Kreativni odjel

Coffe ceremony

dbilos

Jedan stari post iz 2004 koji je trenutno aktualan, SPAVA MI SE.

The Birth of Coffee: There is an old Ethiopian legend that says that a young goatherd noticed his herd becoming unusually frisky after eating some bright red berries. After trying some himself, he found that they had the same stimulating effect on him.
A monk from a neighboring monastery also tried these berries after he found the young goat herd in this state, and to his amazement, he also found that the berries helped keep him and others alert during their night prayers and thus spread the use of coffee.

Znaci pastir nasao stado kako pase kavu i zakljucio da bi i on mogao malo da se razveseli kao i cijelo njegovo stado. Poslije toga je i svecenik iz manastira, inace pastirev susjed, vidjeo da je to dobro za dugih nocni molitvi.
I eto nama kave.

Tako kaze legenda,- Poslije toga Etiopija postala treci najveci izvoznik kave u Africi. Jaci u izvozu kave su samo Uganda i Obala Slonovace. Kazu da se godisnje proizvede 250,000 tona kave (ako to ikome ista znaci).
Sada se kao nesto raspravlja o porijeklu kave, gdje je postojbina kave,..
Ja navijam da je orginalno ipak iz Etiopije jer je "Kaffa" naziv pokraine u juznoj Etiopiji gdje je ovaj pastir sa ovcama napasao svoje stado. Nekako ima logike da su ipak oni bili prvi, neka u necem budu prvi.
Dobro bili su oni rekorderi na 5000 i 10000 metara sa Haile Hailesalassijem, Svjetski rekorderi u trcanju.
Sto sve ja napisah ovdje, a htio sam samo reci da mi se pije kava.
Evo par fotografija kako to izgleda u Etiopiji kada se pije kava, zao mi je sto se ne moze prenjeti i miris koji je neponovljiv. Ova fotografija je samo da pokazem da je coffe ceremony bez kokica jednostavno nemoguca. Dok se čeka fildzan (tako ga zovu i u Etiopiji) kave ubija se vrijeme grickajuci kokice. Obicaj je popiti po tri "fildzana" ne manje, nije kulturno,- vrijedja se domacina. Na fotografiji sam sa druge strane objektiva a ovo je moja ekipa.

Boca

peekaboo

Jutro još poluotvorenih očiju, nebo još pokriveno mekim, sivim oblacima. I grane spavaju nad pokrivenim barkama. Galeb kljuca vrećicu smokija a ja krmeljava i nepočešljana, škiljeći kroz prevelike okvire naočala bauljam nošena inercijom nogu prema nogostupu autobusnog perona.
Broj 29, svakog jutra, u 6:45, osim kad zakasni ili ja zakasnim. Jutarnji vozač je mladi, crnomanjasti tip koji voli puštati muziku sa maškara kad je autobus opremljen i zvučnicima, kao što je danas slučaj. Veselo se ceri s vozačkog sjedala, pola lica skriveno avijatorskim sunčanim naočalama, i pozdravlja nas putnike - zombije, jednog po jednog dok se pentramo u autobus broj 29. Svaki dan ista ekipa. Već smo pomalo i zajednica, sve ove tri godine, 45 minuta po 45 minuta. Svakog jutra.
Na zadnja sjedala sjedaju dva dečka iz osnovne škole. Niži su čak i od mene. Bit će da su ove godine u višim razredima jer su se buntovno preselili sa sjedala iza mene na ono najkulje, posljednje, u dnu autobusa.
Moje mjesto je predzadnji red sa lijeve strane. To svi znaju. I nitko ne sjeda na moje mjesto.
Ujutro, mamurna od sna, krmeljava i nepočešljana, čitam knjige. Svako jutro. Prije prošlog rođendana bile su to papirnate knjige, ali sad već godinu dana čitam iz elektronskog čitača. Pretpostavljam da su svi toliko naviknuti na moje čitanje da bi, da me ne vide kako buljim raščupana u malu crvenu napravu, izvukli odnekud neki tisak i podastrijeli mi ga pod nos. Vidjela sam i jednog momka kako također čita knjigu u busu broj 29, i volim misliti da sam ga ja na to potaknula. Iako nije jedan od starosjedioca.
Čitam tako, ekipa se posložila na svoja mjesta, neki izlaze u rafineriji, neki kasnije, u Bakru, a ja sam među posljednjima.
Monotono zujanje motora, neodređeni zvuk glazbe i moje uspavane moždane valove nadjačao je zvonak udarac o tlo autobusa iza mojih leđa. Sneno pogledam u općem smjeru zvuka i primijetim nešto valjkasto na podu; zaključim da su balavci iz osnovne škole razbili rukohvat ili nešto slično i sad je eto pao na pod.
Na skorom zavoju valjak se stao glasno koturati po tlu autobusa. Teško, duboko valjanje pokrenulo je sve uspavane poglede prema sebi. Neki kao da su ga gledali s prijekorom, neki kao s optuživanjem spram nemarnog vlasnika.
Ja sam se trudila ignorirati trend obraćanja pažnje prema ometaču, i čitati dalje.
Ali u jednom trenutku predmet se dokoturao do mojeg sjedala. Bila je to boca.
Boca od debelog stakla, plutenog čepa, i sa tajanstvenom naljepnicom.
Oooo. Pomislih. Ovo je nešto vrijedno pažnje.
Odmjerila sam bocu jednim kratkim, drugim kratkim pogledom.
Nije se micala.
Kao da govori uzmi me. Znam da želiš. Kao da se materijalizirala iz vremena snova samo za moje oči.
Sklapala sam pakt sa sobom. Je li ovo znak?
Ili je odvlačenje pažnje?
Bih li je trebala uzeti?
A što ću s njom.
Tko zna gdje je bila, je li prljava, i što je bilo u njoj.
Možda je ljepljiva na dodir.
Odlučila sam da ću je pustiti da otplovi, i ako to zaista jest znak, vratit će se.
I tada ću je uzeti.
Zaklopila sam korice svojeg čitača i nalik na noja vrebala među sjedalima.
Boca se glasno otkotrljala prema vozaču, a ja je pratila vratom.
- To je neka flaša - priopćio mi je moj susjed sa drugog sjedala.
Ja kimnem, raport, i odglumim da mi je laknulo i da se vraćam svojoj knjizi.
Ali laknulo mi nije. Otkako se otkotrljala, nije se više čulo ni zvuka.
Je li ju netko dignuo? Je li nestala, kako se i stvorila? Je li bila samo plod moje uobrazilje?
Čekala sam sljedeći zavoj, ćulila uši, ne bih li čula u kojem smjeru se kotrlja.
Tada me zabljesnula spoznaja. Postoji mogućnost da će se boca vratiti, jednako tako kao i mogućnost da neće.
Imala sam savršeni trenutak, kubični centimetar šanse, da u trenutku dok se boca ljuljuškala podno mojeg sjedala, ispružim ruku i neopazice je strpam u torbu.
To je bio trenutak u kojem se boca svojom ljepljivom, glatkom površinom priljubila uz moju ruku jednako kao i moja koža uza staklo. Trenutak u kojem je u mojem krilu počivala staklena tajna, začepljena plutom, ukrašena zelenkastom naljepnicom koju nisam mogla dešifrirati.
Ali iz njezine unutrašnjosti čula sam daleke, pjenušave valove, sulud smijeh i opor glas... i kad sam zavirila bolje u njezinu utrobu, na dnu sam mogla vidjeti sitne, bijele kosti, crveno i zeleno pero, školjkice boje vrhnja i nešto zastrašujuće nalik na ljudsko meso.
Ruka mi se sama pokretala prema čepu. Odvrnula sam ga, lijevo - desno, i uz smiješan plop otpustio se sa grlića. Izdah, poput roja slabo vidljivih pčela, poput vijanja nepoznatog zraka, poput mirisa pošasti... napustio je bocu. Okružio me kao pješčana vijavica, zvuk smijeha, čegrtanja, uzvika na neobičnoj mješavini francuskog i engleskog jezika. Vidjela sam crne ljude oličene crvenim i zelenim prugama. Pravilne, vitičaste dijagrame u pijesku. Vidjela sam krv i vatru.
Pješčana vijavica zbila se u mlaz tinjajućeg zraka i usisala se kroz moje nosnice, u moju utrobu.
Vidjela sam plavetnilo neba, živjela beskrajne živote kao oblak; bila sam otisak u pijesku kojeg su saprali valovi. Bila sam žitkost vode i njezinih tisuću glavatih stanovnika.
Vidjela sam crne oči duboke kao vječnost: hrapavim šaptom odavale su mi tajne svemira. Riječ po riječ, oblik po oblik, zakovitlale su se u mojoj maternici.

