novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

26

uto

05/15

G - točka, De-Ice i prikraćenost oklijevanja

auzmish.blog.hr

Ne znam, kako bi Dali prikazao isprepletene misli.
Ne znam niti kako bi ih prikazala neka nadobudna psihoterapeutkinja.
Pojma nemam, bi li se ona i Dali složili oko mojih isprepletenih misli, kao što ne razaznajem niti tanku liniju između subjekta i objekta.
Između dva sloja oblaka, pred ovalnim prozorčićem vodoravno promahuju pahulje snijega.
Tanašni sloj leda hvata se na napadnoj ivici krila.



Zgodno je to sa ljubavnicama.
Ne zadirući u fer etika moral karakter monotonija, ne spominjući oči širom zatvorene – rijetki imaju sreće. Ono, da je ljubavnica dovoljno blizu za na&ulet, a dovoljno daleko od neugodnjaka susreta utroje, četvero ili grupimice između placa, mise i pošte.
Sreća je, kad je zgodnička; gotovo je nevjerično dobro i kad sobu na sat ne shvati isprobavanjem buduće zajedničke sobe; kad nije najpažljivija pratilja virtualnih zapisa i kad se vremenom ne premetne u istu tu i takvu voljenu osobu, od koje si ono bez plana i umišljaja jednom zaronio u zabranjeno podvodje ljubavništva i stranputenosti; iz puke monotonije, dosade, prilike, „bikoz vi ken“.

Ali savršeno je, kad ljubavnica nije Ona Fatalna, koja će ti zavrtjeti tim ostatkom mladenačkog mozga narcisoidog, nego kad taman ostane dovoljno neprivlačna za ne poželjeti trajno. Ono, kad ima čukljava stopala, preduge dlake u nosu i tetoviranu trticu između nosa i stopala, ili kad barem ima iritantan glas ili/i mamu, koja ju stalno zove (istim glasom). Kad ti je njezine prijamčive guze taman dosta, kad vidiš, kako pali cigaretu. Kad se možete naći povremeno, drugdje, bez gnjavaža i očekivanja, a dovoljno za ubiti još jednu godinu vlastitosti; kad zapravo kao dva ušljiva psa lovite, zapravo, svatko svoj rep života, a promatrač bi mislio da plešete seks udvoje … - e, to je zgodno…



Dash se popeo iznad oblaka, u sunce. Mijehovi na krilima odlomili su bjelkastosivi sloj leda. Kroz rupu u sloju oblaka ispod, sunce obasjava šume, oranice i ogromni oblak pare iznad neke termoelektrane. Standardni zaokret, tri stupnja u sekundi…
Kava sjeda.
(Stjuardesica nudi crno vino. „Imamo vam G – točku, preporučujem!“, kaže i smješka se. „Dajte…“)

Puno je tu spoznaja, to sa ljubavnicama.
Samo rijetki početnici, tako, prijateljicama se javljaju prije rješavanja jutarnje erekcije, ili poslije treće večernje čaše vina. To oboje ne vodi na dobro, uglavnom, ili pak služi lovu na lovkinje, koje plijen čekaju baš tako… Preobraženje lovca u lovinu obično završi kratkim „da“ pred oltarom ili/i pred sudom.
(Proizlazi da je dobro vrijeme za trezveno javljanje - između jutra i večeri.)
A je li cijena tog stranputičja sa svom širinom lepeze zapleta i skrupula i svrabova i trudnoća i blamaža viša, niža ili „taman“ u odnosu na oklijevanje, ne pada mi na pamet ocijeniti uz vlastiti potpis …
Tek, oklijevanje se zna premetnuti u opor prizor…

/Širinom jezika još osjećam G – točku. Nakon dva kratka zaokreta, izlazi čankarasto podvozje Dasha. Zrak oko propelera zavibrira drukčije. Slijetanje… /

N. je bila taman, još dok ste skupa radili, davno. Vedra, predivne guze, lijepih ruku i nogu. Taman dovoljno čvakasta, da mi nikad ne bi oduzela san dvojbama novih početaka, mijenjanja, prekidanja. Ali, jednostavno, desilo bi se. Uvijek, svaki put, godinama nakon što više nismo bili kolege, kadgod bih taman poslao dovraga principe, fatalno pogledao, primaknuo se, netko bi pozvonio, uletio, došao, umro. Kao zahvaljujući kozmičkoj kletvi, ja bih ostajao pošten, nepokvaren, vjeran i uopće, solidan prijatelj neupitnih namjera. I nitko ne bi znao da sam i ja bio tu i prošao, ili kako već…
I gledam ju nekidan, uz piće (ona na drugom velikom pivu, ja uz drugu kavu).
Razvedena, zaglavljena u provinciji, podstanarka, sa tridesetak kila viška neuspješno utegnutih u šarenu haljinu, kao da bojom glasa stareće učiteljice priča sa rubom pivske pjene, a ne sa mnom…
Umjesto duboki izrez, fiksiram nešto nalik komadiću ajvara u njezinim zubima.
Tako dakle izgleda oklijevanje. Predugo oklijevanje.

Završni prilaz, uz nešto bočnog vjetra malo iskosa. Kotači zrakoplova sigurno hvataju mokri asfalt piste, slijetanje nije nježno ali je učinkovito. Krakovi propelera bučno guraju zrak prema naprijed, kočeći nas pred napuštanje piste poput velike elastične trake.
Dame i gospodo, bla, sletjeli smo, bla, molimo ostanite vezani, bla…
Dva sata do sastanka.
Taman.
Zahvaljujem stjuardesici novonastale rupice na čarapi, u visini ruba pete. Na G-točki joj zahvaljujem.
(Pjegice sam oduvijek volio.)

Kako bi izgledalo dijete moje psihićke i Dalija, i kako prikazati isprepletene misli?
Nije li oklijevanje prikraćen pojam?

23

sub

05/15

nezaboravna tucanja

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 14.1.2011.
Jedan od najprijatnijih trenutaka u životu dogodio mi se u vrijeme dok smo svakodnevno visili ispred „Zvečke“. Jednoga se dana pojavio fantastičan nepoznati curetak koji je odmah privukao svekoliku pozornost. Stajala je sama usred gomile, a mladići oko mene samo su u nju zvjerkali, odmjeravali je i vidljivo unezvjereniji nego inače neprekidno ponešto komentirali. Da ne tajim – i sam sam upao pod tu psihozu, no iznenada mi sjevne, prisjetim se – NJU SAM JA VEĆ JEBO! Kao da me grom strefio! Taj trenutak kada me je to saznaje proželo može se usporediti s malo kojim, a još manje onaj koji je uslijedio nakon njega: ako sam već jednom – kad se već tu našla – veliki su izgledi, gotovo je neizbježno ću barem još jedanput!

Otprilike šest mjeseci ranije priključio sam se nekom društvu u „Kavkazu“ koje se okupilo oko neke preslatke ženskice. Ona se pak surovo otvoreno nabacivala nekom tada popularnom rokeru da je to bilo dirljivo pratiti, a svaki pokušaj da joj itko išta kaže toliko je surovo ignorirala da je bilo jasno da joj samo postojanje ikoga osim onoga na kojeg se nemeračila smeta i ide na živce. Ostao sam s društvom jer takvo ponašanje u tolikoj mjeri nikada ranije nisam sreo i to je trajalo sve dok me netko nije zazvao imenom. Ona se trgnula u nevjerici. „Ti si taj?!“ Ukočio sam se ne znajući smijem li priznati, ali je nekolicina prisutnih potvrdila. Istog trena je bez milosti otpisala rokera i ustremila se na mene, a kada su se malo kasnije zaustavile neke moje poznate i dobacile mi nešto u prolazu, okrutno ih je otjerala: „On je večeras moj!“

Zabavljalo me je svjedočiti kako nekoga drugoga tako uzima na nišan, ali mi se nije dopadalo kada se obrušila na mene, pa sam se digao i krenuo ka izlazu. Ona je bez poziva skočila na noge i požurila za mnom. Našao sam se ispred kavane s njom pored sebe i što sad? Bio sam dobrano ljut. Ipak nisam bio tako jeftin da me svaka fufa kojoj puhne može pokupiti. S druge strane, ona je izgledala previše dobro da bi se tako nešto smjelo propustiti.

Bez riječi sam krenuo prema kući, a ona se priključila. Premišljao sam – što da ne? Da vidimo kamo to vodi... Nimalo se nisam trudio olakšati joj položaj i šutio sam cijelo vrijeme, a uskoro je i ona prestala pokušavati zapodjenuti ikakav razgovor i cupkala je žureći da me sustiže.

Trebalo je oko pola sata da stignemo do kuće u kojoj sam stanovao. Do tada je još mogla glumiti da slučajno idemo istim putem, ali kad sam zaokrenuo na stubište više nije bilo dileme. Uspeli smo se i dalje šutke na prvi kat, otključao sam vrata, ušao prvi i otvorio vrata moje sobe koja su se nalazila upravo nasuprot ulaza.

Čim smo se našli u sobi, ne paleći svjetlo, obrušio sam se na nju. Ono, kad sam je skinuo, ostao sam bez daha. Bila je toliko lijepa i seksi da je izgledalo nestvarno, no povijest našeg kratkog poznanstva je odredila nastavak: bezobzirno sam je gurnuo na krevet i krenuo gužvati i razvlačiti, savijati i gnječiti, nabijati i čerečiti. Bio je homage Zoranu Tadiću i načelu koje je proklamirao, premda ne znam koliko ga je sam slijedio: „Biti okrutan ljubavnik i otmjen ubojica!“ Osvetnički se nisam ni najmanje obazirao na nju već izvodio samo ono što je meni u nekom trenutku najviše pasalo, međutim se kasnije ispostavilo da je upravo to bilo ono što je i njoj najviše odgovaralo.

Nakon otprilike dva sata, prvo što sam joj rekao bilo je „Sad bih ti mogao nazvati taksi da odeš doma“.

Zgranuto me je pogledala, iz rumenih obraza je u trenutku nestala sva krv i probjelila je kao kreč, a u narednom zajaukala i zaridala takvom snagom da sam se preplašio da će cijelu kuću probuditi. Srećom se bacila na jastuk, grčevito ga obgrlila, zabila lice duboko u njega, pa su joj nadalje grcaji bili prigušeni. Zblenuo sam se i ja – što je sad ovo?

Mislio sam da će se se nakon nekoliko minuta isplakati, ali – jok! Dapače, izgledalo je da se samo zaletava, sve jače i jače, pa ako se načas kao smirivala, u narednom je valu tulila još gore. Nikako stati. To je trajalo i trajalo, ja sam samo osluškivao hoću li čuti majku ili sestru koje su spavale na krajevima hodnika u kojem je moja soba bila u sredini, ali su one ili bile već svikle na svakojake zvukove koji su dopirali iz moje sobe ili su zidovi bili dovoljno debeli, a razdaljina dovoljna da ništa ne čuju, ili oboje. Uglavnom, ludača nikako da prestane. Sjedio sam ponovo obučen na rubu kreveta dok se moja gošća trzala, uvijala i arlaukala i pitao se – što je to meni trebalo? Eto što snađe one koji jurcaju gradom vođeni kurčevom pameću!

Iscrpljena neprekidnim grcanjem na mahove je gubila dah i gušila se. Pokušavao sam je primiriti na sve moguće načine, ali je svaki moj pokušaj izazivao još jače napade. Prestrašio sam se da ću morati zvati Hitnu pomoć da mi ne kolabira na krevetu. Onda sam bivao sve uvjereniji da će to završiti tako da ću morati zvati Vrapče da je odvedu. Trajalo je to također otprilike dva sata, a onda se malo pribrala, uspravila u sjedeći položaj i zašutjela.

Čim mi se učinilo da je sposobna razumjeti što joj govorim zapitao sam da li da joj pozovem taksi. Na to je zatulila joj prodornije nego prvi put, bacila se potrbuške na krevet, počela grebati po posteljini kao da se kani ukopati u nju. Ja sam podivljao i pokušao je dići i osoviti na noge, cimao je za ramena, ruke, vukao za nogu i pokušavao svući s kreveta, ali uzalud. Mahnitost joj je dala silnu snagu, a ja sam se ipak čuvao toga da je udarim, pa ju je bilo nemoguće odvući. Mislio sam je obući i izbaciti pred kuću, pa neka tuli po ulici, ali nije išlo. Toliko me je izmorila da sam odustao.

Iznova sam sjedio na rubu kreveta, buljio u njena krasna leđa, zanosnu prćastu stražnjicu, duge noge i mislio – kakva šteta! Takva ljepotica, a skroz luda! Što uopće napraviti u situaciji u kojoj sam se našao? Nikada ranije mi nije ni palo na pamet da bi me nešto takvo moglo snaći.

Ipak nije mogla ridati zauvijek. Naposljetku smo sjedili u bolnoj tišini, a ja se nisam usudio ni pomaknuti, a ni ona se nije micala. Nisam se usudio ponovo predložiti taksi, pa sam upitao: „Što ti je?“

Negdje pred svitanje smo počeli normalno razgovarati. Prvo je rekla da je udana žena. U to ni slučajno nisam htio povjerovati. Pokazala mi je da između prstenja na rukama ima i vjenčani prsten. Dobro, izgledao je kao vjenčani prten, ali nije trebao biti. Skinula ga je i pokazala da je iznutra ugravirano neko obećanje vječne vjernosti ili tako nešto. Dobro, jest vjenčani prsten, ali mogao je biti i od majke ili pokojne bake. Onda je rekla da ima dvadeset i četiri godine. To joj nisam vjerovao jer je izgledala kao da nema ni dvadeset. Dohvatila je torbu, iščeprkala legitimaciju i dodala mi je. Dobro, imala je dvadeset i četiri godine, zamalo dvadeset i pet. Ako ima toliko godina, onda je moguće da je i udana... Nakon toga je uslijedila njezina tužna priča.

