponudio ugledni britanski filozof i
pročelnik Odsjeka za filozofiju na King’s Collegeu u Londonu bio je vrlo
kratak: “Nema takvih argumenata.” Drugim riječima, ako upotpunosti
ne podržavate homoseksualni brak, to znači da ste ili vjerski zatucani ili
netolerantni (ili oboje).
1
Nagradno pitanje za čitatelje: možete li pogoditi je li ta politizacija bila usmjerena
ulijevo ili udesno?
9 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
Zanimljivo je usput spomenuti da, usprkos tome što je tako otvoreno
porekao ikakvu legitimnost stajalištu koje de factobrani većina ljudi u
toj debati, dotični filozof nije nikada objavio niti jedan jedini rad iz etike,
područja koje je totalno izvan kruga njegovih filozofskih interesa. Stoga
se doista mora nametnuti pitanje o tome koliko on uopće poznaje relevan-tnu literaturu. To što on eventualno kao privatna osoba ima interesa za tu
temu, prati javne rasprave u novinama i ima vrlo decidiran stav o oprav-danosti homoseksualnog braka sigurno mu ne daje za pravo da kao filozof
prosvjećuje ljude o tome ex cathedra .
Dobro, reći ćete vi, ovo su izolirane anegdote koje govore nešto o
pojedinim filozofima, ali gotovo ništa o stanju u filozofiji kao disciplini.
Mora da sve izgleda puno drukčije, dodat ćete, ako pogledamo radove
onih filozofa koji su se ozbiljno pozabavili upravo tim problemom. Oni se
u ovom sporu nisu mogli opredijeliti tako brzopleto i bez pažljive analize
najjačih argumenata za i protiv. To zvuči kao sasvim opravdana pretpo-stavka, ali predlažem da je ipak provjerimo.
Kao dobar izvor informacija može poslužiti nedavno objavljena filo-zofska enciklopedija o pitanjima seksa, koja upravo ima za cilj prezenti-rati neke čvršće spoznaje do kojih su dovele filozofske diskusije u ovom
području. I naravno, zle slutnje se obistinjuju jer u članku o istospolnom
braku opet nailazimo na ad hominemnapad na protivnike te ideje. Za njih
se tvrdi da su “prvenstveno motivirani animozitetom prema homoseksual-cima i lezbijkama” (Calhoun, 2006, str. 652–653). E pa ako čak i jedna fi-lozofska enciklopedija smatra da se stajalište onih koji brane tradicionalni
brak (kao vezu između osoba suprotnog spola) može tako jednostavno
otpisati kao znak iracionalne homofobije, to najbolje pokazuje koliko je
politička korektnost srozala razinu filozofske diskusije o tom osjetljivom
i složenom pitanju.
Vjerojatno najcitiraniji filozof u raspravi o homoseksualnom braku
je Richard Mohr, veliki pobornik te ideje i autor knjige o tom problemu
za koju je u najboljem filozofskom časopisu za etiku rečeno da bi trebala
dati smjernice sucima, zakonodavstvu i društvu u cjelini. Mohr je nedavno
bio gost na popularnom radio programu Philosophy Talk, koji vode dvo-jica poznatih filozofa sa Stanforda. Na samom početku intervjua Kenneth
Taylor ga je upitao: “Richard, postoji li ijedan jedini argument protivnika
homoseksualnog braka koji će te navesti da bar na trenutak zastaneš te da
pomisliš da bi na tom mjestu trebao malo pojačati svoju poziciju?” Mohr
je odgovorio: “Ne, ono što je zanimljivo u vezi s protivnicima homoseksu-alnog braka jest da oni zapravo nemaju nikakvih argumenata.” Ali kakva
je to rasprava u kojoj samo jedna strana ima argumente? I zašto je Mohr
uopće smatrao vrijednim truda napisati veliki broj filozofskih članaka i
jednu čitavu knjigu o debati u kojoj jedna od dviju strana nema nikakve
10 Prolegomena 6 (1) 2007
argumente, dakle o debati koja zapravo ne postoji? Takva debata je u biti
oksimoron, nešto kao “pljesak jedne ruke”.
U filozofskoj literaturi problem homoseksualnog braka spada u po-dručje praktične etike ili (još uže gledano) seksualne etike. Jedan od struč-njaka u toj sferi je Igor Primorac, autor knjige pod naslovom Ethics and
Sex(Primorac, 1999), koju su recenzenti ocijenili kao “pažljivo argumen-tiranu”, “promišljenu”, “kompetentnu” i “uvjerljivu” i koja je čak bila pre-poručena kao “obavezna lektira za zainteresirane laike”. Ono što tu knjigu
čini posebno relevantnom za našu svrhu jest to što se u njoj brane main-streampogledi na razna moralna pitanja u vezi sa seksom, tako da ona u
mnogim stvarima dosta vjerno reprezentira mišljenje velikog broja filo-zofa. Kao što je jedan prikazivač dobro primijetio: “Ova knjiga ne otvara
neki novi prostor, ali ona na jasan i koristan način trasira prostor onoga što
se zna” (Burgess-Jackson, 2000).
Pogotovo je to točno za Primorčeve stavove o homoseksualnom braku
koji u velikoj mjeri korespondiraju s onim što bi se skoro moglo nazvati fi-lozofskim konsenzusom o ovom pitanju, ali naravno pod uvjetom da izuz-memo one vjerski inspirirane filozofe koji se protive homoseksualnom
braku zbog snažnog utjecaja svojih religijskih uvjerenja. Primorac kaže
da iako crkva, džamija i sinagoga moraju postupati po svojim kriterijima,
ti kriteriji prestaju biti legitimni kad se odlučuje o građanskombraku. On
stoga i u knjizi i u jednom novijem članku (Primorac, 2004) najprije re-dom analizira standardne ne-religiozne argumente protiv homoseksualnog
braka (koje smatra najjačima) pa na kraju zaključuje da nijedan od tih
argumenata nije uvjerljiv. Čitava rasprava završava tvrdnjom da, ukoliko
država nastavi uskraćivati homoseksualcima pravo da sklapaju brakove,
to predstavlja “proizvoljnu i nepravednu diskriminaciju koja svjedoči o
nerazumnom konzervativizmu ili o predrasudi, ili o jednom i drugom”
(Primorac, 1999, str. 132). Dakle, ponovno se susrećemo s inzistiranjem
da diskusija više nema smisla jer su argumenti navodno već presudili i
bilo kakvo daljnje protivljenje homoseksualnom braku može jedino biti
rezultat zaslijepljenosti i očigledno neprihvatljive diskriminacije.
Ovdje se suočavamo s dilemom. Ili je Primorac u pravu, što bi zna-čilo da se politički spor oko uvođenja homoseksualnog braka još uvijek
nastavlja samo zbog duboke iracionalnosti svih onih stotina milijuna ljudi
(uključujući i brojne izrazito pametne, visoko obrazovane i intelektualno
sofisticirane pojedince) koji se posve nerazumno i bez ikakvog iole do-brog razloga protive toj ideji. Ili je pak Primorac u krivu, što bi značilo
da nešto bazično nije u redu s njegovim ekspresnim i totalnim odbaciva-njem konzervativnog stajališta kao puke predrasude. Nastojat ću pokazati
da je upravo ovo drugo istinito. Primorčevo “pobijanje” nekoliko glavnih
konzervativnih argumenata protiv homoseksualnog braka je posve neu-
11 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
vjerljivo zato što počiva na ozbiljnim pogreškama u zaključivanju i na
iskrivljavanju stajališta koje kritizira.
4. Pobijanja koja to nisu
U ovom ću odjeljku pokazati da Primorac nije uspio opovrgnuti niti jedan
od sljedeća četiri konzervativna argumenta protiv homoseksualnog braka
koje je kritizirao: argument iz tradicije, argument iz državnog interesa za
rađanje djece, argument iz brige za dobrobit djece i argument iz prijetnje
heteroseksualnom braku. Da izbjegnem moguće nesporazume, napome-nut ću eksplicitno da nemam namjeru ovdje braniti te argumente od svih
mogućih prigovora nego samo pokazati da je Primorčeva kritika tih argu-menata neodrživa.
4 .1 . Argument iz tradicije
Primorac sažima argument iz tradicije na sljedeći način: “Kroz povijest,
brak je uvijek bio heteroseksualna institucija; homoseksualni brak nikad
nije zabilježen. Dakle, brak treba ostati heteroseksualan.”
Njegov osnovni prigovor je da se u tom argumentu iz činjenične pre-mise izravno prelazi na normativnu konkluziju, što je evidentno logički
nedopustivo: “To da je nešto oduvijek bilo uređeno na određeni način nije
konkluzivan argument da to mora tako i ostati” (Primorac, 1999, str. 130;
usp. Primorac, 2004).
Prema Primorcu ispada da je argument iz tradicije baziran na elemen-tarnoj logičkoj pogrešci, izvođenju “treba da” iz “jest”. Ali budući da, kao
što je poznato, konzervativni mislioci posežu upravo za argumentom iz
tradicije ne samo u diskusiji o homoseksualnom braku nego i u kontro-verzama o gotovo svim drugim političkim pitanjima, zašto onda ne gene-ralizirati Primorčevo pobijanje pa u duhu njegove kritike ustvrditi kako
je čitava konzervativna misao od Burkea do Scrutona naprosto rezultat
nesretne okolnosti što nitko od tih filozofa nije uočio logičku neispravnost
zaključka od “jest” na “treba da”?
Naravno, ta je sugestija apsurdna. No iz istog je razloga apsurdna i
neodrživa i Primorčeva kritika. Naime, konzervativci ne brane argument
iz tradicije zato što su logički toliko nerafinirani da vjeruju kako je mo-guće izvesti normativnu konkluziju iz čisto činjeničnih premisa. Ne, ono
što oni smatraju jest da treba biti krajnje oprezan s prijedlozima drastičnih
promjena tradicionalnih društvenih institucija, jer prema njihovom mišlje-nju te institucije inkorporiraju destilirano ljudsko iskustvo akumulirano
kroz stoljeća. Zbog organske naravi i ogromne kompleksnosti postojećih
institucija vrlo je teško anticipirati sve konzekvencije do kojih bi dovelo
12 Prolegomena 6 (1) 2007
njihovo eliminiranje ili radikalno transformiranje, a iz svega toga konzer-vativci izvlače zaključak da će nagli i revolucionarni zahvati puno vjero-jatnije dovesti do pogoršanja nego do poboljšanja.
Upravo se zato oni protive i homoseksualnom braku. To što je brak
kroz ljudsku povijest u pravilu bio sklapan između osoba suprotnog spola
uzima se kao potvrda da nije pametno tu značajnu socijalnu instituciju
sada na brzinu mijenjati iz temelja i bez znanja o mogućim vrlo daleko-sežnim i potencijalno štetnim posljedicama.
Primorac je također u krivu kad tvrdi da već i sâmo postojanje histo-rijskih izuzetaka dokazuje da je argument iz tradicije pogrešan. Ukoliko
su ti izuzeci historijski vrlo rijetki (kao što doista i jesu one kulture u
kojima je bio institucionaliziran homoseksualni brak), konzervativni ar-gument još uvijek može imati veliku snagu. Osim toga, veliko je pitanje
ima li uopće autentičnih historijskih primjera da je u bilo kojem društvu
u prošlosti homoseksualni brak ikada imao isti socijalni status i priznanje
kao heteroseksualni brak. A upravo se takvo totalno izjednačavanje danas
pokušava provesti u mnogim zapadnim zemljama. Nije uopće jasno može
li se za takvu radikalnu reorganizaciju institucije braka pronaći povijesni
presedan .
Primorac dodatno iskrivljuje konzervativnu poziciju i olakšava nje-zino pobijanje time što konzervativcima imputira neplauzibilan stav da
je argument iz tradicije za njih konkluzivnidokaz da treba očuvati status
quo. Međutim, nema nikakve nužnosti da konzervativci zastupaju tako
rigidno stajalište, prema kojem samim time što je neka socijalna tradi-cija povijesno ukorijenjena, ona zato automatski treba biti sačuvana. Da-pače, oni respektiraju razloge protiv nekih tradicionalnih institucija (ako
takvi razlozi postoje) pa čak nekad i podržavaju ukidanje tih institucija,
ali oni usprkos tome kao konzervativci zadržavaju generalno uvjerenje da
takvim mjerama u načelu treba pristupati polako, s velikim oprezom i ne
bez adekvatne spoznaje o opasnostima od mogućih popratnih efekata tih
mjera. Drugim riječima, konzervativci mogu biti protiv promjena ne zato
što imaju konkluzivandokaz da je status quouvijek najbolje rješenje nego
jednostavno zato što argument iz tradicije vide kao prima facierazlog
protiv promjena. Oni mogu rezonirati da je uvođenje radikalnih promjena
previše rizično sve dok se eventualno ne pokaže na uvjerljiv način da će
sveukupan utjecaj tih promjena biti pozitivan.
Argument iz tradicije, primijenjen na pitanje homoseksualnog braka,
svodi se na tvrdnju da je heteroseksualni brak bio praktično univerzalna
norma kroz cijelu ljudsku povijest te da nije mudro prenagljeno ulaziti u
socijalno eksperimentiranje s takvom dugotrajnom institucijom čiju na-rav, ulogu i važnost za normalno funkcioniranje društva možda još uvijek
dovoljno ne razumijemo. Taj argument može, dakako, biti osporavan na
13 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
razne načine, ali sigurno ne tako da bude proglašen elementarnom logič-kom pogreškom koju teško da bi počinio i neki loš student na prvoj godini
filozofije.
4 .2 . Argument iz državnog interesa za rađanje djece
Može li se ograničenje braka na heteroseksualne parove opravdati time što
jedino te veze mogu rezultirati rađanjem djece? Budući da rađanje djece
omogućuje reprodukciju društva, nije li posve legitiman interes države da
specijalnim mjerama podrži instituciju koja doprinosi upravo tom cilju?
Primorcu je opet dovoljna samo jedna rečenica da odbaci to oprav-danje:
Ako bi država kod institucije braka gledala na rađanje djece i ništa drugo,
ona bi onda onemogućila brak svim parovima koji ne mogu ili ne žele imati
djecu; ne samo homoseksualnim parovima nego i heteroseksualnim parov-ima koji ne mogu imati djecu zbog sterilnosti ili nekog drugog nedostatka,
onima koji su prestari da bi imali djecu i onima koji iz bilo kojeg razloga
odluče nemati djecu. (Primorac, 1999, str. 130)
Na drugom mjestu on na sličan način tvrdi: “Ako bi
najvažnija briga države bila rađanje djece, onda bi zakon zabranio svaki
brak koji ne može dovesti do rađanja djece” (Primorac, 2004).
Primorčev argument se može na prvi pogled činiti vrlo uvjerljiv. Ali
samo na prvi pogled. U stvari, ako bar malo razmislimo, lako je vidjeti da
je njegovo rezoniranje non sequitur. Naime, čak i kada bi isključivi razlog
državne potpore heteroseksualnom braku bio u tome što ta vrstaveze u
pravilu dovodi do rađanja djece, odatle uopće ne slijedi da bi država zbog
toga nužno trebala odbiti priznati pravo na brak u svakom pojedinačnom
slučajuza koji se unaprijed zna da nećedovesti do rađanja djece. Tako
direktno povezivanje tih dviju stvari je rezultat miješanja različitih nivoa i