Udah.
Udah cijelog svemira.
Sva zbivanja, rađanja, bivstvovanja i umiranja u mojem su trbuhu.
Izdah.
Ništa se vraća ničemu.

Postojao je taj savršeni trenutak kad sam mogla ispružiti ruku i dohvatiti bocu. Nalazila se točno pored mojeg sjedala.
Pomislila sam, ako doplovi natrag do mojeg sjedala, uzet ću je, ma kako to čudno izgledalo kolegi na susjednom sjedalu.
Nije se više čuo ni zveket, ni zvon.
Dečki su izašli u Bakru, ja sam ih pratila pogledom, pokušavajući dokučiti jesu li možda bocu šutnuli iz autobusa ili ju je netko podignuo. Proučavala sam izgleda li tko sumnjivo ili hoću li još čuti kako se valja amo- tamo, možda da bi je zavoji usmjerili ponovno ka meni, kao znak podrške nebesa.

Moja stanica se bližila. Bilo je sad ili nikad.
Upitala sam gospođu školsku tajnicu, autobusnu znanicu:
- Jeste li možda vidjeli što je bilo s onom bocom?
Ona se začudi, slegne ramenima i odmahne glavom.
- Šteta, - rekoh, - Bila je zanimljiva.

CSI u dućanima blijedoplave boje

tesari

Nedavno sam se ipak usudila upitati je
(s prigušenom notom predbacivanja u glasu):

- Ok, Tess, pa zar ti nije dovoljna rasprodaje jeftine intime na štandu na kojem ti dobro ide?
Što će ti još ovo?

a ona me, začudno, u tom trenu napokon ipak shvatila, pa čak i sama tiho rekla

- Da... dosta je bilo.

i počela spremati jeftine halje i lažne dragulje u velike kutije malog dućana u slijepoj uličici,
a ja... ja sam stala energično mesti podove sva u zanosu sintagme - «gotovo je»,
(jer to mjestašce je bilo opasno i rađalo žudnju za pripadanjem...)
i pomislila sam

kako je najpoželjnija životna interpunkcija ipak masna grafitna točka na kraju rečenice,
onako da se smrzneš od pogleda na nju,
i kako je istina da krajevi uvijek olakšavaju život,
mislim... ljudi jako vole «gotovo je», neki ljudi žive od tih «gotovo je»,
pa čak i onda kad nastaju iznenadnim presijecanjem dok još ni udah nije završio,
jer mislim... poslije kraja može se krenuti u početak,
a početak je vrlo cijenjena pojava,
pa čak i onaj koji dolazi nakon sabljom načinjenog kraja, jer... stvari se nekako rješavaju,
a neriješene stvari stvaraju gomile, gomile kad tad dovedu do nereda u dućanima blijedoplave boje,
nered brzo do kaosa i onda ni najveća proliferacija trotočki ne može pokriti potrebe za njima,
i počnu faliti ne samo mostovi, nego i nadvožnjaci, podvožnjaci, tuneli...
a ovdje svega toga nema i raspolaže se samo sa slijepim uličicama
(možda i jer ja tako volim taj izraz - "cul-de-sac"... s tim zgodnim minusima unutar pojma)

... da, stvari bi svakako trebalo rješavati, rekoh ja.