Udala se za vršnjaka, prvog susjeda, znaju se otkako se rodila. Počeli su se ljubakati u petnaestoj, izgubila je nevinost u šesnaestoj, u sedamnaestoj su se uz dozvolu roditelja vjenčali. Već je osam godina u braku. Osam godina braka mi je tada izgledalo kao nemoguća vječnost, potpuno nespojivo s nekim tko je izgledao kao da je upravo pobjedonosno izišao iz puberteta.

NJezin muž je jedini muškarac s kojim je ikada išta imala. Ona je vjerna žena. To je iznova zazvučalo krajnje sumnjivo obzirom na način kako smo se upoznali. Je, je, nikada ranije. Međutim joj je njezin muž dosadio. Dosadio joj je toliko strašno da ga ne može ni pogledati. Seks im je sve rjeđi, posljednjih godinu dana ga niti nema. Ona bi htjela, on hoće, oboje se uzbude, krenu se hvatati i sve završi i prije nego je počelo. On zadovoljan. Silno je voli. Ali ona više ne može podnijeti ni da je dotakne. Uvjerila se, ako je to to, onda je to sasvim bez veze. Pitala se čemu tolika uzbuna u tolikim šlagerima i filmovima i ljubićima oko nečega tako nikakvoga? Pitala se da ipak ne postoji nešto što joj promiče... Ja sam si mislio: kakva grehota da je takva ženska u rukama takvog siročića!

Večeras je odlučila izaći i iskoristiti najboljeg kojega može naći. Poznati roker joj se činio dobar izbor dok nisam ja naišao. Čula je neke priče o meni iz pouzdanih izvora... – nije mogla vjerovati. Ostalo znam. Sad vjeruje. Nikada ranije joj nije bilo ovako. Nikada ranije nije završila. Sad ni sama ne zna koliko je puta orgazmirala. Pri jednom od tih navrata odlučila je da će se razvesti. Mora se razvesti, inače joj je život propao.

Najradije ne bi nikada više izašla iz moje sobe. Plače jer zna da će ipak jedno morati, uskoro. Nema snage vratiti se kući. Kako reći roditeljima? Suprug će svisnuti. Žao joj ga je, zna da je obožava, i ona njega voli, on joj je ipak najbolji prijatelj iz najranijih dana. Ne zna kako će on to preživjeti, ali ona mora učinit što je naumila, razvesti se, mora, mora, mora... Najradije bi ostala kod mene zauvijek, naprosto da nikada više ne izlazi, da nestane za cijeli svijet... Sve je to počelo zvučati vrlo uvjerljivo, a ona izgledala sasvim normalno.

Rekoh „Hajdemo sada još jednom, ali drugačije...“ Pred jutro, kad se više ne zna što se sniva a što se događa, napregnuo sam sve svoje senzore i ticala da joj pokažem kako žena može uživati kad se nađe uz majstora. Uopće nisam mislio na sebe nego samo na nju. Kad sam završio, rekoh: „Ovo je bilo da znaš što tražiti, da ne tražiš što treba tražiti. Da se ne zadovoljiš s bilo čim...“

Izašli smo iz kuće zajedno i u kafiću iza ugla popili kavu iznureni, ali blaženi kao stari ljubavnici, a zatim sam je otpratio do tramvaja. Kada sam je ponovo prepoznao ispred „Zvečke“ bio sam siguran da me je došla potražiti.

Mladići oko mene su upravo ismijavali drevni romantičarski način udvaranja recitiranjem poezije. Rekoh ih:

-Klipani ignorantski! Pojma vi nemate! Pogledajte sad što je stara dobra tradicionalna škola! Gledajte i učite!

Otišao sam pet koraka dalje, stao pred prelijepu djevojku koja se naslonila na zid i do tada odsutno bludila pogledom po prolaznicima. Mora da se začudila što je nisam iz prve prepoznao, a zatim se zabavljala čekajući da mi se to dogodi sigurna koliko će me to presijeći. Te ženske – na dnevnom svjetlu, promijene frizuru, u drugoj haljini – neprepoznatljive! Rekao sam s epskim patosom, dovoljno glasno da dopre i do onih klipana:

- Hajde, mala, da se nagodimo
tjedan dana da ga ne vadimo!

Ona se nagne prema meni i nabrzinu mi šapne pravo u uho:

- Došla sam ti pokazati što sam u međuvremenu ja naučila! – mislim da nije dometnula „moj učitelju“, ali se to podrazumijevalo kao da je rekla, a možda i jeste.

Pružila mi je ruku i bez riječi se odlijepila od zida i tako sam je poveo rukom za ruku pred očima izbezumljenih ukipljenih mladaca kojima su sline curile i nisu mogli vjerovati svojim očima i ušima. Tako će se iščuđavati i oni kojima budu pričali na kakvu sam foru pokupio nevjerojatnu žensku i oni kojima će to dalje prepričavati. Tako se rađaju legende.







22

pet

05/15

Eros i tanatos – nostalgija za sobom

diogenovabacva.blog.hr


1

U Hymnodia to mou somati Tin Ujević izražava nostalgiju za sobom, u suočenju s vlastitim entropijskim svojstvom:

O moje tijelo! i ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te – no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.

To mnoštvo rada u ruci; te milje hoda u nozi;
te nade u očima; taj vulkan želje u boku;
te pseće gozbe u nosu; taj stas, kom zavide bozi,
i ta epopeja svih žeđi i kretnja u kroku.

Pa ona zbirka pohlepa u djelatnome mozgu, (...)
Pa ovi živci, po kojima svemir svira;
pa ova pluća, kojima bahato boštvo diše; (...)

Boštva prirode od gline stvorila su čelik.
Istovetno tijelo, svijesno, blistaj božanskoga ruha.
Prolazan i treptav no svojom stopom velik,
um svjetionik, taj hram volje, ova kula duha.

Slavim tvoj otpor, tvoju ustrajnost, tvoju snagu,
makar i snagu patnje, strpljivu patnju diva,
o moje tijelo! ti silno još na grobnom pragu,
pa što si nego savjest i moćna duša živa?

Pa što si nego izraz napokon budne svijesti
iznikle iz svih mračnih zakutaka svijeta,
iz svih mrtvih stanja stvari – jedinstvo svih česti,
što ih atom na putu kroz kozmos u cjelini sreta?

O moje tijelo! koliko smaknutih radosti,
koliko žrtvovanih sposobnosti i sila;
nerođeno da se kaje i da posti,
pa ipak tako trajno i moćno, nešto zdrava i čila; (...)

Koliko vrijedi darežljiva kapljica crvene krvi,
koju muž raskošno proliva i nikada ne štedi,
koliko treptaj mozga i svaki žmarak što vrvi, –
koliko? nego koliko i život i vječnost vrijedi.

O moje tijelo, sprdnjo slučaja, hire vasione,
ti si mi prijevod kaosa i samovoljne tvorbe;
a što od tebe ostaje nakon lomače bone
nosi još svjedočanstvo te gorostasne borbe.

Bez sebičnosti osim da budeš potok vina,
grozd opojnosti ubran na berbi duša stvari,
pehar na stijeni, gdje je Smrt sudbina,
i krvožedni bozi zakonski jematvari.


2

U intervjuu danom Vremenu '98, pod naslovom Nostalgija za sobom, kaže Štulić (u odgovor na klasično pitanje osjeća li nostalgiju za ovim prostorima): Nemam nostalgiju ni za čim, već 15 godina sam vani. Ali imam nostalgiju za samim sobom. Hoću da kažem da se osjećam kao Neron, stalno velim – jao kakva veličina propada sa mnom.

Tja, ovi pjesnici – sama neka egoistika, narcisoidno zabrinuta.


3

Na bogumilskim stećcima razasutima po Bosni možemo naći neke vrlo originalne i poetične epitafe.

Jedan Nepotpisani poručuje (1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju): kada kiši ti ne možeš, a ja mogu da razumijem kakvo je to i koliko je to razočarenje za oblak kad postane voda.

29 godina nakon njega pocteni knez Rastudije Prvonjeg kaže: Onda kad sam mogao nisam htio, sada kada hoću ne mogu raširiti krila. I još, moleći za empatiju: Pristupite i žalite me, ali ne pritišćite me nogama, jer ćete biti vi kakav sam ja, a ja neću biti kakvi jeste vi.

Gorcin iz Soli (1253. godne v srpanj legoh v zemju ko posjetcen) ogorčen je, kako mu i ime kaže:
Ležim i gorko mi je. Sve vidim, sve čujem, sve sad znam, sve diram al zrak da udahnem ne mogu. I zato još gorče mi je, a dugo ti mi je ležati.
Ne prolazi pored moga kama proplakat ću, jer ti si ono što ja bjeh i vidim ludo trošiš dane ko što ih ja potroših.
Ne prolazi drugi put pored moga kama ugrišću te.

Kulduk Krilic ljeta 1268. žali nad taktikom za života:
Za života ne zgriješih, ne učinih nažao ni ljudima ni stoci. I Boga svaki dan spomenuh po dobru i po tri puta.
Slijedih put razuma ne srca. I sad mi je toga žao.
Savjetuje namjernika: A ti ako ti je ostao još samo jedan dan života pred tobom je cijela budućnost.

A dobri gost Misljen sa suprugom Badacom leži ispod kama usiječenog 1273. Kaže: Naši dani su izbrojani, naše noći potrošene, naši grijesi dim. Te decidirana vrijednosna ocjena: I da znaš više vrijedi crv koji se sada kreće no sva dobra djela koja zajedno učinismo za života svojih i Badaca i ja.

Izvjesni Ceprnja Dobrogost u nevrime u prosinac godine Gospodnje 1328. znade: Ono što ja danas znadem znat ćeš sutradan i ti. Zato ne juri u sutra.

Ili Asta, Bogcina Zlousica kći, koja pripovijeda (1422. ljeta kad se radovaše sretni, a ja umrijeh) o tome kako leži na tom mjestu... a ne leži mi se.
Kako bih rado sad pred veče s tobom kroz livade prošetala i onaj poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne.
Ne bi mi bilo žao, ... ni stid.
Namjerniče ne diraj mi kam, nek oni koji ne čine učine što ja ne učinih, jer ja tek sad znam kako dušu prže neispunjena davanja.

I, na kraju, jedan od mlađih zapisa – travnja 1449. Kulduk iz Soli: Da mi se ispod biljega dić svaki bi mi novi dan bio po jedan pravi život.


4


Tamo gdje sam odrastao postojali su ljudi i prije mene (ne znam zašto sam to napisao, jer trebalo bi biti samorazumljivo, zapravo). Ako koga zbunjuju slike gore: to su moji sugrađani, iako ne i suvremenici, nekih davnih godina gospodnjih, prije skoro 8 decenija ili i preko stoljeća.

Ispraćaj u Veliki rat (1914.), poklonstvo popu Stepincu (1936.). Narod blizak mi (jer dijelimo egzistencijalno mjesto radnje, možda i krvno srodstvo) i istovremeno posve dalek (jer vrijeme radnje odudara jako). Znači li to da su ti ljudi ''živjeli''? ''Bili''? Bili, to je drastična riječ, jer u sebi sadržava biti, tj. jest, ali koje pritom nije. Evo na primjer ljudi na slikama – jesu li oni? Nisu. Nisu više. Jesu, međutim, kao ''prošli''. Istovremeno, dakle, i jesu i nisu, pomalo schrödingerski. Egzistiraju, ali nasitno, oslabljeno, fragmentirano. Samo onoliko koliko ih ''ima'' na tim slikama.

Od jednog mog pradjeda ostala mi je samo požutjela fotografija – čovjeka s brčinama – i legenda o tome kako je lijep dio života proživio u zarobljeništvu u Sibiru. Kako je pak tamo dospio nije mi poznato; načuo sam od starijih nešto o tome da se vratio u zavičaj herojskim i nadljudskim naporima, ali pitate li me bilo što konkretnije, neću vam znati reći. Njegova osoba za mene je misterij gotovo u cijelosti osim u tom malom fraktalu u kojem mi ''biva'' u mojoj sadašnjosti, s komadićem žutog kartona i nekoliko rečenica.


Evo još jedna slika iz istog albuma kao ona prva: također moji sugrađani i ne moji suvremenici; isto 1914., na ''Gradskom kupalištu''.

Kupači.

Osmijeh se zaledi na čas... Nije mi to prvi put da gledam požutjele fotografije s ljudima koji su već odavno mrtvi. Pa zašto pred svima nisam reagirao kao pred ovom, zaleđenim osmijehom? Možda bi se moglo reći da sam se i uznemirio... Što to ima na njoj da mi ju izdvaja mrtvošću?

Mislim da bi to mogla biti upravo živost.

Možda zato što su – goli? Ogoljeni; reducirani na egzistenciju.

Na masovnim slikama gore isto su ljudi, u istoj mi mjeri bliski zemljopisno koliko i ovi, ali to je rulja, gomila – ne da se iz te mase izdvajati lica. Ili, ako su i lica, mehanička su, bezdušna, trenutak ukočene beživotnosti za ceremonijalno slikanje. Dok, ovo... to su konkretni pojedinci, osobe, uočavamo osobnost; možemo osjetiti što upravo sada – tj. tada – proživljavaju, što u sebi stvaraju... Svaki ima neku svoju ekspresiju, prosto im možeš napipati duše na toj slici... ovome je hladno, onaj se stidi, treći se ustobočio, klinci u vodi ''izvode'', žgoljo na ćošku se pogureno s... smije... i, oh...

Taman kad čovjeku dođe misao kako ovo ovdje nije bezlična masa, nego izraziti, živi ljudi... dođe mu u svijest da je to, de facto, sve samo ne točno. Koliko god bili živi, ipak uopće nisu živi! Te su bačve otkad popijene. Čak i ovi klinci u prednjem planu – to su možda preci nekoga koga danas znam, tvrdo pokojni djedovi i pradjedovi mojih današnjih sugrađana.



