Stil

Splitska pedagogija

matejuska

Na ovakvo sunce čovik nema izbora. Mora otić doli uz more i sist u Žbirca. U Žbirca je najboje zato šta moš besplatno, dok srčeš kavu, gledat one šta igraju picigin. Pardon, Picigin. Otkad se o Splitu more čut samo ružne riči i ruganje, ja iman potribu velikin slovon pisat i Picigin, i Riva. I Sunce. Ali zato recimo kerum pišen malin slovon. Nije to ništa politički, nego mi se, dok dođen do njega, sva velika slova potroše.

Danas smo osim Picigina, mogli gledat i njih par kako grade nešto. Itali su lopatama pijesak i pravili ka neko postolje. Poslin smo ih išli pitat šta to grade pa su rekli da spremaju performans za Ćiću. Ali nisu nan tili ništa drugo reć. Nema veze, pratit ćemo ih.




Nakon šta smo srknili kave i još ponešto krenili mi doma ali san ja morala u wc. Isprid vrata je bija red, jer je Žbirac ka i uvik na lipi dan bija krcat. Kad san napokon uspila obavit šta san tribala, dok san prala ruke, uđe u wc jedna gospoja sa diteton. Mala je imala otprilike četri godine i čim su ušle i zatvorile vrata mater je počela vikat "Ne diraj to!". Mala vajda nije poslušala pa san čula "Ma ne diraj to jesan ti lipo rekla!". Pretpostavjan da je mala tila dirat dasku od zahoda ili ko zna šta već sve dica zanimjivo otkriju di god da uđu. Onda je maloj vajda dosadilo slušat zabrane bez objašnjenja, i čujen kako pita mater:

- Mama, a zašto to ne smin dirat?

Na šta je mater pedagoški zagrmila:

- ZATO ŠTO NEMOJ TO DIRAT!





Foto: Igor Drača

Umijeće prosječnosti

espadrila

„There is always a heavy demand for fresh mediocrity. In every generation the least cultivated taste has the largest appetite“
Paul Gauguin

Najgori osjećaj koji čovjek može imati jest osjećaj manje vrijednosti. Nesposobnosti. Nepodobnosti. Neznanja.
Stoga čovjek radi sve što može da mu taj osjećaj nikada ne priđe blizu – ili ga izbija iz sebe redom, radom i disciplinom ili, manje hitlerovski, jednostavno spušta letvicu niže….još niže. Nisko.
U većini slučajeva čovjek uloži neki redaradi trud. Trud koji ga, bar tako misli, odvaja od potpunog tuduma i –ništa. Nema dodatnih pitanja, nema gladi za znanjem, nema besanih noći. Nema kompliciranih emocija ni gledanja u zvijezde. Nema ni osjećaja da si govno na cesti, jer ne pokušavaš, ne lutaš - pa i ne padaš.



Studirala sam dugo, predugo. Osjećaj nedostatnosti pomiješao se sa osjećajem da sada već ozbiljno zaostajem u svemu i da sam mali čovjek okružen velikim ljudima, a ti veliki ljudi znaju sve, dok sam ja tako mala. Trudila sam se odličnim ocjenama barem malo premostiti taj jaz.
Danas, dok ispisujem ove retke, ne mogu se načuditi toj liliputanskoj fazi jer sam u međuvremenu na tragikomičan način shvatila da ljudi ne znaju puno, nisu riznice znanja i da je sve nadoknadivo, a nadoknadivo je možda baš zato što oko vas nitko ne galopira.
Počela sam raditi prepuna poštovanja prema tim velikim stručnjacima koji su se meni pred očima ispuhavali kao baloni. OVO me plašilo? Radi OVOG sam toliko odugovlačila? Čekajte ljudi, OVO sam gledala kao nedostižni ideal? Gdje su ti stručnjaci? Gdje je onaj moment kad padnete na guzicu u nečijoj prisutnosti i date si u zadatak biti takvi kad narastete?
Moja porazna saznanja su sljedeća: ljudi u pravilu ne uče, barem ne u svom punom kapacitetu i svaka nova informacija ili rupa u znanju koja prijeti izaći na vidjelo im ne predstavlja izazov već izaziva takvu kombinaciju straha, panike i zlobe koja se inače viđa samo u meksičkim sapunicama, kad netko ima amneziju dok netko drugi spava s nečijim zločestim bratom blizancem i radi ti o glavi.