A onda u času u kojem sam međ' prste primila iskrzanu uzicu,
rukovođena željom da spustim metalnu žaluzinu preko sramotnog izloga,
odvojila sam se i od te želje i od sebe, strpala u džep jednu vrećicu bižuterije
i eto me sad ovdje kako izlažem na razne načine od sebe ukradenu robu.

tessa k

(na štandu u Splitu, 31.05.,
računa da će se sastaviti njeno split i apart srce)

Trišnje srcarice

umornooko

Danas, kad san nakon privezenih par stotina km do Ljubuškoga i nazad doša doma, skoro da san vrata poljubija. Dobro, jeman svoj ključ, jema san sa čin otvorit, ma mi je svejedno ogromni upitnik sta navr glave ... di su se sve tri izgubile ?!
Misterija nije drugo trajala ... iza kuće, na još jedinoj priživiloj trišnji, naša san Zakonitu i Prinčipesu, a Punica odozdala, za zemje, dirigira di se vidi još koja
Trišnja, srcarica, ofkors. To su one najkasnije, malo svitlije puti, ali su ti zato puna justa kad i ugrizeš, a ne one božemiprosti male, nikakve, crne, vodenaste prve trišnje ... Davno je još Punica rekla da su u nji uvik zelene trišnje, jerbo ne bi kad jemale sazorit kad bi is Zakonita satrala još na stablu, na prve znakove rumenila
Sad mi ej bar jasno čije je gene Vinkica pokupila ...
Drage su i meni, pogotovo ove kasne, ali nije to ništa koliko is ona obožava ... još od mali nog!
Ovo je bilo kad smo je prvi put uspili nagovorit da je slikamo dokle muma trišnje ...


2006

Iduće godine je već bilo malčice laše, mislin za nagovorit. Čak je i pozirala, namištala se, kako bi ča bolje ostala na slici, pa je došla provjeravat kako je ostala ...


2007

A posli toga, ča našon, a još više njezinon krivicon, nima trišnjaste slike. Malo mi, da ne rečen ja, nismo vodili konta o tome, a onda je Vinku štufallo pusto slikavanje .... ove godine smo je jedva, uz pomoć mita & korupcije, nagovorili za jedno malo poziranje.


2013

Ka ono bi-ne bi, pa onda kad san jon zapritija da ću ja izist sve trišnje ča su ubrali zagrlila je terinu sa trišnjan i jedva je pustila za potribe poziranja ...
Nadan se da sad neće opet proć šest godin i da će se iduće slike pridružit kolekciji već dogodine, u srid petoga miseca, kad prispijedu trišnje srcarice na rod.
Danas smo se Vinkica, Zakonita i ja čvrsto dogovorili da isprid naše kuće mora bit bar tri voćke posađene. Jedna će bit ova i kasna i krasna trišnja , a za one dvi se još nismo uspili dogovorit
Nadan se samo da ću, ča skorije, doživit okusit plodove sa sva ta tri stabla!
A dotle, zdravi i veseli bili!

NADČOVJEČANSKI NAPORI

pametnizub888

„Što reći?“, reče Laudio Konop. „Teški su.“
„U kom smislu teški?“, upita Nona Stoplodnik.
„Teški su, jer je s njima teško raditi. Ti imaš itekakvu sreću što te to mimoišlo.“
„Pa kako?“
„Lijepo. Ti znaš da su mene za ovu godinu zadužili da im dijelim pogačice s čvarcima. Nisam ni sišao do pekare, a pred pekarom već red, nekim danima sve do crkve. Gledaju me kao da sam im nešto skrivio, a znaju da nisam. Otključam pekaru da uđem, a istog momenta nagrnu i oni, ljudi. Čekaj malo, kažem, moram pogačice ugrijati, pregaču svezati, nije to samo tako. I poslušaju me. I svežem pregaču i ugrijem pogače i pustim ljude, mislim – gladni su. Valjda i jesu gladni, ali nije samo to. Svaki od njih me gleda i gleda, svaki treći-četvrti upita pitanje. Obično nešto nevažno, tipa kako ste, kako podnosite ovo vrijeme, jeste li i vi gore imali crve u grahu – mislim, gluposti totalne, ali nađe se onda barem jedan, barem jedna od njih da me pita ono što sve njih žarko zanima: po čemu sam ja to nadčovjek, a ne čovjek. Jer da izgledam isto kao oni i da se nikakve razlike ne vide. E, kad se to dogodi, odglumim da sam bijesan pa ušutim ili počnem kao urlati i režati, često puta ranije zatvorim pekaru. Onda par dana budu mirniji, ali na kraju se opet nađe netko da me pita to isto. Radoznala sorta, nema što.“
„Da, ne smiješ im reći, još bi mogao imati problema“, reče Nona Stoplodnik. „Ali meni valjda možeš. Zapravo se čudim da te to ranije nisam pitala. Znamo se već dugo.“
“Pa mogu, zašto ne bih mogao: imam spojene obrve. To je moje nadljudska osobina.“
“Ali Laudio“, reče Nona, „ti nemaš spojene obrve!“
„Imam, ali ne preko čela nego preko sljepoočnica i potiljka“, reče pa odmakne uvojak: doista, obrva mu se protezala od arkade do zaliska te se, poput dlakave gusjenice, gubila u gustišu vlasišta.
„A ti Nona, koja je tvoja karakteristika?.“
„E, ja neću reći!“
„Nije pošteno! Zašto?“
„Žena bez tajne je kao cvijet bez mirisa.“
„Kako hoćeš. Ali ja zapravo znam!“
„Ne znaš!“
„Znam! Rekla mi je kći rentijera!“
„Glupača!“, poviče Nona Stoplodnik i zaplače.
Laudio Konop se sažali.
„Ma dobro, smiri se. Neću nikom reći. Ja sam zapravo dobar i...“
„I ja sam dobra!“
„Znam. Znam da si dobra.“
U situaciji općeg ganuća, Nona padne Laudiju u zagrljaj i prišapne mu svoju karakteristiku.
„Ali to nije ono što mi je rekla kći rentijera!“, reče Laudio naglo prekinuvši grljenje.
„Kako nije? Meni su rekli da je to. Doduše...“
„Što?“
„I meni su rekli... Onaj Milenio što mu ga se svakog drugog poponedjeljka sedla u dvorištu iza Zbrdimove gostionice – rekao je da je kod tebe na stvari jako, jako nježna koža na tabanima. Nikakve obrve.“
“Nježna koža? Je li on normalan!“
„Imaš li potvrdu?“
“Imam, naravno da imam!... Zapravo nemam. Ne sjećam se da sam je ikada i dobio.“
“Pa ni ja! Svi pričaju da imaju potvrde pa sam i ja.... O Bože, zlo mi je.“
Laudio i Nona, nemajući kamo, ponovno su uletjeli jedno drugome u zagrljaj.