Ježi kožu to simultano preklapanje dječaštva usred pokreta (jer dok ih gledam, oni za mene ne mogu biti drugo nego dječaci) i pokojnog metuzalemstva (jer jednostavan račun mi govori da su oni otprilike vršnjaci mog pradjeda, pokopanog 1951.).

Zbunjuje ta njihova živost podšivena mrtvošću... mladi cvat superponiran uvenućem.

U isti mah su mi živi i mrtvi, prisutni i odsutni, cvatu i venu, ''jesu'' i – ''bili''...


5

Koja je razlika između budista i stoika? Kao u Ezopovoj basni o hrastu i trski.

Stoički program je hrabrost hrasta, stamenosti, izdržati život, putem ''prosvijetljene'' filozofske ataraksije. Budistički je pak program povinuće trske, nemati ništa za izdržavanje; utrenirati se ataraksijski u vegetativno stanje u kojem ''prosvijetljeni'' neće više ovozemaljski život ni osjetiti.

Što je zajedničko budistima i stoicima?

Negativan stav prema životu; naglasak na patnji i bolu; činjenje filozofije i programa iz interpretacije života kao nečega što se predominantno izdržava, odnosno bilo bi dobro ni ne osjetiti – mističnom ga mudroserskom vještinom izbjeći, eskapirati.


6

Neki dan, nema ni deset godina (ta što je dekada u razmjerima vječnosti!), bloger Pax Discordia postavlja radikalno egzistencijalno pitanje (ili bolje reći, neegzistencijalno): zašto zapravo žalimo za mrtvima? Nalazi da to nema puno smisla: Je li nam žao što ih više nema, što više neće uživati u blagodatima života, što će propustiti sve lijepe – i ružne – stvari koje ćemo mi tek doživjeti, ili je zapravo riječ o sebičnosti, o tuzi zbog gubitka osoba koje su nama nešto značile, zbog događaja koji će u nama stvoriti prazninu i bol zbog gubitka. Dakle, tugujemo li zbog sebe ili zbog njih? Kome je bolje, mrtvima ili živima? (...) Kad se zaista malo bolje pogleda, mrtvima je svejedno. Oni su mrtvi; više ništa ne osjećaju, više ništa ne žele, više ih ništa nije briga. Sasvim je nebitno postoji li duša ili ne, živi o tome ionako nikad ništa neće saznati. Da malo citiram Balaševića koji u pjesmi o Vukovaru kaže:
Znaš ti, nema oslobođenih
Svaku tišinu ti granata prošara
Spašen je onaj prvi pogođeni
A svi su drugi večni taoci košmara…

Pax se pita i o pravom značenju pojma strah od smrti: Je li tuga zbog smrti bližnjeg zapravo samo odraz straha i podsjećanja na vlastitu smrtnost? Koji je glavni osjećaj koji nas obuzima dok zamišljamo golemi val koji se u nekoliko sekundi ruši na desetke tisuća ljudskih bića i puni uzavrelo more paničnim zamasima ruku i nogu dok pokušavaju izbjeći neizbježni kraj? Suosjećanje s davljenicima ili panični strah od slične sudbine? Njima je sada svejedno, kratko su patili dok su umirali, ali sada im je svejedno. No, mi smo ostali, sa stravičnim prizorima u glavi. Može li se nešto takvo i nama dogoditi? Katastrofa, kataklizma, nesreća, pomor. Užas. Ali ne za one koji već blaženo snivaju, nego za one koji su ostali iza njih i koji se s Velikim Prelaskom tek trebaju suočiti i koji će, dok se to ne dogodi, u sebi nositi slike užasa koji ih je pogodio u nekoliko kratkih minuta prvog dana poslije Božića, ljeta Gospodnjeg 2004.

Hm, ako smrt sama po sebi nije ništa strašno (nego je samo nama strašno koji ostajemo, mi smo taoci košmara), zašto onda kaže da su slike njihove smrti (a ne našeg preživljavanja) ''slike užasa''? Zašto ih onda ne nazove slikama oslobođenja od užasa? Ali tada bi sam pojam naše zapalosti u košmar proživljavanjem tuđe smrti zapao u unutarnje proturječje – izvod sadrži contradictio in adjecto.

I to je jedino što nam preostaje ako želimo sačuvati zdrav razum. Vjerovati da smrt nije tragedija; možda je kraj, možda ne, nije važno. Ali mrtvi ne pate. Pate živi, a čovjeku koji pati nije važno je li poginula sedamnaestogodišnja djevojka, posada jednog broda, trogodišnje dijete ili 70.000 neznanaca s drugog kraja svijeta. Imamo izbor. Vjerovati da je tako ili se izgubiti u ludilu zbog saznanja da je svemir jedna velika klopka koja samo čeka kako će čovjeku nanijeti što više bola i nesreće.

Ne! Sto puta ne! To što Pax priča za mene nema nikakvog značenja ni smisla. Užas je ipak za njih – koji su stradali, kojih više nema. Kakav samo cinizam (ne prigovaram posebno Paxu; to je širi, čest način umovanja): čovjeku koji nestaje s lica zemlje, vrišteći u agoniji, reći kako ne treba vrištati on, jer njemu je dobro, ni ne kuži koliko, nego je drama nama kojima njegova agonija i vrištanje uzrokuje stres time što je moramo gledati, a nije, eto, prijatan prizor; baš je nesretnik mogao biti i uviđavniji prema publici. Koješta. Događaj je, sofisteriji unatoč, katastrofa za njih, kojih više nema, a ne za nas, kojih nastavlja biti – zato što život nije nešto što se predominantno izdržava, kako to misle budisti, stoici i Pax Discordia, nego nešto što je predominantno vrijednost koju se uživa, dar koji se dobilo.

Čista logika: to smo uskraćeniji ostali za neku vrijednost što smo je manje prilike imali uživati.

Paxov post počinje od krive premise reduciranja pitanja smrti na iskustvo smrti; tzv. ''straha od smrti'' kao straha od onoga što se tada proživljava (pa pošto dolazi do zaključka da ništa strašno, otpisuje i nju kao ništa strašno). Pisan je povodom tsunamija 2004. Ta djeca koja su se igrala u plićaku pa je grunulo na njih... pravo pitanje zapravo glasi: gdje su njima njihove 20-te i 30-te i 40-te i 50-te, da ne idem dalje? Pax grozotu smrti svodi na pitanje senzacije bivanja mrtvim – je li jako grozno ili možda nije uopće (pate li mrtvi). Ali to je besmislen jezik, nesuvisao, zato što smrt – mrtvost – nije nešto što egzistira, stvarni entiret (ona je tek regulativni mentalni pojam). Ona je negativ pojma života, kao pozitiva, koji jedini tu jest stvarni entitet. Ne radi se, kantijanskim rječnikom, o kontrarnoj antinomiji (contrarie s. realiter oppositum), s dva realna entiteta nasuprotnosti, pri čemu bi kvalitet smrti bio postvareni, pozitivizirani drugi pol, nego o proturječjoj antinomiji (contradictorie s. logice oppositum) u kojoj je smrt negativ kao naprosto izostanak pozitiva. Dakle, nisu posrijedi dvije činjenice suprotnog predznaka (+1 i -1), nego prisutnost i neprisutnost činjenice (1 i 0). Jedino o čemu možemo smisleno govoriti je iskustvo života – stanje 1 ili stanje 0 – ima li ga ili ga nema. Apsurdno je ''bojati'' se bivanja mrtvim; stvar je u tragici (preranog) nebivanja živim, u žaljenju za nedoživljenim životom kojeg se moglo doživjeti.

Nije pitanje je li smrt tragedija, nego da je tragedija gubitak života – ako ću biti shvaćen.

Ne sastoji se tragika u grozoti stanja s one strane, koje je prazan pojam, lišen pravog značenja, nego u ostajanju prikraćenim za svoje godine s ove strane, za svoje 50-te ili 30-te ili (u najjezivijim varijantama) i 10-te pa nadalje.1

Tragika, naravno, sve dok svoje ljudske godine uopće i razumijevamo kao vrijednost, a ne kao pokoru i tlaku koju se jedino izdržava.


7

Što dijele s budistima i stoicima abrahamske religije? Opći pesimizam spram života učinjen doktrinom; loše raspoloženje pretvoreno u teologiju (te puritansku razdraženost prema ''svjetovnom'').

Divim se svakom onom koji ne vjeruje u neku višu svrhu. Nikad mi neće biti jasno kako izdržavaju te doline i oceane suza.
Vjerovanje u ''višu svrhu'' centrirano je u nemogućnosti mirenja s inherentnom tragičnošću egzistencije. Potrebno je pretpostaviti da mora biti nekakvog – nije jasno kakvog točno, ali je jasno da mora biti nekakvog – ''spasa duše''; deus ex machina. Ali to li je tek narcisoidno pridavanje samome sebi na značaju, koje hoće sebe izdvojiti iz poretka stvari – (Nietzsche:) spas duše: jasnije rečeno, svijet se vrti oko mene. To je jednostavno tako u cijeloj prirodi: egzistencija je tragična; mala glista danas gmiže, sutra je nestala zauvijek. Ali monoteistički vjernik se ističe po smatranju da svemir s njime ne bi smio kao s glistom, on drži da je za njega potrebno učiniti iznimku, učiniti natprirodnu, ''božansku'' intervenciju, ''spasiti'' mu ''dušu''.

Treba imati na umu da smo svi mi koji danas živimo jednom već bili mrtvi, i nije se zemlja bez nas odbijala vrtjeti oko sunca. Kako se nositi s tom pomisli? No, što da se priča, teška je to stvar. Biti čovjek je biti doveden u osjećanje unaprijed nostalgije za samim sobom. Prema načinu nošenja, ugrubo se kristaliziraju dvije osnovne vrste reakcije:

A) Hibernacijsko-utopijski: više Utjehe uz manjak života, s necijenjenjem i prezirom spram trajanja na ovom svijetu. Tuga, to je ovaj smrtni život, a iskupljujući Spas i Smisao se nalaze negdje u onostranosti, nekoj (metafizičkoj) teoriji Idile – bilo s istočnjačkim varijantama koje egzistencijalnu tjeskobu prebacuju u reinkarnacijske koncepte i ''nirvanu'' kao stanje oslobođenosti Patnje (kao da bi najbolje što se sa životom može bilo negacijsko određenje da se Ne Pati!), bilo sa stoičkim/epikurovskim jadnim ''hedonizmom'' definiranim negacijski, ''odsustvom boli'', bilo onim najkukavnijim vrstama davanja petama vjetra kao što su kršćani i muslimani sa svojom šećernom bolešću, ljigavim i sladunjavim eskapizmom u obećanje ''vječnog života'' (s naličjem u puritanskom moralnom barbarstvu na planu ovdje i sada).

B) Vitalno-tragični: joie de vivre stav, uz prihvaćanje imanentne tragike; tuga je ne u životu (kao ''dolini suza''), nego u gubitku života, ali bez traženja Utjehe ni Smisla. Živjeti umjesto preživljavanja koliko se može – i to je to, nema Spasa. 2

Da uprostim: s jedne strane mrgudsko preživljanje/duranje plus Utjeha, s druge strane življenje plus tragika.


8

''Koliko vrijedi kapljica crvene krvi'', pita Tin, ''koliko treptaj mozga i svaki žmarak što vrvi''? Koliko? – ''koliko i život i vječnost vrijedi.''

U Vadanjelovom Dnevniku besposličara R. jednog dana u stolici nalazi krv i život mu naglo poprima obrise konačnosti: suočen s vrlo mučnim pitanjem koje mi se samo od sebe nameće – kako to izgleda oprostiti se od samoga sebe? (...) Prestanak vlastita postojanja osjećaj je koji poništava sve druge osjećaje. Sve odjednom postaje relativno. (...) Književnost, javni ugled, pisanje... sve je to u ovom trenutku poput smrdljiva rublja gurnuto u stranu. (...) Kažem sudbini: – Zapalio bih sve što sam dosad napisao i odrekao bih se pisanja i bilo kojeg drugog stvaralaštva samo da mogu i dalje živjeti. Biti živ, najveća je životna kreacija.


9

Prolaznost je jedna od najdrastičnijih tema ljudskog života, temeljito obrađena u umjetnosti. Arsen Dedić, na primjer, već oko tridesete žali za kopnućem mladosti.
A jutros već su drugi mladi
O, mladosti, o, mladosti
O, mladosti moja
Pa zbogom, budi bolja s drugim
I daj mu više nježnosti
Jer to je ništa što ja gubim
O, mladosti, mladosti

Negdje u isto vrijeme piše i Baladu o prolaznosti:
I ostali smo tako kraj odlazeće vode

Također Takvim sjajem može sjati:
Takvim sjajem može sjati, ono što je prošlost sad
Što ne može da se vrati, što je bilo ko zna kad
Ljubav naša ranih ljeta, za oboje bješe jad
Sad je prava, sad je sveta, kada nisam više mlad
Uzalud od ove noći, tražiš da ti više dâ
Jer najprije mora proći, da se o njoj nešto zna

Oko svoje pedesete uglazbljuje Majera:
Snijeg se topi
Sve se topi
Moja draga
Naša mladost
Naša snaga
Sve se topi

U 62-oj već je pomalo u panici nostalgije za sobom: Život se troši kao kreda:
A kredi pisati se ne dâ
U ruci mi se lomi
Život se troši kao kreda
Tragovi nam se brišu
Uzet ću žlicu gorkog meda
I onda sâm u kišu

A kao 66-godišnjak, prepjevava De Andréovu Pjesmu izgubljene ljubavi:
Želim ponovo naći sve iste stvari
Al ljubav što gasi tvoje omiljeno cvijeće
Hoće i nas
A vrijeme nam troši i kosu i drugo sve
Da ostane samo koja bezbolna kretnja
I samo malo nježnosti

Ili piše svoju Vrijeme je rijeka bez obala:
Bez kraja, bez pristaništa
Na putu do gubilišta
Preda mnom opet voda
A iza mene – ništa


10

U Društvu mrtvih pjesnika profesor Keating ohrabruje učenike da životu ''dodaju svoj stih''. Carpe diem, (pre)poručuje im, zato što je samo pitanje vremena kad će biti hrana za crve. Citira Thoreaua: otišao je u šumu ''to suck out the marrow of life'', da bi isisao srž života, da bi otjerao sve što nije život.