Ljudi uče onoliko koliko u hodu i tijekom godina moraju naučiti, drugim riječima skupljeno znanje im se više dogodilo, kao sloj prašine koji slučajno pokupiš kaputom dok izlaziš iz auta. Ako dovoljno dugo sjediš nad abecedom, dogodit će se i tebi pokoje slovo.
Ako samo na trenutak pomisliš da si baš ti nova verzija nevjerojatne priče o uspjehu, mrzit će te ko Nemca. A što sad to tebe zanima? Šta zašto je to tako? Zato što jest. Kako misliš di to piše? To se tako oduvijek radi.
Nevjerojatno je koliko malo je potrebno da vas mrze: otiđite sami na kavu pod pauzom i otvorite knjigu. Još je nevjerojatnije koliko je tek malo potrebno da vas vole: komplimentirajte ili, još bolje, gazite. Što je ponašanje ružnije, to je veća razina perverzne verzije strahopoštovanja - jer nema samopoštovanja. Tu bi valjda i najuporniji iznadprosječni um odustao od želje da se uklopi – normalan čovjek ne ide za time da tlači i ne zanimaju ga sljedbenici kojima treba pastir, k tome još i pastir koji je neuko i pokvareno govno.

“Mediocrity is always in a rush; but whatever is worth doing at all is worth doing with consideration. For genius is nothing more nor less than doing well what anyone can do badly.”
 Amelia E. Barr

Isti traže iste. Ili možda postaju istima, da ne bi bili sami, ne znam. Znam samo da se umjetnici prosječnosti kreću u grupama i napadaju u kružocima. Tko će ti potvrditi da si najbolji stručnjak kojeg je svijet ikad vidio nego drugi, jednakovrijedni stručnjak? Na kavi. Višesatnoj. Dok posao čeka. Da ga još jednom odradiš maestralno nezainteresirano i osrednje. Radila bih ja i bolje, ali plaćaju me premalo. Šef me mrzi. Mars je u sedmoj kući. Sulejman je u pet.




“Mediocrity comforts the masses. Mediocrity is a likeable attribute.”
 Shobhaa Dé

Druga verzija maestralno prosječnih jest de luxe verzija; naši političari, šefovi, profesori i nekadašnji idoli. Ako barem malo održavaš moždane vijuge, neminovno dolazi trenutak kada se pitaš kako je moguće da ti taj kreten određuje kako da radiš, živiš, misliš. Nije da ga ne bih poslušala, ali kako poslušati nekoga tko evidentno zna manje od tebe? Trudi se manje, jer ga nije briga, ali se zato prezentira na očigledno učinkovit način?

“People don't want to think. And the deeper they get into trouble, the less they want to think.
But by some sort of instinct, they feel that they ought to and it makes them feel guilty. So they'll bless and follow anyone who gives them a justification for not thinking. Anyone who makes a virtue - a highly intellectual virtue - out of what they know to be their sin, their weakness and their guilt...
They envy achievement, and their dream of greatness is a world where all men have become their acknowledged inferiors.
They don't know that that dream is the infallible proof of mediocrity, because that sort of world is what the man of achievement would not be able to bear”
 Ayn Rand, Atlas Shrugged


Voli se one koji nam prosječnost ne zamjeraju, već je potiču i slave.
I zato nam je lipo i kad nas vara. Hajduk, Dinamo, Hrvatska. Tarapana i nirvana. Kruha i igara.
Bolest se proširila i na one koji misle da su pametni. Novinari ne postoje, vidim samo skup gladnih i slabo pismenih ljudi sa erudicijom kišne gliste koji me napadaju crnom kronikom i žutilom dok se Walter Cronkite okreće u grobu. Ono što je u duši, to i na papiru, kako kod mene tako i kod njih, fuck it. Jako ih mrzim što mi pokušavaju servirati strah i crnilo, a još ih više mrzim jer ne rade svoj posao.



