novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

21

uto

10/14

Ljubav

diogenovabacva.blog.hr


"Sviđa mi se pjesma Drage Ivaniševića_1, iako progovara o ljubavi koje očito više nema, govoreći o njoj kao da je bila prava, velika ljubav. Mislim da ljubav, ako je stvarno prava, nikad ne završava, pa je lirski subjekt u ovoj pjesmi očito bio u zabludi." (Učenica, 14 godina)
Učenica je svakako za pohvaliti već samo zbog toga što ne zijeva na satu, nego aktivno uključuje vlastitu glavu i staje iza nečega do čega drži i što joj je jasno. Afirmatorica je velike/prave ljubavi, nade u sretan završetak (odnosno ne-završetak, kao kad ugledamo na ekranu The End, ali znamo da je to nepravi kraj, jer s onu stranu spuštenog zastora dvoje koje se voli je nastavilo na neodređeno, unedogled, po onome da ''nikad ne završava'', s limesom koji teži u beskonačno). O istom trošku, doduše, daje i antitezu: možemo je čitati i kao negatoricu velike ljubavi!

Najmekaj, sjetimo se ljubavi koje su ostale iza nas: ako prihvatimo učeničinu definiciju (pozitivan ishod kao kriterij), automatski nijedna od njih ne može više biti vođena pod veliku ljubav. Što mi nešto stariji, počevši od Drage Ivaniševića, već znamo da i ne mora biti slučaj, da može biti i drugih razloga za izostanak hepienda od nedovoljne pravosti. Takva definicija (osjećamo možebitno) nepravedno ponižava naše stare, svršene ljubavi, čije pravosti ne zaslužuju da budu omalovažene.

Ima i točno recipročnih stajališta (negativan ishod kao kriterij), po kojima je conditio sine qua non velike ljubavi – da sretno uspije na vrijeme nesretno završiti.

Što bi bilo s Romeom i Julijom da nisu tragično skončali pri samom startu – spriječeni, onemogućeni? Prenapisali bi se u komad pod imenom I živjeli su sretno do kraja života?

U umjetnosti je, a možda i u životu, važno da velike ljubavi na vrijeme završe tragično: zato, naime, da se ne bi pretvorile u male. Ako nije tragična, ljubav tada postaje moguća, a ako je moguća, više se baš i nema što s njom.

Mike Nichols, režiser Diplomca, umjesto da završi po svim konvencijama žanra – u momentu kad je postalo izvjesno da je ljubav moguća (jer sve bajke završavaju apoteozom ujedinjenja, dramski antagonizmi su tek u borbi da do njega dođe) – finalnu scenu neumjesno produžuje, gurajući kameru u face protagonista koji se meškolje, nešto tamo nasilu smješkaju dok ih cijeli bus napeto gleda, pa skreću pogled, u zasebnim zamišljenostima uz zvuke tišine. Nikako onog The Enda, koji stvar zadržava u sferi vječno produženog hepienda. Kadar kao da nas tjera da se zapitamo o najstrašnijem pitanju ljubavi: okej, golupčići, evo ste ipak mogući udvoje, pobijedili ste, zapečatili ste se... a što sad?_2

Dići kredite, primijenjivati sva očekivana ponašanja, činiti kako je red i ugađati svojti?

Zadnja scena Diplomca je subverzija konvencije ljubavnog filma po kojoj drama završava uspješnim ishodom borbe da se bude zajedno, umjesto da njime tek počinje.

Volim parafrazirati misao Kunderinog doktora Havela: nema ničega goreg od sretnog braka – gubiš svaku nadu u razvod. Što je cilj u ljubavi? Čemu smjeram? Koja je premisa sreće? Je li sreća uopće premisa?

Kasno je, natočio sam čašu crnog i razmišljam o učenici kao istovremenoj afirmatorici i negatorici velike ljubavi, što je čini sličnom meni na sasvim drugačiji i dvostruko tordirani način.

To je zapravo semantički problem. Odgovor na pitanje je li nesvršeni oblik glagola voljeti velika, a svršeni mala ljubav (kako bi htjela romantična komedija) ili pak stoji obratno (kako bi htjela romantična tragedija) – ovisit će o tome predstavlja li u nečijem jeziku nesvršena varijanta ime sreće ili otupljenja, a svršena ljepote ili jada.

Nije istina da će večer proći bez zaključka. Što sam stariji sve mi jasnije biva da što smo stariji sve nam mutnije biva.

Ljubav by EKV on Grooveshark


Ljubav @
Dakako, kad je riječ o bilo kojem prikazu ljubavne priče, uvijek se javlja dilema kako tu priču završiti – a to je naročito izraženo u tradicionalnim ljubavnim filmovima. Povremeno se događa da ono što počne kao ljubavni film mutira u antiljubavni film samo tako što prekrši uobičajena pravila za svršetak, čime slučajno – ili namjerno – stavi naglasak na temeljnu neodrživot same premise. Sjetite se slavnog završnog kadra Diplomca: nakon što naš junak otme ženu svog života s njezina vjenčanja i ukrca je na autobus, umjesto da se slika zacrni, kamera nastavlja snimati par, za filmske pojmove beskonačno dugo vremena, navodeći nas da se zapitamo – kao što se, po svemu sudeći, i oni pitaju – ''I što sad?''
To je zabranjeno pitanje ljubavnog filma. To se pitanje ne smije postavljati, i upravo zato je strateški tempirano zatamnjenje zadnjeg kadra zaštitni znak ljubavnog filma. Kada bi takva pitanja postala uobičajena, kako bi se uopće mogao održati osjećajni život kakav poznajemo? Kada bi kamera nastavila snimati, tko zna kakve bismo užase vidjeli? I zato oni najbeskompromisniji antiljubavni filmovi počinju ondje gdje zatamnjenje staje. Bigamist Ide Lupino (koja je režirala film i odigrala jednu od prevarenih žena); Bergmanovi Prizori iz bračnog života; Tko se boji Virginije Woolf Mikea Nicholsa (prema Pinterovoj drami): sve su to primjeri zorno prikazanih horor priča iz života udvoje. Gorki mjesec Romana Polanskog valja posebno izdvojiti, jer tako hladnokrvno i perverzno razotkriva raspad ljubavi koja se pretvara u mržnju da će se čak i okorjeli cinici lecnuti i oboriti pogled.
Televizija je (barem u svojoj predkabelskoj inkarnaciji tradicionalno prikrivala takve teme, najčešće humorom. Za razliku od filmskih muževa, koji nerazmjerno često žele osakatiti ili ubiti svoje žene, televizijski muževi uglavnom su budalaste šeprtlje u stalnom strahu od žena koje ih na svakom koraku kontroliraju. Tko se ne bi pokunjio pred tim samo-uvjerenim, militantnim kućanicama koje neprestano drže predavanja, veći dio svake epizode rugaju se mužićevoj nesposobnosti, moraliziraju i prijete da će mu uskratiti seks ako se ne dovede u red. Podrazumijeva se da su žene vratarice seksa, osim u parodijama poput Bračnih voda, serije u kojoj velik dio komičnog efekta proizlazi iz pretpostavke da bi žena uopće htjela imati spolne odnose sa svojim mužem. (Laura Kipnis, Protiv ljubavi) @

17

pet

10/14

Iz džungle u grad

junac.blog.hr

Sve te muke i strahote, to dejtanje, upoznavanje novih ljudi, dopadanje, zavođenje, dopisivanje, igranje, razmišljanje ima li tu šanse ili nema, sav taj svijet zaljubljivanja, odljubljivanja, odjebavanja i patnja - to je prava džungla. Ona najgora, vječito vlažna i orošena, s paprati i žbunjem ispod stoljetnih sekvoja, s dubokim, širokim i brzim zelenim rijekama, visećim poluraspadnutim mostovima od trstike preko stometarskih kanjona, s panterama i tigrovima, lavovima i krokodilima, komarcima, šišmišima, crvenim mravima, maltene s orcima, vješticama i kiselim kišama. Užas.

Neki se valjaju u tim močvarnim predjelima cijeli život, neki (nasumce) nađu izlaz u civilizaciju, a neki cijelo vrijeme misle da su u gradu ni ne shvaćajući (ili nijećući) da se radi tek o fatamorgani.

Biti u vezi - to je grad. S vodom, strujom, plinom, ulicama, tramvajima, trafikama, dućanima, putokazima za aerodrom, letovima za Pariz, razglednicama, internetom i nogometom. Ne moraš više srati u žbunju i brisati guzicu koprivama - imaš troslojni toalet papir i pustiš vodu nakon sranja. Zapališ cigaretu na terasi, pustiš muziku sa linije, nema crnih pantera za vratom, nikud ne žuriš, pojedeš sendvič, uživaš i dobro ti je.

Možda na asfaltu nema tigrova i krokodila, ali komarci su svugdje, pikaju u sumrak, jebu u mozak, iritiraju do ludila. Nitko ipak ne želi nazad u džunglu. Neki shvaćaju da su daleko od grada, u nekakvom selu, neasfaltiranom, sretni što i makadama ima, u blatu do koljena, s poljskim WC-om, ali ne daju se; bolje u zadnjem selu nego u prvoj džungli.

Ali i taj grad je zajeban. Puno kvartova, ulica, uličica, neredovitih tramvaja, loših biciklističkih staza, čak i na betonu se čovjek lako izgubi. Možeš se držati glavnih avenija, ali zabava je u pješačkoj zoni, kvartu, ili nekom parku (ali i ti parkovi su jezivi kad se spusti mrak).

Što ja zapravo znam? Dječak odrastao u džungli, odgojen među gorilama, odjednom se našao usred New Yorka, na crvenom tepihu Brooklyna, u čistoj košulji i zalizane kose daje intervju za NBC.

15

sri

10/14

Rođeni za zgražanje 4: Kako izgleda lažna optužba za silovanje

igniss.blog.hr

Buzzfeed, jedan od najvećih bastiona feminizma na internetu, danas nam donosi ovu uzbudljivu vožnju kroz kanjone racionalizacije:

Optužila je TV voditelja za silovanje i našla se pod paljbom tabloida
Kao i većina lijevo orjentiranih portala i novina, Buzzfeed voli otvoriti bombastičnim naslovom koji upućuje na samo jedan zaključak: bespomoćna ali hrabra žena, koju je bezobzirno silovao utjecajni cis-het muškarac, pokušala je doći do pravde ali naša odvratna, patrijarhalna kultura silovanja ju je umjesto toga napala. Užasno!

No, kao i većina lijevo orjentiranih portala i novina, Buzzfeed također voli sakriti inkriminirajuće detalje duboko u drugoj polovici teksta, znajući da će većina ljudi samo pročitati prvi dio i odmah krenuti s pravedničkim bijesom. To je jeftina taktika škvadre rođene za zgražanje koja na taj način ubire masne pare, redajući jedan senzacionalistički naslov za drugim i uživajući u rastu prihoda od oglašavanja.

Ono što škvadru rođenu za zgražanje čini toliko odvratnom nije samo jeftini senzacionalizam, već činjenica da ispod kvazi-feminističkog fanatizma nikome od njih nije zapravo stalo do žena, muškaraca ili ljudske patnje i života općenito. Buzzfeed i društvo bi bez problema zastupali bilo koji stav, koliko god on bio licemjeran ili nepravedan, dokle god bi to bilo profitabilno za njih. No o tom potom - pogledajmo nad čime žele da se danas zgrozimo:



Tog listopada 2011. godine, Maria Di Toro je bila 29-godišnja odvjetnička savjetnica, te je još povremeno radila kao manekenka.
Jadna ti je ta zemlja u kojoj je samo činjenica da žena nije morbidno debela dovoljna za bavljenje manekenstvom.

Maria je odrasla u obitelji snažnih žena i ljubitelja životinja.
A) Isprazan opis kako bi protagonistica bila simpatičnija čitateljima
B) Koji vrag znači "snažna žena"? A kakve su to "slabe žene"?
C) Žene koje obožavaju životinje u pravilu vole više igre

Imala je dečka, 48-godišnjeg Francisa Larosa, Južno-afričkog trkača, pomorca i studenta matematike na njujorškom sveučilištu. U tom trenutku su Di Toro i Laros bili skupa 3 godine. Di Toro je govorila da ju je Laros učinio "boljom, strpljivijom ženom" ( rolleyes ). Njihova veza, Francis je rekao, bila je "samo tako blesava" (eng izv: "goofy as hell").

Goofy, goofy, goofy... gdje sam prije čuo tu riječ? Ah da, kod ovog zbunjenog Beta tipa koji živi u iluziji da je ženama gađanje fluffy jastucima draže od vrućeg seksa. S jedne strane ga ne mogu kriviti što je toliko naivan jer samo sluša ono što su mu drugi "dobronamjerno" rekli no, kako ćete kasnije vidjeti, potpuno zaslužuje sav svoj jad.

p.s. na prvi pogled je to što je 48-godišnji muškarac u vezi sa skoro 20 godina mlađom ženom prilično Alfa, ali ispada da se radi o Beti u Alfa koži. Naposljetku, od žene koja te tretira na ovaj način sasvim sigurno ne dobivaš seks.

Di Toro i Greg Kelly, poznati Foxov TV voditelj koji je nekada izvještavao iz Iraka, upoznali su se na Trećoj aveniji u New Yorku, blizu njenog stana na Manhattanu. Di Troo je šetala svog psa kada je zaustavila na Grega kako bi rekla da ga je prepoznala i da bolje izgleda uživo nego na televiziji. Greg je počeo šetati i pričati s njom i na kraju su razmijenili brojeve.
Ista žena koja će nekom manje privlačnom pričati kako je creepy i kako je loše upadati ženama na ulici će vrlo rado upasti celebrityu na kojeg naleti. Sjeti se toga sljedeći put kada ti neka žena počne pričati kako je nerviraju stranci koji misle da imaju šanse s njom.

Marijina sestra Angela je kasnije toga dana svratila u njen stan. Kada joj je Maria ispričala o svom susretu s Kellyem, Angela je odmah postala na Facebooku da je Greg Kelly pozvao njenu sestru van.
Attention whoring, tipična aktivnost "snažnih žena". Da ne spominjemo to što je nimalo ne smeta što je njena sestra već u vezi.



Greg joj je navečer poslao poruku i počeli su se dopisivati, isprva, sasvim obično i pristojno, a zatim intimnije i s više flertovanja.
Dobro je napravio. Kao što navodim u knjizi, "čekaj X dana prije javljanja" je glup savjet. Javi se kada god hoćeš, samo ne budi očajan.

Sljedećeg tjedna, Greg je nazvao Mariu dok je bila na poslu i među ostalim je pitao koja je njena najdraža poza u seksu. Ona mu je rekla i pitala ga za njegovu. Od tada su njihovi razgovori postali opušteniji, s više povjerenja, i eksplicitniji, opisala je Maria.
Prevoditelj hrčka: "Slavni muškarac može slobodno raditi stvari zbog kojih bi druge prozvala seksualnim zlostavljačima i ohladila se. Također, bila sam vlažna cijeli dan."

Sutradan, na 08. listopada, Maria je rekla Gregu da ide u svoj ured u Wall Streetu oko podne kako bi dovršila nešto. On je predložio da se nađu kad ona završi i ona je prihvatila. Usput su nastavili s dopisivanjem. Prije nego je napustila ured, Maria je nazvala Francisa kako bi otkazala planove s njim ( kiss ), rekavši mu da ide na piće s prijateljicom.

Našla se s Gregom ispred ureda i uputili su se do obale. Negdje u tom trenutku su oboje priznali da su u vezama. Maria kaže da je rekla Gregu da se ništa ne može dogoditi između njih.

Dok su šetali i pričali, odlučili su sjesti na piće u obižnju pivnicu. Greg je platio prvu rundu, a Maria drugu. Njihov razgovor je pomalo postao vrlo izravan i seksualan, prepun fetiša i prepričavanja seksualnih iskustava, kaže Maria. Ona je platila treću rundu ali, nakon samo par gutljaja, iznenada se osjetila prilično omamljenom. Napustili su bar.