Carpe diem. Stećcoklepci, Tin, Arsen, Thoreau... svi nas ti ljudi – ako će se dopustiti: ljudi sa stanovitim egzistencijalnim znanjem i iskustvom – podsjećaju na dragocjenost tijela, života, vremena provedenog na zemlji. Na zemlji smo u ograničenoj dozi, ističu. Trenutak, moment, ništa više. Stars have their moment and then they die, pjeva Nick Cave. Čovjek kojemu priprijeti nadgrobni ''biljeg'' naglo počinje shvaćati vrijednost svakog dana na zemlji – poželi raširiti krila onako kako dok je mogao nikad nije, jasno vidi kako ljudi oko njega uludo troše dane, uviđa da više vrijedi jedan živi crv nego sve prošle vrline, a samo jedan jedini dan značio bi mu cijelu budućnost.


11

Ali što bi to uopće značilo živjeti (u kurzivu) nasuprot pukom preživljavanju?

Što bi to bilo raskriliti krila?

Kakva je to točno ''marrow''?

Svi znamo one uvriježene izreke o karakteru najboljih stvari u životu, recimo kada ih se definira kao ''besplatne'' ili kao ''uopće ne stvari''. Ali to su izlizane općenitosti.

Naletio sam u Kureishijevoj Intimi na nizaljku ljubav, nagnuće, kreativnost, spolna želja, inspiracija (riječju: eros) – u kontekstu koji ih označava stvarima koje je moguće zaštititi i poticati, ali ih ne možeš potraživati.

To mi je upalilo lampicu kako točnije definirati najbolje stvari u životu: to su one koje nije moguće iznuditi – od sebe ni od drugoga.

Ali još mi se najbolje sviđa način na koji to Boris Vian formulira: Postoje samo dvije stvari: ljubav s lijepim djevojkama, i to na sve moguće načine, i glazba New Orleansa ili Dukea Ellingtona. Ostalo bi moralo iščeznuti, jer sve ostalo je ružno...3


12

Zar, gonjenima uvijek novim obalama,
U vječnu noć, ko bespovratni san,
U more ljeta bacit nije dano nama
Sidro bar na dan?

Apostrofirani navod riječi ''drage usne'' kao sastavni dio de Lamartineove pjesme Jezero, ispunjen osjećanjem da vrijedi živjeti, negledanjem ljudskog trajanja kao predominantno Patnje koju se izdržava – i stoga htijenjem da vrijeme stane, da ne teče, da se živi, bude, egzistira još!

''O, vrijeme, stani čas, nek malko dulje traje
Let tvoj nesnosan!
Da užijemo sve do kraja, što nam daje
Najljepši naš dan.

Ta nesretnih je dosta, što im preko mjere
Dug je taj tvoj čas.
Za njihov dan se skrbi, što ih patnjom ždere –
Pusti, sretne, nas.

Al ja zaludu molim vrijeme neka stane –
Bijeg je njegov živ.
Ja velim noći 'Lakše' al sjaj zore rane
Već je razbi siv.

Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala:
Ljubav, ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala,
– Prolaznici mi!''


13

Hamvaseva Filozofija vina – e to je poezija! Pisao ju je kontra ''apstraktnog čovjeka'' svih fela. Čarolija knjige je u osebujnom jeziku, kao lakšem od zraka i većem od života, kroz koji je propuštena naša tema u terminološkoj rošadi. Ateizam je zapravo bolest. Bolest apstraktnog života. Za nju postoji samo jedan lijek: neposredan život. Zaljubiti se u prvu lijepu ženu, i to vrlo brzo, mnogo jesti, šetati u cvijeću, živjeti u borovoj šumi, slušati glazbu, uživati u slikama i piti vino, vino, vino piti. (...) A zatim će sama od sebe slijediti želja za poljupcima, branjem cvijeća, za prijateljstvom, pravim dubokim snom, za smijehom, i umjesto novina ujutro ćete čitati pjesnike.

Hamvas namjerno zbunjuje šifriranim jezikom. Kako glasi šifra? Po uobičajenoj semantičkoj konvenciji, ''ateizam'' je antinomija religijskog puritanskog principa; Hamvas to okreće. Crkva vina metafora mu je crkve pravih vrijednosti u životu, zbog kojih vrijedi postojati na ovom planetu. Oni koji ih ozloglašavaju, po izmoraliziranoj osnovi, dakle upravo puritanci/pijetisti/scijentifisti (zajednički nazivnik: ''apstraktni čovjek'') – njih on ovom genijalnom rošadom prekrsti u ''ateiste'', nevjernike (jer ne vjeruju u vino, u život). Iz čega proizlazi ''ateizam''? Kaže: Iz tog neutješnog košmara, u kojem se skupa kuhaju poricanje, strah, laž, skrivanje, oholost i bogomoljstvo...4


14

Keating preduhitruje skepsu učenika: Pitate se što će vam poezija kad planirate upisati studij ne književnosti, nego medicine, ekonomije, prava? Pa parafrazira Le Corbusiera: medicina, ekonomija i pravo jesu važna zanimanja; hvala im najljepša; ali ne diraju nas u srce. Ne, poezija nije jedno od tih zvanja, namijenjeno specijalistima, nego elementarni ljudski sloj koji dolazi ispod svih zvanja – za sve ljude. Ne čitamo i ne pišemo poeziju zato što je slatka; pišemo je i čitamo zato što smo ljudi.

Ako uzmemo ovdje riječ ''poezija'' kao metonimiju: domena kreativnog ispunjenja i erosa samoaktualizacije, to je srž života; marrow; ono jezgreno u njemu.

Što bi rekao Dylan, upitan za sreću, sve se čudeći – ''Sretan? Svaka budala može biti sretna; koja je svrha toga?''



15

Nabokov me inicijalno očarao Lolitom, od prve stranice. Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona. Grijeh moj, duša moja. Lo-li-ta: vrh jezika prelazi put od tri stupnja niz nepce da bi na trećem lupnuo o zube. Lo. Li. Ta. Ujutro je bila Lo, naprosto Lo, sto četrdeset osam centimetara visoka s jednom čarapom na nozi. Kaže: kad mislim na Lolitu, uvijek odabirem, radi posebna uživanja, takve slike kao što su uljudni Taksovič, ili popis Lolitina razreda u Ramsdaleu, ili Charlottu dok izgovara ''nepromočiv'', ili Lolitu kako prilazi, kao u usporenom filmu, Humbertovim darovima, itede, nabraja još tih slika (živčani čvorovi moje knjige, podsvjesne koordinate njene koncepcije), ali ono što je bitno: kaže, radi posebna uživanja. I to je to: pri svakom se retku osjeća autorova razigranost, stvaralački eros, radost pisanja, vidimo da se on tu prije svega zabavlja! Tako piše samo netko tko beskrajno uživa u oličenju onoga čime smo gore definirali najbolje stvari u životu – na kojem god mjestu otvorimo knjigu, nailazimo na isto kreativno sladostrašće; Lolita je sastavljena od sve samih ''živčanih čvorova'', uzbuđujućih.

U Humbertovoj strasti prema Lo sklon sam vidjeti metaforu pigmalionske romanse autora s vlastitim stvaralačkim činom – romanse, uostalom, ne puno manje zabranjene (sjajna rečenica koju sam jednom negdje čuo: društvo doduše dozvoljava pjesnike, ali ne i postajanje pjesnikom), kakva stoga često vodi i k (samo)uništenju, kao što se Humbert uništio, i znao je unaprijed da se uništava, a svejedno nije mogao stati. A bome onda ni ja, u čitateljskom sladostrašću: učinilo je to da sam na Nabokova navalio pohlepno, plijeneći sve to plijeneće čega sam se mogao dokopati – gradivo koje zbog neiscrpnosti opusa još nisam dospio prožvakati i ne znam kad ću. Znam da rečenica za rečenicom biva čisti seks.


16

U Sramoti, David se prihvaća pisanja opere o lordu Byronu i njegovoj talijanskoj ljubavnici Teresi. Ima neku početnu zamisao, no ne dira ga u srž. Nešto je pogrešno začeo, nešto što mu ne izvire iz srca. Lik Terese mu ne odgovara glazbi koju za nju čuje. Dolazi mu zato nova, drugačija zamisao. Radi najbrže što može, držeći se Terese, pokušava skicirati uvodne stranice libreta. Stavi riječi na papir, govori sam sebi. Kad to napravi, sve će ići lakše. Onda će imati vremena pregledati majstore – na primjer Glucka – možda i pokrasti melodije – tko zna – možda i ideje.
Postupno, kako svoje dane počinje sve više živjeti uz Teresu i mrtvog Byrona, postaje mu jasno da posuđene melodije nisu dovoljno dobre, da to dvoje traži svoju, vlastitu glazbu. I, zaprepašćujuće, u komadićima i djelićima, glazba se javlja. Ponekad mu se javi obris fraze prije nego što spozna kakve će riječi ići uz nju; ponekad riječi unaprijed prizivaju kadencu; ponekad se sjena melodije, danima lebdeći na rubu čujnosti, razvije, i konačno otkrije. Kako se radnja počinje odvijati, ona sama počinje prizivati akordičke modulacije i prijelaze koje osjeća u vlastitoj krvi, kad mu nedostaje glazbenog znanja da ih otjelotvori.
Sjeda za klavir kako bi spojio dijelove i zapisao početak partiture. Koči ga nešto u samom zvuku klavira; previše je zaobljen, previše tjelesan, previše bogat. S tavana, iz kutije pune starih knjiga i Lucynih igračaka, vadi neobičan, mali sedmerožičani bendžo, koji joj je kupio na ulicama Kwa-Mashua, još dok je bila mala. Pomažući se bendžom, počinje zapisivati glazbu koju Teresa, čas žalosno, čas gnjevno, pjeva svojem mrtvom ljubavniku, koju će Byron blijeda glasa pjevati njoj iz zemlje sjena.
Što dublje slijedi groficu po njezinu podzemlju, pjevajući njezine riječi, ili mumljajući njezinu liniju, to je teže od nje razdvojiti glupo drndanje maloga bendža. Kitnjaste arije koje joj je sanjao dati, polako odbacuje; od toga još je samo maleni korak da joj stavi glazbalo u ruke. Umjesto šetkanja po pozornici, Teresa sad sjedi i gleda preko močvara, prema paklenim dverima, držeći mandolinu kojom sebe prati u svojim lirskim izletima; dok sa strane neupadljivi trio u rokoko-hlačama (čelo, flauta i fagot) popunjavaju međuigre ili daju štura tumačenja između strofa.
Sjedeći za svojim radnim stolom, gledajući zarašteni vrt, zadivljuje ga sve čemu ga poučava maleni bendžo. Prije šest mjeseci vjerovao je da će njegovo sablasno mjesto u Byronu u Italiji biti negdje između Terese i Byrona: između žudnje da se produlji ljeto strasnoga tijela i nevoljkog odziva iz dugog sna zaborava. Pogriješio je. Ne doziva ga ni ono erotično, ni ono elegično; doziva ga komično. Njegovo mjesto u operi nije ni uz Teresu, ni uz Byrona, čak ni u nekakvoj slitini oba lika; on je sadržan u samoj glazbi, u šupljem, cilikavom zvonu žica bendža, u glasu koji se muči izbjeći iz tog smiješnog glazbala, ali ga nešto neprekidno povlači natrag, poput ribe na udici.

Što ja to ovdje pretipkavam? Coetzee je kreativni proces – i karakteristično stanje duha pritom – učinio temom svoga poglavlja.

Dakle, to je umjetnost, misli on, i tako ona nastaje! Kako čudno! Kako zadivljujuće!
Čitave dane provodi u stisku Byrona i Terese, živeći na crnoj kavi i žitnim pahuljicama. Hladnjak mu je prazan, krevet nije namjestio; kroz razbijen prozor ulijeće lišće i leti po podu. Nije važno, misli on: Neka mrtvi pokopaju svoje mrtve.

To je eros, to se zove život!


17

Čitam prije par tjedana u novinama Arsenov intervju, u kojem nabraja što je sve tijekom života napravio, napisao – ali, kaže, ne da bi se hvalio... Pričam u samoobrani. Ja sam postao žrtva minulog rada. Počeo sam ispaštati zato što sam toliko mnogo radio... Pomalo to treba smanjivati; odradio je sad još neke koncerte, bit će još pokojeg... I to bi bilo to. Neću reći da zatvaram vrata. Pritvaram ih.

Intervju me podsjetio na jedan drugi, januarski, u kojem isto kaže (izvučeno i u naslov): pomalo privodim svoju priču kraju.

Tada je drug Babl, tj. cross-imenjak mi Pero, na fejsu intervju popratio komentarom: Po mom sudu Arsen je najveći živući hrvatski pjesnik. Zbog stihova koje je napisao, a posebno zbog muzike. Šerao sam od njega, jer je to bio komentar najreprezentativniji za ono što mi je došlo kao pobuda, a mogao sam jednako tako šerati s puno mjesta, intervju se razmilio fejsom, i posvuda s tim nekim sličnim prizvukom, malo sablasnim, morbidnim, tanatostičnim. Promislimo još jednom Perin komentar: što on tu čini? Osjetio je potrebu dati neko zaokruženje... Sam je to Arsen tako zadao, ovakvom izjavom, pa onda i ljudi prihvaćaju; kao da treba dati neko zaokruženje priče... zaokruženje Arsena?