Osrednje se zatim prelije i na druge aspekte života. Pa se tješiš da u životu nema savršeno, da ste zato s onim koji vas ne voli ili vas uopće ne vidi. Gdje onda dobro dođu pjesmuljci i serijice kao i stupidni statusi na fejsu da vas anesteziraju.
Bilo kakvi snovi, vizije, ambicije i želje gledaju se kao čin luđaka. A što ti stalno ideš kući sa toliko knjiga. Bolje bi ti bilo da rodiš - biće te nije još pitao, a? Ti i tvoja škola, to nije normalno, stavljaš si prevelike ciljeve. Živiš u snovima. Što ti misliš tko si. Ne ide to tako u životu.
Stremljenje nečem boljem, nečem velikom, danas se tretira gotovo kao bolest, jer tko si ti da se drzneš izaći iz žabokrečine? Čak i oni koji misle da nisu žabokrečina to jesu. Sve se izjednačava, umanjuje, tolerira, Bože tolerancijom smo počeli zvati nezainteresiranost. Bolji ste prijatelj ako povlađujete, jer to znači da tolerirate, dok je kritika izraz frustriranih i jadnih. A što je sa ljubavlju i svim onim rečenicama koje su teške i neugodne i treba ih i može izreći samo netko tko vas doista voli i kome je stalo? Gradimo živote koji nemaju neugodne trenutke.
A meni se čini da je baš u neugodnim trenucima ključ.

Nije mjerilo novac. Ni popularnost. Ni moć. Ni titula ni moja štikla ni frendovi na fejsu ni frendovi uživo. Mjerilo je je li ti teško, je li te strah, i je li ti IPAK lijepo – jer se ne lažeš. Mjerilo je pitaš li se, tražiš li, želiš li i pokušavaš li. Mjerilo je pričaš li iskreno i hrabro sam sa sobom, u tišini svoje sobe, ili zaglušuješ svoje misli da te ne svrbe previše? Mjerilo je pričaš li zaista sa onima koji su ti navodno bliski, koliko god možda neugodno bilo.
Istina je, u životu nema savršeno. Jer je život i neoprana kosa i hrpa računa kao i romantični vikend za dvoje koji si prijavila svim svojim frendicama. Život je težak, lijep, kompliciran i debilan. Život vrijeđa, tuče, voli i neviđeno mazi. Pitanje je samo hoćeš li ga se potruditi shvatiti i održati tu j***nu letvicu visoko….najviše.

“It's a disease. Nobody thinks or feels or cares any more; nobody gets excited or believes in anything except their own comfortable little God damn mediocrity.”
 Richard Yates, Revolutionary Road

...muke po žarulji....

elyca

...čovjek je došao na ovaj svijet da uživa ....zbog toga svaki dan imamo neka nova tehnička postignuća koja nam olakšavaju život i rad.... toliko je sve to napredovalo da više ne možemo ni pratit sve ono što se događa oko nas...

...međutim...jasno je da zato imamo dosta otpada...pa trebamo čuvat našu planetu zemlju .... među ostalim trošimo previše struje.... zato je moj sin odlučio da koristimo štedne žarulje....

...ja slušam djecu....jer oni katkad znaju bolje od nas....al sam odmah uočila da ne vidim čitat...pa sam išla u okuliste....tko bi povjerovao da je to zbog žarulje.... svi su govorili da je zbog "zuba vremena"... raspoloženje mi se bezrazložno mijenja.... al mi se u psihijatra ne ide, ali do jučer mi ne bi na pamet palo da je to zbog žarulje...sve je to trajalo do trenutka dok nešto nije počelo pucketat u kupatilu...

- krepala je žarulja! Zamijeni ju.
- nemoguće, ona traje duže od obične
- al nešto pucketa u njoj.
- znači da nam nevalja instalacija!
- čekaj, prije 2 godine smo napravili kupatilo i sad mi kažeš da treba kopat i stavljat novu instalaciju?
- ne kažem to ja, nego vidiš da žarulja pucketa!

...nekako upravo u tom trenutku pojavi se članak da se žarulja ne smije bacit u smeće i kažem ja opet sinu
- idi u dućan, odnesi staru žarulju i kupi novu.
- misliš da će ju uzest?
- pa da. Ona se ne smije bacat u smeće!
- Ne smijemo mi, ali oni mogu? a šta ako je ne uzmu?
- onda ih slikaj pa ćemo zvat novine...