„PLES NA ŽICI“ - NOVA KNJIGA

domena

U izdanju nakladničke kuće Hena.com iz tiska je izašla moja nova zbirka kratkih priča. Trideset i jedna novela na 296 stranica knjige, a cijena je prava sitnica - 129,00 kn. Prvih deset blogera koji naruče knjigu ("Ples na Žici") dobivaju je preporučenom poštom :)

„Prije nekoliko desetljeća pročitao sam u ruskom časopisu Ogonjok humoresku o čovjeku kojeg je vjerenica željela predstaviti ocu. Čovjek je bio pisac, suradnik humorističkog časopisa, a svojim je crticama ismijavao ljudske mane i slabosti. Kada je djevojčinu ocu izgovorio svoje ime, otac se smrknuo i istjerao ga iz stana. Naime, onaj pisac, humorist i satiričar, da bi ušao u psihu svojih likova  pisao je svoje priče u prvom licu.
Slično postupa i Pranger. Opisujući zgode koje izlaze iz naše svakodnevice, čini to najčešće u prvom licu. Upravo tako, poput majstora karikaturista, uočava onaj bitan groteskni detalja koji će, izdvojivši se iz nemarkantnog sivila običnosti, izraziti neku pravu istinu, sitnu, nealarmantnu, ponekad i nedovoljno dramatično, ali istinu koja svijet oko nas, onaj stvarni svijet, prikazuje slojevitiju i zanimljiviju stvarnost nego što ga obično gledamo.“
(Iz pogovora Ludwiga Luje Bauera)

...u banci!

obadzo

...TBF-Malo sam maka

…podne je!
…meni dnevna pauza od po ure, a ovdi guzva za popizdit.
…a misto radnje je Banka!… necu je imenovat radi reklame:)!
…neki dan je opet preuredili…sve se sjaji, metal, staklo, kamere, "pretkomora" ka' da ulazis u kontaminiranu zonu.
...jebate, upres u zeleni botun, cuje se ding-dong i vrata se otvore. Udjes, vrata se iza tebe zatvore. Opet cujes ding-dong, sacekas malo i otvore se ona vrata isprid tebe...boga ti draga, procedura ka' da ulazis u Central Intelligence Agency (CIA) u Washingtonu.
…pa onda novi pultevi, crte na podu i neka "kutija" na ulazu!
…“odaberite vase transakcije, pritisnite botun, uzmite svoj listic i cekajte dok vas broj ne dodje na red “… tako nesto slicna pise na displeju.
Odradim upute i "kutija" mi izbaci listic:
… vas broj je …61, lipo pise na listicu
… jebate broj!... tribas na seminar dok se snadjes!
… vec mi dopizdilo cekat
… sitim se one pisme TBF-a … „Malo sam maka…“
… hmmm!!!


• Alooooooooooooooooo…je l' ja ovdi mogu otvorit jebeni devizni racun?
… sluzbenica sa saltera digne pogled i ljubazno ce:
• Molim vas, gospodine… pazite kako se izrazavate, ovo je javna ustanova i mi necemo trpit takvo ponasanje!
• Ma boli me kurac za javnu ustanovu, reci ti meni lutko je l' ja ovde mogu otvorit' jebeni devizni racun!
… sluzbenica sva pocrvenila, ali se osokolila i ostrim ce glasom:
• Gospodine, ako ne obratite paznju na nacin izrazavanja, ja cu da pozovem direktora banke i zastitare.
• Puca meni kurac za tvog direktora, zastitare i za nacin izrazavanja, je l' ja ovde mogu da otvorim jebeni devizni racun ili ne?!
Sluzbenica ljutita skoci i ode do staklenih vrata na kojima je pisalo „Direktor“.
Nakon par trenutaka izlazi mladi covik… „Boss“ blista na njemu… kravatica „Croata“… ozbiljan i konkretan…
• Izvinite, gospodine, kakve vi probleme stvarate, molim Vas?
• Pajdo, kakve probleme???!!!…jebate, dobija sam pet miliona kuna na Lotu i dosa sam samo pitat jel' ja ovde mogu otvorit' jebeni devizni racun?
…na to ce direktor pokazujuci na sluzbenicu:
• Ajmeeee…oprostite, je l' Vam to ova glupaca za salterom stvara probleme???... samo izvolite gospodine za mnom u ured, za cas ce mo mi to rjesit!



… dakako da nije tako bilo:)… ali dok sam ceka na red razmislja sam kako bi na vrlo „jednostavan“ nacin covik moga priskocit cekanje u redu i onaj glupi broj!
... ha, samo da je jos bilo dobit na LOTU:))!
… na velikom displeju taman je izasa broj 56!
… malo sam se ipak maka:))

...lip pozdrav!