Misao, kažem, dosta morbidna, kao najava kraja koji prijeti, ali osobno, sve mi je prije nego novost. Kad sam pročitao naslov, odmah me sjetio da sam jednom si zabilježio takvo nešto... Išao sam to potražiti lokalno: godina je bila 2005., gledao sam na TV, on na bini s mikrofonom, pjevao je Ni ti ni ja, a ja sam mislio kako je ovo najbolja izvedbe pjesme koju sam čuo – bolja mi, puno bolja od studijske verzije. I zadivljenost. I onda sam još mislio (čitam sad tog sebe od prije 10 godina) kako i inače taj čovjek... mislim, stvarno... strašan osjećaj za jezik, za govor, melodija, sugestivnost, dikcija, intonacija, akcentuacija, sve, da uopće ne ulazimo u tekstove, poetske sposobnosti, humor, inteligenciju. Za ne povjerovati, prosto da se uplašiš (tako sam si to bio zapisao) kako je u pitanju rijedak spoj, sretan spoj vrlina za slušateljeve uši koji se svezao u tom čovjeku. Ali istovremeno (isto sad čitam što sam si bio zapisao)... to tijelo... lice. Udarala je u oči činjenica da loše izgleda. Nije to još bilo ni dugo nakon operacije jetre, mršav je jako bio. Istinabog, u tom mi je mršavom izdanju u naročitom smislu čak nekako bolje djelovao, vitalniji, živahniji, žovijalniji... Kao nekako (mutno je to za izraziti) fokusiraniji u mršavosti. I raspoložen – način na koji je lupnuo Branka Bulića, vragolasto, dječački! Homo ludens. To je sve bitno uvjerljivije dok mršav nego recimo 80-ih kada je bio debeljko. Nisam si ga u toj fazi u izvjesnom smislu mogao spajati: umjetnik, a takvi obrazi? To mi se oksimoroniziralo na nekom tajnom nivou. Pjesme bez premca, oštre, tanane, vibrantne, kao mačevi, a ovamo – ugojenost? Kako? U novom ruhu mršavosti bio mi je i sam oštriji i vibrantniji, puno usklađeniji s djelom, ne mislim samo na lik nego i na geste, kretnje... ali opet, ta je mršavost 2005. naposljetku ipak - mršavost ispijenosti. I onda opet – naprosto je stariji nego u onoj fazi predratnoj, da, točno, to je također i mršavost starijosti... i vidi se već obješenost kože u poodmaklom stadiju propadanja, iščezavanja, dobrano već na putu nizbrdo. I to me užasno mučilo. Kako je moguće? Pomisao koja se nameće: ta maestralna svezanost talenata i moći u jednom tijelu... Tko će to ponoviti? Kako procesuirati misao o iščeznuću? A istovremeno jasnoća: no, pa ne može vječno trajati; da se iz njega tu sad preda mnom na bini (dobro, na TV-u na bini) zlobno naviruje – kraj. Pomisao snažno obojena sebičnošću, egoizmom. Prethodne godine izašao mu je album Na zlu putu, koju godinu prije i Kinoteka... Napunjenost kao nekim ne samo – i čak možda ne u prvom redu - žaljenjem osobe (priznajem ovu potencijalno antibontonsku crtu, lošeg tona), koja za mene u krajnjoj liniji ostaje osoba prilično apstraktna, kao neznanac, nego i žaljenjem unaprijed za svime onime budućim, još neaktualiziranim, što ćemo izgubiti s njim, što ću izgubiti sam. I kako bi ga trebalo držati kao na dlanu, pod staklenim zvonom, ako ne radi njega, a ono radi mene. Kako je moguće da ljudi poput njega nemaju osiguranu za sebe pažnju narodne garde ako treba – da ih čuva i mazi, pošteđuje? To mi se nije činilo normalnim. Poslije je izašao i 'Rebus', mislim 2008. – a ovo ranije razmišljanje mi se vratilo: evo (rekoh si) to je to, aktualizacija tadašnjeg puko potencijalnog budućeg, o kojoj sam onda mislio, još si ne mogavši ni predočiti album u konkretnosti. Da se nije tijelo održalo ovih godina međuvremenskih, 'Rebusa' ne bi bilo. I neumitna sljedeća misao: hoće li ih biti još? Je li onda ovo zadnja postaja koju nam daje? I u biti se tako i odigralo: nije bilo više postaja tog tipa. Danas čitam intervju, čitam naslov, i mislim na tu 2008. kada sam mislio o onome što sam mislio 2005. Sad, znači, Arsen već i sam naglas govori ono što sam ja samo poskrivećki razvlačio po glavi, ne usuđujući se čak ni sam pred sobom suviše naglas misliti, a kamoli pred drugima govoriti. I nije mi svejedno. Pojačani pjesnici su narcisi, vole pojačano osjećati nostalgiju za sobom, veličinom koja propada s njima... no, što ako su pritom zapravo objektivni? Može li njegovu nostalgiju za sobom osjećati i tko drugi, npr. ja?

Eh, što ti je egoizam.


Evo i baš danas na blogu: tuga majke za sinom. Kako izgleda ta tuga? Da ni 26-ti rođendan nije proslavio. Da bi danas imao 34.@
Asocira mi se i ''kristalna kocka vedrine'' – Tinova sintagma. On – pola čovjek, pola ''igračka vjetrova'' – sanja naročit dan: kada mi poderane cipele neće ranjavati nogu, kada ću imati na sebi sasvim čisto rublje, kada u džepovima neću morati da vucaram sve nekakve otrcane knjižice i masne bilješke. I kada ću imati tanjir u svojoj kući. Ali dobro – ako je to cijena slobode! A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu – bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine.
Nešto vrlo kiničko – (Sloterdijk:) Modernim jezikom dade se ono što je suvremenike uznemiravalo u Diogena izraziti kao ''uskrata nadgradnje''. Nadgradnja bi u tome smislu bila ono što civilizacija nudi od konformnih zavodništava, kako bi čovjeka namamila u službu svojih ciljeva: ideali, ideje dužnosti, obećanja spasa, nade u besmrtnost, meta častohleplja, pozicije moći, karijere, umjetnosti, bogatstva. Iz kiničkoga vidika sve su to kompenzacije za nešto, što Diogen nije dopustio da mu se otme: sloboda, svjesnost, radost života. Fascinacija kiničkog načina života jest njegova osebujna, dapače, gotovo nevjerojatna vedrina. @
Vian je umro mlad, s 39 – i dugo znajući da mu se po svoj prilici tako piše, zbog slabog srca. Treba ipak razumjeti: pravi eros događa se u pozadini tanatosa. Ima na svijetu puno tupe veselosti: to je bezveze, to nije joie de vivre o kojem govorimo. Vedrina mora ići s prizvukom melankolije, onim duende elementom, praćena aromom smrti; bez nje je frivolna.@
Još nešto: možda je manje poznato da Hamvas – veliki heraklitovac – svoju filozofiju govorenja Da životu nije ispisao u trenucima kada ga je život mazio; naprotiv, živio je tada u vrlo teškim uvjetima II svj. rata i poratne staljinističke Mađarske, slan na frontu, progonjen, bombardiran, šikaniran, prisiljavan na teški fizički rad. Upravo je u tome stvar: umjesto utopijskog stava, koji sublimira neminovnu tragičnost egzistencije utješnim eskapizmima i dizanjem nosa nad ''svijetom'', uvrijeđeno govoreći Ne životu (s pozadinskim računom), tragični stav odbija ''odletjeti'', prihvaća vlastitu tragičnost bez pribjegavanja apstrakciji, pijetizmu, puritanizmu, ''ateizmu'' spram plemenitih vrijednosti života. Nietzsche: Moja formula za veličinu u čovjeku glasi amor fati: ne htjeti imati išta drugo, ni naprijed, ni nazad, ni u cijeloj vječnosti. Nužnost ne samo podnositi, još manje tajiti ju – sav idealizam je lažljivost pred nužnim – nego je ljubiti...@

20

sri

05/15

Priya Basil: "Neshvatljiva logika srca"

bookeraj.blog.hr

Kao što već ranije rekoh u nekoliko navrata (pitali su me na Facebooku pa sam odgovorila, a na blogu me nitko ništa nije pitao, ali sam svejedno rekla) – čitanje mi u posljednje vrijeme nešto ne ide tečno, možda iz razloga prezasićenosti, možda zato što je vrijeme da mi se događa napokon život (lažem, život mi se stalno događa, ali sad je nešto posebno intenzivno), možda mi je mozak odjednom postao glup pa ne mogu shvatiti niti najosnovniju fabulu... u svakom slučaju, u ovakvoj situaciji bila sam se prisiljena okrenuti literaturi iz perolake kategorije.

Kad me snađe takvo zlo, ja se obično obratim ženi koja je kroz trideset i više godina apsolvirala perolaku literaturu – mojoj majci. Ako možete zamisliti kućnu biblioteku iz koje ispadaju vrijedni primjerci petparačkog štiva iz pera Danielle Steel, Nore Roberts ili Susan Elisabeth Phillips, to je kućna biblioteka moje mame. Zato, kad sam tražila nešto bedasto za čitanje, nešto što se može pročitati s pola mozga, uputila sam se upravo prema njezinim policama.

Tako sam i došla do romana iz naslova: „Neshvatljiva logika srca“ autorice Priye Basil upravo je ono što biste očekivali od romana koji nosi takvo ime – priča je to o ljubavi koja premošćuje granice desetljeća, religijskih i društvenih ponora i ogromne geografske udaljenosti.

Na početku radnje, u središtu se nalazi dvoje aktera: Lina je studentica prava i ortodoksno odgajana muslimanka, podrijetlom iz Birminghama, a Anil je student arhitekture iz Nairobija, čiji su roditelji Sikhi, ali koji nije vjernik; susreću se u multikulturalnom i društveno neutralnom području Londona. I zaljubljuju se, dakako, iako uviđaju da su njihove obitelji, njihove vjere (ili nedostatak istih) i njihovi prijatelji, protiv njihove veze.

No nisu samo religijske razlike one koje sprječavaju Linu da se uda za nemuslimana; njezina je obitelj skromna i poštena, njegova bogata i utjecajna, premrežena poznanstvima i nezakonitim potezima; ona je najstarija od triju kćeri, on je razmaženi sin jedinac, odrastao u izobilju i navikao dobiti sve što poželi; njezino je kretanje ograničeno njezinim rodom i religijom kojoj pripada, on je slobodan u svemu što poduzima – takvu ljubav doista je teško održati na duge staze i zaobići sve prepreke koje im stoje na putu.

Stoga nije čudo da Anil, kao poznati arhitekt, čeka Linu u jednom londonskom kafiću – susret je zakazan nakon niza godina tijekom kojih se nisu vidjeli niti komunicirali; Lina želi Anilu pokazati jedno pismo iz prošlosti, koje će ga možda natjerati da porazmisli o obnovi ljubavi.

U paralelnoj fabuli, koja se odvija 1968. godine, imamo priliku čitati pisma jedne povrijeđene žene, nemuslimanke koju je ostavio njezin izabranik, musliman, zbog vjerskih i društvenih razlika. Ova pripovjedna nit istovremeno predstavlja kontrast između tadašnjeg i današnjeg svijeta, ali i podsjeća da se običaji i tradicije u društvu vrlo sporo mijenjaju (osobito ako ljudi ustraju u tome da slušaju svoje roditelje).

Ovaj sam roman zapravo prilično dugo gnjavila za jedno tako lagano i pitko štivo (mislim da ovim postom nisam učinila uslugu budućem nevoljnom čitatelju koji će se ozlojediti lošim, kičastim stilom i predvidljivim jezičnim figurama), vjerojatno zato što već spomenuti stil nije dao dovoljno mogućnosti da se čitatelj uživi u radnju, pa na kraju balade ostaje mlak i neuvjerljiv okus u ustima. No za kišna poslijepodneva koja slijede – mogli biste i gore proći (mogli biste proći i puno bolje, ali to ostavljam za neke druge, sretnije postove).

16

sub

05/15

Tresla se loša igra, rodila se panika

igniss.blog.hr

Čitatelj Drip piše:

Poštovani,

slučajno sam pregledavajući facebook naletio na ovaj link koji po meni opisuje muskarce koji koriste neke od PUA metoda upoznavanja djevojki i mozda bi vam moglo poslužiti kao dobar primjer ljudima zašto ne valja upotrebljavati stalno nekoliko naučenih upada, nego treba težiti nekakvoj improvizaciji.

Postoji mogućnst i da griješim, ali nekako mi vuče na neke upade koje sam već vidio na rooshv forumu...

Lijep pozdrav, Drip.
Pogledajmo što se dogodilo:


Izvor slike

Opreza nikad dosta, a pogotovo u današnje vrijeme. Tome svjedoče mnogi nestanci mladih,

Ahem. Ne mogu a priori reći je li ovo istina ili nije, ali kada članak otvara tako eksplozivnom tvrdnjom kako bi pobudio simpatije javnosti, valja nam temeljito je preispitati:

Broj nestanaka prijavljenih na području RH po godini, od 2007. do 2014.: 1771, 1753, 1733, 1704, 1774, 1928, 2192, 2653.

Uzimajući u obzir mogućnost da se možda jednostavno povećala ažurnost prijavljivanja nestanaka, a ne sam broj nestanaka, možemo reći da stanje uistinu zaslužuje oprez. Svejedno, moramo napomenuti i da je, koliko je poznato po distribuciji ishoda, većina nestanaka A) uspješno riješena, tj. privremene prirode i B) uzrokovana slobodnim odlukama nestale osobe, a ne kidnapiranjem.