Maria se nakon toga ne sjeća puno, ali sjeća da je pitala Grega da joj kupi kolačić iz slastičarne dok su šetali do njenog ureda. Sjeća se "serije vizija" na ulici, ispred ureda i u predvorju. Sjeća se da ju je on gurnuo uz zid i ljubio, rekla je. Također se sjeća bivanja u uredu i gledanja uvis u njegova gola ramena i zamućeno lice. rekla je. Sjeća se da joj je Greg govorio da ustane ali da nije mogla, te da je i dalje bilo sunce. Sjeća se da je on sjedio na stolici s mobitelom u ruci i pitao je uzima li kontracepciju, rekla je (i odgovorila ne; Francis je bio na vazektomiji). Sjeća se da se probudila sama, kotrljala po podu i povraćala dok je vani bio mrak. Njen grudnjak je bio otkopčan ali i dalje na njoj. Ne sjeća se kako se vratila doma ali sjeća se kako se Francis svratio kod nje kasno navečer, zabrinut i sumnjičav jer mu se nije javljala satima; Maria mu je rekla da ne želi pričati o tome, rekla je.
I to je kako se odvilo silovanje po riječima Marie Di Toro. Do sada priča donekle može izazvati simpatiju; ako uzmemo njenu riječ kao istinitu, gad ju je napio i seksualno iskoristio iako ona nije htjela jer je u vezi. No ono što slijedi pokazat će vam da u toj priči ima više rupa nego u ementaleru:

Francis je "zbrojio dva i dva" nakon što je vidio kožu crvenu od tepiha na Marijinim koljenima (dok je klečala i primala ga u usta ili odostraga, op.prev. rofl), rekla je. Pričali su satima i Maria mu nije rekla cijelu istinu, pa ni to da joj se Greg na početku sviđao. Ali malo po malo, priznala je sve čega se sjećala. Francis joj je rekao da joj oprašta. Također joj je rekao da nije pristala na seks i da je bila silovana - što ona nije odmah prihvatila.
Zlikovci, čuvajte se! Beta tip je odlučio uzeti povećalo i igrati se Sherlocka Holmesa!



I umjesto da se povede za onim što zna - da ga je njegova cura po svojim vlastitim riječima uistinu planirala prevariti - odlučio je pretvarati se da to sve ne postoji. Ona njega nikada ne bi prevarila, ali on ju je prisilio! Ona ga obožava, i samo su je droga za silovanje i tjelesna sila mogle prisiliti da primi tuđu kobasicu! Ona je i dalje ludo zaljubljena u njega, njenog viteza koji na bijelom konju juri pomoći joj!

Nekoliko dana kasnije, rekla je svojoj najboljoj prijateljici i sestri blizanki Angeli o svojoj noći s Gregom.
"Prve riječi koje su izašle iz mojih usta bile su 'Znači silovao te?'" Angela je kasnije rekla. Ali Maria i dalje nije vjerovala u to.
Kao prvo, bilo je popodne, ne noć. Kao drugo, ideja da je netko silovan ali nema pojma o tome dok ga drugi u to ne uvjere je možda najapsurdnija vrsta optužbe koju sam ikada vidio. Hajde još kada bi se radilo o videu na kojemu žrtva vidi samu sebe kako se otimala, ali ovo je daleko od toga.

Inače, zašto ljudi uvijek navode "i najbolji prijatelj/ica" kao da je to posebno važno? I zašto je to gotovo uvijek u feminističkim kontekstima, tipa "ostavila sam svog Beta muža, ali on je i dalje moj najbolji prijatelj"? Pa jednostavno: jedini ljudi koji imaju potrebu hvaliti se svojim super-uber-cool-urbanim "prijateljstvima" su oni koji zbog svoje narcisoidnosti nisu sposobni za uspostavljanje iskrene povezanosti s drugim ljudima, te ih gledaju samo kao privremeno korisne objekte.

U ponedjeljak, Greg je nazvao Mariu, rekla je, i pričali su o tome kako su se napili prije dva dana. Pitao ju je je li joj bilo ugodno, Maria je rekla, a ona je odgovorila da se sjeća. On joj je spomenuo neke eksplicitne detalje, uključujući kako je svršio na njene grudi nakon što je htio u njena usta ali "ona mu nije dozvolila". Također ju je pitao želi li se "opet je**ti", na što je ona rekla "Da, svakako."

Dva dana kasnije, ona je njega nazvala kako bi ga obavijestila da njen dečko Francis zna sve i da je "njen svijet okrenut naopačke." Pitala ga je je li svršio u nju, na što je on rekao da nije. Pitala ga je je li stavio nešto u njeno piće, na što je on rekao da se osjeća neugodno od takvih pitanja i da mu se ne sviđa kamo ide ovaj razgovor
Žrtve silovanja tipično žele još seksa sa svojim silovateljima, zar ne? Hajde da je ona prešutila taj detalj, ali ona se otvoreno hvali time! Pa tko je tu lud?

Sljedećeg četvrtka, 13. listopada, Francis je vani trčao kada je naletio na Gregovog oca Raya Kellya kako drži govor pred policijskom spomen-pločom pored rijeke. "Ako ne učinim ovo sada," Francis kaže da je pomislio, "Nikada si neću oprostiti".
Muški hrčak na djelu.

Francis je prišao Rayu i sugerirao pročelniku policije da pita svog sina o događajima koji so doveli do silovanja Francisove cure. Ray je pitao kako se zove ta cura, na što je Francis ponovio neka pita svog sina. Kako Francis navodi, Ray mu je rekao da mu napiše pismo.

Dva dana kasnije, Francis je poslao SMS Gregu. "Samo sam ga htio uplašiti - reći mu da je gotovo, sada kada zna njegova obitelj." "Rekao sam 'Rekao sam tvom ocu da bi te trebao pitati o tome što se dogodilo na dan kada si silovao Mariu. Možda da si upola muškarac kao što je bio tvoj otac, zaštitio bi je, a ne iskoristio.'"

Izvor slike

Dva dana kasnije, Francis nadalje kaže, opet je poslao poruku Gregu kako bi mu rekao da mu se više neće javljati. Greg nije odgovorio ni na jednu ni na drugu poruku.

Nakon toga je Maria još dva puta poslala SMS Gregu, pokušavajući doći do odgovora što se dogodilo te noći. Rekla mu je da ne odobrava Francisove SMS-ove. Rekla je Kellyu da misli da je on dobar tip i da se samo želi naći i porazgovarati, ali on nije odgovorio.
Ovdje se jasno očekuje od čitatelja da se zgrozi nad time kako ju je bitanga Greg ignorirao. No kako biste očekivali da bilo koji čovjek - bio on nevin ili ne - reagira kada mu od nekoga počnu stizati prijetnje? Ja svakako ne bih udovoljavao zahtjevima takvih psihopata.

Inače, uočite kako se Beta ponaša potpuno isto kao i žena koju je odbacio Alfa - prvo prijeti, zatim moli, te se na kraju povlači u faux zgražanju i obećanju da se neće više javiti (iako dobro zna da hoće).

Navečer 31. listopada, Maria kaže, saznala je da je trudna. Opet je nazivala Grega i slala mu SMS-ove, govoreći mu da je Laros obavio vazektomiju tako da to svakako mora biti Gregovo dijete (da da, žena koja je toliko voljna varati svog Beta plišanog medvjedića sigurno ima redovne spolne odnose s njim, op.prev.), te da ne zna kamo se okrenuti. Zatim mu je napisala da ide u kliniku potvrditi trudnoću i da već ima ugovoren termin za abortus, te da će mu se javljati. To je i činila sve do abortusa 12. studenoga, koji je potvrdio njen liječnik. Greg nije odgovarao.
Žena ubije svoje dijete koje je nastalo zbog njene lakomislenosti: hrabra i nezavisna. Muškarac ne odgovara na poruke od luđaka koji mu prijete: kukavica koji ne želi preuzeti odgovornost.

Ne brinite, postaje još bolje:

Negdje u ovo doba, Maria je posjetila misiju Sestara Života (postoji li gori i licemjerniji trenutak za posjet takvoj misiji nego odmah nakon abortusa?), jer je obožavala časne i provela je godine u Katoličkoj školi. Časne su joj tamo rekle da je silovana.
Kako bi se lakše nosila sa svima, neko vrijeme je prisustvovala sastancima u crkvi u sjeverozapadnom New Yorku, organizirajući produkciju Vagininih Monologa, te u radu grupe za širenje svijesti o zlostavljanju žena koju je utemeljila poznata feministica Eve Ensler.


"Vaginini monolozi" u crkvi? Feminizam je duboko i nepovratno inficirao Katoličku crkvu (a da ne govorimo o protestantskoj i ostalim zapadnim crkvama, za koje više nema nikakvog spasa), kao što sam već i prije demonstrirao.

Inače, abortus je baš u skladu s "obožavanjem časnih sestara" i "godinama u Katoličkoj školi".

Dva mjeseca kasnije, u utorak 24. siječnja, Maria i njena sestra ušetale su u 13. policijsku postaju NYPD-a gdje je ispričala cijelu priču, te je nakon toga ponovila barem 5 puta javnom tužitelju i njegovim pomoćnicima.

Mnogo je toga kasnije bilo napisano o tome zašto je Maria odlučila podnijeti prijavu. "Ali postoji li 'pravi trenutak' kada bi žena trebala prijaviti sve?" Maria je pitala? Sve što je znala o seksualnim zločinima i pravima žrtava je dolazilo iz novina ili serije Law & Order.
Sve što jedna visoko školovana pomoćnica odvjetnika zna o seksualnim zločinima dolazi iz televizijske serije. Oooooooooo-----ok.

Istina, kaže Maria, je bila kompliciranija. "Shvaćanje što mi je učinio nije došla preko noći. Nisam shvatila da sam silovana.... nisam shvatila da ovo nije kako bi muškarci trebali tretirati žene." Iako je Francis bio glavni faktor koji je Mariji pomogao doći do tog zaključka, kaže da je njen razlog za to što je prijavila Grega bio kompliciraniji.
Nisam shvatio da sam opljačkan sve dok nisam shvatio da ne bih trebao nekom debilu na ulici pokloniti svoj novčanik.

Kada se Maria predstavila organima vlasti kao žrtva silovanja i tijekom te noći ponavljala priču, "osjećala se super, baš svakog puta".
Najčešći detalj koji žrtve silovanja navode je to što je vrlo bolno pred drugima ponavljati što im se dogodilo i opet proživljavati zločin. To je tužan ali nezaobilazan dio pravnog procesa. Ali iz nekog razloga ova žrtva silovanja.... uživa u tome?



Na 7. veljače, Martha Bashford, voditeljica odjela za seksualne zločine javnog tužiteljstva, izjavila je da neće biti poduzimane daljnje pravne akcije protiv Grega Kellya. U službenom pismu upućenom njegovom odvjetniku napisala je da "nakon pregleda cjelokupnih dokaza, utvrdili smo da činjenice utemeljene tijekom naše istrage ne odgovaraju definiciji seksualnog napada po kaznenom zakonu države New York. Stoga, nije prikladan ikakav kazneni progon.”
Naravno, Maria je uvrijeđena time:

Maria kaže da i dalje ima problema s nošenjem s činjenicom da su pismo gđe. Bashford svi mediji upotrijebili protiv nje. "Zbog tog pisma, novine su mogle reći 'evo tjelesnog dokaza da je lagala'", Maria kaže. "Zbog tog pisma, novine su dobile dozvolu za govorenje meni i ostatku svijeta da mi se nije dogodilo to što mi se dogodilo. Zbog tog glupog pisma, kažu mi da nisam silovana."
A) Ti i tvoj bijeli vitez ste oni koji su cijelu stvar iznijeli u javnost i izvan okruga tužiteljstva, nadajući se da će optuženik početi moliti za milost samo zato što je poznata javna osoba koja može puno izgubiti u ovom lovu na vještice
B) Čak i da to niste učinili vi, feminizam je taj koji je uveo praksu javnog posramljivanja i linčovanja muškaraca čim su samo optuženi za silovanje.

Htjeli ste jednakost; jedite jednakost.

C) Ured javnog tužiteljstva je obama stranama dužan uputiti pisano objašnjenje zašto je pokrenut ili nije pokrenut kazneni progon.

Ali jedna pomoćnica odvjetnika nikako to ne bi znala sve to, zar ne?

Linda Fairstein, koja je 26 godina vodila odjel javnog tužiteljstva za seksualne zločine sve dok 2002. godine nije otišla u mirovinu, komentirala je slučaj:

gđa. Fairstein je rekla da "ne vjeruje da je postojao bilo kakav znak nesposobnosti za izražavanje svog odbijanja". Istraga je završila, gđa. Fairstein napominje, onog trenutka kada su prikupljeni dokazi da je Maria donosila svjesne odluke upravo tijekom onog perioda za koji tvrdi da je provela bez svijesti.

"Jedini način za rekonstrukciju slučaja kada se svjedok ne može sjetiti ničega, je pronaći i analizirati ove dokaze," kaže gđa. Fairstein. Po zakonima države New York, tužitelji bi morali dokazati da je Marijina razina onesposobljenosti alkoholom dovela do nesposobnosti za davanje pristanka na seks. Sjeća se da je u ovom slučaju kritičan dokaz ispao "potpisani račun iz pivnice".

"Razina onesposobljenosti mora biti puno ekstremnija od one na kojoj osoba može platiti račun i potpisati se na potvrdi plaćanja kreditnom karticom," kaže gđa. Fairstein. Novine "The Post" su također objavile da su istražitelji došli u posjed videa koji je snimila sigurnosna kamera u zgradi u kojoj se nalazi Marijin ured, na kojemu je "vidljivo kako ona hoda na svoje vlastite dvije noge, bez klaćenja".

"Ako je hodala od pivnice do ureda i pri tome platila račun za treću rundu pića - to je način na koji tužitelj mora izmjeriti je li postojala onesposobljenost ili nije," nastavlja gđa. Fairstein. "Sjetite se da ne trebate biti mortus pijani kako biste otišli na krivi kat. No ona je točno znala gdje se nalazi. Nije greškom otišla u Empire State Building."
Hvala nebesima da ovom glasu razuma, i na činjenici da NYPD (za sada) radi svoj posao onako kako bi ga trebalo raditi: racionalno i temeljeno na materijalnim dokazima.

Maria kaže da se ne sjeća ulaska u svoj ured; ima kratku 'viziju' čuvara na recepciji, ali budući da je on poznaje i da je ona već prije tijekom toga dana posjetila ured, mogao ju je propustiti bez da od nje traži ponovno provlačenje kartice.
Ova žena ima više vizija nego indijanski šaman u zadimljenom tipiju! Ali indijanskog šamana nitko ne bi uzimao ozbiljno i na temelju njegovih doživljaja u transu strpao nekoga u zatvor, iz jednostavnog razloga što šaman nije rođen s vaginom.

"To što se ona ne sjeća da je pristala ne znači da nije pristala," kaže gđa. Fairstein. "Kako tražite od nas, tužiteljstva ili porote, da rekonstruiraju ono čega se svjedok ne sjeća?"

Marijini razgovori s Kellyem poslije njihovog susreta su također djelovali protiv nje. Maria nije sačuvala niti jednu poruku od Grega ili poslanu Gregu, ni prije ni poslije 08.10. - koje su istražitelji iz ureda javnog tužiteljstva. Ali jedan anonimni izvor je izvjestio Daily News da su SMS-ovi i ostale poruke razmijenjene nakon susreta sadržavale dogovore o "ponavljanju svega". The Post je prenio da je poruka bilo 17, te da je njihov ton bio "strastven".

A jesu li bile? "Ne mogu se zamisliti u tom mentalnom stanju," kaže Maria. Zato što nije sačuvala poruke i ne može se sjetiti što je točno pisalo u njima, suzdržava se od izjave da sigurno nisu takve.
Suzdržava se od izjave da poruke nisu strastvene zato što dobro zna da jesu i da bi, ako kaže da nisu, netko mogao izvaditi transkripte sačuvane u arhivama pružatelja telekomunikacijskih usluga koji dokazuju da besramno laže.

I tko to danas u doba neograničene komunikacije i pametnih telefona koji savršeno organiziraju svaki razgovor nema svoje stare poruke? Da bi one nestale, potrebno je ciljano ih izbrisati. A osoba koja prijavljuje cijelu stvar policiji će ih izbrisati samo ako joj ne idu u korist.

Dvije godine poslije, kada Maria razmatra reakcije okoline na njen slučaj, kaže da je zapanjena manjkom ženske podrške - od online komentatora pa do žena u njenoj vlastitoj obitelji. Njena rodica je članu obitelji rekla da je "očito" da je Maria "to htjela".

Neke od kolegica iz srednje su joj napisale pisma podrške, i neki blogeri su kritizirali novine koje su je identificirale. Ali kako je vrijeme prolazilo, Maria kaže da je vidjela samo mračnu stranu, pogotovo na poslu. Novinari su bili pred uredom svakog dana, tako da joj je ponuđen plaćeni dopust. Kada se vratila sljedećeg mjeseca, njeni suradnici - pogotovo žene - kaže, nisu skrivali što misle o njoj. Govorili su joj da je "učinila ovo mjesto užasnim". Nazivali su je "odvratnom". Čekalo ju je puno zakašnjelih obveza, a asistentica koju su joj dodijelili da joj pomogne je odbila raditi s njom, kaže Maria.
Ovo je možda najvažniji paragraf teksta, koji nam pokazuje da nije još sve otišlo nepovratno kvragu. Unatoč medijskoj propagandi i tiraniji feminizma nad javnim mišljenjem, mali ljudi se i dalje ponašaju razumno. No zašto je ovo toliko važno? Pojasnit ću:

U normalnom, civiliziranom društvu, bilo ono patrijarhalno, matrijarhalno ili neutralno, svaki spol sam uređuje svoje ponašanje kako bi ostvario što veću sinergiju s drugim spolom, s tek minimalnim uplivom tog drugog spola.