Eskimi se ljube nosevima.

mental

Nemam ni trena spekulacije o tome što me pretvorilo u kretenski nadobudnog romantika sa, romatici usrpkos, nesuvislo visokim kriterijima. It was the movies. I trejleri za filmove gdje svi znaju točno što treba reći kako bi bilo rečeno sve što nakon izrečenoga slijedi biti rečeno. Podsjete me na vipove reklame, koje zasita previše mrzim za nekoga tko pokušava ne mrziti, de fakto, previše. Svi su lijepi, svi su mladi, svi su bogati, i planeta nije ovo čudno ponekad mračno mjesto koje jest, i samim time nekako uvijek dilajozi izlaze savršeno, nekako uvijek pravi trenutak dođe kada znaš, for a fact, da slijedi poljubac baš onda kada mora slijediti, u savršeno iskadriranoj slow motion sekvenci kada nam se usne spoje i kada horde bakterija otkriju sasvim novi svijet. Totalno su krivi za to što želim; upoznati nekoga u koga se kretenski zaljubljujem na prvi pogled nakon čega provedem nadolazeće mi dane u unaprijed definiranim spontanim susretima gdje smo oboje preslatko zbunjeni u rečenicama koje imamo za reći, koje su, naravno, "sviđaš mi se i daj me ljubi jebem li te zbunjenog/zbunnjenu" ili ekvivalent iste, nakon čega muzika krene. Ne znamo od kud, ne znamo kako, samo krene. Nema zvučnika nigdje. Ne obziremo se na to. Muzika je. Koga briga od kuda dolazi.

Imam poznanicu, jedna od onih o kojoj sam nedavno pisao, koja ima, ili je imala, teoriju da prave veze, veze vrijedne spomena, uvijek imaju neku priču, bilo to simpa upoznavanje ili trenutak prvog poljubca, te sve što krene dogovorenim susretom i predvidljivom šetnjom do kućnog li joj praga uz obligatorni pokušaj poljubca, ne može biti veze vrijedno. Barem ne veze vrijedno spomena. Ne, ona očekuje spektakularnu kolekciju događaja koja završava pričom kakvu niti na papiru nitko ne bi povjerovao u, što je, siguran sam, rezultat njene očite ljepote koja je očita njoj samoj stoga iziskuje od svakog frajera da je glaksija na njegovoj strani kako bi se te fantastične priče zaista i dogodile, jer je njena ljepota vrijedna toga. Siguran sam, također, da su knjige, pjesme i filmski trejleri krivi za njenu percepciju vrijednosti u relacijama. Ništa drugo nije moglo uvjeriti njene demona da je potreban spektakl za prvi poljubac. Ona iziskuje tu spontanu, neobjašnjivu muziku da krene iz nepostojećeg izvora u trenutku poljubca jer samo tako može prepoznati poljubac kao takav.

Imao sam prijatelja, koji sada ima ženu i dijete i psa i žarku potrebu da to svima objelodani, sa kojim sam imao neku neobičnu polemiku o kako je seks trebao biti posebno i važno iskustvo između dvoje ljudi, kako ga ne bismo trebali sterilizirati i trivijalizirati u nešto što gubi na magiji svakom nadolazećom penetracijom u novu djevojku, romantik koji jesam, a bio sam, ne znam više jesam li i dalje i što zapravo to podrazumijeva, na što mi je on rekao kako je tužno da sam si poljubac već uništio. Uništio, pitam? Uništio. Iztrivijalizirao. Marginalizirao. Istina je. Ljubio sam mnogo. Sada, pri prvom trenutku, ne prepuštam se, ne naginjem, ne osjećam, srce nije impresionirano, penis baci pogled ali nije ni u letećem startu do adekvatnih motivacija. Koncentriram se na ruku koja ide do obraza, zaore iza do tjemena, iznad vrata, među kosu prsti odu, mrvicu stisnu vrat, gricnem usnu, poljubim gornju, stisnem tijelo uz svoje, automatizirano kao atrakcija u lunaparku. Dobro se ljubim. Zaista se dobro ljubim. Ne za sebe, doduše. Ne znam za koga. Valjda za osobu preko puta. Ima da ti se sviđa sve to. Inače sam si uništio poljubac ni za što.

Kada sam se prvi put poljubio imao sam mali broj godina, ne mogu se sjetiti broja ali negdje u četvrtom osnovne škole, što je rano, znam, ali eto dogodilo se, sa djevojkom kratke kose koja je mnogo psovala, na moru pored obale usred mediteranskih biljaka na morem i vjetrom tesanim hridinama, kada sam uz pitanje smijem li krenuo, i, pretpostavka je da bi se preslatko nasmijao da mi netko pusti iznova kao na video vrpci što sam točno radio i kakav točno bio je taj poljubac, jer Bog zna da ja nisam imao pojma što poljubac točno je, ali sam krenuo svejedno. Senzacija tog poljupca u rekolekciji je nestala, sjećam se samo gomilu vlažnosti i pucanja u prazno, no jedno je ostalo. Ostalo je u memoriji kako šećem sa tom djevojkom, koja je, kudos za mene, bila osmi razred ili takvo što no svakako starija, i kada sam se, ej, tresao. Tresao pod pete mi do kose. Čitavo je tijelo podrhtavalo u kompletno mi nepoznatoj senzaciji koju nisam imao čast osjetiti nakon, ikada. I bilo mi je hladno. Žarko hladno. I rekao sam joj to, na što je, mnogo kul i spretno, rekla da nju ljubav grije, što je pizdarija na koju bi se danas kretenski nasmijao ali ajde, bili smo deca. To je bio moj prvi poljubac.

