Kreativni odjel

Koncert u zagrebu!

porota

Koncert u organizaciji Art Clubbinga - https://www.facebook.com/artclu88in9

Lokacija: Prostor Do

Vrijeme: Četvrtak 30.05.2013. u 21 h

Ulaz: Slobodan!

Porota će svirati nakon Igora Bakse (live acoustic), a osim u koncertu možete uživati i u izložbama Pande 160 i Juraja Odrcica.

...............................................................................................................
Mladi i već dokazani glazbenik Igor Baksa, s bogatim iskustvom kao solo izvođač i frontmen etabliranog benda KOM3DIJA, a koji ujedno plijeni pozornost publike i medija jednom od najupečatljivijih uloga u novoj hrvatskoj senzaciji „Crna kuća – mjuzikl u boji“, za predstojeću ljetnu sezonu pripremio je poseban akustični glazbeni program.

Igor Baksa iskusni je glazbenik, ali i glumac i pisac, što pridonosi kreativnosti i osebujnosti njegovih nastupa, omogućuje mu veliku interakciju s publikom kada je to potrebno, te njegov program čini iznimno prilagodljivim i prepoznatljivim za razne prigode i prostore.

Kao glazbenik frontmen je benda Kom3dija, ali nastupa i kao solo kantautor. Dobitnik je nekoliko nagrada za pjesme (MEF 2011. i 2012., Lastovo otok glazbe 2011., Kre Mure i Drave 2008., Pjesmom do srca 2009.). Dobitnik je i nagrade ASSITEJ za najbolju scensku glazbu u dječjoj predstavi 2010. godine. S Kom3dijom je izdao dva albuma, a isto toliko i samostalno. Kao glumac amaterski igra predstave od 1997., a profesionalno od 2008. godine. Matično kazalište mu je KD Pinklec, a do sad je kao slobodnjak radio u HNK Varaždin, DK Dubrava i Scena Velika Gorica. Zajedno s ekipom koja igra u predstavi Dječak Ivek i pas Cvilek osvojio je Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju dječju predstavu u cjelini 2010. godine. Kao spisatelj trenutno piše blog Kaj te briga, a bavio se i dramskim i novinarskim radom. Izdao je dvije knjige - Urbanomija, 2004. i Kotač u osmici, 2006.
..............................................................................
Panda 160, ulicni umjetnik koji se voli zavuc u neka skrivena mjesta da crta po njima, nesto kao parazit, no miroljubiv i emocionalan kao sto se vidi na slikama. Streetartom i graffitima se bavim vec 7 godina . Izlozba je kolekcija od nekih 20-30 slika koje prikazuju jednostavno patnju!
...........................................................................
Juraj Odrčić rođen je 1979g. u Zagrebu gdje je završio Školu primjenjene umjetnosti i dizajna- smjer slikarstvo. Sudjeluje na brojnim likovnim kolonijama i skupnim izložbama. Do sada je imao nekoliko samostalnih izložbi. Živi i radi u Velikoj Gorici.
..............................................................................

Oziljak...

obadzo

Lako je,
lako je zadnji list okrenut'...
Otici,
nikad me vise ne spomenut'...
Lako je,
otici kad imas gdje...

Rekli su,
rekli su da cu te izgubit'...
Da je gotovo,
da necu nikad vise ljubit'...
Da sam star,
i da za mene ti nisi par...

Ostajem tvoj,
zauvijek tvoj do kosti...
To sto te volim,
Bog nek' oprosti...nek' mi oprosti Bog.


Oziljak,
od tebe ostao mi...
Oziljak,
za dusu pece al' je srcu drag...srcu drag.

Volim je,
i kad me vara...
Srce ne diraj,
navika stara...

Tu je osinjak,
osinjak,
zivi je dokaz,
na njemu potpis tvoj i otisak...

Znala si,
ljubavi ruke mi zavezat'...
Znala si,
da ovdje zauvijek cu cekat',
kao pas...a ja budala vjerov'o u nas.

Ostajem tvoj,
zauvijek tvoj do kosti...
To sto te volim,
Bog nek' oprosti...nek' mi oprosti Bog.

Oziljak...


...

La fura del baus i Wagner

zenagaza

Kazališnu skupinu La fura del baus (Štakori iz kanalizacije) prvi sam puta gledala na Zagrebačkom velesajmu par godina prije rata. Zagreb je tada bio umjetnička meka, ne znam je li ikada poslije dosegao toliku vlastitu umjetničku produkciju i toliko raznovrsnu, uz bok bilo kojem europskom gradu, umjetniču kulturnu ponudu.
Dio kulturne ponude tog davnog proljeća bila je i predstava katalonske kazališne skupine La fura dels baus.

Predstava je bila postavljena u praznom paviljonu, publika je bila dio velike pozornice, hodajući pratila je kretanje i ritam predstave. Kazališni rekviziti su bili dizalice, kranovi, brojni scenski efekti. Doslovno svim osjetilima bili smo uvučeni u predstavu. Ne sjećam se sadržaja, ako ga je uopće i bilo, sjećam se samo da je ta zajednička igra izvukla sva osjetila iz gledatelja, da su naša osjetila pratila mehaniku i glumce, i da su zapanjene emocije sat vremena ispunjavale našu percepciju, od divljenja, čuđenja, bezbroj upitnika, i konačno pravog pravcatog straha kada se naglo prema publici počeo sa stropa kretati kran na kojem je glumac vitlao mačetom na koji, razumljivo, publika je instiktino krenula unatrag.
Tada nas je takvo kazalište oduševljavalo. Mahanje sjekirom vratilo nas je vlastitim osjećajima.