Npr., žene jedne druge prozivaju zbog lakoće, besramnosti, nemorala i gluposti, bez da se u to miješaju muškarci, te nije ni potrebno ni poželjno da ih muškarci kontroliraju da bi se ponašale normalno. I obrnuto, muškarci prozivaju jedni druge zbog bivanja kriminalcima, probisvjetima, ljenčinama i nepoštenjacima



Drugim riječima, svaki spol u svojoj prirodnoj okolini funkcionira poput nuklearne fuzije u Suncu: oslobođena energija je dovoljno jaka da stalno održava proces fuzije na životu, ali nije toliko ni jaka ni slaba da bi se pretjeralo i uzrokovalo imploziju sunca u neutronsku zvijezdu ili bijelog patuljka. Ako prijeđe određenu granicu, povratna sila korigira originalni pritisak i time je vraća u normalu. Njeno postojanje je urođeno, samostalno balansirano.

U društvu inficiranom feminizmom, ova ravnoteža je poremećena. U takvom društvu, žene zbijaju redove i međusobno se bezuvjetno podržavaju samo zato što su žene. Apsolutno je nemoguće da žena bude kritizirana ili snosi ikakve opipljive posljedice svojih opetovano debilnih odluka. Takvo društvo je podložno velikoj nestabilnosti, što neminovno vodi do kolapsa tog društva.

Utješno je vidjeti da u ovom slučaju žene i dalje funkcioniraju kako trebaju, ako ne na razini javnog mišljenja, onda barem u malom, privatnom mikro-kozmosu radnog okruženja. Gdje feministi iz Buzzfeeda vide nepravdu nad kojom se treba zgražati, ja vidim tračak nade u neugasivost pozitivnih ljudskih nagona.

Francis Laros, što se njega tiče, može biti strpljiv i pun opraštanja, te ne baš "grub", kako ga je nazvao Daily News, ili vrsta koja će podići glas. Ali posjeduje tihu želju za pravdom kada su u vezi Greg Kelly i tabloidi. "Želio bih da Kellyevi do kraja života osjećaju nelagodu kod riječi 'silovanje' ili imena 'Maria', na isti način na koji se Clintonovi moraju crvenjeti kada čuju riječ Monica."
Ne znam na kojem planetu živi ovaj bijeli vitez, ali Clintonovi mirno spavaju i ne brine ih Monica. Ona je ta koja se nikada više nije upustila u ozbiljnu vezu ili brak zato što je nastavila sanjati o svojih 5 minuta Alfe.

Francis i Maria su i dalje zajedno. Kaže da se još uvijek pokušava nositi sa zamišljanjem Marije "u komi" na podu svog ureda - nešto što joj nikada ne spominje.
Awwwwwwww, kako brižno! Kakva vezanost za curu koja ti nikada nije ukazala ni najmanji tračak dobrote ili naklonosti! Francisu bi dobro došlo pročitati ovaj članak. No, ni to mu ne bi pomoglo, jer su neki Bete jednostavno nepopravljivi.

"Nazovite kako to god želite," nastavio je Francis. "To je u najgorem slučaju bilo silovanje. U najboljem je neukusno ostaviti ženu da leži u svojoj povraćevini na podu."
Ovaj idiot također nema nikakvo poimanje pravde (Je li to naučio od svoje pomoćnice odvjetnika, ili je jednostavno rođen takav? Nikada nećemo saznati). Ostaviti nekoga da leži u svojoj povraćevini - osim ako im nije očito ugrožen život - jest kretensko, ali to nije zločin. Silovanje jest zločin.

Nema "najgoreg" i "najboljeg" slučaja. Ili je, ili nije. To bi bilo kao da ja tvrdim da je "skoro pokušaj ubojstva" to što se netko bezobzirno očešao o mene u uskom prolazu. Ili me pokušao ubiti, ili nije. Nema između. A ako ćemo se povesti za Francisom i reći da je ostaviti osobu samu dok je u ranjivom stanju nekakav zločin koji treba opipljivo kazniti, te donijeti takav zakon, onda će i velik broj žena završiti u zatvoru.

No, ono što je najskandaloznije nije to što ova optužba za silovanje sadrži više nelogičnosti i licemjerja od sjednice Sabora.

Skandalozno je to što je Buzzfeed i pripadajući feministi pokušavaju ovaj proziran slučaj upotrijebiti kao primjer očite nepravde prema ženama, u kojemu je svakome "normalnome" jasno da je Maria grubo povrijeđena od strane našeg "patrijarhalnog" društva. Da su se imalo potrudili, sigurno su mogli naći nešto uvjerljivije, gdje je žena uistinu povrijeđena i gdje njena priča ne odiše narcizmom i nije puna rupa i nelogičnosti koje je potrebno zakopati u dno članka u nadi da ih nitko neće primijetiti. Bog zna da se u nerazvijenim zemljama svakog dana događaju takve stvari.

A znate li zašto se Buzzfeed nije potrudio?

Zato što škvadra rođena za zgražanje nije temeljena na racionalnosti, pravednosti ili jednakosti, već samo na bezobzirnom, ciničnom prikupljanju posjeta i oglašivačkog novca kroz bilo kakvu histeriju koju može izazvati, ma koliko god činjenice pokazivale suprotno i koliko god nevinih žrtava nastalo iz te histerije.



To je već vrijedno zgražanja.

13

pon

10/14

Ženska spika

diogenovabacva.blog.hr


Uz Dan bez grudnjaka, dašak libertinskog stoljeća: Dražesni spolu, bit ćete slobodne. Ah, raskinite okove jer priroda to želi. Nemojte više imati drugih stega osim stega vaših sklonosti, drugih zakona osim vaših želja, drugog morala osim prirodnog.

1

Predzadnja rujanska kolumna Andree Andrassy pukla je k'o puška, daleko se čula. Prava muška. Centralna misao je odbijanje povinjavanja onoj mudroserini koja djevojkama nalaže da se u svrhu uspješnije ženske karijere malo stisnu, suspendiraju u onome što znaju i mogu, tj. zaglume nemoćnu damicu, jer ih u suprotnom frajeri neće htjeti. Što AndrAndr ima za prigovoriti ovom savjetu? Njegovu anahronost. Hvala Marty McFly što nas vodiš u prošlost bez da smo tražili. Nije 1861., jebote! To bi bio super savjet da smo u seriji "Sjever i Jug" i da je 1861., ali nismo, pa nije. Pa žene danas već treba da su ravnopravne; nije njeno da bude submisivna i glumata šmizlu slabiju nego što jest samo da bi udovoljila papkovoj potrebi da se osjeća jačim od nje e da se ne bi osjećao ugroženim.

2

Kao emancipirana djevojka – dijete vremena koje je to već spoznalo (što ne znači da primjenjuje uvijek u praksi) – AndrAndr je osviještena o zaostalosti, retrogradnosti tradicionalnog preskripta spolnih uloga koji žene rezervira za neizlaženje iz kuhinje i šutnju dok muškarac govori, ili barem krotko ustajanje kad čovjek uđe u prostoriju. Super je to – kad si muško i imaš karijeru i ganjaš projekte, onda si kul i poželjan, al kad si žena i radiš istu stvar, onda ne valja. Onda je sasvim normalno da ti ljudi govore: "Pa da, tebe se frajeri boje jer si izašla iz kuhinje i pričaš rečenice naglas."

Sretno je koincidiralo da je par dana prije u rujnu Emma Watson održala govor u svojstvu UN ambasadorice i u sklopu HeForShe kampanje, koji je odjeknuo još i više, jer ne samo na hrvatskoj već na najvećoj svjetskoj pozornici, a u kojem primjećuje iste dvostruke standarde ugrađene u društvena očekivanja. I started questioning gender-based assumptions when at eight I was confused at being called ''bossy'', because I wanted to direct the plays we would put on for our parents – but the boys were not. When at 14 I started being sexualized by certain elements of the press. When at 15 my girlfriends started dropping out of their sports teams because they didn't want to appear ''muscly''. When at 18 my male friends were unable to express their feelings.


(Dunja Ivanišević, jučer preminula ''redateljica prvog domaćeg feminističkog filma'', o kolegama iz Kino kluba Split: Oni su mene jako voljeli, to ne mogu poreći. Žene su im bile inspiracija, mogla sam razgovarati s redateljima o filmu, dati im neku ideju, debatirati s njima, ali oni su mene više fotografirali nego što su me smatrali sebi ravnom.)

3

A još par dana prije u rujnu imali smo još jednu srodnu vijest. Naime, News bar je dospio u posjed dokumenta po kojem Porezna uprava odbija priznati odbitak temeljem donacije Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pozivajući se na članak 21. Ustava RH u kojem je propisano da svako ljudsko biće ima pravo na život: Treba spomenuti da je Europski sud pravde u sporu C-34/10 'Oliver Brüstle v Greenpeace e.V' definirao da je bilo koja jajna stanica u trenutku oplodnje organizam sposoban da se iz njega pokrene proces nastanka ljudskog bića, tj. da ljudski život započinje predisponiranošću majke da iskoristi jajnu stanicu u svrhu rađanja. A kakav je društveni utjecaj suvremenih sveučilišta? Takav da demotiviraju zasnivanje obitelji. Mlade žene sve dulje i dulje odgađaju da im jajne stanice budu s namjerom oplođene: te prvo studiraju godinama, te im je onda na prvom mjestu posao i karijera za koju su se školovale, te im se još usađuju kojekakve ideje. A posebno je tu sporan baš Filozofski fakultet, zbog neskrivenog koketiranja s temama poput ''rodnih uloga i stereotipa'', ''rodne diskriminacije'' i sl., koje se tamo najnormalnije raspravlja. Da i ne govorimo o neformalnoj bliskosti s Centrom za ženske studije, kao leglom rodne ideologije, koja bez pardona preispituje društveno zadane funkcije spolova, onakve kakvim ih Dragi Bog zapovijeda. Da je pitati te militantne dženderuše, dozvolile bi ženama ne samo pravo na pobačaj nego i punu ravnopravnost društvenog participiranja. A tko bi onda ostajao zatvoren u kući i držao joj tri kuta, kao žena-majka-kraljica? Stoga bi priznavanje prava koje potiče odgoj-obrazovanje i kulturu u suprotnosti s Ustavom, bilo direktno kršenje Ustava RH i Božjeg Ponovljenog zakona, koji ženama nalaže da budu pokorne svojim muževima i cement obitelji.

4

Sljedeći slučaj dogodio se, pogađate... ma navlačim vas, ne još par dana prije u rujnu. Malo više je vremena prošlo. Esther Vilar je 70-ih, iz jedne specifične pozicije, prodrmala uvriježene feminističke predodžbe o stanju odnosa spolova, dovođenjem u pitanje premise posve apriorne pitanju podržavanja ili ne patrijarhata: po njoj, mi zapravo niti ne živimo u patrijarhatu, da je to iluzija, obmana. Zapadni je svijet matrijarhat u kojem muškarci igraju ulogu patrijarha – bez te uloge matrijarhat ne bi uopće bio moguć. Ali igra mora uvijek ostati igra: ako bi jednog dana postala zbilja, bio bi to kraj položaja žene kao glavne sile u tom svijetu. Da se to ne bi dogodilo, služe se žene masovnim medijima i navode dio ondje zaposlenih novinara na to da ilegalnim sredstvima prikazuju žene onako kako to one žele. (Pravi patrijarh bio bi onaj koji a) uzdržava ženu, b) propisuje ženi i komandira joj sve kako mora živjeti i što može ili ne može. Žena želi faktor a, ali da bi bio održiv, muškarac mora vjerovati da je posrijedi i faktor b – održavanju te iluzije služe ovi medijski propagandisti. )

Na tragu one uzrečice po kojoj muškarci možda vladaju svijetom, ali žene vladaju muškarcima, zapravo je, poučava nas Vilar, na snazi matrijarhat, propisujući mućenje, difuziju ženske spolne uloge sa štićeničkom ulogom, tj. ulogom objekta štićenja, tj. pseudodjeteta – preko čega se ženskom spolu, kroz moć slabijeg, u sprezi s moći hladnijeg, rezervira poziciju efektivne dominacije (ne na način vlasti, jer vlast je kad ti netko služi pod prisilom, nego baš na način moći: kad ti netko služi dobrovoljno). Žena je, veli, u suvremenom kućanstvu sve prije nego robinja. U prosječnom braku žena praktički donosi sve financijske odluke: prema statistici, odluke o kupovini redovito donosi žena sama, a tek o onim potrošnim dobrima za čije je prosuđivanje potrebno tehničko znanje – o automobilu, strojevima za kućanstvo – odlučuje zajedno sa svojim mužem. U praksi žena odlučuje i o svemu na društvenom području: ona određuje broj djece usmjerenom upotrebom kontracepcijskih sredstava, svojom prisutnošću u kući odlučuje o njihovu odgoju, redovito o njoj ovisi izbor prijatelja i rođaka s kojima se održavaju veze.




5

Nakon što je Emma Watson izdeklamirala svoj govor, reakcija je bila žestoka: zaprijećeno joj je; dano joj do znanja da ima čkomiti ili osveta stiže. Stvorena je stranica ''Emma You Are Next'', s njenom slikom, satom koji odbrojava dane, sate, minute i sekunde do rasprostiranja i njenih intimnih slika pred cijelim world wide webom, te logom 4chana, imageboard-foruma koji je odigrao ključnu rolu u nedavnom dilanju kontingenta golih slavnih guzica protiv volje njihovih vlasnica. Kada je najavljeni trenutak otkucao, stvar se razotkrila kao lažna ne samo u smislu da obećanje nije ispunjeno nego i kao pila naopako, zapravo kampanja da se jače cenzurira internet: umjesto golišavih slika, osvanulo je pismo Obami u kojem se lobira za #shutdown4chan i čak eksplicitno kaže kako je afera s hakiranim slikama clear indication that the internet NEEDS to be censored. Ali ovdje su važni sami komentari na 4chanu, koji pokazuju – ako se ''Emma You Are Next'' i ispostavila kao podvala – odobravanje i priželjkivanje od strane muškog polusvijeta takve vrste odmazde, i to baš s poantom u odmazdi, odnosno slanju poruke da buntovna ženskadija ima biti kuš. She makes stupid feminist speeches at UN, and now her nudes will be online, HAHAHAHAHAHAHAH, napisao je tako netko. Mislim, forum kao forum, budale napišu svašta, no stvar je u tome da se ne radi tek o pojedinačnom, već o širokom, kanoniziranom diskursu. Zasmetao ih je, dakle, feministički sadržaj. Što to na njemu? S koje je pozicije kritika patrijarhata za njih automatski ''stupid''? Možda one vilarijanske, koja uvjerljivo negira da bi patrijarhat uopće bio na djelu? Moš mislit. Poslušajmo još malo: That feminist bitch Emma is going to show the world she is as much of a whore as any woman. Aha, tu li smo. Zazor od feminizma konzervativno je nasađenoj glavi neminovan već time što zadire u samu jezgru patrijarhalnog ideala o ženi. Taj diskurs nalazi glupim govor Emme Watson ne zato što bi, poput Vilar, naraciju o patrijarhatu identificirao kao laž i obmanu, nego baš u ime patrijarhata, iz stajanja na straži patrijarhalnog idealizma. Njima su to ''gluposti'' zato što biva poreknuta bogomdanost tradicionalne spolne konstelacije, u kojoj se zna kome je gdje mjesto. Spopada ih osjećaj ugroženosti od strane ''rodne ideologije''_1, koja im potkopava sve što su ih naučili o tim stvarima – dođe im kao napad na rođene genitalije pa se refleksno hvataju za jaja, kao dobri vojnici patrijarhata (potvrđujući mu samim time i postojanje, tj. samim svojim postojanjem osporavajući Vilarinu tezu).

Vilar, bivajući u pravu, kao da i nije u pravu.

Ponekad je cigara samo cigara. Naše defaultno, tradicionalno društvo, s podjelama uloga kako ih baštinimo, nije ipak samo matrijarhat, kako ona obrće uobičajeno vjerovanje, nego doista također i patrijarhat: guši, ograničava one žene koje ne žele biti domaćice i štićenice, koje bi htjele same skrbiti o sebi i ostvarivati se prema vlastitoj volji i nahođenju, ne pružajući im opciju samoaktualizacije izvan kuće (odnosno, slabije im ju pružajući nego muškarcima, s naglaskom na kuhinju), te tendirajući suzbiti civiliziranje seksualnosti, itd. Istovremeno (točan je i Vilarin dio istine) pruža ženama prostor izvanredne, gotovo apsolutne moći, da budu neprikosnovene gazdarice u kući, na polju kapitalizacije same spolnosti i spolne pripadnosti kao instrumenta svog utjecaja na muškarce.