...prilazak sumnjivih osoba maloljetnicima, ali i nedavni neugodni susreti stanarki Studentskog doma Stjepan Radić kada je nepoznata starija muška osoba u večernjim satima pratila djevojke te uvukla strah pod kožu s obzirom na nastrane namjere. Slučajni upit, potraga za novim prijateljima ili pak nastrane namjere, o tome se dvoji i u našoj Facebook grupi Studentski dom Stjepan Radić “Sava” gdje je Lea podijelila svoje nedavne susrete s neobičnom osobom:
Osim ako ne mislimo na silovanje ili slične kriminalne radnje, ne mislim da je ovdje opravdano špekulirati o "nastranim namjerama". Naime, muškarci žele spavati sa ženama. Ako su privlačni i vješti u tome, onda kažemo da su zabavni, šarmantni, zgodni i stvari između njih i žena se "jednostavno događaju". Ali ako su neprivlačni i nevješti u tome, onda kažemo da su creepy, opasni, i "imaju nastrane namjere". Namjera je u oba slučaja ista, i pretvarati se da postoji nekakva značajna razlika ne koristi ni ženama koje doživljavaju te upade ni društvu općenito.

Analizirajmo sada što se zapravo dogodilo sa stajališta igre, tj. je li to nešto što bi ti kao muškarac trebao ili ne trebao raditi:

“Cure,htjela bih vas upozoriti na dvije čudne situacije koje su se dogodile kolegici i meni u zadnjih par dana oko FFZG-a. Kolegicu je na putu do Filozofskog (kod Konzuma na Vrbiku) presreo čovjek od 30-ak godina, koji se predstavio kao Emilio i pitao gdje je Filozofski
Najnormalnije otvaranje iz dnevne igre. Idemo dalje...

nakon čega su uslijedila intimnija pitanja kao npr. ide li ona na Filozofski i gdje živi
Loš potez! Ignissova knjiga "Umijeće Igre" nas upućuje brbljati o temi kojom smo otvorili općenito, ne o ženi kojoj si prišao, a pogotovo ne joj postavljati pitanja, a najmanje od svega joj još upućivati intimna pitanja tipa "gdje živiš?"!

(a ona je samo hodala i praktički ignorirala)
Ovo je već samo po sebi signal za katapultiranje iz interakcije. Ako si doživio takvu reakciju (da se ona vidljivo trudi pobjeći od tebe), bolje ti je odmah pozdraviti i otići. Očito, ljudima koji su društveno neprilagođeni takvi detalji nisu jasni, te stoga njihova igra i ispada creepy na ovaj način.

pri čemu je on dosta napadno pričao o sebi (da je došao iz Amerike, da misli ići na FFZG upisivati doktorski, spominjao je kolika mu je bila plaća u Americi i to više puta).
Još loše igre. Koncept mamaca nas upućuje suptilno natuknuti par detalja o sebi koji bi mogli pogurati razgovor, ne kao slon u staklariji se razbacivati životopisom pokušavajući pokazati koliko si super/cool/popularan/bogat.

Za usporedbu, solidan mamac u ovoj situaciji bi bio:

"Ovaj kampus je malo zbunjujući. Kad sam studirao u Michiganu, sve zgrade su imale velike oznake. Mislim da me razmazilo živjeti tamo."

Uočite u mom primjeru odsustvo komentara ili pitanja o njoj i uočite odsustvo hvaljenja samog sebe. Samo suptilno bačen mamac zbog kojega bi ona mogla grickati mamac (komentirajući nešto o kampusu, oznakama, SAD-u...) ili zagristi (pitati te kako si dospio tamo i kako ti je bilo).

Najgore što se iz mog primjera može dogoditi je da ona ne reagira na bačen mamac pa da moraš baciti još jedan, ili da moraš otići zato što ti ih je ponestalo. Potencijal za neugodnost kod bilo koje strane, ako se držiš pravila iznesenih u knjizi, ravan je nuli.

Ona nije baš reagirala i onda ju je počeo ispitivati o tome jel iz Zagreba, gdje živi, gdje izlazi, što misli o Zagrebu, jel joj dosadno i još uvijek je na sve minimalno reagirala, a što je brže hodala, on je isto tako požurivao.


Za ovo nema apsolutno nikakvog izgovora. Ako nisi teško neprilagođen ili očajan, kada netko ubrza korak kako bi se udaljio od tebe treba ti biti jasno da je vrijeme za odlazak iz interakcije.

Na kraju ju je zvao na kavu i kad je rekla da ne želi, tražio je broj, pa nije htjela dat’ pa je nudio svoj broj (jako napadno, jako umjetno i vidjelo se da točno zna što i kako će pitati) i na kraju kad mu je odbrusila da ne želi imat posla s nepoznatim čovjekom, samo je nešto promumljao i naglo skrenuo.
Nedovoljan, sjedi. Napisat ću u imenik "plus jedan" samo zbog toga što si zapravo nešto poduzeo, ali to je sve.

Ovo nažalost nije jedini tip s lošom igrom:

To ne bi bilo čudno da danas, evo prije pola sata, nismo ranije spomenuta kolegica i ja doživjele nešto vrlo slično. Naime, kod stepenica kod FF-a nam je prišao čovjek od 40-ak godina i rekao: “ee di je tu FSB?” Na što sam mu odgovorila: “Prva zgrada lijevo, druga desno od FF-a.” Pa me pitao koji su tu sve faksevi, na što smo mu odgovorile “FER, FSB i FF”, da bi nas on pitao “Kaj je FSB?” (????) Nakon toga je počeo hodati pokraj nas (hodale smo prema sveučilišnoj) i koristiti ista šablonska pitanja (prvo je pitao gluposti poput jesmo li ikad skidale glazbu na faksu, a onda isto kao onaj prošli: kako nam je u Zagrebu, pri čemu je ubacio kako je on baš došao iz Beča, nije bio u Zagrebu 6 godina, zatim otkud smo (nismo htjele odgovoriti pa je inzistirao i pitao kolegicu “ti si sigurno iz Zg-a, jel’?” na što je ona odgovorila “ne”, da bi on rekao “aha, iz nekog manjeg mjesta”, još neka pitanja kao je li nam u Zagrebu zabavno i sve je bilo isto tako jako napadno.
Ovaj drugi tip je počeo trunku bolje zato što se "iskreno" raspitivao o faksovima kao bilo koja zbunjena osoba, čak i trunku pretjerao, ali svejedno se pokopao time što je odmah skočio na intimna pitanja i time se upropastio. Takvi upadi ne bi bili neprikladni u noćnoj igri, u duhanskoj maglici i alkoholnim isparavnjima diska kada je važno to jesi li hrabar i energičan, a ne što si točno rekao. Ali ovo nije noćna igra, i zaboraviti tu činjenicu predstavlja ogromnu pogrešku.

Kad je već postalo prečudno i presumnjivo, rekle smo mu da nemamo posla s nepoznatim ljudima i doviđenja, pa je rekao “poznatima možete samo kimati glavom, a od nepoznatih nešto naučit” kao da se nudi da se odemo družit s njim ili nešto. Onda smo samo počele ignorirat i ubrzale pa je skrenuo prema cesti koja vodi do Hotela International. Budući da je kolegicu zaustavio i onaj prošli muškarac i ovaj, kaže da je način razgovora i propitkivanja skoro pa identičan. I molim vas bez komentara kao: radiš od muhe slona, ne drami bezveze, lik je idiot, mogla si ga samo ignorirati i obići i ne pisati tu glupost, jer samo sam vas htjela upozoriti, ako se nađete u sličnoj situaciji da znate da nije prva. I ako se kojoj curi desilo nešto slično, neka ostavi komentar.”

Što god vaše mišljenje bilo, ne može se pobjeći od činjenice da su ovakvi slučajevi danas realnost te vas pozivamo na dodatni oprez i prijavljivanje bilo kakvih sumnjivih situacija.
Iako uopće ne smatram da ovakve slučajeve treba prijavljivati jer predstavljaju samo lošu (i to sramotno lošu) igru, a ne opasnost, moram se složiti s curama: načini razgovora i propitkivanja kada društveno neprilagođen čovjek pokušava raditi upade su zapanjujuće slični! Sve je manji udio muškaraca koji uspijeva odrasti s normalnim karakternim osobinama, pa tako i solidnom igrom. S jedne strane feministička propaganda, a s druge strane dugogodišnji celibat, guraju ih u ili jedan ili drugi esktrem, prvo sprječavajući njihov razvoj u zdrave i uravnotežene pojedince, a zatim nagrizajući ono što je ostalo sve dok od njih ne ostanu samo ljušture. Izvući se iz takvog stanja je vrlo teško.

Konačni rezultat: masa tipova koja iskreno ne vidi ništa zabrinjavajuće u tome što žena kojoj su prišli osjeća potrebu ubrzati korak i pobjeći.



Zapamtite, žene su vrlo pronicljive što se tiče prepoznavanja loše igre. Nije važno koliko ti zapravo imaš doktorata, novaca u banci i svega ostaloga, ako ne znaš preponati osnovne društvene signale loše ti se piše i biti ćeš ili ignoriran ili iskorišten (iskreno, ne znam što je od toga gore). Gdje si si nekada još i mogao priuštiti određenu dozu sramežljivosti, tikova ili pogrešaka u igri, danas seksualno tržište ne prašta i nema gotovo nikakve šanse da cure kojima si prišao tvoje neobično ponašanje otpišu kao običnu zbunjenost ili zatelebanost, već će ti istog trena pripisati "nastrane namjere".

Ono gdje je čitatelj pogriješio je ocjena situacije:

mozda bi vam moglo poslužiti kao dobar primjer ljudima zašto ne valja upotrebljavati stalno nekoliko naučenih upada, nego treba težiti nekakvoj improvizaciji.
Iako je dobro biti fleksibilan, nije problem u improvizaciji ili ne-improvizaciji, već u tome je li sama tehnika dobra ili nije, te odgovara li čovjeku ili ne odgovara. Recimo, ja već 5 godina u online datingu upotrebljavam jedan te isti upad i nikada mi se nije ništa loše dogodilo. Moje osnovne teme razgovora su šablonske, bez pretjerane varijacije, pa ipak bivaju dobro primljene (disclaimer: nisam ih isprobavao u okružju ovog doma kiss). Problem opisanih muškaraca je ogromnom većinom u tome što su se prezentirali na nespretan, neumješan i odbojan način, a ne u tome što su prezentaciju naučili napamet.

Postoji mogućnst i da griješim, ali nekako mi vuče na neke upade koje sam već vidio na rooshv forumu...
Kao prvo, Roosh forum ne spada u "PUA" zajednicu i većina ljudi tamo bi se uvrijedila da ih netko tako nazove. Nadalje, suprotno mišljenju kako PUA tehnike stvaraju ovakve slučajeve (dok su u stvarnosti debilni PUA tipovi koji muškarcima preporučaju ovakvu nekalibriranu agresivnost vrlo vrlo rijetki), ovakvi primjeri su klasičan slučaj koliko su tehnike (bez obzira na to kako ih mi nazvali i odakle došle - muškarci su upadali ženama i u prošlosti, znate) zapravo potrebne.

Gdje drugi naivno vide muškarce koji su prije bili sasvim u redu ali su onda pročitali neki savjet s roosh foruma i odjednom postali creepy tipovi nastranih namjera, ja vidim očajnički vapaj za pomoć tisuća i tisuća obespravljenih, ogorčenih ljudi koji su najčešće bez svoje krivnje ostali zaglavljeni u žrvnju seksualnog tržišta i zdrobljeni. Njihovi neprilagođeni pokušaji upada, bez obzira na to jesu li ih smislili sami ili pročitali na nekom lošem izvoru, predstavljaju ni više ni manje nego ruku utopljenika koji poseže iz vode u nadi da će ih netko spasiti.



Stoga, ako netko sretne Emilia i ostalu škvadru, neka ih uputi na knjigu Umijeće Igre, i uz koje uvijek mogu dobiti još konstruktivnih savjeta ako im to bude potrebno.

nezaboravna tucanja

babl.blog.hr

- revitalizirani post od 23.5.2007.

Danas, kada svi pišu na kompjutorima, teško je zamisliti da na početku radnog vijeka nekih novinara koji su danas u naponu snage mnogi nisu imali ni pisaće mašine. Zbog toga su u novinske redakcije stizali i tekstovi napisani rukom, pa su daktilografkinje prepisivale ili su im ih diktirali, a obično je na nekoj od redakcijskih mašina kuckao poneki suradnik koji nije imao mogućnosti drugdje otipkati tekst.

Na kraju jednog od radnih dana, debelo nakon službenog završetka radnog vremena, dogodilo se da sam ostao jedini koji je imao ključeve redakcijskih prostorija, a neka mlada suradnica-početnica još je kuckala s dva prsta u jednom uglu. Posljednji s ključevima je trebao sve zaključati i preostalo mi je ili da je istjeram ili da pričekam dok završi. Znao sam da ono što je pisala nije bilo ni važno ni hitno jer je broj već bio završen, svi materijali poslani u tiskaru, ali iz dobronamjerne pristojnosti nisam pitao što ispisuje. Moglo je biti i nešto za faks ili privatno pismo. U svakom slučaju, da sam je prekinuo sutradan bi morala ponovo proći preko cijeloga grada i čekati na red da se oslobodi mašina. Bila je upadljivo zgodna i uvijek mi se srdačno smješkala, čak i više nego bi se očekivalo, pa nisam imao srca otjerati je. Dobro, rekoh, pričekat ću.

Dakle, ona je sjedila za mašinom i nabijala s dva prsta kao ćorava koka: tok-tok! … Tuk! … Tuk! … Tok! Nije mi preostalo drugo nego zavaliti se za stol u suprotnom uglu prostorije, ljuljati se na zadnje dvije noge stolice i dosađivati se. U jednom trenutku mi padne na pamet – što ako netko bane pa zatraži da i on napiše nešto, recimo Davor Miličić, a ja nemam srca da ga odbijem, pa ostanem do navečer? Odem i zaključam vrata iznutra.