Ista skupina je 1992. veličanstevnim uprizorenjem otvorila Olimpijske igre u Barceloni. Kako se kaže, ostavila je svijet bez daha, pokazavši kako se može vizualizirati i opredmetiti svijet mitova, legendi, povijesti, kako se može združiti poetski svijet s inžinjerskim nadahnućem, poigrati se s tehnologijom, robotikom, inovativnošću i grandiozno demonstrirati kreativnost kao kraljicu svega.

U subotu na trećem programu HRT-a, emitirana je opera Rajnino zlato Richarda Wagnera, koju je postavila La fura dels Baus u Valenciji.

S nestrpljenjem sam žurila iz grada da bih se bez trenutka kašnjenja smjestila pred televizor.
Prvi čin me samo u početku oduševio. Tri rajnine djevojke Woglinde, Wellgunde i Flosshilde praćakale su se u rijeci Rajni koju su "glumila" tri viseća korita s vodom. Do rijeke iliti do visećih korita s vodom iz dubokoga ponora dolazi nibelunški patuljak Alberich i pokušava ih zavesti. Djevojke ga izruguju jer je ružan, a on uporno o pohoti i ljubavi. Djevojke gledaju kako sunce izlazi, zlatne zrake ih asociraju na tajnu koju im je otac povjerio – na rajnino zlato rasuto po vrhovima planina i tajnu da onaj tko ga skupi i od njega napravi prsten može vladati svijetom. Uvjet je da nikada ne iskusi ljubav.
I tu nas patuljak Alberich uvlači u glavnu temu - promišljanje o žudnji za ljubavlju i pitanja može li se čovjek odreći ljubavi a imati samo užitak?
Je li žudnja za moći snažnija od žudnje za ljubavlju? Mora li jedna žudnja isključivati drugu?

U drugom činu sam već imala osjećaj da slabije čujem, pojačala sam zvuk jer su mi dizalice i kranovi na pozornici toliko odvlačili pažnju da pjevače u podignutim kabinama na dizalicama kao da i nisam čula.

Svijet starih njemačkih legendi pretvarao se u čudan svijet mehanike, futurizma, znastvene fantastike.

Može li motiv žudnje za ljubavlju i žudnje za moći, legende o prstenu Nibelunga i rajninu zlatu biti simbolički predstavljeno akrobatskim atrakcijama, tehničkim inovacijama, svemirskim kostimima, videoasocijacijama, visećim kadama s vodom i potocima vode na pozornici?
Hoće li te spektakularne arhitektonske i vizualne inovacije istisnuti simboliku monumentalne glazbe koja u metaforici pjeva?

Moja percepcija se podijelila. Sva vizualna osjetila usmjerila su se na mehaniku na pozornici. Čula sluha su se napinjala sve više, prvi put mi se Wagner činio tih glazbenik, jedva su do izražaja dolazile dionice s duhačim instrumentima. Wagnerijanska pitanja, implicitne niti opere koje pletu sve legende, polako sam gubila. Postala sam jedno sasvim picasovsko biće. Oči su mi bile na čelu, uši na polici, a misli posvuda. Razasuti, ne mogu reći da nismo uživali. Kirurški isecirani i rastavljeni na pojedinačna osjetila, ostvarili smo san patuljka Albericha - podijeli smo unutarnje biće: užitak i osjećaje, potrebu za cjelinu od osjećaja za dio, potrebu za ostvarenjem i puninom, dušu od racia. Puninu od praznine. Prva pomisao mi je bila da mi se to ne sviđa. Ali, tko zna? Možda me je La fura del baos uspjela uvući u igru i niti wagnerijanske priče, vući svojim koncima i na kraju u mojoj duši napraviti ono o čemu pjeva opera. Sve rastvoriti, podijeliti, razdijeliti. Ne znam! Možda bih trebala u Valenciju, pogledati i njihova Parsifala............

WHEN THE MUSIC'S OVER

morisantonovich

Porota mobilna aplikacija!

porota

Svi Porotini fanovi sa Android pametnim telefonima od sada Porotu mogu imati na svome dlanu! ;)

Wagner – obljetnica

gosponprofesor

Nedavno sam, nema tome niti mjesec dana, u zagrebačkom HNK po prvi put – bi li mi zbog toga trebalo biti neugodno? – prisustvovao izvedbi jedne Wagnerove opere, konkretno, Lohengrina. Nekako sam se osjetio dostatno glazbeno potkovanim da mogu odslušati i odgledati – a da pritom uživam – djelo kompozitora čija će se 200. godišnjica rođenja obilježavati širom svijeta ovog 22. svibnja. Takozvanu ozbiljnu glazbu – što je posve neprimjeren naziv – slušam manje-više svakodnevno već godinama, ali sam se uglavnom zadržavao na razdoblju baroka i klasicizma, i ponešto kasnijih skladatelja, dakle, štono riječ, klasika: Bach, Mozart, Beethoven… Chopin, Liszt… Dakako, u kojekakvim radijskim emisijama odslušao sam i sijaset drugih autora pa sporadično i Wagnera, koji me ipak pomalo plašio jer sam shvaćao da je, meni, u izvjesnom smislu zahtjevniji za slušanje od spomenutih, uz koje se mogu, primjerice, pisati i tekstovi za blog. Kako bilo, prije odlaska u HNK pokušao sam se što bolje pripremiti pa sam pročitao ponešto tekstova o Lohengrinu.