I možda je očito da trebamo muziku, i slow motion i priče iza svakog poljupca. Možda više nije dovoljno biti sam sa svemirom i djevojkom ti preko puta pred očima galaksije da doživiš ono za što si stavljen ovdje da doživiš. Možda su nam percepcije toliko prekrcane da u nedostacima galame ne kužimo ništa. Možda je Huxley imao pravo. Možda smo aparati gladni emocija.

Godinama kasnije gledam trejler za romantičnu komediju, i kupi me. Njen sam. Par vješto izrezanih kadrova i uzet sam, u potpunosti. Stoga možda i nismo samo aparati. Možda sam samo zaboravio.

Bobington AD MMXIII

umornooko

Uželija san se boba ... lani i pridlani me nije bilo u Kambelovcu, da sad ne gren u detalje sa razlozima, a ovo današnje događanje, posli one jučerašnje gnjile južine začinjene sa savuron (pijeskon, za sjevernjake) iz Sahare ... dođe mi skoro ka likarija. Znan, i te kako, ne zaboravite, da mi je likar priporučija da izbjegajen „municiju“, znači fažol, bob, slanutak, pa i biži ... ali reka san, danas ću se prigorit ... pogotovo ča smo se spremali poć svo troje, Vinkica, Zakonita i ja ...
Naravno, 'beš plan koji se ne izjalovi, pa tako i ovi naš. Zakonita je morala ostat doma, jer jon se mater ništo kaputaje (ne osjeća se dobro, za sjevernjake) ... fibrica, virozica, ništa zla, ali nije vragu za virovat, nije red da je ostavimo samu u kući.
Zato smo se Vinkica i ja zaputili u patrolu. I to dosta rano, već smo prije četri i po bili tamo, a ka triba počet u pet uri. Čak san i misto za parkiranje naša, poučen iskustvima za sv. Duju u Splitu, i nikidan za dičju čakavsku večer u dvorcu Vitturi. Ipak vridi doć na vrime
I znate ča mi je palo napamet? U ove dane o' boba, Kambelovac, koji je staro ribarsko misto, a u zanje vrime je posta poznat po klapskoj pismi, u ove dane bi, makar privremeno, triba prominit ime u Bobington
Dani boba su postali, kako se ono moderno govori, BRAND, koji su postali svojevrsno „otvaranje lita“, prva fešta u ove dane koji nan pridstojidu, kad izajdedu vanka i oni najštufiji, ča in se ne da skinit šlape i obut postole za prošetat priko Brca.
A bilo jer tot svega lipoga za vidit ... ča se dira makar za tradiciju ako nema direktni dodirni točak sa bobon ...



Svita je bilo odsvukud, iz bliže i dalje okolice ...


... ništa bez vatrogasac ...

Nisu izostali ni drugi sezonski plodovi, kojima Kaštila ne osudijevaju ...



Kako smo na vrime došli, mogli smo se po komodu prošetat, i lipo sve slikat, detaljne pripreme ...







Udruga koja okuplja kaštelanske neviste Poljakinje uvik jema svoj maštovito uređen štand di nas nudidu specijalitetima svoga rodnoga kraja, uz, naravno, dodatke boba u svim oblicima ...



Novinarski štand san uvatija još u užurbanoj fazi pripreme. Objasnili su nan da oni ovod nisu samo da oblikuju javno mnijenje, nego da pokažedu kako su sa vrljačon & kacijolon umješni u najmanju ruku ka i sa mikrofonon.



Mora san ovjekovječit i ovi specifičan štand Poljoprivredne škole ....



... odličan spoj mladosti, lipote i iskustva, a mislin da se i jedine moredu pofalit kako su bob, koji su duperale (koristile, za sjevernjake) u prikazanin delicijama same i uzgojile u školskome vrtlu.
Kakova bi to fešta bila brez latene muzike ...



Nakon ča su prigodnu besidu rekli oni ča in je to posal, počelo se ložit sve u šesnajst, svi su bili pri kraju sa svojon spizon ...




Bajkerska kotlovina sa bobon u tragovima ...




Bob & Artičoki ... mmmm ...

Ovo zadnje san, na moju nesriću, kasno vidija, kad san se već bija debelo namirija ...
Tribalo se pomučit, impresionirat žiri, i zaradit koju od ovi medalja ...



... a ostalo mi je i „filma“ u aparatu za slikat ljude koje nisan odavna vidija ...



... i naravno, kakova bi to bila fešta o' boba bez Mateline vinarsko/kulinarske kombinacije iz Mašograda ...



... ovi put pojačanih i mladin snagama. A di su vinari, mora bit i kar i sa konjima







Bidne beštije su stoički podnile pusto slikavanje, blicavanje i pentranje male i velike dice po kočiji i nisu se makli sa mista.



Već san se spremija poć lagano do auto, kad čujen iza leđa ono, po domaću, “a oli nas neš slikat?“ ... kako da ne, drage volje ...





... isto ka ča san i na odlasku slika novinarsku ekipu sa Portala grada Kaštela u punome pogonu ...



Sve u svemu, odlično provedeno pozapodne, kad je malo palo sunce, bilo je čak i ugodno, taman, ne privruće. Porcije su bile pristojne, po deset kun, viino po pet, a za Vinkicu i mene bila je samoposluga sa strane za kupit sokić
Šteta ča i Zakonita nije mogla sa nama, ali nadan se da će ovo lito bit još prilike da se negdi zaputimo skupa, samo da nas sve zdravlje posluži.
Reka san već na početku, kakvi lipi dan posli one jučerašnje gnjileži, ka zatišje prid sutrašnje izbore, ma koliko mi šutjeli o tome
Zato svima u pamet, izajdite sutra, recite svoje, najgore je ostat sidit doma i ronjat da je svak kriv!
Skoro san zaboravija, pita me jedan stariji barba da u koje će novine izać ovo ča slikajen. Nigdi, barba, u nijedne novine, nego na blogu! Vidin da je iša od mene sa upitnikon navr glave, pa mu nisan još tija spominjat i fejs ... more bit da bi još petava roge za menon misleć da san ga u đir uvatija. Nije meni moja rojena mater zaludu, mrtva ozbiljna, rekla da ja ne moran odit u crikvu kad se ispovidan na internetu. Amen!
Zdravi i veseli bili!!!