pogrešne pretpostavke da onaj razlog zbog kojega je neka praksa uvedena
na generalnoj razinimora ujedno biti prisutan kao opravdanje te prakse i
na razini svakog pojedinačnogslučaja.
Uzmimo sljedeću analogiju. Uprava neke škole zaključi da bi nje-zini učenici trebali bolje naučiti govoriti engleski pa u tom cilju organi-zira njihov jednomjesečni posjet nekoj školi u Engleskoj. Zamislite sada
da netko, koristeći Primorčevu logiku, ustvrdi: “Ako je pri organiziranju
posjeta uprava škole doista gledala na to da učenici usavrše engleski i
ništa drugo, onda bi iz tog posjeta trebalo isključiti one učenike koji već
odlično znaju engleski (na primjer, dvoje-troje djece stranih diplomata).”
Očigledno je da nema nikakve nužnosti da se postupi na taj način. Usprkos
tome što cilj posjeta jest usavršavanje engleskog i ništa drugo (recimo,
posjeta ne bi bilo kada ta posljedica ne bi bila očekivana), uprava škole
14 Prolegomena 6 (1) 2007
može odlučiti da ne želi stvarati bespotrebne komplikacije isključivanjem
nekoliko učenika te da će opći cilj (usavršavanje engleskog) biti postignut
na sasvim zadovoljavajući način čak i ako nekoliko sudionika ekskurzije
uopće neće usavršiti engleski.
Slično je i s brakom. Država može podržavati heteroseksualni brak is-ključivo zbog očekivanja da će on u pravilu rezultirati rađanjem djece, ali
usprkos tome ona može odlučiti da ne želi stvarati bespotrebne komplika-cije negiranjem prava na brak onom relativno malom broju takvih parova
koji iz različitih razloga ne mogu imati djecu. Državni cilj može sasvim
efikasno biti postignut i takvim ne previše preciznim reguliranjem koje
dopušta brak čak i u mnogim pojedinačnim slučajevima u kojima se zna
da taj opći cilj neće biti ostvaren. Takvo neprecizno reguliranje ima svoje
praktične prednosti jer ostvaruje osnovnu namjeru na jednostavan način, a
usto i minimizira nametljivo uplitanje države u privatnu sferu. Kao što je
netko pomalo vulgarno, ali duhovito rekao, država želi samo malo zaviriti
pod suknju ili u hlače da vidi imaju li bračni kandidati potrebne rekvizite
za rađanje djece, ali ona nema namjeru provoditi detaljni ginekološki ili
urološki (ili psihološki!) pregled da bi se uvjerila kako nema apsolutno
nikakvih prepreka za postizanje željenog rezultata.
Ono što najviše začuđuje u Primorčevom miješanju dviju razina
(opravdanja općeg pravila i opravdanja pojedinačnog slučaja) je to što je
ta distinkcija odavno jako dobro poznata u filozofskoj literaturi, a posebno
u njegovom području, etici. Na primjer, u jednom od klasičnih tekstova
John Rawls upozorava: “…treba razlikovati između opravdanja neke
prakse kao sustava pravila koje treba primjenjivati i opravdanja nekog
pojedinačnog postupka koji potpada pod ta pravila…” (Rawls, 1955, str.
5). Rawls napominje da je ta distinkcija dio filozofske tradicije i da su
njezinu važnost naglašavali brojni autori od Humea, Austina i Milla pa sve
do Mabbotta, Urmsona, Quintona, Toulmina i Nowell-Smitha.
Da rekapituliram: Primorac se, naravno, slaže da kad bi jedina svrha
braka kao institucije bila podržavanje rađanja djece, onda bi doista po-stojao legitiman razlog da homoseksualni parovi budu isključeni. Ali, u
sljedećem koraku, on hoće pokazati da rađanje djece ne može bitisvrha
braka. Zašto ne? Zato što se nekim heteroseksualnim parovima dopušta
brak usprkos tome što ni oni ne mogu imati djece. To je prigovor nekon-zistentnosti: sugerira se da, ako je R (rađanje djece) jedini razlog zašto
država podupire instituciju braka, onda bi R morao biti prisutan u svakom
pojedinačnom slučaju (ili grupi slučajeva) kao opravdanje zašto država
u tim situacijama dopušta brak. Upravo ovdje Primorac radi logičku po-grešku i, zanemarujući Rawlsovu opomenu, skače s jedne razine na drugu.
On gubi iz vida da čak i ako je R jedinirazlog zašto država podupire brak
15 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
kao instituciju, ona može imati neki drugi razlog(različit od R) zašto do-pušta brak u nekim specifičnimslučajevima gdje R ne postoji.
Taj drugi razlog za dopuštanje braka, koji je pragmatičke naravi i nije
vezan za cilj institucije braka, može biti prisutan u jednoj grupi (hetero-seksualnih parova koji ne mogu imati djece), a odsutan u drugoj grupi
(homoseksualnih parova). Ta bi asimetrija onda mogla opravdati različit
tretman tih dviju grupa, a još bi uvijek mogla biti istina da država podupire
brak kao instituciju samo zbog rađanja djece.
4 .3 . Argument iz brige za dobrobit djece
Ovaj argument protivnika homoseksualnog braka Primorac prezentira
kao tvrdnju da bi dopuštanje homoseksualnog braka bilo loše za djecu.
Ta početna formulacija je već prejaka jer ona teret dokazivanja prebrzo i
bez adekvatnog razloga prebacuje na protivnike homoseksualnog braka.
Mnogi od njih odbijaju tu ulogu jer smatraju da onus probandiovdje leži
na revolucionarnim zastupnicima redefiniranja braka te da su oni ti koji
zapravo imaju obavezu uvjeriti javnost da ta radikalna reforma obiteljskog
prava neće imati štetne posljedice po djecu. (Kao što se, na primjer, i za
odobravanje novih lijekova zahtijeva da postoji razumna sigurnost da neće
biti štetnih posljedica, a svakako nije dovoljno samo to da se ne može do-kazati njihova štetnost.)
Primorac razmatra samo jednu potencijalno negativnu posljedicu ho-moseksualnog braka: ako je za optimalan razvoj i socijalizaciju važno da
djeca imaju roditelje suprotnog spola, onda će djeci u homoseksualnim
brakovima nedostajati taj ključan psihološki utjecaj. U sljedećem koraku
Primorac izvodi do kraja ono što on smatra da logički slijedi iz tog argu-menta:
To bi značilo da treba zabraniti formiranje obitelji s jednim roditeljem kad
god je to moguće. Zakon ne bi dopuštao ni umjetnu oplodnju ni usvajanje
onim osobama koje nemaju partnera. Štoviše, zakon ne bi dopuštao razvod
osobama s maloljetnom djecom. Bi li itko ozbiljno zagovarao ovakve mjere?
(Primorac, 1999, str. 131; usp. Primorac, 2004)
Teško je ovdje razumjeti zašto Primorac vjeruje da sve te konze-kvencije slijede iz spomenutog argumenta. Ako država daje specijalne
privilegije parovima u heteroseksualnom braku zato što vjeruje da takva
vrsta obitelji stvara optimalne uvjete za dječji razvoj, zašto bi iz toga pro-izlazilo da bi država trebala zabranitisve druge aranžmane koje smatra
suboptimalnima? Ne vidim nikakav minimalno uvjerljiv razlog koji bi
opravdavao taj zaključak. Čak i ako je heteroseksualni brak postavljen
kao uzor i najbolje rješenje za podizanje djece, u onim situacijama gdje je
taj ideal nedostižan suboptimalni aranžmani mogu još uvijek biti sasvim
16 Prolegomena 6 (1) 2007
prihvatljiva opcija i bilo bi potpuno iracionalno zabraniti ih. Dakle, zašto
država ne bi mogla posebnim mjerama podržavati onu vrstu obiteljskog
aranžmana koju smatra optimalnom za djecu, a ujedno dopuštati (ali ne i
posebno ohrabrivati) neka rješenja koja su lošija, ali, u nedostatku boljega,
ipak zadovoljavajuća?
Ne slijedi li pak odavde da bi onda trebalo dopustiti i homoseksualni
brak, kao suboptimalan, ali, u nedostatku boljega, zadovoljavajući aran-žman? U stvari, ne. Da bi bio prihvatljiv, suboptimalni aranžman mora
prije svega biti bar minimalno zadovoljavajući, tj. mora postojati određeni
stupanj sigurnosti da se radi o vrsti obitelji koja neće imati neke značajno
negativne posljedice za djecu. Empirijski je otvoreno pitanje zadovolja-vaju li homoseksualne zajednice taj uvjet, ali čak i ako ga zadovoljavaju, iz
toga još uvijek ne slijedi da bi ih zbog toga automatski trebalo podvesti pod
instituciju braka i tretirati na isti način kao heteroseksualne zajednice.
Mnogi ljudi vjeruju da je, općenito gledano, za djecu najbolje da ih
podižu i za njih se brinu njihovi biološkiroditelji (premda to, na žalost,
nije uvijek ostvarivo). Ukoliko se prihvati da je to ideal, tvrdnja da hete-roseksualne i homoseksualne veze ne bi trebale imati isti status dobiva na
plauzibilnosti. Naime, zašto bi država trebala apsolutno jednakopodrža-vati dvije vrste veza koje su tako različite s obzirom na to koliko se pri-bližavaju tom idealu? S jedne strane, u heteroseksualnim vezama djecu u
pravilupodižu upravo njihovi biološki roditelji, tako da je ovdje stvarnost,
statistički govoreći, doista u velikom skladu sa spomenutim idealom. U
homoseksualnim vezama, s druge strane, biološka je nužnostda će dijete
(bez obzira je li u tu obitelj dospjelo usvajanjem, umjetnom oplodnjom ili
čak kloniranjem) imati prekinutuobiteljsku relaciju bar s jednim od svojih
bioloških roditelja. U ovoj vrstiveze su naprosto prirodni zakoni prepreka
da spomenuti ideal bude postignut. Dakle, ako je optimum statistički oče-kivani rezultat u prvom slučaju, a biološki nemoguć ishod u drugom slu-čaju, ne pruža li ta razlika moguće opravdanje državi da te dvije vrste
veze tretira drukčije? (Naglašavam ponovno da ne želim ovdje braniti taj
argument, nego samo ukazati na njegovu legitimnost.)
Vratimo se sada Primorcu i recimo još i to da je nemoguće ozbiljno
uzeti njegovu ideju da iz toga što bi eventualno bilo najbolje za djecu da
imaju dvoje roditelja suprotnog spola logički slijedi da bi onda trebalo
zabraniti razvod roditeljima s maloljetnom djecom. Pretpostavljam da je
nepotrebno objašnjavati u čemu se sastoji njegova pogreška, ali evo ipak
za svaki slučaj: ono što je dobro za djecu u pravilu i pod normalnim okol-nostima ne mora biti dobro i u onim situacijama gdje nastavljanje zajed-ničkog života dvoje roditelja postane pakao za sve članove obitelji.
Teško da će itko poricati da je brak na neki način povezan s djecom.
U najmanju ruku postoji jaka statistička veza jer većina parova koji su
17 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
određeno vrijeme u braku imaju djecu, a također većina djece se rađa i
odrasta u okviru braka. Onda se čini potpuno legitimnim postaviti pitanje
o tome kako će se eventualno uvođenje homoseksualnog braka reflektirati
na djecu u tim obiteljima (jer se obično podrazumijeva da će homoseksu-alni brak uključivati i pravo na usvajanje djece).
Često se prigovara pristašama homoseksualnog braka da oni u svojoj
agitaciji za prava homoseksualaca vode više računa o željama i interesima
odraslih istospolnih partnera nego o dobrobiti djece koja bi tom odlukom
mogla itekako značajno biti tangirana. Taj prigovor ima najviše snage kada
je upućen onima koji čitavo pitanje homoseksualnog braka vide prven-stveno kao stvar prava homoseksualaca. Premda to jest važna dimenzija
cijele rasprave, ipak se čini da će razumni ljudi nastojati razmotriti i druge
aspekte, a napose moguće implikacije homoseksualnog braka na djecu.
Budući da su empirijske spoznaje o tome još uvijek prilično nepouzdane,
valjda se ipak možemo složiti da onaj tko upozorava da je bez adekvatnog
znanja o posljedicama prenagljeno uletati u tako radikalne zakonske pro-mjene ne mora nužno biti iracionalni homofob ili religiozni fanatik.
O tome koliko su neki filozofi spremni ići daleko u svojoj podršci
pravima homoseksualaca i lezbijki, a da pritom ne pokažu previše brige
za puno važnije interese djece, najbolje pokazuje primjer Philipa Kitchera,
poznatog filozofa znanosti.
U članku o etičkim aspektima genetskog inženjeringa Kitcher (1997)
uspoređuje dvije zamišljene situacije u kojima se pokušava opravdati klo-niranje. U prvom slučaju, na smrt bolesno dijete može preživjeti jedino
ako mu u roku od nekoliko godina bude presađen bubreg. No budući da
nema kompatibilnog donora, roditelji žele klonirati bolesno dijete i spasiti
mu život tako da mu kasnije bude transplantiran bubreg njegova klona.
Ideja je, naravno, da će nakon operacije svako od ta dva djeteta sa samo
jednim bubregom nastaviti živjeti sretno i zadovoljno.
U drugom slučaju radi se o dvije lezbijke “koje se vole” i koje žele
imati dijete koje je biološki povezano sa svakom od njih. One stoga traže
da stanična jezgra jedne od tih žena bude umetnuta u jajnu stanicu one
druge (nakon što je iz te jajne stanice prethodno uklonjena njezina sta-nična jezgra) te da embrij bude implantiran u maternicu one žene koja je
donirala jajnu stanicu.
U kojoj od tih dviju situacija vam izgleda da je zahtjev za kloniranjem
moralno opravdaniji? Ako ste izabrali slučaj umirućeg djeteta, Kitcher će
se namrštiti i objasniti vam da je slučaj s lezbijkama zapravo moralno
“čišći” i da postoji jače moralno opravdanje za kloniranje u toj situaciji.
Dakle, prema mišljenju jednog od danas vodećih filozofa u Americi, uga-đanje željama dviju lezbijki “koje se vole” ima veću moralnu urgentnost
nego spašavanje jednog dječjeg života.
18 Prolegomena 6 (1) 2007
Očigledno je da ovdje ne mogu ulaziti u detaljniju analizu i kritiku
Kitcherova rezoniranja koje završava tim paradoksalnim zaključkom pa
zato evo samo nekoliko riječi. Kitcherove su moralne rezerve u prvom
slučaju zasnovane na tvrdnji da bi roditelji drugo dijete tu koristili kao
puko sredstvo za spašavanje prvog djeteta i da se to protivi osnovnom
načelu kantovske etike. Zanimljivo je da je taj prigovor već ranije bio
naširoko diskutiran u vezi s jednim stvarnim slučajem gdje su roditelji
djevojčice koja se zvala Anissa odlučili imati još jedno dijete, i to jedino
zato što su se nadali da bi koštana srž tog novorođenog djeteta mogla biti
upotrijebljena da se pomogne Anissi, koja je umirala od leukemije. (Ona
je doista konačno i spašena upravo na taj način.) Međutim, neki su filozofi
tada oštro osudili odluku Anissinih roditelja, koristeći praktično istu kan-tovsku argumentaciju kao Kitcher (koju i on sâm primjenjuje na Anissin
slučaj). Konkluzivno pobijanje te argumentacije možete naći u odličnom