Wagner je tu operu skladao u manje od godinu dana, a praizvedba je bila 1850. Nakon što ju je poslušao, Franz Liszt – čijom se kćeri Wagner bio oženio – izjavio je: S tim Wagnerovim djelom stari svijet opere stiže do svojeg završetka. Duh lebdi nad vodama i tu je svjetlo“. Ovakvih überpatetičnih ocjena, kad su Wagnerova djela u pitanju, ne nedostaje. Baudelaire tako spominje doživljaj fascinantne svjetlosti, čiste bjeline što preplavljuju cijelo djelo, uz dobrodošle kontraste prilikom pojavljivanja zločeste Ortrud… I tome slično. U Hrvatskoj je Lohengrin prvi put izveden 1890. u Rijeci, a predstava na kojoj sam bio 13. travnja izvedena je pred prepunim kazalištem. Wagner u nas očito ima svoju publiku već čitavo stoljeće i kusur.

O čemu se radi? Radnja je opere smještena u Antwerpen u 10. stoljeću. Kralj Henrik zatiče Brabant podijeljen oko nasljedstva vojvodskog prijestolja. Friedrich od Telramunda zauzima tron i optužuje Elsu, vladaricu Brabanta, da je ubila zakonitog nasljednika, svog brata Gottfrieda. Elsa se zaklinje u svoju nedužnost pa Kralj odlučuje spor razriješiti borbom između Telramundova i Elsinog predstavnika. Kako se nitko ne želi boriti u Elsino ime, ona pripovijeda san o vitezu u sjajnom oklopu, kad li u u barci koju vuku labudovi stiže Lohengrin. On pristaje braniti njezinu čast pod uvjetom da ga nikad ne pita za njegovo ime ili podrijetlo. Lohengrin pobjeđuje u boju, a Telramund, protjeran kao izdajnik, sa suprugom Ortrud, skuje plan kojim se želi osvetiti misterioznom vitezu i zavaditi ga s Elsom. Tijekom ceremonije vjenčanja njih dvoje javno optužuju Lohengrina da je Telramunda pobijedio korištenjem čini. Kasnije, u bračnoj ložnici, Elsina znatiželja raste sve dok na koncu ne izusti zabranjeno pitanje. Telramund upada kako bi napao Lohengrina, no ovaj ubija provalnika i potom pred sudom obznanjuje odgovor na Elsino fatalno pitanje: on je Lohengrin i vitez je Svetog grala pa mu je dozvoljeno ostati među ljudima samo ako je njegov identitet skriven. Pozdravlja se s nesretnom Elsom, a njegov do tad začarani labud pretvara se u Gottfrieda, pravog nasljednika prijestolja…

Ukoliko se, dakle, pripremite, radnju možete bez poteškoća pratiti, a tu su i titlovi s prijevodom pa njemački jezik nije problem. Izvedba mi se, sve u svemu, svidjela. Nisam glazbeni stručnjak pa mi ne pada na pamet upuštati se u nijansirano procjenjivanje uspješnosti pojedinih izvođača; za moja laička uha, svi su bili izvrsni. Sa zanimanjem sam očekivao redateljsko-scenografsko rješenje prizora s labudom: u svemu, vrlo efektno. Kostimi također. Osobno sam najviše uživao kad bi se pojavila zlica Ortrud (zašto su nam negativci često simpatičniji?) i otpjevala svoje; svaka čast Elsi, dobroj, dragoj Elsi, no kog’ se vraga nije mogla suzdržati?

Čitajući tako o tom nedvojbeno genijalnom kompozitoru, ponešto sam i naučio pa prenosim dio toga i ovdje, da, u skladu s koncepcijom bloga, naučite i vi. Wagnerov biograf, Ernest Newman, napisao je da je Wagner posjedovao toliko mnogo životne energije da je njegov osjećaj za ćudoređe nije uvijek mogao držati pod nadzorom, ali je uvijek vjerovao u sebe, a ta je vjera bila toliko snažna da je mogla pomaknuti planine. Naposljetku je postigao u potpunosti savršenstvo života te moć nad čovječanstvom zbog čega se ovaj zapis više doima kao bajka nego kao stvarnost.

Wagner je, dakle, bio genij koji se moguće potajno smatrao bogom, ili barem od Boga poslanim mesijom čije je poslanje i smisao boravka na Zemlji objediniti sve vrste umjetnosti u sveobuhvatno umjetničko djelo čija je duša glazba. Čovjeku s takvom vizijom, koji je praktički utemeljio kult s hramom u Bayreuthu, u koji i danas pobožno hodočaste brojni sljedbenici, i koji je prijateljevao s ekscentričnim bavarskim kraljem Ludwigom, lako bi se mogla prišiti kakva dijagnoza, kad iza sebe ne bi ostavio djela toliko utjecajna da se može reći da je izmijenio sudbinu opere pa i glazbene umjetnosti u cjelini. Uostalom, o njemu je napisano više bibliografskih jedinica no o bilo kojem drugom skladatelju, a na popisu najboljih kompozitora svih vremena mnogi ga vide na prvom, drugom i trećem mjestu. Kako bilo, kao i u slučaju nekih drugih izvanserijskih osobnosti, pokazuje se da, riječima Viktora Žmegača, estetska i moralna kultura ponekad mogu biti u zastrašujućem raskoraku. Hja.

Što se pak tiče, meni zanimljivog, odnosa Wagnera i Schopenhauera (da sad ne spominjemo Nietzschea), tih divova njemačke kulture 19. stoljeća, za skladatelja je susret s mišlju velikog filozofa, koji je umjetnost držao lijekom za bol i dosadu života, bio od presudne važnosti. Tako je, u svojoj četrdeseti i prvoj godini, djelo Svijet kao volja i predodžba pročitao u nekoliko mjeseci četiri puta, i doživio neku vrstu otkrivenja. Schopenhauerove misli rasvijetlile su mu značenje njegovog vlastitog stvaralaštva. Shvatio sam svog vlastitog Wotana, zabilježio je. U određenom smislu, filozof mu je pomogao da shvati sebe.