Uostalom, pa zašto bi se to dvoje i podrazumijevalo kao međusobno isključivo?

Patrijarhalni matrijarhat? Matrijarhalni patrijarhat? Nema li to smisla?

6

Vilar nam definira i u čemu se sastoje pretpostavke za pogodnog spolnog partnera: u što je moguće većoj – ali polarnoj – suprotnosti partnerâ u svemu što smatraju specifično spolnim (fizička svojstva u najširem smislu) i što je moguće većoj sličnosti u svemu što se ne smatra spolno specifičnim (psihička svojstva u najširem smislu). Zato je potenciranje razlika u specifično spolnom spektru tako opća navada: Muškarci s jakim rastom brade, kosmatim prsima, širokim plećima, uskim bokovima, velikim spolnim udom, na primjer, općenito su poželjniji nego drugi. Žene nježne kože, velikih dojki, širokih bokova muškarci općenito više vole za spolni odnos nego ostale. Što je veća individualna oprečnost, to će idealniji biti spolni odnos. Nije slučajna poznata opčinjenost tamnokosih plavokosima ili smeđookih plavookima. Zbog toga svatko čini sve da svoju suprotnost prema drugom spolu – ili prema određenoj osobi drugoga spola – što umješnije istakne. Nema li takve suprotnosti, pokušava se ona bar obmanama naznačiti – radi toga se na primjer treningom razvijaju mišići ruku, upotrebljavaju se gumene dojke, reže kosa da bude kratka ili se pušta da raste do pasa itd. I tzv. ''tipično muški'' i ''tipično ženski'' načini ponašanja potječu odatle – posrijedi je uvijek svjesno ili nesvjesno obmanjivanje o specifičnim spolnim obmanama. Smijati se, malokad ili često, mnogo ili malo govoriti, ljuljati se ili ne pri hodu u bokovima, to čini ljude ''muževnijima'' ili ''ženstvenijima''. Da su posrijedi obmanjivačke osobine, dokazuje to što su podvrgnute modi i što se po potrebi mogu odmah odbaciti. Žene u starim igranim filmovima drugačije su ''ženstvene'' nego u Truffauta ili Godarda. Žena koja se danas ponaša kao vamp dvadesetih godina, za muškarca nije više ženstvena nego smiješna.



7

Ljubav kao partnerstvo ravnopravnih iznimka je kao ideja koju ljudi imaju o ljubavi kakvu bi si željeli; dominantni princip je da ona hoće za sebe moć slabijeg, on hoće slabiju; ona želi jačeg/većeg od sebe (''muškarac treba biti takav da moram prema njemu podići pogled''), on želi biti jači/veći (inače se osjeća kastriranim, nedovoljno Pravim Muškarcem).

Ako AndrAndr odbija mudroserinu s obrazloženjem da je pretpotopna i nismo više u 1861. – znači li to da barem ona traži ljubav kao partnerstvo ravnopravnih? Ali taman posla! Potkrala joj se neopaženo u kolumni jedna unutarnja kontradikcija. Kritiku konstelacije u kojoj bi morala treptati okicama i smanjivati se zbog ega muškarca i da bi mu bila privlačna, daje ne tek kao nešto što joj osobno ne odgovara, već retorikom istovjetnom onoj iz Watsoničinog govora, na principijelnoj razini feminističke kritike krutih spolnih predestiniranosti: to je zaostalo, primitivno, želi zatvoriti ženu u kuhinju i ne dati joj do glasa. Istovremeno, međutim, pokazuje da njeno neslaganje nije principijelnog tipa, nego samo translacijskog: ono što si želi, ali i što propovijeda, je navlas isti model odnosa, u kojem će muškarac biti taj prema kome će žena morati podizati pogled. S jedinom razlikom da zahtjev neka ona, u ime postizanja optimalne razlike, učini da bude dovoljno smanjena (kako zna i umije), odmjenjuje zahtjevom neka on, u isto ime, učini da bude dovoljno uvećan (kako zna i umije). Radi zornosti, uteknimo se aritmetičkoj metafori visine, uz pretpostavku da je minimalni zahtjev 15 cm razlike: AndrAndr se odbija sa svojih 167 prignuti na 150 da bi mogla biti s tipom od 165; dolazi joj u obzir jedino da on bude barem 182. Simple as that: njen se protest svodi na ovaj translacijski pomak od njene prema njegovoj prilagođenosti zadanom rastu druge strane. Princip predestiniranosti uloga i očekivanja suštinski ne dovodi u pitanje (dovodila ga je samo parcijalno, kada joj je trebalo). Izvoliš bit dovoljno muško da ja ne moram glumit da si ne znam izvadit krastavac iz tegle. To su moji uvjeti. Što je i posve legitiman prohtjev, nitko joj ne može narediti da ljubuje s kepecom ako joj se ne sviđaju niski dečki nego jedino momčine od punih 6 stopa. Samo onda ne bi trebalo napadati principijelnim i fundamentalnim argumentom, ako se već radi o fundamentalno istom modelu odnosa. Ne boje se mene muškarci, nego mali Đastin Biberi. A njih ne želim. Pobija ono na što se sama pozvala: ismijala je kao retrogradnu njegovu potrebu da ona mora biti Pravo Žensko (prema atavističkoj definiciji), ali je to nije zasmetalo da zatraži da on mora biti Pravo Muško (prema analognoj atavističkoj definiciji). Kolumna se pretvara u tužbalicu što Njih više baš i nema, tih Pravih Muškaraca. Ima ih tu i tamo, tipa Anica Kovač, ali kao i mobiteli s tipkama, izgleda da su izumiruća vrsta. Sve je više nekih hibridnih Đastin Bibera u dekolteu sa ženstvenim frizurama. Te u rugalicu tim suviše patuljastim, nedovoljno muževnim primjercima: Šta da radim s takvim jednim? Da češljamo Barbike skupa i igramo gumi-gumi? Eng-le-ska, ško-li-ca! Da si lakiramo nokte, slušamo "Uberi ljubicu" od Minee i grlimo se dok nam se ne usklade menge? To mogu radit i sa sestričnom. Od dečka ipak očekujem da bude muško do te mjere da mi se pored njega aktivira hormon za pečenje kolača, a ne da se moram brinut dal će obuć moje čipkaste gaće kad ide na posao.

Ne dese se takve stvari pravome muskarcu by Bijelo dugme on Grooveshark

Dobro, nije baš tako rigorozno, dečko joj smije biti zaljubljen i nježan, dapače, ali samo s njom i dok se maze, dočim ako uđe lopov, ima ga moći antinježno ukloniti (a ne da se pokaka u pelenu i gađa ga vlastitim viklerom), a naročito mu je zabranjeno menstruirat na kauču dok ja krečim stan – dužan je krečiti ga zajedno s njom, a pod time se misli da ga ima sam okrečit jer je ona dama.


Super, AndrAndr, samo je pitanje po čemu je ovaj sklop očekivanja bitno različit od onog da budeš sisata i mila, krotka kuvarica rumenih obraza?

8

Koincidirajući slučaj Emme Watson koincidira i u ovome.

If men don't have to be aggressive in order to be accepted women won't feel compelled to be submissive. If men don't have to control, women won't have to be controlled.

Hm. Pokušajmo u ne/jednadžbu uvrstiti gornji primjer. Ide li? Ne ide. Kad AndrAndr traži od tipa da bude ''muško do te mjere'' i ''dovoljno muško'' da joj se nije potrebno sagnuti da bi mogla morati podići pogled prema njemu (i tome shodno, poželjeti mu peći kolače) – je li to kod nje tako zbog muške potrebe da kontroliraju i mačoiziraju? Ili je ipak sama deklarirala što voli i što hoće, u krajnjoj liniji neovisno o tome što bi on od nje? Ne boje me se muškarci. Boje me se dečki s vaginicom. To nisu muškarci, to su MUFkarci. Takvog ne želim držat za ruku – za ruku ću držat frajera koji me ima hrabrosti pozvat van čak i ako jesam Putin. Ili Anica Kovač. Izvodimo da njeno postavljanje prethodi muškom postupanju koje mu je pripisano kao uzrok. Compelled? Očito nije silom natjerana, već se dobrovoljno priklanja. Inklinacija modelu kodificiranih spolnih uloga – možemo je nazvati nagnanošću na submisivnost ili nekako drugačije – biva takva čak i ako se muško okruženje nimalo ne umuškarčuje i ne primijenjuje mačo stilizaciju (jedino će se nedovoljno umuškarčeni kod nje diskvalificirati zbog ovog nedostatka). Watson nije u pravu kada sugerira da one ne bi tako samo kada oni ne bi tako.

I sve isto u analogiji. Bi li oni tako samo kada one ne bi tako? Izostaje u Emminoj ne/jednadžbi obrnuto pripisivanje ženskog postupanja kao uzroka muškom postavljanju. Svakako, nedosljednost i valjda dvostruki aršin, ali tako da je u krivu onime što tamo tvrdi, a u pravu je netvrđenjem ovdje. Jer sve ako žensko okruženje i ne bi emitiralo prema muškarcu nikakvo nuđenje kao pseudo-djece, u onoj difuziji spolne uloge s ulogom objekta zaštite, on će svejedno trebati žene koje su pseudo-djeca, što milije, mlađe i krhkije i općenito kvalitetne prema stepfordskoj kodifikaciji ženstvenosti_2 (a što ako dotične ne nude, neće dobiti pljesak za društvenu osviještenost, nego se jedino diskvalificirati tim nedostatkom). Njegovo postavljanje prethodi njenom postupanju. U redu emancipacija politički, ali ako rezultira lišavanjem obilježja ženske privlačnosti – kako reče jedan austrijski pisac, da se preruše u muškarce, kako bi kao žene dobile na cijeni – može dovesti do specifične vrste teškoća, na čisto seksualnom planu. Emancipirane žene sliče ribama koje su došle na kopno, kako bi umakle udici. Trule ribe ne lovi ni najtruliji ribar. Varijanta, dakle, u kojoj one apstiniraju od emitiranja kodifikacije, a oni se, posve neovisno o tome, i dalje pozicioniraju u skladu s kodifikacijom, koja je ono što im treba.

Faktor koji ne/jednadžba ispušta iz vida, svodeći stvar na politički aspekt pitanja ne/jednakosti, je upravo ovaj seksualni: neizostavna uloga identifikacije sa svojim spolom i inzistiranja na razlikama u svrhu kopulacijskog plesa. Vilar: Biološki zakon propisuje miješanje krajnjih nasljednih faktora. Tko ga ignorira ili želi zaobići – tko nema da pokaže nikakve krajnje ženske ili muške osobine niti ih sebi pridodaje – ima malo izgleda da na sebe privuče spolni nagon nekoga drugoga, tj. malo izgleda za razmnožavanje. Užitak u plus-minus modelu polarno suprotnih električnih naboja i njihovom ionskom privlačenju. Oba spola – i važno je naglasiti da oba (ne samo muškarci) – teže specifično spolne osobine, da bi dodali, pojačali polaritet, potencirati kao što različitije (kako razlike biološke, tako i one po kulturnom konstruktu – obrasce rola i ponašanja koje se uvriježeno prepoznaje kao spolno specifične). Anioni i kationi puni zadovoljstva sobom u trenucima potvrđivanja vlastite usklađenosti s odgovarajućim elementom muževnosti/ženstvenosti te razlikovanja od nasuprotnog elementa.

Bloger Igniss teža je vrsta intelektualne vucibatine._3 Ono u čemu ipak može biti informativan su pojedine opservacije po sebi nimalo netočne, posve na mjestu (druga stvar što upotrebljene u funkciji advociranja nakaradnih pozicija, intepretacijskom zloupotrebom). Zato ga sada i spominjem: odličan primjer je njegova reakcija na vijest o govoru u UN: iskopao je, naime, izjavu Watson od prije dvije godine kako sumnja da će ikada više biti u vezi s Englezom, jer oni su previše sramežljivi, više joj se sviđaju Amerikanci, koji joj upadnu bez puno pardona (odvažnost koja joj je vrlo privlačna). Nesumnjivo_4, radi se o očekivanju spram muškaraca prilično proturječnom onom koje traži dokidanje rodnih stereotipa (k tome s posebnim ukazivanjem na činjenicu da su i muškarci njihove žrtve). Neobično je, međutim, slično očekivanju koje ispovijeda AndrAndr – ne zanimaju je, kaže, muFkarci s vaginicama, držat će za ruku jedino pravog frajera koji je dovoljno muško da se ne boji njene samosvijesti i ima je hrabrosti pozvati van: jedno je sigurno – svi oko nas će znat da frajer pored mene ima muda.

Emma i AndrAndr moderne su, na temu političke jednakosti spolova osviještene djevojke, za koje je to čak suvišno i isticati, pošto zapažene glasnogovornice feminističke devize – o tome već sve zna cijela Hrvatska, odnosno cijeli svijet. Ali baš zato i jesu tako potentne kao egzemplar uvida da žilavost rodne kodifikacije ne počiva isključivo na patrijarhalnim zatucanostima, rodnim neosviještenostima, političkim otporima jednakosti, nego još i više na tom fundamentalnijem, nad-ideološkom polju igre spolova, uvjetovane prototipskim modelom u kojem frajer biva s hipertrofiranim mudima a njoj slatkoj maloj treba dizati pogled do njega, uz potenciranje spolno specifičnih razlika za potrebe obostrane seksualne pogodnosti, kako vlastite interesnoj strani (jer nitko ne želi biti trula riba_5), tako i njene pogodnosti sebi, po principima elektronegativnosti.

9

Nagradno pitanje: dezavuira li Emma Watson sama – ovim, uvjetno govoreći, tradicionalističkim postavljanjem u ljubavnoj praksi – feministički nukleus iz svog govora? Igniss je to tako prezentirao, ismijavajući njeno ''okrivljavanje patrijarhije'' s obzirom na raniju izjavu. Ali rekli smo, Igniss je dupeglavac. Locirajmo rečenice u kojima taj nukleus uopće i jest sadržan; evo ih: I think it is right I am paid the same as my male counterparts. I think it is right that I should be able to make decisions about my own body. I think it is right that women be involved on my behalf in the policies and decisions that will affect my life. I think it is right that socially, I am afforded the same respect as men. Gle, stvarno, ničemu od toga nije proturječila svojim iskazanim ukusom za muškarce. Istina je da je proturječila nekim dijelovima vlastitoga govora, ali taj minimum demokratskih postulata (isključiv s patrijarhalnom ideologijom) sigurno ne stoji u nikakvoj ovisnosti sa seksualnim izborima bilo koje od feministica i ne može biti njima autopobijen.

10

Što je druga strana medalje prava na rad? Tlaka i muka koju predstavlja rad, otuđenost rada, rad kao obaveza i kuluk, poniženje koje predstavlja primoranost na silovanosti u sklopu najamnog rada, kao jedna od najvećih egzistencijalnih tjeskoba. Izuzetno malom djeliću radnog naroda posao dođe kao ispunjenje i zadovoljstvo, većina se na radnom mjestu zlopati.

Vilar ima još neke teze o ženskim seksualnim izborima. Libido da im se otvoreno raspomami – a to onda do histerije – tek na likove pjevača, glumaca i sl. To se obavlja kroz samostvarajuću preselekcijsku spiralu ''popularnosti'', ali ima još jedan uvjet zašto baš na njih: zato jer su nedostupni, u biti fiktivni likovi, s kojima im ne prijeti da bi stvarno mogle završiti. Dok kad su u pitanju stvarni, dostižni muškarci, koje gledaju kao realne opcije za sebe, više ih ne gledaju prema istim onim kriterijima prema kojima ih zvijezde privlače, nego ih prvenstveno ocjenjuju i luče kroz prizmu pogodnosti za adoptivnog ''oca''. Biraju, dakle, ne one koje stvarno spolno žele, nego one koje, tvrdi Vilar, glavom žele (perpetuirajući krug frigidnosti, jer s tima koje odaberu im se ubrzo počne slabo kad dati). Mladiću ugodne vanjštine, koji se očigledno jedva može spasiti od nedvosmislenih ponuda, samo je prividno bolje. On, naravno, dobiva više žena u postelju, i dobiva ih prije nego drugi, ali ako u najkraćem vremenu ne ponudi adopciju, prvom ih prilikom gubi zbog konkurenta voljnog za adopciju. Veliko iscrpljivanje na spolnim partnerima, koje se takvim muškarcima pripisuje, potječe prije svega odatle što nitko kod njih ne ostaje dugo. Osobito uistinu poželjne žene, one koje najviše mogu birati, ne gube mnogo vremena. Čim su uvjerene da ih taj muškarac neće adoptirati, napuštaju zajedničku postelju i uvuku se pod pokrivač nekog uzdržavatelja koji ne želi samo ''svoju razonodu'' nego ih ''uistinu voli''.