Dan je bio pravi ljetni, paklenski vruć, jedan od onih kada fasade blješte, sve se leluja, a svi hodaju svjetlucavi oblijepljeni znojem. Bilo je naporno raditi rastopljena mozga, a nakon gomile mladih ljudi koji su se cijeloga dana muvali po prostorijama u zraku je ostala opasna koncentracija feromona. Na sreću, sparina je počela popuštati i lakše se disalo. Mlada suradnica je završila ispisivanjem jednog lista papira, izvukla ga iz mašine, pogledala, a zatim odlučno zgužvala i bacila u koš, te utaknula u mašinu novi. Tog sam trena požalio što sam joj dozvolio ostati, ali bilo je prekasno.

Da nekako skratim vrijeme, da ne zaspem i stropoštam se na leđa zajedno sa stolicom, počeo sam razmišljati o tome kako je baš dobro zaobljena, popunjena i izdužena, a sve po njoj ponajbolje raspoređeno, što se s mog mjesta odlično vidjelo. Pri tome sam se igrao stvarčicom koja je bila omiljena u redakciji. Bila je to naprava za lijepljenje širokih selotejp-vrpci, s drškom poput pištolja na kojem je bio mehanizam koji je sadržavao namotak ljepljive plastične vrpce koja je izvirivala na jednom kraju, te se mogla prisloniti, zalijepiti, prevući preko onoga što se željelo zalijepiti i onda jednostavnim pritiskom na okidač na dršci presjeći. To se koristilo za učvršćivanje buntova starih novina i zatvaranje paketa otprilike dva puta sedmično, a ostatak vremena se uglavnom netko igrao s tim. Vidljivi je rezultat te zanimacije bilo da je posvuda po namještaju, stolovima, ormarima, štokovima vrata i drvenariji prozora, po fasciklima i po foteljama bilo zalijepljeno nebrojeno pravokutnih komadića smeđe selotejp-vrpce.

Mlada suradnica me je u nekoliko navrata nešto zapitala. Pitanja su bila apsolutno bezvezna, nešto onako da se čudiš zašto pita i kakve to veze ima s onim što ona kao piše, no ja sam svaki puta susretljivo odgovorio. Palo mi je na pamet da me pita naprosto zato da me kako-tako zabavi i olakša mi čekanje prikazujući da sam joj za pisanje tog bezveznog članka značajniji od puke osobe koja ima ključ vratiju. Napokon mi vrag nije dao mira, pa sam i ja nešto zapitao, nevezano za išta spomenuto do tada, a ona to jedva dočekala da prestane s kuckanjem.

Ustala je, prešla preko prostorije i prišla mom stolu. Preplašio sam se da je došla oteti mi napravu sa selotejp-vrpcom, no ona je rekla da je me odavno željela zamoliti da joj objasnim sličnosti i razlike studentskog bunta u Francuskoj 68-e i Maovih Crvenih brigada. Na trenutak sam se zblenuo i izbečio. Pazi, MENE hoće pitati za sličnosti i razlike studentskog bunta u Francuskoj 68-e i Maovih Crvenih brigada pored živoga Inoslava Beškera! Pazi, MENE, i to već odavno!

No, pomislim, što tražiš, to ćeš i dobiti! Počeo sam govoriti najprofesorskije moguće, onako u jednom tonu, bez stanki i ikakvih intonacija, poput govornog automata. Ona se oduševljeno naslonila na stol, a zatim spustila na radnu plohu laktovima, pri čemu mi se pred nosom izložila sva raskoš njezinog dekoltea. Razdragano se smješkala kao da joj govorim Bog zna što. Oko vrata je imala desetak dugačkih cigansko-hipi šarenih ogrlica i one su se ovjesile do lakirane površine stola i rasule po njoj pomiješane s viticama kose. S početne teme prešao sam na amsterdamske provose, a ona sve upijala kao da joj otkrivam najznačajnije tajne svijeta. Lica su nam bila udaljena ni metar i netremice smo izmjenjivali pogled ne skrećući ga ni trenutka, a ja sam neprekidno mljeo i mljeo. Onda sam s ledenim kartaškim izrazom lica ispružio ruku s napravom za lijepljenje salotejpa kroz njezine ogrlice, ispod dekoltea, sve do ispod njezina pupka i ondje zalijepio vireći kraj vrpce za stol. Ne prekidajući s bujicom riječi povukao sam napravu prema sebi, vrpca se opružila i prionula uz polituru, prešla preko ogrlica, snažno ih stisnula uz drvo, a ja produžio napravom do ruba stola, zaokrenuo na donju stranu i ondje - klik! - prerezao vrpcu.

Ona je ponikla licem i razgledavala kako su ogrlice učvršćene za stol i onemogućuju joj da se uspravi a da ih ne potrga, a ja sam ustao sa stolice, zaobišao stol i zašao iza naprčene mlade suradnice i dalje držeći napravu u ruci. Osmica koju su činila njezina ramena, struk i stražnjica bila je ne mož' bolji prizor. U međuvremenu sam s izlaganjem došao do akcija RAF-a, te učvrstio jedan kraj ljepljive plastične vrpce za postrani rub stola, povukao vrpcu preko njezinih leđa i učvrstio je na drugoj strani. Suradnica se nije ni mrdnula ni pisnula, te sam odložio dršku sa selotejpom i prihvatio s obje ruke rub njezine suknje. Polako sam ga podigao i prebacio preko njezinih leđa kao da na oltaru služim misu i otkrivam otajstvo. Govoreći o Komuni broj 1 u Berlinu raskopčao sam hlače, sklonio njezine gaćice ustranu i prislonio vrh svog iskolačenog izdanka uz vreli otvor koji ga je spremno usisao. Unutra je bilo toliko vlažno i glatko da sam na trenutak zaboravio o čemu govorim i vjerojatno baljezgao besmislice, no ubrzo sam se dovoljno pribrao da mogu nastaviti o eksploziji hipi-pokreta u S.A.D. i njegovom utjecaju na stil života i vrijednosti američke srednje klase. Tako treba, nesebično i samoprijegorno, prenositi iskustva generacijama koje dolaze!

Mlada suradnica se uskoro počela glasati nazalnim stenjanjima i guturalnim uzvicima, sve glasnije i glasnije, te sam i ja morao pojačati glas da joj utuvim u glavu ideju permanentne revolucije, no ipak sam napravio pauzu u izlaganju kada sam po njezinim krikovima zaključio da me uopće ne sluša.

Postorgazmično zatišje iskoristio sam za razmatranje odnosa klasne borbe i mladenačke pobune kao biološkog garanta uvijek iznova pobuđivanog otpora eksploataciji i otuđenju. Kada sam zaključio da sam je dovoljno podučio, završio sam s pitanjem je li joj ostalo išta nejasno i ima li još štogod pitati.

Dok sam je oslobađao ljepljivih vrpci, zapitala je:

– Je li istina da si Blaženki podigao suknju iznad glave i učvrstio je selotejpom? – Maksi-moda sa suknjama do poda koja je uslijedila nakon mini-mode imala je i nekih prednosti.

Uzvratio sam protupitanjem:

– Zar bi ti voljela da pričam o ovome što se ovdje sada dogodilo? – Kavalir ljubi, ali šuti. Kavalir otprati gospođice do njihove kuće. Pozvala me ući, pa smo još preko noći utvrđivali gradivo.

No noću mi je pala na pamet jedna pomisao nakon što mi je rekla: "Eto, kakav si! Sve mi je bilo jasno čim si otišao i zaključao vrata!" Ujutro sam se iskrao iz njezina stana prije svitanja da me njezina gazdarica ne vidi, te požurio da stignem u redakciju prije čistačica. Otišao sam pravo do koša u koji je odbacila zgužvani list papira, izvadio ga i razmotao. Cijela stranica je bila ispisana otprilike ovakvim tekstom:

aaaaAAAAhaaaaa huuuu beee bljak! ….!"#$%&/()=?* - ssssssssssssssss meeee+ ih! aaaaaGBCiiiiii KURAC! ……dqwe2by glupačp! kkkkkkllllmmmmnnnbbbb a a a ako i kada, riba…wwwwwww ajoj!!! … – I tako dalje.

Usprkos prividnoj zbrkanosti i nerazumljivosti, taj tekst mi je bio savršeno jasan.


15

pet

05/15

Jeeej

yulunga2.blog.hr





Hihi (nemam pojma zašto me danas napao ovaj hijenin smijeh :O), evo ga opet.
Gotov maraton.

Naajtee kaj zamerit :)

Jeej, urodio kivi. Ki-vi... k-i-v-i. Nakon dvije, tri godine "apstinencije".
Urodio nenormalno, k'o šašav :)

Inače, imamo ga već dosta dugo: otkako ga je moj otac prvi put jeo (zapravo, vjerojatno nije bilo prvi put, ali on tako tvrdi, pa da ne proturječim...) i odlučio posijati sjeme "da vidi što će iz njega niknuti".
A to: "Da vidim hoće li niknuti" isto mu nije bilo ni prvi ni zadnji put.
E, pa je niknulo.
Pa je to što je niknulo otac presadio u vrt.
Pa je kivi narastao veliki i fino se širio po vrtu nekoliko godina.
Pa smo ga kalemili...i onda se veselili nekolicini plodova, druge godine nekolicini više...a onda više nismo jer je kivi te zime smrznuo i više nije davao plodove, nego je samo širio svoje "pipke" po vrtu i smetao.

Mislila sam da ću s njim vječno raditi ovakve fotke:




Pa nas je sad baš jako iznenadio i razveselio svojim plodovima.
Još će od tog "došlje" (tako u mom selu zovu pridošlice) biti "pravog Slavonca" :O
Eto...jeej :)


Evo slikice.







































P.s. Jedan "jeeej" i za smokvu. Ona je još luđa od kivija: smrzne skoro svake godine, ali svejedno nađe načina da ponovo odnekud izraste :)















P.p.s. I još mačori da se ne lome štikle :P













P.p.p.s. Zašto Zlajo izgleda ovako zadovoljno?
Zato što je "omastio brk" vrapčićem malim. Žutokljuncem još :(


Jeej

yulunga2.blog.hr



Hihi...čekam da ovaj post protrči, pa ću onda staviti drugi sa slikama :)




14

čet

05/15

Freeedooom...skoro

yulunga2.blog.hr



Sva se usplahirim kad mi post s lijepom slikom protrči kroz listu kao da ga nije ni bilo...
kao da ga na drugoj strani čeka kakav pehar (dok ja tu ...ne znam...ispoljavam svoje najnježnije osjećaje... ) i onda takva izbezumljena moram tražiti nekakav drugi. Drugi post.

Evo jedan patriotski


Kad nema Raid-a, muhe kolo vode...
Ja sam jednoj muhi noćas glumila Raid (zapravo, mišu mačku...ali to sad nije bitno), i lijepo joj pojasnila da moja kuća nije mjesto gdje bi se ona mogla kućiti.
Shvatila je, t'jest, shvatio je...ali ni to nije bitno.































Maslowljeva hijerarhija potreba objašnjava zašto smo sve nesretniji

igniss.blog.hr

1943. godine, prof. Abraham Maslow objavio je "Teoriju ljudske motivacije" u časopisu Psychological Review, te je to do dan danas jedan od najpoznatijih radova svijeta. Upečatljivom infografikom prikazao je i sistematizirao urođene ljudske potrebe, kao i neosporan niz u kojemu one moraju biti ispunjene kako bi bilo postignuto zadovoljstvo ljudskog bića. Na nešto slično je već 1873. aludirao Lav Nikolajevič Tolstoj kada je u poznatom uvodu Ane Karenjine napisao da su "sve sretne obitelji iste, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način". Isti princip uveden je i mnoga druga područja, kao npr. u teoriju organizacije, ističući kako za uspjeh neke organizacije moraju biti ispunjeni svi preduvjeti; samo jedna neispunjena stavka dovoljna je za sprječavanje napretka. Sam koncept holističkog promatranja sustava seže još daleko dublje u prošlost, te ga se popularno povezuje s Hinduizmom.

Što je Maslowljeva hijerarhija potreba?



Po prikazanoj piramidi, potrebe moraju biti ispunjene ovim i niti jednim drugim redom - ako red bude zaobiđen, dolazi do urušavanja cijelog sustava:

(5) - dno piramide: osnovne fiziološke potrebe, tj. hranu, vodu, zrak i zaštitu od atmosferskih (ne)prilika.

(4) - viši temelj: sigurnost, pouzdanost, i zaštita od stresa iz okoline.

(3) - sredina: ljubav, pripadanje, obitelj

(2) - toranj: samopoštovanje, samopouzdanost, cijenjenost, nezavisnost i sloboda

(1) - vrh: samo-aktualizacija, maksimizacija svojih potencijala kao ljudskog bića

Dakle, ako je netko uvijek gladan, žedan ili smrznut, neće biti pretjerano zainteresiran za to je li njegova situacija dobro utemeljena i predvidljiva ili nije. Onaj tko nema stalne prihode i sigurnost će se slabo brinuti o tome uklapa li se u okolinu i slaže s prijateljima. Onaj tko je seksualno frustriran će imati probleme sa samopouzdanjem i shvaćanjem samog sebe. Onaj tko nije psihološki stabilan i uravnotežen kao osoba neće ispuniti svoje snove.

Pojednostavljeno? Da. Bezvezno? Ne. Uzmite u obzir kako izgleda stanje piramide našeg današnjeg društva, kao i većine zapadnih:



Hrane skoro svi imamo napretek, i unatoč rastućoj društvenoj nejednakosti i recesiji i dalje se nalazimo u dobu kada nitko ne umire od gladi. Dapače, naše fiziološke potrebe su trenutno više ugrožene time što smo u prosjeku enormno debeli i nepokretni, do te mjere da očekivani životni vijek pada po prvi put u povijesti.