Wagner je nakon toga s obožavanjem pisao o Schopenhaueru, šireći svoje oduševljenje na prijatelje i sljedbenike. Premda je posredno kontaktirao s ostarjelim misliocem, do njihovog susreta nije došlo. Štoviše, dade se zaključiti da dojmovi čangrizavog starca o glazbeniku nisu bili toliko pozitivni koliko je potonji priželjkivao. Kompozitor je svom idolu poslao kopiju Prstena Nibelunga, no reakcije nije bilo. Wagnerov ego – a on bijaše golem – vjerojatno je trpio, i tko zna tko je zbog toga stradao. Moguće da je i bolje da Wagner nije saznao za bilješke što ih je Schopenhauer bio ispisao na marginama libreta: prepune su primjedaba na arhaični rječnik i stilističke eskapade. Premda su možda obojica dijelili svjetonazor mistične rezigniranosti i pesimizma, obostranog prepoznavanja nije bilo. Schopenhauer je neobično snažno utjecao na Wagnera, ali filozof nije dijelio s njim isti ukus kad su literatura i glazba u pitanju.

U svakom slučaju, premda je za vjerne sljedbenike Richard Wagner neupitna veličina, Zeus glazbenog Olimpa, među kolegama kompozitorima i glazbenim stručnjacima dvoji se oko njegovog mjesta na ljestvici s obzirom na trijumvirat Bach-Beethoven-Mozart. Tako će skladatelj Virgil Thomson napisati da Wagner ne predstavlja apsolutnu vrijednost, kao spomenuta trojica, oko koje bi se svi jednoglasno složili, dok će pijanist Bruno Walter svoje dojmove nakon slušanja Tristana i Izolde opisati ovako: Bio sam napustio ovaj svijet… Moj je zanos do ponoći pjevao u meni, a kad sam se sljedećeg jutra probudio, shvatio sam da se moj život promijenio. Započelo je novo doba: Wagner je bio moj bog, a ja sam želio postati njegovim prorokom“.

O napuljskim majmunima i bremenskim kajmanima

prophetanemo

Prvo o Esmeraldi i Alfonsu. Esmeralda zapravo uvijek koluta očima. Nema to veze s Alfonsom, nego s njezinom psihom, gorućim umom, ako vam se sviđa takvo izražavanje. Naravno da će ona rješenje potražiti u nabavci crnih naočala i da će Alfonso sve krivo shvatiti. Ipak, to i dalje ostavlja otvorenom mogućnost hepienda. Osim ako ih na posljetku ne zavaraju ametisti, protisti i konstruktivisti.
Prije par sati sam imao na umu krasan neupotrebljiv naslov. Ovaj je manje krasan, ali više indikativan. Govori o tomu kako mi se ne da smišljati stvari i još dosta toga. Ne da mi se još dosta toga. Jučer, danas i prekjučer sam bacio u vjetar. I još dosta toga. Vjetar je velik i puno toga stane u njega. Neki su cijele živote bacili u vjetar, a da bi on poslije i dalje imao mjesta na bacanje. Spremaju se nove ekspedicije, ali mislim da mi se neće dati izvještavati. Tetovirani ljudi to rade bolje.
Sigurno ste se već našli čitati takozvane knjige s ključem. Razna čudesa s promijenjenim imenima poznatih ljudi, trostrukim suncima, situacijama koje su tu negdje i čimeliveć. Ako niste, onda sam u vašem slučaju fulao. Za ostale ne znate ni vi ni ja. Ja zapravo ne znam ništa. Htjedoh samo reći da ovaj tekst služi tomu da nešto prenese. Jednu puku zavojnicu. Pletenicu takoreći. I to samo jednoj osobi. Ako još tkogod shvati kako je tekst građen, bit će razočaran. Smisao može biti i stvar interakcije, a ovdje ona nije multipolarna. Zanimljivije je ako ne znate. Tako je ljudima u krvi.
Naravno da ne kužim, ako se u ovo ubacim iz neke dalje budućnosti. I vjerojatno ću, mjesto da preko nezgrapnostî prepoznam komade koji su jedinom porukom ovog teksta, pokušati nekakvom nebeskom oštricom sličnom Occamovoj odsjeći sve što nije jezgra smisla i čuditi se potom što ništa nije ostalo. Ne jer bi smisao ležao u cjelini, već jer se smislenim putem ovdje neće nikud doći. Logika je tu tek vezivo.
I to dosta loše vezivo. Ovako slabo povezane komade teksta nisam pisao još otkad su Alarikovi barbari rasturili forum. A možda je to bilo kad sam se malo jače napio (i)za neke od sekcija. Najbolje bi se bilo sad zavući u kakvu hladnu ćeliju i dobro porazmisliti. Mladenačka bljeskanja uma ionako nisu nešto u što se treba pouzdati. Mudrije je pokušati ih zauzdati, makar šanse bile nikakve. Još je mudrije ne napraviti baš ništa. Tako se sav teret događanja ostavlja Svemiru koji to neće ni osjetiti.
Ali nemojte se onda čuditi kad vas zadese čudne vremenske pogode. Ružičasta tuča, jantarna kiša, srebrni snijeg, sve je moguće kad boje doživljavate previše slobodno. I kad je atmosfera puna koječega, kad sve ide gore. A sve ionako ide gore. Jer sve ide i dolje, a sve skupa prosječno ne ide nikud. Stvar ravnoteže.