U svijetu naših predaka (Božanski boj)

blogodneverina

Perun je bog pravde, rata i oružja, groma i munje (Gromovnik). Prikazivan kao sveto stablo, obično hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika, nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih.
Perun je bio vladar svijeta živih, neba i zemlje, a često simboliziran orlom koji je sjedio na najvišoj grani i promatrao cijeli svijet.

Stari Slaveni su vjerovali da grmljavina nastaje kada siloviti Perun izleti iz svojih dvora u kočiji. Vjerovalo se je da se pojavljuje u proljeće kako bi donio kišu, učinio zemlju plodnom, otjerao oblake i donio sunčevu svjetlost. Perunovo magično oružje su strijele (munje). Nosi moćnu sjekiru, a katkad i čekić. Sjekiru baca na zle ljude i duhove koja se uvijek vraća u njegovu ruku.
Prikazivan je kao grub čovjek s bakrenom bradom.

Prinosili su mu životinjske žrtve, najčešće je to bio pijetao, ali se poklanjala i koza, medvjed, pa čak i bik koji se klao i prinosio na svečane dane. Kada je životinja bila žrtvovana, vjernici su životinju trebali pojesti, jer je ona bila prožeta manom ili božjom snagom, te će na taj način čitava grupa biti obredno ojačana.
Njegovo ime nalazimo i u nazivu perunika (iris), katkad zvanoj i bogiša ("božja biljka"), za koju se vjerovalo da raste na mjestu gdje Perun udari munjom.

Izvor: http://www.os-popovac.skole.hr/slavenska

--------------------------------------

Dosta narikanja sa zadnjim postom. Vrijeme da se uzme "mašklin" u ruke i da se krene s delom. Ovaj prostor ću iskoristiti da se izreklamiram kao turistički vodič i arheolog na mitsko-povijesnoj stazi Trebišće-Perun.

Glazbenik, pjesnik, pisac i još mnogo toga (što bi se reklo tuttofare) te vlasnik turističke agencije Annalinea, Riccardo Staraj mi je ponudio mogućnost da vodim rekreativce, ljubitelje prirode i povijesti našeg Primorja po stazi koja je dana na koncesiju od strane PP Učka.







Predviđena ruta. Iz Mošćeničke Drage (Infopunkt pored rotora). Penjemo se prema selu Potoki, nastavljamo prema Trebišću. To selo su, kao i mnoga ostala, spalili Nijemci. Postoji isto tako opcija da se krene iz Mošćenica, a to se onda zove "Malinski put", preko Selca i Grabrove. Malinski put nema veze sa malinama, ali ima sa maslinama. Tada su težaci nosili masline iz Mošćenica sve do mlina kojeg je pokretao Potok.



Malo po malo se razvija Etnološka zbirka, mala knjižnica, konoba za okrjepu i mlin koji će jednog dana ponovo proizvoditi onaj zvuk sličan grmljavini po kojem zvuk žrvnja naši preci asocirali na Peruna.






Dolazak Hrvata, Oton Iveković. Sumnjam da je bilo tako svečano, ali naslikano je uklopljeno s domoljubnim romantičkim zanosom. Sumnjam da su naši preci bili svjesni povijesnog značaja koji mi dajemo njihovom dolasku.

Ono što me više golica jest osjećaj koji netko može dobiti kada prvi put vidi more. Zadnji put kas du ga vidjeli je bilo ono Crnomorsko ili Baltičko (ovisno o podrijetlu za koje mislite da je točno, ja osobno mislim da su s baltičkih nizina).

Čak i ja, koji živim pored tog živog organizma svakog dana, mogu osjetiti taj zanos i divljenje prvog puta.







Uz organizirano piješaćenje i stručno vođenje o značaju ovih prostora (gospon Vinko Škalamera, Kratka povijest sela Potoki, Mošćenički zbornik, br.3,2006, ja glede arheologije, etnologije i slavenske mitologije) nudi se piknik (klopa je iz renomiranog restorana "Perun", dobra kapljica i žestica pa će uspon biti lakši. Btw. uspon je fakultativni, ide se na zahtjev onih koji žele ići), igrokaz sa glumcima koji će vam objasniti neka vjerovanja i priče koje su lingvisti rekonstruirali zahvaljujući opstanku i otporu narodnih pjesama pošto se crkva trudila da izbriše bilo kakvu natruhu prijašnje vjere. Zato se u narodnim pjesmama skriva ključ, one su kodirane kako ne bi pobudile uvijek budno oko kršćanskog klera.

Glumci utjelovljuju likove iz mitologije.

Ovaj koji udara je žrec, a žrec je ono što je Keltima bio druid, hodajuća riznica znanja i vjerovanja.

Slijedi uspon na Perun, obilazak pastirskih stanova na Petrebišćima, spust s druge strane kanjona preko Sv.Petra. Sve to za 195 kuna i minimalno 10 bukiranih gostiju. Što se cijene tiče mislim da je sasvim pristojna jer ako ode u restoran Perun pojedete nešto fino i popijete litru vina taman će te potrošiti više, a ovdje dobijete šetnju, igrokaz i profesionalno vođenje.

Ako se prijavi minimalno 20 osoba onda je cijena po osobi 150 kn.




Proplanak na Petrebišćima koji je služio za ispašu. Tamo možete vidjeti obnovljene pastirske stanove zahvaljujući udruzi Dragodid koja svake godine organizira radionicu sa volonterima (studenti etnologije, krajobrazne arhitekture,...).