Stanje u svijetu je možda nestabilno i prepuno mini-ratova i terorizma, zakoni su nepravedni, policija je militarizirana i postoje masovni programi špijuniranja, ali vrlo smo daleko od masovnih klanja koja su bila svjetski standard već nekoliko tisućljeća. Prosječan čovjek ne živi u strahu i nepouzdanosti. Mogao bih reći da su ove dvije kategorije trenutno u fazi nazadovanja, ali ništa više od toga.

Ono u čemu današnje društvo ima najveći deficit je treća kategorija. Obitelj je temeljito devastirana i kao realnost i kao koncept. Nevjerojatan postotak muške populacije živi u beskonačnom ili dugotrajnom seksualnom celibatu , a da ne govorimo o tome koliko oba spola oskudijevaju intimnošću i ljubavlju.

Ekstreman višak imamo pri vrhu piramide, gdje je balon narcisoidnosti napuhan do krajnjih granica, te uporno tlači temelje ispod sebe.

Isto tako, nikada nije bilo bolje doba za ispunavanje svojih snova, samoaktualizaciju i hobističko ili profesionalno bavljenje svojom strašću, kakva god ona bila. Ali koga briga za snove ako si sam, frustriran, nezdrav i (odaberi) nemaš djece ili su ti djeca oduzeta?

Današnje stanje možemo najbolje opisati opskurnom engleskom frazom "Sorry doesn't feed the bulldog", ili drugim riječima, "Ne možeš jesti snove". Snovi ti neće reći da te vole, i snovi se neće smijati s tobom.

Može li društvo dugoročno egzistirati s ovakvim oblikom piramide?

11

pon

05/15

Biti svoj ....

suncokreti11.blog.hr

Moj smisao života je učiniti si ovaj život lagodnim i ugodnim na svim poljima, tako i na polju međuljudskih odnosa koji su za mene jedno od najzahtjevnijih polja jer često baš ti odnosi zahtijevaju izuzetan napor kako bi se održali.

S nekim ljudima odnos samo teče sam od sebe, teče nizvodno i ne zahtijeva baš ništa, odnos ide bez prevelike muke i napora i bez previše objašnjavanja, jednostavno to su duše koje se "kliknu" na prvu.

S nekim ljudima svaki odnos predstavlja napor. Odnos predstavlja rijeku koja teče nizvodno a ti pokušavaš plivati uzvodno i mučiš se i boriš se, i isplivaš na obalu rijeke izmučen i na koljenima. To su ljudi s kojima se najčešće ne "klikneš" ali te život stavio u isti koš s njima i ne možeš pobjeći od njih jer su ti bliski, iako ja imam uvijek imam neki stav u glavi da nema šta ne možeš, sve čovjek može samo ako to želi, ali to je stvar pojedinca i njegova izbora.

Obično dok ideš ljudima niz dlaku, dok im klimaš glavom, dok se slažeš s njima i njihovim razmšljanjima, rekla bih, dok titraš upravo onako kako njima paše, dok igraš po nekom njihovom zaišljenom scenriju u glavi sve je savršeno, međutim, ako se samo ne složiš s jednom stvari kako su oni zamislili i ukoliko se ne slažeš s njihovim razmišljanjem odmah ne valjaš, nisi dobar, lud si i ne znam šta sve nisi, obično sve nešto s negativnim predznakom.

Često čujem takve priče, čak i prečesto, savršeni prijatelji sve do jednog trenutka kad sve pukne i ode u nepovrat jer imaš neki svoj stav koji se kosi sa stavom mase, jer si svjesan toga da si jedinstven i sam za sebe, i tada obično više ne valjaš.

Ali dobro, nema veze....

Što prije čovjek u svom životu osvijesti pojedine stvari, prije će si život učiniti ljepšim, lakšim i ugodnijim.

Jedna takva izuzetno bitna stavka je da se ne možemo svidjeti svima, ne mogu nas svi voljeti, ne možemo se slagati sa svima, jer ukoliko je to baš tako da se sa svima savršeno slažemo e onda netko tu laže, netko folira, netko mulja.

Uvijek će postojati onaj netko tko će nas voljeti više i onaj netko tko nas neće moći smisliti, pogledati u oči, jer ga nerviramo samim svojim prisustvom i stavovima i samim postojanjem i rekla bih, da, to je sasvim u redu. Nema tu ništa loše.
Taj proces nesviđanja svima i biti svoj - odavno sam to u svom životu osvijestila i moram reći da mi je život postao nenormalno lakši i ugodniji jer jednostavno nemam potrebe opravdavati se nekom, obrzlagati i objašnjavati u nedogled neke situacije, gubiti energiju u ludo - neda mi se više.
I tako, onaj tko te voli - voli te i ovako, a onaj tko te ne voli - nikad te neće ni voljeti i uvijek će naći pa makar i ono nešto mikro loše u tebi jer to su takvi ljudi, u svemu će naći ono nešto loše, u svakom će naći ono nešto ne dobro.

I nije tu do vas, do njih je, oni su ti koji su negativni i kojima je sve crno u životu...

Isto tako, kad osvijestiš da bez obzira što na svaku situaciju u životu gledamo svatko na svoj način, svatko iz svog kuta, svatko je tumači na svoj način i bez obzira što smo toliko različiti u svojim stavovima to ne znači da smo loši, da smo zli, ne, apsolutno ne.

Nismo niti loši, niti zli, samo smo različiti i posebni svaki na svoj način i to treba prihvatiti i treba znati poštivati onog do nas, jer opet ponavljam a to učim i svog klinca već sada, ako drugačije mislimo, ako se ne slažemo oko istih stvari, ako imamo različite stavove, opredjeljenja ili ne znam što - ne znači da smo loši i zli i ne znači da želimo onom drugom loše, ne, samo smo svoji.

Znati se nositi i poštivati druge koji se razlikuju po bilo čemu od ostatka svijeta je pravo bogatstvo.

Nije to toliko teško, samo je potrebno to osvijestiti u sebi i onda bude sve lakše .....

04

pon

05/15

nezaboravna tucanja

babl.blog.hr

– revitalizirani post od 22.5.2008.



Nisam od onih koji sanjaju samo o tome kako bi prašili žene u stražnjice, ali moram priznati da mi je kadikad padala na pamet ta pomisao, čisto da probam, malo radi promjene, a i zato jer mi se činilo da bi to moglo biti zanimljivo.

Imao sam jednom slatku djevojku koja je imala posebno dobro, čvrsto i prćasto dupence. Pokušavao sam izdaleka natuknuti mogućnost te mogućnost, navesti je na tu zamisao, a kada to nije palilo i izravno sam cvilio da mi da probati, ali je ona bila odlučna da to mogu zauvijek zaboraviti.

No jednom sam saznao da joj se omaklo, da je skrenula u kvar. Silno sam se razljutio i rekoh: "Gotovo je među nama!" Tu ona stane kukati i cviliti, kršiti ruke i čupati kose, obećavati sve i svašta, ali ja sam bio odlučan – ne mogu preko toga preći. Neka se kupi iz mog života da je nikada više ne vidim! Na to mi ona podmetne dupence pod nos i kaže: "Evo, zgriješila sam, kazni me…"

Bio sam ljut, pa pomislim "Što da ne? Ostavit ću je nakon toga!" No kakav već jesam, potrudio sam se da to ispadne što bolje, da je prethodno toliko nasaftam da se šupčić sam razjapio. Ispalo je sjajno! Naravski, nakon toga, kako je ostaviti? Nije isto ostaviti nekoga na koga si ljut ili nekoga koga si upravo slasno sprašio u dupe.

Kad joj se drugi put omaklo, nismo dugo pregovarali. Samo sam joj pokazao da se nalakti na stol i time je epizoda bila riješena.

Onda smo napravili dogovor. Ako joj se dogodi da se prcne sa strane, dokle god pazi na kriterije, mora mi sama reći. A nakon toga će dobiti straga. Ako saznam da se srozala ispod razumnih kriterija ili da mi nije rekla, to ću smatrati prevarom i to neću oprostiti.

Dogovor je savršeno funkcionirao. Osim što je u neko doba učestalo. Pa sam počeo sumnjati da joj se osladilo i da namjerno popušta iskušenjima, prilikama i povodljivim trenucima da bi bila kažnjena. No onda se i meni zalomilo, pa me ulovila, i odmah je našla čime bi ona mogla kazniti mene da se naplati.

Rastali smo se nakon nekoliko godina zbog sasvim drugih razloga i zapravo mi je baš žao jer je naša seksualna veza savršeno funkcionirala.

Sve sam ovo zapisao pod utjecajem literature. Kad je već Dostojevski objavio poduži tekst pod naslovom "Zločin i kazna", zašto ne bih mogao i ja napisati jedan pod istim naslovom?


01

pet

05/15

S ljubavlju našoj dragoj voditeljici

durica.blog.hr

danas imamo nastup u Maksimiru, onaj naš uobičajni, tradicionalni, povodom prvog maja, praznika graha i (ne)Rada.
jučer smo, moja jako dobra frendica i kolegica pod pauzom smislile pjesmicu za našu dragu i dobru voditeljicu, pa smo joj pjevale na dvorištu kao iznenađenje postrojene u red. pjesmica je zafrkancija žešća, smišljena jer smo učile djecu neku novu povodom majčinog dana, pa smo tražile koju bi najlakše i najbrže zapamtili, jer su mali. ja sam bila dežurna, pa sam kuhala kavu ujutro za sve, i tak smo se nas dve glupirale cijeli dan smišljajući debilane. poanta je, da smo ju, fakat, razveselile i iznenadile, pa nas je sve sve grlile kroz suze i smijeh, te nam rekla da joj je još jedino u vriću s nama tak lijepo, jer i nju svi natežu na sve strane, od muža, do djece. ima neku ludu snahu koja joj ne dozvoljava vidjeti unuku najmlađu, pa je to jako žalosti, a ja, stvarno ne razumijem čime je to zaslužila, jer, na poslu daje sve od sebe, klici i roditelji je obožavaju, svi joj jedu iz ruke, a mi, šljakeri je poštujemo, jer je stroga i pravedna, ali nam dozvoljava odmor i odnosi se prema nama dostojanstveno. kada treba, stane iza nas i bori se, a kada je potrebno, pošpota nas ili pomazi, obzirom kako je ko zaslužil. ostavila je u tim jaslicama i svoju kičmu, srce i dušu i noge, ima negdi oko četrdeset godina staža, a nemre još u penziju, jer je i njoj, kao i svima, financijska situacija u komi. uz to, prvi unuk joj je Dawnovac, to je bio veliki šok za sve njih, kad se rodil, jer se nije vidlo, ali su uspjeli svi skup to prihvatiti i sada uživaju s njim i njegovom sestrom. ja sam joj rekla da takve duše kao On ne smiju doći bilo kome i da je baš zato došao k njoj, da mu bude dobro i lijepo. ta snaha joj je kul, upoznala sam je, skroz simpa ženskica, al, druga je malo čudna, pa nekaj izvodi, neke gluposti, pa joj neda blizu unuke, a to, mora da, fakat jako boli.
no, nije joj lako, ni s nama, ni sa našim šefovima. teško je balasirati tako, sigurno i nepokolebljivo, a opet, ostati čist na kraju dana, i na obrazu i na rukama. tako da joj se ja potajno divim, ali mi je i teško kada je žalosna. jedno je sigurno, Ona je Duša naših jaslica i kada jednom ode ništa više neće biti isto. nadam se samo da bu uspijela naučuti nas nešto prije toga.
jučer smo, jer je bil lijep dan organizirale aktivnosti na dvorištu. kako je radila popodne, željela sam da je dočeka, taj zadnji dan prije dugog vikenda sve po PeeSu, da vidi kak možemo i želimo same, onako kako nam je pokazala. pa sam iznijela " kutić doktora ", kutiju sa kutama, kapama i špricama i stetoskopom koju imam u sobi, jedan krevetić i par lutka, kolica, a na drugi stol sam im dala klavijaturu koju sam kupila za neke bodove u super K, a imala je i mikrofon, al se on zgubil dok sam bila na porodiljnom. otvorile smo i pješćanike, tak da su klinci uživali na sve strane, imali su čime se baviti, a mi smo samo pazile da se kaj ne desi. kako ovaj vikend čuva svoje unuke, jer su joj sin i snaha odlučili malo predahnuti sami na moru, tako smo htjele da barem na poslu sve štima, da je ne dočeka neko sranje. i uspjele smo. onda smo se postrojile na dvorište i odpjevale joj:

" Draga naša Dunja,
brza si ko munja,
stara Partizanka,
svima nama Majka!
Iako smo male,
prave smo budale,
fakat, dobro znamo
s tobom nema šale! "

i svečano joj uručile papir na kojega smo crvenim markerom napisale te riječi, s posvetom i datumom, zarolonag u zvezanog crvenom mašnicom. bilo joj je u isto vrijeme i smiješno i drago, vidjelo se da smo je nekako raznježile i iznenadile tom gestom, sitnicom,
pa smo i mi bile sretne.
nije potrebno jako puno truda, samo mali znaci pažnje su dovoljni. koja topla riječ, zagrljaj ili osmijeh,
no, svima je potrebno s vremena na vrijeme.
i, naravno, zajedničko kafenisanje i brbljanje prije odlaska kući je neizostavno.

nemam pojma koji je danas dreskod na zboru, al, valda bum saznala do podne. i, nadam se da nam ne bu, opet, padala kiša.

Statistika

Zadnja 24h

20 kreiranih blogova

348 postova

1.049 komentara

363 logiranih korisnika

Trenutno

8 blogera piše komentar

38 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se