članku Jamesa Rachelsa (Rachels, 1991) koji pokazuje koliko je filozof-ska kritika potpuno legitimnog roditeljskog postupka ovdje izgubila svaku
vezu sa stvarnošću i sa zdravim razumom. Rachels je bio toliko revoltiran
deplasiranošću tih filozofskih prodika da je na kraju konstatirao: “Anissa
and her family will forever after think that ethicists are jerks .”
4 .4 . Argument iz prijetnje heteroseksualnom braku
Mnogi se ljudi boje da bi uvođenje homoseksualnog braka moglo pot-kopati heteroseksualni brak u onom obliku u kojem on danas postoji, a
i dovesti do nesagledivih štetnih posljedica za tu čitavu socijalnu insti-tuciju. Primorčev komentar: “To je vrlo općenita i doista neobična tvrdnja:
nikadanam se ne kaže na koji način bi se to dogodilo” (Primorac, 2004
– kurziv dodan).
Nikada? To je prilično jaka i nevjerojatno nepromišljena tvrdnja. Ona
se ruši i nakon samo površnog pogleda u literaturu o homoseksualnom
braku. Od mnogih potencijalnih konzekvencija na koje su skeptici odavno
i konzistentno upozoravali navest ću samo dva načina “kako bi se to dogo-dilo”: prvo, eliminiranje svih spolnih razlika u kodeksu obiteljskog prava,
i drugo, otvaranje prostora za druge vrste braka.
4 .4 .1 . ELIMINIRANJE SPOLNIH RAZLIKA
Još prije desetak godina, kada je čitava diskusija o homoseksualnom br-aku bila u početnoj fazi, konzervativac David Frum je upravo o toj temi
ukrstio koplja s poznatim braniteljem te ideje, Andrewom Sullivanom. Već
u to vrijeme, obraćajući se svom sugovorniku, Frum je ponudio prilično
detaljan scenarij kako bi predložena reforma mogla potkopati instituciju
braka:
19 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
Homoseksualni brak nije puki dodatak postojećem zakonu o braku. On
povlači rekonstruiranje čitave strukture obiteljskog prava, a sve u smjeru da
spolne razlike budu neutralizirane. Preostale veze između zakona o braku i
ljudske prirode morat će biti prekinute. Ti ne možeš reći, a uostalom i ne vje-rujem da ćeš reći, “Ma ostavimo stara pravila na snazi za onih 97% brakova
koji će biti heteroseksualni, a izmislimo neka nova pravila za onih 3% bra-kova koji će biti između osoba istog spola.” Zakon ne funkcionira na taj način.
Netko će morati proći kroz korpus obiteljskog prava i društvenih običaja s
finim češljem te ukloniti sva spominjanja “majki” i “očeva” i eliminirati sve
postojeće distinkcije između “muževa” i “žena”. (Frum, 1997)
U nastavku polemike Frum je otišao i korak dalje, iznoseći sljedeće
predviđanje: “Andrew, tri godine nakon što dopustimo homoseksualni
brak, bit će protuzakonito da škole šalju učenicima formulare s jednim
praznim mjestom za ime majke i drugim praznim mjestom za ime oca.”
U ono vrijeme su mnogi ovakvo predviđanje vjerojatno otpisali kao
paranoičnu fantazmagoriju desničarskog uma i kao raspirivanje potpuno
iracionalnih strahova. Ali danas stvari izgledaju drukčije. Nije još prošlo
ni tri godine otkako je Vrhovni Sud Massachusettsa ozakonio homosek-sualni brak u toj američkoj saveznoj državi, a već je tamo organizirana
snažna kampanja za promjenu u formularima rodnih listova. Prijedlog je
da se radi izjednačavanja statusa heteroseksualnih i homoseksualnih pa-rova riječi “otac” i “majka” zamijene izrazima “roditelj A” i “roditelj B”.
Nemojte misliti da se tu radi o zahtjevima neke marginalne grupe. O
ozbiljnosti čitave situacije najbolje svjedoči činjenica da je Mitt Romney,
tadašnji guverner Massachusettsa, smatrao potrebnim obratiti se nacional-nim medijima i zatražiti podršku američke javnosti u svojoj borbi protiv
novopredložene uniseks terminologije. On je također o svemu tome u dra-matičnom tonu obavijestio sve članove Senata Sjedinjenih Država. (Usput
rečeno, Romney je jedan od najutjecajnijih američkih političara i ozbiljan
je kandidat za sljedećeg američkog predsjednika.)
Dobro, već čujem neke čitatelje kako prosvjeduju, prijedlog jest dra-stičan, ali upravo zbog toga on nema nikakve šanse da igdje bude prihva-ćen. Smiješno je uopće i pomisliti da bi se u nekoj suvremenoj zapadnoj
zemlji moglo dogoditi da zbog homoseksualnog braka riječi “otac” i
“majka” budu izbačene iz pravnih dokumenata koje državni uredi izdaju
pri rođenju djeteta.
Avaj, nema više mjesta takvom optimizmu jer je orwellovska jezična
reforma već provedena u djelo u Španjolskoj. Prošle godine odlukom so-cijalističke vlade premijera Zapatera (koja je došla na vlast nakon terori-stičkih napada u Madridu), riječi “otac” i “majka” su u rodnim listovima
zamijenjene izrazima “roditelj A” i “roditelj B”, a ministarstvo pravosuđa
je objasnilo da je, upravo kao što je Frum predviđao, cilj te odluke bio “ter-
20 Prolegomena 6 (1) 2007
minološko prilagođavanje novom fenomenu homoseksualnih brakova“.
Ali Frum je pogriješio u vremenskoj procjeni. On je anticipirao da će od
legaliziranja homoseksualnog braka do uvođenja bespolnog novogovora
proći tri godine. Španjolskoj je za to “terminološko prilagođavanje” tre-balo manje od godinu dana .
No zašto ograničiti terminološko prilagođavanje samo na sferu dr-žavnih uredbi i službenih formulara? Ako su riječi kao “otac” i “majka”
postale nepoćudne zato što već samom svojom heteroseksualnom konota-cijom vrijeđaju tanane osjećaje homoseksualaca, ne bi li onda bilo konze-kventno ići korak dalje pa proskribirati te “diskriminatorske” izraze i šire,
te zahtijevati da se u cilju ravnopravnosti onda i u javnoj upotrebi u ško-lama, novinama i ostalim medijima isključivo koristi “inkluzivni”, spolno
neutralni rječnik? U tom lingvističkom teroru manjine nad većinom, čak
i najbezazlenije spominjanje realne i biološki neporecive razlike između
heteroseksualnih i homoseksualnih veza postaje moralno inkriminirajuće
i treba biti eliminirano .
2
Zagovornici homoseksualnog braka pokazuju svoj ekstremizam i ne-toleranciju upravo u tome što je za njih neprihvatljivo bilo kakvo drugo
rješenje osim potpunog izjednačavanjastatusa homoseksualne i hete-roseksualne zajednice. Da se tu zapravo ne radi samo o borbi za prava
homoseksualaca najbolje svjedoči činjenica da oni nisu zadovoljni čak
niti s prijedlogom da se homoseksualnim parovima daju svaprava koja
pripadaju heteroseksualnim parovima u braku, ali s time da se samo riječ
“brak” ograniči na heteroseksualne veze. Iako bi prema tom prijedlogu (o
tzv. civil unions) homoseksualni parovi dobili apsolutno jednakaprava
kao drugi, oni ipak tu preostalu, nominalističku razliku još uvijek doživ-ljavaju kao uvredu, diskriminaciju i nepravdu koja vapi do neba.
U tom duhu i Primorac tvrdi da ukoliko društvo uskrati homoseksu-alnim vezama ono priznanje i podršku koje pruža vezama između hetero-seksualnih partnera, oni će to s pravom tumačiti kao “objavu nejednakosti,
isključivanja i prezira” (Primorac, 1999, str. 129). Zašto “prezira”? Čime
se ovdje opravdava logički skok od toga da društvo nekoj vezi ne daje isto
priznanje i podršku kao nekim drugim vezama na zaključak da društvo tu
vezu prezire? Taj skok može imati retoričko, ali ne i logičko opravdanje.
2
Zapravo, izrazi “roditelj A” i “roditelj B” još uvijek nisu dovoljno neutralni jer su
gramatički muškog roda pa zbog tog “seksističkog” prizvuka vjerojatno neće biti po volji
mnogim feministi(ca)ma. Hoće li se dakle terminološko prilagođavanje nastaviti i dalje?
Nazire li se tu uopće neko prihvatljivo rješenje koje neće vrijeđati nečiju jezičnu osjetlji-vost i koje neće biti doživljavano kao diskriminacija po spolu ili po spolnoj orijentaciji? Je
li možda rješenje u tome da će “mama” i “tata” u egalitarističkoj utopiji postati “roditeljsko
biće A” i “roditeljsko biće B”?
21 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
Uostalom, možda društvo može imati neki razlog zašto rezerviranjem
riječi “brak” za heteroseksualne veze doista želi demonstrirati da ima po-seban interes podržati takve veze, čak iako odluči identičnaprava dati i
partnerima u homoseksualnim vezama. Zašto bi to bio znak prezira prema
bilo kome? Zamislite da država koja ima problema s natalitetom odluči,
pored nekih drugih mjera, uvesti poseban počasni naziv za obitelji koje
imaju više od troje djece. Da li bi se obitelji s manje djece imale pravo u
toj situaciji žaliti da ih država prezire?
4 .4 .2 . OTVARANJE PROSTORA ZA DRUGE VRSTE BRAKA
Osnovni argument u prilog homoseksualnom braku svodi se na tvrdnju
da je diskriminatorski uskratiti nekom paru pravo na vjenčanje samo na
osnovi spolne orijentacije partnera. Ako se dvije osobe vole i hoće se u
svečanoj državnoj ceremoniji zavjetovati da žele živjeti zajedno, zašto bi
im to bilo zabranjeno jedino zato što su te dvije osobe istoga spola? Taj
“argument iz ljubavi” je uvjerio mnoge ljude. Ako se homoseksualci žele
vjenčati, zašto im to ne dopustiti? Što se to nas (heteroseksualaca) uopće
tiče? Kakve štete može biti od toga?
Zvuči prihvatljivo. Ali ispitajmo malo pažljivije konzekvencije tog
argumenta iz ljubavi. Činjenica da se ljudi vole te da hoće javno deklari-rati svoju međusobnu privrženost i namjeru da žive zajedno postaje ov-dje ključni kriterij za priznavanje prava na brak. No što ako se troje ljudi
vole? Ili četvoro? Znači li to da onda treba dopustiti i poligamni brak?
Na primjer, ako neki muškarac živi s tri žene i u jednom trenutku njih
četvoro zažele ozakoniti svoju zajednicu u kojoj, pretpostavimo, vlada ve-lika međusobna ljubav, nije li diskriminatorski negirati im to pravo samo
zbog toga što ih ima četvoro, a ne kao što je uobičajeno, dvoje? Nije li ta
diskriminacija na osnovi broja partnera koji se vole jednako proizvoljna i
moralno neopravdana kao i diskriminacija na osnovi spolne orijentacije?
Stanite malo, reći će netko, kako smo od rasprave o homoseksualnom
braku došli do poligamije? Vrlo jednostavno: ako ljubav postane presudni
kriterij za pravo na brak, što i jest osnovni argument u prilog homoseksu-alnom braku (vidi, recimo, do sada najbolju obranu te pozicije u Rauch,
2004), teško je poreći da taj argument odlično funkcionira i u svrhu lega-lizacije poligamije.
Uzmimo sljedeću provizornu definiciju braka koja, nadam se, bar pri-bližno odražava uobičajeno shvaćanje te institucije u suvremenim zapad-nim društvima: brak je ozakonjena intimna zajednica dvoje ljudi suprotnog
spola, koji nisu u previše bliskoj rodbinskoj vezi i koji su se odlučili javno
zavjetovati na zajednički život.
Raščlanimo tu definiciju na četiri važna elementa:
22 Prolegomena 6 (1) 2007
(a) dvoje ljudi,
(b) suprotnog spola,
(c) nisu u previše bliskoj rodbinskoj vezi,
(d) odlučili se javno zavjetovati na zajednički život.
Ljubav je bitno povezana s elementom (d) jer je upravo ljubav iz-među partnera u pravilu ono zbog čega se oni odlučuju javno zavjetovati
na zajednički život. Ljubav ima samo akcidentalnu vezu s ostala tri ele-menta. Ljudi istog spola se mogu voljeti, protivno elementu (b), ali ljubav
(u seksualnom smislu) je moguća i između više osoba od dvije, protivno
elementu (a), a također i između vrlo bliskih rođaka (kao brata i sestre, ili
majke i sina), protivno elementu (c).
Pristaše homoseksualnog braka žele eliminirati element (b) iz defi-nicije braka, argumentirajući da je za ljubav i želju za zajedničkim živo-tom irelevantno radi li se o partnerima istog ili različitog spola. Ali nije
li za ljubav isto tako irelevantno radi li se o dvoje ili više ljudi? Drugim
riječima, ako eliminiramo element (b) kao akcidentalan i irelevantan za
osnovnu svrhu braka (institucionaliziranje ljubavne zajednice partnera),
ne nalaže li konzistentnost da onda podržimo i zahtjev da se eliminira i
element (a) s istim opravdanjem, to jest, kao jednako akcidentalan i irele-vantan? To je taj vrlo kratki i logički forsirani korak od određene obrane
homoseksualnog braka do obrane poligamije .
3
Sljedeći korak je evidentan: zašto ne eliminirati i element (c)? Re-cimo, ako majka i (punoljetni) sin razviju međusobnu seksualnu privlač-nost i zavole se te odluče ozakoniti tu svoju duboku emocionalnu vezu (a
pritom osiguraju da neće imati djece i time izbjegnu očigledan problem
za incestuozne relacije), ne bi li bilo diskriminatorski zabraniti takvoj lju-bavi da bude okrunjena brakom? Da se razumijemo, ne smatram da je ovo
konkluzivno pobijanje zahtjeva za homoseksualnim brakom. Ali nije li
činjenica da se jedan od najjačih argumenata u prilog homoseksualnom
braku može tako dobro preslikati u drugi kontekst i koristiti u obranu in-cestuoznog braka odličan razlog da zastanemo i dobro razmislimo o tome
u što se sve upuštamo prije nego što odlučimo otvoriti vrata karnevalu
novih brakova?
Zanimljivo je da se čak ni sami pristaše homoseksualnog braka ne
mogu složiti oko toga kako odgovoriti na kritiku da njihova pozicija
otvara prostor za legaliziranje poligamije. Jedni oštro protestiraju da je
3
Odatle naravno ne slijedi da bi time odmah bila i generalno dokazana opravdanost
poligamije, jer sasvim je moguće da postoje neki drugi i jači razlozi protivte vrste braka.
Ali podsjećam da se u ovom odjeljku raspravlja samo o jednom argumentu (iz ljubavi),
a posebno o tome da li prihvaćanje tog konkretnog argumenta u prilog homoseksualnom
braku vodi u obranu poligamije. Odgovor je: da.
23 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
povezivanje tih dviju stvari potpuno neopravdano, dok drugi vrlo veselo
prihvaćaju tu implikaciju i tvrde da je uvođenje homoseksualnog braka
samo prvi korak u procesu u kojem će institucija braka biti transformirana
do neprepoznatljivosti. Ova druga struja (kojoj, usput rečeno, pripada i
Cheshire Calhoun, autorica eseja o istospolnom braku u gore spomenutoj
filozofskoj enciklopediji) slaže se u potpunosti s konzervativnim kritiča-rima da se “argument iz ljubavi” proteže i na slučaj poligamije. Jedina je
razlika u tome što se konzervativci te posljedice užasavaju, a Calhoun i