''Adopcija''? Po prirodi stvari voljni smo štititi uvijek samo one slabije od nas, inferiorne; žene stoga tendiraju odabiru mužjaka čim krupnijih, viših, jačih, iskusnijih, sposobnijih, nadmoćnijih, imućnijih, statusno pozicioniranijih i situiranijih od sebe. Ne žele mlađe i naročito one klasno, statusno, financijski ili intelektualno ispod sebe, automatski se nisu u stanju vidjeti s takvima. Motivirane su, ističe Vilar, biti po tome svemu inferiorni dio para, odnosno predstavljati se – kroz prihvaćanje i produžavanje ionako institucionalizirane konvencije – što slabijima, potrebitijima da ih se štiti, plakati, padati u nesvijest, stilizirati se na krhkost, radi ostvarivanja moći slabijeg. Između ostalih prevaga u okviru date osobne relacije, gdje unutar kuće ostvaruju matrijarhat, svoju žensku slabijost paše im potencirati i jer si time osiguravaju poštedu: kako većina žena već prije puberteta odluči da će se kad-tad udati, one su od početka izvan natjecanja. Uvjerene su da kasnije ništa neće morati znati, pa zbog toga i ne uče. Pošto se prodaje pseudo-taticama pod pseudo-dijete, tunira se tradicionalistički orjentirana ženka na inherentnu podređenost. Žena koja želi da je muškarac uzdržava, zbog toga će u prvom redu paziti da ne postane inteligentna. Postane li to ipak, iz nepažnje, skrivat će to bar tako dugo dok njezin muž napismeno i pod pečatom ne ovjeri svoje namjere o uzdržavanju. Ne paše to svim ženama, ali paše onima koje više nego za društvenom samoaktualizacijom idu za sigurnošću i olakšanjima. Koliko je takvih? Kaže, golema većina žena zazire od rada te žele raditi samo privremeno, pa se zbog toga od samog početka slabo obrazuju ili se uopće ne obrazuju. (Dodao bih sa svoje strane kako naravno da zazor nije ekskluzivno ženski; oba spola u jednakoj mjeri inkliniraju liniji manjeg otpora, jer im u jednakoj većinskoj mjeri posao dolazi kao pristajanje na silovanost za novac. Razlika u psihologiji je u tome što, suprotno relativnoj neslobodi žene u okviru patrijarhata da se samoaktualizira karijerom van kuće onda ako to želi, muškarac nema luksuz odabira da ne radi van kuće (ili, također, ne bude poslan u rov ukoliko ne želi, itd.) – liniju manjeg otpora ne primjenjuje ne zato što ne bi htio, već jer je primoran ne primijeniti ju. Nema taj luksuz kao ona, ne računa s time, on zna vrlo dobro da u njemu nitko neće htjeti gledati slabijeg = objekt zaštite i uzdržavanja. Svaka bi ga mlada kolumnistica i za puno manje od toga prezirno proglasila muFkarcem i otpuhala s onu stranu heteroseksualnog konkuriranja i uopće ljudskog dostojantsva.)



11

Ovo zvuči pomalo ne-feministički? Možda čak: protu-feministički? I mizogino? Ali ne, tko bolje pogleda, uočit će da Vilar dijeli vrijednosnu platformu feminizma. I ona ništa manje navija za to da žene ne budu gušene i da imaju jednake mogućnosti, prava, slobode. Može biti drugih osnova za različit tretman (prema zasluzi i činjeničnom stanju), ali da ne bude sam spol kriterij društvene ne/jednakosti. Zalaže se bezostatno za sve postulate: da bi trebale moći imati obrazovanje i karijere sve isto kao muškarci i pritom biti plaćene istim metrom kao muškarci, da bi morale imati pravo same donositi odluke o svom tijelu ili biti adekvatno politički zastupljene te općenito jednakopravno društveno respektirane. Vilarino divergiranje odvija se tek na polju ustaljenog objašnjenja zašto tome niti danas nije sasvim tako.

Tko je taj tko to ne da?

12

Watson je u svojoj ne/jednadžbi postavila stvar kao da bi muško (agresivno) postupanje, kao nezavisna varijabla unutar ove dihotomije, bilo uzrok ženskom (submisivnom) postavljanju, kao zavisnoj varijabli. Krivo, jer kao što smo vidjeli, potonje opstoji i bez prvog, samostojeće je. Što je to tako postavila ne znači, međutim, da ne kuži kako je muško nošenje (premda na analogan način samostojeće u odnosu na žensko) u ukupnom saldu također nešto uzrokovano, također reakcija na nešto, da nije samoniklo iz vakuuma. Bi li dečki imali potrebu toliko se umuškarčivati i praviti mačo lafovima, dasama i džekovima kada ne bi znali da se od njih očekuje da budu ''dovoljno muško'' te da će biti prezreni, kao muFkarci, ako pokažu određene slabosti (uključujući recimo pitanje izbacivanja lopova iz kuće)?



- stop crying! - stop with the tears! - don’t cry! - pick yourself up! - stop with the emotions! - don’t be a pussy! - don’t let anyone disrespect you! - be cool and be kind of a dick! - always keep your mouth shut! - nobody likes a tattletale! - rose come before hoes! - don't let your woman to run your life! - you bitch! - what a fag! - get laid! do something! - be a man! - be a man! - grow some balls!

Govor je pisan s eksplicitnom namjenom u obraćanju muškom rodu. Kampanja je to za muško čeljade mlado ili staro da se priključi borbi, da postanu ''advokati promjene'', jer je rodna jednakost i njihova stvar – ne samo iz solidarnosti nego što se nepravda doslovno prebija i preko njihovih leđa također. Sjetimo se, jedna od pojava zbog kojih je Emma počela preispitivati rodnu kodifikaciju bilo je kada je s 18 shvatila da su joj muški frendovi ''unable to express their feelings''. I mnogo je toga još potom vidjela: I've seen my father's role as a parent being valued less by society. I've seen young men suffering from mental illness, unable to ask for help for fear it would make them less of a man. In fact, in the UK, suicide is the biggest killer of men between 20 to 49, eclipsing road accidents, cancer and heart disease. I've seen men fragile and insecure by what constitutes male success. Men don't have the benefits of equality, either. We don't often talk about men being imprisoned by gender stereotypes but I can see that they are. Namamljivanje muškadije na kampanju centrirano je u obećanju da će se – paralelno sa ženskim stjecanjem prava na slobodno pokazivanje u nesuspendiranom izdanju – smjeti raznježiti bez lišavanja spolnog dostojanstva: Both men and women should feel free to be sensitive. Both men and women should feel free to be strong. Pokušava nam objasniti da nije pitanje jedni protiv drugih, već da oba spola bivaju kinjena od strane zajedničkog okupatora: I want men to take up this mantle so that their daughters, sisters and mothers can be free from prejudice but also so that their sons have permission to be vulnerable and human too, reclaim parts of themselves they abandoned and in doing so, be a more true and complete version of themselves.

Nešto ipak nije ravnomjerno, čim se kampanja obraća – ne slijedeći devizu o bivanju ruku pod ruku u istom, zajedničkom sosu – jednom od dva spola. Kaže Emma, ubadajuća je u oči činjenica da kad je Hillary Clinton '97 u Pekingu održala glasoviti govor o ženskim pravima, manje od 30% publike su činili muškarci. I evo, većina onoga što je Hillary htjela promijeniti i danas je slučaj, 17 godina kasnije. How can we effect change in the world when only half of it is invited or being welcomed to participate in the conversation? Ovo je retorika, šifrirani jezik: kao biva, muškarci ne participiraju zato što ih nitko nije pozvao (pa ne bi htjeli da se nameću, pristojna je to čeljad, bonton prije svega) – i zato će ona sada ispraviti upravo tu grešku, svečano im obznanjujući dobrodošlicu. Svakome je jasno kako je stvarna tema, u prijevodu s diplomatskog jezika, veća nevoljkost (a ne nepozvanost) muške polovice svijeta da se usuglasi i pridruži feminističkim redovima. Opravdana tema? Apsolutno. Doista postoje jake sile patrijarhata koje muškarce mobiliziraju za svoj diskurs, retardirajući dosezanje cilja jednakosti. HeForShe: već samo imenovanje kampanje stavlja fokus na premali udio osviještenih primjeraka muškog roda kao glavni problem zbog kojega promjena šteka, ono presudno što koči ostvarenje rodne jednakosti. Primaran apel, koji treba prekinuti začarani krug, je onaj na muškarce, da promijene vlastito rodno uvjetovano postavljanje (agresivno). (A onda kad ga oni promjene, kao nezavisnu varijablu, moći će i žene svoje rodno uvjetovano postavljanje (submisivno), koje da je zavisna varijabla.)

13

Vilar je, znajući da će 40 godina kasnije slavna mlada glumica zazvečati HeForShe kampanjom, požurila unaprijed udariti kontru: To što većina zaposlenih žena radi na podređenim položajima nije posljedica ''muškarčeva ugnjetavanja žene''; to treba pripisati činjenici da golema većina žena zazire od rada, i da žele raditi samo privremeno, pa se zbog toga od samog početka slabo obrazuju ili se uopće ne obrazuju. Ženi, koja u svome zvanju gleda samo intermezzo između svoga školovanja i braka, ne povjerava se rado odgovoran položaj._6

Da postoje silni vjetrovi patrijarhata koji pušu iz muškog smjera i da treba na njih udariti – to je točno, ali to nije sve. Koncepcijski propust svih he-for-she kampanja je, dok se stavlja isključivi fokus na to da se pridobije i muškarce za stvar omogućavanja ženskih prava i sloboda, u uzimanju zdravo za gotovo da bi žene većinski to uopće i htjele. Jer ako kojim slučajem ne bi, cilj doduše ne postaje deplasiran, ali ovaj fokus postaje. I ne samo zato što predstavlja nepotpunost kritike, nego što bez ispuštenog udjela kolaborantskih ženskih brigada biva lajanje na mjesec i u neispuštenom dijelu. Uobičajeni je feminizam, Vilarina je poruka, bezub upravo zato što se fiksira na zlu babarogu muškog roda koji tlači jadni mali ženski, previđajući i ne shvaćajući da bi opresija bila kratkog daha bez dubinskog pristanka samog ženskog roda (tj. da je učinkovita ne vlast nego jedino moć, kada podređenost sadrži element dobrovoljnosti).

Posvuda u društvu opažamo trebovanje tradicionalne konstelacije u kojoj žene rado bivaju štićena stranka, a i muškarcima je potrebno da one budu štićena stranka, e da bi sami mogli bolje biti oni koji štite i tetoše – što im pomaže da se osjete kao muškarci (jedino tako mogu). Jer se i jedni i drugi tek pri usklađenosti s ulogama u okviru normativne konstelacije osjete dovoljno identificirani s električnim polaritetom svoga spola, za potrebe razlikovnosti (po mogućnosti što izrazitije) koja omogućava tango. Uz to, dok muškarci opsesiraju oko karijere, jer pod takvim pritiskom i nemajući alternative, ženama je i s aspekta praktične svakodnevice komotnije prikloniti se vlastitoj rodnoj sekundarnosti, pozadinskosti, ako već imaju taj izbor. Zato što pozadina znači i zavjetrinu. Dan-danas ne vlada potpuna jednakost, ali ne zato što je muški establišment u krvi ugušio pobunu (bez imalo negiranja da bi lijep broj baraba to možda i želio), nego zato što kritičan broj žena (da kažemo: berendica, prema famoznoj izjavi dotične od prije neku godinu) naprosto želi ovo drugo, biti slabijima, manjima, štićenima kroz tu zaklonjenost, biti ženama u punom smislu ove konstelacije; više cijene benefite tradicionalnog ženskog položaja pošteđenosti obaveze na surovu društvenu kompeticiju (+ vojske, fronte, zbilja neugodnih zanimanja, izlaganja većim opasnostima, duljeg obaveznog staža, tonjenja za brodoloma umjesto prioritetne raspoređenosti u čamce, itd.) od sloboda koje time gube. Obilježava ih jak protufeministički, protuemancipacijski sentiment, svoju pravu i najvišu samoaktualizaciju gledajući, kako se to kaže, u majčinstvu i braku, podšiveno monopolom na boju zavjesa. Feminizam bi, prije daljnjih koraka, trebao njima lupati na vrata, to je osnova svake kampanje.

14


- Somebody's gotta wear a pretty skirt, Somebody's gotta be the one to flirt, Somebody's gotta wanna hold his hand, So God Made Girls
- Somebody's gotta make him get dressed up, Give him a reason to wash that truck, Somebody's gotta teach him how to dance, So God made girls.
- He needed something soft and loud and sweet and proud, But tough enough to break a heart, Something beautiful and breakable that lights up in the dark
- Somebody's gotta be the one to cry, Somebody's gotta let him drive, Give him a reason to hold that door, So God made girls
- Somebody's gotta put up a fight, Make him wait on a Saturday night, To walk downstairs and blow his mind, So God made girls
- Something that can wake him up and call his bluff and drag his butt to church, Something that is hard to handle, Somethin' fragile to hold him when he hurts

Na kom je mjestu, gledano iz perspektive troglodita, ''rodna ideologija'' najtanje kože? Na tumačenju po kojem bi joj cilj bio izbrisati, ukinuti (valjda dekretom?) razliku između spolova, kao puki društveni konstrukt (zamijeniti ga slobodnim rodnim određenjima). Ne možemo negirati različitu biološku skrojenost! – deru se preko krovova sve u čudu da nekome uopće i može takva ludost pasti na um. Radi se, naravno, o straw man krivotvorenju, utoliko što raspravlja eventualno s nekom karikiranom devijacijom feminizma umjesto razumijevanja stvarne ideje. Zapravo se pojmovnim razlikovanjem spola i roda omogućuje dovođenje u pitanje normativnih rodnih razlika (one da su društveni konstrukt) kao automatski proizlazećih iz spolnih razlika (koje su neporeciva biološka činjenica i nitko ih se nije napenalio brisati). Na primjer, da ''tipično žensko'' lutkasto ponašanje iz God made girls nije ipak bogomdano po samoj rođenosti kao žensko, kako bi to pjesnikinja izvoljela reći.