Uglavnom, ovo nije vrijedno čitanja, nego eksperiment. Nisam izveo ništa teško, samo želim vidjeti radi li i jesam li u stanju. Ako ne upali, nikom ništa, ako upali, nekom nešto, da spomenem i tu malo poznatu alternativu. Tko i nešto, to ostavljam pod upitnikom za sve osim nekoga. Svaka iduća rečenica bila bi još većim pretjerivanjem.

Opet o Brkovima

hocemocenzuru

Brkovi i dalje pale, Brkovi i dalje žare, Brkovi su još uvijek za sitne pare (50/60 kn). Tako se može opisati subotnji nastup Brkova u Tvornici. No neću puno pisati o koncertu, da se ne bi previše ponavljao (već sam pisao o njihovim koncertima). Reći ću tek da ke koncert bio sjajan, kao i uvijek kad su Brkovi u pitanju. Veliki pogon Tvornice je bio popunjen skoro do kraja, publika je zborno pjevala pjesme, sve je štimalo. Repertoar je bio standardan, na kakav smo već navikli kad su Brkovi u pitanju – odsvirana je većina pjesama sa njihova dosadašnja tri albuma. Ovaj put je iznenađenje bilo to da je izvedena “Cvjetalo je meni cvijeće”, ali bez harmonike. A izvedena je i jedna nova pjesma, zove se PM - riječ je naravno o jednoj od omiljenijih psovki kod nas.

Početkom mjeseca Brkovi su dobili i “Tribute to” album – “Brkati gosti”. Fin doseg za bend koji djeluje desetak godina i koji ima “tek” tri albuma. Na albumu se nalazi 21 pjesma, naravno radi se o već poznatim pjesmama sa prva tri albuma. Između ostalih pjesme Brkova su obradili Atheist Rap, St!llness, S.A.R.S., Mašinko, Kiša metaka, Postolar Tripper… Skoro svi izvođači su iz Hrvatske i Srbije (većina ih je iz Beograda, Novog Sada, Zagreba i Splita), a jedan je sa sjevera Kosova, - Chicken Farm iz Kosovske Mitrovice. Svi izvođači su si dali truda, nisu samo odradili posao reda radi, bilo je i dosta zanimljivih intervencija u tekstove pjesama, već pomenuti Chicken Farm je “Neću da idem u disko skup” otpjevao na engleskom, a bjelovarski Petar Punk je “Ne želim da budem OK” prebacio u gay vode. Meni je pogotovo bila zanimljiva punk obrada pjesme “Cvjetalo je meni cvijeće” koju je izveo Mašinko. “Brkate goste” toplo preporučujem, ako možete nabavite CD ili album besplatno preuzmite na www.brkovi.com.

Grupa Cherkezi United je nedavno dobila od urednice emisije Cener (domaći top 10) Radia 101 obrazloženje zašto ih ne želi uvrstiti u top listu, u njemu piše i sljedeće: “Kužim ja da se vi jako dobro zajebavate, kao uostalom i Brkovi i slični bendovi, ali kao urednica ove top liste imam neku slobodu izbora stvari koje ću puštati na listu, kao uostalom i svi ostali urednici vezano uz njihove emisije… Tako da sorry, ali ne mogu vas uvrstit na Cener, jer mi takva vrsta glazbenog izričaja nikako ne sjeda u radijski eter.”

Na istoj toj listi se redovito pojavljuju neki od izvođača koji se nalaže na “Tribute to Brkovi” albumu (St!llness, S.A.R.S., Postolar Tripper, Ante Cash), a to valjda nešto govori. Naravno da urednici emisija određuju što jeste a što nije za njihove emisije, ali ponekad treba poslušati i slušatelje, kao i izvođače, i oni valjda mogu dati kakav dobar prijedlog. Uostalom ako se na top listi može naći recimo Belfast Food kada prepjeva “Dirty old town” (i naravno da se treba naći), zašto ne bi mogli i Cherkezi United sa svojim obradama pjesama iz ruskih i ukrajinskih crtića, kao i sovjetskih revolucionarnih pjesama? Pogotovo jer to Cherkezi rade jako dobro (portal ravnododna.com je njihov zadnji album uvrstio među najbolje albume u 2012.). Isto kao što bi prečesto smrtno ozbiljnom Ceneru dobro došao humor koji bi im Brkovi donijeli. Uostalom Dubioza kolektiv često koristi folk elemente u svojim pjesmama, što im ne smeta da daleko doguraju na domaćoj top listi 101-inice.

No realno govoreći to što ih nema u Ceneru, Brkovima i ne smeta previše. Ne puštaju ih na radio stanicama kao i Cherkeze (osim valjda na Radio studentu), ali unatoč tome uspijevaju dobro napuniti prostore kao što su Boogaloo, Močvara i Tvornica, se te pojaviti na Pozitivnom koncertu uz Hladno pivo i LET3. Nešto je učinila usmena predaja, nešto internet, a najviše njihovi koncerti. Lijepo je bilo vidjeti i slušati Brkove i Tvornici, čekamo novi album.