njezini istomišljenici jedva čekaju da se ona dogodi.
U srpnju prošle godine New York Timesje objavio proglas pod naslo-vom “Daljnji koraci nakon istospolnog braka: nova strategijska vizija za
sve naše obitelji i veze”, koji je potpisalo više od tri stotine LGBT-aktivi-sta,
4
umjetnika, novinara, odvjetnika i profesora s najuglednijih američkih
sveučilišta. U tom se proglasu izričito kaže da je zalaganje za homoseksu-alni brak samo dio šireg nastojanja da se uvedu i legitimiraju i druge, još
raznolikije vrste obitelji. Tvrdi se da se razni modusi organiziranja obitelji
nikako ne daju uklopiti u samo jedan postojeći kalup i da načini kako se
obitelji mogu formirati ne poznaju nikakve granice. Stoga se zahtijeva da
se dopusti cvjetanje tisuću cvjetova te da država prizna alternativne oblike
obitelji, od onih s više od dva seksualna partnera pa sve do stvarno inova-tivnog obiteljskog aranžmana u kojem “homoseksualni par odluči stvoriti
i podizati dijete zajedno s nekom drugom homoseksualnom osobom ili
parom, u dva odvojena domaćinstva”.
Ako dakle, kao što vidimo, brojni istaknuti pristaše homoseksualnog
braka čak i sami javno proklamiraju da njihova pozicija konzekventno
vodi u tako ekstremne zahtjeve, treba li onda čuditi da se mnogi ljudi
protive tom čitavom pokretu i da vide homoseksualni brak kao ozbiljnu
prijetnju instituciji obitelji u sadašnjem obliku?
Pojam braka, kako smo ga definirali, podrazumijeva da ta institucija
uključuje dvije osobe. Do sada sam razmatrao mogućnost da odudaranje
od tog standarda bude broj veći od dva (poligamija). Ali, logički gledano,
taj broj može biti i manji od dva, to jest, jedan. Uzmite slučaj čovjeka koji
nema prijatelja, ali je duboko privržen nekoj domaćoj životinji ili kućnom
ljubimcu i koji želi u javnoj ceremoniji manifestirati tu specijalnu vezu sa
svojim vjernim životnim suputnikom. Zašto mu to ne bi bilo omogućeno?
Na kraju krajeva, njegova emocionalna relacija može biti puno intenziv-nija i trajnija nego odnos koji karakterizira mnoge vjenčane parove. Uko-liko je ljubav jedino mjerilo, doista nije jasno zašto bi on bio isključen .
5
4
“ LGBT” je engleska kratica za “lesbian, gay, bisexual and transgender”.
5
Recimo, nema nikakvih nikakvih razloga da on bude isključen ako prihvatimo po-jmovni sadržaj braka onako kako ga je odredio jedan od glavnih zastupnika homoseksu-alnog braka među filozofima, Richard Mohr: “Brak je razvijanje i održavanje intimnosti
kroz medij svakidašnjeg života, dan za danom” (Mohr, 2005, str. 61) .
24 Prolegomena 6 (1) 2007
Prigovori li netko da ono što tu nedostaje jest seksualni odnos, ni to za-pravo nije problem. Neki ljudi imaju seksualni kontakt sa životinjama. A
pogotovo nakon što je Peter Singer, profesor etike na sveučilištu Princeton
i “nautjecajniji živući filozof” (kako ga je nazvao magazin New Yorker),
nedavno objasnio da je zoofilija kao seksualna orijentacija potpuno u redu
i da se ne trebate uopće ustručavati ako vas seks sa životinjama privlači,
ništa više ne stoji na putu razvijanju dubljih i smislenijih veza s kućnim
ljubimcima, koje bi, zašto ne, mogle završiti i brakom.
Ovaj reductio ad absurdumargument ima stanovitu težinu bar u ne-kim kontekstima rasprave o homoseksualnom braku.
Zaključak
Mnogi se ljudi suprotstavljaju uvođenju homoseksualnog braka i za to
imaju različite razloge. Primorac je htio po kratkom postupku pobiti te
razloge i pokazati da je protivljenje homoseksualnom braku iracionalno.
Vidjeli smo da je taj pothvat potpuno krahirao. Zbog želje da se što
prije stigne do cilja došlo je do prevelike brzine pa je vlak odmah na
početku iskočio iz tračnica i Primorčevi su argumenti popucali po svim
linijama .
Zašto se to dogodilo? Primorac sigurno nije loš filozof. Kada piše o
drugim temama, on je obično dobro informiran, fer prema oponentima i
pažljiv u zaključivanju. Zašto je onda ovdje sve ispalo tako drukčije?
Ne želim se upuštati u spekulacije o mogućim odgovorima. Srećom,
puno je lakše, a i zanimljivije, razmotriti slično pitanje koje se ne tiče jed-nog čovjeka nego opće tendencije među filozofima. Zašto su oni obično
skloni braniti homoseksualni brak bez ikakve rezerve, a pritom često ko-ristiti i kardinalno loše argumente koji ne bi bili tolerirani u većini drugih
filozofskih rasprava? Čini mi se da je najbolje objašnjenje tog trenda u
ranije spomenutom ideološkom pritisku koji se u ovom pitanju osjeća u
mnogim sredinama, a posebno u akademskim krugovima. Premda u svim
zapadnim društvima danas vlada veliko neslaganje o tome je li uvođenje
homoseksualnog braka dobra ideja, sveučilišne elite nemaju ovdje previše
tolerancije za različita mišljenja. Ljevičarska ideologija koja dominira vi-sokoškolskim odsjecima humanističkih i društvenih disciplina i koja i tu
ima vrlo jasan stav nalaže prihvaćanje homoseksualnog braka kao moralni
imperativ i kao jedinorazumno rješenje. Suprotstavljanje se automatski
objašnjava kao rezultat religiozne zatucanosti ili iracionalne predrasude
prema homoseksualcima.
Trebamo li onda biti iznenađeni da u takvoj duhovnoj konstelaciji
ni filozofi ne pristupaju toj temi potpuno otvorenog duha? Ima li ičeg
25 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
neobičnog u tome da pod presijom političke korektnosti mnogi od njih
također, svjesno ili nesvjesno, radije zastupaju ono stajalište za koje će ih
većina kolega tapšati po ramenu nego da se opredijele za suprotnu stranu i
time se izvrgnu opasnosti da im ti isti kolege okrenu leđa?
Konkretan primjer može najbolje ilustrirati kako taj pritisak funkcio-nira u stvarnosti. Margaret Somerville je vrlo ugledna kanadska pravnica
i etičarka te izuzetno cijenjena znanstvenica kojoj je već pet sveučilišta
dodijelilo počasni doktorat. Kada se sasvim nedavno tom nizu pridružilo
i sveučilište Ryerson u Torontu, obznanivši da je odlučilo profesorici So-merville podariti počasni doktorat, stvari su se počele komplicirati. Izbili
su masovni prosvjedi jer je izašlo na vidjelo da je Somerville, kakvog li
užasa, napisala nekoliko tekstova u kojima se usprotivila uvođenju homo-seksualnog braka. Iako ti članci ne sadrže ni trunku homofobije nego nude
jedno od najtrezvenijih i najbolje argumentiranih osporavanja homoseksu-alnog braka, sama činjenica da je ona branila tu poziciju bila je dovoljna
da izazove bijes nastavnika i studenata. Nakon njihovih glasnih protesta
i peticija Sveučilište je bilo prisiljeno ponovno razmotriti čitavu situaciju
te je konačno odlučilo da se počasni doktorat ipak dodijeli, ali dodajući
i sljedeću znakovitu rečenicu: “Povjerenstvo koje je donijelo tu odluku
nije bilo svjesno nekih stajališta koje je Somerville branila u tisku i u
Parlamentu, a da su članovi povjerenstva toga bili svjesni, oni bi ozbiljno
razmislili prije nego što bi odobrili to priznanje.”
U prijevodu: “Priznajemo da smo pogriješili, ali sada je prekasno da
povučemo donesenu odluku.” Premda ovaj slučaj vjerojatno zaslužuje da
uđe u Guinnessovu knjigu rekorda kao najbezvoljnija dodjela počasnog
doktorata u povijesti, Somerville je ipak odlučila prisustvovati oficijelnoj
ceremoniji. Neki su nastavnici iz protesta odbili uopće sudjelovati u tom
događaju (koji je uključivao i promociju njihovih vlastitih studenata), a
neki od prisutnih profesora su u trenutku kad je ona primala počast razvili
transparent u znak podrške homoseksualcima ili su pak demonstrativno
okrenuli leđa.
Naravno, ako je ovako tretirana osoba sa statusom i znanstvenim
ugledom jedne Margaret Somerville, poruka ne može biti jasnija onima
koji se još nisu izborili za sigurno mjesto u džungli sveučilišne hijerarhije.
Koliko će oni, kad vide što se događa, biti spremni javno izraziti svoje
mišljenje o homoseksualnom braku ako ono odudara od stava militantne
većine? Neće li mnogi od njih nastojati sami sebe što brže uvjeriti da je
protivljenje homoseksualnom braku samo rezultat predrasude i iracional-nosti, pa makar to njihovo “svrstavanje na pravu stranu” bilo postignuto
uz pomoć logičkih pogrešaka i iskrivljavanja protivničkog stajališta? I
neće li oni koji ipak zadrže “nepoćudno” mišljenje zaključiti da je bolje
26 Prolegomena 6 (1) 2007
šutjeti
6
i ne izlagati se riziku da od svojih razjarenih kolega budu žigosani
kao homofobi, politički trogloditi i kršitelji bazičnih ljudskih prava? Kao
što je sama Somerville upozorila: “Mnogi mlađi nastavnici se užasno boje
reći što misle jer ne žele ugroziti svoje karijere. Trebali bismo se svi ipak
podsjetiti da još uvijek živimo u demokraciji.”
Posebno je razočaravajuće da su se i mnogi filozofi angažirali na tome
da ovu nezavršenu debatu, u kojoj oba suprotstavljena stajališta imaju jake
argumente i gdje se konačan pobjednik još jasno ne naslućuje, prikažu
kao borbu između razuma i predrasude, između svjetlosti i mraka. Upravo
bi se od filozofa očekivalo da izbjegavaju takve crno-bijele prikaze i da
ulože dodatan napor da bolje razumiju baš onu stranu s kojom se možda
osobno ne slažu. Nije li njihova dužnost da pažljivom logičkom rekon-strukcijom i pojmovnom analizom razmotre svaku od rivalskih pozicija u
njezinoj najjačoj i najboljoj formulacijite da na taj način olakšaju racio-nalno opredjeljivanje? Umjesto toga, svjedoci smo kako se i oni sa žarom
pridružuju pokretu potpuno nekritičke podrške homoseksualnom braku i
da hrle s odbacivanjem suprotnog stajališta prije nego što su ga u stanju
bar vjerno prezentirati, a da se i ne govori o nekom dubljem razumijevanju
ili objektivnom prosuđivanju.
Na žalost, ova tendencija da se filozofija pretvori u politički aktivi-zam nije ograničena samo na diskusiju o homoseksualnom braku. Ona se
danas manifestira i u “filozofskim” debatama o mnogim drugim socijalno
osjetljivim temama. Time filozofi ne samo da propuštaju priliku da unesu
više jasnoće i racionalnosti u sporove koje su već dovoljno zatrovani
ideološkim animozitetima, nego štete i ugledu svoje struke. Naime, ako
oni radi zalaganja za neke svoje ideale pravde i jednakosti nastave tako
kompromitirati svoju distinktno filozofsku zadaću nepristrane analize ar-gumentacije, neće ih više nitko ozbiljno uzimati kao filozofe. Što čovjek
može misliti o relevantnosti onoga čime se filozofi bave ako vidi da se
oni sami toliko žure uključiti u borbu za “progresivne” političke ciljeve,
radije nego da korektno rade ono što spada u osnovni opis njihovog vla-stitog posla? Stoga je primjereno ovaj tekst završiti upozorenjem koje je
ljubiteljima mudrosti uputio Steve Sailer: “Filozofi svih zemalja, zbrojite
se! Vi nemate što izgubiti osim svoje irelevantnosti.”
6
Poznati politički filozof Harry Brighouse je nedavno u svom kolegiju iz etike nas-tojao ohrabriti studente da u diskusiji o homoseksualnom braku potpuno slobodno iskažu
svoje mišljenje, bez obzira bilo ono proili contra. Ali uzalud. Ispalo je da na kraju nijedan
jedini student nije bio spreman išta reći protiv homoseksualnog braka, usprkos tome što je
anonimna anketa prethodno pokazala da se 15% njih snažnoprotivi toj ideji!
27 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
Bibliografija
Burgess-Jackson, K. 2000. “Review of Ethics and Sex”, Journal of Applied Phi-losophy17: 307–310.
Calhoun, C. 2006. “Same-Sex Marriage”, u: Soble, A. (ur.), Sex from Plato to
Paglia: A Philosophical Encyclopedia(Westport, Conn.: Greenwood Press).
Frum, D. 1997. “Correspondence with Andrew Sullivan”, Slate, http://www.slate.
com/id/3642/entry/23845/.
Kitcher, P. 1997. “Whose Self Is It, Anyway?” Sciences, September/October: 58-62 .
Klein, D. B. i Stern, C. 2006. “How Politically Diverse Are the Social Sciences
and Humanities? Survey Evidence from Six Fields”, Academic Questions.
Klein, D. B. i Western, A. 2006. “How Many Democrats per Republican at UC-Berkeley and Stanford? Voter Registration Data Across 23 Academic Depart-ments”, Academic Questions.
Ladd, E. C. i Lipset, S. M. 1975. The Divided Academy: Professors and Politics
(New York: McGraw-Hill).
Mohr, R. D. 2005. The Long Arc of Justice: Lesbian and Gay Marriage, Equality
and Rights(New York: Columbia University Press).
Primorac, I. 1999. Ethics and Sex(London: Routledge).
–– 2004. “The Arguments Against Allowing Gay and Lesbian Marriages Do Not
Stack Up”, http://www.onlineopinion.com.au/view.asp?article=2185
Rachels, J. 1991. “When Philosophers Shoot from the Hip”, Bioethics5: 67-71.
Rauch, J. 2004. Gay Marriage: Why It Is Good for Gays, Good for Straights, and
Good for America(New York: Times Books).
Rawls, J. 1955. “Two Concepts of Rules”, Philosophical Review64: 3–32.
Redding, R. E. 2001. “Sociopolitical Diversity in Psychology: The Case for Plu-ralism”, American Psychologist56: 205–215.
Zinsmeister, K. 2002. “The Shame of America’s One-Party Campuses”, The
American Enterprise, September: 18–25.
28 Prolegomena 6 (1) 2007
abSTracT:Many Western intellectuals, especially those in humanities and social
sciences, think that it can be easily shown that the persistent and massive op-position to same-sex marriage is rationally indefensible and that it is merely a
result of prejudice or religious fanaticism. But a more detailed analysis of some
of these widely accepted arguments against the conservative position reveals that
these arguments are in fact based on logical fallacies and serious distortions of
conservative criticisms of homosexual marriage. It is concluded that philosophers
ought to resist the pressure of political correctness and that they should approach
the debate with a more open mind than before.
keywordS: Marriage, same-sex marriage, conservatism, political correctness,
practical ethics.
homosexual marriage: The Victory of Political Correctness
and Bad Arguments
NeVeNSeSArdIć