... ode on...donese novu žarulju....skine staru... ona normalno radi
- koliko inžinjera treba za promijenit žarulju? Evo sad imam dokaz da se još ne zna taj podatak. Ti bi prije iskopao cijelu kuću nego došao na ideju da promjeniš žarulju

....al ostade ja bez teme za novi tekst ...i uguglam "štedna žarulja" i ostanem u šoku

"Napravljene su s namjerom, da zamijene klasične žarulje s užarenom niti (engl. incandescent light bulb). Štedne žarulje "troše" manje električne energije, imaju duži vijek trajanja, ali su zato dosta skuplje, opasne po zdravlje ljudi i okoliš. " http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%A0tedna_%C5%BEarulja

Štedne žarulje će zamijenit one naše stare žarulje s ....al stručnjaci nas upozoravaju da
- štete vidu
- sadrže živu pa ne smiju puknit, nti se smiju bacit u smeće
- uzrokuju rak
- isuštaju fenol, naftalin i stiren pa štete srcu i dišnim putevima
http://www.jutarnji.hr/stedne-zarulje-su-opasne-po-zdravlje--ispustaju-kancerogene-tvari-cim-ih-upalite/941606/



...i dok smo tako sjedili za ručkom prijatelj se požalio na nešto u vezi štednih žarulja koje niti ne osvjetljavaju mjesto za rad...već su samo kao ukrasni element u sobi te da je saznao surfajući po netu kako se preko njih može utjecati na svijest i razmišljanje pojedinca... ne znam za ovo...nisam pronašla-...ali to nije ni toliko bitno...

bitno je nešto drugo....a to je zašto smo takve ovce? Zar ljudi koji donose zakone i propise nisu oni koje smo mi birali? Izabrali smo ih i sad sve što oni odluče prihvaćamo zdravo za gotovo?
Zar nauka i znanstvena otkrića ne bi trebala služit čovjeku, a ne bit protiv čovjeka?

komu i čemu služe oni....a kome mi? ....zar oni ne bi trebali služit nama.... ili smo mi njima zamorci? ....i zar oni nisu mi? .... i zar mi nismo njihova djeca? i misle li oni uopće na svoju djecu? ... ili im možda nitko ne treba i ništa im nije važno....



...na cigaretama, ljekovima ....stoji upozorenje da su štetni za zdravlje.... zašto to ne stoji na žaruljama? Zašto nema Zakona o zabrani upotreba štednih žarulja? Zašto na nekim ljudima nema takvog upozorenja????

.....sretan Vam dan planete Zemlje.....

Sretan Ti rođendan!

teuta

Sutrašni dan tj. datum 22.04. za mene je veoma izniman jer je rođen moj dragi More ljubavi. Neptune moj plavih očiju, želim ti puno toga ali najviše ono što nam je već odavno namijenila sudbina. A što je to...to ti sigurno ne trebam pisati, znaš to od svog rođenja.

Hvala ti na svim trenucima koje si mi od srca nesebično uvijek poklanjao. Uvijek si nježan, pošten, pravedan, duhovit, pun razumijevanja i pažnje...i uz sve ostalo čak hrabro podnosiš moje mnogobrojne mušice, hahaha. Hvala ti na tome Dragi moj.

Sretan ti rođendan!

Nema naslova

sjenovitastranamoguma

Miris ljubavi

brigita3

Kada je Napoleon završavao neku bitku i vraćao se kući svojoj Josephini, poslao bi kao prethodnicu glasnika sa pismom u kojem je stajalo: „Dolazim kući, nemoj da se kupaš“. Vještice su u srednjem stolječu pravile čarobne pomade kojima su se žene mazale i očaravale muškarce ali nikada nije otkrivena tajna šta su te kreme sadržavale.



U novije vrijeme nađena je znanstvena potvrda tom „zovu ljubavi“ - feromoni, a znanstvenici su sada uspjeli da izrade i sintetički parfem koji pomaže u traženju partnera, a koji se bazira na pojačanju tjelesnog mirisa ... naravno, sa preporukom da se koristi umjereno...

Ljubav ... ranije se uvijek govorilo ... ide kroz stomak. Nije točno!!! Stvarna privlačnost ide direktno kroz nos čovjeka (i žene).

Sada je napravljen miris koji navodno može još više da utiče da čovjek postane privlačniji za potencijalnog partnera. Ova mješavina ima miris identičan mirisu tijela, sa povečanim sadržajem sintetički dobijenog feromona koji nadomješćuju njegov nedostatak ili manjak. Dakle, sadržaj feromona može da se pojačava po potrebi. Ovako dobijeni parfem trebao bi da odigra važniju ulogu u traženju i izboru partnera nego boja očiju, mišići ili dlakav torzo ... barem tako stoji u znanstvenom časopisu iz Velike Britanije ( Proceedings of the Royal Society B) u kojem su objavljeni rezultati ovih istraživanja.