TUP TUP TRAF

narodnapolitika

tup tup TRAF tup tup TRAF tup tup TRAF tup tup TRAF
tup tup TRAF tup tup TRAF tup tup TRAF tup tup TRAF



tup tup TRAF tup tup TRAF tup tup TRAF tup tup TRAF

BADI JUR A BOJ MEJK A BIG NOIS PLEJIN
IN D STRIT GONA BIA BIG MEN SOUM DEJ
JU GAD MAD ON JUR FEJS
JU BIG DIZGREJS
KIKIN JUR KEN OL OVER D PLEJS



ZINGIN
VI VIIL VI VIIL ROK JU
tup tup TRAF tup tup TRAF
VI VIIL VI VIIL ROK JU
tup tup TRAF tup tup TRAF
EVRIBADI VI VIIIL VI VIIIIL ROK JU
tup tup TRAF tup tup TRAF
VI VIIIL VI VIIIL.......DŽDŽDŽDŽDŽDŽDŽDŽDŽDŽDŽDŽDŽDŽDŽ...(distorzija,neznalice)

DŽ-DŽ-DŽ-DŽ
DŽ-DŽ-DŽ-DŽ
tiurlipirlupirlu
UAAAANpirlupirlupirlupirlu.......

Bon Jovi u Beču i bez Sambore jak i velik

returnofalterego

BON JOVI, Race track Krieau, Beč Austrija - 17.5.2013.



Valjda nikad koncerti na jednoj Bon Jovi turneji nisu praćeni s tolikim zanimanjem, bolje reći upitnikom nego na ovoj „Because We Can“ turneji. Neobično odsustvo, još uvijek posve nerazjašnjeno (ako ne računamo slabašan razlog „osobne prirode“ koji je serviran javnosti), gitarista, desne ruke benda i co-skladatelja Richiea Sambore na sada već dobroj većini koncerata turneje bez naznake da li se i kada vraća na nastupe - sasvim je sigurno glavni okidač tog zanimanja. Jedan od najuspješnijih pop-rock bendova i od najboljih live bendova pod vodstvom frontmana Jona Bon Jovija (koji se nalazi pod evidentnim stresom uz hrpu problema koji ga prate ne samo odlaskom Sambore) ipak manje više posve opradava svoj status i bez glavnog gitariste. Status da, no nema i one kemije, dušu. Neki su koncerti na turneji odrađeni samo da se odrade doduše uvijek na visokoj razini, prošli u Sofiji prije četiri dana skraćen je jer je Jona spopao iznenadan napad alergije... no budimo iskreni, mnogi veliki bendovi ne daju niti takav nivo.

Djelomična kompenzacija za „krnji“ Bon Jovi bila je i nova velebna pozornica - Beč je drugi grad u kojem je ona predstavljena: izuzetno atraktivna i umiješno napravljena u obliku starog auta, Buicka mislim.

U Beču je taj krnji Bon Jovi opet odsvirao dugi koncert od preko 2 sata i 20 min po ispravo laganoj kiši koja je počela padati negdje početkom koncerta nakon lijepog i sunčanog dana u Beču, i pojačavala pred kraj koncerta. Ipak, oko 50.000 ljudi na hipodromu Krieau (koji se inače nalazi uz sam Ernst Happel stadion) nije ostalo nimalo razočarano. Jonu je pauza koristila i sinoć je bio u tip-top formi, a u plus mu ubrajam i veliki trud da toliku masu sam samcat dovoljno animira da zaborave na kišu. I bogme jesu.

Uvodno rasturanje AC/DC- jevog „Hells Bells“ tek je na kraju dobilo pravi smisao. Ovo je bilo jedan od najrockerskijih Bon Jovi koncerata u posljednje vrijeme.
Koncert su otvorili s pjesmom s novog albuma „What About Now“ koja uživo zvuči još i bolje i žešće: „That's What The Water Made Me“ je od digao na noge mnoge fanove, a na moje totalno iznenađenje druga „You Give Love a Bad Name“ digla je i ostatak na najdaljim bečki hladnim tribinama no očito dobro raspoložene publike.



Setlista je manje više bila očekivana.. ali najinteresantniji su momenti bili na nekoliko pjesama: „Whole Lot of Leavin'“ imao je sveprisutni predznak odsustva Sambore, a na kraju pjesme se Jon totalno nejasno bez spominjanja istog, ali ipak simpotomatično i emotivno nadovezao na „odlaske“. Također nova pjesma „Amen“ koju mnogi smatraju kopiranjem Jonu najdražeg standarda Leonarda Cohena „Hallelujah“ otpjevana je jako sigurno i emotivno (iako na ovoj turneji Jonu glas nije u nekoj formi) a na ekranu su se upalile svijeće kakve ostavljamo na grobljima pa je publika malo u čudu gledala tu kombinaciju i adekvatno tome mlako reagirala.

Novi hit, pop pjesmuljak „Because We Can“ doživio je sudbinu „la-la“ izvedbe: zborno pjevanje zarazne radio pjesme, mahanje ručicama - maltene opća zafrkancija.
Kultna „I'll Be There for You“ jedina je greška ovog odličnog koncerta: osim što ta pjesma „pripada“ Sambori koji očito ima neku tajnu vezu s publikom na njoj i koji je suvereno pjeva, ona djeluje ili slabo ili masakrirano kada je on ne izvodi. Jon je uživo (barem ne više, već godinama) jednostavno ne može izvesti niti vokalom a niti da to ne djeluje kao puko odrađivanje, publika adekvatno tome ne odreagira masovnim zbornim pjevanjem i onda sve zajedno izgleda da je tu „samo da je tu reda radi“. Pravu stvar bi napravili da stave bilo koju drugu, recimo jako popularnu „In These Arms“ i to čak s Davidom Bryanom na glavnom vokalu full time.

Ne mogu ne spomenuti Samborinu zamjenu, studijskog gitariste Phila X Xenidis-a, koji je odlično odsvirao svaku stvar na neki svoj način - ne zaboravimo da čovjek nije imao niti vremena (a možda niti želje niti znanja) da skine svaku Samborinu solažu. Što je istovremno i zanimljivo, naročito na klasiku „Keep The Faith“, malo drugačije verzije istih stvari uopće ne škode.