A nije to zbilja tako teško shvatiti kad se mućne glavom. Mužjak sam, to znači da mi je heterokromosom XY, a u gaćama jaja i pimpek. Do tog dijela je biologija. Osim toga nosim hlače i šišam se na kratko (isključivo; nisam u životu puštao kosu niti obukao suknju). Bismo li mogli reći da i to automatski proizlazi iz moga spola? Ne, to je rodna norma, s kojom slučajno bivam u skladu (ne doduše zato što se radi o rodnoj normi), ali da hoću, mogao bih i ne biti – što se već ne može reći za moj XY diploid. Emma Watson ili AndrAndr su ženke, s XX heterokromosomom, ergo u gaćicama imaju drugo nego ja, osim toga tanju, finiju kožu i manje dlakavu guzicu. Ali predestinira li ih biologija odmah i na suknju, dugu kosu i pečenje kolača (i na ovo što sam za svoj donji veš rekao gaće, a za njihov gaćice)? Ne, eno, možemo ih i vidjeti u izdanjima koja odstupaju od rodne norme. Znači li to, međutim, da feminizam zabranjuje, ili ima nešto protiv, da žena, ako hoće, dugokosa u suknji i gaćicama peče kolače? Naopako. Staje na konstatiranju znaka nejednakosti među ta dva pojma, ustanovljavanju kako se radi o rodnim, a ne spolnim karakteristikama, koje ne proizlaze nužno iz same činjenice spola, puki su običaj (nešto, dakle, historijskog, a ne esencijalnog karaktera). Koliko u nekom pojedinom rodnom običaju postoji opravdanosti i hoće li ga ili neće, treba li ga ili ne treba individua primijenjivati – posebna su pitanja._7

Svojim ukusom za muškarce, odnosno očekivanjima spram njih, Emma i AndrAndr pritom podržavaju rodne stereotipe koje same označavaju kao štetne. Hop u vlastita usta! Grmiti protiv patrijarhalnog oštećivanja kako žena tako i muškića, potonjih putem infiltriranja u njih imperativa da moraju u svemu biti Pravi Muškarci (rodna norma TM), a sve zahtijevajući isto to ponašanje Pravog Muškarca (rodna norma TM) kao eliminacijski kriterij za odabranika, ložeći se samo na takve? Ne bi li trebalo tražiti od djevojaka da se korigiraju sukladno deklamacijama koje drže? Ali tko sam ja da im propisujem kakav tip da im se sviđa? Ne pada mi na pamet. Ni sam ne bih dozvolio da mi se propisuje. Uostalom, istini za volju, ono načelo o važnosti potenciranja spolno specifičnih razlika i sam priznajem, prema vlastitom iskustvu. Jebiga, heteroseksualan sam, volim žensku put, ono mazno, mirisno, meko, nježno, obloguzo; muški element me gasi. Guza ne manje dlakava od moje ne bi mi odgovarala. Smijanje i vokalne manire poput Indire učinit će da pobjegnem koliko me noge nose. Čak, ne bi se vjerovalo, nemam ništa protiv zamamnih haljinica ili dekoltiranosti i onoga svega lovely i zanosnog u ženskom štihu. Pa tako, i sam tražeći distingviranu ženstvenost, u nekom smislu Pravo Žensko, bio bih licemjeran da nekome sporim pravo da mu igra samo Pravo Muško, distingvirana muževnost. I ne mislim da bih trebao drugačije. I ne kažem da bi i one ili itko trebao drugačije – to je nešto što bi stvarno bilo glupo: određivati ljudima tko ih i kakav treba ili smije rajcati. Osobno mi se, doduše, unutar te ženstvenosti dosta razlučuje ona, uvjetno rečeno, ''prirodna'', od grimasa diktiranih prema patrijarhalnoj šabloni, usklađivanjem na template._8 Ma koliko mi šutjeli o tome, ženstvenost nije uvjetovana rodnim stereotipima, može postojati i van njih. Po analogiji, mladim bih govornicama protiv rodnih stereotipa, ako me se baš pita, preporučio ne da korigiraju samu okolnost padanja na plećatu muževnost, nego to što im se muževnost asocira kao uvjetovana nekim iskonstruiranim rodnim stereotipima (više na God made girls tragu, samo obrnuto, kao God made boys). Ali i ako neće, sve okej, i to je njihovo pravo, nemam prigovor. Neka radi tko s kim što hoće i neka za svakoga funkcionira ono što ga volja.

15

A što je sa ženama koje više vole biti žene-majke-kraljice, odnosno ''berendice'', otvoreno preferiraju tradicionalno žensko bivanje u drugom planu i ne nalaze da ih treba oslobađati, pošto suglasne i dobrovoljno u službi? One se znaju naći jako uvrijeđene time kako ih feminizam posramljuje, kao da njihovi životni izbori ne bi bili legitimni – pa žena koja se uklapa u feminističke narative, npr. abortira ili ostane programatski neudana, ta je odmah svjetlo i progres, a ona koja se ne uklapa, jer rodi i rado ostaje kod kuće s djecom i osim toga uživa u kuhinji te vjeruje u obaveznost ženske dotjeranosti i nasmijanosti, ta je primitivizam, mrak i nazadak. Platforma #womenagainstfeminism prosto pršti od revolta i kivnosti zbog izvrgnutosti patroniziranju i tretiranosti nižom vrstom od strane feministica, odnosno dosta im je više toga da im one propisuju kako jedino trebaju osjećati i što željeti kao žene.

Naravno, imale bi i potpuno pravo. (Nisam bez razloga upotrijebio kondicional imale bi.)

Sva je poanta u jednoj maloj kratkoj riječi: PRINUDA.

Prinuda da ostaje zatvorena u kući. Prinuda da rodi (ne pobaci; ne ostane ''sebična'' nerotkinja). Prinuda da se ponaša u skladu s običajnim rodnim obrascima. Itd. Prinuda otvorenom silom ili kulturnim ucjenama. Mjera opravdanosti feminističkog aktivizma mjera je do koje patrijarhalni matrijarhat prinuđuje/ograničava osobne slobode i prava. Gdje i koliko ne – ne. Što tu nije jasno? Nije smisao u prohibiranju ikojeg tipa dobrovoljnosti. Ratnice antifeminizma, ljuteći se na posramljivanje svojih izbora, potpuno su u pravu u okviru modalne logike koja podrazumijeva takvu prohibiciju. Problem je samo što se pritom ljute, u još jednom brkanju pojmova, tek na razne devijacije ideje, a ne nju samu. Bivanje domaćicom i tradicionalnom majkom&suprugom nije feministički problem, ne tretira ga se, kada dolazi po slobodnom izboru, nego jedino onda kada dolazi po nasilju, kada dakle nije stvar izbora već upravo nemanja izbora._9

16

Elektricitet proizvodi toplinu, toplina proizvodi elektricitet. Tolstojeva rečenica iz eseja s kraja Rata i mira; upotrijebio ju je razmatrajući krajnji uzrok povijesnih događaja, ''kretanja naroda'', kao primjer fenomena dualne povratne sprege, odnosno začaranog kruga u kojem stižemo na granicu kauzaliteta, kada na pojavu koju razmatramo ne možemo primijeniti pojam uzroka. Kokoš ili jaje – što je bilo prvo?

Što je bilo prvo u Watsoničinoj ne/jednadžbi – muški faktor ili ženska faktorijela?

Muški faktor nije ultimativni uzrok ženske faktorijele, to smo ustanovili. Ona postoji i bez njega. Isto tako, ženska faktorijela nije ultimativni uzrok muškog faktora, ovaj postoji i bez nje. Istovremeno, nisu ni samonikli iz ničega, kao causa sui, nego su eksterno uzrokovani, i to smo rekli. Znači li to da je posrijedi ovaj kokoš-jaje, elektricitet-toplina fenomen, pa bi vrijedilo da je žensko postavljanje posljedica muškog, dok je simultano muško posljedica ženskog? Da, ali i dalje se ne radi o potpunom objašnjenju, jer nastavljaju visiti ovi momenti neovisnosti o nasuprotnom članu dihotomije. Očito mora biti zajedničkog uzroka s treće strane, pritajene sile onkraj samog binoma. Nešto kao rečenica s odsutnim subjektom.

Ispravno Emma opaža taj povratni karakter ne/jednadžbe; agressive su, kaže, in order to be accepted. Postavlja se pitanje – prihvaćeni od koga? Žena? To bi bio reducirani odgovor. Ne samo njih, nego od čitavog društva, u tome je stvar. Izvod glasi da se oba spola izvorno stiliziraju da budu baš takvi kakvi jesu i mimo vlastitog međuodnosa: inicijalni pokretač je sila u sociološkoj dimenziji, na razini vrijednosne paradigme s kodifikacijom spolnih uloga, koja ih i jedne i druge muštra, namećući to tako.

17

Ironija je u tome da bi žene-majke-kraljice s više uporišta nego svojim arhinemezama, klasičnim feministicama, gnjev mogle isporučiti neprijateljici-svojih-neprijateljica, kritičarki feminizma: Vilar. Ženi pri njenoj manipulaciji dobro dolazi što za nju glupost nije nimalo pogrdna riječ: inteligencija je nešto što bi ona mogla imati samo kad bi htjela. Dokaz je to što ona ne samo ne prešućuje svoju duhovnu inferiornost, nego se – da bi na sebe usmjerila muškarčev nagon za njegu potomstva – time štoviše hvali. Samo žene s jako izraženom muškom skalom vrijednosti ne mogu podnijeti da ih drže beznačajnima. Ali takve su žene malobrojne, jer bi njih zapravo morali odgajati očevi, tj. morale bi imati majku koja je bar deset godina uzdržavala svoga muža i svoju djecu.

Oštre riječi! I mizogine, nesumnjivo. A znala je ići i još oštrije i neugodnije. Žene su za svijet isto što i dioničari za svoje tvrtke: iako ništa ne razumiju, iako sami jedva što rade, sve što se čini, čini se u njihovom interesu. Rečenica netočna i posve nekorektna. No, Vilar je također žena i svojom nas gestom otuda tjera da razmišljamo: ne napada ona tu, vidimo, samu činjenicu ženskog spola, nego određenu žensku tipologiju._10 Vilar zagovara zapravo (kao i svi što činimo) vlastitu formu života: samosvojna, suverena, neovisna ženska osoba, ljudski, intelektualno i društveno ravnopravna ostatku ljudskih bića na planeti, uključujući muškarce. Kada ovako izrazito nepohvalno govori o ženama, to progovara iz nje ne fundamentalna već partikularna mizoginija: obrušava se, uz primjenu visokih doza satire, na ovu drugačiju sortu žena, čije je osnovno obilježje... dobro, ne toliko sama činjenica bivanja smjerno-povampirenim ženicama patrijarhalnog matrijarhata – jer nije zahvalno tražiti od drugih odmah uspjeh u otporu matici koja te nosi – koliko upravo nehtijenje da se bude išta drugo, dakle svjesno i programatsko biranje egzistencijalnog modela ženice patrijarhalnog matrijarhata.

Čini li Vilar upravo ono što smo nazvali devijacijom feminizma? Kao da malo da? Ali ne, u biti ne, jer nije sporan sam osobni izbor ostajanja kod kuće i nije to ono što napada. Stvar u pravilu (a to znači: s prerastanjem u tipologiju) ne ostaje na samom izboru, već uključuje u sebe druge stvari. Recimo, poduzimanje takvog izbora kao plakatiranje (arhikonzervativnog) ideološkog fundamentalizma. Ali i, češće, kao prerastanje u matrijarhat naprosto, lišen nekih posebnih fundamentalističkih motiva, o kojem već i znamo kao o sâmom srcu Vilarine kritike. Prva knjiga zvala joj se Dresirani muškarac, posvećena svima onima koje ne spominje: nekolicini muškaraca koji se odbijaju dati izmanipulirati, nekolicini žena nesklonih potkupljivanju... Što sad to znači? Knjiga se sastoji od analize mehanizama onog famoznog bivanja ''pod papučom''. Da bi bi bilo po njihovom, da bi perfidno komandirale muževima i držale ih na kratkoj uzici, kao vjerne sluge, služe im se supružnice metodama koje nije sada bitno detaljnije elaborirati, a i poznate su manje-više, prešle već u klasiku ''tipično ženskog'': od dramatiziranja i emocionalnih ucjena, preko strateški raspoređenih pohvala, prodavanja različitih romantičnih koncepata na puritanskoj bazi, kao instrumenta kontrole, i u krajnjoj liniji golog sitnotrgovačkog ucjenjivanja seksom._11

Evo što mene zanima: tko ima više slobode, neženja u Kini ili oženjen čovjek u Americi? Ja bih rekao da više slobode ima neženja u Kini. Možda nema putovnicu, ali barem može izaći iz kuće kad god poželi. Ja pak mogu otputovati iz zemlje, ali ne mogu izaći iz kuće._12

Nedužno pristajanje žene na rodne obrasce iz pozicije odozdo, uz nalaženje zadovoljstva (sasvim legitimno kao izbor) u onome što feministice nazivaju seksizmom i eksploatacijom žena, poprima skroz drugi karakter ako prelazi u vlastoručnu poziciju odozgo, sa značajkama matrijarhata, gazdovanja i moći (ne više tako legitimno). To je taj prijestup iz nečega što nije za napadati u nešto što već itekako jest.

Ali pozor, nismo stigli do kraja teme: i dalje nije poanta u prohibicijskom progonu osobnog izbora pojedine žene, pa bio i takav, ispostavljen kao ipak sporan. Čak niti u mnogomilijunskoj masovnosti tipologije navlas istih takvih osobnih izbora. U krajnjoj liniji, i ti su muževi odrasle osobe i svjesno pristaju na aranžmane u kojima žive, posredovane također nekim navlastito njihovim, ''tipično muškim'' bolestima. To možda jesu aranžmani na više razina nezdravi, ali tko je itko od nas da zabranjuje aranžmane odraslih osoba svojevoljno sklopljene pri punoj svijesti? Tome stoji slično kao s AndrAndr. Nemam ništa protiv da ona bira sebi dečka koji je ''s mudima'', a ne ''s vaginicom''. Odrasla je, odrasli su i ti mudani, u peti mi nije propisivati ikome, neka ih svih. No, isto tako vrijedi da su AndrAndrini kriteriji odraz i podržavanje, učestvovanje, davanje obola onom brujanju ''budi pravi muškarac'' od strane čitavog društva, kodifikaciji koja rezultira kinjenjem oba spola predestinacijskim rodnim očekivanjima i pritiscima što melju. Ako opalim kritiku kriterija njenog izbora, uključivo ruganja ''dečkima s vaginicama'', ne radi se – taj je princip važno shvatiti – o napadu na konkretno njen životni izbor (niti ičiji, dok god ne vrši nasilje nad tuđim), već posredno na kodifikaciju per se; u pitanju je apstrahizirana kritika. Isti je princip i u Vilarinim napadima na žensku tipologiju koju antipatizira.

Što zbog toga moraju trpjeti i one malobrojne žene koje su voljne da rade, nije krivnja muškaraca nego je krivnja mase ostalih žena. Nije to, kažem, baš tako. Krivnja jest mase ostalih žena, ali također i mase muškaraca: onih muškaraca koji također podržavaju/prakticiraju – naučeni da je jedino to od dragog boga – patrijarhaln(o-matrijarhatsk)i poredak mačo gazde i krotke ženice koja gazduje njime dok on toga nije svjestan. Učešće u odgovornosti je naprosto od strane svih dobrih vojnika poretka, bez obzira na spol. Antagonist emancipacije je ovdje (ideologijski kriterij podjele) seksualni moral puritanskog konzervativizma + tradicionalistički preskript odnosa spolova, a ne, kako to Vilar malo muti – žene (rodni kriterij podjele). Ona to namjerno tako, zato da bi podbola konvencionalni feminizam, povukla ga malo za rep naglašavanjem zaboravljenog aspekta, usložnjujući mu teoriju. (Utoliko prihvatljivije što je Vilar i sama žena. Iz muških usta bi puno negospodskije zazvučalo. Svatko svoje dvorište: bolji je ton žena kad se obruši na ženski, matrijarhalni, a muškarac na patrijarhalni sektor kodifikacije.)

Odlična mi je Vilar, samo je treba znati čitati.