Svaki čovjek, naime, ima sopstveni miris, zahvaljujući feromonu a koji je za svakoga jedinstven, nešto kao otisak prsta. Ženama se najčešće i dopada parfem koji ima miris najsličniji njihovom prirodnom, što potvrđuje ova saznanja. Čak je i jedan grčki filozof rekao: „Muškarac ne mora da miriše ali mora da ima miris muškarca“. Kakav je to miris?

I još nešto: upravo kada se dvoje ljudi pronađe po mirisu, ovaj zbroj i odnos sastojaka određuje imunost od nekih genetskih bolesti kod njihovih potomaka.

Na ovaj način možemo objasniti i onaj izraz koji se oduvijek koristi za dvoje ljudi koji se privlače: kemija između njih odgovara.

Međutim, saznanje i preporuka da prirodni miris svakog čovjeka treba da se još i pojača vještačkom vodicom, koja ima iste osobine sopstvenog „ tjelesnog zraćenja“, neće obradovati svakoga, naprimjer putnike javnog saobračaja ili radne kolege u uredu. Prosječan čovjek miriše rijetko na ljubičicu, ružu ili borove iglice... prije bi se moglo reći da je to mješavina par dana nošenih ćarapa i mrlja od piva ili ulja od jučerašnje salate na potkošulji (košulja mora da se promjeni svaki dan ali potkošulja može da se nosi više dana … ne vidi se), a kad se takav miris još pojača... ne znam. U bivšoj Jugoslaviji službenici SDB bili su razvili takav osjećaj za miris „državnih neprijatelja“ pa se moglo računati s tim da su oni bili zauvijek arhivirani u njihovim špijunskim nosevima ( ima li toga sada u našoj novoj domovini zna se ili se ne zna).

Ostaće zauvijek tajna šta je Julija namirisala kod Romea... možda saznamo jednog dana od Karle Bruni kakav ju je to miris privukao Sarkozyu... ali naprimjer definitivno znamo da je dame oko Berlusconija privukao miris banknota. A kada jedan čovjek ne može da primiriše svoju partnericu, ili obrnuto, onda ne pomaže ni jedan miris ovoga svijeta.

U tom slučaju može se reći da je nos zeznuo srce.

Trešnjevački "cijevomost"

nepoznatizagreb

Šetajući gradom tu i tamo naletim i na pokoji "cijevomost" odnosno most sagrađen isključivo u svrhu "preskoka" nekog cjevovoda (toplovoda, vodovoda ...) preko nekog od zagrebačkih potoka (naravno, infrastruktura mora preskočiti i Savu, ali ona to čini diskretno, unutar nekog od postojećih mostova! ). Obično su to potpuno neglamurozni objekti, projektirani i sagrađeni isključivo u cilju provođenja svoje funkcije, no upravo takvi vrlo često pobuđuju maštu lokalne manguparije koja penjanjem i hodanjem po njima iskazuje svoju hrabrost. jedan takav most se nalazi na Vrapčaku u blizini Ulice Ivane Brlić Mažuranić, drugi je uz Horvaćansku cestu (nedaleko crkve Sv. Mati slobode), no meni osobno je najdojmljiviji onaj preko potoka Črnomerca u blizini Klanječke ulice kojim potok prelaze dvije velike toplovodne cijevi. (uočite da uz most na Klanječkoj potok prelaze i dvije manje, vodovodne cijevi, a pogled prema jugu otkriva još jedan toplovodni most malko niže!).

Uglavnom, dvije cijevi koje prelaze potok su toliko široke da hodanje po njima jedva predstavlja ikakvu avanturu prosječnom mangupu koji drži do sebe, no zato su one očito dušu dale za sprejanje, a isto tako su radi same svoje svrhe (prijenos tople vode) vrlo ugodne za sjedenje u hladno doba godine - provjerite rukom!

A za vas koji inače ne prolazite tim kvartom ili vam do sada nije palo na pamet popeti se na te cijevi, evo i kratkog cijevnog foto-izvještaja sa lica mjesta!



Uspon je lagan, postoje čak i lojtrice! Snimio: Vanja


Pogled na istočnu obalu ... Snimio: Vanja


.. pa uzvodno (uočite tanje cijevi uz most na Klanječkoj ulici!) ... Snimio: Vanja


... pa nizvodno (uočite drugi toplovodni most na visini "Končara"!) ... Snimio: Vanja


... i na kraju na zapadnu stranu, prema Fallerovom šetalištu. Snimio: Vanja