Kraj je bio sjajan, kako se pojačavala kiša i Jon „prkosio“ istoj neumorno skakajući po lokvama vode na pozornici, tako je bend dizao u višu brzinu: poprilično rockerski izvedeni koncert dobio je još žešći predznak na kraju uz „I'll Sleep When I'm Dead“ u koju su umiksali dva sjajno izvedena covera a la Springsteen: Rolling Stonesa „Start Me Up“ i Status Quoa „Rockin' All Over the World“ a „Bad Medicine“ je dobila klavijatursku soul solažu Davida Bryana i „What I'd Say“ Ray Charlesa, što je show zaista podiglo na jednu višu razinu.

Bis je bio samo jedan ali poduži jer je kiša aspolutno svima dozlogrdila. Rijetko na repertoru „Last Man Standing“ razveselila je većinu, na „Wanted Dead or Alive“ opet nam je jako nedostajao Sambora, a kraj je bio očekivan uz „Have a Nice Day“ i „Livin' On a Prayer“.

Možda vam ovo „falio - ne falio“ vezano za Richieja Samboru zvuči zbunjujuće. Je li sad to bio dobar koncert ili nije? Je li Bon Jovi ovakav sad valja ili ne? Oni koji Samborin sviračko-vokalni rad znaju detaljnije od maksimirskog koncerta i posljednjih Bon Jovi albuma znaju da je on klasa, a svaka klasa neminovno nedostaje. No on nije frontman ovog banda. A to znači da jedan tako veliki band (a koji nema nužno i najkvaliteniji diskografski opus), nije u stanju dati odličan koncert i bez važnog člana. Očito Bon Jovi prolazi kroz jedno od svojih najtežih razdoblja, ali čak i skeptiku poput mene koji je bio uvjeren da će imati mnogo materijala za kritiku nakon Beča, ipak ne preostaje nego biti objektivan: Bon Jovi je dao sve od sebe, i uz sve spomenute mane i nedostatke koncert je ipak zagrijao hladne Bečlije od prve pjesme, a kada više od 50.000 ljudi pokislo kao miševi idu zadovoljni kućama - to sve govori.

Setlista:
1 That's What the Water Made Me
2 You Give Love a Bad Name
3 Born to Be My Baby
4 Raise Your Hands
5 Lost Highway
6 Whole Lot of Leavin'
7 It's my life
8 Because We Can
9 What About Now
10 We Got It Goin' On
11 Keep the Faith
12 When We Were Beautiful
13 Amen
14 I'll Be There for You
15 Captain Crash & the Beauty Queen From Mars
16 We Weren't Born to Follow
17 Who Says You Can't Go Home
18 I'll Sleep When I'm Dead / „Start Me Up" - Rolling Stones/ "Rockin All Over the World" - Status Quo
19 Bad Medicine / "Whar I'd say" - Ray Charles
Bis:
20 Last Man Standing
21 Wanted Dead or Alive
22 Have a Nice Day
23 Livin' on a Prayer

Putovala sam inače agencijom Investigo Koncerti, koja nudi aranžmane za koncerte, pa preporučam!

Bajaga; Mani; ja

luki2

Druženje s Bajagom u "Dallas Music Shopu" .....Odrastala uz njegove pjesme....Ajde, recite nije li fotka sjajno ispala?! :)))) Čak i ja, totalno nefotogenična - ispala solidno....:)))))

Nego, osjećam nekako da sam ostala "dužna" kod Mani.....Jako me se dojmilo kako je govorila o ljubavi; i o tome kako je jako važno biti u ljubavi - ali, i koliko je teško....Jer, uvijek slijede - rastanci...A njih - kaže Mani - treba znati preživjeti....
Također, plakala sam kad je Mani govorila o smrti svoje kćerke, za čiji se život borila svim snagama....Kaže da je dugo, dugo nakon tog gubitka živjela u jednom šizofrenom stanju; kao podvojena: jedna Mani, profesionalka i kazalištarka, i druga Mani, mama koja ne može povjerovati da je njeno dijete mrtvo - te radije o njoj razmišlja kao da se preselila na groblje, kao da je otišla živjeti na Mirogoj - gdje naprosto ima više zraka nego u gradu.....
Preteško....Ja sam osobno doživjela slična dva gubitka: jedan gubitak bio je moj (polu)brat, koji je umro od tumora na mozgu; a drugi gubitak, o kojem mi je osobno jako teško govoriti i zato to do sada i nisam činila, je moj osobni gubitak - spontani gubitak moje bebe, gdje nisam dobila ni mogućnost upoznati je i zagrliti....Cijena je to čega?! Karijere, pisanja, stresa (štitnjača); ne znam više čega?! Samo znam kako sam se osjećala u tom trenutku i koliko se preispitivala...Baš kao Mani...

Suze mogu teči od preveliek sreće, ali i od prevelike boli....I ne možeš reći tom pritisku: sada stani, ne želim da me više tako mučiš; ne želim da me tako boli....Jednostavno - sa suzama odlazi i djelić Tebe.....I tu nema pomoći. Nema: Bože, popusti pritisak, ne mogu ga izdržati....Izvoliš ga isplakati - i ići dalje.....

Ali, bol osjećaš i dalje - i dublje - i dovoljno je da netko samo površno takne bolno mjesto - već Ti se plače; i ne znaš bi li vrištao od jačine boli (a malo kome se možeš požaliti, a da Te razumije!) ili gutao suze, koje se same od sebe slijevaju i izlaze i izlaze - ne bi li bar malo ublažili tugu....