ponedjeljak

svibanj

2013

Kako se usuđujete?

specialthings

Članak o referendumu

Ja sam biseksualac i u gay vezi živim već tri godine koliko sam i zaposlen.
Za svaku plaću koja mi je bila isplaćena (na radnome mjestu gdje rade heteroseksualci ) uzet mi je i porez kao svakome heteroseksualcu.

Punim proračun za heteroseksualne umirovljenike i sve ostale koji su se borili za 'Rvacku.

No, imam li prava? Ona ljudska?

Pravo na ljubav? Na sigurnost?

Vi ljudi uskraćujete temeljna ljudska prava jedni drugima. Prodali bi ste jedni druge za zrno soli.

Jedina ugoda u životu proizlazi vam jedino iz toga što vam je dana mogućnost da donosite odluke u ime osoba sa kojima nemate nikakve veze.

Ostavite mene i ljude poput mene da živimo u miru. Da budemo voljeni i da se ne bojimo voljeti.

Na referendum o EU izašlo je samo 20% građana, zanima me samo koliko će sada ljudi izaći.
A to će vam biti dokaz da ste sposobni brinuti o tuđim životima, a ne o svojim. Jadno.

Svi bi htjeli biti netko i nešto i odlučivati o tuđim sudbinama. Ali ljudi, evo vam novosti, ovo nije telenovela, nismo u Šeherezadi ili Sulejmanu, ovime odlučujete o tuđem životu. A odlučujete na način da mislite kako bi svi trebali biti poput vas i sve što nije poput vas jest nenormalno.

Na ovakav način, pokazujete koliki ste zapravo kršćani.

subota

svibanj

2013

Što je to muški šovinist?

igniss

Muški šovinist je muškarac koji se ne slaže sa ženom.

Muški šovinist je muškarac koji misli da su muškarci i žene jednako plaćeni za jednaki posao.

Muški šovinist je muškarac koji vjeruje da žene mogu zlostavljati i silovati muškarce.

Muški šovinist je muškarac koji želi da ga žena poštuje.

Muški šovinist je muškarac koji misli da djeca samohranih roditelja imaju više problema u odrastanju nego djeca iz tradicionalnih obitelji.

Muški šovinist je muškarac koji vjeruje da žensko mišljenje nije samo po sebi vrijednije od muškog.

Muški šovinist je muškarac koji misli da su muškarci i žene urođeno različiti.

Muški šovinist je muškarac koji vjeruje da ima pravo poboljšati svoj ljubavni život.

Muški šovinist je muškarac koji preferira mlađe žene u odnosu na starije.

Muški šovinist je muškarac koji ne skriva što misli zato što je u ženskom društvu.

Muški šovinist je muškarac koji proturječi ženi.

Muški šovinist je muškarac koji smatra da je trenutna provedba obiteljskih zakona nepravedna prema muškarcima.

Muški šovinist je muškarac koji smatra da su neki oblici ženskog tijela privlačniji od drugih.

Muški šovinist je muškarac koji kritizira metodologiju znanstvenog istraživanja koje je izradila žena.

Muški šovinist je muškarac koji misli da su ljubazne žene privlačnije od neljubaznih.

Muški šovinist je muškarac koji vjeruje da su žene iz nekih dijelova svijeta ljepše ili ljubaznije od žena iz drugih.

Muški šovinist je muškarac koji misli da je ženska plodnost viša u mladosti nego u starosti.

Muški šovinist je muškarac koji bi udario ženu kada bi ona njega prva.

Muški šovinist je muškarac koji savjetuje muškarce kako poboljšati svoj ljubavni život.

Muški šovinist je muškarac koji smatra da su lažne optužbe za silovanja problem.

Muški šovinist je muškarac koji vjeruje da ljudi oba spola snose odgovornost za svoje odluke.

Muški šovinist je muškarac koji misli da ženama ljepše stoji duga nego kratka kosa.

Muški šovinist je muškarac koji vjeruje da genetika ima jednako velik utjecaj na ljudsku osobnost kao i odgoj.

Muški šovinist je muškarac koji smatra da tvrdnje trebaju biti znanstveno dokazane prije nego ih se prihvati kao činjenice.

Muški šovinist je muškarac koji kritizira bilo koju ženu iz bilo kojeg razloga.

Sasvim je jasno: ja sam muški šovinist.

petak

svibanj

2013

Pravi muškarac

junac

Danas sam se ponio kao pravi muškarac. Nakon jedne dnevne šetnje i jedne dnevne kave, bilo je vrijeme za konkretan potez. Rekao sam joj: "U nedjelju idemo na Sljeme. Dolazim po tebe u 10:00, ni minute kasnije, budi spremna. Ja ću uzet kondome i potrošit ćemo ih zajedno. Ti uzmi nešto za jest."

Dobro, ne baš doslovno tako. Nakon što sam bio prilično siguran da nema nikakvih planova, provjerio sam vremensku prognozu za nedjelju i predložio joj, ako je raspoložena, da bismo možda mogli, tek tako, eto, kojim slučajem, na Sljeme, ono što uostalom i dogovaramo već tri tjedna. Rekao sam da možemo krenut kad god joj paše, oko 10, može i 9:45 i 10:15, samo neka me zvrcne 5 minuta prije i ja ću odmah doć po nju. Ako želi, može i pozvat nekoga, frendicu ili frenda, dapače. Priznao sam da ne znam još kojom ćemo stazom ići, sutra ću joj poslati 5 linkova odnosno varijanti pa neka izabere neku koja joj se najviše sviđa, meni je svejedno. Iako bih možda odabrao onu na kojoj obično ima najmanje komaraca. Grozim ih se. U tridesetom SMS-u sam napomenuo da ću sendviče ja napraviti, da imam super karirane salvete koje jedva čekam prošetati na piknik.

Nisam stavio smajlić na kraju. Žene vole odrješite i odlučne muškarce.

utorak

svibanj

2013

Brakovi i tako to

panonija

Imam deset godina mature. Ne možemo se dogovoriti oko termina nikako. Dva mjeseca to vučem. Već sam malo umoran od toga. Kaže mi prijatelj iz osnovke jučer, da isto njegov razred se ne može dogovoriti. Takva je klima u Milanovićevoj Hrvatskoj. Obljetnice mature i roštilji postaju umjetnost organiziranja. Jedan od vikenda propada jerbo se jedna cura udaje. Tek četvrti brak u razredu. Ove godine još se ženi jedan kolega iz razreda. Cura u koju sam bio (zaboravio ovaj važan detalj) smrtno zatreskan je udana. Vidio sam je u Vintageu pred koji mjesec. Nisam našao žara u njezinim očima za kojima sam toliko patio. A nekad je imala vatru u očima. Kunem se, nisam zlonamjeran, svi koji me znaju mogu to potvrditi, ali nisam mogao naći žara u njezinim očima. To me rastužilo kao da mi je kuća izgorjela.

Išao sam danas na razgovor za jedan posao. Naravno honorarni, počinje tek u rujnu, ali svečana misa, kakva se samo može vidjeti na brdovitom Balkanu. Za sramotno malo novaca ja izigravam dresiranog majmuna. Jedino što je valjalo od cijeloga dana bila je predivna mlada majka na tramvajskoj stanici u kvartu. Predivno zrihtana (ništa posebno, traperice i crni sako), sjajila od sreće. Onako kako zaljubljena žena to sjaji. Prsten na ruci je nisam vidio, što znači da je samohrana majka (kolica s djetetom + nema prstena). Očito je išla vidjeti svog dragoga, koji je spreman prihvatiti tuđe dijete. Pravi muškarac to radi. Prisvaja tuđe dijete kao svoje. Putevima svetog Jožefa.

Autor ovih redova slijepo i naivno vjeruje u brak i obitelj. Brak kao zajednicu žene i muškarca. Iskreno, nemam ništa protiv da se istospolne zajednice reguliraju i to posebnim zakonom i da dobiju sva prava braka, osim posvajanja djece. Jedino se to ne smije zvati brakom. Jer brak je jedini temelj društva. Mislim, ova predivna plavuša danas na stanici ne mora biti loša majka i ne mora loše odgojiti dijete. Ali svako dijete ima pravo na oca i majku. To što dobar dio muškaraca ide kategoriju teška govna, pa im nije stalo do vlastite djece, ne ruši takve postavke. Feminizam je tu zajebao žene, uvjerivši ih da je samohrano roditeljstvo prihvatljivo. Nije. Ne zbog društva, ne zbog licemjernih seoskih baba i babaca kojih je Hrvatska prepuna, ne zbog katoličkog kvazimorala, nego zbog djeteta i dobrobiti istoga.

Jedan od najboljih savjeta koje sam dobio od jednog pametnog i starijeg čovjeka kada sam imao 15 godina, bilo je da svaka veza između žene i muškarca, pa tako i brak, mora počivati na prijateljstvu. Mislio sam da je časna starina lud čovjek. Kakvo vražje prijateljstvo? Gorespomenuta s vatrom u očima me zvala prijateljem i to jedino što je zanimalo od mene. Danas smo stranci. Da zvala me i puknutim luđakom. Ne želim ja prijateljstvo. Želio sam je lizat, ljubit, držat se za ruke, jebat, ono sve što 15godišnje napaljeno dijete si želi kada je smrtonosno zatreskan. Koje jebeno mrtvo prijateljstvo? Doduše, sad kad sam nešto stariji i nešto malo iskusniji, vidim da je časna starina bio u pravu. Nema dobre veze bez prijateljstva. A gluposti da žensko i muško ne mogu biti prijatelji su pizdarije.

Gledajući brakove od pojedinih ljudi, vidim da samo funkcioniraju oni u kojima su si ljudi istinski prijatelji. Strast nestane, ljubav se transformira, čovjek lako se zaljubi u nekoga drugoga. Kao 15godišnjak bi osudio tako nešto, ali koliko ljudi znam koji su se zaljubljivali u druge, pa su se otreznili i uspješno to sakrili od svojih partnera. Kvalitetna laž i iskrena ljubav su temelj dobroga braka.

Uz prijateljstvo, nema veze bez dobroga seksa. Kakva predbračna čistoća? Kakve su to gluposti. To je preporučao npr. sveti Augustin, koji je sam jebavao uokolo i to sve izvan braka (po nekim izvorima je bio i biseksualan), a onda da on to nekom preporučuje? Svakako jedan od najvećih umova Zapada, bogomdan i genijalan, ali licemjer kada je u pitanju seksualni život. Samo luđaci ne konzumiraju seks prije braka. Tako mi svećeničke djece širom Hrvatske.

Hoću li se ikada ženiti? Mislim da neću.
Za Hrvaticu, čini mi se da ziher nikad.
Za strankinju, to već prije.
Neka je sretno svima koji ove godine ulaze u bračnu luku.

Pero Panonski

utorak

svibanj

2013

Bullshit detektor u znanosti: ekonomsko zlostavljanje

igniss

Jučer sam vodio zanimljivu raspravu o tome jesu li neke studije koje imam na stranici relevantne za nas ili čak u svojim sredinama. U sklopu toga pojavilo se zanimljivo pitanje koje je vrlo važno za sposobnost kritičnog razmišljanja i filtriranja svih informacija koje nam danas dolaze podjednako iz laičkih i znanstvenih izvora: kako odrediti vjerodostojnost studije? Kao primjer kriterija za rasuđivanje, evo dvije analize:

A) Svaku treću ženu u hrvatskoj partner zlostavlja ekonomski - Klasnić, K., Sarnavka S.; Konstrukcija i evaluacija skala namijenjenih mjerenju prepoznavanja i iskustava ekonomskog nasilja nad ženama u intimnim vezama; FFZG, B.A.B.E.; 2013.

U obranu ovog istraživanja koje je stajalo vrtoglavih 80 000 kn, nisam siguran je li tako ispalo zbog namjere ili razine stručnosti autorica, ili su samo mediji napuhali tvrdnje i time dali pogrešan dojam, no svejedno će poslužiti kao dobar model nekih manjkavosti u znanstvenim radovima u ovom području. Kao prvo, pogledajmo kako je sastavljen upitnik:

...kvalitativnu analizu triju skupina žena pomoću dubinskih intervjua: 1. žena žrtvi obiteljskog nasilja (bivše ili sadašnje štićenice sigurnih kuća na području Zagreba), 2. žena u intimnim vezama kod kojih ne postoji službeno evidentirana povijest nasilja od strane intimnog partnera te 3. žena čiji se muževi ili vanbračni partneri liječe od ovisnosti o kockanju (otprilike 10 žena iz svake skupine).

Jednom kada su te tri skupine od po 10 žena navele kakve su oblike nasilja iskusile, po tome je dizajnirana skala po kojoj žene mogu kvantitativno izraziti koliko se koji oblik nasilja odnosi na njih. Do sada sve ok (naravno, ako izuzmemo slona u sobi u obliku ne-uključivanja niti jednog muškarca u intervjue, kao da ta demografska skupina ne može nikada trpiti nasilje).

Ovisno o okolnostima, anketno će istraživanje biti provedeno ili na reprezentativnom uzorku žena Republike Hrvatske (N=600) ili na prigodnom uzroku žena grada Zagreba koje su u intimnim vezama (N=200).

Uzorak je u redu. No problem nastaje u tumačenju rezultata. Recimo, pogledajmo ove rezultate.