Suhi vrh sa Peruna. Nisu izjašnjenje okolnosti što su točno predstavljali ti vrhovi i što se na njima radilo. Jedino po bizantskim zapisima znamo da su ti bila svetišta sa Perunovim idolom koji je imao 4 lica kako bi gledao na sve strane svijeta. Isto tako, tu je trebalo biti stablo svijeta, Perun je bio u krošnji kao sokol ili orao, Veles je bio pod korijenjem, kao zmija, zmaj, lasica, kuna, medvjed. Za uprizorenje tog mita bilo je potrebno visoko, okupano suncem, prozračno mjesto, donji tok vode, vlažno, mračno mjesto kako bi se mogla odigrati vječna bitka između suprotstavljenih prirodnih sila. Slično mitu o Perzefoni, taj je ciklus jamčio blagorodnost usjeva i obnovu stoke. Zato za stoku kažemo blago. Blago je prvotni oblik bogatstva.







U sljedećem dijelu idemo u carstvo Velesovo, boga podzemlja, bogatstva, stoke.


Za rezervacije i ostale upite kontaktirati Annalineu.


ps. možda tako izgleda, ali ovo nije plaćeni oglas :) ali ako lajkate, prenosite onda se možda i rezervira pa će da zelembači stižu i da Neverin može financirati svoja putovanja i putopise.

Starac i vuk

dbilos

Ovo moram podjeliti sa vama, zaista lijepa priča.

Nekog su starog pastira koji je preko sedamdeset godina čuvao ovce, novinari upitali: “Možete li nam ispričati nešto osobno, što vam se zasigurno moralo dogoditi za tako duga razdoblja?” Razlog zašto su uopće novinari došli bio je taj što je država odlučila dodijeliti mu počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a za zasluženu mirovinu nije imao nikakvih drugih osnova, budući da nije bio prijavljen ni na kakvim platnim popisima tvrtki. Starac se ispočetka branio da je on običan pastir, i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojima se ni u snu ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu pisati u novinama za koje je, nepismen, samo znao da postoje. No novinari ko novinari, napasni kao osice, nisu se dali tako lako otpraviti. Prostodušni je starac na kraju ipak popustio te je započeo svoju priču. (Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru, djeci, jedino je mislio da su one suviše seljačke za nešto kao što su novine).

“Cijena jednog mog iskustva”, započeo je, “bila je visoka. Nitko me nije pitao želim li kupiti to iskustvo. Kada sam imao dvadeset godina, pronašao sam u šumi maleno nejako psetance. Onako malešno, smililo mi se, pa sam ga bez razmišljanja uzeo sa sobom, već nakon nekoliko dana to mi je pseto postalo toliko privrženo i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio s njim što sam i sam imao i pseto je lijepo napredovalo. No seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer će se dogoditi veliko zlo. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je to biće priraslo srcu,uvuklo mi se pod kožu? Jednog kasnog ljetno popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je i bio tor za ovce koje su tu plandovale u sjeni nekoliko stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile, bilo je sparno. Ne znam koliko sam dugo ležao, tek me nešto prenulo iz sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran spavam li ili sam budan. Izašao sam ipak da vidim što je. Vrata kobilice gledala su na zapad. Narančasta sunčana lopta bila je još za koplje visoko. U smjeru sunca, sjedio je moj pas. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno, tim više što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što se dogodilo. Hladno sam ušao u kolibu i uzeo pušku koja se nalazila pored vrata i uputio se prema njemu. Lagano sam podigao pušku, i nanišanio glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.

Kako bih nekako spasio što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i po kola. Bilo me pomalo sram što nisam prije poslušao seljane. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepaštenje kada sam između ovaca naišao na leševe tri vuka i vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi navrle suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja, posumnjao sam u zvijezdu na nebu.

Odonda je prošlo šezdeset godina, a još ne mogu zaboraviti tu sliku, kao da se danas zbilo. Nakon tog događaja nekako sam se povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Postalo mi je jasno da u mojoj duši nema više mjesta za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.”

Nepoznati autor

Mapiranje života

zenaucrnom

Univerzalna molba za posao!

obadzo

...Mejasi-Zorica

...Pajdo!?
...aaaa!!!
...pun kufer mi je svega!!!...Mateo ce meni nekako tugaljivo, pa odlucin ne citat vise novine i hitnen ih u kantun.
...slusaj, uzmi onda drugi kufer ako je tako!!!...recen mu u zajebanciji, nebili mu bilo bar malo „lakse“, al' to je samo izazvalo erupciju „emocija“, protkanih socnim detaljima da mi ih je pravo neugodno spominjat, a kamoli pisat...pa cu nastavit ovdi:
...jebe se tebe, kad ti radis i primas kaku-taku placu, a vidi mene...dopizdilo mi je vise pisat molbe za posa!!!...Mateo je brojija i usput dimija ka' lokomotiva.
...pajdo, pa zar je problem u pisanju molbi???...rekoh mu onako iz zajebancije, na sta on procidi:
...pa znas da i je!!!
...ha, ako je samo to problem napravit cu ti univerzalnu molbu za posa, tako da nista ne moras minjat...napravis fotokopija koliko ti triba i samo salji!
...aj, bar neke koristi od tebe!...malaaaaaa, donesi prazna papira i olovku!!!...povice on prema sanku, a ja razmaknen stvari po stolu.
...nemoj previse duljit sa tekstom!!!...Mateo ce meni, a ja se privatin olovke:


...nista se ti ne brini, za cas cu ja!!!
I nakon cilih 35 sekundi, odlozin ja olovku i pruzim papir Mateu.
...vec gotovo, a generalije???
...jebes generalije, pa jesan ti reka da je to univerzalna molba!!!

„Ja dole potpisani molim gore navedeni naslov da mene dole potpisanog primi i zaposli u gore navedeni naslov.“


...lip pozdrav!

Djeca

dbilos

Korisno

dbilos

Slučajno sam otkrio nešto što bi možda nekima od vas možda bilo interesantno pa evo mozda i bude neke koristi od toga, Kolektiva.