Još jedan dobar primjer: članak notorne hrvatske wikipedije, koji je slabo skriveno jednostran, u paranoiziranju o ''militantnim dženderušama''.@
Da citiram Ignissa: povrh obavezne cijepljenosti od ironije, samosvijesti i sličnih sindroma – ljubaznost, dobrota, nježnost, suptilnost, ženstvenost, pouzdanost, vjernost, inteligencija, pozitivnost.@
Pseudoznanstveno ambiciozan i u tome hiperproduktivan do zagušenja: core business mu je zatrpavanje svijeta smećem. Pri silnoj pedagoškoj pretenziji polupismen; jezično jeziv, neprobavljiv, pun figura iako mu ne idu. Redovito i u prosudbama s krive strane dobrog ukusa, zrelosti i razgledanosti; proponent i oponašatelj tzv. PUA scene (seduction community), kao infantilnog selfhelp šunda na kompleksaškom supstratu (i s onim polusvijetom opskuranata koji se uvijek okuplja: pušenje PUA optike gotovo da uzimam za lakmus koji mi potvrđuje nečije skromne kapacitete). U pravovjernom skladu s tom svojom maticom čiji je zvučnik, iskonstruiran je ideološki na karakterističnoj varijanti arhikonzervativne šasije (s kompletnom pripadajućom neurotikom), te u svemu tome oličenje predmeta opravdane kritike iz Watsoničinog govora, idealan primjerak onog kanoniziranog muškog diskursa kojem recimo pripadaju i gore citirani dripci s 4chana. Diskursa za koji je riječ ''feminizam'' najveća psovka te ga podvaljuje, u svrhu diskreditacije, pod mržnju prema muškom rodu per se (ili, primjenom straw man zahvata, ridikulizira izvlačenjem izvitoperenih slučajeva).@
Sve što je Igniss tu od zaključaka nakitio – da je 85% kako će takva licemjerka nositi kratku kosu i ''narcisoidni samozadovoljni polu-smješak'' koji (na muškarcu sexy) na ženi biva ''uznemirujuć'', što znači da je ona kuja koja bi se znala jedino otresti na čovjeka kad bi joj spomenuo kako je umoran i boli ga glava, te da s takvim karakterom i kratkom kosom Emma Watson biva 2/10 na ljestvici ženske privlačnosti, u ultimativnoj odluci nije za ''prasnuti'' i ne treba joj dati da javno govori – upravo je nevjerovatan slijed govnjivih gluposti i, s druge strane, u toj nevjerovatnosti tek uobičajen, tipičan primjer bofl karaktera ove pseudoznanosti. Ali strukturni zaključak o unutarnjoj kontradikciji štima.@
Prenijet ću dva reprezentativna komentara koja je na fejsu AndrAndr dobila na svoj tekst.
1) Oduvijek sam bila ponosna na svoje uspjehe i "višak muških hormona" no onda sam shvatila da veza nije natjecanje. Muškarac je ostvaren kada dobro zarađuje i to je činjenica, to smo dobili evolucijom - nije toliko stvar u novcu koliko taj isti novac daje muškarcu mogućnost da se brine za obitelj, što muškarca čini sigurnim u sebe. Stvar je psihološka; pusti ga da ti kupi sladoled i otvori teglu od krastavaca i da te vozi doktoru. On se želi osjećat korisnim i potrebnim. Moj je muž (koji je stvarno alfa mužjak) lijepo objasnio zašto su takve žene odbojne: "Ako ona sve može sama, pa šta ću joj onda ja? Osjećam se suvišnim". sretno!
2) istog sam stajališta, ako me ne može podnjeti dok se pojavim na dateu u bmwu 3ci(koja nije nova) i kažem da imam malu, klimavu ali svoju firmicu i da sam sama bez mamine i tatine pomoći kupila svoj stančić i ako ja trebam tramvajem dolaziti na date, taj mi ne treba! No, istina je da imam 42 godine i da sam sama. Zato Andrea, pamet u glavu i trepći okicama da ne doživiš istu sudbu kletu, a ja odoh prodati svog limenog ljubimca, tko zna, možda to pomogne
AndrAndr je problemu doskočila po principu i ovaca i novaca, tako što se zapravo drži mudroserine koju nominalno negira i odbacuje, samo s onim translacijskim pomakom u fazi – i dalje se disponirajući prema kriterijima traženima za privlačnu ženku: kao Prava Žena, koja bi da peče kolače i bude dama sve po redu gdje treba, suštinski ostajući pri prototipskom modelu muško-ženske relacije, samo evo treba za to Pravog Muškarca.)@
Danas, kaže ona, malo poslova još traži fizičku snagu koja bi objektivno onemogućavala ravnomjerno uzimanje učešća za oba spola, trudnoće se daju regulirati, raspolažemo već kontrolom rađanja, obitelj je postala mala, muškarci pozvani da sudjeluju u brizi. Drugim riječima: danas bi svaka žena mogla uzdržavati svoga muža i svoju djecu – jednako kao što muž uzdržava svoju ženu i svoju djecu – i u takmičenju s drugim hraniteljima postati onako mnogostrana kako bi zahtijevala jednakost spolova po rođenju. Dvije do tri trudnoće, koje su danas standard, znače tek dvije do tri privremene obustave principa, ne i osnovu za njegovu načelnu negaciju; muškarac i žena naprosto bi mogli podijeliti zadatke na svim radnim područjima. Ako žena dakle i nadalje želi biti intelektualno inferiorna i zbog toga potrebnija zaštite nego njezin partner – a ona to očito želi – danas se već mora poslužiti lukavstvom. Budući da muškarcu ne može otvoreno reći da bi radi nje morao svakodnevno sjediti za pisaćim stolom, jer je tako jak, odgaja ga ona tako da mu uopće ni na um ne pada kako bi i ona radi njega mogla sjediti za pisaćim stolom. ''Pravi je muškarac'', poučava ona svoga sina, ''onaj koji hrani svoju ženu i djecu''.@
Neka su običajna rezerviranja derivirana iz biologije i utoliko opravdanija (npr. da je bauštela posao primjereniji za muškarce, ne za žene, naprosto zbog fizičkih razloga ako ni zbog čega drugoga), a neka su čisto proizvoljno kulturalna (npr. razlike u dužini kose ili obaveznom radnom stažu).@
Sigurno neću trebati poslušnu domaćicu stepfordskog ni dinarskog tipa, koja diže dva prsta kad hoće nešto pitati svog čovjeka. Neće mi se sviđati ona koja će misliti da ju je dragi bog stvorio da bi mi pomogla da se obučem, da mi dovuče dupe u crkvu i kao razlog da operem truck ili držim ta vrata. Ni ona kojoj će biti baš pitanje časti da se vozi kao gospođa pored svog muškarčine za volanom i da se bavi fetišiziranjem drangulija, nakita ili lijepim maksimama i razvijanjem duše&srca – jer je sve to, eto, bogomdano ženski. Ženstvenost shvaćena kao čekiranje općih mjesta iz Ignissovog priručnika za ''kvalitetnu ženu'', s milom ''pozitivnošću'' kao obaveznim programom, kemijski očišćenom od sarkazma, imat će samo kontraefekt – ne da me neće privući nego će me odbiti. Cijenim britkost, ironiju, visprenost, znake inteligencije, jer više od svega ježim se (ovo vrijedi ne samo za žene) onih nebritkih, u čijoj tuposti se ogledam umanjen, o čiji beton mogu jedino razbiti glavu. Rezimirano na bitan aspekt: ne trebam lutku i sluškinju, nego al pari partnericu. Ali ranije sam prijavio da trebam ženstvenost? Pa da; da mi se to ne isključuje, znači samo to i upravo to da nisam suglasan s onom formulom koja ženstvenost ekskluzivno izjednačava s pozadinskim položajem, manjom staturom i prignutošću koja si nije u stanju otvoriti teglu krastavaca.@
Ostaje pitanje internalizacije represije (može i u religijskom žanru), koja je, u svom učinku prepariranja, kada izbor nije stvarno autonoman nego produkt lobotomije, po def. oblik nasilja – silovanje ličnosti od strane hegemonskog idealizma. I ne bi li u zadatke feminizma ipak spadalo i na tom terenu djelovati, unatoč osjetljivosti (pošto kontra deklarirane volje samih potlačenih)? Svakako, no to se opet ne vrši metodom osude i prisilnog lišavanja individualne slobode izbora, nego na široj društvenoj prosvjetnoj platformi, i to ne idiosinkratski, ne ideološki, nego reducirano na objektivne znanstvene uzuse, verificiranu činjeničnost.@
Samo iz posebnog razloga, do kojega ćemo tek stići, govoreći o nekim ženama, govori ''žene''.@
Bergmanovi Prizori iz bračnog života; Johan kaže Marianne: You cashed in on your sex organs. They became a bargaining chip. A night of sex for a night of peace. Good behaviour earned me a lay. Bad behaviour or criticism made you withdraw. You were worse than any whore!@
Točka nekog američkog stand-up komičara, našao sam je u Protiv ljubavi Laure Kipnis.@

o sebičnoj roditeljskoj ljubavi

durica.blog.hr

married without children

ti nisi uvijek smiješan
s cipelama naopačke
a moje štule nemaju
baš uvijek balans
ni suncobran mi nije ružičast
dok se žica opasno trese
al
imamo rolete
i naočale
u spektru
plavo - zeleno - smeđe- crne
umjesto pijeska
glava se može gurnuti
i u vodu
ako se ne bojiš imati
vodenu glavu

tako je to izgledalo prije par godina,
a, onda,
čudo.
ne vjeruješ svojim očima,
jer rekli su ti da taj križić
tebi ne može osvanuti.
pa, ne znaš da li bi smijao smijao
ili plakao
kad čuješ srce kako kuca
u osam milimetra,
a tvoje se širi na kvadrat,
na kub.
onda buja
počinje se micati,
a kad ti se nasmije
prije nego progleda,
i ti se smiješ zajedno s njim,
jer, sretan si kad je on sretan.
želiš biti,
postojati,
želiš rasti,
širiti se,
ne bojati se,
opstati.
da,
ti nisi više smiješan
s cipelama naopačke.
niti moje štule
nemaju baš uvijek balans.
ali, glave su nam iznad vode.
jesmo,
sebični smo!
i onda smo bili,
a sada smo još sebičniji,
jer onda smo imali (samo) sebe,
a sada on ima (samo) nas.

11

sub

10/14

Sva Anina prezimena

igniss.blog.hr

Važno je zvati se Ana

Jednog prosječno ispraznog dana, kao i svaki put gospođica Neud Ana i njena prijatelica Pam Etna ispijale su kavu na jednoj od luksuznijih lokacija u gradu. Kad bi se malo zagrijale s klasičnim uvodima o vremenu i shoppingu, prešle bi uvijek na glavnu temu – ljubav, veze i dečke. Pa o čemu bi drugom toliko pričale?

Neud Ana je bila hirovita djevojka slobodna duha, prava umjetnička dušica koja je samo htjela ljubav a stalno bivala neshvaćena nesretno nalijetajući uvijek na neke kretene. Smatrala je kako je nitko – pa čak ni njena prijateljica Pam Etna – nemože skroz razumjeti, ali Pam je bila nešto kao njen privatni psihijatar, a Bog zna da joj baš to upravo sad treba. Osim toga savjeti od Pam bi se uvijek kasnije pokazali točni, iako joj Ana to nikad nebi priznala, a priznala bi ih sebi tek kad je već prekasno...

Životni cilj gospođice Neud Ane bio je da konačno upozna pravog gospodina Ud te da se sretno uda kao njena prijateljica Pam Etna. Djevojačko prezime od Pam bilo je Fleti, i u to doba je dotična još bila feministica, provodeći dane u žestokoj borbi za ženska prava prosvjedujući i neumorno djeleći pamflete. Međutim to se promijenilo istog trena kad je Pam upoznala gospodina Etna. Uvidjevši koliko je bila u krivu, iz korijena je promijenila svoje stavove i tada je postala Pam Etna sretno se udavši za pametnog čovjeka.

Ana nije imala toliko sreće. Imala je iza sebe puno propalih brakova i nikad nije uspjela doseći harmoniju i sklad obitelji Etna. To ju je jako smetalo i jednim dijelom je čak mrzila Pam zbog toga. Ana je imala drugačije okolnosti. Nije ona kriva što se zaljubljuje tako lako, a u isto vrijeme ima jako konzervativne roditelje iz prošlog doba koji bi je istog trena razbaštinili kad bi živila s nekim van bračne zajednice. Bila je prisiljena udati se. Pa neće valjda propustiti svoju bogatu ostavštinu koja je njeno urođeno pravo pa da mora naporno raditi i rintati ostatak života! A nije ona kriva što brak nije uspio. Ni drugi. Ni treći...



Kad je prvi put napokon upoznala muškarca koji nije papak i stvarno je privlači, predstavio joj se kao gospodin Ud. Odmah je znala da je to muškarac njenih snova i da joj nebi bilo ništa draže nego dobiti to od njega (mislim na prezime naravno). Ud Ana bi bila najsretnija žena na svijetu! Tolika je bila njena medena zanesenost da je nastavila sanjnariti sve dok se nije udala, uopće ne primjetivši da u knjizi vjenčanih upravo potpisuje da se udaje za gospodina Sjeb. Taj odvratni manipulator! Lagao joj je da je on gospodin Ud samo da se domogne njenog nasljedstva, gad jedan odurni!

Plakala je i plakala gospođa Sjeb Ana, sve dok se na koncu nije i razvela. Upozoravala ju je Pam ali Ana nije htjela slušati. Možda bi to bilo i razumljivo da Ana nije napravila identičnu grešku još dva puta... Njen drugi i treći muž bili su kopija onog prvog. Čak su se i slično prezivali! Prvo gospodin Izjeb, pa nakon što su se razveli on i Izjeb Ana – došao je gospodin Razjeb. Ali i Razjeb Ana je jako brzo potražila razvod...

Zaljubila se u gospodina Odjeb, ali nažalost on nije dijelio njene osjećaje. "Da mi je biti Odjeb Ana sigurno bih bila sretna." - mislila je. "Ali on me ne želi oženiti..."

Tada se Ana zapitala gdje su nestali svi dobri muškarci? Zašto ona nemože imati nekoga kao Pam? Zašto je njoj uskraćena ljubav? Baš nema sreće... Nije pošteno! Život nije pošten...

Pam ju je često savjetovala da ima puno slobodnih dobrih i brižnih muškaraca kao što je gospodin Nirv – zašto nebi razmislila o nekom takvom? Ali Ani to nije bilo ni na kraj pameti: "Gospodin Nirv – ha! Daj molim te... On je tako običan i nezanimljiv. Nevjerujem da bi to radilo. Pa zamisli samo – Nirv Ana – kako to glupo zvuči!"

Isprepičk Ana je očito mnogo bolje zvučalo, obzorom da se ubrzo udala za gospodina Isprepičk, koji je evidentno bio jako zanimljiv. Redovito se opijao, kockao i tukao je i zbilja nikad nije bilo dosadno... Iako je bolilo – znala je da je on zapravo voli jer je ljubomoran zbog nje, samo ima takav karakter da brzo plane. Nije on kriv, potrudit će se i bit će im bolje s vremenom...

Ubrzo kada je gospodin Isprepičk okončao svoj životni vijek prije vremena previše se zaduživši kamatarima, Ana je bila prisiljena udati se za lihvarskog gospodina Zlostavlj da podmiri dug. Taman ono malo nasljedstva što joj je ostalo će pokriti dug. I tako je Zlostavlj Ana provela još neko zanimljivo i nikako dosadno vrijeme u svom petom i posljednjem braku, dok policija nije prekinila lokalni lihvarski lanac uhapsivši i gospodina Zlostavlj...



Dok je on bio u zatvoru imala je kratku avanturu sa gospodinom Gov, ali to nije dugo trajalo jer je shvatila da ne želi da nakon svega bude još Gov Ana...

Odlučila se razvesti i nikad više ne stupiti u brak. Više nema što izgubiti. Roditelji je nemaju s čim ucjenjivati. Oni je ionako nisu nikad voljeli ni razumjeli. Sad može živjeti s kim hoće i raditi što joj se prohtije. Nemora se više nikada udavati. Zapravo roditelji su krivi što je sve tako ispalo – oni su je prisilili da se mora vjenčati! Te stare budale ne razumiju moderno društvo. "Drago mi je da je sve ovako ispalo jer sad sam napokon slobodna i nitko me više nemože ucjenjivati." - zaključila je Ana – "Sve što sam prošla me izgradilo u osobu koja sad jesam, i za ničim ne žalim! Naprotiv, sad sam bolja i jača nego ikad!"

S tim u mislima odluči da neće vratiti svoje djevojačko prezime nakon razvoda. Ne – sad je nova osoba i vrijeme je za novi početak! Uzet će novo prezime koje će sama odabrati. Ne koje su joj roditelji dali i ne ni neko od bilo kojeg muškarca. Ovo će biti isključivo njeno. Nikad se više neće udavati, ali uvijek će se sjećati svojih pet veselih pireva vjenčanja – to je bilo jedino sretno razdoblje njenih brakova. Tako je – odsad će se prezivati Pir!

Nakon mnogo godina gospođa Pir Ana je i dalje nesretna i ogorčena na svijet. Grize sve oko sebe. Živi sama sa sedam mačaka. Predsjednica je feminističke udruge. Pam Etna već odavno nije u kontaktu s njom...

THE END

Tzar's Tribute to Ignissblog

Autor: Tzar O'Mega
10.10.2014.

10

pet

10/14

Il cuore matto (budala malena)

panonija.blog.hr

Vraćam se dobroj staroj temi, svome dobrom starom drugu, nezaposlenosti. Zapravo, pisao sam da to nije klasična nezaposlenost. Nije da se sjedi i ne radi ništa. Ja honorarčim za neke ne baš pretjerana pare, ali se ode do bankomata i nešto kaplje. Objavljujem, izišao mi ove godine prvi znanstveni rad, prikaze knjiga još pišem od faksa. Čita se. Napisao sam toliko redaka o alkoholu da se i sam sebi činim dosadnim.

Ove godine sam ispalio na mozak jer sam zatreskao u nekoga s kim sam toliko nekompatibilan. Em joj fizički nisam njezin tip, em sve što radim nikada nije valjalo, em jebote ovo, em jebeto ono. Hm, što je najbolje/najgore, kao da je repriza bila nečega iz srednje. Da nečega, one koja je postala arhetip. Preslične su, iste struke, samo što je prva bila moje godište, a ova druga je sedam godina starije od mene. Naravno, ništa, ali apsolutno ništa nije bilo. I jednako sam ispalio na mozak, kao pred 15 godina. Na vlas isto.

Njezin prigovor, od starije, da se ponašam kao 16godišnjak. Zapravo da, nezaposlen sam, živim kao u srednjoj, živim doma i modus vivendi mi je da sam ponašam kao klinac. Nikad neću shvatiti što to točno ženama znači, zašto toliko vole taj argument. Mislim znam, uz sav feminizam, svaka žena hoće da se je uzdržava. I svako muško, osim prosječnog dalmatinskog galeba (trećina muške populacije naše južne pokrajine), stvarno ima neku istinsku potrebu da zaradi za sebe i za neku ženu. Bit će evolucija i nema tog feminizma koji to može pobiti. Da. ja sam dekintirana preobrozovana sirotinja vrlo ciničnog pogleda na život i to ne krijem. To da se ne mogu osamostalit mi je svojevrsna psihička rak rana. Još dok mi se po tome kopka i to ona za kojom sam poludio, daj nemoj. Da, također kaže ona da sam najposesivnija osoba koju je upoznala u životu. Okej, ove godine mi je jedna druga mlada dama ispalila da sam ja najrazličitija osoba na svijetu od nje, a da sam pristao na njezine new age pizdarije, sve bi bilo u redu. Ne kužim kako mi to uspijeva i zašto žene obožavaju te ekstremne izjave.