A1) Razvodnjavanje i navođenje na odgovor
Žene u uzorku iskusile su sljedeće pojave:

- partner višekratno prigovarao načinu na koji partnerica troši vlastiti novac (15,4%)

- dovodio je u situaciju da je morala lagati o cijeni nečega što si je kupila (13,5%) ili je kupljeno morala skrivati (13,1%)
- bez njezina je znanja ili dopuštenja uzimao njezin ili zajednički novac (13,4%)
- donosio važne odluke o ulaganju ili trošenju njezinog ili zajedničkog novca bez dogovora s partnericom (10,6%)
- ponašao se kao da je njegov novac samo njegov, a njezin je novac zajednički (9,8%),
- onemogućavao partnerici da vlastiti novac troši onako kako ona želi (8,9%),
- dovodio je u situaciju da nema novca za osnovne životne potrebe poput hrane, režija, odjeće (8,4%)
- branio joj da troši vlastiti ili zajednički novac (7,7%)
- tajio joj informacije o stanju zajedničkog računa (7,3%)

Kao prvo, nailazimo na problem subjektivnosti, odnosno unošenja ekstremnih vlastitih kriterija u nešto što bi trebalo biti objektivno istraživanje. Naime, "partner višekratno prigovarao načinu na koji partnerica troši vlastiti novac (15,4%)" nije nasilje. Nigdje se na navodi upotreba sile, prijetnje, prijevare ili nečeg sličnog. To vodi do razvodnjavanja pojma "nasilje" do samog besmisla. Ekvivalent bi bilo istraživanje o tome koliko su muškarci imali seksualnih partnera gdje se zaključak donosi na temelju odgovora "koliko ste žena poljubili" u životu. To jednostavno nije ista kategorija. Dapače, uvredljivo je za sve one žene kojima je partner stvarno na silu oduzeo kreditnu karticu i zaprijetio im ako se usude zaposliti.

Isto tako, "bez njezina je znanja ili dopuštenja uzimao njezin ili zajednički novac (13,4%)" je u suprotnosti sa sljedećim indikatorom "branio joj da troši vlastiti ili zajednički novac (7,7%)". Ukoliko on mora nju pitati za dopuštenje za uzimanje zajedničkog novca, te je nasilje ako ne pita, zašto je onda nasilje ako ona mora tražiti njegovu dozvolu? Ili uzimanje zajedničkog bez pitanja nije nasilje ili jest, odlučite se.

Štoviše, sve ovo ispada pogotovo licemjerno kada se jedna od skupina žena koje su sastavljale upitnik sastojala od žena s muževima na liječenju od ovisnosti o kockanju. Izgleda da, ako one prigovore muževima što troše svoj novac na kockanje, to je sve u redu, no ako muškarac prigovori ženi o njenom novcu iz bilo kojeg razloga, to je nasilje. Isto tako, siguran sam da su muževi kockari vrlo često dovedeni u tobože nasilnu situaciju da su morali "skrivati kupljeno", no tu se nitko nije bunio.

Iz svega toga izveden je sljedeći zaključak:

Gotovo svaka treća žena u Hrvatskoj (ili 29%) koja živi u intimnoj vezi s partnerom doživjela je ekonomsko nasilje. Novine zatim to dodatno napuhuju na "svaka treća" s ciljem stvaranja moralne panike.

Samo jednu kategoriju nasilja? Možda baš jednu od ove tri s očitim problemima koje sam naveo? Dvije kategorije? Pet? Svih osam? Ne znamo. Uzevši u obzir da je najbenignija i najšira kategorija tek na 15%, nisu velike šanse da je bila potrebna kombinacija vrsta nasilja da bi se ženu opisalo kao ekonomski zlostavljanu.

Sve ovo nam daje osnovane razloge vjerovati da je studija provedena s nekom skrivenom agendom koja je dovela do formuliranja pitanja kako bi bio potvrđen unaprijed donesen zaključak, a ne utvrđena objektivna istinitost hipoteza istraživanja. Umjesto da se iz podataka izvede zaključak, iz zaključka su prikupljeni podaci. U najgorem slučaju, studija je maliciozna. U najboljem, treba uzeti rezultate s oprezom.

A2) Histeriziranje suprotnih podataka
"Zanimljivi su i podaci koji se odnose na ekonomsko nasilje nakon prekida braka ili veze, jer je ... gotovo 8% žena moralo otići iz partnerova stana ili kuće iako su u tu nekretninu zajednički ulagali."

Čak 8% žena moralo je napustiti partnerovu nekretninu, iako su oboje ulagali u nju! Podatak zvuči šokantno dok se ne uzme u obzir da to mora značiti da, osim ovih 8% koje su doživjele najgore moguće - bile izbačene iz zajedničkog ulaganja - ostaje miks od 92% razvedenih/single žena koje su poslije prekida braka ili veze doživjele nekakav drugi ishod: ili pošten za oboje ili nepoštena prema muškarcima. Razlikujući to u čijem je vlasništvu nekretnina i, ako je samo nečija a ne zajednička, tko je ulagao u nju tako da stekne neku razinu prava kao da je zajednička, ostali mogući ishodi za žene su:

a) ostale u vlastitoj nekretnini u koju partner nije ulagao (pošteno)
b) ostale u vlastitoj nekretnini, iako je i partner ulagao u nju (nepošteno prema muškarcima)
c) otišle iz njegove nekretnine u koju nisu ulagale (pošteno)
d) ostale u njegovoj nekretnini u koju nisu ulagale (nepošteno prema muškarcima)
e) ostale u zajedničkoj nekretnini zajedno s partnerom (pošteno)
f) ostale u zajedničkoj nekretnini, a partner morao otići (nepošteno prema muškarcima)

Kolika je šansa da opcije b, d i f također ne čine barem 8% ishoda razvoda / prekida? Kolika je šansa da opcije a, c i e čine svih ostalih 92% slučajeva? Studija ne kaže.

Popis ne sadrži mogućnost "otišle iz vlastite nekretnine u koju partner nije ulagao (nepošteno prema ženama)")" jer je, sasvim očigledno, ta mogućnost mnogo gora od odlaska iz njegove nekretnine u koju se ulagalo ili zajedničke nekretnine pa bi zasigurno bila navedena da se ikada dogodila ili bi bila ubrojena u spomenutih 8%.
Isto tako studija ne spominje je li tih 8% žena prisiljenih na odlazak iz nekretnine u koju su zajednički ulagali dobilo nekakvu drugu kompenzaciju, kao recimo automobil, drugu nekretninu, uzdržavanje, nadprosječno visoku alimentaciju i sl. Ovaj podatak sam po sebi ne znači apsolutno ništa, kao da sam izbrojao stabla u nekom parku i ostao na tome, ne usporedivši ih ni s čime.

Za usporedbu, pogledajmo drugu studiju jednom citiranu na ovom blogu:

B) Zašto žene stvarno vole narcisoidne psihopate
Ovdje su karakterne osobine mračnog trojstva utvrđene objektivnim, univerzalnim testom MACH-IV koji mjeri sljedeće:

- narcisoidnost - grandiozni pogled na samog sebe, osjećaj zasluživanja, egoizam
- makijavelizam - manipulacija, eksploatacija drugih, upotreba prijevare i cinično odbacivanje moralnosti zbog fokusa na sebe
- psihopatstvo - impulzivna sklonost uzbuđenjima, sebičnost, okrutnost, nesposobnost empatije za druge, odsustvo žaljenja ili osjećaja krivnje

... i postavljena je hipoteza da ljudi s osobinama mračnog trojstva (izraženim jednim, dvoje ili troje navedenih) imaju više seksualnih partnera i općenito su seksualno privlačniji.

B1) Test ne razvodnjava osobine i ni na koji način ne navodi na odgovore ili zaključke kao što radi prva studija. Ono što je još važnije, ne ovisi o jednostavnom odgovoru da/ne, već je stupnjevit i omogućava praćenje korelacije na više razina.

Ukoliko primjenite ovaj test na bilo koji slučajni uzorak, sigurno je da ćete dobiti normalnu distribuciju osobina - veliku većinu blizu prosjeka, te određen dio znatno ispod i znatno iznad. Onda ih možete sortirati po drugim osobinama koje slijede neku drugu distribuciju i tako uspoređivati. Razlika između dva grafa je korelaciju koju tražite i po kojoj donosite zaključke.

B2) Pitanja za upitnik formulirana na temelju prosjeka populacije, ne ekstrema
Druga pozitivna odlika ovog istraživanja je to što je uzorak slučajan unutar jednog sveučilišta. Istraživači nisu posjetili zatvor kako bi formirali pitanja za test, već su uzeli populacijske prosjeke. Ali, reći ćete, isto kao i u prošlom istraživanju, samo smo skupili neki uzorak, testirali ih i pitali. Možda su lagali o svojoj seksualnoj prošlosti. Ili možda njihov uspjeh nije rezultat mračnog trojstva, već dobrog izgleda ili nečeg trećeg. Naravno, te druge faktore su provjerile druge studije.

Dating Preferences of University Women: An Analysis of the Nice Guy Stereotype
Young Women's Dating Behavior: Why/Why Not Date a Nice Guy?

B3) Multifaktorska analiza, više ishoda, ne ovisi isključivo o samo-opisivanju
U ovom slučaju, opet je prikupljen reprezentativan muški uzorak i utvrđena distribucija osobina mračnog trojstva unutar uzorka, kao i broj seksualnih partnerica. Zatim su slike svih subjekata dane grupi žena na ocjenjivanje, te je svaki subjekt dobio i prosječnu ocjenu izgleda od 1 do 10. Time je isključena mogućnost da studenti sami ocjenjuju svoj izgled pa da oni s više mračnog trojstva umišljeno sami sebe opišu ljepšima nego što jesu. Korigirano za razlike u njihovom izgledu, subjekti su opet imali mjerljive razlike u seksualnom uspjehu koje su korelirale s njihovom razinom osobina mračnog trojstva.

Čak i ako kažemo da su ova istraživanja reprezentativna samo za svoje sredine (npr. uzorak s američkog kampusa samo za SAD), pa stoga možda ne vrijede za cijeli svijet, moguće je lako provesti meta-analizu nacionalnih studija, iz koje će se pronaći interval pouzdanosti rezultata za ostatak svijeta gdje istraživanja još nisu provedena. Isto je učinio i David Schmitt sa Sveučilišta Bradley u Illionisu, kada je istražio isto na uzorku od 35 000 ljudi iz 57 zemalja i pronašao istu povezanost. "Čini se da je ova pravilnost univerzalana diljem svijeta," rekao je. Sve ovo upućuje na to da se studiju može uzeti kao ispravan izvor podataka.

Zaključak: kada radite ili analizirate studiju, uvijek morate obratiti pozornost na njene slabe točke - odnos korelacije i uzroka, oslanja li se isključivo na izjave ili mjeri i neke objektivne stvari, navodi li na odgovore, te poklapaju li se zaključci istraživanja sa stvarno prikupljenim podacima. Sve drugo je nepošteno prema vašem čitateljstvu.

nedjelja

svibanj

2013

Imažinizam

tazba

Čuvam te u slikama.
Nedovršenima.
Na svakoj nedostaje tek potez.
Dva.
Završene slike zazivaju kraj.
Gledaju uokvirene s mramornih,
kamenih blokova.
Moje su žive. Raspjevane.
Na jednoj je tvoj dah
I maglica što se izdiže dok mi pričaš.
I još pamtim ton i boju tvojega glasa.
I šašave, nedovršene misli.
I u jednoj, dragoj,
crno-bijeli okvir oživljen je tek s dvije modre mrlje:
More uzbibano. Zaljuljano.
I irisi.
Plavi. Tek ubrani.
S jedne zrači zlato,
Miriše bor i uspavljuje cvrčak.
Na jednoj bijeloj. Samo stope.
I ja u uglu .
I ništa više.
Ah, da ..

I miris kiše!

petak

svibanj

2013

Što se događa u spavaćoj sobi, ostaje u spavaćoj sobi

igniss

Prava dama skida svoj dignitet sa svojom odjećom i čini sve što može da bude kurva. U drugim trenutcima, možeš biti skromna i ponosna koliko god tvoja osobnost želi.
- Robert A. Heinlein, američki sci-fi pisac
Današnji članak je prvenstveno za žene, iako će i muškarcima biti poučan, a možda i koristan ako ga pokažu boljim polovicama, ili se samo potapšaju po leđima ako to imaju. Bilo bi zajedljivo reći da je Heinleinov citat nešto što je većina žena danas zaboravila. Preciznije bi, pak, bilo reći da je to realnost koju je feminizam, s ciljem transfera seksualne moći prema ženama, uspješno zakopao ispod brda dezinformacija. Stoga je danas, pod krilom još donekle razumnog pojma "silovanja u vezi/braku", vrlo popularna izjava da "žena nikome ne duguje seks, te će ga partneru pružiti samo ukoliko to i ona želi ". AKA slogan emancipirane žene koja kontrolira svoje tijelo, a ne oni perverzni, patrijarhalni i seksistički muškarci. Naravno da ne duguje, no...

Problem popularizacije pružanja seksa partneru isključivo kada partnerica to želi vjerojatno je jasan svima koji u svom vlasništvu imaju slatko krznato stvorenje poznatije kao "čovjekov najbolji prijatelj" ili jednostavno "pas". Ako imate psa, vjerojatno ste uskladili život s njegovim potrebama i barem jednom dnevno ga vodite vani na mokrenje i ostalo. Nema iznimki. Ako je kiša, valja vam ponijeti kišobran. Ako ste bolesni ili spriječeni, zamolit ćete nekoga drugoga da izvede psa. Ukoliko to ne obavite, gotovo je sigurno da će se tijekom noći olakšati po tepihu i stvoriti ogroman problem. Kada je čovjek prihvatio brinuti se za drugo živo biće, ima odgovornost brinuti se za njegove potrebe. Ukoliko to ne čini, može kriviti samo sebe za neminovne posljedice.

Što hoću reći ovom pričom? Ako neke žene imaju pse i neke žene imaju muževe, iz toga slijedi da neke žene tretiraju svoje muževe gore od svojih pasa.

Možda ćete reći da se ovo ne može dokazati osim anegdotalno, i moguće je da ćete biti u pravu. No po svoj dedukciji iz brojnih razgovora s muškarcima i ženama, bez obzira na bračni status, bizaran stav da nema seksa ukoliko i ona to ne želi rašireniji je nego što mislite - dapače, nije čak ni rijedak. Desetljeća laži o temeljnim biološkim istinama i feministička propaganda već su nanijele znatnu štetu muško-ženskim odnosima i stvorile cijelu generaciju koja kolektivno odbija razumjeti da će izgladnjeli čovjek potražiti hranu drugdje ako mu nije dostupna kod kuće. Bilo to s prijateljima, ljubavnicama ili prostitutkama, osnovna misao je uvijek vođena neutaženom potrebom, te uvijek gotovo ista:

"Moja supruga više ne želi voditi ljubav"
aka
"Kada su došla djeca, jednostavno je izgubila interes."
aka
"Seksamo se samo kada se ona osjeća posebno."