No, eto - i to je iza mene; i što bi rekli - mora se dalje; mora se bolje....

Vole Vas L +B+ G

Kapuera (Capoeira)

borut

Cuo sam muziku i priblizio se. Za kapueru treba samo bubanj za ritam i prostor na travnjaku!



... cak niti plesaci ne moraju biti u bijelom:-)









, a da sam ima kameru to bi bilo ovako:

....................

Izvješće za plakanje

kamena-kucica-na-skoju

To sam ja, brzi gonzales, još malo pa k'o naš alexxl ... uronila, izronila... i jedva živa ostala... od mraka i smrada još se oporavljam... a tako mi je lipo intuicija govorila... ne bacaj se u te vode, po zdravlje opasne... i sad mi triba tako, kad se gologlava bacam u kaljužu, umisto u more moje lipo, koje me tako dobrodušno ispod ponistre zove, da onako lipo i široko, onako plavo i duboko, sve rane ublaži.

Ma, nisu ni lude te vijuge moje, kad se ne daju u te šporke vode, kolačima i suzama usprkos ... i 'ko mi je sad kriv, kad ne slušam svoj pravi glas, kad rukom odmahujem onom "suncu" što ga iza sebe ostavih, i kad puno lipih usputnosti i razbibriga zanemarujem i preskačem...

Ma, najbolje bi bilo opet put pod noge... zaprašit' nekuda, bilo kuda... od škoja pa do Marsa... valjda ima negdje neka čista destinacija... istina, sve ih je manje, i trebalo bi ih nekako mirisima zaštititi... pa se pitam... a kako li se to mirisom protiv smrada bori... a onda se opet pitam, kuda li me to sad vode, te vijuge blentave moje, i što li su se odjednom formulama zaigrale... miris na smrad = smrad na kvadrat... hmm, a valjda bi trebalo ... isprati sav smrad = miris na kvadrat... e moj ajnštajne, ostavi se ti ćorava posla, mlaka ti je voda odavno izmišljena, nego... daj ti pokaži više taj svoj ulov, i vozi dalje... e da, i zapameti već jedamput... pazi kud roniš...



Plači rođena zemljo, eto, to ti je moj ulov... a bolje bi bilo da ga nisam ni ulovila... a kamo sreće da ga niti nema... pa sad, 'ko zna neka priskoči, a 'ko ne zna neka uskoči... na vlastitu odgovornost...
JURIS PROTECTA udruga za unapređenje pravosuđa u RH, organizirana kao nevladina, nepolitička, neprofitna organizacija, nedavno je objavila... IZVJEŠĆE O STANJU PRAVOSUĐA... i mada sam prvotno zamislila izdvojiti i izvući iz teksta najznačajnije njihove zamjerke i kritike, ubrzo sam odustala, jer bi to jednostavno značilo, prepisati gotovo cijelo izvješće... rečenice važne i strašne, smjenjuju još važnije i strašnije, i tako od početka do samoga zaključka... a sve to i sami možete pročitati preko linka... kao što možete i usporediti sa... Izvješćem o stanju pravosuđa u RH za period 2003/2004, mada... kaljuža tada, kaljuža sada...

A reče Mesić, još onomad, na svom odlasku... završavamo reformu pravosuđa... i živ je još, jel'da... živ živ... živija...

A rekoh i ja, 'ko će sad znati kad i gdje... ako nas prime u EU, onda su još luđi od nas... e, pa u kontekstu ove moje izjave ipak ću prenijeti jedan kratki pasus iz ovog novog Izvješća:
"Hrvatske vlasti zasigurno krše ljudska prava više stotina tisuća svojih građana zbog dugotrajnosti sudskih postupaka, što je europski rekord. Zbog samo te činjenice RH ne pripada krugu civiliziranih zemalja, a Europska unija je ne bi smjela primiti u svoje članstvo. RH bi morala biti isključena i iz članstva u UN-u zbog masovne povrede ljudskih prava zbog dugotrajnosti sudskih postupaka."

I idu tako dani, idu, idu... i biži vrime, biži, biži... al' uz društvo znano i veselo... uz starog i starijeg... uz pokoju čakulu i veselicu... sve su muke kan'da lakše malo...
- stari, jes' čuja, da se mo'š prijavit' za Mars...
- a, jel'...
- e... al' ima ti jedna kvaka...
- eee... koja...
- kad odeš, nema ti više nazad...
- ma, dobro to...
- e, nego...
- a ima li gori Matejuška?...

Sakamoto Fuyumi - Jinsei Ichiro :)

hagakure

Sa snimanja spota

thekarambol

Snimanje spota za pjesmu 'Zadrži dah'


Vanessa Biki - glavna ženska uloga

Vladimir Andrić - glavna muška uloga

Vanessa je izabrana između mnogobrojnih djevojaka koje su se prijavile na natječaj za snimanje.





Odlična suradnja Vanesse i Vladimira!

Hvala 'UHBM Ist. Slavonija, MK 'Vinkovci' i grupi 'Borovski štakori'!

Hvala 'Bubamari', GK 'Joza Ivakić' i 'Karlovačkoj pivovari' (Čaletu i Kajkiću)!





Domaća atmosfera kod Fuzyjevih!

Scenarist, snimatelj, redatelj i montažer - Marko Zeljković Zelja!

Produkcija - 'Studio 69'

Genijalac - čega god se uhvati ide mu od ruke! i noge!



Opuštanje i veselje nakon uspješno završenog posla - jam session: the Karambol, Borovski štakori + Zelja!