Nisam najdivniji čovjek na svijetu, ne krijem to. Jedino mi žao što se uvijek otvorim kao mutav. Doslovce, izbacim sve iz sebe, jer imam sto i jednu stvar koju sustavno prešućujem okolini. Emotivac na kvadrat. Ne preporučam to nikome, ali mislim da je tu genetika glavna. Nikada nisam shvaćao "tehničare", pod tim mislim na sve one kojima su emocije sporedne. Znam nabrojiti više ljudi koji su u brakovima i štancaju decu, ne vole se, djecu ajde vole, u braku jer se boje samoće. Čak nemaju ni zajedničkih interesa, ništa zajedničkog osim paničnog straha od samoće. Rastat će se dok klinci odrastu. S druge strane, očito da evolucijski zov da se nastavi vrsta je jak i da bi crko ljudski rod da nema toga paničnog straha od samoće. Romantična ljubav je recentna europska bedastoća. 95% brakova u povijesti je bilo dogovoreno, većina svijeta, osim Europe i Amerike i dalje zapravo ima dogovorene brakove.

Pisao sam da sam shvatio da nikad neće imati djecu. Treba klinca prehraniti, nekakav stabilan okvir dati. Računajući na moj ukus u žene, nekak sam dojma da nije fer klinca praviti s dva od tri tipa žene na kakve se palim. Arhetip i starija su tipični tomboys, kratka crna kosa, blijeda koža, predivne oči. Da su se obje rodile kao muškarci, bile bi puno sretnije u životu. Drugi tip su zlobne plavuše, premalo vremena da pojasnim. Oba tipa, zapravo nebo i zemlja sa mnom. Treći tip imam nekakve nježnikave coca cole, idealne majke, ali to redovno završi u brakovima s nekakvim frajerima koji ih maltretiraju, psihički i fizički. Govorim o sebi. Ne govorim o cijelom ženskom rodu. Zapravo, sviđa mi se malen broj žena od ukupnog mora stotina i stotina ženskih tipova. Ja imam samo tri. I najbolje, nisam ogorčen. Ogorčen sam s nekim drugim stvarima u životu. Ovo me više fascinira.

Rekoh prijatelju, od sada ako me netko pita, aseksualan sam.
I službeno me ništa ne zanima.
Fuck it, il cuore matto, matto da legare.
Nikada više neću pisati o ovim temama, svečano obećajem.

Pero Panonski

P.S.
Jedva čekam komentare internetskih Casanova.
Dovoljno sam star da znam sve finte.
I nemam namjeru sebe prikazivati boljim nego što jesam.
Volim dijete u sebi i nedam ga.

08

sri

10/14

Čestitka

civordnaratep.blog.hr

Mali je ovisan o sisi, mama je ovisna o birou i tati, tata je ovisan o roditeljima, roditelji su ovisni o mirovini, mirovina ovisi o političarima, političari ovise o proračunu, proračun ovisi o zajmovima, zajmovi ovise o bankama, banke su ovisne o privredi, privreda je ovisna o bankarima, bankari su ovisni o 'malome'. Sretan Vam dan neovisnosti!

04

sub

10/14

fali more...

tarampana.blog.hr

Za njega,
more,
neman niti jednu ružnu rič.
a ni za njega,
kad me odvede njemu,
moru.
sve ja namistin, pripremin, provjerin.
svaki čvor prigledan,
najlon razmrsin,
iglice na skosavici izdritin.
i na njegovoj, isto tako.
čak izračunan koliko ulja triba dodati u tri litre benzina
(predug stih)
da bi mu se udio popeo sa dva
na dva i po posto.
znan kurente,
pošte,
pragove,
sinjale.
znan što znači bila kapa na planini,
kako zvuči bura što se šulja u daljini,
i kako ona raskopa more.
znan koliko olova dodati kad puše ozapa,
da ćemo za punoga miseca biti
slabe sriće,
i ako nas prejako nosi
vitar i kurenat.
znan što ću mu reći kad mi kaže 'vlajno',
jer mi to uredno kaže
kad ulazin na kaić,
i kad izlazin s njega.
i to ufino,
da se ne uvridi.
jer,
za njega neman ružnu rič
kad me vodi
na more.

03

pet

10/14

Da mi je biti srednjoškolac s igrom...

igniss.blog.hr


Osmi putnik - da mi je biti morski pas

Vrlo često kada razmišljam o svojoj igri, pada mi na pamet koliko sam zadovoljstva propustio u srednjoj školi, gdje sam kao dobroćudni momak s nula igre bio okružen ljepoticama na svom apsolutnom vrhuncu. Iako sam općenito srednju volio puno više nego osnovnu, to je bilo i ostalo najfrustrirajuće razdoblje u mom životu.



Ipak, u to doba seksualno tržište nije još bilo toliko užasno otišlo kvragu i razlike u rezultatima Alfa i Beta dečkiju su bile znatno manje nego danas. Praktički nitko, čak ni najveći prirodni Alfa, nije dominirao tržištem mladih cura ili pak spavao sa seksi profesoricom. No, vremena su se promijenila i danas su stvari toliko drugačije da me nimalo ne čudi kada čujem da je jedan prirodni Alfa ostvario nezamislivo: seks u troje s DVIJE nastavnice.



Kako navodi nedavno izvješće, dvije nastavnice su imale spolne odnose s učenikom u srednjoj školi Destrehan, 24 kilometra zapadno od New Orleansa. Roditelji se i dalje ne mogu suočiti s činjenicom da su dvije nastavnice održavale neprikladan odnos s tinejdžerom koji je išao u njihovu školu.

Te dvije nastavnice su se nalazile s učenikom u jednoj od njihovih kuća, te je to mjesto gdje su se i upuštale u seksualne činove, rekao je listu muškarac koji je zatražio da ne objavimo njegovo ime.

Cijela stvar je procurila u javnost nakon što se 16-godišnji učenik hvalio kolegama na nogometu (tko ne bi, op.prev.).
Što se ovdje dogodilo? Pa jednostavno: svaka novija generacija ima sve manje igre jer je sve više uništena feminizmom, manjkom muških uzora i zadovoljavajućim alternativama, a žene se ponašaju sve droljastije i droljastije jer znaju da nikada neće biti negativnih posljedica, i ona mala manjina dečkiju koji su kao prirodni Alfe prošli kroz sva ta sječiva svoje muškosti uživaju u sve više i više seksa. Iako seksa u društvu ima više nego ikada, on s vremenom postaje sve neravnomjernije distribuiran među muškarcima.

Ali najgore nije frustriranim kolegama iz razreda koji ostaju na suhome dok ovaj hahar ima trojce sa zgodnim učiteljicama (i tko zna kolikim brojem kolegica). Ne - mnogostruko gore od njih - je mužu jedne od ovih učiteljica koja je sudjelovala u trojcu. Zamislite na trenutak da ste muž u ovom slučaju.

Vaša supruga je uvijek umorna, boli je glava, nikada ne želi probati ništa novo, te je morate moliti za oralni seks jednom godišnje na vaš rođendan (koji je čak i tada brzinski i očito pod prisilom)... i onda jednoga dana otkrijete da je vaša supruga s velikim entuzijazmom prasnula 16-godišnjeg dečka u seksu u troje s još jednom droljom iz škole. I ne samo to, već je i cijela stvar završila u novinama i na televizijskim ekranima diljem svijeta, kako bi svi mogli čuti detalje.

Kao šlag na torti znate da ćete, ako se zbog toga odlučite razvesti, sasvim sigurno izgubiti dijete i morati plaćati enormne iznose novca do kraja života.

Ne znam za vas, ali mislim da bi bilo dobro pratiti ovog muža kao osobu s izglednim činom samoubojstva.

Često govorim da ljudi koji su na svoju nesreću odrasli u Bete najčešće nauče igru i uzmu crvenu pilulu tek kada ih život okrutno prodrma, ali ovo je stvarno preveliki šok. Ne bih se čudio ako to za nesretnog sudionika ovog kupusa ispadne previše.

A pravni aspekti slučaja? Naravno, nema potrebe spominjati da bi u slučaju 16-godišnje djevojke koja je imala gangbang s dvojicom učitelja u kasnim dvadesetim ona automatski bila smatrana žrtvom, a oni bi garantirano bili otpušteni, završili u zatvoru i ostali obilježeni kao pedofili do kraja života. Jer, imajte uvijek na umu, feminizam se nikada ne bavi jednakošću.

02

čet

10/14

Cesar Millan ili Šaptač psima konačno u Zagrebu :))))

luki2.blog.hr

Moram priznati, nakon prvih odgledanih epizoda serije "Šaptač psima" nisam bila oduševljena Cesar Millanom. Bio je nekako prestrog, preozbiljan; ma - previše svega....Nije mi se svidjela metoda Cesarovog ponekad prilično oštrog kažnjavanja neprimjerenog ponašanja kod pasa...No, kasnije se sve promijenilo i kao da je i Cesar sam sazrijevao u radu sa psima...Nije više bilo toliko vikanja, kažnjavanja; zamijenio ih je osmijeh i dobra volja - što je na mene osobno djelovalo kao melem. Jako sam zadovoljna takvom pozitivnom promjenom.
U "Areni" je Cesar još jednom pokazao da suvereno vlada umijećem ophođenja sa psima i korigiranja njihovog ponašanja. Duhovito je prokomentirao: htio sam biti najbolji trener pasa na svijetu, no pokazalo se da ne treba trenirati pse - samo ih korigirati - ali, da zato mora trenirati ljudove.:)))))
Dugo sam u kontaktu sa Cesarovom ekipom putem maila, pa sam uspjela iskamčiti da Goldie također dođe sa mnom, ali ona je imala privilegiju biti iza pozornice. Kao Cesarova osobna gošća. :))))) Željela sam da je vidi, i da je na neki način ocijeni; odnosno njeno ponašanje. Jako sam zadovoljna ocjenom. Bravo, Goldie! A male, male, vrlo sitne zasluge i pljesak idu i ljudovici, koja o njoj brine - a to sam ja ...:))))))

Evo fotografija:

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Cesar i Junior (na žalost, najbolji Cesarov pomagač Daddy umro je:((( ) i Ivan Vukušić, koji je s engleskog prevodio Cesarove misli, priče, objašnjenja i ideje.

Cesar se jako puno bavio psima, ali se osvrnuo i na činjenice, odakle potječe njegova ljubav prema psima, i što je to odredilo njegov život. Ovaj izuzetno simpatični Meksikanac raspričao se o siromašnom djetinstvu, ali djetinstvu sa puno ljubavi i uvažavanja, što natoji primijeniti i u svom radu sa psima. No, nije dovoljno samo voljeti svoga psa.....Treba ga znati i zaposliti, i naučiti ga igrati se i socijalizirati ga - kako ne bi postao opasnost za sebe i druge.....


Image and video hosting by TinyPic

Cesar je sve oduševio kada se ispod gornjeg dijela trenirke pojavio - hrvatski dres, sa njegovim imenom i prezimenom....Lijepa gesta i uvažavanje domaćina....


Image and video hosting by TinyPic

I psi i ljudovi žive u svijetu instinkta....


Image and video hosting by TinyPic

Namjera i emocija daju pozitivnu energiju.....

Image and video hosting by TinyPic

Nos (njuh) je najvažnije osjetilo za psa. Tek nakon njuha dolaze oči i uši.....:))))) No, za prva istraživanja - treba sve pomirisati :)))))

Što bi trebalo osigurati našim psima, da budu sretni, zdravi i zadovoljni? A i mi s njima, naravno....

Image and video hosting by TinyPic

Vježbu, disciplinu, i privrženost.

Treba znati psu dati zadatak, zaposliti ga, da ni u jednom trenutku ne bude dosadno ili prenaporno....

Image and video hosting by TinyPic

"Kost kao nagrada?!" - pita se Cesar Millan...:)))


Zadatak i cilj: proći oko primamljive hranice i finih mirisa, a ne poslužiti se :))))) Eto igre, nema dosade :))))) Pravi izazov....

Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic

Mali i veliki mogu zajedno....

I za kraj:

Image and video hosting by TinyPic



Cesar je još jednom dokazao svoje znanje, spontanost, mirnoću i pravo poznavanje pasje prirode. Instinktivno ih razumije, a to je ono najljepše....Ne moraju ništa objašnjavati - hvata svaku njihovu vibraciju.....

A zašto to može?! Pa zato je je sam pun pozitivne energije.


Goldie je od umora i uzbuđenja zaspala odmah nakon dolaska kući - i za nju veliki dan.....


Ljubim Vas, do sljedećeg pisanja L+B+G

29

pon

09/14

Loš oralni status povećava rizik od infekcije usne šupljine HPV-om

dental.blog.hr

Bolest zubnog mesa i zubi povezuje se s povećanim rizikom od infekcije usne šupljine humanim papiloma virusom (HPV).

HPV je u 40-80 % slučajeva uzročnik orofaringealnog karcinoma objavili su znastvenici u časpisu Cancer Prevetion Research Američkog udruženja za istraživanje raka.

Privatna ordinacija dentalne medicine Ćaleta Cupek

U istraživanju je sudjelovalo oko 3500 osoba starosti 30 do 69 godina.

58% ispitanika koji su imali loše oralno zdravlje imali su oralnu HPV infekciju.

Oralne HPV infekcije mou biti infekcije niskog rizika koje ne dovode do nastanka oraofaringealnog karcinoma, ali uzrokuju pojavu bradavica i sličnih benignih tumora i infekcije visokog rizika koje dovode do nastanka karcinoma.

Faktori rizika za infekciju HPV-om su muški spol, pušenje cigareta, konzumiranje marihuane, oralni spolni odnosi uz loše oralno zdravlje, ranice u ustima, kronične upale i otale ozljede usta.

Prevencija infekcije uključuje eliminaciju faktora rizika ,te uspostavu oralnog zdravlja, redovito održavanje higijene usta, te redovite kontrolne pregleda kod izabranog stomatologa.


25

čet

09/14

Hrčak mjeseca: rujan 2014.

igniss.blog.hr

Britanska glumica Emma Watson je prije nekoliko dana u sklopu svoje uloge UN Ambasadora dobre volje održala govor o feminizmu i ženskim pravima u kojemu je, po običaju, za sve okrivila muškarce i patrijarhiju. Puni govor možete pronaći ovdje.

Među ostalim je pozvala na eliminaciju stereotipnih muških uloga i ponašanja, s ciljem poboljšanja života žena diljem svijeta:

"Ako muškarci ne moraju biti agresivni kako bi bili prihvaćeni, onda žene neće biti prisiljene biti submisivne. Ako muškarci ne moraju kontrolirati, žene neće trebati biti kontrolirane."
Evo što je ista ta glumica izjavila u intervjuu prije točno dvije godine:

"Engleski dečki su vrlo suzdržani": Emma Watson sumnja da će ikada više biti u vezi s Englezom

Emma Watson kaže da sumnja da će ikada više biti u vezi s britanskim muškarcem - jer su previše sramežljivi.

Zvijezda serijala "Harry Potter" rekla je da, iako se britanski muškarci lijepo odijevaju i imaju dobre manire, treba im dva mjeseca kako bi je pozvali na spoj.

Umjesto toga, Amerikanac će joj odmah prići i direktno predložiti spoj - što je odvažnost koja joj je vrlo privlačna.



Procjenjujem šansu da žena obdarena ovakvim licemjerjem i racionalizacijskim hrčkom ima kratku kosu na skromnih 85%.



Jesam li prorok ili nisam?

Uočite narcisoidni samozadovoljni polu-smješak na njenom licu, što je inače karakteristika Alfa muškaraca koju žene nalaze vrlo privlačnom. No, dok je na muškarcu takav izraz lica seksi, kod žene jednostavno djeluje uznemirujuće. Kada bih joj na spoju spomenuo da sam umoran i boli me glava, vjerojatno bi se obrecnula na mene nečim tipa "nije me briga".

Zaključak: 2/10, ne bih prasnuo, ne bih dao platformu za držanje govora

Statistika

Zadnja 24h

238 kreiranih blogova

10.633 postova

898 komentara

635 logiranih korisnika

Trenutno

10 blogera piše komentar

55 blogera piše post

Blog.hr

impressum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se