Da, reći ćete, ali možda je njoj stvarno teško ili dosadno zadovoljavati njegove seksualne potrebe. No mora se uzeti u obzir da je brak sasvim dobrovoljna institucija, u koju ljudi ulaze bez ikakve prisile isto kao što ih nitko ne sili da nabave psa. Ako se ne možeš ili ne želiš brinuti o svom psu, trebaš osigurati da se pobrine netko drugi.

Žene koje izgladnjuju svoje muževe potpunim ili gotovo potpunim uskraćivanjem seksa su u ipak manjini. Većina primjenjuje mnogo perfidniju taktiku: nude tako bezukusno i uobičajeno jelo ("ajde kad baš moraš - ja ću raširiti noge, ti obavi sve ostalo ako imaš volje") da muškarac jednostavno izgubi volju za tim i poželi večerati negdje drugdje. Zatim dolazi neizbježno čuđenje zašto je muškarac u pitanju postao skloniji igranju video igara, pornografiji ili spavanju pred televizijom nego dolasku u krevet. Negdje tu se nalazi i legendarna hrčkolika izjava tipične takve žene kada sazna da joj je muž nezadovoljan: "Zašto bi muškarac otišao vani u fast-food kada ga doma čeka filet mignon?"

Ne želim biti grub, no ono čemu muškarci nisu skloni je seks s ofucanim, zapuštenim, debelim ženama koje su odrezale kosu i samo se izležavaju u pidžamama i bakinim gaćicama i sve njihove prijedloge dočekuju s "ti si perverzan", "to je odvratno" i "nema šanse". Ti isti muškarci prilično su zainteresirani za seks s mladolikim (pazite: ne mladim - mladolikim!) ljubavnicama ili prostitutkama, koje su očuvale svoje ženstvene figure, elegantno se odijevaju i voljne su im pružiti seks kakav muškarci žele i kada žele.

...
...
...

Sada kada ste prestale vrištati da sam seksistička svinja, molim vas da duboko udahnete i poslušate do kraja. Shvaćam da neke žene poslije poroda imaju velikih problema s vraćanjem vitkosti (BMI između 18 i 22), pa čak i "normalnosti" (zdrav ali umjereno punašan BMI 23-25), ali kladim se da to zna i većina muževa. Isto vrijedi i za starenje. To uopće nije ono o čemu govorim. Zamislite još jednom dvije vrlo slične žene, dvije sestre: recimo da jedna sestra pazi na sebe, održava svoje tijelo, lijepo se odijeva, zadržala je svoju dugu kosu unatoč povećanom trudu koji iziskuje, i trudi se udovoljavati svom mužu. Druga sestra nosi trenirke i široke ogrtače za pretile, odrezala je svoju kosu na "dječački" dok je bila trudna i neće maknuti malim prstom za svog muža. Imate li ikakvih dvojbi o tome čiji će muž imati motivaciju varati? To nisu genetske razlike - naprotiv, psihološke razlike su učinile da se druga sestra jednostavno prestane truditi, i njen izgled je samo odraz tog način razmišljanja koji proždire naše nesretno društvo. Svaki aspekt njenog odijevanja i brige za sebe vrišti "nije me briga jesam li ti privlačna ili nisam!" i njenom mužu i svima uokolo.

(Situacija kada je obrnuto i žena pomalo gubi privlačnost prema Beta mužiću je znatno različita jer, za razliku od muškaraca koji jasno izražavaju svoje želje kakvu bi suprugu htjeli, žene umjesto toga često posežu za dramom, testovima i solipsizmom. U toj situaciji muškarac ne zna što bi trebao promijeniti, dapače naveden je na pogrešno.)

Sama debljina, iako ste možda pomislili da se radi o tome, nije problem iako žene vole koristiti to kao izgovor. Mnogi muškarci toleriraju punije žene, a manjina ih voli, i rekao bih da će prosječan muškarac čija je supruga nabacila previše oblina i dalje biti seksualno zadovoljan njom ako se potrudi privući ga na svaki drugi način. Ne vjerujete? Pogledajte malo po internetu i svu "BBW (Big Beautiful Woman)" pornografiju koja postoji. Naravno da je poželjno imati vitko tijelo (koje je sasvim održivo razumnom prehranom i redovitom vježbom), no dotjerivanje i stav isto imaju utjecaja, pogotovo kada je žena već udana za muškarca kojeg želi privući.

Ukoliko želite zadržati muža sretnim u seksualnom smislu, najbolji savjet koji imam je izbaciti riječ "ne" iz vašeg riječnika. Kao što je bilo koja žena starija od 16 primijetila, muškarci su po ženskim standardima perverzni - sve ih uzbuđuje! Da, mnogo toga što ih uzbuđuje je "fuj", neugodno ili smiješno mnogim ženama, ali što onda? Moraš li osobno ocijeniti da je pseća hrana ukusna prije nego mu je daš? Dokle god te ono što tvoj muž želi u krevetu ne povrijeđuje ili te ne čini zabrinutom za njegovu muškost, koga briga o čemu se radi?

Recimo, već si stotinama puta imala njegovu spermu u sebi - je li važno što je želi ponekad smjestiti na tvoju guzu, grudi, trbuh, kosu ili lice? Ne, u pravilu nema ugodan okus, ali Ionako se ne seksaš zbog toga. Želi li te zavezati? Pusti mu! Zaboga, svakog dana mu povjeravaš svoj život, zašto bi ovo bilo drukčije? Je li veliki napor ili opasno za zdravlje nositi hulahopke i seksi gaćice zbog njega? Nekada si se igrala uloga i presvlačenja i to što si odrasla ne znači da bi bilo loše obući se kao medicinska sestra ili što već on voli. Možda ti se i svidi. Čak i ako se bojiš nečega (npr. analnog seksa), nemoj ga odmah odbiti. Razmisli, istraži, vidi možeš li se kako prilagoditi i zatraži od njega da bude vrlo strpljiv. Ako ipak ne možeš to što traži, probaj doći do nekakvog kompromisa ili ga odbij taktično, a ne s "to je perverzno!" Sve to će učvrstiti vaš seksualni život.

(Naravno, ukoliko je neka želja stvarno bizarna ili krši originalni cilj svega ovoga (recimo, htio bi imati seks u troje), tu možeš povući crtu. Naravno, ukoliko prihvatiš realnost da bi prostitutka kao treća žena bila tu samo da vam ispuni fantaziju (gledanja televizije utroje, naravno) i da ne želi tvog muža, već samo obavlja posao, možeš i to, no tko voli nek izvoli...)

Nažalost, kod manjine muškaraca - one kojoj gravitira većina žena (koja ironija, eh?) - sve ovo gotovo ništa ne pomaže. S pravim Alfom i super-Alfom, koji je zbog svog statusa, preselekcije, izgleda i igre zatrpan prilikama s lijepim ženama, gotovo je neminovno da će se uskoro početi događati prijevare ili ostavljanje bez obzira na to koliko žena pazi na sebe. Toj biološkoj razlici nema pomoći, no žena se može od nje zaštititi tako da se ne uda za Alfu, a pogotovo ne za fizički vrlo privlačnog Alfu. Muški spol je jednostavno genetski predodređen za traženje raznolikosti, tako da je neminovno da će se kušnja za nečim drugim pojaviti prije ili poslije, makar samo kao drska ali zavodljiva misao. Tada će njegove opcije i moral odrediti što će se dogoditi dalje, tako da ti je u interesu imati nekoga moralnog tko ima dovoljno opcija da ti bude privlačan,a opet ne toliko da je stalno u napasti. No o tom potom...

utorak

travanj

2013

Ajvar prijateljstva i prijateljstvo ajvara - Jelo Ž. miješa za vas

auzmish

Mili svijete s obje strane blago nauljene tikvice u transparentnoj do flourescentno zagasitoj opni od lateksa, okusa jagode ili medium T-bonea,
ovaj put, ne mislim se sljubljivati sa sitno sjeckanim i time vrućouljno lakozagorivim te posljedično gorkim vulgarnostima karnalnog.
Naravno, sufiks posljednje imenice štujem, no detaljnije iskaze tematski dajem isključivo uz predočenje službene iskaznice upitnika. Sa slikom, ne starijom od šest /6/ mjeseci. Ako može trudnoća pravno bivšem mužu, eto sad.
Odbacujem, u ime prezimena, i jagode na snijegu (Jagodi nogometašici svaka čast, ne manje), kao što s indignacijom, konsterniran i prijeteći napuštanjem stranke – čudu oksimoronskog prefiksa unatoč – odbijam i korištenje šanerskog vrhnja za kuhanje, koliko i Photoshopa. Natur pur. Josephine, here I come!
Ovaj put, smanjujem promjer, rotaciju, konutaciju i precesiju doživljaja i hvatam se kuhače. Svoj na mojoj, takorekuć. Jer ta je jedna, do maksimalno dvije.

Stvar sa ajvarom, dakle.
Ne; neće ovo biti upošće o sitnosisnoj krupnoguzli, koliko niti o njezinom samoglasnogutajućem arlaukavcu mistične do stealth privlačnosti.
Ovo je druga priča.

Ne smije se, govoreći o ajvaru, zapaliti vatru za paprike na betonu sumnjivih ostataka od ranijih kremiranja. Ne. I treba se samoglasnogutajućeg arlaukavca svom retoričkom snagom uljuđenog dijaloga odgovoriti od potpaljivanja vatre za pečenje paprika i patlidžana odbačenim PET – bocama. Radi arome, očito. Klor spada u bazene; „plivanjem do zdravlja“ i sve to. Klor ne spada u ajvar, kao ni fenoli i ina gamad. Na koncu, paleći vatru mokrim papirom, mokrim kartonom, vlažnim granjem i vlastoručno probranim cjepanicama grabovine i bukve, ne želi se sljubiti suptilnu aromu drva sa nekim tamo natpisima „Pepsi“ ili „Sprite“, o „Optima Modriča“ da ne govorim. Naravno, u isti okvor kadra spada i podvlastobrčna opaska, kako valja prijeći i preko petokolonaškog napada kratkozubog arlaukavca lopatom na vašu vatricu, nakon što ocijeni kako vi ova dva sata dosad niste utrošili optimalno, uz gotovo simultano razbacivanje prstohvata stvorenog žara na sve četiti strane svijeta; sve popraćeno unatrag puštenim tonskim zapisom tarzanovog zova, koji tako neodoljivo podsjeća na Kissingerovu izjavu o opravdanosti agresije u provođenju vlastitih interesa.
Eno se Pusićka slikala s njime nekidan, intuitivno u crno zavijena.

Drugi je detalj to sa guljenjem. Jer, prethodeći okretanju na žaru pobočne vatrice lagane, neoguljena paprika zagori; grak patlidžan bude. Paralelno sa nadzorom krematorija povrća, optimalno je, ženčad znati masnih prstiju u sitnom sjeckanju češnjaka. Bez volja prstiju na hedonizam, ja čovjeka ne priznajem. Nema te petoprste rukavice, tog limunovog soka, da djelovanjem nadomjesti aromu kamenice stonske, češnjaka balkanskog. Brancinka divljeg; kvotno ravnopravno naravno i brancinke.
Mljevenje povrća.
Osobito bitno, koliko i miješanje smjese; otkuhavanje staklenki, posipanje uljem, zatvaranje posuda.

Sve to, tijekom cijelog procesa, lako se zezne, još lakše nesvjesno. Previd u pranju staklenki; katran na drvima, staro ulje; isklijao češnjak; masa je detalja. I onda, dobre vjere, zazubica izraslih, pawlowskih slina puštenih, ode se do podruma, ne paleći svjetlo krene prema polici sa ajvarom, onim dobrim; ne onim kirbajski poklonjenim, da ga se se riješi; i oda, iz mase teglica crvenog blaga aromatičnog, posegne se za tom jednom teglicom, malom, posebnom, svjesno s ljubavlju i pažnjom rađenom i održavanom... ... kad ono... užeglo, upaljeno, ubuđeno; nizašto.
Malo flashback opali; prošlo kolinje; zatoplilo; kulen iznutra sirov ostao; nitko da izrekne, ali... Otpis, brate. Ma koliko najsvetija teglica bila....

I nikad više, čini se, ajvar isti...

petak

travanj

2013

OVO NISAM JA - cista pornografija

vlastitasoba

ovo je moja zla sestra. ali nije ona kriva sto se zazelila da me cita, nego sam ja bukva, pa sam ostala ulogirana na njenom kompjuteru nakod zadnje vizite. sad bi svasta moglo da se desi, recimo neki porno ili tako, ali nije zlica tako zla. a ima malog psa, ta zlica. evo vam ga na....

a mozda je ovo pocetak neke neobicne suradnje. ne znam. sad samoj sebi nedostajem mozda !!! ili to jako cudno zvuci.

sister: bloody hell, type those letters so I can read something, u chicken

A evo jos malo ljepotice: international super star *** i ruka zle sestre.

četvrtak

travanj

2013

Pandora i kutija

mosor2

Predstavimo novi Tuđmanov spomenik. Oproštajni dar Kerumove gradske vlade na kraju njenog prvog mandata.

Na natječaju je odabran rad dvojca iz Zagreba, arhitekte Branka Silađina i kipara Zorana Jurića. Tuđman će biti visok gotovo puna tri metra i izliven u bronci. Ruku drži na granitnoj kocki dimenzija 1,40 sa 1,40 metara, koja predstavlja Hrvatsku, odnosno, kocku iz grba. Dvije teme, hrvatsku neovisnost i prvog predsjednika, povezali su tako što se Tuđmanova figura, koji je, po autorima, “neminovan simbol stvaranja hrvatske neovisnosti”, rukom naslanja na kocku, “jednako simboličan znak neovisnosti nove države, stoljećima željene”.

To je bio utralan, a sada slijedi neutralan opis umjetničkog djela. Na šta to stvarno sliči. Scena: postariji, naoko ozbiljan čovjek šeta gradom. Jednog dana naiđe na kutiju. Kutija je velika i nekako crvenkasta. Tko li ju je tu ostavio? Svakog dana prolazi pored nje. Trećeg dana zastaje i ogleda se. Ne žureći, kao slučajno, napravi krug oko kutije. Petog dana prilazi. Zagleda je sa svih strana. Zatvorena je. Sedmi dan ispruži ruku i dotakne je. Glatka, hladna stijenka. Osloni se dlanom na poklopac. Kutija je jednako šutljiva i nepristupačna. Što li je unutra? Frustriran, lupka prstima po poklopcu. Prolaze dani, kutija jednako stoji. Kad bi bar netko došao po nju. Naposlijetku se odlučuje. Još jednom se ogleda, kao da da se bori s nečistom savjesti...

"Kad je Prometej Zeusu ukrao vatru i dao je ljudima, Zeus je bio bijesan i odlučio ga je kazniti. Okovao ga je u neprobojne okove i poslao orla na nj da mu svaki dan kljuca jetru. Prometej je bio besmrtan te je jetra svakoga dana iznova bila obnovljena, ali i dalje je patio, sve dok ga nije oslobodio Heraklo dok je izvršavao svoje zadatke. Da bi kaznio čovječanstvo, Zeus je naredio ostalim bogovima da načine ženu kao dar ljudima. Hefest ju je načinio od gline i dao joj oblik. Atena ju je odjenula, a Harite su je okitile ogrlicama koje je načinio Hefest. Afrodita joj je podala ljepotu, a Apolon glazbeni talent i dar iscjeljivanja. Demetra ju je naučila obrađivati vrt, Posejdon joj je dao bisernu ogrlicu i moć da se nikad ne utopi, a Hermes joj je podao lukavost, hrabrost i šarm. I na kraju, Zeus ju je učinio lijenom, nemirnom i budalastom, a Hera ju je učinila znatiželjnom."

Pandora. Mitska glupača kojoj su lijepo rekli: ne otvaraj tu kutiju. Keep away from the f***ing box. Al zakurac. U mašti je vidim kako šetka okolo kutije, ogleda je, virka, gladi joj strane, kucka po poklopcu...

Oprosti, Louise Brooks, oprosti i ti, herr Pabst, oprostite OMD što vas stavljam u isti post s onim blesastim muljavcem.

ponedjeljak

travanj

2013

Bogata žena

zenagaza

Moj sin je otišao na jedno obiteljsko okupljanje. Čini me to i tužnom i sretnom. Pomiješani osjećaji. Trenuci kada sam intenzivno svjesna prolaznosti vremena.

Izvukla sam kutije koje su zatvorene godinama i iz njih fotografije oca moga djeteta. To je posebno svečan trenutak. Prislonila sam kaširane fotografije na rub pisaćeg stola
Kako vrijeme leti! Te crno-bijele fotografije markantnog, osobitog muškarca prizemljuju me.

Na jednom team buildingu dobili smo zadatak da odgovorimo na nekoliko pitanja, a sva pitanja bila su hipotetičko vrednovanje našeg prošlog života u času odlaska s ovoga svijeta. Uzeta je točka smrti kao najvjerodostojniji detektor iskrenosti pred samim sobom.

Tako sam se osjećala i ja pred crno-bijelim fotografijama. U što su mi prohujale godine? Koliko autentično sam ih proživjela? Gdje sam sada?
Proletjele su u traženju novoga života. Slično kao kada sam kupovala prvi stan. Desetine i desetine sam pogledala dok nisam pronašla onaj pravi. Krivo govorim. Nisam samo pogledala stanove. U njima sam živjela sat-dva, dan-dva, u nekima sam živjela i po pola mjeseca.

Kada sam ih dolazila pogledati u njih bi se useljavala moja duša. Vidjela sam se u postelji, kuhala u kuhinji, kroz prozor sam promatrala nedjeljna popodneva, zamišljala rijetke trenutke besposlice, kada samo stanemo uz prozor, nadvirimo se i u tišini gledamo niz ulicu. Neki čovjek šeta psa. Iznurena žena prolazi s troje djece. Neka penzionerka s prozora kao i ja promatra ulicu. Brzo se uvučem u sobu. Pa, pobogu, nisam baš penzionerka! Uh, koliko me još posla čeka! Ujutro sa tog odabranog mjesta krećem na posao, mjerim koliko mi treba. Vraćam se, veselim povratku. Maštam kako ću leći u dnevnoj sobi, zavaliti se, čitati knjigu. Sve miriše na nove stvari i sve miriše na posvojenje. Ništa to više nije novo, ulaskom u moj stan, združivanjem s drugim stvarima sve se promijenilo, neosobne stvari postale su osobna svojina koja govori, diše, gleda. A onda me naglo trgne buka s ceste, jer ulica je bučna, ljuti me kasni dolazak sina sa košarke, i ja shvatim da sam dušu hipotetički premjestila na krivo mjesto, probala može li pustiti korijenje. Ne može! Ne selimo tamo! Opet smo s dušom na cesti, beskućnici, prepušteni traženju.

Koliko je muškaraca prošlo kroz moj novovjeki život s kojima sam pokušala izgraditi mali privatni uzmak ili vilu s bazenom, svejedno. U šumi, na livadi, u nekom urbanom prostoru, negdje gdje bih zastvrano živjela. Koliko puta sam počinjala gradnju od temelja, od krova? Stajala bih pored gomile cigala, dasaka, crijepova, nemontiranih fontana, ležaljki, neizgrađenih bazena. Odnose s tim muškarcima gradila bih tim imaginarnim materijalom. Bože, koliko autističnih ljudi ima! Ni čuli ni vidjeli nisu moje želje! Neki su pokušali krpati rupe u svojim već izgrađenim stanovima, neki su nadograđivali, neki nisu taj ponuđeni resurs ni dotakli, a neki su bili spremni slušati sve što poželim i graditi, uređivati pokorno, sve na jedan moj mig.

Meni je bila dovoljna sitnica da mi se ne igra te igre. I sve bi se u čas srušilo. Izvlačila sam se pažljivo ispod ruševina da se ne ozlijedim. Tiho bih, bez riječi, tražila uzmak i kada bih bila na sigurnom, već me je moja mašta vodila u neki drugi pothvat. Ne, ne gradi se kuća od temelja. Zašto bi imala tri etaže podruma, preduboko je. Možda možemo krenuti od bazena. Ili ljuljačke kod bazena. Svejedno, važno je u igru ulaziti krajnje predano, posvećeno. Kao da te vodi neka viša sila. Moć odluke. Užasna snaga mašte, neiskustvo da razgraničim zbilju realnosti od zbilje duše.

Nakon svega sam shvatila da me je to moj unutarnji svijet tjerao da mu nađem izraz, silovito me je gurao naprijed. Nije jednostavno živjeti s tolikim dušama i dušama mojih umrlih predaka i bliskih osoba, biti im skrbnik. Graditi toliko kuća, toliko domova, ljuljački, bazena, truditi se udovoljiti svim tim dušama.
Tek pred crno-bijelim fotografijama shvaćam da nisam bila ni blizu ikakva realnoga uzmaka. Ostvarenje sna je bilo daleko koliko je i bila spoznaja o bijegu kojem ponekad pribjegavamo da nadomjestimo gubitak jednoga svijeta koji je sve to imao.

Ali, kada malo bolje razmislim, dobro je. Dvorce koje sam gradila u zamišljenim prostorima, upravo su izgrađeni u meni, uzmak je vlastita sloboda da uspješno hodam s toliko duša o kojima skrbim, da mirno živim s jednim muškarcem u prošlosti, s prekrasnim djetetom. Zapravo, kada bih sva bića kojima sam skrbnik prebrojila, kada bih svu svoju hipotetetičku svojinu izračunala, dodala moje vlastite duše, shvatila bih da sam ja jedna jako bogata žena.

ponedjeljak

travanj

2013

Nadigravanje 2: kretenska anti-igra

igniss

Igrač_1337:
Cura koju sam prije nekoliko tjedana upoznao u disku. Stvari su bile vruće (ljubljenje i maženje svugdje po tijelu) i otišli smo kod mene, ali nije htjela ići do kraja. Noć je završila razmjenom brojeva. Nekoliko dana poslije, pokušao sam je kontaktirati da se dogovorimo za petak ali rekla je da ne može i nije ponudila alternativni termin. Zatim sam joj u ponedjeljak poslao slijedeći SMS:

Ja: Vjerojatno misliš da sam internacioalni playboy. Želim te bolje upoznati
Ona: Ne znam o "internacionalnom playboyu" ali bolje te upoznati se čini zabavno

Ja: Ne - mislio sam da će ovo, budući da smo se već ljubili i istraživali si tijela, odvesti do čistog prijateljstva
Ona: Ako samo želiš seks našao si pogrešnu

Ja: U pravu si. Hajdemo se samo vjenčati večeras
Ona: Sorry, moj razvod neće biti dovršen još nekoliko tjedana

Ovaj razgovor se nastavio dva dana poslije (poslao sam joj ovo dva dana nakon njenog prgavog odgovora o razvodu):

Ja: Zamijenila si me s nekim koga boli k****
(ona odgovara sljedećeg dana)
Ona: Mislim da bi (nadimak koji mi je dala) bolio k**** o zakonima

(nekoliko dana poslije, ja joj odgovaram)
Ja: To je rezervirano za imbecile koji ga studiraju (ona studira pravo)
Ona: Gle, ne znam što sam rekla da budeš tako ljut? ali sugeriram da izbrišeš ovaj broj. Ovo će biti posljednja stvar koju ti kažem. Ćao

Postoje Alfe, muškarci koji imaju dobru igru i uživaju u velikim količinama seksa i ljubavi. Postoje Beta muškarci, koji su većinom dobroćudni i žive u prisilnom celibatu svog fantasy svijeta gdje se ženama sviđa njihovo umiljavanje, strpljivost i prijateljstvo pa, iako ne dobivaju seks, barem bivaju u neku ruku moralnim pobjednicima koji nisu ni za što krivi. No to nije sve.

Tamo u mračnim kutevima seksualnog tržišta, postoji i manjina Beta koja se ne ponaša Alfa drsko i zabavljeno, već jednostavno oholo, koja nije agresivna već jednostavno beznadno napaljena, i za koju je vrijeđanje najvještiji "dvostruki kompliment" koji su ikada smislili. Kada žene kažu da su svi muški kreteni, ignorirajući onu hrpu dobroćudnih Beta tipova, misle ili na Alfe koji su ih ostavili ili na ovakve Bete koji su im pristupili s najglupljom vrstom igre na svijetu: kretenskom anti-igrom.

Dijalog naveden na početku očiti je primjer tipa s kretenskom anti-igrom, tipa koji je sposoban dobiti početnu pozornost, najčešće zbog dobrog izgleda s kojim je rođen (ili novca, situacijske slave i sl.), ali čija se privlačnost otapa poput kocke leda na vrući ljetni dan čim otvori usta. Gdje bi njegovi dobri temelji bili dobro nadopunjeni s malo igre ili čak i običnom dobroćudnošću, umjesto toga su crvljivi od ovako užasnog dopisivanja. Nemam posebne simpatije ni za nju - to što je našla nekog random tipa u disku i odbila spavati s njim zato što je ispao nespretni kreten umjesto spretnoga ne govori ništa dobro o njoj, ali ovo nije post o toj temi.

Još jedan način na koji može nastati ovakva jadna igra je onaj kada ljudi koji su cijeli život bili čista suprotnost prvi put čuju za igru i zanesu se u drugi ekstrem, no većini novopečenih igrača koji napuštaju močvaru dobrih dečkiju je problem što su previše suzdržani, a ne premalo kao ovdje.

Evo kako je ovaj razgovor mogao završiti vrućim seksom u roku od nekoliko dana, a ne ponižavajućim odbijanjem:

Ja: Vjerojatno misliš da sam internacioalni playboy. Želim te bolje upoznati
- Malo ljigavo, ali nije loše. Samo druga rečenica bila bi sasvim u redu.
Ona: Ne znam o "internacionalnom playboyu" ali bolje te upoznati se čini zabavno
- Kontrolni toranj, dobili smo pozitivni odgovor! Hej! Čuješ li me? Rekla ti je da je otvorena za to da se opet vidite, ali čini se da je nisi čuo. To je jedna od najvećih mana u prodaji: kada ne znaš kada treba začepiti i zaključiti posao, već nastaviš drobiti sve dok ne dosadiš drugoj strani ili ne kažeš nešto glupo:

Ja: Ne - mislio sam da će ovo, budući da smo se već ljubili i istraživali si tijela, odvesti do čistog prijateljstva
- Zaboga, zašto? Ovo je totalno nadigravanje i bezrazložno seksualiziranje razgovora. Trebao si samo dogovoriti spoj, no umjesto toga si izazvao da se osjeća lakom.
Ona: Ako samo želiš seks našao si pogrešnu
- Predvidljivo aktiviranje obrane ugleda. Vjerojatno je već ovdje bilo gotovo, jer se od toga teško oporaviti, no...

Ja: U pravu si. Hajdemo se samo vjenčati večeras
- Izvrsno. Ipak si prepoznao pogrešku i pokušao se spasiti.
Ona: Sorry, moj razvod neće biti dovršen još nekoliko tjedana
- Kao što je bilo očekivano, ipak nije uspjelo.

Ovaj razgovor se nastavio dva dana poslije (poslao sam joj ovo dva dana nakon njenog prgavog odgovora o razvodu):
Ja: Zamijenila si me s nekim koga boli k****
- Jedina šansa za uspjeh u ovakvoj situaciji da je pustiš na miru i nakon nekog vremena se vratiš kao da se ništa posebno nije dogodilo. Umjesto toga, odgovor zvuči vrlo ljuto i uvrijeđeno. Kretenska igra u SMS-ovima nema smisla s curama s kojima nisi spavao, ako si na to ciljao. Biti suzdržan radi, ali ovo nije bilo suzdržano. Da si bio suzdržan, zaboravio bi na cijelu stvar.
(ona odgovara sljedećeg dana)
Ona: Mislim da bi (nadimak koji mi je dala) bolio k**** o zakonima
- Sad se već samo svađate. Možda iza svađe ponekad slijedi seks pomirenja, ali to je kada ste već u vezi. Ovime si izgubio i posljednje pozitivne emocije potrebne za ulazak u "tajno društvo".

(nekoliko dana poslije, ja joj odgovaram)
Ja: To je rezervirano za imbecile koji ga studiraju (ona studira pravo)
- Direktna uvreda. Što ćeš dobiti time? Čak i da ti je stvarno napravila nešto loše, čemu to?
Ona: Gle, ne znam što sam rekla da budeš tako ljut? ali sugeriram da izbrišeš ovaj broj. Ovo će biti posljednja stvar koju ti kažem. Ćao
- I to je to. Primjeti da nije bio samo sarkazam ili spašavanje obraza to što je bila zbunjena zašto si postao tako ljut i uvredljiv nakon što je ona počela izjavom da bi te htjela bolje upoznati. Ako mene pitaš, i ja sam zbunjen.

Dragi igrači, okanite se seksualiziranja razgovora i kretenske igre putem poruka u tako ranoj fazi upoznavanja. Ništa dobro ne može nastati iz toga. Najbolji način za dopisivanje je samo dogovaranje spojeva. Tek kada se čovjek uvježba u tome, vrijeme je za malo laganog flertovanja, a i to s oprezom.

Statistika Blog.hr

Zadnja 24 sata

23 kreiranih blogova

480 postova

584 komentara

456 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

49 blogera piše post

O Blog.hr-u

Facebook stranica

Impressum

Stil

cool

Fatso: Omega svijet

igniss

Bajaga; Mani; ja

luki2

Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argumenata

cerovac

Kako se usuđujete?

specialthings

Što je to muški šovinist?

igniss

Pravi muškarac

junac

Brakovi i tako to

panonija

Bullshit detektor u znanosti: ekonomsko zlostavljanje

igniss

Imažinizam

tazba

Što se događa u spavaćoj sobi, ostaje u spavaćoj sobi

igniss

Ajvar prijateljstva i prijateljstvo ajvara - Jelo Ž. miješa za vas

auzmish

OVO NISAM JA - cista pornografija

vlastitasoba

Pandora i kutija

mosor2

Bogata žena

zenagaza

Nadigravanje 2: kretenska anti-igra

igniss

Poštovanje ili samo pristojno ponašanje!?

Zadnja 24 sata

Trenutno